Mirno i nenametljivo, kako je živio, otišao je još jedan od ljudi koji, možda nikada, premda to zaslužuju, neće dobiti ulicu u glavnom gradu, ali će ostati zabilježen kao jedan od ključnih aktera burnih događaja s kraja 80-ih i početka 90-ih godina 20. stoljeća, vremena kada se okrenuo kotač povijesti. [Read more…]
Paradirajte u svoja četiri zida
U posljednjih godinu i više dana gotovo da i nije bilo dana u kojem neki od hrvatskih medija nije ekskluzivno i senzacionalno otkrio primjere državne rastrošnosti pa ih svojim čitateljima, gledateljima i slušateljima servirao uz tezu da imamo političare koje naprosto nije briga što će se s Hrvatskom dogoditi i koliko će lijepa naša domovina potonuti u dugove, političare koji ne rade ništa drugo nego po čitave dane smišljaju na kakve se sve nepotrebne gluposti mogu potrošiti državni novac. [Read more…]
O, Zorane! Moj Zorane!
Nikakvi su izgledi da je Walt Whitman, moguće raspolažući Nostradamusovim sposobnostima, prije dva i pol stoljeća, pišući elegiju a odu svom mrtvom predsjedniku Abrahamu Lincolnu – O Captain! My Captain! – zapravo pisao s mišlju na Zorana Milanovića, vođu državice koja će tek jednom nesretno postojati.
Čak i najzapjenjeniji među mladoturcima u Forumu mladih SDP-a, rasadniku Milanovićevih najnevjerojatnijih kadrova, teško da bi se drznuli svom vođi spjevati takav stih:
O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila.
Ili:
O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Čuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube ječe i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stišću
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno kliču.
I Milanović se riječima “O Captain! My Captain!” patetično u knjizi žalosti oprostio od svog prethodnika Ivice Račana, podgrijavajući tako lažni mit da ga je ovaj osobno namijenio za svog nasljednika, ne shvativši pritom kakav je teret izborom izraza kondolencije sam sebi natovario na nedorasla leđa.
Milanović se riječima “O Captain! My Captain!” patetično u knjizi žalosti oprostio od svog prethodnika Ivice Račana, podgrijavajući tako lažni mit da ga je ovaj osobno namijenio za svog nasljednika, ne shvativši pritom kakav je teret izborom izraza kondolencije sam sebi natovario na nedorasla leđa
Evo će i osma godina od tog upisa u žalobnu knjigu, a pleća od kojih smo očekivali, jer su nam tako obećala, da nas ponesu u bolje sve su slabija i pogrbljenija.
Sve od pisanih tragova koji mogu ostati za Zoranom Milanović eventualni su zapisi u novinskim rubrikama poput “Bizarre” ili “Vjerovali ili ne”, crtice koje bi bilježile neobjašnjivo postojanje vođe stranke koji zaredom gubi četvore redovne izbore (lokalne, dvoje europske i predsjedničke) te dvoje izvanredne, ali za dvije vodeće stranke strateški važne – u Sisačko-moslavačkoj županiji i Vukovaru.
Taj je je vođa i predsjednik Vlade koja upravlja državom koja je 12 tromjesečja uzastopno, dakle točno od početka njegove vladavine, u recesiji i – pojeo vuk magare. Takav slučaj svjetski politički i politološki anali još nisu zabilježili.
I još bi četiri godine. Valjda ganja rekord od 32 recesijska kvartala.
Pa je, nakon što mu je predsjednički kandidat izgubio izbore, uvidio da je vrag odnio šalu i šegačenje, krenuo u ubrzano formiranje takozvane lijeve koalicije. Taj oksimoronski poduhvat i prije nego što je ozbiljno startao već izaziva duboki podsmijeh i glasan grohot. Ljevica u hrvatskoj ne postoji, ma što zadrigli desničari i nacionalisti mislili o tome. Pogotovo to nije interesno-nepotističko-klijentelistička nakupina koja se naziva Kukuriku koalicijom.
SDP, prema Milanovićevom iskazu je liberalna stranka, u ekonomskim odlukama vođena je primarno neoliberalnom doktrinom i interesom krupnog kapitala. Dakle, svjesno i pod punom odgovornošću odrekli su se socijaldemokracije i ljevice ili u prijevodu – sitne raje, a priklonili elitistima.
Na HNS ne vrijedi trošiti prostor i vrijeme, oni su uvijek tamo gdje članska iskaznica garantira izdašan priključak na državnu sisu. HSU je, kao usko interesna skupina uglavnom tamo gdje je vlast, a IDS je svoje leno davno zapišao i ne zovu ga džaba istarski HDZ.
Nakon što mu je predsjednički kandidat izgubio izbore, uvidio da je vrag odnio šalu i šegačenje, krenuo u ubrzano formiranje takozvane lijeve koalicije. Taj oksimoronski poduhvat i prije nego što je ozbiljno startao već izaziva duboki podsmijeh i glasan grohot. Ljevica u hrvatskoj ne postoji, ma što zadrigli desničari i nacionalisti mislili o tome. Pogotovo to nije interesno-nepotističko-klijentelistička nakupina koja se naziva Kukuriku koalicijom
E sad, “to” što za sebe misli da lijeva koalicija kreće u daljnje širenje s ostalim “lijevim” strankama. Da vidimo kakva nas tu sreća čeka. ORaH, navodno zeleni lijevi, već je poslao odbijenicu, ližući rane i pokušavajući amortizirati štetu nastalom kao rezultat srčane potpore predsjedničkom kandidatu te “lijeve” koalicije. Živi zid se sam izjašnjava kao politički transvestit i nije opcija za povezivanje.
Laburisti su na nedavnom izvještajnom saboru mijenjali Statut i trećina izaslanika je, u dubokom nesporazumu s vlastitim političkim identitetom, poduprla amandman kojim se tražilo da se iz temeljnog stranačkog dokumenta briše definicija da su lijeva stranka. Reformisti su se već izvoljeli lijepo preporučiti HDZ-u, a od velevažnog je značaja i to što se njihovu priključenju žestoko usprotivila Vesna pusić koja otvara šampanjac kada u anketama uhvati dva posto.
Upeo se tako Zoran Milanović, nakon što je razbucao sve što se razbucati dalo, tražiti magični amalgam kojim bi u savez uvezao još čudotvornijeg kljunaša od Kukuriku koalicije kako bi osigurao opstanak na vlasti, a sve u smrtnom strahu da mu se u izbornoj godini ne zavalja ulica i da mu pod prozorom ne arlauču razočarani, očajni, bijedni, prevareni, poniženi pa povlači iznuđene poteze, koje je, koliko još jučer, ismijavao, a predlagatelje rješenja prezirao kao populiste i demagoge.
Hoćeš fiksiranje tečaja franka, hoćeš otpis dugova najsiromašnijima (pri čemu oba rješenja diskriminiraju i u povlaštenu kategoriju svrstavaju tek dio ugroženih), hoćeš široko otvaranje vrata svog ureda nezadovoljnicima svih vrsta za koje nije ni znao da postoje dok je u Taču prebirao po buteljama koje su se stapale s biranim delicijama.
Jedinu prednost i kapital koje je imao pred glavnim konkurentima iz HDZ-a – poštenje i moral – Milanović je davno poništio, bilo osobno, bilo kroz svoje začudne suradnike koje je sam birao, pa se i on, poput Tomislava Karamarka, okreće na trenutke zastrašujućoj, na trenutke zamornoj, a uglavnom potrošenoj ideološkoj retorici nudeći nam, u nedostatku rezultata u mandatu, za društvo i državu zabrinjavajuću matricu – “ili mi ili oni”. I time dobrovoljno pristaje biti Karamarkov politički brat blizanac.
