Nakon početnoga poleta u koji je, po Drugom vatikanskom koncilu, Crkva ušla i u području ekumenizma, pokazalo se da dijalog s drugim kršćanskim Crkvama, s drugim svjetskim religijama i svijetom uopće, nije tako jednostavan. [Read more…]
Neka se razapne! Neka se razapne!
Na samome početku: grijeh i strah. Strah od grijeha,
dvostruk. Jedan sentimentalan, bolan: da ne uvrijediš
Isusa a Isus jest i Kralj i Bog na nebesima, ali Isus je
već i sav tvoj, lični i kućni, odmah uz mater, djeda,
baku, ako uvrijediš njega, ne možeš se smiriti, peče te
jednako kao da si zlo i uvredu nanio njima, najbližima.
(Korizmeni napjev Ja se kajem, Bože mili, / od svakoga
grijeha moga, / i srce mi gorko cvili / jer uvrijedih
tebe, Boga udara bolno u svaki damar djetinje
osjetljivosti.) [Read more…]
50 godina Nostra aetate: Treba ići naprijed
“Međureligijska” opća audijencija u prigodi 50. obljetnice koncilske deklaracije “Nostra aetate”, Vatikan, 28. listopada 2015.
Na audijenciji su bili prisutni predstavnici različitih religija i sudionici međunarodnog kongresa koji je tim povodom organiziralo Papinsko vijeće za međureligijski dijalog u suradnji s Povjerenstvom za vjerske odnose sa židovstvom Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana i Papinskim sveučilištem Gregoriana.
”Draga braćo i sestre, dobar dan!
Na općim audijencijama često sudjeluju osobe i skupine koje pripadaju drugim religijama; ali danas je ta prisutnost sasvim posebna: spominjemo se naime 50. obljetnice deklaracije Drugog vatikanskog koncila Nostra aetate o odnosima Katoličke Crkve prema nekršćanskim religijama.
Milosrđem na koje smo pozvani obuhvaćen je sav stvoreni svijet, kojeg nam je Bog povjerio da ga čuvamo, a ne izrabljujemo ili, još gore, uništavamo. Moramo se uvijek truditi ostaviti svijet bolji no što smo ga našli (usp. Enc. Laudato si’, 194), počevši od okoline u kojoj živimo, malih gesta našega svakodnevnog života
Ta je tema bila veoma draga blaženom papi Pavlu VI., koji je već na svetkovinu Duhova godinu dana prije završetka Koncila, ustanovio Tajništvo za nekršćane, danas Papinsko vijeće za međureligijski dijalog.
Izražavam zato svoju zahvalnost i svoju srdačnu dobrodošlicu osobama i grupama koje pripadaju različitim religijama, koji su danas htjeli biti ovdje prisutni, osobito onima koji su stigli iz daleka.
Drugi vatikanski koncil je bio izvanredno vrijeme razmišljanja, dijaloga i molitve kako bi se obnovio pogled Katoličke Crkve na samu sebe i svijet. Čitanje znakova vremena u pogledu osuvremenjivanja (aggiornamento) daje dvojaku vrijednost: vjernost crkvenoj tradiciji i vjernost povijesti muškaraca i žena našega doba.
Naime, Bog, koji se objavio u stvaranju i povijesti, koji je govorio po prorocima i u punini vremena u svome Sinu koji je postao čovjekom (usp. Heb 1, 1), obraća se srcu i duhu svakog ljudskog bića koje traži istinu i putove njezina odjelotvorenja.
Poruka deklaracije Nostra aetate je trajno aktualna. Podsjetit ću kratko na neke njezine točke:
– sve veća međuovisnost narodâ (usp. br. 1);
– traženje smisla života, trpljenja, smrti, pitanja koja oduvijek prate čovjeka na njegovu putu (usp. br. 1);
– zajednički iskon i zajednički cilj ljudskog roda (usp. br. 1);
– jedincatost ljudske obitelji (usp. br. 1);
– religije kao traženje Boga ili Apsolutnog, unutar raznih naroda i kultura (usp. br. 1)
– blagohotni i pozoran pogled Crkve na religije: ona ne odbacuje ništa što je u njima lijepo i istinito (usp. br. 2);
– Crkva gleda s poštovanjem vjernike svih religija, cijeneći njihovo duhovno i moralno zalaganje (usp. br. 3);
Bog, koji se objavio u stvaranju i povijesti, koji je govorio po prorocima i u punini vremena u svome Sinu koji je postao čovjekom (usp. Heb 1, 1), obraća se srcu i duhu svakog ljudskog bića koje traži istinu i putove njezina odjelotvorenja
– Crkva, otvorena dijalogu sa svima, je istodobno vjerna istinama u koje vjeruje, počevši od istine da spasenje ponuđeno svima ima svoj izvor u Isusu, jedinom Spasitelju, i da je Duh Sveti na djelu, kao izvor mira i ljubavi.
Bilo je mnogo događaja, inicijativa, institucionalnih ili osobnih odnosa s nekršćanskim religijama u ovih posljednjih pedeset godina, i teško ih je sve spomenuti. Ipak, posebno značajan događaj bio je Susret u Asizu održan 27. listopada 1986.
Održan je po želji i na poticaj svetog Ivana Pavla II., koji je godinu dana prije toga, dakle prije trideset godina, obraćajući se mladim muslimanima u Casablanci, izrazio želju da svi oni koji vjeruju u Boga jačaju prijateljstvo i jedinstvo među ljudima i narodima (19. kolovoza 1985.). Plamen, upaljen u Asizu, se proširio na čitav svijet i predstavlja trajni znak nade.
Posebnu zahvalnost Bogu zaslužuje prava i istinska preobrazba koju je u ovih pedeset godina doživio odnos između kršćana i Židova. Ravnodušnost i protivljenja su se pretvorili u suradnju i dobrohotnost. Od neprijatelja i stranaca postali smo prijatelji i braća. Koncil, deklaracijom Nostra aetate, je zacrtao put: “da” ponovnom otkrivanju židovskih korijena kršćanstva; “ne” svakom obliku antisemitizma i osuda svake uvrede, diskriminacije i progona koji iz toga proizlaze.
Uzajamno poznavanje, poštivanje i uvažavanje predstavljaju put koji, ako vrijedi na poseban način za odnose sa Židovima, vrijedi slično također za odnose s drugim religijama.
Tu mislim posebno na muslimane, koji – kao što podsjeća Koncil – “se klanjaju jedinome Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima” (Nostra aetate, 3). Oni priznaju Abrahama ocem vjere, časte Isusa kao proroka, poštuju njegovu djevicu Majku, Mariju, iščekuju dan suda i prakticiraju molitvu, milostinju i post (usp. isto).
Posebnu zahvalnost Bogu zaslužuje prava i istinska preobrazba koju je u ovih pedeset godina doživio odnos između kršćana i Židova. Ravnodušnost i protivljenja su se pretvorili u suradnju i dobrohotnost. Od neprijatelja i stranaca postali smo prijatelji i braća. Koncil, deklaracijom Nostra aetate, je zacrtao put: “da” ponovnom otkrivanju židovskih korijena kršćanstva; “ne” svakom obliku antisemitizma i osuda svake uvrede, diskriminacije i progona koji iz toga proizlaze
Dijalog kojeg trebamo mora biti otvoren i pun poštivanja, i tada se pokazuje plodonosnim. Uzajamno poštivanje je uvjet i, istodobno, cilj međureligijskog dijaloga: poštivati prava drugoga na život, tjelesni integritet, temeljne slobode, to jest slobodu savjesti, misli, izražavanja i vjere.
Svijet gleda nas vjernike, potiče nas da surađujemo jedni s drugima i s muškarcima i ženama dobre volje koji ne ispovijedaju nijednu vjeru, traži od nas djelotvorne odgovore na brojna pitanja: mir, glad i bijeda koji muče milijune ljudi, kriza okoliša, nasilje, navlastito ono koje se čini u ime religije, korupcija, moralno srozavanje, kriza obitelji, ekonomije, financija, i poglavito nada.
Mi vjernici nemamo recepte za te probleme, ali imamo veliko bogatstvo: molitvu. I mi vjernici molimo. Moramo moliti. Molitva je naše blago, za kojim posežemo prema svojim tradicijama, tražeći darove za kojima čezne ljudski rod.
Zbog nasilja i terorizma raširio se stav podozrivosti pa čak i osude religijâ.
U stvari, premda nijedna religija nije imuna na opasnost fundamentalističkih i ekstremističkih devijacija kod pojedinaca i skupina (usp. Govor na američkom Kongresu, 24. rujna 2015.), treba gledati pozitivne vrijednosti koje one žive i predlažu, a koje su izvori nade. Treba uzdignute glave ići naprijed.
Dijalog utemeljen na poštivanju punom povjerenja može donijeti sjeme dobra koje se pretvara u klice prijateljstva i suradnje na svim poljima, a poglavito u službi siromašnima, malenima, starijima, u prihvaćanju migranata, u obzirnosti prema onima koji su isključeni.
Možemo kročiti zajedno skrbeći jedni za druge i za stvoreni svijet. Svi vjernici svih religija. Zajedno možemo veličati Stvoritelja što nam je dao vrt svijeta da ga obrađujemo i čuvamo kao opće dobro, i možemo ostvarivati zajedničke projekte kako bi se suzbilo siromaštvo i svakom muškarcu i ženi osiguralo dostojne životne uvjete.
