Iako je Slovenija ipak bila najliberalnija post-jugoslavenska država, ni ona nije bila pošteđena nekih od rečenih trendova. Na čelu promjena – makar djelomično, u kohabitaciji – je bio također komunist, koje je doduše bio nešto više liberalan, ali samo kad se radilo o Sloveniji, odnosno o teritoriji na kojoj je mogao računati na sigurnu većinu. [Read more…]
Tjeralice za lošim Hrvatima
U večeri nakon prvog kruga predsjedničkih izbora u stožeru Ive Josipovića nije bilo nikakvog reda. Pred novinarima su se vrzmali ministri neuspješne Vlade natječući se tko će svojom pojavom i izjavom više naškoditi predsjedničkom kandidatu SDP-ove koalicije, a prije obraćanja samog Josipovića u program je preko reda i neplanirano utelio i sam premijer Milanović. Rekao je ono što svi znamo: on i njegova Vlada su veliki teret Josipovićeva prvog mandata i njegove kandidature za još pet predsjedničkih godina. [Read more…]
Blagdani u Remetincu
U zatvoru u Remetincu, kao i svake godine, pripremala se božićna predstava. Redatelj predstave, jedan seksualni prijestupnik, došao je Renu Sinovčiću i upitao ga: “Rene, hoćeš li igrati u božićnoj predstavi? Mogao bi glumiti betlehemskog pastira ili jednoga od trojice mudraca s istoka”, a Sinovčić mu je odgovorio: “Zahvaljujem na ponudi, vrlo rado bih igrao mudraca s istoka, ali bojim se da ću ja za Božić biti s obitelji. Svaki čas očekujem da mi Ćiro Blažević dođe s jamčevinom”.
Prošao je, međutim, Božić, a Ćiro se s novcem nije pojavio.
Nekoliko dana kasnije pripremao se novogodišnji program, a drugovi su opet pitali Sinovčića: “Rene, hoćeš li kupiti srećku novogodišnje lutrije?
Kad je početkom prosinca uhapšen, činilo se da će, što se reče, izaći prije nego uđe. Njegov prijatelj Miroslav Blažević potrčao je za policijskom Škodom Octavijom vičući: “Rene, ništa ne brini, tvoji su prijatelji uz tebe”. Sustigao je tada automobil na semaforu i prislonio na prozorsko staklo dlan raširenih prstiju, a Sinovčić je s druge strane, jedva susprežući suze, prislonio svoj, i cijela je zemlja bila dirnuta gestom Ćirine odanosti
Glavna je nagrada čitav vikend u sobi za bračne posjete”, a ovaj je i njih odbio riječima: “Momci, to mi super zvuči, ali u vrijeme izvlačenja mene više neće biti ovdje. Sad sam se čuo s Ćirom. Maloprije je krenuo od kuće i samo što nije donio moju jamčevinu”.
Ali, došla je i Nova godina, a Sinovčić je i dalje u reštu.
Kad je početkom prosinca uhapšen, činilo se da će, što se reče, izaći prije nego uđe. Njegov prijatelj Miroslav Blažević potrčao je za policijskom Škodom Octavijom vičući: “Rene, ništa ne brini, tvoji su prijatelji uz tebe”.
Sustigao je tada automobil na semaforu i prislonio na prozorsko staklo dlan raširenih prstiju, a Sinovčić je s druge strane, jedva susprežući suze, prislonio svoj, i cijela je zemlja bila dirnuta gestom Ćirine odanosti.
Kad je sudac Sinovčiću odrezao deset milijuna kuna jamčevine, svi su rekli: “Deset milijuna? Pih! To je sitniš za Ćiru”.
No, dani, evo, prolaze, Sinovčić je blagovao i remetinečki bakalar i novogodišnju puricu za koju se mnogi koji su izašli iz zatvora kunu da je najbolja što su ikad jeli, a Miroslav Blažević ne dolazi s obećanom torbom novca.
Za dragog prijatelja i dalje ima samo toplu riječ utjehe. I nije mu se zapravo ni čuditi. Da je Ćiro Blažević plaćao jamčevinu svim prijateljima koji su završili u zatvoru, što bi njemu, sirotome, naposljetku ostalo?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Provest ću potrebne reforme
Obraćam se ovim pismom hrvatskoj javnosti tjedan prije izbora. Želim ponuditi odgovore na dva pitanja:
Tko u Hrvatskoj stvarno nudi promjene?
Zašto nam ne treba neko apstraktno zajedništvo, nego zajedništvo snaga za promjene?
U ovako teškoj krizi važno je koji će program dobiti podršku većine naših građana. To će biti i politička i simbolička poruka u kojem smjeru ide Hrvatska. Važna je pobjeda programa koji rješava stvarne probleme građana i države.
Ali što su stvarni problemi Hrvatske? Tko je gdje bio 1941. ili 1945.? Čija bista stoji na Pantovčaku? Ta su pitanja namjerno podmetnuta da se kampanja pretvori u politički cirkus.