Kada već ne može računati s Whitmanom, za Zorana Milanovića tu je uvijek Bijelo dugme: “Ostat ću samo crna tačka poslije ove igre kad me slome, kad me mirno slome… po meni se ništa neće zvati…”. I sam je Milanović, uostalom, nekoliko puta izjavio kako ne želi da ga ljude pamte ni po čemu. Ne brini, Zorane, nećemo. Svakako ne po dobrome
Koja to logika čini njega dobrim, prihvatljivim i poželjnim samo zato što je Karamarko loš, nazadan i odbojan, nije objasnio. Milanović, vidljivo je već sada, upada u istu grešku zbog koje je njegov predsjednički kandidat izgubio izbore.
Zaveden vjerom u vlastitu superiornost – intelektualnu, političku, anketnu i svaku drugu koje se mogao sjetiti, dosadašnji se predsjednik uljuljkao u ideju da će mu izborna pobjeda sama od sebe pasti u krilo. Nisu na našoj takozvanoj ljevici čuli onu staru narodnu mudrost koja naročito vrijedi u politici: ne jaše konja onaj kome stoji, nego onaj tko ga ima. Očito Karamarku ide nešto bolje s ergelama.
Neće Milanović moći zajahati ni na valu nadiruće grčke Syrize ili rapidno rastućeg španjolskog Podemosa (koji je izrastao iz pokreta Indignados što je model evolucije koju bi vrlo lako mogla slijediti ovdašnja inačica tog pokreta Radička fronta), a koji su u državama s milijunima obespravljenih i poniženih, baš kao u Hrvatskoj, uspješno “outali” ovovjeki socijalizam koji će vjerojatno tek početi osvajati Europu, barem njezin prezreni i bijesan većinski dio.
Milanović, koji je svjesno i namjerno uništavao sve lijevo, neće moći računati da će upasti u taj domino-efekt jer: a) za ući u tu priču ipak treba imati malo cojones, a ne se smrznuti kada HDZ-ovci podviknu da je komunjara i jugofil, b) ta, zaboga, on je liberal i kalvinist.
Lako za Milanovića. On nikada nije bio nevažniji, trajat će još najdulje godinu i pol. No, nama i dalje ostaje potraga i borba da nam se sav politički izbor i dalje ne svodi na poraznu, neugodnu i nerješivu dilemu: militarizacija ili pauperizacija?
Kada već ne može računati s Whitmanom, za Zorana Milanovića tu je uvijek Bijelo dugme: “Ostat ću samo crna tačka poslije ove igre kad me slome, kad me mirno slome… po meni se ništa neće zvati…”. I sam je Milanović, uostalom, nekoliko puta izjavio kako ne želi da ga ljude pamte ni po čemu. Ne brini, Zorane, nećemo. Svakako ne po dobrome.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
S papom Franjom u Albaniji
Nisam planirao kako je ispalo, a ispalo je duhovno i ekumenski optimalno sjajno. U Albaniju sam putovao na dijalog s pravoslavnima u inicijativi lausannskog Odbora za evangelizaciju svijeta. Po drugi puta se sastajemo u toj većinski muslimanskoj zemlji na poziv izuzetnog domaćina, metropolite Albanske pravoslavne crkve, nadbiskupa Anastasiosa Yannoulatosa. Sve je to planirano više od godinu dana unaprijed.
Zatim je stigao dodatni poziv (s visokoga mjesta) da ostanem duže za susret s papom Franjom koji u Albaniju dolazi dan poslije završetka našeg višednevnog susreta s pravoslavnima. Poglavar Rimokatoličke crkve je zemlju i datum svog pohoda najavio tek prije nekoliko mjeseci! Koincidencija, providnost, Duh Sveti ili, kako bi rekao jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca – ”prepoznatljivo djelo Nadinstance”?
Zatim je stigao dodatni poziv (s visokoga mjesta) da ostanem duže za susret s papom Franjom koji u Albaniju dolazi dan poslije završetka našeg višednevnog susreta s pravoslavnima. Poglavar Rimokatoličke crkve je zemlju i datum svog pohoda najavio tek prije nekoliko mjeseci! Koincidencija, providnost, Duh Sveti ili, kako bi rekao jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca – ”prepoznatljivo djelo Nadinstance”?
U nedjelju 21. rujna imamo susret s papom Franjom na Katoličkom sveučilištu u Tirani. Sve to ne bi bilo bitno da Franjo – papa s kraja svijeta (naslov knjige Drage Pilsela u izdanju Večernjeg lista) Albaniju ne posjećuje kao prvu europsku državu. Iz Rima nam javljaju kako je papa Franjo htio najprije posjetiti i ohrabriti ”neku rubnu i siromašnu zemlju koja pamti društvene i vjerske progone” jer želi priliku da ”uputi ohrabrenje jednoj zemlji koja je dugo snosila posljedice ideologija iz prošlosti”.
Albanska država se za Papin posjet intenzivno pripremala dva mjeseca. Trg Majke Terezije, na kojem će papa Franjo održati misu prije susreta s nama, je prekrasno obnovljen. Obnovili su i Nacionalni muzej koji ćemo posjetiti u subotu.
Vlasti su za troškove Papina pohoda proračunski izdvojile 1,4 milijuna dolara, što svakako uključuje i sve mjere sigurnosti jer Franjo dolazi bez posebnih mjera zaštite iako mu se prijeti atentatom iz onih krugova koji nemilosrdno siju smrt u sjevernom Iraku i na drugim mjestima gdje se mrzi kršćane.
Ne može se tvrditi da ovaj Papa ne putuje. Na svom prvom međunarodnom putovanju bio je u Brazilu, zatim u takozvanoj Svetoj zemlji, pa nedavno u Koreji.
Sljedeće europsko putovanje argentinskog pape je planirano za 25. studeni kada će govoriti na svečanoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourghu. Zatim putuje u Tursku.
Ali argentinski papa sigurno ne putuje toliko kao njegov veliki poljski prethodnik, pravi globalni hodočasnik koji je takorekoć do same smrti (samo naizgled) neumorno putovao svijetom. Ovih sam dana ponovo prelistao sjajno uređenu knjigu Drage Pilsela ”Hrvatska: Stoto Papino putovanje” u izdanju Profila. Stoto putovanje u Hrvatsku na poziv širokogrudnog i mudrog domaćina Ivice Račana. Opet djelo Nadinstance?
U nedjelju 21. rujna imamo susret s papom Franjom na Katoličkom sveučilištu u Tirani. Sve to ne bi bilo bitno da Franjo – papa s kraja svijeta (naslov knjige Drage Pilsela u izdanju Večernjeg lista) Albaniju ne posjećuje kao prvu europsku državu. Iz Rima nam javljaju kako je papa Franjo htio najprije posjetiti i ohrabriti ”neku rubnu i siromašnu zemlju koja pamti društvene i vjerske progone” jer želi priliku da ”uputi ohrabrenje jednoj zemlji koja je dugo snosila posljedice ideologija iz prošlosti”
Poljski je papa bio u Albaniji na svom 58. inozemnom putovanju 25. travnja 1993., godinu dana nakon pada komunizma. Pratila ga je najveća Albanka svih vremena, u Skopju rođena misionarka ljubavi u Indiji, nobelovka Majka Terezija. (U međuvremenu mi slijećemo na Međunarodni aerodrom u Tirani koji nosi ime Majke Terezije, kao što beogradski nosi ime genijalnog Nikole Tesle, iako je i on rođen u nekoj drugoj zemlji.)