Izvanredni Jubilej milosrđa, koji je pred nama, je pogodna prigoda za zajednički rad na polju djelâ ljubavi. I na tome polju, gdje prednjači nadasve suosjećanje, mogu nam se pridružiti mnogi koji se ne osjećaju vjernicima ili koji traže Boga i istinu, osobe koje stavljaju u središte lice drugoga, napose lice brata i sestre u potrebi.
Svijet gleda nas vjernike, potiče nas da surađujemo jedni s drugima i s muškarcima i ženama dobre volje koji ne ispovijedaju nijednu vjeru, traži od nas djelotvorne odgovore na brojna pitanja: mir, glad i bijeda koji muče milijune ljudi, kriza okoliša, nasilje, navlastito ono koje se čini u ime religije, korupcija, moralno srozavanje, kriza obitelji, ekonomije, financija, i poglavito nada
Ali milosrđem na koje smo pozvani obuhvaćen je sav stvoreni svijet, kojeg nam je Bog povjerio da ga čuvamo, a ne izrabljujemo ili, još gore, uništavamo. Moramo se uvijek truditi ostaviti svijet bolji no što smo ga našli (usp. Enc. Laudato si’, 194), počevši od okoline u kojoj živimo, malih gesta našega svakodnevnog života.
Draga braćo i sestre, što se tiče budućnosti međureligijskog dijaloga, prvo što moramo činiti jest moliti. I moliti jedni za druge: ta braća smo! Bez Gospodina ništa nije moguće; s njim, sve postaje moguće!
Neka naša molitva – a svatko neka moli prema svojoj tradiciji – potpuno prianja uz Božju volju, koji želi da se svi ljudi priznaju braćom i žive u bratstvu, tvoreći veliku ljudsku obitelj u skladu različitosti.
(IKA)
50 godina Nostra aetate: Treba ići naprijed
“Međureligijska” opća audijencija u prigodi 50. obljetnice koncilske deklaracije “Nostra aetate”, Vatikan, 28. listopada 2015.
Na audijenciji su bili prisutni predstavnici različitih religija i sudionici međunarodnog kongresa koji je tim povodom organiziralo Papinsko vijeće za međureligijski dijalog u suradnji s Povjerenstvom za vjerske odnose sa židovstvom Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana i Papinskim sveučilištem Gregoriana.
”Draga braćo i sestre, dobar dan!
Na općim audijencijama često sudjeluju osobe i skupine koje pripadaju drugim religijama; ali danas je ta prisutnost sasvim posebna: spominjemo se naime 50. obljetnice deklaracije Drugog vatikanskog koncila Nostra aetate o odnosima Katoličke Crkve prema nekršćanskim religijama.
Milosrđem na koje smo pozvani obuhvaćen je sav stvoreni svijet, kojeg nam je Bog povjerio da ga čuvamo, a ne izrabljujemo ili, još gore, uništavamo. Moramo se uvijek truditi ostaviti svijet bolji no što smo ga našli (usp. Enc. Laudato si’, 194), počevši od okoline u kojoj živimo, malih gesta našega svakodnevnog života
Ta je tema bila veoma draga blaženom papi Pavlu VI., koji je već na svetkovinu Duhova godinu dana prije završetka Koncila, ustanovio Tajništvo za nekršćane, danas Papinsko vijeće za međureligijski dijalog.
Izražavam zato svoju zahvalnost i svoju srdačnu dobrodošlicu osobama i grupama koje pripadaju različitim religijama, koji su danas htjeli biti ovdje prisutni, osobito onima koji su stigli iz daleka.
Drugi vatikanski koncil je bio izvanredno vrijeme razmišljanja, dijaloga i molitve kako bi se obnovio pogled Katoličke Crkve na samu sebe i svijet. Čitanje znakova vremena u pogledu osuvremenjivanja (aggiornamento) daje dvojaku vrijednost: vjernost crkvenoj tradiciji i vjernost povijesti muškaraca i žena našega doba.
Naime, Bog, koji se objavio u stvaranju i povijesti, koji je govorio po prorocima i u punini vremena u svome Sinu koji je postao čovjekom (usp. Heb 1, 1), obraća se srcu i duhu svakog ljudskog bića koje traži istinu i putove njezina odjelotvorenja.
Poruka deklaracije Nostra aetate je trajno aktualna. Podsjetit ću kratko na neke njezine točke:
– sve veća međuovisnost narodâ (usp. br. 1);
– traženje smisla života, trpljenja, smrti, pitanja koja oduvijek prate čovjeka na njegovu putu (usp. br. 1);
– zajednički iskon i zajednički cilj ljudskog roda (usp. br. 1);
– jedincatost ljudske obitelji (usp. br. 1);
– religije kao traženje Boga ili Apsolutnog, unutar raznih naroda i kultura (usp. br. 1)
– blagohotni i pozoran pogled Crkve na religije: ona ne odbacuje ništa što je u njima lijepo i istinito (usp. br. 2);
– Crkva gleda s poštovanjem vjernike svih religija, cijeneći njihovo duhovno i moralno zalaganje (usp. br. 3);
Bog, koji se objavio u stvaranju i povijesti, koji je govorio po prorocima i u punini vremena u svome Sinu koji je postao čovjekom (usp. Heb 1, 1), obraća se srcu i duhu svakog ljudskog bića koje traži istinu i putove njezina odjelotvorenja
– Crkva, otvorena dijalogu sa svima, je istodobno vjerna istinama u koje vjeruje, počevši od istine da spasenje ponuđeno svima ima svoj izvor u Isusu, jedinom Spasitelju, i da je Duh Sveti na djelu, kao izvor mira i ljubavi.
Bilo je mnogo događaja, inicijativa, institucionalnih ili osobnih odnosa s nekršćanskim religijama u ovih posljednjih pedeset godina, i teško ih je sve spomenuti. Ipak, posebno značajan događaj bio je Susret u Asizu održan 27. listopada 1986.
Održan je po želji i na poticaj svetog Ivana Pavla II., koji je godinu dana prije toga, dakle prije trideset godina, obraćajući se mladim muslimanima u Casablanci, izrazio želju da svi oni koji vjeruju u Boga jačaju prijateljstvo i jedinstvo među ljudima i narodima (19. kolovoza 1985.). Plamen, upaljen u Asizu, se proširio na čitav svijet i predstavlja trajni znak nade.
Posebnu zahvalnost Bogu zaslužuje prava i istinska preobrazba koju je u ovih pedeset godina doživio odnos između kršćana i Židova. Ravnodušnost i protivljenja su se pretvorili u suradnju i dobrohotnost. Od neprijatelja i stranaca postali smo prijatelji i braća. Koncil, deklaracijom Nostra aetate, je zacrtao put: “da” ponovnom otkrivanju židovskih korijena kršćanstva; “ne” svakom obliku antisemitizma i osuda svake uvrede, diskriminacije i progona koji iz toga proizlaze.
Uzajamno poznavanje, poštivanje i uvažavanje predstavljaju put koji, ako vrijedi na poseban način za odnose sa Židovima, vrijedi slično također za odnose s drugim religijama.
Tu mislim posebno na muslimane, koji – kao što podsjeća Koncil – “se klanjaju jedinome Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima” (Nostra aetate, 3). Oni priznaju Abrahama ocem vjere, časte Isusa kao proroka, poštuju njegovu djevicu Majku, Mariju, iščekuju dan suda i prakticiraju molitvu, milostinju i post (usp. isto).
Posebnu zahvalnost Bogu zaslužuje prava i istinska preobrazba koju je u ovih pedeset godina doživio odnos između kršćana i Židova. Ravnodušnost i protivljenja su se pretvorili u suradnju i dobrohotnost. Od neprijatelja i stranaca postali smo prijatelji i braća. Koncil, deklaracijom Nostra aetate, je zacrtao put: “da” ponovnom otkrivanju židovskih korijena kršćanstva; “ne” svakom obliku antisemitizma i osuda svake uvrede, diskriminacije i progona koji iz toga proizlaze
Dijalog kojeg trebamo mora biti otvoren i pun poštivanja, i tada se pokazuje plodonosnim. Uzajamno poštivanje je uvjet i, istodobno, cilj međureligijskog dijaloga: poštivati prava drugoga na život, tjelesni integritet, temeljne slobode, to jest slobodu savjesti, misli, izražavanja i vjere.
Svijet gleda nas vjernike, potiče nas da surađujemo jedni s drugima i s muškarcima i ženama dobre volje koji ne ispovijedaju nijednu vjeru, traži od nas djelotvorne odgovore na brojna pitanja: mir, glad i bijeda koji muče milijune ljudi, kriza okoliša, nasilje, navlastito ono koje se čini u ime religije, korupcija, moralno srozavanje, kriza obitelji, ekonomije, financija, i poglavito nada.
Mi vjernici nemamo recepte za te probleme, ali imamo veliko bogatstvo: molitvu. I mi vjernici molimo. Moramo moliti. Molitva je naše blago, za kojim posežemo prema svojim tradicijama, tražeći darove za kojima čezne ljudski rod.
Zbog nasilja i terorizma raširio se stav podozrivosti pa čak i osude religijâ.
U stvari, premda nijedna religija nije imuna na opasnost fundamentalističkih i ekstremističkih devijacija kod pojedinaca i skupina (usp. Govor na američkom Kongresu, 24. rujna 2015.), treba gledati pozitivne vrijednosti koje one žive i predlažu, a koje su izvori nade. Treba uzdignute glave ići naprijed.