Obraćam se javnosti i naciji s molbom da se okrenemo pravim društvenim problemima. Hrvatsku opterećuje pet velikih tema koje su u temelju svih drugih problema, posebno ekonomske stagnacije, nezaposlenosti, siromaštva, znanstvenog i tehnološkog zaostajanja, nekonkurentnosti
Obraćam se javnosti i naciji s molbom da se okrenemo pravim društvenim problemima. Hrvatsku opterećuje pet velikih tema koje su u temelju svih drugih problema, posebno ekonomske stagnacije, nezaposlenosti, siromaštva, znanstvenog i tehnološkog zaostajanja, nekonkurentnosti.
1. Otuđenost i bahatost elita. Političke elite same sebe nedemokratski biraju u strankama i na izborima.
2. Rascjepkana i centralizirana država. Hrvatska je podijeljena u gotovo 600 teritorijalnih jedinica. Ima najviše plaćenih političara na tisuću stanovnika u Europi.
3. Zakrčenost sustava. Vlada, sudovi i odvjetništva nemaju jasne uloge.
4. Nejednakosti i kriminal. Državni sustav proizvodi nepravdu, nejednakost i kriminal.
5. Trošenje budućnosti i život na kredit. Ne stvara se nova vrijednost i rast društvenog proizvoda. Živimo na kredit i trošimo resurse budućih generacija.
Dobro je ako se slažemo u odgovoru na pitanje što su stvarni problemi zemlje. Ali to nije dovoljno. Ako se godinama samo konstatira loše stanje, onda raste nemoć i bijes. Odgovorne političke vođe moraju ponuditi, realna i ponekad teška rješenja. Ta smo rješenja, posebno strukturne reforme odgađali puna dva i pol desetljeća: osamnaest godina vlasti HDZ-a i sedam SDP-a.
Kad nisu vlade provele strukturne reforme učinit ću to ja. Sukladno ustavnim ovlastima predsjednika, predlažem novi Ustav kao temeljni pravni akt kojim se definiraju najvažnije reforme u našem društvu. Evo koje su glavne promjene koje su pretpostavka društvenog i gospodarskog razvoja:
Dobro je ako se slažemo u odgovoru na pitanje što su stvarni problemi zemlje. Ali to nije dovoljno. Ako se godinama samo konstatira loše stanje, onda raste nemoć i bijes. Odgovorne političke vođe moraju ponuditi, realna i ponekad teška rješenja. Ta smo rješenja, posebno strukturne reforme odgađali puna dva i pol desetljeća: osamnaest godina vlasti HDZ-a i sedam SDP-a. Kad nisu vlade provele strukturne reforme učinit ću to ja
1. Pošten izborni sustav
Hrvatski izborni sustav je nepošten i nedemokratski. Nema nikakve demokracije u strankama. Izborni sustav podržava izbor mačaka iz političkih vreća. Novi ustav će to zabraniti i promijeniti. Političari pod službenim istragama odmah će morati vratiti mandate. Birati ćemo zastupnike “imenom i prezimenom” koji će odgovarati građanima a ne stranačkim šefovima. Zastupnici u Saboru kucat će na vaša vrata čitav mandat a ne samo jednom u četiri godine. Građani će konačno slobodno odlučiti tko su novi ljudi koji trebaju Hrvatskoj.
2. Hrvatska snažnih regija (primjer Slavonije)
Hrvatsku treba decentralizirati i stvoriti snažne regije. Slavonija i Istra su odlični primjeri. Može li Slavonija izići iz siromaštva? Može li ovako usitnjena povlačiti dovoljno sredstva iz EU? Zašto je previše činovnika koji ne mogu iz prireza osigurati sami sebi plaću? Mogu li se Slavonci osjećati kao ravnopravni i ponosni građani? Ne mogu jer im to ne daju.
Isto vrijedi za Istrijane, Dalmatince, Primorce, Zagorce, Međimurce, Podravce, Gorane… Stranke koje su javno ustale protiv Hrvatske regija zapravo ne žele ukinuti bazu svoga financiranja. Stranka im je ispred regije i države. Zbog toga je u Ustavu potrebna promjena odredbi koje određuju da su županije temelj regionalne samouprave. Stvorimo Hrvatsku snažnih regija u Europi regija. Slavoniju kao regiju koja upravlja financijama, institucijama, europskim fondovima – ponosna povijesna hrvatska regija. Pet do osam regija, jednako snažnih i vitalnih, temelj su ekonomskog oporavka i štedljive a ne rasipne države.
3. Ravnoteža vlasti i funkcionalnost institucija
Država to su njene institucije. U Hrvatskoj se Vlada, sudovi, državna odvjetništva i druge institucije države često nalaze u međusobnoj blokadi. Nemaju dovoljno ovlasti ili one nisu dovoljno jasne niti na razini države niti na razini županija i općina. Moj prijedlog Ustava definirat će uloge glavnih institucija, ali i mjesnih, lokalnih i područnih i napraviti ih neovisnim, efikasnim i odgovornim. Institucije države moraju služiti građanima, a ne same sebi.
