Hrvatsko narodno kazalište u Splitu je velika kuća. Koncem devetnaestog vijeka dični nam preci nepromišljeno su napravili masivno kulturno zdanje koje, upravo kao i Spaladium Arena koju stotinu godina kasnije, znatno nadmašuje naše potrebe. [Read more…]
Zokija poslati u PM
Hrvatska demokratska zajednica je u posljednjih petnaest godina imala četiri predsjednička kandidata od kojih je Kolinda Grabar-Kitarović, objektivno, najslabija.
I Mate Granić 1999., i Jadranka Kosor 2004. i Andrija Hebrang 2009. bili su krupnije, snažnije, uglednije političke figure, a opet nitko od njih troje nije dobio izbore, čak ni ozbiljnije ugrozio prvo Stipu Mesića, a kasnije Ivu Josipovića. Dvojica, dapače, Granić i Hebrang, nisu ni ušla u drugi krug.
Kako je jedna blijeda diplomatska činovnica, pojavom nalik ženama iz reklama za deterdžente, bez spomena vrijedne geste ili izjave, nakon mlitave, beskrvne kampanje u kojoj je izricala općenitosti iz novinskih horoskopa, ni sama u sebe ustvari ne vjerujući, oprezno čuvajući namještenje u Sjevernoatlantskom savezu, otišla dalje nego je itko iz njezine stranke u petnaest godina otišao, pa sad ulazi u finale sa zaostatkom manjim od jednog i po postotka i ima realne izglede da pobijedi?
Kako je jedna blijeda diplomatska činovnica, pojavom nalik ženama iz reklama za deterdžente, bez spomena vrijedne geste ili izjave, nakon mlitave, beskrvne kampanje u kojoj je izricala općenitosti iz novinskih horoskopa, ni sama u sebe ustvari ne vjerujući, oprezno čuvajući namještenje u Sjevernoatlantskom savezu, otišla dalje nego je itko iz njezine stranke u petnaest godina otišao, pa sad ulazi u finale sa zaostatkom manjim od jednog i po postotka i ima realne izglede da pobijedi?
Naprosto, ovo nije ista ona politička liga. Da je za HDZ prekjučer igrao Hebrang, Kosor ili Granić, svatko bi od njih troje, uvjeren sam, slistio Josipovića. Da je Tomislav Karamarko imao boljeg kandidata, još bi možda u nedjelju navečer sve bilo gotovo, građani Hrvatske nazdravili bi novom šefu države i prije odlaska na skijanje.
U ovim okolnostima SDP je dobio najviše što je mogao, Josipović ne treba biti nezadovoljan, pa ni ako za četrnaest dana izgubi, jer krivica uistinu nije na njemu. Nitko na njegovu mjestu ne bi bolje prošao. Nema takvog političkog talenta. Da je sam John Fitzgerald Kennedy ustao iz groba da predstavlja SDP, jednako bi prošao na predsjedničkim izborima 2014., nakon tri godine pustoši i beznađa Vlade Zorana Milanovića.
Upravo njemu predsjednička kandidatkinja HDZ-a može zahvaliti za neočekivanu glasačku omiljenost, premijeru koji zapravo ni sam više ne zna svoj politički smisao.
Primijetili ste, jedino čega se taj još može sjetiti kad ga upitaju zašto je na vlasti, jest nepouzdana, sve klimavija tvrdnja kako bi njegovi suparnici bili gori. Ni u večeri izbora nije to propustio kazati.
“Ljudi, nemojte se navući na HDZ. Prošle su samo tri godine, to su još uvijek isti ljudi”, zavapio je ponovno Milanović, kao ono janje u crtanom filmu otprije mnogo godina, što je bespomoćnim glasićem dosadno cmizdrilo: “To je vuk! To je vuk!”
I kako nas priča uči, ti su povici sve uzaludniji. Selo je iscrpljeno od kmečanja, seljaci više ne vjeruju u vuka. Jedva da će ostati ijedan naivac u idućih godinu dana, koliko nas dijeli od sljedećih parlamentarnih izbora.
U ovim okolnostima SDP je dobio najviše što je mogao, Josipović ne treba biti nezadovoljan, pa ni ako za četrnaest dana izgubi, jer krivica uistinu nije na njemu. Nitko na njegovu mjestu ne bi bolje prošao (…) nakon tri godine pustoši i beznađa Vlade Zorana Milanovića
Iznenađujući uspjeh HDZ-ove kandidatkinje u prvome krugu predsjedničkih izbora ozbiljno bi trebao zabrinuti esdepeovce, makar onu dvojicu-trojicu razumnijih, koji se još nečim dadu zabrinuti. Za 365 dana stvari će samo biti gore.
Karamarku koncem 2015. neće trebati ni slabi kandidati kao što je Grabar-Kitarović.
Zorana Milanovića porazit će neoblanjanom jelovom daskom, goblenom, sapunom od lavande, vunenim čarapama, metlom, kacijolom, baterijama od volta i po, čime god se sjete. Da vrećicu smrznutog graška stave na listić kraj Zorana Milanovića, vrećica smrznutog graška će dobiti izbore.
“This time next year”, što bi rekao Delboy iz “Mućki”, Zoran Milanović će oko ponoći ostati sam u izbornom stožeru Socijaldemokratske stranke, skamenjeno gledajući izborne rezultate na velikom displeju, i onakav skroman i strog prema sebi, kakvim ga je dragi Bog dao, ni tada neće kontati što ga je snašlo.
“Gospodine, hoćete vi još dugo?” upitat će ga nervozno čistačica s kantom vode u ruci.
…Čovjek je, istina, još mlad, nije mu vrijeme za penziju, ali moglo bi ga se riješiti kako se već rješavaju politički beznadni slučajevi, slanjem u diplomaciju. Ja znam izvrsno mjesto. Daleko na Pacifiku (…) Mala otočna državica Pizda Materina
Ne trebaju nam Vidoviti Milan ili Fatma Nur Dženet da proreknu taj potop. Esdepeovci imaju dovoljno vremena da se za njega pripreme.
Najbolje da za izborni stožer unajme prostoriju u kakvom pogrebnom poduzeću, a na pozivnicama za koktel sitno štampaju: “Molimo biti pošteđeni izraza sućuti.”
To je kao amen, malo se još zaista može učiniti da se SDP spasi. Pomoglo bi svakako da se oproste sa šefom, kupe mu zlatni sat, ugraviraju nekakvu dirljivu i, naravno, potpuno lažljivu zahvalu na poleđini, pa sve pažljivo i izokola mu dođu: “Ti si, Zoki, sigurno već umoran nakon svega dobrog i plemenitog što si učinio za našu hrvatsku domovinu…”
Čovjek je, istina, još mlad, nije mu vrijeme za penziju, ali moglo bi ga se riješiti kako se već rješavaju politički beznadni slučajevi, slanjem u diplomaciju. Ja znam izvrsno mjesto. Daleko na Pacifiku. Šest sati leta od Manile. Mala otočna državica Pizda Materina.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Bojler za maloga Isusa
Ustao sam jutros, otuširao se kao i svakog drugog dana, a zatim sjeo za stol, otvorio novine i našao da sam napravio nešto bezbožno.