Dijalog utemeljen na poštivanju punom povjerenja može donijeti sjeme dobra koje se pretvara u klice prijateljstva i suradnje na svim poljima, a poglavito u službi siromašnima, malenima, starijima, u prihvaćanju migranata, u obzirnosti prema onima koji su isključeni.
Možemo kročiti zajedno skrbeći jedni za druge i za stvoreni svijet. Svi vjernici svih religija. Zajedno možemo veličati Stvoritelja što nam je dao vrt svijeta da ga obrađujemo i čuvamo kao opće dobro, i možemo ostvarivati zajedničke projekte kako bi se suzbilo siromaštvo i svakom muškarcu i ženi osiguralo dostojne životne uvjete.
Izvanredni Jubilej milosrđa, koji je pred nama, je pogodna prigoda za zajednički rad na polju djelâ ljubavi. I na tome polju, gdje prednjači nadasve suosjećanje, mogu nam se pridružiti mnogi koji se ne osjećaju vjernicima ili koji traže Boga i istinu, osobe koje stavljaju u središte lice drugoga, napose lice brata i sestre u potrebi.
Svijet gleda nas vjernike, potiče nas da surađujemo jedni s drugima i s muškarcima i ženama dobre volje koji ne ispovijedaju nijednu vjeru, traži od nas djelotvorne odgovore na brojna pitanja: mir, glad i bijeda koji muče milijune ljudi, kriza okoliša, nasilje, navlastito ono koje se čini u ime religije, korupcija, moralno srozavanje, kriza obitelji, ekonomije, financija, i poglavito nada
Ali milosrđem na koje smo pozvani obuhvaćen je sav stvoreni svijet, kojeg nam je Bog povjerio da ga čuvamo, a ne izrabljujemo ili, još gore, uništavamo. Moramo se uvijek truditi ostaviti svijet bolji no što smo ga našli (usp. Enc. Laudato si’, 194), počevši od okoline u kojoj živimo, malih gesta našega svakodnevnog života.
Draga braćo i sestre, što se tiče budućnosti međureligijskog dijaloga, prvo što moramo činiti jest moliti. I moliti jedni za druge: ta braća smo! Bez Gospodina ništa nije moguće; s njim, sve postaje moguće!
Neka naša molitva – a svatko neka moli prema svojoj tradiciji – potpuno prianja uz Božju volju, koji želi da se svi ljudi priznaju braćom i žive u bratstvu, tvoreći veliku ljudsku obitelj u skladu različitosti.
(IKA)
Ni milosrđe više nije što je nekad bilo
Milosrđe ili Istina, ona s velikim “I”, dakle Istina vjere, grudobran vjerskog nauka? Papa Frane – kako mu i jest u opisu radnog mjesta – ne dopušta da to bude dilema ovog zasjedanja Biskupske sinode. On mora htjeti da bude “i-i”, a ne “ili-ili”.
Zato se svi sinodski oci i svi njihovi glasonoše trude, na sva usta, naglašavati kako ne postoji podjela, nego samo razlike u naglascima, kako smo “konzervativce” i “progresiste” izmislili mi po medijima, da bismo lakše prodali našu robu, a oni već znaju kako će, kroz otvorenu raspravu, doći do suglasja.
Kako?
Nikakvim pogađanjem, nikakvim kompromisom, Sinoda nije parlament, lijepo je eksplicirao papa Bergoglio, pozvavši ih da se otvore Duhu svetome ne bi li ih nadahnuo i prosvijetlio.
Kvaka je u tome što Papi nije u opisu radnog mjesta da čeka hoće li i kako će Duh sveti nadahnuti biskupe. Duha svetoga interpretira u posljednjoj instanci sâm Papa, koji bio da bio, na njega se odnosi i primjenjuje stara maksima “Roma locuta, causa finita” (Rim je rekao svoje, spor je završen), koju nam je zavještao sv. Augustin, a mi ne znamo je li je skovao ili ju je citirao iz još starijega, carskog izvora.
Sinodski oci imaju svu slobodu u sastavljanju završnog dokumenta koji će izglasati, članak po članak, u subotu 24 listopada, predzadnjeg dana zasjedanja. Taj dokument je, u načelu, namijenjen samo Papinim očima – ali je Frane i lani, pri završetku izvanrednog zasjedanja o istoj temi, odlučio da Završni dokument bude objavljen, sav i odmah. Pokazao je i tom prilikom da je za punu transparentnost, za koju su se izjasnili, uostalom, i kardinali neposredno prije ulaska u konklav u kojemu su ga izabrali za papu
Sinodski oci imaju svu slobodu u sastavljanju završnog dokumenta koji će izglasati, članak po članak, u subotu 24 listopada, predzadnjeg dana zasjedanja.
Taj dokument je, u načelu, namijenjen samo Papinim očima – ali je Frane i lani, pri završetku izvanrednog zasjedanja o istoj temi, odlučio da Završni dokument bude objavljen, sav i odmah. Pokazao je i tom prilikom da je za punu transparentnost, za koju su se izjasnili, uostalom, i kardinali neposredno prije ulaska u konklav u kojemu su ga izabrali za papu.
Ipak, ni objavljen, Završni dokument nije sam po sebi obavezujući ni za biskupske konferencije, ni za biskupe, ni za vjernike. Njegova eventualna snaga je samo u njegovoj uvjerljivosti, ne u autoritetu.
Autoritet ima Papa. I ima svu slobodu u odabiru časa i sadržaja Postsinodske pobudnice kojom će, koristeći iz Završnog dokumenta ono što smatra potrebnim, sâm rezimirati tok i rezultate zasjedanja Biskupske sinode. On će, dakle, a ne samo glasanje, odvagnuti što je rezultat nadahnuća i prosvjetljenja Duha svetoga, a što eventualnih “rasudbi i predrasuda” pojedinih sinodskih otaca, na što je upozorio u početku.
Iskustvo nas uči u svih ovih pedeset godina od završetka Drugoga vatikanskog koncila i objavljivanja njegovih prijelomnih dokumenata, preko svih enciklika, ekshortacija, apostolskih pisama i inih dokumenata, da nije presudno što piše, nego za što postoje volja, spremnost i snaga da se provede.
U svakodnevnom govoru znamo reći “nije Sveto pismo” ako želimo naznačiti da se nečega ne moramo držati doslovno – ali, zaboga, ta tko se uopće drži i Svetog pisma od korica do korica?
Po medijima smo dočekali istupe pape Frane o milosrđu, socijalnim stremljenjima, novcu, odnosno okolišu, kao revoluciju – a onda je samo malo pomnija potraga pokazala da on zaista nije rekao ništa što već nisu rekli njegovi pusti prethodnici, od Pija XI do sv. Ivana Pavla II
Po medijima smo dočekali istupe pape Frane o milosrđu, socijalnim stremljenjima, novcu, odnosno okolišu, kao revoluciju – a onda je samo malo pomnija potraga pokazala da on zaista nije rekao ništa što već nisu rekli njegovi pusti prethodnici, od Pija XI do sv. Ivana Pavla II.
Pa zašto nam se to onda učinilo tako novim, svježim, čak prevratničkim? Ama zbog jednostavnog razloga: što je većina tih stavova – poput osuda sebičnosti financijskog kapitala koje je Pio XI iznosio prije 80 i kusur godina – ostala mrtvo slovo na požutjelu papiru.
Dogma (vjerska Istina koju je Bog objavio – kako vjeruju i smatraju vjernici) ne mijenja se evo već 1985 godina, otkako je u Jeruzalemu raspet Isus iz Nazareta. Doktrina (vjerski nauk) u bitnome nije modificirana od Tridentskog koncila. Ali ni koncept milosrđa, barem u Isusovu nauku, nije izmijenjen tih istih 1985 godina – pa je svejedno bilo razdoblja kada se smatralo milosrdnim heretika spaliti i tako spasiti njegovu dušu za život vječni, a sad se ista ta Crkva užasava nad smrtnom kaznom i za najgoreg zločinca.
Teza da valja osuditi grijeh a ne grešnika na snazi je dva milenija, a nije prošla godina da neki grešnik nije razapet na stup srama.
Pitanje je i što je uistinu milosrđe, ne samo u katoličkom, pa ni samo u vjerskom obzoru.
Je li dovoljna jedna milosrdna gesta da se iskupi nemilosrdan život?
Je li dovoljna jedna milosrdna gesta da se iskupi nemilosrdan život? Je li dovoljno milosrdno obećati 1000 eura po djetetu pošto je sebično uništen sustav neposredne dječje zaštite bez kojega se odrasli sve teže usuđuju imati djecu? Je li dovoljno uplatiti mjesečno 30 eura fondu Save the Children i tako se iskupiti za sve što smo na Sjeveru oduzeli onima s Juga do te mjere da hrle amo kao lemuri, makar se podavili u Mediteranu? Je li dopustivo laćati se milosrđa da bismo izbjegli solidarnost?
Je li dovoljno milosrdno obećati 1000 eura po djetetu pošto je sebično uništen sustav neposredne dječje zaštite bez kojega se odrasli sve teže usuđuju imati djecu?
Je li dovoljno uplatiti mjesečno 30 eura fondu Save the Children i tako se iskupiti za sve što smo na Sjeveru oduzeli onima s Juga do te mjere da hrle amo kao lemuri, makar se podavili u Mediteranu?
Je li dopustivo laćati se milosrđa da bismo izbjegli solidarnost?