4. Jednakost šansi, pravednost i poštenje
Hrvatsku treba decentralizirati i stvoriti snažne regije. Slavonija i Istra su odlični primjeri. Može li Slavonija izići iz siromaštva? Može li ovako usitnjena povlačiti dovoljno sredstva iz EU? Zašto je previše činovnika koji ne mogu iz prireza osigurati sami sebi plaću? Mogu li se Slavonci osjećati kao ravnopravni i ponosni građani? Ne mogu jer im to ne daju. Isto vrijedi za Istrijane, Dalmatince, Primorce, Zagorce, Međimurce, Podravce, Gorane…
Novim ustavnim uređenjem države smanjit će se broj političara i povećati njihova odgovornost, izgraditi jača socijalna država koja je u stanju boriti se protiv siromaštva, što je ključno za Hrvatsku da smanji iseljavanje mladih ljudi trbuhom za kruhom.
Novi Ustav neće mijenjati povijesne temelje, naročito tu naglašavam važnost i značaj branitelja i Domovinskog rata, ali i ostale životno važne vrijednosti moraju se naći u temelju Ustava: politička kultura i demokratičnost, socijalna pravednost i ekološka odgovornost. Posebice je značajna socijalna pravednost jer se tiče svih građana i država mora pokazati humanost u postupanju prema njima.
Kreditni sustav i pljačka državnih poduzeća doveli su stotine tisuća ljudi u situaciju da su ostali bez posla. Ljudi ne mogu vraćati kredite i spojiti kraj s krajem od mjeseca do mjeseca. Sustav mora biti pošten i pravedan prema životima građana. Stvaramo tržišnu ekonomiju, ali najviše društvene vrijednosti nisu na prodaju.
Čuvamo nacionalne vrijednosti, a ljude stavljamo u istu poziciju u natjecanju sposobnosti i rada. Podsjećam da je na moj prijedlog u Ustav unesena odredba o nezastarijevanju kriminala. Istrage protiv pljački ne prestaju i nemaju vremenskih ograničenja. Sva velika uhićenja kriminalaca dogodila su se u mom mandatu, i ne odnose se samo na ministre, nego i na župane, gradonačelnike i tajkune koji su u ratu i poslije rata krali i otimali tuđe.
5. Kraj života na kredit
Od kraja Domovinskog rata hrvatske su vlade do danas sve probleme financiranja razvoja rješavale kreditima i povećanjem duga. To su radile i županije i općine, te javna poduzeća. Građani su iskorišteni i prevareni kreditnim ponudama s nepoštenim klauzulama – najbrutalnije su bile one kod kredita u švicarskim francima. Doživljavaju dramu ovrha.
U ožujku 2013., pokrenuo sam mjere za oprost duga koje stupaju na snagu za deset dana. Od petnaestog siječnja oprašta se dug do 25.000 kuna za 60.000 najugroženijih građana naše zemlje. U 20 mjera koje sam predložio Vladi, nalazi se ključ za olakšanje dužničke krize građana. Jedna od njih je i izmjena Ovršnog zakona na način da se ne može provesti ovrha nad stanom koji je jedini stambeni prostor dužnika/obitelji, a koji vrijednošću ne prelazi propisani minimalni standard stanovanja.
Na svim velikim temama moja protukandidatkinja i njena stranka izvor su problema, a ne rješenje. Aktualno vodstvo HDZ-a protiv je svake od pet važnih reformi. HDZ je protiv hrvatske regija, protiv preferencijalnog glasovanja, protiv izbora zastupnika imenom i prezimenom, protiv oštrog rezanja teritorijalne i nacionalne birokracije, protiv ustavne kontrole deficita i zaduživanja, protiv konstitucionalne ekonomije. HDZ je našao predsjedničku kandidatkinju za obranu interesa i snaga prošlosti koji Hrvatsku drže u krizi
Moj je prijedlog i da kamata, kad dosegne glavnicu, prestane teći. Zatražio sam i da se zakonski predvide slučajevi u kojima se dužnik ne može deložirati, te da Hrvatska narodna banka kao neovisni regulator preuzme nadzor nad formiranjem kamatne stope uvažavajući i životni standard i prirodu bankarskog posla. Pozvao sam među tim mjerama i dobrostojeće tvrtke i građane na osnivanje Fonda solidarnosti koji bi podupirao socijalne projekte za nužnu pomoć u slučaju siromaštva građanima koji su pali u dužničku krizu.
Nećemo na tome stati. U novom Ustavu jasno će se ograničiti visina fiskalnog deficita. To je jedini način da se pobjede političke elite koje stalno podilaze javnosti i dugom plaćaju političke glasove. Od početka krize proračuni na svim razinama države rastu dok nacionalni proizvod pada, bez obzira koja stranka bila na vlasti. To je dokaz da ne trebamo mijenjati samo političare i stranke. Moramo mijenjati sustav. Konstitucionalna ekonomija je prokušano rješenje za krizu sustava i odgovornosti političkih elita kojom možemo potaknuti ekonomski rast.