Mislim, nije da sam se uznemirio, nije to meni ništa strano. Svakodnevno činim bezbožne stvari i bezbožne mi se misli motaju ludom glavom, ali ovo je ipak bilo nešto zapanjujuće.
U jednom španjolskom samostanu svojevoljno je zatočeno nekoliko naših djevojaka, koje su se zavjetovale da će hodati bose, oskudno i neraznovrsno jesti, lijegati na tvrdu postelju, pokrivati se grubom tkaninom, razgovarati samo dva sata dnevno i umivati samo hladnom vodom.
Pravi katolici, ako je vjerovati novinama, žive na jednom mjestu koje po svim opisima izgleda kao sjevernokorejski pržun za političke neprijatelje. A ja nisam mogao ne upitati se, u čemu je stvar? Zašto se redovnice, na primjer, peru hladnom vodom? Podsjetite me, zar se negdje u Svetom pismu brani topla voda? Zar je Bog Bračanin koji ne voli da se uključuje bojler?
I sva su ta odricanja, kažu mjerodavni, nenadmašni, prvorazredni izrazi vjere i svetosti.
Pravi katolici, ako je vjerovati novinama, žive na jednom mjestu koje po svim opisima izgleda kao sjevernokorejski pržun za političke neprijatelje. A ja nisam mogao ne upitati se, u čemu je stvar? Zašto se redovnice, na primjer, peru hladnom vodom?
Podsjetite me, zar se negdje u Svetom pismu brani topla voda? Zar je Bog Bračanin koji ne voli da se uključuje bojler?
Redovnički zavjeti su, kako znamo, teški, nije to život za svakoga, ali obično imaju smisla.
Premda ste drugačija, sebičnija osoba, možete shvatiti zašto je netko na kosti uprtio takav ogromni teret.
Čak i ako ne vjerujete, zadivit ćete se osobi poput blažene Majke Tereze, koja se odrekla udobnosti da bi prala indijske gubavce.
Nadahnjujući je i rad Helen Prejean, časne sestre koja je jedna od najglasnijih protivnika smrtne kazne u Sjedinjenim Državama i po čijoj je memoarskoj knjizi o susretima s osuđenicima na najtežu kaznu Tim Robbins snimio potresni, Oscarom nagrađeni “Odlazak u smrt”.
U blagdanima koji su pred nama mnogi ne bi pojeli tanjur bakalara da im ga časne sestre ne skuhaju, i taj plemeniti, nesebični trud sama je srž Kristova učenja. Dirnut će vas predanost i snaga njihove vjere. Nema ničega evanđeoskijeg od te brige za našu nesretnu i slabu braću i sestre
Napunit će vam zatim oči suzama sudbina one švore koja je prije nekoliko mjeseci i sama oboljela pomažući u afričkim selima zaraženim ebolom i koja je iz bolesničke postelje, u vrućici preklinjala vlasti da ne ubiju njezina psa.
Diljem je svijeta mnogo, tisuće i tisuće takvih žena zavjetovanih na tjelesnu čistoću, Kristovih nevjesti koje anonimno, samozatajno i skromno brinu o bolesnima, nepokretnima, napuštenima, slabima, koje čuvaju djecu, liječe, kuhaju, sviraju, njeguju i opismenjuju.
U prestravljujućem, strašnom smrtnom času neki imaju samo njih da ih drže za ruku, tješe ih i mole s njima.
U blagdanima koji su pred nama mnogi ne bi pojeli tanjur bakalara da im ga časne sestre ne skuhaju, i taj plemeniti, nesebični trud sama je srž Kristova učenja.
Dirnut će vas predanost i snaga njihove vjere. Nema ničega evanđeoskijeg od te brige za našu nesretnu i slabu braću i sestre.
Ali, što bismo zapravo s redovnicama koje bosonoge mole i spavaju samo dva sata s ciglom umjesto jastuka?
“Ma, oprosti, kad sam ja tako nešto rekao?” upitat će ih On vjerojatno jednog dana kad se na onome svijetu sastanu. Javna televizija će na Badnji dan popodne emitirati dokumentarni film o ovim španjolskim redovnicama, a ja uistinu ne vidim da bi išta bilo neprikladnije od ove samotne pobožnosti koja se odrekla ostatka svijeta. Jer upravo na Božić valja pripadati svijetu
Kako će ikome pomoći da one ne pale bojler?
Zašto bi svijet postao bolje mjesto ako su se one zauvijek oprostile s ćaćom i materom, dale zaključati i sada ne vide ni sunca ni miseca?
Ne osuđujem, naravno, nikoga. Svatko od nas ima pravo na život kakav sam izabere, pa i ako ga uzbuđuju čudnovatosti.
Nije mi zazorno da netko uživa u patnji i iscrpljivanju svoga tijela, da moli krunicu dok se onesvijesti, a onda se ispljuska studenom vodom i mehanički nastavi: “… sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grešnike sada i na čas…”, ali stvarno ne vidim, teološki mi je nedoukučivo, šta Isus ima s time?
“Ma, oprosti, kad sam ja tako nešto rekao?” upitat će ih On vjerojatno jednog dana kad se na onome svijetu sastanu. Javna televizija će na Badnji dan popodne emitirati dokumentarni film o ovim španjolskim redovnicama, a ja uistinu ne vidim da bi išta bilo neprikladnije od ove samotne pobožnosti koja se odrekla ostatka svijeta.
Jer upravo na Božić valja pripadati svijetu.
Poruka je Božića, naučili smo prvo u Bibliji, a kasnije mnogo puta ponovili u Dickensovim i Andersonovim knjigama i u filmovima Franka Capre, u brizi za bližnje, u suosjećanju, u pomaganju onima koji su imali manje sreće od nas, a katolički fanatizam u kojemu će se netko zaključati i moliti prije mi nekako sebično i oholo djeluje, potpuno promašuje kršćansku bit.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Moj glas za Antu Gotovinu
Za godinu ili dvije vidjet ćete možda na ulici Ivana Vilibora Sinčića i zaustaviti se pokušavajući se sjetiti otkud vam je poznato njegovo lice.
“Vi ste ono bili u televizijskom kvizu ‘Tko želi biti milijunaš?’” upitat ćete mladića.
“Ne, ja sam sudjelovao u reality showu Tko želi biti predsjednik Republike Hrvatske”, odgovorit će vam on ljubazno.
Manje od dva tjedna prije izbora, predsjednička utrka sve više nalikuje jednoj od onih čudnovatih emisija koje nam je donijela nastrana celebrity kultura, gdje osobe postaju poznate jednostavnom činjenicom da su odlučile biti poznate.