Fraze se ponavljaju, nije ih problem izreći, pitanje je koliko se izriču da budu putovođe, a koliko da budu opravdanje da je i to rečeno, eto, molim, jeste li zadovoljni?
Doseg ove Sinode, kao i svakog proroštva, razabrat ćemo tek po plodovima. Suvremenici jedva da razabiru namjeru.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Bog je nepopravljiv humanist
Božić sam zavolio već kao dijete. Lijepa je to i bajkovita priča u čijoj se dubini krije čitav rudnik spoznaja o čovjeku i njegovim odnosima s Bogom kojeg ima, ili s bogom kojeg nema pa ga ljudi izmišljaju, kako već tko vjeruje, čita, gleda, tumači i osjeća.
Kao i na štošta drugo što je ljudima važno i od čega čovjek živi, tako i na radost i svjetlo Božića jurišaju crkve nove globalne religije – profita. Uključite blagdane po našoj tarifi – tako nekako poručuje jedan prodavač brbljanja i mobitela.
Čuj! Da se blagdani mogu uključiti i isključiti po ovoj ili onoj tarifi, to je stvarno jedna od najblistavijih marketinških budalaština koju sam do sada čuo.
Pustimo vrijeme i običaje, vratimo se bitnom što treba znati i razumjeti o Božiću kao kršćanskom blagdanu i misteriju. Tiče se to podjednako i onih koji vjeruju, i onih koji ne vjeruju, a još ponajviše onih koji u svoju vjeru ili nevjeru sumnjaju jer takvi obično najviše i najbolje misle i razmišljaju.
Kao i na štošta drugo što je ljudima važno i od čega čovjek živi, tako i na radost i svjetlo Božića jurišaju crkve nove globalne religije – profita. Uključite blagdane po našoj tarifi – tako nekako poručuje jedan prodavač brbljanja i mobitela. Čuj! Da se blagdani mogu uključiti i isključiti po ovoj ili onoj tarifi, to je stvarno jedna od najblistavijih marketinških budalaština koju sam do sada čuo
U Novom zavjetu, a potom u predaji i običajima, božićna je priča okićena zvijezdama i zvjezdoznancima, anđelima, pastirima, magarcima, volovima, devama i istočnjačkim mudracima. Ali, u zajedničkom katoličkom i pravoslavnom nicejsko-carigradskom Vjerovanju (kad ostavimo po strani nesretni “Filioque”) čitava je priča sažeta u jednoj jedino rečenici: “I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom.”
Crkvene i teološke dogme, propisane velike “istine” o Bogu, treba shvaćati i prihvaćati onoliko doslovno koliko i biblijsku priču o stvaranju svijeta u šest dana. Nažalost, i današnji je svijet pun vjernika čija vjera počiva na uvjerenju da samo njihova religija, sa svojim svećenstvom, teolozima i obredima (a počesto i nacijom) posjeduje jedinu pravu i potpunu istinu o Bogu.
Još uvijek ima teologa i propovjednika koji upravo takvu vrstu vjere podgrijavaju u nesigurnim ljudskim srcima. Ti su bogoznanci potpuno sigurni, ili se barem takvima prikazuju, da su proučili i otkrili sve tajne svoga Boga, od njegove trojedinosti i podjela nadležnosti između Oca, Sina i Duha Svetoga, pa sve do najintimnije moguće veze s jednom ljudskom kćeri iz Nazareta prije nešto više od dva tisućljeća.
Ali, u svim vjerama, crkvama i religijama, baš kao i izvan njih, ima ljudi kojima Bog predstavlja nekoga i nešto potpuno tajanstveno, nedokučivo, nespoznatljivo, nadprostorno i bezvremensko, nekoga ili nešto što se sluti, čemu se čovjek nada ili za što doista može samo bez ikakvih dokaza vjerovati da postoji onkraj, izvan ili unutar svega ovog što je dohvatljivo našim osjetilima, razumu i osjećajima.
Ostavimo zato po strani i odgovor na pitanje “kako?”, koji Vjerovanje nudi u riječima “po Duhu svetom” i “od Marije Djevice”. Skratimo rečenicu na ono najbitnije: “I utjelovio se i postao čovjekom”.
U svim vjerama, crkvama i religijama, baš kao i izvan njih, ima ljudi kojima Bog predstavlja nekoga i nešto potpuno tajanstveno, nedokučivo, nespoznatljivo, nadprostorno i bezvremensko, nekoga ili nešto što se sluti, čemu se čovjek nada ili za što doista može samo bez ikakvih dokaza vjerovati da postoji onkraj, izvan ili unutar svega ovog što je dohvatljivo našim osjetilima, razumu i osjećajima
Premda su se mnogi njegovi sljedbenici kroz povijest svojski trudili o svom Bogu nametnuti neki drugi dojam, a čine to i danas, u tim je riječima o kršćanskom Bogu sadržana jedna prelijepa, stoljećima skrivana misao: kršćanski je Bog nepopravljiv humanist.
Čovjek i čovještvo predmet su njegove ljubavi i čežnje. Mnogo više nego teologija, meni je o toj temi ispričala umjetnost. Uostalom, teološka se dubina nipošto ne može odreći glazbi genija kakvi su bili Johann Sebastian Bach, Wolfgang Amadeus Mozart i Ludwig van Beethoven.
Pored brojnih drugih djela koja spadaju u sakralnu glazbu, svaki je od spomenute trojice skladao po jednu veliku, za praktičnu liturgijsku upotrebu preveliku i predugačku misu. Takve su skladbe bila jednako neuobičajene, čudne i teško upotrebljive kako u Bachovoj prvoj i Mozartovoj drugoj polovici 18. stoljeća, tako i na početku 19. stoljeća kojeg svojom glazbom i stavom obilježava Beethoven.
Bach je bio protestant koji je veći dio života pisao duhovnu glazbu na njemačke tekstove u duhu Martina Luthera i njegove reformirane i pojednostavljene liturgije. Ipak, u svojoj Velikoj misi u h-molu posegnuo je za stoljećima nepromijenjenim latinskim tekstom katoličke liturgije.
Mozart je svoju veliku i svečanu Misu u c-molu skladao nakon što je napustio službu kod salzburškog nadbiskupa i kneza. Pisao je, dakle, to djelo što bi se reklo, baš za svoju dušu.
Naposljetku, Beethoven je bio sve samo ne pobožan i redovit posjetitelj crkava, ali ljudi iz katedrala njegovih skladbi i danas odlaze produhovljeniji i pobožniji nego da su bili u bogomolji, bilo kojoj i bilo čijoj. Jedno do takvih monumentalnih glazbenih djela, bez kojih bi obzor europskog duha i kulture bio nenadoknadivo siromašniji, upravo je Beethovenova Missa solemnis.
Ostavimo zato po strani i odgovor na pitanje “kako?”, koji Vjerovanje nudi u riječima “po Duhu svetom” i “od Marije Djevice”. Skratimo rečenicu na ono najbitnije: “I utjelovio se i postao čovjekom”. Premda su se mnogi njegovi sljedbenici kroz povijest svojski trudili o svom Bogu nametnuti neki drugi dojam, a čine to i danas, u tim je riječima o kršćanskom Bogu sadržana jedna prelijepa, stoljećima skrivana misao: kršćanski je Bog nepopravljiv humanist
U svakom od tri navedena djela uglazbljen je i tekst Creda, dakle Vjerovanja, u kojem se nalazi i redak “Et incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria Virgine et homo factus est”. Kada se Bach pred sam kraj života, nakon dvadesetak godina ponovno vratio svojoj Velikoj misi, jedan od posljednjih stavaka koje je napisao bila je upravo u majstorski polifoni zborski slog ogrnuta rečenica “Et incarnatus est…”.
Mozart je svoj veliki Credo ostavio nedovršenim. Kao da mu do nastavka nije bilo ni stalo, posljednji dio teksta Vjerovanja koji je uglazbio bio je upravo “Et incarnatus est… et homo factus est”. Božje utjelovljenje za Mozarta je bila anđeoski lijepa i nježna sopranska arija, jedna od najljepših koju je napisao. U Beethovenovoj partituri, uskovitlanoj kao što je i ljudska povijest, nastaje čudesno zatišje u trenutku kada se u glasovima muškog zbora, izdaleka, prvi put javljaju riječi “Et incarnatus est…”, nakon čega se i svi solisti uključuju u dramatičan prizor u kojem Bog napušta nebeski tron i uspinje se u obličje smrtnog stvorenja s najljepšim i najstrašnijim darom: slobodnom voljom.
Dovoljno je već i malo sluha i smisla za glazbenu umjetnost da se čuje kako su sva trojica genija upravo te riječi nastojali osvijetliti posebnim tonovima, drugačijim od svih ostalih. Ti su glazbeni trenuci oltari u središtu njihovih skladbi koje nisu pisane za crkvu, nego su pisane zato da budu crkva. Ali, sve to može biti još jednostavnije.
Bio sam neku večer na lijepoj božićnoj priredbi i pametnoj predstavi studenata Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu. Na kraju se kolegama, studentima i gostima obratio pater Anto Mišić, jedan od profesora, učen čovjek, doktor znanosti i predavač nekoliko filozofskih i teoloških disciplina. Taj se katolički svećenik prihvatio teškog zadatka da bit i smisao Božića iskaže u nekoliko riječi.