ZAKLJUČAK
Na svim ovim velikim temama moja protukandidatkinja i njena stranka izvor su problema, a ne riješenje. Aktualno vodstvo HDZ-a protiv je svake od pet važnih reformi. HDZ je protiv hrvatske regija, protiv preferencijalnog glasovanja, protiv izbora zastupnika imenom i prezimenom, protiv oštrog rezanja teritorijalne i nacionalne birokracije, protiv ustavne kontrole deficita i zaduživanja, protiv konstitucionalne ekonomije. HDZ je našao predsjedničku kandidatkinju za obranu interesa i snaga prošlosti koji Hrvatsku drže u krizi.
Smatram da teške političke i ekonomske reforme moramo provesti odmah u 2015. godini. Svi znamo da nam iz postaje odlazi posljednji vlak. Još stignemo krenuti putem oporavaka i rasta. Ali, Hrvatska mora snažno i odlučno provesti reforme.
Budemo li odlučni bit ćemo nagrađeni jer upravo su reforme karta za budućnost. Stvorit ćemo uređenu europsku državu sa snažnom socijalno-tržišnom ekonomijom. Vratit ćemo ekonomski rast. U državi će biti više poduzetnika, obrazovanih mladih ljudi i znanstvenika. Bit će upola manje plaćenih političara. Sami ćemo riješiti svoje probleme bez međunarodnih tutora. Sačuvat ćemo teško stečenu samostalnost naše Hrvatske.
Razmislite još jednom tko nam stvarno nudi promjene i zajedništvo.
S poštovanjem,
Ivo Josipović
(Prenosimo s portala josipovic.net).
Samo da ne bude gore!
Labrador je poluotok u pokrajini Newfoundland i Labrador, koja se nalazi na krajnjem sjeveroistoku Kanade, i podijeljena je između anglofonog i frankofonog dijela zemlje. Tamo, u tom Labradoru, već dvadeset godina živi moj školski drug, ime mu neću spomenuti jer pretpostavljam da mu je draže da ga se ne spominje na ovim stranama svijeta, blizu grada u kojem smo imali zajedničku nevolju biti rođeni. Radi kao liječnik pri indijanskom rezervatu, nekoliko mjeseci pred rat svršavao je sarajevsku medicinu, a slučaj je htio da smo u ljeto 1993. teretnim Herculesom zajedno letjeli za Split.
U avionu je, koliko se sjećam, bio i jedan povjesničar, ali taj za ovu priču nije važan. Ja sam u avion Ujedinjenih naroda imao pravo ući jer sam bio novinar. Radio sam za Nedjeljnu Dalmaciju, i planirao sam da se nakon nekoliko tjedana vratim u grad. Nisam se vratio nikad.
On je imao lažnu potvrdu da je novinar, koju je izdala dobrohotna tajnica u jednoj zagrebačkoj redakciji, premda se tim poslom nikada nije bavio. Nije imao namjeru da se vrati, pa se nije ni vratio. U ovih dvadeset i jednu godinu nijednom nije posjetio Sarajevo ni bivšu Jugoslaviju. Jednom je, kaže, za novu godinu bio u Rimu. To je najbliže dokle je došao.
Riječ Labrador, tojest labrador, u našim se jezicima odomaćila zahvaljujući jednome psu, čiju pojavu, te dobru, trpeljivu i optimističnu narav poznaju svi. I on potiče s tog poluotoka, kao što i njegov puno krupniji, ali jednako dobar i pošten rođak njufaundlender potiče s New Foundlanda. Labradorom se ponose frankofoni stanovnici, mnogo više nego niklom, električnom energijom i svojom frankofonošću. Ništa od toga nisu birali, ali psa jesu
Osim lažne potvrde o novinarenju kojom je zadobio slobodu od rata, i većina drugih njegovih papira bila je nevažeća, lažna i neupotrebljiva. Ustvari, svi osim diplome. Ali i nju je trebalo nostrificirati, a to je teško išlo.
Ne znam kako je stigao do Labradora. Pitao sam ga, ali je on davao neke šaljive odgovore, u koje se nije moglo pouzdati. Vjerujem da su tri razloga za njegov tako dalek i čudan put: nije socijalno snalažljiv pa zato ga nije dopala bolja klima i urbaniji krajevi, nije osjetljiv na zimu, jer tko je u Sarajevu preživio bez grijanja zimu 1992. na 1993. neće mu ni na Grendlandu biti hladno, znao je francuski, jer mu je baka po ocu bila Francuskinja. To, inače, nisam rekao: Labrador je frankofoni okrajak pokrajine Newfoundland i Labrador.
Inače, tamo uz mog druga živi još pola milijuna stanovnika, na teritoriju koji je upola veći od Velike Britanije. Zima je duga, traje šest-sedam mjeseci, a ni ljeti temperatura nikad ne pređe dvadesetak stepeni. Anglofona većina su davni doseljenici iz Irske i Engleske, osim Francuza ima i inuitskih (eskimskih), metiskih i indijanskih zajednica.
Pri jednoj od indijanskih zajednica moj školski drug ordinira kao liječnik opće prakse. Kaže da je dobro naučio njihov jezik, koji je, ako ne laže, takav da se njime može reći ama baš sve što se može reći i na našem. Ponekad sanja na francuskom, ali će sve ovo dobiti svoj konačni smisao kada jednoga dana prosanja na indijanskom. Vjerujem mu da će se i to dogoditi.