Usput: dobro se sjećam s kako su hrvatski katolički narod i njegovo političko, a posebice duhovno vodstvo, bili razočarani što je naš slavenski Papa prije nas posjetio Albaniju, zemlju s malobrojnim katoličkim stanovništvom.
Tadašnji predsjednik Albanije Berisha je pri rastanku rekao papi Ivanu Pavlu II.: ”Albanski narod vjeruje u slobodu i u Boga. Albanci žele da se njihov san o slobodi ostvari u istinskoj demokraciji.” Što će sadašnji reci papi Franji čut ćemo za koji dan.
Zašto je mala Albanija tako privlačna rimskim biskupima? Da bismo odgovorili na to pitanje, nužno se kratko osvrnuti na ne tako davnu povijest Zemlje orlova (od albanske rijeci shqiperia, Albanci sebe nazivaju Shqiptar, naški rečeno Šiptari.) Nećemo se vraćati njihovom nacionalnom heroju Skenderbergu i borbi protiv najdugovječnijih okupatora Osmanlija.
Kao student teologije u Njemačkoj saznao sam da je 1967. godine albanski komunistički diktator Enver Hoxha (balkanska varijanta Staljina) proglasio prvom ”potpuno ateističkom državom na svijetu”. U Skadru je osnovan prvi ateistički muzej na svijetu kao središte protuvjerske propagande, krcat zaplijenjenih kipova, svetih slika i crkvenih knjiga iz srušenih ili prenamijenjenih crkvenih zgrada. Već sam tada odlučio svakodnevno moliti za albanski narod i njihovu slobodu od silom mu nametnutog protuteističkog režima.
Poljski je papa bio u Albaniji na svom 58. inozemnom putovanju 25. travnja 1993., godinu dana nakon pada komunizma. Pratila ga je najveća Albanka svih vremena, u Skopju rođena misionarka ljubavi u Indiji, nobelovka Majka Terezija
Kako sam kasnije bio privilegiran da putujem svijetom i držim predavanja na stotinama kršćanskih fakulteta i sveučilišta te propovijedam u doslovno tisućama kršćanskih crkava svih denominacija u više od 80 zemalja svijeta, na svim tim mjestima sam tražio molitvu za Albaniju.
Staljinistički diktator Enver Hoxha je umro 1985., a postupne promjene su pod utjecajem gorbačovskih vjetrova glasnosti i perestroike otpočele 1988. kada su iz zatvora pušteni svećenici, pastori (a nešto kasnije i politički disidenti) koji su preživjeli torture i najsvirepija progonstva u europskoj povijesti (ne)slobode.
Od 1945. su u Albaniji najviše stradavali upravo rimokatolički biskupi, svećenici i redovnici jer su paranoidni neostaljinisti držali da oni služe nekoj stranoj državi i vlasti. Mnogi od njih su uglavnom umrli ili ubijeni u vrijeme dugotrajnih zatvorskih kazni. Kada je 1980. jedan isusovački redovnik na molbu svojih rođaka krstio njihove blizance, albanska je milicija najprije zatvorila majku, koja je po hitnom postupku osuđena na osam godina prisilnog rada, dok je svećenikova osuda glasila doživotni zatvor, u kojem je ubrzo od batina i umro.
Sve to usprkos Ustavu Albanije iz 1976., koji s jedne strane građanima (licemjerno!) jamči ”slobodu govora, tiska, udruživanja, javnih okupljanja, itd.” da bi se u njemu našla i sljedeća zakonska odredba: ”Država ne priznaje ni jednu religiju i provodi ateističku propagandu s namjerom da u ljude usadi znanstveni materijalistički svjetonazor”.
Osobno sam (…) imao privilegiju da albanskim vlastima čestitam i zahvalim na visokom stupnju zaštite ljudskih prava svih građana, a posebno etničkih i vjerskih manjina. Čudno, ali istinito: od Albanaca možemo čak i mi u europskoj Hrvatskoj, ali i proeuropskim zemljama Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Crnoj Gori, mnogo toga naučiti. Ako ne vjerujete meni, pitajte papu Franju!
Albanija je strogo zakonski zabranila svaki oblik religioznosti, smatrajući kršćanstvo (ali i islam i druge religije) zastarjelom, neznanstvenom i štetnom preprekom za slobodni razvoj ljudskog potencijala i izgradnju novoga društva. S iznimno krutom i brutalnom primjenom isključivog antireligioznog svjetonazora, čiji je cilj bio potpuno iskorjenjivanje svake religije.
Nakon demokratskih promjena početkom 1990-ih i stroge odvojenosti države i religije državne škole su sekularne, a religijska indoktrinacija zakonom zabranjena. Ministarstvo obrazovanja ima pravo priznati privatne religiozne škole, a provedbu njihovog nastavnog plana nadgleda Državno povjerenstvo za vjere.
Iako je Albanija radikalno sekularizirana pod komunizmom, ona je danas jedina europska zemlja s muslimanskom većinom (70% populacije), te značajnom katoličkom (10% na sjeveru zemlje) i pravoslavnom (7% na jugu) manjinom. Prema statistikama iz 2008. pored 638 džamija postoji 694 katoličkih crkava, 425 pravoslavnih crkava i više od 100 manjih i mlađih evangelikalnih zajednica koje su uglavnom osnovali strani misionari, među njima i neki moji bivši studenti s Kosova i iz nekih drugih europskih i sjevernoameričkih zemalja.
Osobno sam kao predsjednik Teološke komisije Svjetske evangeličke alijanse imao privilegiju da albanskim vlastima čestitam i zahvalim na visokom stupnju zaštite ljudskih prava svih građana, a posebno etničkih i vjerskih manjina. Čudno, ali istinito: od Albanaca možemo čak i mi u europskoj Hrvatskoj, ali i proeuropskim zemljama Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Crnoj Gori, mnogo toga naučiti. Ako ne vjerujete meni, pitajte papu Franju!
Posrči, zataji, naguzi
Kao da mi se neka šačetina svom snagom zabila u trbuh, tako sam se osjećao neku večer na kraju svečane premijerne izvedbe “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” u zagrebačkom kazalištu Kerempuh.
Glumcima i čitavoj ekipi trebalo je pljeskati i vikati bravo. Trebalo je i ustati na noge i pljeskati još jače i dulje kada se na pozornicu, uz pomoć ruke redatelja i svog sina Vinka popeo autor komada Ivo Brešan. Sve to što je trebalo publika je i učinila. Ali, bila je to jedna od onih posebnih i rijetkih prilika kada čovjeku dođe da se bez riječi i bez šušnja pokupi iz gledališta skupa sa svojom nesrećom i mukom u koju su mu glumci, sve uz smijeh, prstom uboli točno, nemilosrdno i bezobzirno.
Pobuna svakog pojedinca protiv svima nama tako jasne i očite nepravde i bezakonja osuđena je na propast od svih nas i zbog svih nas koji činimo to društvo. Mi smo ti koji pljeskom i ovacijama glumcima brže-bolje pokušavamo doći do zraka koji nam je iz trbuha i pluća izbila Bukarina šaka
S kojim ćete se likom na pozornici poistovjetiti, to svakako ovisi i o namjeri autora, ali isto tako i o osobnom moralu, karakteru, svjetonazoru ili vjeri gledatelja. I svi smo, naravno, na strani Joce-Amleta. A baš Hamlet, onaj Shakespeareov na danskom dvoru, kao i Brešanov u poljoprivrednoj zadruzi i mjesnim aktivima Narodnog fronta i Partije u selu Mrduša Donja, prokazuje laž i slabosti tog osobnog morala, časti i vjere svakog pojedinog lika i gledatelja.