Pokazalo se da mu je bila dovoljna i jedna. Rekao je: “Ovdje je važno samo jedno – čovjek”. Sva filozofija, teologija i umjetnost sastaju se u toj točci. Što se mene tiče, ne moram ove godine čuti nijednu drugu božićnu propovijed.
Sretan vam Božić. Ne morate vjerovati u Boga. Povjerujte u čovjeka. Onog u sebi i onog do sebe, ma tko on bio.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Bolne podjele među kršćanima
U posljednjim smo katehezama pokušali približiti narav i ljepotu Crkve te smo se pitali što za svakog od nas znači biti dijelom toga naroda, Božjeg naroda koji je Crkva. Ne smijemo međutim zaboraviti da postoji mnoštvo braće koja dijele s nama vjeru u Krista, ali pripadaju drugim vjeroispovijestima ili tradicijama različitima od naše. Mnogi su se pomirili s tom podjelom – i u našoj Katoličkoj Crkvi su se s tim pomirili – koja je tijekom povijesti često bila uzrokom sukobâ i patnji, pa i ratova i to je jedna sramota!
Ni danas odnosi nisu uvijek prožeti poštivanjem i srdačnošću… Ali, pitam se: kako se mi postavljamo prema svemu tome? Jesmo li se i mi pomirili, ako ne čak i postali ravnodušni na tu podjelu? Ili čvrsto vjerujemo da se može i da se mora kročiti u pravcu pomirenja i punog zajedništva? Puno zajedništvo, to jest moći svi zajedno biti u dioništvu tijela i krvi Kristove.
Ni danas odnosi nisu uvijek prožeti poštivanjem i srdačnošću… Ali, pitam se: kako se mi postavljamo prema svemu tome? Jesmo li se i mi pomirili, ako ne čak i postali ravnodušni na tu podjelu? Ili čvrsto vjerujemo da se može i da se mora kročiti u pravcu pomirenja i punog zajedništva? Puno zajedništvo, to jest moći svi zajedno biti u dioništvu tijela i krvi Kristove
Podjele među kršćanima ne samo da ranjavaju Crkvu već ranjavaju i Krista, i mi tako podijeljeni zadajemo ranu Kristu: Crkva je naime tijelo čija je glava Krist. Znamo dobro koliko je Isusu bilo na srcu da svi njegovi učenici ostanu ujedinjeni u njegovoj ljubavi. Dovoljno se sjetiti njegovih riječi koje Ivan donosi u sedamnaestom poglavlju svoga Evanđelja, molitve koju je uputio Ocu neposredno prije muke: “Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi” (Iv 17, 11).
To je jedinstvo bilo ugroženo još dok je Isus bio među svojima: u Evanđelju se naime spominje kako su apostoli među sobom raspravljali o tome tko je najveći, najvažniji (usp. Lk 9, 46). Gospodin je, međutim, veoma insistirao na jedinstvu u Očevo ime i time nam stavio do znanja da će naš navještaj i naše svjedočenje biti to vjerodostojniji što budemo prednjačili u življenju u zajedništvu i uzajamnoj ljubavi.
To je ono što su njegovi apostoli, milošću Duha Svetoga, kasnije duboko shvatili i primili k srcu, tako da će sveti Pavao zaklinjati korintsku zajednicu ovim riječima: “Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja” (1 Kor 1, 10).
Tijekom svoje povijesti, Crkva je napastvovana od zloga, koji je nastoji podijeliti, i nažalost je bila označena teškim i bolnim podjelama. Te su podjele katkad trajale dugo, sve do danas, zbog čega je sada teško rekonstruirati sve razloge i prije svega pronaći moguća rješenja.
Razlozi koji su doveli do raskolâ i podjelâ mogu biti najrazličitiji: od razmimoilaženja u dogmatskim i moralnim polazištima i različitih teoloških i pastoralnih shvaćanja, do političkih i praktičnih razloga, pa sve do sukobâ zbog nesklonosti i osobnih ambicijâ… Jedno je sigurno: na jedan ili drugi način, u pozadini tih razdora uvijek se kriju oholost i sebičnost, koji su uzrok svakom neslaganju i koji nas čine netolerantnima, nesposobnima slušati i prihvaćati onoga koji ima viđenje ili stav različit od našega
Razlozi koji su doveli do raskolâ i podjelâ mogu biti najrazličitiji: od razmimoilaženja u dogmatskim i moralnim polazištima i različitih teoloških i pastoralnih shvaćanja, do političkih i praktičnih razloga, pa sve do sukobâ zbog nesklonosti i osobnih ambicijâ…
Jedno je sigurno: na jedan ili drugi način, u pozadini tih razdora uvijek se kriju oholost i sebičnost, koji su uzrok svakom neslaganju i koji nas čine netolerantnima, nesposobnima slušati i prihvaćati onoga koji ima viđenje ili stav različit od našega.
Imajući sve to pred očima, postoji li nešto što svaki od nas, kao članovi svete majke Crkve, možemo ili moramo učiniti? Nedvojbeno je da ne smije izostati molitva, u kontinuitetu i u zajedništvu s Isusovom, molitva za jedinstvo kršćana. A zajedno s molitvom, Gospodin od nas traži novu otvorenost: traži od nas da se ne zatvaramo dijalogu i susretu, već da prihvatimo sve ono vrijedno i pozitivno što nam pruža također onaj koji misli drukčije od nas ili zauzima drukčije stavove.
Traži od nas da ne upravljamo pogled na ono što nas dijeli, već radije na ono što nas ujedinjuje, nastojeći bolje upoznati i ljubiti Isusa i dijeliti bogatstvo njegove ljubavi. A to konkretno podrazumijeva prianjanje uz istinu, zajedno sa sposobnošću da jedni drugima opraštamo, da se osjećamo dijelom iste kršćanske obitelji, da jedni druge smatramo darom i da činimo mnoge stvari zajedno, kao i djela ljubavi.
Bolna je istina da podjele postoje, da postoje podijeljeni kršćani, mi smo međusobno podijeljeni. Ali svi imamo nešto zajedničko: svi vjerujemo u Isusa Krista, Gospodina. Svi vjerujemo u Oca, Sina i Duha Svetoga i svi kročimo zajedno, svi smo na putu. Pomažimo jedni druge! Ali misliš li ti tako, misliš li ti tako…
Bolna je istina da podjele postoje, da postoje podijeljeni kršćani, mi smo međusobno podijeljeni. Ali svi imamo nešto zajedničko: svi vjerujemo u Isusa Krista, Gospodina. Svi vjerujemo u Oca, Sina i Duha Svetoga i svi kročimo zajedno, svi smo na putu. Pomažimo jedni druge! Ali misliš li ti tako, misliš li ti tako…
U svim zajednicama ima dobrih teologâ: neka oni razgovaraju, neka oni traže teološku istinu jer je to dužnost, ali mi kročimo zajedno, moleći jedni za druge i čineći djela ljubavi. I tako činimo zajednicu na putu. To se zove duhovni ekumenizam: kročiti putom života svi zajedno u našoj vjeri, u Isusu Kristu Gospodinu.
Kaže se da se ne smije govoriti o osobnim stvarima, ali ne mogu tome odoljeti. Govorimo o zajedništvu… uzajamnom zajedništvu. Danas sam toliko zahvalan Gospodinu jer se danas navršava 70 godina kako sam primio prvu pričest. Ali svi moramo znati da primati pričest znači ući u zajedništvo s drugima, u zajedništvo s braćom naše Crkve, ali također u zajedništvo sa svima onima koji pripadaju različitim zajednicama ali vjeruju u Isusa. Zahvaljujmo Gospodinu za naše krštenje, zahvaljujmo Gospodinu za naše zajedništvo, i da tim zajedništvom na kraju budu svi obuhvaćeni, svi zajedno.
Dragi prijatelji, kročimo naprijed prema punom jedinstvu! Povijest nas je razdijelila, ali smo na putu prema pomirenju i zajedništvu! I to je istina! I to moramo braniti!
Svi smo zajedno na putu prema zajedništvu. I kada se cilj čini previše dalekim, gotovo nedostižnim, i osjećamo da nas obuzimaju obeshrabrenje, neka nas hrabri misao da Bog ne može zatvoriti uho na glas svoga Sina Isusa i ne uslišiti njegovu i našu molitvu, da svi kršćani uistinu budu jedno.
(Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 8. listopada 2014./IKA).
S papom Franjom u Albaniji
Nisam planirao kako je ispalo, a ispalo je duhovno i ekumenski optimalno sjajno. U Albaniju sam putovao na dijalog s pravoslavnima u inicijativi lausannskog Odbora za evangelizaciju svijeta. Po drugi puta se sastajemo u toj većinski muslimanskoj zemlji na poziv izuzetnog domaćina, metropolite Albanske pravoslavne crkve, nadbiskupa Anastasiosa Yannoulatosa. Sve je to planirano više od godinu dana unaprijed.
Zatim je stigao dodatni poziv (s visokoga mjesta) da ostanem duže za susret s papom Franjom koji u Albaniju dolazi dan poslije završetka našeg višednevnog susreta s pravoslavnima. Poglavar Rimokatoličke crkve je zemlju i datum svog pohoda najavio tek prije nekoliko mjeseci! Koincidencija, providnost, Duh Sveti ili, kako bi rekao jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca – ”prepoznatljivo djelo Nadinstance”?