Na Labradoru postoji jedna od većih hidrocentrala na svijetu, zove se Churchill Falls, i veliki rudnici nikla. Kao i svugdje, i tamo se rudari napate. Dolaze iz čudnih i bezimenih prekomorskih zemalja. Za razliku od moga školskog druga oni su nesretni, jer čeznu za domom i nije im palo na um da jednom mogli sanjati na indijanskom. Rudari ne sreću Indijance.
U vijesti piše da psa poklanjaju ratni veterani Montreala, glavnoga frankofonog grada u Kanadi, što i jest i nije tačno. Moj drug insistira da tu nije riječ o njima, nego o frankofonima Labradora. A gdje je Labrador od Montreala? To je jako daleko, kao što bi se nekad reklo za Tarćin, Blažuj i Pazarić, u odnosu na Sarajevo
Riječ Labrador, tojest labrador, u našim se jezicima odomaćila zahvaljujući jednome psu, čiju pojavu, te dobru, trpeljivu i optimističnu narav poznaju svi. I on potiče s tog poluotoka, kao što i njegov puno krupniji, ali jednako dobar i pošten rođak njufaundlender potiče s New Foundlanda. Labradorom se ponose frankofoni stanovnici, mnogo više nego niklom, električnom energijom i svojom frankofonošću. Ništa od toga nisu birali, ali psa jesu.
Očevi, djedovi i pradjedovi tih ljudi borili su se u Velikom ratu i u Drugom svjetskom ratu na strani Francuske i saveznika. U to vrijeme Newfoundland bio je britanski dominion. Ostat će do 1949, kada se, kao posljednja od deset provincija, priključuje Kanadi. U to vrijeme još uvijek je postojala surevnjivost između anglofonog i frankofonog dijela pokrajine, iza koje su stajali i povijesni razlozi: tokom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća Francuzi su pokušali zavladati Newfoundlandom i Labradorom, učiniti ih svojom kolonijom, ali nije išlo.
Stara je to mržnja: mogli su od nje i jedni i drugi da žive stoljećima, i da od mržnje načine svoje kulturne identitete, onako kako se to radi u krajevima iz kojih je pobjegao moj drug. Ali njima je, eto, od mržnje zanimljiviji jedan pas. On se ugradio u njihove kulturne i nacionalne identitete.
Ratni veterani frankofone Kanade, a sad već i njihovi sinovi, unuci i praunuci, četrdesetak godina francuskim predsjednicima poklanjaju po jednog štenca. Inače, nije dobro ljudima poklanjati pse. Živ stvor se ne poklanja, jer nikad ne znaš kakav će netko biti prema njemu. Nije dobro tako preuzimati odgovornost za nečiju sudbinu.
Ali, ipak, pretpostavka je da će se posluga francuskog predsjednika pobrinuti, i da će daleko od svoga zavičaja u predsjedničkim dvorima labrador živjeti gospodski.
Skoro sve moje novogodišnje želje tiču se onoga sirotinjskog i ponižavajućeg u našim životima: e, samo da ne bude gore! Po želji da ne bude gore robovi i služinčad svake vrste razlikuju se od slobodnih ljudi. Slobodni ne razumiju smisao ovakvih želja. Ali, ipak, poželim još ponešto: da francuski predsjednik zavoli svoga psa i da se mom drugu iz Herculesa ostvari njegov san
Nekoliko dana pred Božić po gregorijanskom mjerenju vremena objavljena je fotovijest da je udruga ratnih veterana Labradora poklonila psa Francoisu Hollandeu. Riječ je o tromjesečnoj kujici, koju je predsjednik nazvao Philae, po onom robotu koji je sletio na komet Čurjumov Gerasimenko, udaljen od Zemlje više od petsto milijuna kilometara. To je još mnogo, mnogo dalje od Labradora…
U vijesti piše da psa poklanjaju ratni veterani Montreala, glavnoga frankofonog grada u Kanadi, što i jest i nije tačno. Moj drug insistira da tu nije riječ o njima, nego o frankofonima Labradora. A gdje je Labrador od Montreala? To je jako daleko, kao što bi se nekad reklo za Tarćin, Blažuj i Pazarić, u odnosu na Sarajevo.
Francois Hollande sigurno će se dobro brinuti o svome psu, i tako će se jedna ratna patriotska tradicija prenositi kroz francusku kulturu, i kroz kulture jednoga prekomorskog svijeta. Psi su čuvari sjećanja.
Sjećam se dobro moje zabrinutosti za asocijalnog druga s lažnim ili neupotrebljivim dokumentima, koji je skupa sa mnom napuštao Sarajevo. On s nepoznatim ljudima nije mogao ni dvije riječi da progovori. I općenito, nije imao nikoga tko bi mu pomogao. Plašio sam se da će načisto propasti.
Često mi je na um padao u onih desetak godina koliko o njemu nisam ništa čuo, sve dok ne saznah da je na kraju svijeta i da na nekoj kanadskoj Kolimi liječi starosjedioce od mamurluka i drugih bolesti. I čeka noć kada će mu ove strane već biti toliko daleke da zasanja na indijanskom jeziku.