Njegova rezerviranost, oprez, brižljivo, promišljeno i sporo biranje riječi u svim izjavama, pa i u ovoj, kad je odlučio ne podržati ni jednoga predsjedničkog kandidata, vrijedna je lekcija u ovome vremenu brzopletog i neumjerenog političkog divljanja
Kao da gledate Big Brother, Milijunaša, Farmu ili Mijenjam ženu, gdje su se nekakvi bezveznjaci i nikogovići iznenada i neobjašnjivo zatekli u žišku javnosti, za dvoje od četvero predsjedničkih kandidata ne poimate kako su se uopće našli gdje su se našli, pa im se dijelom smijete i rugate, dijelom ih sažaljevate, a dijelom se sramite umjesto njih, kad već oni sami nemaju pameti da shvate kako se budalasto ponižavaju.
Svjedočimo okrutnoj manipulaciji koja mnogo ne mari za dostojanstvo osobe, gledamo medijski i politički karneval koji do jučer normalne građane pretvara u redikule, i zaista jedino što možete napraviti da sačuvate zdrav razum i zrno čovjekoljublja koje vam je nakon svega još možda ostalo, jest da se iz svega isključite, upravo kao što se prije nekoliko dana isključio umirovljeni general Ante Gotovina.
Njegova rezerviranost, oprez, brižljivo, promišljeno i sporo biranje riječi u svim izjavama, pa i u ovoj, kad je odlučio ne podržati ni jednoga predsjedničkog kandidata, vrijedna je lekcija u ovome vremenu brzopletog i neumjerenog političkog divljanja.
Nekadašnji visoki časnik i ratni junak, zatim haaški optuženik, a danas ribar tu je lekciju, istina, naučio na teži način. I on je sam jednom bio u središtu sličnog reality showa i izgubio jedanaest dugih godina daleko od obitelji, prvo u besmislenom bjegu, a onda nevin zatočen u zatvoru.
Bog zna kad je točno shvatio da ga iskorištavaju, možda u trenutku kad su šupci koji su se najgorljivije kleli u njegov svijetli lik dali otkaz njegovoj supruzi, ali kako bilo, iz Haaga se vratio mnogo mudriji
Njegovo ime prodavalo je knjige, cedeove, majice, naljepnice i privjeske za ključeve, bogatstva i političke karijere su se na njegovoj nevolji gradile, a da on sam od toga zapravo nije imao ništa osim štete.
Bog zna kad je točno shvatio da ga iskorištavaju, možda u trenutku kad su šupci koji su se najgorljivije kleli u njegov svijetli lik dali otkaz njegovoj supruzi, ali kako bilo, iz Haaga se vratio mnogo mudriji.
Razočarao je stotine tisuća izmičući se od politike i otimajući se zavodljivom zovu da bude vođa. Nagađali su svojedobno da bi on mogao biti novi predsjednik Hrvatske, i imao je doista zrele šanse da to i postane, no on je ponudu uljudno, ali odlučno odbio. I stotine tisuće drugih tada zadivio.
Nešto je paradoksalno da bih za tu osobu, toga Antu Gotovinu, koji me je nekad strahovito živcirao, ja danas bez zadrške glasao. Takav netko razuman i pomirljiv i skroman, kakav je Gotovina danas, bio bi izvrstan izbor na čelu države. Poštujem ipak njegovu odluku da ostane po strani i vodi svoj biznis s uzgojem tuna ne obazirući se na bjesomučne političke bitke.
Ahmet Šabo je samo ribar, baš kao i što je nekadašnji general i ratni junak odlučio biti. I to je valjda jedino pametno što se pametno može poručiti glasačima. Lovite, ljudi, ribu
Njegova izjava “ja sam samo ribar”, kojom okončava svaki prijepor u kojemu traže njegovo mišljenje, od ćiriličnih ploča u Vukovaru do davanja potpore ovome ili onome predsjedničkom kandidatu, zbilja je jedino umno u ovome bezumlju, jedino čovječno u ovome posvemašnjem poživinčenju.
Gledajući prije neki dan kako je još jednom odbio ući u naš histerični politički cirkus, palo mi je nešto na pamet.
Otišao sam do police, ali nisam našao knjigu. Ne sjećam se više kome sam je posudio. Ne mogu vam stoga točno citirati čitavo poglavlje, ali jasno se sjećam rečenice, ostala mi je, kao i svakome tko je ikad pročitao “Tvrđavu” od Meše Selimovića: “Lovi ribu, Ahmete Šabo.” Nevoljnog Selimovićeva junaka politika je prožvakala i ispljunula upravo kao i Gotovinu, i on na kraju ostaje sam sa štapom na obali rijeke.
Ahmet Šabo je samo ribar, baš kao i što je nekadašnji general i ratni junak odlučio biti. I to je valjda jedino pametno što se pametno može poručiti glasačima.
Lovite, ljudi, ribu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Pokrštavanje neandertalaca
S neandertalcima znanost nije načistu. Dugo se mislilo da su oni preci ljudi, no u posljednje vrijeme pojavila se teorija kako su ta uspravna, čovjekolika, rudimentarno razumna stvorenja širokih koščatih lica ustvari naši rođaci, slijepi rukavac naše vrste, kako su u kamenom dobu živjeli usporedno s Homo sapiensima, dok u jednome trenutku nisu neobjašnjivo iščeznuli. Nagađa se da smo ih upravo mi, u slijepom šovinizmu, istrijebili. Poznajući ljude, mislim da bi to lako moglo biti istinito.
Koješta je tu nejasno, ali paleontolozi se trude rasvijetliti njihovu zagonetku. Malim pijucima iskopavaju rijetka nalazišta i četkicama bojažljivo čiste kosti i primitivno oružje. Takav je jedan lokalitet plitka špilja u kršu iznad Kaštela, u općini Labin Dalmatinski. Unatrag trideset sedam godina tu se pretražuju ostaci neandertalaca, a mjesto je u stručnoj literaturi, u svim knjigama i člancima poznato po imenu Mujina pećina.
Nitko nazivom nalazišta nije pretjerano razbijao glavu, sve do prije godinu ili dvije, kad su se Labinjani pobunili, priznali kako ih to vrijeđa. Mujina pećina, smatrali su, slala je krivu poruku o njihovu poštenom, od davnih vremena kršćanskom, katoličkom mjestu. Uzrujavala ih je pomisao da bi turist namjernik mogao pomisliti da među njima živi ili je živio nekakav nekrst, musliman, Mustafa, za prijatelje Mujo, te su došli pred krašku rupu i stavili novu tablu: Jurina pećina
Bogzna zašto je baš Mujina? Nagađam po nekakvom čobanu koji je tu sklanjao koze od kiše, a njega su svi u mjestu zvali šaljivim nadimkom Mujo, premda je on ustvari bio Nikola ili Mate. Znate već kako je duhovit naš narod, nema sela bez najmanje jednoga Muje.