Drama princa Hamleta i Joce Škokića, rečenoga Škoke, istovjetna je. Oni su probuđeni i vlastitog udesa svjesni pojedinci. Njima su oči otvorili zločini nad vlastitim dobrim i pravednim očevima čiji ih duhovi progone i tjeraju da otkriju istinu o zločinu na kojem je izgrađena čitava jedna društvena i politička hijerarhija ugleda, časti, moći i vlasti. Tu istinu oni najprije bacaju u lice samim zločincima, a onda se okreću javnoj savjesti, osobito Brešanov Joco u kraju, selu i jeziku koji se diče grubom izravnošću i nesposobnošću za bilo kakvo okolišanje. Hamlet i Joco su zviždači!
Ali, bivalo je tako u Shakespeareovo vrijeme, a zacijelo i mnogo ranije; bivalo je tako i u vrijeme Brešanove mladosti kada je 1965., iz ogorčenosti i dišpeta, napisao slavni komad; bivalo je tako i 1971. kada je Mrduša zaživjela na sceni Teatra &TD, a i pet godina kasnije kada ju je komunistički Centralni komitet od tamo skidao glasom i rukom Ivice Račana, kako u programskoj knjižici svjedoči Vjeran Zuppa, tada skupa s Mrdušom uklonjen iz kazališta. Usput, ni metoda nam nije strana. Kad nije moglo drugačije, učinjeno je to na zahtjev živih i mrtvih branitelja, pardon, partizana sa Sutjeske.
Jedna se partija razmnožila u najmanje dvije koje se vode istim načelima sakrivenim ispod tobože različitih ideologija. Bukare su danas ušminkani bezličnjaci, prema dolje bahati nasilnici, a prema gore puzavci u piramidi moći, vlasti i religije profita. Oni u javnosti piju i jedu srebrnim priborom, umjereno i s ukusom. Ali, uzor svim tim “elitama”, kao i načelo čitavog ovog kurvarluka od neoliberalnog kapitalističkog sistema na hrvatski način, sažet je upravo u najgrubljim završnim stihovima Bukarine orgije: “Poloči, popišaj, požderi, poseri, izvuci, navuci, natakni, oderi, obrni, navrni, potari, pomuzi, posrči, uteci, zataji, naguzi”
Dakle, očito je bivalo uvijek, pa što ne bi bivalo i danas, da Joco-Amlet ostaje sam, a čitavo selo gluho za njegove zviždanje i urlanje koje svima kvari mir, dobro raspoloženje i veselje koje se ipak tu i tamo desi. Kako Danci i Mrdušani, tako i svaka publika svakog Hamleta, pa i svake dobre satire kakva se ovih dana daje u kazalištu Kerempuh. Brešan nam je pokazao što se dogodi književnosti, teatru, umjetnosti i kulturi kada ih se uhvate tipovi poput Mate Bukarice, rečenog Bukare, lažnog partizanskog prvoborca i lokalnog komesara partijskom silom nadređenog svim ostalim mjesnim odborima, aktivima i zadrugama sela Mrduša Donja u općini Blatnik.
Osim ako sami ne igraju nekog kralja, Bukare se ipak drže dalje od kazališta. Ali, što je s nama u gledalištu? Naša je sućut uz Amleta i Omeliju, Jocu i Anđu. Ali, u Bukari koji urla “Ja sam, ljudi, jedan strašan kralj, moja šaka udara ki malj, sve poda mnom kuka, pišti, stenje, ljudi, stoka, drvlje i kamenje” mi prepoznajemo gazde i vlasnike današnjice, naših vlastitih poslova i života. Ali, među njihovim podanicima i dodvoricama, ako ni po čemu drugom, a onda po šutnji, prepoznajemo i barem jedan djelić sebe samih. U popratnom tekstu predstave to je vrlo točno sažela dramaturginja Željka Udovičić Pleština:
“Ta priča o oportunistima, lopovima, licemjerima, skrivenima iza političke frazeologije trenutka razotkriva glupost totalitarnog režima, ali jednako tako otvara prostor analogiji s našim vremenom demokrature. I prokazuje da promjena sistema ne garantira promjenu mentaliteta. On je ostao isti. Stoga je ova predstava o nama, ona nam pokazuje da su Bukare i danas jednako tako na vlasti, da je sve prepuno poltrona Mačaka, a da je pobuna pojedinca idealistički čin osuđen i od ovog društva na propast.”
Ovu posljednju rečenicu valja ponoviti i dobro si je posvijestiti: pobuna svakog pojedinca protiv svima nama tako jasne i očite nepravde i bezakonja osuđena je na propast od svih nas i zbog svih nas koji činimo to društvo. Mi smo ti koji pljeskom i ovacijama glumcima brže-bolje pokušavamo doći do zraka koji nam je iz trbuha i pluća izbila Bukarina šaka.
Kao da mi se neka šačetina svom snagom zabila u trbuh, tako sam se osjećao neku večer na kraju svečane premijerne izvedbe “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” u zagrebačkom kazalištu Kerempuh. Glumcima i čitavoj ekipi trebalo je pljeskati i vikati bravo. Trebalo je i ustati na noge i pljeskati još jače i dulje kada se na pozornicu, uz pomoć ruke redatelja i svog sina Vinka popeo autor komada Ivo Brešan. Sve to što je trebalo publika je i učinila. Ali, bila je to jedna od onih posebnih i rijetkih prilika kada čovjeku dođe da se bez riječi i bez šušnja pokupi iz gledališta skupa sa svojom nesrećom i mukom u koju su mu glumci, sve uz smijeh, prstom uboli točno, nemilosrdno i bezobzirno
No, za razliku od završne scene antologijskog filma Krste Papića, novi Bukara u strašnom i sjajnom tumačenju Gorana Navojca u svom završnom medvjeđem plesu ostaje sam. Ostali mu se likovi ne pridružuju. Gledaju ga nepomično i nijemo, zgađeni čitavom pričom i svojim udjelom u njoj. U tom su prizori sadržani i bezizlazni očaj i makar slabašna nada, putokaz prema kakvom-takvom otporu.
Utoliko sablasnije odjekuju gledalištem udarci teških Bukarinih nogu o kazališne daske koje ovdje čitav svijet znače, a stihovi u desetercu opisuju principe kojima se vode i pripadnici današnjih elita: “Čaše, pijati, žlice, botiljuni, pečeno meso i dobri bokuni, pohano pile i but od janjca, teleća noga i bubrig od prasca. Kolači, kotači, blagajne, vile, zadružni savjet, pečeno pile, općina, kotar, praseća mast, janjeća muda, narodna vlast, slanina, kobasa i srce na žaru, donesi kumašine rakiju staru.”
Što je grublji, taj je govor istinitiji: “Trešeta, briškula, kupa i špada, članska knjižica, divica mlada, upravni odbor, postelja meka, žena nek u kući sidi i čeka, prkno udovice, visoka plaća, zaprdi i naij se dobrih kolača”.