Skoro sve moje novogodišnje želje tiču se onoga sirotinjskog i ponižavajućeg u našim životima: e, samo da ne bude gore! Po želji da ne bude gore robovi i služinčad svake vrste razlikuju se od slobodnih ljudi. Slobodni ne razumiju smisao ovakvih želja. Ali, ipak, poželim još ponešto: da francuski predsjednik zavoli svoga psa i da se mom drugu iz Herculesa ostvari njegov san.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Kubanska kvadratura kruga
Ono što je trebalo biti prvorazredna politička senzacija, doživjelo je u većini zemalja Zapadne Evrope, o tranzicijskom Istoku (uključujući Hrvatsku) da i ne govorimo, sudbinu možda malo bolju od vijesti o razvodu neke estradne zvijezde. Dobro, svjesno pretjerujemo, ali ne baš previše.
Jer kada Sjedinjene Države nakon polustoljetnog embarga uperenog protiv malog karipskog otoka u ”svojem dvorištu” i tko zna koliko poznatih i (još) nepoznatih pokušaja da sruše njegov režim objave kako nakon dugih tajnih pregovora, vođenih u Kanadi, a uz pomoć Svete Stolice i osobno pape Franje (!), obnavljaju diplomatske odnose s Kubom, to jest senzacija. Zašto?
Pa u prvom redu zato što je Washington priznao svu jalovost politike blokiranja Kube i neuspješnost pokušaja mijenjanja tamošnje vlasti, što je – riječju – priznao poraz. E, ali upravo zato što je priznao poraz, ta vijest nikako nije smjela dobiti tretman medijske, a pogotovo ne političke senzacije.
Osim toga, nitko od poslušničkih režima širom svijeta i sve naglašenije antikomunistički orijentiranih medija pojma nije imao o dugom procesu što je vodio do objavljivanja dogovora o posve neočekivanom zaokretu, o ponovnom uspostavljanju diplomatskih odnosa (u isto vrijeme Barack Obama u Washingtonu i Raul Castro u Havani).
Kada Sjedinjene Države nakon polustoljetnog embarga uperenog protiv malog karipskog otoka u ”svojem dvorištu” i tko zna koliko poznatih i (još) nepoznatih pokušaja da sruše njegov režim objave kako nakon dugih tajnih pregovora, vođenih u Kanadi, a uz pomoć Svete Stolice i osobno pape Franje (!), obnavljaju diplomatske odnose s Kubom, to jest senzacija. Zašto?
A poslušnika se najlakše prepozna onda kada gospodar napravi nešto posve neočekivano, bez da ga o tome unaprijed obavijesti. Onda poslušnik ostane bez riječi.
Velikog gazdu ne valja kritizirati, ta ipak je on onaj veliki (a veliki zna što radi i uvijek je u pravu, zar ne?), a za logično objašnjenje poteza koji je najavljen kao grom iz vedra neba nitko se nije pripremio.
Stoga je i vijest o naglom zatopljivanju na relaciji Washington – Havana živjela samo jedan dan i jedva da joj je netko posvetio ozbiljan komentar ili analizu; osim, očekivano, najavi da će Obama teško proći s idejom o potpunom ukidanju embarga u Kongresu kojim dominiraju republikanci i da kubanska emigracija na Floridi nikako nije zadovoljna, dapače, odmah se organizirala u prosvjede (tek su rijetki upozorili na diferencijaciju unutar te poprilične skupine američkih Kubanaca ili kubanskih Amerikanaca: stariji su listom protiv bilo kakve normalizacije s Havanom, mladi je uglavnom odobravaju).
Da, bilo je i komentara u vidu upozorenja kako će kubanski komunisti to sada iskoristiti da bi proglasili svoju pobjedu. Što se nije dogodilo, jer Castro i njegova vlast imaju dovoljno razuma, a i kontrolu nad medijima, tako da je informacija bila obrađivana i analizirana na nekoliko okruglih stolova na državnoj televiziji i u svim novinama, ali bez ikakvih trijumfalističkih tonova.
Isto tako i bez izražavanja skepse u iskrenost namjera Washingtona, za što bi već i Obamino objašnjenje kako ”embargo nije urodio plodom, pa Kubom i nakon pola stoljeća vladaju komunisti i Castro” moglo biti sasvim dovoljno. Jer ako se želi ukinuti embargo zato što se njime nije uspjelo ukloniti komuniste i Castra (sada, doduše, Raula, a ne Fidela), logično je zaključiti kako se mijenja metoda, ali ne i cilj.
Ipak, Washington je objavio da će rado primiti Raula Castra, a državni tajnik John Kerry već sebe vidi kao prvog šefa američke diplomacije koji će nakon šezdeset godina posjetiti Kubu. Bit će to, nema sumnje, protokolarno-kurtoazni posjeti uz uzajamno opipavanje pulsa, a kako će se stvari dalje odvijati, u ovom je trenutku nemoguće reći.