Zatim je stigao dodatni poziv (s visokoga mjesta) da ostanem duže za susret s papom Franjom koji u Albaniju dolazi dan poslije završetka našeg višednevnog susreta s pravoslavnima. Poglavar Rimokatoličke crkve je zemlju i datum svog pohoda najavio tek prije nekoliko mjeseci! Koincidencija, providnost, Duh Sveti ili, kako bi rekao jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca – ”prepoznatljivo djelo Nadinstance”?
U nedjelju 21. rujna imamo susret s papom Franjom na Katoličkom sveučilištu u Tirani. Sve to ne bi bilo bitno da Franjo – papa s kraja svijeta (naslov knjige Drage Pilsela u izdanju Večernjeg lista) Albaniju ne posjećuje kao prvu europsku državu. Iz Rima nam javljaju kako je papa Franjo htio najprije posjetiti i ohrabriti ”neku rubnu i siromašnu zemlju koja pamti društvene i vjerske progone” jer želi priliku da ”uputi ohrabrenje jednoj zemlji koja je dugo snosila posljedice ideologija iz prošlosti”.
Albanska država se za Papin posjet intenzivno pripremala dva mjeseca. Trg Majke Terezije, na kojem će papa Franjo održati misu prije susreta s nama, je prekrasno obnovljen. Obnovili su i Nacionalni muzej koji ćemo posjetiti u subotu.
Vlasti su za troškove Papina pohoda proračunski izdvojile 1,4 milijuna dolara, što svakako uključuje i sve mjere sigurnosti jer Franjo dolazi bez posebnih mjera zaštite iako mu se prijeti atentatom iz onih krugova koji nemilosrdno siju smrt u sjevernom Iraku i na drugim mjestima gdje se mrzi kršćane.
Ne može se tvrditi da ovaj Papa ne putuje. Na svom prvom međunarodnom putovanju bio je u Brazilu, zatim u takozvanoj Svetoj zemlji, pa nedavno u Koreji.
Sljedeće europsko putovanje argentinskog pape je planirano za 25. studeni kada će govoriti na svečanoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourghu. Zatim putuje u Tursku.
Ali argentinski papa sigurno ne putuje toliko kao njegov veliki poljski prethodnik, pravi globalni hodočasnik koji je takorekoć do same smrti (samo naizgled) neumorno putovao svijetom. Ovih sam dana ponovo prelistao sjajno uređenu knjigu Drage Pilsela ”Hrvatska: Stoto Papino putovanje” u izdanju Profila. Stoto putovanje u Hrvatsku na poziv širokogrudnog i mudrog domaćina Ivice Račana. Opet djelo Nadinstance?
U nedjelju 21. rujna imamo susret s papom Franjom na Katoličkom sveučilištu u Tirani. Sve to ne bi bilo bitno da Franjo – papa s kraja svijeta (naslov knjige Drage Pilsela u izdanju Večernjeg lista) Albaniju ne posjećuje kao prvu europsku državu. Iz Rima nam javljaju kako je papa Franjo htio najprije posjetiti i ohrabriti ”neku rubnu i siromašnu zemlju koja pamti društvene i vjerske progone” jer želi priliku da ”uputi ohrabrenje jednoj zemlji koja je dugo snosila posljedice ideologija iz prošlosti”
Poljski je papa bio u Albaniji na svom 58. inozemnom putovanju 25. travnja 1993., godinu dana nakon pada komunizma. Pratila ga je najveća Albanka svih vremena, u Skopju rođena misionarka ljubavi u Indiji, nobelovka Majka Terezija. (U međuvremenu mi slijećemo na Međunarodni aerodrom u Tirani koji nosi ime Majke Terezije, kao što beogradski nosi ime genijalnog Nikole Tesle, iako je i on rođen u nekoj drugoj zemlji.)
Usput: dobro se sjećam s kako su hrvatski katolički narod i njegovo političko, a posebice duhovno vodstvo, bili razočarani što je naš slavenski Papa prije nas posjetio Albaniju, zemlju s malobrojnim katoličkim stanovništvom.
Tadašnji predsjednik Albanije Berisha je pri rastanku rekao papi Ivanu Pavlu II.: ”Albanski narod vjeruje u slobodu i u Boga. Albanci žele da se njihov san o slobodi ostvari u istinskoj demokraciji.” Što će sadašnji reci papi Franji čut ćemo za koji dan.
Zašto je mala Albanija tako privlačna rimskim biskupima? Da bismo odgovorili na to pitanje, nužno se kratko osvrnuti na ne tako davnu povijest Zemlje orlova (od albanske rijeci shqiperia, Albanci sebe nazivaju Shqiptar, naški rečeno Šiptari.) Nećemo se vraćati njihovom nacionalnom heroju Skenderbergu i borbi protiv najdugovječnijih okupatora Osmanlija.
Kao student teologije u Njemačkoj saznao sam da je 1967. godine albanski komunistički diktator Enver Hoxha (balkanska varijanta Staljina) proglasio prvom ”potpuno ateističkom državom na svijetu”. U Skadru je osnovan prvi ateistički muzej na svijetu kao središte protuvjerske propagande, krcat zaplijenjenih kipova, svetih slika i crkvenih knjiga iz srušenih ili prenamijenjenih crkvenih zgrada. Već sam tada odlučio svakodnevno moliti za albanski narod i njihovu slobodu od silom mu nametnutog protuteističkog režima.
Poljski je papa bio u Albaniji na svom 58. inozemnom putovanju 25. travnja 1993., godinu dana nakon pada komunizma. Pratila ga je najveća Albanka svih vremena, u Skopju rođena misionarka ljubavi u Indiji, nobelovka Majka Terezija
Kako sam kasnije bio privilegiran da putujem svijetom i držim predavanja na stotinama kršćanskih fakulteta i sveučilišta te propovijedam u doslovno tisućama kršćanskih crkava svih denominacija u više od 80 zemalja svijeta, na svim tim mjestima sam tražio molitvu za Albaniju.
Staljinistički diktator Enver Hoxha je umro 1985., a postupne promjene su pod utjecajem gorbačovskih vjetrova glasnosti i perestroike otpočele 1988. kada su iz zatvora pušteni svećenici, pastori (a nešto kasnije i politički disidenti) koji su preživjeli torture i najsvirepija progonstva u europskoj povijesti (ne)slobode.
Od 1945. su u Albaniji najviše stradavali upravo rimokatolički biskupi, svećenici i redovnici jer su paranoidni neostaljinisti držali da oni služe nekoj stranoj državi i vlasti. Mnogi od njih su uglavnom umrli ili ubijeni u vrijeme dugotrajnih zatvorskih kazni. Kada je 1980. jedan isusovački redovnik na molbu svojih rođaka krstio njihove blizance, albanska je milicija najprije zatvorila majku, koja je po hitnom postupku osuđena na osam godina prisilnog rada, dok je svećenikova osuda glasila doživotni zatvor, u kojem je ubrzo od batina i umro.
Sve to usprkos Ustavu Albanije iz 1976., koji s jedne strane građanima (licemjerno!) jamči ”slobodu govora, tiska, udruživanja, javnih okupljanja, itd.” da bi se u njemu našla i sljedeća zakonska odredba: ”Država ne priznaje ni jednu religiju i provodi ateističku propagandu s namjerom da u ljude usadi znanstveni materijalistički svjetonazor”.
Osobno sam (…) imao privilegiju da albanskim vlastima čestitam i zahvalim na visokom stupnju zaštite ljudskih prava svih građana, a posebno etničkih i vjerskih manjina. Čudno, ali istinito: od Albanaca možemo čak i mi u europskoj Hrvatskoj, ali i proeuropskim zemljama Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Crnoj Gori, mnogo toga naučiti. Ako ne vjerujete meni, pitajte papu Franju!
Albanija je strogo zakonski zabranila svaki oblik religioznosti, smatrajući kršćanstvo (ali i islam i druge religije) zastarjelom, neznanstvenom i štetnom preprekom za slobodni razvoj ljudskog potencijala i izgradnju novoga društva. S iznimno krutom i brutalnom primjenom isključivog antireligioznog svjetonazora, čiji je cilj bio potpuno iskorjenjivanje svake religije.
Nakon demokratskih promjena početkom 1990-ih i stroge odvojenosti države i religije državne škole su sekularne, a religijska indoktrinacija zakonom zabranjena. Ministarstvo obrazovanja ima pravo priznati privatne religiozne škole, a provedbu njihovog nastavnog plana nadgleda Državno povjerenstvo za vjere.
Iako je Albanija radikalno sekularizirana pod komunizmom, ona je danas jedina europska zemlja s muslimanskom većinom (70% populacije), te značajnom katoličkom (10% na sjeveru zemlje) i pravoslavnom (7% na jugu) manjinom. Prema statistikama iz 2008. pored 638 džamija postoji 694 katoličkih crkava, 425 pravoslavnih crkava i više od 100 manjih i mlađih evangelikalnih zajednica koje su uglavnom osnovali strani misionari, među njima i neki moji bivši studenti s Kosova i iz nekih drugih europskih i sjevernoameričkih zemalja.
Osobno sam kao predsjednik Teološke komisije Svjetske evangeličke alijanse imao privilegiju da albanskim vlastima čestitam i zahvalim na visokom stupnju zaštite ljudskih prava svih građana, a posebno etničkih i vjerskih manjina. Čudno, ali istinito: od Albanaca možemo čak i mi u europskoj Hrvatskoj, ali i proeuropskim zemljama Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Crnoj Gori, mnogo toga naučiti. Ako ne vjerujete meni, pitajte papu Franju!