Jedna se partija razmnožila u najmanje dvije koje se vode istim načelima sakrivenim ispod tobože različitih ideologija. Bukare su danas ušminkani bezličnjaci, prema dolje bahati nasilnici, a prema gore puzavci u piramidi moći, vlasti i religije profita. Oni u javnosti piju i jedu srebrnim priborom, umjereno i s ukusom. Ali, uzor svim tim “elitama”, kao i načelo čitavog ovog kurvarluka od neoliberalnog kapitalističkog sistema na hrvatski način, sažet je upravo u najgrubljim završnim stihovima Bukarine orgije:
“Poloči, popišaj, požderi, poseri, izvuci, navuci, natakni, oderi, obrni, navrni, potari, pomuzi, posrči, uteci, zataji, naguzi”.
Baš kao i likovi ovoj predstavi, najmanje što možemo jest ne pridružiti se Bukarinoj pjesmi pripjevom “uživajmo braćo draga, nek iđe sve dovraga”, a sve pod žutom petokrakom zvijezdom koja na kraju na pozornici neprimjetno zamijeni onu crvenu.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Milanović je smijenio sebe
Zoran Milanović nije podnio ostavku na dužnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske ni na funkciju predsjednika Socijaldemokratske partije Hrvatske. Milanović je, uvjeren da smjenjuje drčnog ministra financija Slavka Linića, zapravo smijenio sam sebe s oba čelna mjesta.
Dok je na izvanrednoj konferenciji govorio o razlozima zbog kojih smjenjuje Linića, Milanović je, zapravo, govorio o sebi i razlozima zbog kojih ponajprije on treba otići. “Ujutro sam se susreo s ministrom Linićem i rekao mu da više ne uživa moje povjerenje iz nekoliko razloga i da zbog toga ne vidim više mogućnost za nastavak naše suradnje”, pojasnio je, dodavši kako je riječ o političkoj odluci jer je povjerenje “ozbiljno narušeno”.
O čistim rukama nije baš najpozvaniji govoriti lider partije koji ima dva člana Predsjedništva osumnjičena za ozbiljnu korupciju, a da im on nije poništio stranačke iskaznice. Ima i dojučerašnju šeficu Porezne uprave protiv koje se također vodi istraga zbog predstečajne nagodbe, kao i gradonačelnicu koja se na sjednice Sabora dovozi vatrogasnim vozilom, ali uredno sebi uzima putne troškove. Na ostalu, ne malobrojnu, stranačku sitnež kojoj nije mrsko zamračiti nešto javnog novca nećemo se ni osvrtati
Zahvaljujem ministru Liniću za doprinos Vladi, kazao je još premijer, te za good-bye kiss svom, sada već bivšem, najpopularnijem ministru lagano imputirao i upetljanost u kriminal porukom “da su izbori bitni, ali su čiste ruke još bitnije”.
U neuspjelom pokušaju parafraze najvažnije sentence Ivice Račana, po kojoj SDP izbore smije izgubiti, ali obraz ne, Milanović je najviše rekao o sebi. Linića oduvijek bije glas da je okružen suspektnim tipovima, da su problematični njegovi koncepti fiskalizacije i predstečajnih nagodbi, da nije baš najugodniji lik, ali Milanović je tek sada primijetio kako je “ministar Linić jedan intenzivan, katkad i jedan vrlo agresivan čovjek prema suradnicima i sve mi to znamo”. Mi bismo dodali: Rugala se sova sjenici…
Fiskalizaciju i predstečajne nagodbe branio je kao velika postignuća svoje Vlade, iako je riječ o procesima koji su vođeni po vrlo arbitrarnim, proizvoljnim i diskrecijskim kriterijima.
Unatoč brojnim negodovanjima i dokazima Milanović kao najodgovorniji u izvršnoj vlasti nije bio voljan preispitati te projekte koji su jedne doveli na prosjački štap, a druge spašavali i očuvali im milijune prema vrlo mutnim kriterijima. Sve dok mu Linić, iz još uvijek ne potpuno razvidnih razloga, nije stao na žulj.
O čistim rukama nije baš najpozvaniji govoriti lider partije koji ima dva člana Predsjedništva osumnjičena za ozbiljnu korupciju, a da im on nije poništio stranačke iskaznice. Ima i dojučerašnju šeficu Porezne uprave protiv koje se također vodi istraga zbog predstečajne nagodbe, kao i gradonačelnicu koja se na sjednice Sabora dovozi vatrogasnim vozilom, ali uredno sebi uzima putne troškove. Na ostalu, ne malobrojnu, stranačku sitnež kojoj nije mrsko zamračiti nešto javnog novca nećemo se ni osvrtati.
Hiperproduktivan u proizvodnji neprijatelja svake vrste i iz svih miljea, a ponajprije u svom najbližem okruženju, Milanović već danas može početi čistiti svoje ladice i u Banskim dvorima i na Iblerovom trgu. To mu je, potpuno neuvijeno, tri sata nakon smjene Linića, poručio riječki gradonačelnik Vojko Obersnel koji do sada Milanovića ni na koji način nije doveo u pitanje
Unatoč uvjerenju Zorana Milanovića da je SDP drugačiji čak i kada griješi, imamo vijest za njega – lopovluk i korupcija su uvijek lopovluk i korupcija, neovisno o tome je li riječ o kuni ili milijunu kuna, nevažno je li u režiji HDZ-a ili SDP-a.
Kada Milanović Liniću kaže da više ne uživa njegovo povjerenje, sam ne čuje 75 posto javnosti, koja mu to već mjesecima, iz ankete u anketu, poručuje. Kada kaže da više ne vidi mogućnost za nastavak suradnje s Linićem, Milanović ne registrira da suradnju s njim nemogućim smatra najveći dio stranke, od jake osovine Zagreb – Rijeka, pa nadalje, dok se masovno nezadovoljstvo njegovim vođenjem stranke i države ubrzano kapilarno širi svim stranačkom organizacijama.
Njegovi vlastiti ministri mu se uklanjaju s puta, saborski zastupnici jedva da ga vide, još manje komuniciraju s njim, a koalicijski partneri u paničnoj su potrazi za izlaskom iz neuspješne koalicije i rezervnim položajem. Jakovčić već javno ašikuje s reformistima Radimira Čačića, a i ostali će, ne treba sumnjati, ubrzano u potragu za novim savezništvima.
Za Zorana Milanovića ovo je lose-lose situacija i ne postoji način na koji bi iz nje izašao ne kao pobjednik, nego kao netko tko se uopće u stanju održati na nogama. Hiperproduktivan u proizvodnji neprijatelja svake vrste i iz svih miljea, a ponajprije u svom najbližem okruženju, Milanović već danas može početi čistiti svoje ladice i u Banskim dvorima i na Iblerovom trgu.
“Izgubio sam povjerenje u vrijednost i važnost komunikacije unutar stranačkih tijela, u predsjednikovo poštovanje prema bazi stranke”, poručuje Obersnel (…) uz znakovitu, prijeteću poruku Milanoviću kako “ni jedan premijer do sada nije postavljen ukazom, nego upravo voljom svoje baze”
To mu je, potpuno neuvijeno, tri sata nakon smjene Linića, poručio riječki gradonačelnik Vojko Obersnel koji do sada Milanovića ni na koji način nije doveo u pitanje.
Obersnel tako sada kaže da više nije siguran da će odnosi u SDP-u ostati jednaki, nepomućeni i stabilni. Smjena Linića za njega je doista neočekivan postupak, nimalo kolegijalan ni ljudski, pa je duboko razočaran kao član stranke, ali i na ljudskoj razini kao prijatelj i kolega obojice.
“Izgubio sam povjerenje u vrijednost i važnost komunikacije unutar stranačkih tijela, u predsjednikovo poštovanje prema bazi stranke”, poručuje Obersnel ne osporavajući pravo premijera na odabir ministara, ali uz znakovitu, prijeteću poruku Milanoviću kako “ni jedan premijer do sada nije postavljen ukazom, nego upravo voljom svoje baze”.