Svakako griješe oni koji su nagli zaokret pokušali prikazati kao pobjedu Washingtona i prelazak Kube pod ”američki kišobran”, jednako kao što griješe i oni koji očekuju da će Amerika naglim izvozom potrošačkog društva i njemu svojstvenog mentaliteta, uz nezaobilaznu dozu pozivanja na ljudska prava, uzdrmati temelje kubanskog režima
Svakako griješe oni koji su nagli zaokret pokušali prikazati kao pobjedu Washingtona i prelazak Kube pod ”američki kišobran”, jednako kao što griješe i oni koji očekuju da će Amerika naglim izvozom potrošačkog društva i njemu svojstvenog mentaliteta, uz nezaobilaznu dozu pozivanja na ljudska prava, uzdrmati temelje kubanskog režima.
Ako ih nešto uzdrma, to će, dugoročno gledano, biti nestanak neprijatelja koji je, mimo svoje volje, ujedinjavao većinu Kubanaca oko vlasti tamošnje komunističke partije (ako taj neprijatelj zaista i nestane).
No postoji još jedan aspekt ove kubanske kvadrature kruga o kojemu se na Zapadu upadljivo šuti, mada ga je nametnuo sam Obama jednom primjedbom lansiranom u medije upravo u vrijeme otvaranja prema Havani. Govoreći o sankcijama Rusiji (a ušli smo u novi krug, uz jasnu rusku najavu da će odgovoriti), američki je predsjednik rekao kako je pogrešno misliti da će se nametanjem novih i novih sankcija Vladimira Putina natjerati na promjenu politike.
Ako se nakon pola stoljeća sankcija i embarga prema Kubi ide u normalizaciju odnosa s Havanom jer se vidjelo da takva politika ne nosi rezultate, ako i sam Obama u nju sumnja, zašto se onda i dalje ide sa sankcijama protiv Rusije?
Pritom je zaoštravanje s Moskvom daleko opasnije za cijeli svijet nego što je bio (s izuzetkom kubanske raketne krize) američki odnos prema Kubi, koja je prije Castrove revolucije zaista bila kolonija, i to ne američka, nego kolonija američke mafije. Sve je više indicija što upućuju na zaključak da se u Washingtonu vodi ogorčena bitka oko toga kakvu će ulogu i kojim sredstvima igrati Sjedinjene Države u svijetu.
Ako se nakon pola stoljeća sankcija i embarga prema Kubi ide u normalizaciju odnosa s Havanom jer se vidjelo da takva politika ne nosi rezultate, ako i sam Obama u nju sumnja, zašto se onda i dalje ide sa sankcijama protiv Rusije? Pritom je zaoštravanje s Moskvom daleko opasnije za cijeli svijet nego što je bio (s izuzetkom kubanske raketne krize) američki odnos prema Kubi, koja je prije Castrove revolucije zaista bila kolonija, i to ne američka, nego kolonija američke mafije
U toj je borbi, tako barem sada izgleda, Obama usamljeni ratnik, predsjednik koji pokušava spasiti ono malo zdravog razuma i još manje preostalog ugleda što ga Amerika, nekadašnji stvarni lučonoša demokracije u svijetu (a sada svjetski policajac), još ima. I koji kao da pokušava oživjeti makar djelić nada s kojima je bio dočekan kada je ušao u Bijelu kuću.
Na drugoj je strani ono što je još general-predsjednik Dwight D. Eisenhower nazvao vojno-industrijskim kompleksom, upozoravajući na njegovu opasnost. Na toj su strani ”stručnjaci” kojima računala izbacuju podatke prema kojima treba još samo malo stisnuti i Rusija je na koljenima, a Rusi će se pobuniti protiv Putina.
Ta računala, ”nahranjena” zapadnim standardima, ne uzimaju u obzir činjenicu da rusko stanovništvo može izdržati daleko više no što bi američko bilo spremno, zaboravljaju da je i prema kalkulacijama Wermahta SSSR morao izgubiti rat, a činjenica je da je u Drugom svjetskom ratu nacifašizam poražen, i to baš zahvaljujući golemim sovjetskim žrtvama.
Nakon maratonske novinske konferencije na kojoj je Putin ponovno posegnuo za svojom omiljenom slikom Rusije-medvjeda i poručio: ”I kada bi medvjed samo sjedio pod drvetom i jeo jagode i med, oni ne bi mirovali, dok ga ne bi stavili na lanac. Shvatite, u pitanju nije Krim, u pitanju je naš opstanak i naš suverenitet”, njegova je popularnost, padu rublje usprkos, a prema anketi što ju je provela zapadna novinska agencija AP, porasla na 81 posto. Taj podatak treba staviti u zapadna računala i onda praviti nove kalkulacije.
Uz to treba napraviti i simulaciju koja bi pokazala da Putina, bude li ga netko rušio, neće rušiti demokratski orijentirani građani, nego nezadovoljnici iz ”tvrdog” krila sadašnje vlasti (bude li se u njihovim očima pokazao previše popustljivim).