Kako bilo, nitko nazivom nalazišta nije pretjerano razbijao glavu, sve do prije godinu ili dvije, kad su se Labinjani pobunili, priznali kako ih to vrijeđa. Mujina pećina, smatrali su, slala je krivu poruku o njihovu poštenom, od davnih vremena kršćanskom, katoličkom mjestu. Uzrujavala ih je pomisao da bi turist namjernik mogao pomisliti da među njima živi ili je živio nekakav nekrst, musliman, Mustafa, za prijatelje Mujo, te su došli pred krašku rupu i stavili novu tablu: Jurina pećina.
Nećete u Čavoglave, niste ni prije, kao što pjesnik reče.
Usprkos imenu prihvaćenom u znanstvenoj literaturi i ne znajući baš ništa o paleontologiji, dapače, ozbiljno dvojeći da su neandertalci ikad i živjeli, jer je njima župnik na vjeronauku o postanku života na Zemlji ispričao nešto potpuno drugačije, seljaci su samovoljno odlučili da nije Mujo nego Jure.
Jedan je rudimentarno razuman lokalni hadezeovac tada izašao pred novinare i kazao kako su i vlastitim životima spremni to braniti, a ja njegovu prijetnju ne bih olako shvatio. Povijesno nam iskustvo, napokon, kazuje da su ljudi ovdje i za manju pizdariju ginuli.
Bilo je to, kažem, prije godinu ili dvije, ali ja sam tek nekidan čuo.
Usprkos imenu prihvaćenom u znanstvenoj literaturi i ne znajući baš ništa o paleontologiji, dapače, ozbiljno dvojeći da su neandertalci ikad i živjeli, jer je njima župnik na vjeronauku o postanku života na Zemlji ispričao nešto potpuno drugačije, seljaci su samovoljno odlučili da nije Mujo nego Jure
Nije, dakle, da opisujem aktualni događaj, no i danas, uvjeren sam, vrijedi pisati o tome. Nema tu ništa zastarjelo, takve su teme vječne.
Sve je u nas aktualno. I Zrinski i Frankopani, i Tomislavi i Trpimiri još su s nama, a ako je potreba, i čupavi, gologuzi neandertalci će oživjeti u našoj zaustavljenoj povijesti.
Čak i za nekakva sirota bića koja su prije pedeset tisuća godina noktima čeprkala korijenje iz smrznute zemlje i okretala vjeverice i guštere na ražnju iznad otvorenog plamena u jednoj vlažnoj kraškoj špilji, postavit će se u jednom trenutku pitanje svih pitanja: Nego, bogareti, jesu li oni naši ili njijovi?
Čitava se ljudska povijest tumači kroz tu dvojbu, pa će i Vučedolska golubica, keramički artefakt iz bakrenog doba, načinjen šezdesetak tisuća godina prije Krista, nekako postati simbol hrvatske borbe i stradanja, a neandertalce ćemo pokrštavati, davati im ispravna, lijepa katolička imena.
I kad to čujete, dođe vam vrlo uvjerljiva ona teorija da su naši preci Homo sapiensi istrijebili svoje rođake neandertalce. Sve je jednako, onda u paleolitiku kao i danas, na početku dvadeset prvog stoljeća, slijepi će se šovinizam nasiljem dići protiv drugoga i drugačijeg, samo što su onda imali koplja s grubo obrađenim kamenim šiljcima, a danas živimo u luksuzu strojnih pušaka koje ispaljuju zapanjujuće mnogo metaka u minuti.
Čak i za nekakva sirota bića koja su prije pedeset tisuća godina noktima čeprkala korijenje iz smrznute zemlje (…) postavit će se u jednom trenutku pitanje svih pitanja: Nego, bogareti, jesu li oni naši ili njijovi?
Živio je tako u rupi iznad Kaštela, u Labinu Dalmatinskom, jedan neandertalac Mujo sa ženom i četvero djece, sve dok mu jednoga dana nisu došli neki ljudi i rekli da on, ako mu je draga živa glava na ramenima, više nije Mujo, nego Jure.
I on se pokorio, premda se njegov mizerni i gladni život tom činjenicom ništa nije promijenio.
Onda su koji mjesec kasnije pred pećinu došla još dva gospodina, obrijana i začešljana, u tamnim odijelima i kravatima, a žena je viknula:
“Mujo… ovaj, Jure, trebaju te neki ljudi!”
“Jeste li se ikad upitali zašto smo mi ovdje, koji je smisao našeg života i ima li išta nakon ovoga, kad jednog dana umremo…?” počeo je Jehovin svjedok pružajući neandertalcu novi broj Kule stražare.
“E, ljudi, nemojte ako Boga znate!” zavapio je Jure bespomoćno.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Tragom sv. Franje
Sveti Franjo osnovao je početkom trinaestog stoljeća red Manje braće s tvrdim načelom da nijedan njegov član ne smije imati nikakvih zemaljskih dobara.
Osam stoljeća kasnije jedan je naš franjevac osuđen na dvije godine zatvora zbog krađe gotovo deset milijuna kuna od prodaje crkvene zemlje, a u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja liju očajne suze pitajući gdje su njihove pare. Koješta se, kako vidimo, promijenilo od vremena niskobudžetnog sveca iz Asizija.
Naivan netko mogao bi upitati otkud jednome skromnom malom bratu deset milijuna, a zbunilo bi ga zacijelo i zašto se Provincija uzbuđuje. Molim lijepo, to je sasvim u skladu s njihovim zavjetima. Htjeli bi biti siromašni, bez imovine?
Naivan netko mogao bi upitati otkud jednome skromnom malom bratu deset milijuna, a zbunilo bi ga zacijelo i zašto se Provincija uzbuđuje. Molim lijepo, to je sasvim u skladu s njihovim zavjetima. Htjeli bi biti siromašni, bez imovine? Pa evo, fra Šime Nimac učinio je jedan odlučan korak u tome smjeru. Guleći ih za novac, on ih je ustvari vraćao izvoru njihove vjere
Pa evo, fra Šime Nimac učinio je jedan odlučan korak u tome smjeru. Guleći ih za novac, on ih je ustvari vraćao izvoru njihove vjere.
Istina, fra Šime je u isto vrijeme pogazio vlastita redovnička obećanja, svoju besmrtnu dušu izložio vječnom prokletstvu i morat će srčano i bez odgađanja početi postiti i moliti ne bi li izbjegao pakleni oganj. Nisam nešto teološki potkovan, no vjerujem kako se s jednom ozbiljnom i iskrenom pokorom, kad se devet cijelih osam milijuna kuna, po srednjem tečaju Narodne banke, pretvori u Zdravomarije, i ta stvar dade riješiti.
Neće to, naravno, naročito oraspoložiti njegove pretpostavljene, njih bi vjerojatno mnogo više veselilo da im grešni brat dug vrati u valuti nešto čvršćoj od kajanja, ali što je – tu je, gotovine više nema.
Šareni su papirići s portretima naših zaslužnih zemljaka tajanstvenim putevima iščezli negdje u obijesnoj, hohštaplerskoj romansi između fra Šime i njegove bankarice, drugooptužene Jasmine Bilonić.