Sensus fidei
Sensus fidei (osjećaj za vjeru) ”očituje se kao nadnaravan osjećaj vjere cijeloga naroda kad, od biskupa pa sve do posljednjega vjernika laika, pokazuje opće svoje slaganje u stvarima vjere i morala“ (Katekizam Katoličke crkve, 92).
Citirajući dokument Lumen gentium Drugoga vatikanskog koncila, Katekizam dodaje: ”Tim osjećajem vjere, što ga pobuđuje i podržava Duh istine, Božji narod pod vodstvom svetog učiteljstva, uz vjeru, `koja je jednom bila predana svetima’, nepokolebljivo pristaje, ispravnim sudom dublje u nju prodire i potpunije ju primjenjuje u život“ (93).
Takva definicija, u dijalektici odnosa Pisma i predaje i njihova tumačenja, uključuje mogućnost da bude protumačena kao da učiteljstvo, a s njime i crkvena hijerarhija, imaju stanovitu prednost u posjedovanju jasnoće osjećaja za vjeru, i to ne samo pred laicima, nego i pred teolozima.
No, što je s osjećajem vjere u slučajevima kada se taj osjećaj u laika ne podudara s očitovanjem osjećaja vjere kakav očituju crkveni službenici, preciznije: kada ‘‘osjećaj za vjeru“ (sensus fidei) nije podudaran s vjerskim osjećajima samih vjernika (sensus fidelium)? Pod izlikom da ‘‘običnim vjernicima“ treba ponuditi gotove odgovore kao da nisu kadri sami ni misliti ni vjerovati, ili kao da misao nije sastavan dio vjere, do sada su uvjerenja i zalaganja vjernika laika u spornim pitanjima bivala u Crkvi prešućivana ili marginalizirana. No, sad već i Vatikan mora prihvatiti da bivaju postavljana i u samom srcu Crkve
I doista, biskupi se često ponašaju kao da imaju monopol nad istinom, pogotovu kad je riječ o tumačenjima moralnih normi. Takav stav opravdavaju apostolskom sukcesivnošću koja im daje osobitu milost službe. I zaštitu, kadikad i od zdravoga razuma.
Opreka između nauka Crkve i osobnoga uvjerenja vjernika po pitanju kakve moralne norme – reći će “pravovjerni“ katolici – nemoguća je situacija jer vjerniku njegova savjest ne može naložiti ništa što nije u skladu sa ‘‘službenim“ katoličkim moralom: oblikovana savjest bi trebalo da prihvaća moralne norme zajednice. Na prigovor, pak, da se moralne norme mijenjaju kroza povijest, odgovaraju kako posljednja instanca i nije savjest, nego – ‘‘volja Božja“.
Stoga se crkvena hijerarhija često prema vjernicima odnosi kao prema nedorasloj djeci u čije ime mora odlučivati i kojima mora tumačiti što je “volja Božja“ za ovu ili onu situaciju. Time se stavlja na mjesto koje bi trebalo biti sačuvano za Duha Svetog te zapravo uspostavljaju ideologiju nasilja.
John Henry Newman pisao je o tri učiteljstva u Crkvi: učiteljstvu biskupa, teologa i laika. Da bi Crkva štogod proglasila naukom vjere, potrebna bi bila suglasnost svih triju učiteljstava, a posljednja dva sustavno su poslije Drugoga vatikanskog koncila bivala ušutkivana. Od Crkve bi valjalo očekivati da ih barem posluša.
Iako oprezno kaže da ‘‘Božji narod pod vodstvom svetoga učiteljstva, koje vjerno slijedi, prima ne više ljudsku riječ nego uistinu Božju riječ“ (12), već Lumen gentium naglašava i to da Krist svoj proročki poziv ‘‘ispunja sve do punoga očitovanja slave svoju proročku službu ne samo po hijerarhiji, nego i po laicima, koje je tako učinio svjedocima i opremio ih osjećajem vjere i milošću riječi“ (35).
No, što je s osjećajem vjere u slučajevima kada se taj osjećaj u laika ne podudara s osjećajem vjere kakva očituju crkveni službenici, preciznije: kada ‘‘osjećaj za vjeru“ (sensus fidei) nije podudaran s vjerskim osjećajima samih vjernika (sensus fidelium)?
Papa Benedikt XVI. je 2. prosinca 2012. rekao kako valja jasno razlikovati sensus fidei od općeg mnijenja u Crkvi jer se ‘‘sensus fidei ne može autentično razviti u vjernicima ukoliko posvema ne sudjeluju u životu Crkve, što zahtijeva potpuno prianjanje uz odluke učiteljstva, dok se opće mnijenje razvija mimo njega“. Takva logika može biti izraz opreza naspram nekontrolirane artikulacije najrazličitijih, dugo potisnutih i prešućivanih stajališta, ali i zamka za slobodu Duha Svetog
Pod izlikom da ‘‘običnim vjernicima“ treba ponuditi gotove odgovore kao da nisu kadri sami ni misliti ni vjerovati, ili kao da misao nije sastavan dio vjere, do sada su uvjerenja i zalaganja vjernika laika u spornim pitanjima bivala u Crkvi prešućivana ili marginalizirana.
No, sad već i Vatikan mora prihvatiti da bivaju postavljana i u samom srcu Crkve. Sve je više vjernika kojima nije dostatan argument autoriteta, nego iziskuju i autoritet argumenta što ga crkvena hijerarhija, čini se, ne umije ponuditi. Brojne skupine ne samo laika, nego i svećenika i teologa iz Austrije, Njemačke, Belgije, Irske, Indije, SAD-a potpisuju apele iskazujući vrlo kritičke stavove prema ‘‘rimskoj politici“ glede seksualnosti, pričesti rastavljenih koji su ponovno oženjeni, svećeničkog celibata, svećeništva žena, uloge laika u Crkvi.
Obraćajući se Međunarodnom teološkom povjerenstvu – osnovao ga 1969. papa Pavao VI. s nakanom da ‘‘pomogne Svetoj stolici i Povjerenstvu za nauk u propitivanju ključno važnih teoloških pitanja“, broji 30 članova i trenutno mu predsjedava kardinal Gerhard Ludwig Müller – papa Benedikt XVI. je 2. prosinca 2012. rekao kako valja jasno razlikovati sensus fidei od općeg mnijenja u Crkvi jer se ‘‘sensus fidei ne može autentično razviti u vjernicima ukoliko posvema ne sudjeluju u životu Crkve, što zahtijeva potpuno prianjanje uz odluke učiteljstva, dok se opće mnijenje razvija mimo njega“.
Takva logika može biti izraz opreza naspram nekontrolirane artikulacije najrazličitijih, dugo potisnutih i prešućivanih stajališta, ali i zamka za slobodu Duha Svetog.
Što je, primjerice, s američkim redovnicama Konferencije redovničkih poglavarica? Zar se i za predano angažirane redovnice u solidarnosti sa siromašnima i marginaliziranima ili za redovnice ozbiljno posvećene teološkom istraživanju također može reći da ne sudjeluju posvema u životu Crkve ili ne poznaju njezin nauk samo zato jer o nekim pitanjima imaju vlastite stavove?
Još će proći dosta vremena dok Crkva ne bude – svjesnija razlike između forme i sadržaja, hermeneutike i istine – ponovno pripravna biti dijaloški otvorena, no činjenica da crkveno vodstvo smatra važnim nanovo tumačiti sensus fidei svakako je znak vremena, znak da se stvari ipak, makar vrlo sporo, mijenjaju. Neizbježno
Dokument Teološkoga povjerenstva zacijelo se i njima obraća da ih poduči. Još će proći dosta vremena dok Crkva n ne bude – svjesnija razlike između forme i sadržaja, hermeneutike i istine – ponovno pripravna biti dijaloški otvorena, no činjenica da crkveno vodstvo smatra važnim nanovo tumačiti sensus fidei svakako je znak vremena, znak da se stvari ipak, makar vrlo sporo, mijenjaju. Neizbježno.
Iako nedavno objavljen (10. lipnja), četrdesetak stranica dug dokument papinskoga Međunarodnog teološkog povjerenstva ‘‘Sensus fidei u životu Crkve“ bio je pripreman dvije i pol godine, još za pontifikata Benedikta XVI., te se kreće unutar njemu svojstvenoga teološkog okvira – obrane nauka Crkve od ‘‘pluralizma i relativizma svijeta“. U dokumentu se, međutim, može, čini se, naslutiti i utjecaj Benediktova nasljednika. Od pape Franje nije očekivati manje konzervativan stav, no način mu je drukčiji. Priznaje da postoji različitost stavova, štoviše donekle ih uzima i u obzir. Ne odbacuje ih a priori. Sluša. Stoga je ovaj Dokument suptilniji u izričaju od ranijih.
Govoreći Povjerenstvu, papa Franjo je upozorio kako “Crkva, kada uči s pozicije autoriteta, mora obratiti pozornost i na sensus fidelium“. ‘‘Po daru Duha Svetog članovi Crkve posjeduju ‘osjećaj za vjeru’, ‘duhovni instinkt’ koji im omogućuje da misle zajedno s Crkvom razlučujući što je dosljedno sukladno s apostolskom vjerom i s duhom Evanđelja. Crkveno učiteljstvo ima dužnost obraćati pozornost na to što Duh govori Crkvi kroz autentična očitovanja ‘osjećaja vjernikā’“.