Najveći poraz Zorana Milanovića nije u tome što će mu vrlo brzo presuditi ili partija ili javnost; njegova je politička i ljudska nesreća u tome što neće biti nikoga da za njim zazove Whitmanove stihove “Oh, captain! My captain!”, kao što ih je on upisao u knjigu žalosti za Ivicu Račana. Milanović ionako nikada nije bio materijal za kapetana, tek kapacitet za malog od palube.
(Prenosimo s portala Forum.tm)
Zašto park Aleksandre Zec?
I Zagreb ima svoje tajne. Evo jedne od njih, kao stvorene da po njoj neki od zagrebačkih književnika napiše priču koja će ući u čitanke za sedme razrede osnovnih škola: kada navrše dvanaestu, sve zagrebačke frajlice na godinu dana ponesu isto ime i prezime. Ono ime s kojim su ih roditelji poslali u svijet, kao i prezime što su ga naslijedile od svojih djedova i pradjedova, rjeđe od baka i prabaka, čekat će ih sljedećih 365 dana i bit će im vraćeno tek kada navrše trinaestu.
Dok god im je dvanaest, što je doba kada zagrebačke frajlice, obično, idu u sedmi razred, dobivaju prve mjesečnice, zaljubljuju se u starije dečke i hvata ih ona rana pubertetska religioznost, pa se rastaju od Barbi i Kena i spoznaju Isusa i njegovu majku, njihovi očevi svaku noć sanjaju isti san.
Ime Aleksandre Zec veliko je, vrlo obuhvatno ime (…) ubili su je na Sljemenu, na tom zagrebačkom ljupkom Adolfovcu, ljudi čija imena ne smijemo spominjati dok su živi jer bismo po hrvatskim zakonima bili kažnjeni kada bismo napisali ili javno izjavili da su oni ubili Aleksandru Zec
Svaki otac zagrebačke dvanaestogodišnje frajlice sanja kako mu na Sljemenu, u šumi blizu planinarskoga doma Adolfovac, ubijaju dijete. Ujutro se, međutim, ne sjeća svoga sna. Samo je umoran, zabrinut i nesretan, samo ne zna šta mu je. Ni župnik ni psihijatar ne znaju što mu je. Nitko ne zna što je to s očevima zagrebačkih dvanaestogodišnjakinja, zašto je tako velika i strašna njihova muka, što ih to razlikuje od očeva pulskih, riječkih, bečkih ili kijevskih frajlica.
Tajna je, kao i sve tajne, vrlo jednostavna: sve one nose isto ime. Tek ako dožive trinaestu, bit će im vraćena njihova rođena i naslijeđena imena. Tako je to kada se rodiš i odrastaš u Zagrebu. Tako je to kada ti se u Zagrebu rađaju i odrastaju ženska djeca.
”Inicijativa mladih za ljudska prava” predlaže da se jedan mali, ali vrlo vidljivi park na Trešnjevci nazove imenom Aleksandre Zec i njezine pobijene i etnički počišćene porodice. Ime Aleksandre Zec veliko je, vrlo obuhvatno ime.
Prvu zagrebačku frajlicu koja ga je ponosno nosila (kako su je zvali u školi? Saša? Zečica? Aleksandra?) ubili su na Sljemenu, na tom zagrebačkom ljupkom Adolfovcu, ljudi čija imena ne smijemo spominjati dok su živi jer bismo po hrvatskim zakonima bili kažnjeni kada bismo napisali ili javno izjavili da su oni ubili Aleksandru Zec.
Umjesto da bježi, Milan Levar je branio svoje pravo da živi u Gospiću, u Lici i u Hrvatskoj, ali i svoje pravo da ne bude suučesnik u zločinu (…) Ubojice Milana Levara strateški su zatajene, navodno nisu pronađene. Njihova imena su nacionalna tajna, kao što tajnom jesu i imena ubojica Aleksandre Zec
A jesu je ubili, to su i priznali, i nakon priznanja su neki od njih bili odlikovani za ”junački čin u ratu”, proizvedeni u tjelesne čuvare jednoga hrvatskog predsjednika (samim tim i svih hrvatskih predsjednika), unaprijeđeni u vojne činove, umirovljeni kao junaci koji su bili na pravoj strani u jednome ratu… Može li se, međutim, jedan sasvim mali zagrebački park nazvati imenom Aleksandre Zec?
Milan Levar nije pobjegao iz Gospića kada je njegov grad napala JNA. Nije bježao ni kada su ga opsadili Srbi iz okolice, opijeni vojnom snagom svojih pokrovitelja, ali nije bježao ni kada je Gospić stao da brani general koji je generalu Petru Stipetiću u lice rekao da priznaje samo jednog hrvatskog generala, onoga koji je nosio pseudonim Drinjanin, generala Vjekoslava Maksa Luburića, dakle. I doista, taj je gospićki general, onako luburićevski, svojeručno ubijao civile.
Umjesto da bježi, Milan Levar je branio svoje pravo da živi u Gospiću, u Lici i u Hrvatskoj, ali i svoje pravo da ne bude suučesnik u zločinu. Protiv zločinaca je svjedočio u Haagu, te su ga poslije rata, za vrijeme vladavine Stipe Mesića i Ivice Račana, ubili u njegovu dvorištu, pred očima rođenog sina. Ubojice Milana Levara strateški su zatajene, navodno nisu pronađene.
Njihova imena su nacionalna tajna, kao što tajnom jesu i imena ubojica Aleksandre Zec. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Milana Levara, kao što je predložila ”Inicijativa mladih za ljudska prava”?
Josip Reihl-Kir bio je nevjerojatno hrabar čovjek, spreman dati život da spriječi rat (…) Za Josipa Reihl-Kira se, kao u nekoj antičkoj tragediji ili kao u lijepoj hrvatskoj priči, koja bi svakako trebala ući u čitanke, napisana perom nekoga od značajnih hrvatskih književnika, borila lavovski njegova žena Jadranka
Josip Reihl-Kir bio je nevjerojatno hrabar čovjek, spreman dati život da spriječi rat. Njegov ubojica htio je rat. Rat su htjeli oni koji su ubojici Reihl-Kira odbijali suditi ili su ga odbijali uhititi i tisuću i prvi put bi ga pomilovali nakon što bi bio tisuću puta osuđen. Za Josipa Reihl-Kira se, kao u nekoj antičkoj tragediji ili kao u lijepoj hrvatskoj priči, koja bi svakako trebala ući u čitanke, napisana perom nekoga od značajnih hrvatskih književnika, borila lavovski njegova žena Jadranka. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Josipa Reihl-Kira?
Slobodan Budak bio je odvjetnik. Zagreb je grad nekih velikih odvjetnika, ali Budak je i među njima bio poseban: 1972. je kao tužitelj dao ostavku, demonstrativno odbivši da sudjeluje u progonu studenata i nabijeđenih neprijatelja tekovina revolucije, bratstva i jedinstva, Jugoslavije i koječega što je u to vrijeme bilo sveto. Ako ćete koga linčovati, možete, evo, mene. Tako im je, otprilike, poručio.
Četvrt stoljeća kasnije kao da mu je želju ispunio jedan od hrvatskih heroja iz Hercegovine, duhovni pokrovitelj intelektualnog društva iz ”Petoga dana” HTV-a, koji je u hotelu Intercontinental tukao Slobodana Budaka. I zbilja ga je imao zašto tući: braneći tokom devedesetih sve ugrožene i napadnute, odvjetnik Budak je već drugoj državi nudio sebe ako joj već trebaju otkinute ljudske glave.