“Fra Šime u ponoru grijeha”, erotska komedija s crkvenim zemljištem, tako bih ja to naslovio da mi tkogod naruči kazališni komad, ni na sekundu ne dvojeći kojemu žanru pripovijest pripada.
Premda bi se svakako našlo drugačijih pisaca, katoličkih moralista koji bi od fratra načinili težak i turoban dramski lik, meni bi sve bilo lagano, lepršavo i raspjevano. Na vrhuncu zapleta redovnik bi strgnuo smeđi habit, a njegova gospođa strogi poslovni kostim, te bi samo u vešu, on u sokolskoj majici i boksericama, a ona u crnom korzetu s podvezicama, stavili mornarske kapice i razdragano zaplesali na onoj raskošnoj jahti koju su kupili od crkvene love.
Nisam nešto teološki potkovan, no vjerujem kako se s jednom ozbiljnom i iskrenom pokorom, kad se devet cijelih osam milijuna kuna, po srednjem tečaju Narodne banke, pretvori u Zdravomarije, i ta stvar dade riješiti. Neće to, naravno, naročito oraspoložiti njegove pretpostavljene, njih bi vjerojatno mnogo više veselilo da im grešni brat dug vrati u valuti nešto čvršćoj od kajanja, ali što je – tu je, gotovine više nema
Nitko u mojoj predstavi ne bi bio nesretan, osim franjevačkih vlasti, a i njihov neutješni, molijerovski tvrdičluk tek bi nasmijavao gledatelje. Nema u ovoj aferi zaista ništa što bih ja osuđivao i za čime bih plakao. Svećenicima ću, za početak, mnogo toga zamjeriti, ali baš nikad me nije uzrujalo da je ijedan od njih prekršio zavjet celibata.
Ima li Boga, radost tjelesnog sjedinjavanja jedan je od Njegovih najljepših darova. Potpuna je glupost to odbacivati i ako koji od njih popusti i zaleti se za ženom, pa i muškarcem, a nitko tu nije maloljetan, ja nemam ništa protiv.
Fra Šime je pomahnitao za jednom bujnom plavušom s lažnim uvojcima, a znam ih, kao i vi, bezbroj koji pred takvim ljepojkama gube moć rasuđivanja i nisu bolji od šteneta koje je nanjušilo salamu.
S druge strane, možemo razumjeti i nju jer nije malo žena kojima su svećenici privlačni. Mladi i naočiti fratri likovi su iz mokrih snova mnogih uzornih katoličkih vjernica. I kad je među njima kresnulo, pa se i raspalilo kao borov gaj u kolovozu moćnim afrodizijakom kao što je novac, zapravo se nemamo čemu čuditi. Ljudi su guštali i, bujrum, neka im je i brodova i limuzina i šampanjaca. Ajde, bogati, mladi su oboje, kad će ako ne sad.
Osim toga, te pare koje su ukrali, nije da one nekome zbilja nedostaju. Razbjesnilo bi nas, razumije se, i bilo bi za svaku osudu da su Šime Nimac i njegova dragana gepili ušteđevinu nekakve sirotinje, ali tamo gdje su oni gurnuli svoje gramzive ručice, u blagajni franjevačke provincije, ne trebam vam ni govoriti, ima toga još mnogo i troši se često na budalaštine koje su nekršćanskije i sramotnije od španciranja dvoje bedaka zaslijepljenih pohotom.
Nikakva šteta, u najkraćemu, nije učinjena. Opustite se, bio je to samo kabare.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Šešelj: vođa, a redikul
Nije to naročito pouzdano, ali nije ni za odbaciti. Uđete li u internetski telefonski imenik Republike Srbije i ukucate Šešelj, u zemlji od sedam i po milijuna stanovnika naći ćete samo dvanaest registriranih pretplatnika s tim prezimenom.
Imenik ljudstvom znatno manje Republike Hrvatske, s druge strane, navodi čak šezdeset dvoje Šešelja. Većinom su iz Metkovića i Opuzena, nepogrešivo Hrvati. Svi oni, čitavo staro hrvatsko i katoličko pleme Šešelja, objasnio mi je jednom netko, dolaze iz jednog krševitog hercegovačkog sela, a otamo je rodom i ona budala koju je Međunarodni sud za ratne zločine nedavno pustio na slobodu i zbog čijih se izjava naša javnost neviđeno uzbuđuje.
Netko je njegov naprosto pretrčao iz katoličke u pravoslavnu crkvu. Nije to u dinarskom kraju nepoznat običaj, ali je u ovome pojedinačnom primjeru imao stravične posljedice.
Imenik ljudstvom znatno manje Republike Hrvatske, s druge strane, navodi čak šezdeset dvoje Šešelja. Većinom su iz Metkovića i Opuzena, nepogrešivo Hrvati. Svi oni, čitavo staro hrvatsko i katoličko pleme Šešelja, objasnio mi je jednom netko, dolaze iz jednog krševitog hercegovačkog sela, a otamo je rodom i ona budala koju je Međunarodni sud za ratne zločine nedavno pustio na slobodu i zbog čijih se izjava naša javnost neviđeno uzbuđuje
Potomak jednoga neodlučnog Hrvata, posrbice, zakitio se zvanjem četničkog vojvode, na ludaru nabio šubaru s kokardom i stao kurčiti mržnjom kakvu ni jedan etnički neupitniji Srbin nije pokazao.
Bilo je to nesvakidašnje i groteskno, ali psihijatrijska znanost bilježi i takve slučajeve. Imali smo i mi u Hrvatskoj, sjetit ćete se, jednoga takvog, srećom, mnogo bezazlenijeg, ta i nama je ovdje daleko najžešći ustaša bio Židov Mladen Schwartz.
Vojislava Šešelja gledao sam uživo jedan jedini put prije dvije godine, kroz staklo sudnice u Haagu, kako se dosađuje dok su zamjenice glavnog tužitelja, redom vrlo zgodne odvjetnice u tridesetima, meni neodoljive sa svojim štreberskim imidžem, podignutom kosom, naočalama, diskretnom šminkom i crnim togama, monotono čitale završnu riječ.
Zbog njih je jedino vrijedilo doći na to mjesto jer je sam optuženi bio nezanimljiva pojava. Gledajući Šešeljovo nepomično, podbuhlo, rošavo lice, na kojemu bi samo oči povremeno umorno trepnule, činilo mi se kao da gledam iguanu u terariju.
Kod toga četničkog vojvode, koji vjerojatno nije čak ni Srbin, i koji je, da sramota bude veća, za četnika nedopustivo ćosav, bezbrad, i kojega je, napokon, priroda unesrećila govornom manom da ni granice Velike Srbije ne zna valjano izgovoriti, već ustrajno mekeće Kavlobag – Kavlovac – Vivovitica, iznenađivalo me je tek da je takav nesuvisli kavanski razmetljivac sasvim nevojničke fizionomije, takav ugojeni i nezgrapni ravnotabanaš u zgužvanom sivom odijelu, takva luda i spadalo, prije dvadeset pet godina nekoga nadahnula da uzme pušku i ubija Hrvate ili Bošnjake, pa i pogine od hrvatskog ili bošnjačkog metka.