Teolozi u svom Dokumentu pišu da ‘‘kada znatan broj vjernika ne poznaje ili odbacuje u pojedinim točkama crkveni nauk, često je to – ne uvijek – znak da društveni i kulturalni pritisci oslabljuju njihovu vjeru, ali i da crkveni vođe ne nalaze uvijek načina da protumače nauk Crkve tako da ga vjernici mogu razumjeti i prihvatiti“.
Premda se u dokumentu Teološkoga povjerenstva (čudno) ne spominje problem slobode savjesti, to se pitanje nužno otvara. Odnosi se na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti, slobodu kakvu bi teologija tek trebala artikulirati. Ako se moralni zakon shvaća kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti. A ako je zakon, kako tvrdi apostol Pavao, upisan u ljudsko srce, onda se sloboda savjesti događa u njegovoj intimi. Premda dijalektika etike i morala, Pisma i tradicije, dogme i običaja i nije tako jednostavna, valjalo bi ju barem ostaviti u plodnom prijeporu
Potom: ‘‘Premda valjanost i važnost crkvenoga nauka ne mogu biti predmetom odabira, stupanj do kojih vjernici prihvaćaju nauk također je vrlo važan“. Jer: ‘‘laici ne samo da zavređuju da ih se posluša, nego njihovu reakciju treba vrlo ozbiljno uzeti u obzir: tek po cjelokupnoj Crkvi apostolska vjera može biti rođena u Duhu Svetom“. Crkvena hijerarhija, dakle, treba biti senzibilizirana za ‘‘nove putove na putu vjere“, putove koji su od ‘‘vitalne važnosti za novu evangelizaciju“.
Premda se u dokumentu Teološkoga povjerenstva (čudno) ne spominje problem slobode savjesti, to se pitanje nužno otvara. Odnosi se na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti, slobodu kakvu bi teologija tek trebala artikulirati. Ako se moralni zakon shvaća kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti. A ako je zakon, kako tvrdi apostol Pavao, upisan u ljudsko srce, onda se sloboda savjesti događa u njegovoj intimi. Premda dijalektika etike i morala, Pisma i tradicije, dogme i običaja i nije tako jednostavna, valjalo bi ju barem ostaviti u plodnom prijeporu.
Prostor u kojem zasada mi laici u Hrvatskoj možemo artikulirati svoj sensus fidei, naravno, prostor je našega vlastitoga svakodnevnoga življenja i svjedočenja vjere.
Ali ne manje i kritika nesrazmjera između riječi i djela crkvene hijerarhije, njihovo miješanje u politiku, dijeljenje moralnih lekcija svima i svakome te hranjenje folklorne, plemenske religioznosti na uštrb rasta u osobnoj vjeri.
Pastoralna uputa iz 1992, Aetatis novae u dijelu o crkvenom zajedništvu između ostalog kaže da ‘‘vjernici imaju pravo, te nekad i dužnost da se suprotstave svojim pastirima te izraze vlastito mišljenje o pitanjima koja se tiču dobra Crkve“ jer ‘‘između članova toga zajedništva što čini Crkvu postoji temeljna jednakost u dostojanstvu i poslanju, koja izvire iz krštenja i na kojoj se temelji hijerarhijska struktura i mnogostrukost zadaća i službi. Toj se jednakosti mora naći izražaja u iskrenu i poštivanja punom očitovanju mišljenja“ (10).
Kršćanin je onaj tko u pozivu savjesti prepoznaje “suobličnost Kristu”, a ovo je prepoznavanje interpretacija kakve se uvijek iznova treba boriti za vlastitu vjerodostojnost. Vjernik je trajno dovođen u pitanje te stoga otvoren izazovu da i odgovara. A odgovori nek ne budu ni podložnički ni buntovnički, nego – proročki!
Sigurnost prebiva u srcu
Ovaj tjedan je tjedan radosti: slavimo Isusovo uskrsnuće. To je prava, duboka radost utemeljena na sigurnosti da uskrsli Krist više ne umire, već je živ i djeluje u Crkvi i svijetu. Ta sigurnost prebiva u srcu vjernikâ od onog uskrsnog jutra, kada su žene pošle na Isusov grob a anđeli im rekoše: “Što tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24, 5).
“Što tražite Živoga među mrtvima?” Te riječi su kao kamen međaš u povijesti; ali i “kamen spoticanja”, ako se ne otvorimo Radosnoj vijesti, ako mislimo da manje smeta mrtvi Isus no živi! Međutim, koliko puta, u svom svakodnevnom životu, imamo potrebu čuti riječi: “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Koliko samo puta tražimo živoga među mrtvim stvarima, među stvarima koje ne mogu dati život, među stvarima koje danas jesu a sutra ih više neće biti, među prolaznim stvarima… “Što tražite Živoga među mrtvima?”
“Što tražite Živoga među mrtvima?” Te riječi su kao kamen međaš u povijesti; ali i “kamen spoticanja”, ako se ne otvorimo Radosnoj vijesti, ako mislimo da manje smeta mrtvi Isus no živi! Međutim, koliko puta, u svom svakodnevnom životu, imamo potrebu čuti riječi: “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Koliko samo puta tražimo živoga među mrtvim stvarima, među stvarima koje ne mogu dati život, među stvarima koje danas jesu a sutra ih više neće biti, među prolaznim stvarima…
Imamo za tim potrebu kada se zatvorimo u bilo koji oblik sebičnosti i samozadovoljstva; kada se dopustimo zavesti zemaljskim silama i stvarima ovoga svijeta, zaboravljajući Boga i bližnjega; kada svoje nade polažemo u svjetovne ispraznosti, u novac, u uspjeh. Tada nam Božja riječ govori: “Što tražite Živoga među mrtvima?”.
Zašto tražiš tamo? To ti ne može dati život! Možda će ti pružiti veselje koje traje minutu, dan, tjedan, mjesec… a zatim? “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Ta nam rečenica mora ući u srce i moramo je ponavljati. Hoćemo li je ponoviti tri puta? Hoćemo li učiniti taj napor? Svi: “Što tražite Živoga među mrtvima?” [ponavlja s mnoštvom] Danas, kada se vratimo kući, recimo to od srca, u tišini, i postavimo si ovo pitanje: zašto ja u životu tražim živoga među mrtvima? Bit će to dobro za nas.
Nije lako biti otvoren Isusu. Prihvatiti život Uskrsloga i njegovu prisutnost među nama nije nešto samo po sebi razumljivo. Evanđelje nam omogućuje vidjeti razne reakcije: apostola Tome, Marije Magdalene i dvojice učenika iz Emausa. Dobro je suočiti se s njima.
Toma postavlja uvjet za vjeru, traži očevidnost, traži da dotakne rane; Marija Magdalena plače, vidi ga ali ga ne prepoznaje, postaje svjesna da je to Isus tek kada ju on pozove po imenu; učenici iz Emausa, potišteni i obuzeti osjećajima poraza, susreli su se s Isusom tek kada su dopustili da im se na putu pridruži tajanstveni putnik. Svaki na svoj način!
Koji pravac slijedim da susretnem živoga Krista? On će nam uvijek biti blizu da nas izvede na pravi put ako smo krenuli krivim pravcem. “Što tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24, 5)
Tražili su među mrtvima onoga koji je živ i sâm Gospodin ih vodi na pravi put. A što ja činim? Koji pravac slijedim da susretnem živoga Krista? On će nam uvijek biti blizu da nas izvede na pravi put ako smo krenuli krivim pravcem.
“Što tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24, 5).
To nam pitanje pomaže pobijediti napast da gledamo unatrag, na ono što je bilo jučer, i tjera nas naprijed prema budućnosti. Isus nije u grobu, on je Uskrsli! On je Živi, Onaj koji uvijek obnavlja svoje tijelo koje je Crkva i pomaže joj ići putem koji vodi njemu. “Jučer” je Isusov grob i grob Crkve, grob istine i pravednosti; “danas” je trajno uskrsnuće prema kojem nas tjera Duh Sveti, dajući nam punu slobodu.
Danas je i nama upućeno to pitanje. Ti, zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji se zatvaraš u samoga sebe nakon jednog neuspjeha i ti koji nemaš više snage za molitvu? Zašto tražiš života među mrtvima ti koji se osjećaš usamljenim, napuštenim od prijatelja i možda i od Boga?
Ta opomena, “Što tražite Živoga među mrtvima?”, pomaže nam izaći iz naših prostora žalosti i otvara nas obzorima radosti i nade
Zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji si izgubio nadu i ti koji se osjećaš zarobljenim svojim grijesima? Zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji težiš ljepoti, duhovnom savršenstvu, pravednosti, miru?
Imamo potrebu iznova čuti i sjetiti se te anđelove opomene! Ta opomena, “Što tražite Živoga među mrtvima?”, pomaže nam izaći iz naših prostora žalosti i otvara nas obzorima radosti i nade. One nade koja uklanja kamenje s grobova i bodri nas da naviještamo Radosnu vijest, koja je kadra donijeti novi život drugima.
Ponovimo tu anđelovu rečenicu kako bi nam se ona urezala u srce i pamet a neka zatim svatko odgovori u tišini: “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Ponovimo je! [ponavlja s mnoštvom] Pogledajte braćo i sestre, on je živ, on je s nama! Ne idimo tolikim grobovima koji ti danas nešto obećavaju, ljepotu, a zatim ti ne daju ništa! On je živ! Ne tražimo živoga među mrtvima! Hvala!
(Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 23. travnja 2014. IKA).