Vladimir Primorac, sudac Okružnog suda u Zagrebu, 1972. odbio je osuditi Vladu Gotovca jer je smatrao da pjesnik Gotovac nije prekršio nijedan zakon tadašnje SFRJ. Zakoni su, naime, u svakoj ili skoro svakoj državi takvi da po zakonu nevini nikako ne mogu biti krivi. Krivim ih čine režimu podložni suci, a Primorac je to odbio biti, pa je istjeran s posla i završio kao disident
Takav je posao advokata pred komunističkim ili fašističkim režimom. Budak ga je shvatio vrlo ozbiljno i bio je među onim vrlo rijetkim ljudima iz Hrvatske i iz cijele bivše Jugoslavije čija se imena mogu spomenuti u istoj knjizi, istom odlomku i rečenici s imenima Andreja Saharova, Vaclava Havela. Adama Michnika… Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Slobodana Budaka?
Vladimir Primorac, sudac Okružnog suda u Zagrebu, 1972. odbio je osuditi Vladu Gotovca jer je smatrao da pjesnik Gotovac nije prekršio nijedan zakon tadašnje SFRJ. Zakoni su, naime, u svakoj ili skoro svakoj državi takvi da po zakonu nevini nikako ne mogu biti krivi. Krivim ih čine režimu podložni suci, a Primorac je to odbio biti, pa je istjeran s posla i završio kao disident.
Jedan hrvatski predsjednik, a s njim i svi budući hrvatski predsjednici, dok god hrvatsko sudstvo ne prizna vlastiti krimen, mislio je da će Vladimir Primorac usklađivati za njega zle nakane s dobrim zakonima, nakon što je to 1972. odbio raditi za Tita. Primorac ga je odbio i godinama je u novinskim člancima branio Hrvatsku od loših hrvatskih sudaca i njihovih mračnih pokrovitelja. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Vladimira Primorca?
Ne može, ne može, ne može, ne može i ne može. Oni koji imaju pravo imenovanja na ovaj su ili onaj način solidarni s onima protiv kojih su govorili i djelovali Vladimir Primorac, Slobodan Budak, Josip Reihl-Kir, Milan Levar. Zbog njih imena ubojica Aleksandre Zec u Hrvatskoj se ne smiju spominjati, dok god su ubojice žive. Tek kada neki od njih umre, ime mu postaje javno.
Ali to ne znači da i mi nemamo pravo na svoje snove. Negdje postoji i Zagreb u kojem Aleksandra Zec ima svoj park, grad u kojem se ulice drukčije zovu i u kojem zidovi ne viču protiv Srba i Cigana (Mamiću Srbine! Mamiću Cigane!). U tom Zagrebu može se živjeti samo ako se u svakom trenutku zna koliko se ovaj Zagreb od tog Zagreba razlikuje. U tome je smisao ovakvog imenovanja.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
SDP-ovi pijani milijunaši
Naš pokojni predsjednik Ivica Račan vozio se u Passatu, pa je ipak izgubio izbore – to je argument što ga je ovih dana potegao ministar Gordan Maras objašnjavajući kako recentni Audi-skandal neće bitno naškoditi SDP-u. Jer, umjesto šparnog Račana Hrvatska je 2003. izabrala razmetljivog Ivu Sanadera, koji će kasnije za sebe nabavljati blindirane automobile kakve koriste šefovi samo najbogatijih država.
Baš dobro da je neki od SDP-ovih ministara podsjetio na nekadašnjeg lidera stranke. I baš dobro da je to učinio uoči SDP-ove konvencije na kojoj će vladajuća stranka demonstrirati svoje viđenje druge polovice svog mandata vladanja državom. Ivica Račan mora da se danas prevrće u grobu zbog onoga što mu nasljednici rade.
Baš dobro da je to učinio uoči SDP-ove konvencije na kojoj će vladajuća stranka demonstrirati svoje viđenje druge polovice svog mandata vladanja državom. Ivica Račan mora da se danas prevrće u grobu zbog onoga što mu nasljednici rade
Pokojni SDP-ov šef nije bio čovjek bez mana, ali javnost ga pamti kao osobu velike skromnosti i normalnosti. Passat kojim se vozio bio je rezultat njegova političkog i ljudskog stila. Već u njegovu vremenu SDP je bio odstupio s pozicije avangarde “prezrenih na svijetu”, ali još je korespondirao sa socijalnom stvarnošću zemlje. Pitanje u čemu će se voziti za Račana je bilo pitanje ljevičarskog svjetonazora i socijalnog takta.
Za njegove nasljednike pitanje preskupog voznog parka – vidimo ovih dana iz serije presica na kojima premijer Zoran Milanović iz šupljeg u prazno pretače relativiziranje priče o bijesnim limuzinama – dakle, za aktualne šefove SDP-a to je eventualno tek pitanje rejtinga. Kako će se kontingent Audija A6 odraziti na imidž stranke, kako će im utjecati na izborne šanse. Ne brinu se oni o političkim konzekvencama svojih poteza, nego isključivo o njihovim izbornim reperkusijama.
Ivica Račan nije se vozio u neukusno skupim autima, nije hodao po ručkovima, u njegovu su se uredu redovito mogli zateći ostaci pizze; premda na premijerskoj funkciji, zadržao je gotovo asketske manire. Neki su njegovi ministri, ne samo prvih dana, nego cijeli mandat, koristili vlastita vozila.
Priča o tisuću i pol automobila, s kojima sada vlast ne zna što bi, neprilično skupih i nabavljenih u nevrijeme, metafora je SDP-a kao pogubljene socijaldemokracije
Današnji SDP-ovi asovi izgubili su svaku vezu s realnošću. Plutaju u nekom svom paralelnom svijetu. Ne dotiču ih podaci o 400 tisuća nezaposlenih, o trećini stanovništva ispod egzistencijalnog minimuma, o prenapregnutim javnim financijama i živcima građana.
Aktualni ministri kukaju da žive kao da su na minimalcu, a kad naručuju, gotovo bez iznimke, pola milijuna skupe limuzine, ponašaju se poput pijanih milijunaša. Javnost ih ne doživljava korumpiranima poput bivše vlasti, ali raznim povlasticama bogato su se počastili. Da je Sanader u trošenju bio mahnitiji, da je Tomislav Karamarko svojedobno naručio gotovo milijun kuna skupu “kočiju”, taj ih argument više ne opravdava. Hrvatska ih je izabrala da ne budu gramzivi, a ne da u tome budu tek nešto smanjenih apetita.
Milanovićeva Vlada čak je skinula restrikcije koje je u tom pogledu Jadranka Kosor kao premijerka bila postavila. Doministrima i ostalim dužnosnicima sličnog ranga vratila je pravo na službenog vozača 24 sata dnevno. Vratila je i pravo na kartice, pa portale ovih dana pune tekstovi o ministrima koji se sa svojom svitom redovito obžderavaju po najskupljim restoranima.
Državnu su upravu nakrcali svojim stranačkim ljudima kojima su odmah visoko podigli koeficijente… Da se o bahatim, pokondirenim, s mutnim poslovima povezanim gradonačelnicima i županicama ne govori. Neosjetljivost, indolencija, socijalni autizam!