Mogao sam zorno zamisliti, za njega mi je bila mnogo prikladnija jedna drugačija, normalnija sudbina, gdje bi taj imbecil imao skromnu plaćicu općinskog ćate i pohabanu aktntašnu u kojoj bi nosio burek, jogurt i Ekspres politiku, i vraćajući se s posla zaustavljao da popije špricer u pajzlu kod Kalenića pijace, a taksisti i šverceri, gledajući ga kroz izlog kako dolazi, zadovoljno trljali dlanove govoreći: “Evo Voje! Sad ćemo malo da se smejemo.”
Potomak jednoga neodlučnog Hrvata, posrbice, zakitio se zvanjem četničkog vojvode, na ludaru nabio šubaru s kokardom i stao kurčiti mržnjom kakvu ni jedan etnički neupitniji Srbin nije pokazao. Bilo je to nesvakidašnje i groteskno, ali psihijatrijska znanost bilježi i takve slučajeve. Imali smo i mi u Hrvatskoj, sjetit ćete se, jednoga takvog, srećom, mnogo bezazlenijeg, ta i nama je ovdje daleko najžešći ustaša bio Židov Mladen Schwartz
U jednoj sretnijoj i ljudskoj stvarnosti mangupi bi, sve zovući nove runde, njega ustrajno poticali da blebeće kako Hrvate treba ubijati kao pse, dok jedan od njih ne bi, kriomice namigujući društvu, izvalio: “Nego, Vojo, da te pitam, negde sam čitao da ste i vi Šešelji ustvari Hrvati”, na što bi nesretnik načisto popizdio, zajapurio se i prskajući slinu krenuo objašnjavati kako su njegovi vekovima, sve tamo od cava Dušana bili pvavoslavni, stave svpske kovenike.
Gledajući ga u onomad haaškoj sudnici, bijes i gađenje od njegovih zločina u meni su najednom ustuknuli pred zaprepaštenjem da je on jednom nekome bio svijetli uzor, a nije, znate i sami, bilo malo takvih.
I današnji srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić dugo je, desetljećima krotko i s neskrivenim obožavanjem kaskao za njim.
Bilo mi je to potresno, užasavajuće otkriće, kakvo je to vrijeme bilo, da je takav ljudski ološ, takav nepovezani i tepavi smušenjak, redikul, bio veličanstveni heroj i voljeni vođa.
I to vrijeme nikako da prođe. Umiri se bezumlje na trenutak, upravo da se prevariš kako bismo mogli normalno živjeti, a zatim ponovno rasplamsa s jednakim žarom i silinom.
Dođe Šešelj u Srbiju i sve je opet kao nekad, šovinistički zombiji podižu blatnjave ruke iz grobova, i ustaše i četnici mu se raduju kao rodu najrođenijem i samo smo na korak da još jednom počne krvava vladavina luda i spadala.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Imaju li svi Hrvati krevet?
”Teške su to riječi, ali istinite: Tri četvrtine svih Hrvata nemaju kreveta. Kad se raspravlja o životnom standardu, onda se obično smatra, da k neophodnoj potrebi života svakog pojedinca, spada u najmanju ruku, barem krevet. To se računa u minimum udobnosti za čovječji život. Pa ipak, s gledišta cjelokupnog hrvatskog naroda moramo danas reći, da svi oni, koji imaju svoj vlastiti krevet spadaju, u stvari, među privilegirane.
Oni su, naime, tako sretni da imaju dio namještaja, koga nema velika većina ostalih naših sunarodnjaka. Uopće je pitanje životnog minimuma veoma osjetljivo. Ovo izgleda sasvim drugačije, kada ga postavljaju makar i najljevičarskiji građani, i kad ga postavljaju seljaci. Što ćete; ‘Bog je visoko, a zemlja je tvrda’, veli seljačka poslovica.”
Teško se, istina, živi, ali i nesretnicima iz potleušica s podom od nabijene gline, koji jutrima ustaju raščupani iz stjeničavih slamarica, prazne crijeva u guštiku i primitivnim oruđem kuluče na jalovoj zemlji, jednom će svakako doći napredak i blagostanje
Ovaj citat početak je poglavlja u jednoj knjizi koju veoma cijenim i koju smatram veoma važnom, a koja je, kao i manje ili više sve što je za nas važno i što bi valjalo cijeniti, zaboravljena. Riječ o knjizi “Kako živi narod” Rudolfa Bićanića, ekonomista, sociologa sela, političara i sveučilišnog nastavnika, jednoga od onih umnih i plemenitih hrvatskih rodoljuba kakvi su nekada živjeli, sasvim različiti od današnjih hrvatskih rodoljuba, koji su u većini glupi i pokvareni.
Bio je haesesovac, bliski suradnik narodnog vođe Vlatka Mačeka, s njim i robijao u Sremskoj Mitrovici, pisao programe stranke i obavljao odgovorne državne dužnosti prije Drugog svjetskog rata, a nakon njega predavao naraštajima studenata na zagrebačkom Pravnom fakultetu. U glavnom gradu njegovo su ime dali jednoj maloj periferijskoj ulici, a u rodnom Bjelovaru čak ni to.
Kada je 1936. objavio svoje epohalno djelo, imao je jedva trideset godina. Putovao je, dakle, taj mladi i obrazovani muškarac, francuski đak i sokolaš pun budalastih prosvjetiteljskih ideala, teško i mučno uskotračnom željeznicom, kočijom, na konju, a često, bogme, i pješke, ubogim krajevima gdje žive Hrvati, potreseno je gledao svoje nečiste i pothranjene zemljake, njihovu bijedu i zatucanost, no grudi mu je grijala užarena vjera kako za njih ima nade.
Osamdeset godina kasnije, da ne griješimo dušu, koješta je od civilizacijskih blagodati stiglo i do najmračnijih zakutaka domovine, ali jesmo li stvarno postali ljudi kakve nas je Rudolf Bićanić zamišljao da ćemo jednom postati? Ne znam… Ja se ne bih zakleo u to
Teško se, istina, živi, ali i nesretnicima iz potleušica s podom od nabijene gline, koji jutrima ustaju raščupani iz stjeničavih slamarica, prazne crijeva u guštiku i primitivnim oruđem kuluče na jalovoj zemlji, jednom će svakako doći napredak i blagostanje.
Dao je dragi Bog i nama pameti i poštenja, obasjat će nas električno svjetlo, oplahnuti bistra tekuća voda i bijela će pogača slatko zamirisati u našim kuhinjama.
Osamdeset godina kasnije, da ne griješimo dušu, koješta je od civilizacijskih blagodati stiglo i do najmračnijih zakutaka domovine, ali jesmo li stvarno postali ljudi kakve nas je Rudolf Bićanić zamišljao da ćemo jednom postati?
Ne znam… Ja se ne bih zakleo u to.
Gledam prije nekoliko dana histeriju koja je zavladala oko otvaranja trgovačkog centra slavnog švedskog proizvođača namještaja. Gledam kolone auta kako se slijevaju put plavog kubusa kraj autoceste i divlju jagmu za naslonjačima, policama i štokrlima.
Ono čudovište bijede i zatucanosti, za koje smo mislili da je davno umrlo, ponovno nas je ugrizlo na parkiralištu kod Ikee. Zatvorim knjigu i gledam natpis na koricama. “Kako živi narod”, kaže Rudolf Bićanić. “Pa, gospon Rudi”, rekao bih mu da je živ i da ga sretnem, “narod vam, onda kao i danas, živi kao stoka”
Gledam, napokon, predsjednika države koji otvara dućan pokućstva, a ne znam da je mnogo predsjednika države, makar u našem dijelu svijeta, koji bi došli otvoriti dućan pokućstva.
I nešto posramljen provincijskom snishodljivošću i ushitom, sjetim se Bićanića i posegnem za policom s knjigama da vam nađem odlomak koji sam citirao na početku.
Premda je došla i struja i voda i bežični internet, nije se mnogo toga ustvari promijenilo, zaključio sam poraženo. Zaista, veliko narodno veselje zbog jednog dućana namještaja moguće je samo u jednom narodu u kojemu je do koliko jučer tek svaki četvrti spavao na krevetu.
Ono čudovište bijede i zatucanosti, za koje smo mislili da je davno umrlo, ponovno nas je ugrizlo na parkiralištu kod Ikee.
Zatvorim knjigu i gledam natpis na koricama. “Kako živi narod”, kaže Rudolf Bićanić. “Pa, gospon Rudi”, rekao bih mu da je živ i da ga sretnem, “narod vam, onda kao i danas, živi kao stoka.”
(Prenosimo s portala Slobodna Dalmacije).
Nestali Arsena Bauka
Vozili ste se kojiput s uređajem za satelitsku navigaciju nekakvom cestom koja nije ucrtana u karte. Na malom ekranu pod šoferšajbom naslikani autić milio je kroz bjelinu, a snimljeni ženski glas izgubljeno, beznadno ponavljao istu neupotrebljivu budalaštinu:
Kentauri…
“Preračunavam, za sto pedeset metara zaustavite se sa strane i pucajte sebi u glavu.” I premda su vam krajolik i cesta bili poznati, oćutili ste se na trenutak kao istraživač novog svijeta, kao Roald Amundsen koji saonicama sa psećom zapregom juri nepreglednom snježnom arktičkom pustoši, i ispunila vas je iracionalna zebnja od bijelog nebitka i ništavila i došao vam je onda pjesnik, učili ste ga u višim razredima osmoljetke:
Bože mili, kud sam zašo!
Noć me je stigla u tuđini
Nigdje puta, nigdje staze…
Pretpostavljam da bi se jednako trebale osjećati tisuće i tisuće onih koji do 29. prosinca moraju promijeniti osobne dokumente s nevažećim adresama, bez kućnog broja. Za državu oni ne postoje, oni žive, ako uopće žive, u bijeloj praznini koju GPS uređaj Ministarstva uprave ne prepoznaje i više ne mogu registrirati automobil, dobiti putovnicu, napraviti vozačku dozvolu, prometnu ili knjižicu vozila, ili bilo kakvu drugu ispravu ili uslugu za koju se traže podaci o prebivalištu.
Arsen Bauk ga je, kao u “Zvjezdanim stazama”, dezintegrirao. Kšššš! I ćao, đaci! Vidjet ćete, za koji mjesec imat ćemo udrugu udovica i siročadi nestalih građana bez valjanog prebivališta. Prosvjedovat će ispred Ministarstva uprave RH s transparentima “Vratite nam naše najmilije”
Oni su nitko i nigdje. Možda ih je tkogod čak izmislio. Ministru Arsenu Bauku njihova je egzistencija sumnjivija od egzistencije jednoroga ili kentaura.
Nitko ne zna što će se dogoditi s njima nakon što istekne rok za promjenu dokumenata. Pesimistična je prognoza da bi mogli i nestati. Probudit će se takav jedan Gregor Samsa ujutro 30. prosinca i zapanjeno gledati kako njegova ruka blijedi i iščezava u zraku.
“Haaa! Di mi je ruka?! Nema mi desne ruke!” zavrištat će čovjek prestravljeno.
“E, tako ti i triba!” doviknut će na to njegova gospođa. “Lipo su, i u novinama i na televiziji, rekli da napravimo nove lične karte, ali ne, gospodinu je lino otić u policiju. On je pametniji od drugih. Njega niko neće zajebavat. Pa, eto ti sad, kretenu…”, mljet će ona svadljivo, ni ne primjećujući da joj muža više nema, da je s druge postelje od njega ostala samo prugasta flanelska pidžama, zubni most i zlatni lančić s grbom voljenog kluba.
Arsen Bauk ga je, kao u “Zvjezdanim stazama”, dezintegrirao. Kšššš! I ćao, đaci! Vidjet ćete, za koji mjesec imat ćemo udrugu udovica i siročadi nestalih građana bez valjanog prebivališta. Prosvjedovat će ispred Ministarstva uprave RH s transparentima “Vratite nam naše najmilije”.
Dobro, ovaj se sumorni scenarij vjerojatno ipak neće ostvariti, građani s nevažećom adresom nastavit će postojati u našem trodimenzionalnom prostoru, jest će, piti, spavati, piškiti, kakiti, lijegati s tuđim ženama i muževima i kladiti se na Manchester City protiv Evertona, sve kao i drugi ljudi, ali će njihov život biti bijedan.
Dobro, ovaj se sumorni scenarij vjerojatno ipak neće ostvariti, građani s nevažećom adresom nastavit će postojati u našem trodimenzionalnom prostoru, jest će, piti, spavati, piškiti, kakiti, lijegati s tuđim ženama i muževima i kladiti se na Manchester City protiv Evertona, sve kao i drugi ljudi, ali će njihov život biti bijedan
Bojažljivo će izlaziti iz kuća i kradom hodati bez dokumenata sporednim, sjenovitim ulicama. Bez ispravnog građanskog identiteta prestat će upravljati motornim vozilima da ih policija ne bi zaustavila. Mnogi će se ostaviti rakije i duhana od bezumnog straha da blagajnici u samoposluživanju slučajno ne padne na pamet provjeriti jesu li stariji od osamnaest i upita ih ličnu kartu.
Poželjet će možda napraviti organizaciju kako već čine ugrožene skupine, koje se sastaju četvrtkom na radničkom sveučilištu da bi jedni s drugima podijelili svoju muku, ali i to će im biti onemogućeno jer se organizacija ne može registrirati bez valjanih papira.