Neovisno o tome hoće li ih kolona ispod čekića novih Audija odvesti u izborni poraz ili ne, stranka je na velikom gubitku. Čak ako i ne izgubi izbore, SDP je izgubio karakter
Zato je priča o tisuću i pol automobila, s kojima sada vlast ne zna što bi, neprilično skupih i nabavljenih u nevrijeme, metafora SDP-a kao pogubljene socijaldemokracije. Stranku je danas zaposjela generacija političkih yuppieja, modernizirana verzija ljevičarskih baruna kojima su od političkih uvjerenja važniji statusni simboli.
Istina, Račanu vožnja u Passatu nije pomogla da dobije izbore i zadrži vlast u Hrvatskoj. Hoće li nabildavanje oktanskih mrcina – kompleksi neiživljenih političkih klinaca na ministarskim pozicijama! – odmoći Milanovićevu SDP-u? Sigurno mu neće koristiti.
Neovisno o tome hoće li ih kolona ispod čekića novih Audija odvesti u izborni poraz ili ne, stranka je na velikom gubitku. Čak ako i ne izgubi izbore, SDP je izgubio karakter.
Račan nije sačuvao vlast, ali je sačuvao obraz. Svojim poštenjem i skromnošću zaslužio je poštovanje javnosti. Hrvatska ga se i danas sjeća s uvažavanjem. Njegovi nasljednici SDP konstituiraju kao crvenu oligarhiju, odvojenu i antagoniziranu od građana i turobnog socijalnog miljea Hrvatske.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Ponavlja li svaka vlast istu priču s Istrom?
Vijećnici Skupštine Istarske županije prije dva dana u Pazinu jednoglasno su prihvatili Deklaraciju o regionalnom razvoju i jedinstvenosti Istre, kojom se izražava neslaganje s predloženim Zakonom o regionalnom razvoju i najavama novih modela upravnog ustroja države te kategorički poručuju da će Istra ostati samostalna regija.
”Ovom deklaracijom želimo reći samo jedno, a to je da je Istra samostalna regija i da ne prihvaćamo predložena planska područja kojima se Istru želi zapravo pripojiti sjevernom Jadranu i Lici”, poručio je na okupljanju ideesovaca istarski župan Valter Flego na sjednici županijske skupštine, na kojoj je 37 nazočnih vijećnika, od ukupno 41, poduprlo Deklaraciju.
Deklaracija je kombinacija deklaracije koju je donio Savjet IDS-a i Rezolucije o jedinstvenosti Istre koju su predložili SDP-ovi vijećnici jer, unatoč čestim razmiricama, u toj županiji IDS i SDP relativno skladno surađuju. IDS sve drži u svojim rukama, no kada je središnja vlast (paradoksalno, predvodi je upravo SDP!) pokazala da ima drugačije planove s regijom Istrom, obje su stranke složno stale na branik Učke.
Tedi Chiavalon uime IDS-a i koalicijskih partnera iznio je prijedlog Deklaracije kojom se traži očuvanje autonomije jedinica regionalne samouprave, a protivi ikakvu statusu subregije za Istru. Od državne se vlasti zahtijeva drukčija koncepcija politike regionalnog razvoja, zaustavljanje seljenja institucija u Rijeku i povratak već preseljenih te dosljedna decentralizacija.
Tanja Vrbat uime Kluba SDP-a i njegovih koalicijskih partnera predložila je Rezoluciju o jedinstvenosti Istre kojom bi se od Vlade i Sabora tražilo da se regije preciznije definiraju u hrvatskom Ustavu te da bude zajamčeno kako će Istra biti jedna od hrvatskih regija.
Na koncu, nakon usuglašavanja stavova između vijećničkih klubova na glasovanje je ponuđena i jednoglasno prihvaćena Deklaracija o regionalnom razvoju i jedinstvenosti Istre u kojoj su spojeni tekstovi koje su svaki za sebe predložili IDS i SDP.
“Istra je po svojim karakteristikama, geografski, kulturno, gospodarski, pa i politički, regija s vrlo jakim identitetom i nemoguće ju je razmatrati kao nekakvu subregiju”, zaključak je svih vijećnika županijske skupštine.
Dakle, poput svih prijašnjih vlasti i ova pokušava Istru ukalupiti u druge regije, a preko Učke oštro se odvraća – ”mi smo drugačiji!” Jasno, da je drugačija, to zapravo može reći svaka regija jer Hrvatska je zaista osebujna. No Istra je doista možda malo posebnija upravo zbog te nevjerojatne multikulturalnosti koja je jedan od njezinih temelja. Kao i zbog iznimno jakog antifašizma, kojim se Istrani ponose, ali jednako tako ne podnose da im tzv. desničari svako malo prikrpavaju kako su ”srbočetnici”, ”komunjare”, ”ljevičari”, ”partizančine” i slične atribute, koji nemaju veze s istinom. To što u Istri u mirnom suživotu žive zajedno i Hrvati, i Srbi, i Talijani, i Bošnjaci, ali i Romi, njezina je posebnost i nešto što zaslužuje respekt jer u olovnim vremenima u kojima egzistiramo nije bilo jednostavno zadržati prisebnost i razum te obuzdati strasti.
No zanimljivo je kako upravo ta posebnost Istre, male regije, sa samo 200 000 stanovnika – ali gospodarski najperspektivnije, a tolerancijom vrhunske – bode u oči svaku vlast. Prisjetimo se samo s koliko je gorčine na nju atakirao pokojni Franjo Tuđman, čiji je HDZ praktično optuživao Istrane, a i IDS, da su neprijatelji države, usmjeravajući tako, u jeku oslobođenja Hrvatske, bijes ostalih dijelova zemlje upravo prema Istri. Tuđman nikada nije shvatio način života Istrana, mirnih, civiliziranih i radišnih ljudi, koji nikada ne gledaju u tuđe dvorište i preko tuđeg plota.
Čak je i razumni Račan imao nesuglasica s IDS-om, koji je potom izašao iz tadašnje šesteročlane koalicije, ali tada nije bilo veće drame oko toga. No i ta je ljubav puknula, na obostrano nezadovoljstvo, ali, eto, takav je trenutak tada bio. Ipak, Račan Istru nije smatrao neprijateljskim teritorijem.
Možda je najpragmatičniji bio bivši premijer HDZ-a, Sanader. Njega Istra uopće nije zanimala teritorijalno, čak ni u smislu županije, odnosno regije, već jedino interesno, u vezi s biznisom. Stoga je Istru puštao na miru s njezinim antifašizmom, Talijanima, multikonfesijama i ostalim specifičnostima, a više se bavio ručkovima s IDS-ovom vodstvom i razgovorima o potencijalnim poslovima u kojima je zarada.
Slično je postupala i Jadranka Kosor, ali ona nije sklapala poslove poput svojeg mentora i prethodnika, već je nastojala imati pomirljive odnose s istarskim županom, s kojim se čak dogovarala i o onom nesretnom projektu ”Brijuni rivijera” pa su stoga Jakovčića napali ”njegovi” da je prodao interese Istre HDZ-u.
Ovo što sada, međutim, pokušava Kukuriku koalicija, izazivajući pritom žestok otpor vladajućeg IDS-a, koji već ionako jednom nogom nije u koaliciji, umalo podsjeća na poteze onog HDZ-a 90-ih godina. Kao da ”nepoznatom nekom” odgovara da opet posvadi Zagreb i Pulu, odnosno Pazin. Zaboravljajući pritom da na ulazu u Istru godinama stoji velika ploča na kojoj je naslikan grozd i piše: ”Istra – zemlja dobrega vina”. Dodajmo: i pitomih ljudi, koji ne vole ni da ih se pokušava podjarmiti, ni da ih se svadi s drugima.