Ustraju li na svojim bb adresama, njima naprosto ne preostaje ništa drugo nego da se daju u odmetnike, šmugnu u planinu i nezakonito kupljenim oružjem bore protiv države koja ih ne priznaje. To je zaista jedino što mogu učiniti.
Jer, gledajte, oni bez ispravnih dokumenata ne mogu ni sudjelovati u izboru svojih parlamentarnih predstavnika. Džaba im je dolaziti na biračko mjesto, njih nema u Baukovim sitničavim evidencijama.
Uskraćeno im je da svoj glas daju Ruži Tomašić, ili Branku Grčiću, ili Davoru Bernardiću, ili Ivi Baldasaru, ili Vladimiru Šišljagiću, ili Kolindi Grabar Kitarović, ili Milijanu Brkiću…
Istina, zbog gubitka ovoga prava još će se najmanje uzrujati.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Odlazak u pakao
U mom djetinjstvu bio je to neasfaltirani, razlokani put. Pamtim ga bijelog i prašnjavog za suhih dana i žutih blatnjavih bujica što su njime krivudavo tekle ako je kišilo. Stara cesta za Imotski uspinjala se od pravoslavne, rišćanske crkve, uz Dom zdravlja gore sve do Modrog jezera.
Partizanski borac, jugoslavenski oficir, general, šef Saveznog sekretarijata za narodnu obranu i ratni zločinac, koji je u svojoj osamdeset devetoj nekažnjen, mirno umro prije nekoliko dana u Moskvi, rodio se u kamenoj katnici s balaturom i dvorištem zasjenjenim širokom, gustom krošnjom murve uz tu strminu u Donjoj Glavini.
“Svijet je sve što je slučaj”, kazao bi stari Wittgenstein, pa je zacijelo i u životu moga zemljaka, ratnog zločinca Veljka Kadijevića, rođenog 1925. u Donjoj Glavini kod Imotskoga, od oca Dušana, Srbina, i majke Hrvatice, Janje rođene Patrlj, jednom ili dvaput bio trenutak u kojemu je on mogao ispasti ispravna, moralna osoba i činiti sve sama dobra i plemenita djela
“Kadijevića kuće” se mjesto zvalo. “Nije mi se dalo čekat prugu, pa san se uputijo pješke iz Varoša, kad mi kod Kadijevića kuća trevio Marinkica Radeljić s Pezejcon…”, kazao bi netko, na primjer, a tko zna, možda i danas kažu.
Pleme se, napokon, nije sasvim raselilo, još Kadijevići tu žive, premda je zacijelo teško živjeti obilježen strašnim prezimenom, zvati se jednako kao i čudovište koje je poslalo tenkove na Vukovar. Ali, nikada im zaista i nije bilo lako, ni prije rata.
Poznajem ljude iz toga kraja, odrastao sam s njima, razumijem ih i volim, pa i ako mi oni kojiput nisu davali mnogo razloga za ljubav i razumijevanje, i znam kakva je u njima nelagoda od drugoga i drugačijeg.
I u našima i u njihovima, i u katolika i u rišćana, i u Hrvata i u Srba vazda su tinjali oprez i nepovjerenje što su se sporadično, svakih pola stoljeća po prilici, rasplamsavali u mržnju i nasilje.
Kako možete pretpostaviti, onoga što im je slično daleko je više od onoga što ih razlikuje. Mimo sitne razlike da se jedni križaju cijelim dlanom, a drugi samo s tri prsta, njihov jezik, njihovi nazori, otresitost, seksualna sramežljivost, lukavost i okrutne šale, njihove nakazne betonske kuće i očajno, kiselo domaće vino preneražavajuće su jednaki.
Grešna mu je duša u pakao otišla neokajana. Nikakve žalosti ni suosjećanja ta zadrta stara imotska budala nije imala za vukovarske nesretnike raskomadane granatama, ni za poklanu banijsku starčad, ni za popaljene drniške kuće, ni za bebe što su izbezumljene revale u šibenskim i dubrovačkim podrumima
Da nije vjere i nacije, oni bi jedan kroz jedan bili isti vlaški idioti.
Mnogi su u povijesti, napokon, i pretrčavali s jedne na drugu stranu, prešaltavali se i resetirali, prihvaćali sad istočnu, sad zapadnu liturgiju, i u odsutnom se času često slučajno negdje zatekli, a nije nepoznato ni da je netko jednom bio partijski ukoren zbog srpskog nacionalizma, da bi se sutradan ujutro u postelji trgnuo kao uspaljeni hrvatski nacionalist, nesmiljeni starčevićanac.
Sve mi je to nekako došlo, zajedno s prašnjavom starom imotskom cestom, kamenom balaturom i murvom ispred Kadijevića kuće, dok sam čitao kako je u dalekom svijetu, kao ruski državljanin, umro jedan moj zemljak, ubojica iz moga kraja, da parafraziram Arsena.
Grešna mu je duša u pakao otišla neokajana. Nikakve žalosti ni suosjećanja ta zadrta stara imotska budala nije imala za vukovarske nesretnike raskomadane granatama, ni za poklanu banijsku starčad, ni za popaljene drniške kuće, ni za bebe što su izbezumljene revale u šibenskim i dubrovačkim podrumima.
Do zadnjeg trenutka, zadnjeg daha iz svojih uvelih, sijedih staračkih prsa, držao se uvrijeđenim i neshvaćenim, a ni na onome se svijetu vjerojatno nije opametio.
I za nas Vlaje ima spasenja, ali za to valja imati pameti i poniznosti i snage da sebi priznaš kako si bio glup, a toga u našem krševitom kraju, znate i sami, nikad nije bilo previše
Vrteći se na ražnju iznad usijane žerave lijepo ga mogu zamisiliti kako Lucifera optužuje da je američki plaćenik.
Za nekoga poput njega jednostavno je osjećati prezir i odvratnost, mnogo razloga da ga mrzite i budete bijesni na njega.
Bog se veliki ne bi smilovao i takvome nekome oprostio, ali ja opet ne mogu, valjda po zavičajnoj liniji, ne sažaliti se i ne upitati je li čitava ta stvar, u nekim drugačijim okolnostima, mogla drugačije ispasti.
“Svijet je sve što je slučaj”, kazao bi stari Wittgenstein, pa je zacijelo i u životu moga zemljaka, ratnog zločinca Veljka Kadijevića, rođenog 1925. u Donjoj Glavini kod Imotskoga, od oca Dušana, Srbina, i majke Hrvatice, Janje rođene Patrlj, jednom ili dvaput bio trenutak u kojemu je on mogao ispasti ispravna, moralna osoba i činiti sve sama dobra i plemenita djela.
Rijetki su, istina, ti trenuci, ali dođu i ako ste Imoćanin.
I za nas Vlaje ima spasenja, ali za to valja imati pameti i poniznosti i snage da sebi priznaš kako si bio glup, a toga u našem krševitom kraju, znate i sami, nikad nije bilo previše.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).