I svemu tome valja dodati i kubansku kvadraturu kruga (mada će svaki matematičar reći kako je kvadraturu kruga nemoguće izračunati). Normalizacija američko-kubanskih odnosa mogla bi dakle biti uvod u sasvim novi način razmišljanja i ponašanja najmoćnije sile svijeta. Kažemo, mogla bi, a hoće li, to znaju samo zvijezde.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Protiv smo islamofobije
Apelom za djelovanje grupa katolika, muslimana, pravoslavaca i protestanata iz Jugoistočne Europe pod nazivom Vjernici/ce za mir, koja promiče izgradnju mira i kulturu nenasilja na temeljima svoje vjere, poziva da uđemo u 2015. godinu.
Zadnju godinu dana promatramo sa zabrinutošću kako raste broj primjera netrpeljivosti prema pripadnicima islamske vjere, koji se predstavlja kao otpor terorizmu, najjasnije izraženom kroz širenje takozvane Islamske države.
Netrpeljivost samo zbog pripadnosti drugoj vjeri uznemirava nas tim više što nas podsjeća na netrpeljivost koja se izrodila u mržnju i nasilje ratova 90-ih godina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Prepoznajemo netrpeljivost i animozitet u rečenicama omalovažavanja, a podržavaju je i postupci koje nose marame i zbog toga su uočljive uvećane kontrole, npr. na aerodromima, samo prema muslimanima, osobito prema ženama.
U muslimanske porodice uvlači se bojazan da će čest odlazak njihovih mladih u džamiju izazvati podozrivost i sumnju u njihovu blizinu radikalnom ili terorom onečišćenom islamu. U javnim nastupima muslimana učestalo je očekivanje da se ograđuju od terorizma tzv. Islamske države, pri čemu se zaboravlja kako se od kršćana ista mjera ograđivanja u slučaju terora Norvežanina Brevika nije očekivala.
Pratimo masovne demonstracije pokreta PEGID (Evropljani patriote protiv islamizacije Zapada) u Njemačkoj, koje su pokazatelji raspoloženja nesnošljivosti u društvu razvijene zapadne demokracije. S radošću pratimo vijesti o protudemonstracijama za međukulturni suživot.
U našim društvima, koja još uvijek nisu zacijelila rane rata i boluju od kroničnog nacionalizma, zaista nam ne treba nova fronta neprijateljstava kakva je islamofobija.
Ne treba nam izgradnja neprijateljstva na osnovi vjerske pripadnosti, ne treba nam fronta muslimana s jedne strane i drugih, bili oni kršćani ili sekularne agnostičke orijentacije, s druge strane. Treba nam suživot u različitosti. Ovo nije apel za muslimane, ovo je apel za MIR.
Budući da smo neprijateljstva rata doživjeli, pozivamo na aktivno nenasilje, jer se godinama taloženo neprijateljstvo mukotrpno razgrađuje. S pravom treba osuditi gnusne zločine u ime islama kao što su to učinili glasno i otvoreno muslimani/ke i njihovi predstavnici širom svijeta. Jednako tako treba se uporno i svakodnevno suprotstavljati predrasudama, gajenju netrpeljivosti koja je opasna jer lako rađa mržnju.
Svjesni svoje odgovornosti i pred ljudima i pred Bogom za izgradnju društva u kojem vlada istina i vrijedi pravda kao konkretni oblici ispovijedanja svoje vjere, upućujemo ovaj apel svim vjernicima i ljudima dobre volje da se suoče s problemom terorizma na način da se suprotstave netrpeljivosti prema osobama islamske vjeroispovijesti u svojim društvima.
Naš strah od nasilja tzv. Islamske države neće riješiti netrpeljivost prema našem susjedu muslimanu, jer umjesto suočavanja s problemom i susreta s drugačijima, netrpeljivost eskalira sukob te utire put novom nasilju i ratu.
Budući da smo taj film već vidjeli, ne zanima nas i odlučno ga odbijamo, te biramo drugi put i na njega vas pozivamo.
Svaki/a od vas na tom putu će koristiti neiscrpno vrelo svojih kreativnih sposobnosti. Smatramo da je svakako potrebno:
- Da budeš svjestan/a problema i promatraj! Ne zatvaraj oči, nego gledaj i misli! Iznad svake državne odredbe i mjere sigurnosti tvoja je savjest i tvoj um. Razmisli, a ono što ti nije logično ne prihvaćaj zdravo za gotovo, ne navikavaj se, nego prepoznaj s čime se ne slažeš i nazovi to imenom. Nelogičnost kritički propituj. Zamisli kako bi bilo tebi da te svakodnevno gledaju podozrivo i u pravilu strože nego druge građane oko tebe.
- Nađi svoju vezu, nađi zajednicu, pojedinca koji je musliman/ka da bi iz prve ruke znao/la kako se oni osjećaju u aktualnim društvenim okolnostima pojačane brige oko sigurnosti protiv terorizma.
- A kao musliman/ka ne zatvaraj se u svoj svijet žrtve, nego komuniciraj svoje misli, želje, prigovore kako bi se oni uključili u ideje i prijedloge cijele lokalne zajednice.
- Razmisli i razgovaraj sa svojom okolinom o tome što stvarno jača tvoju sigurnost, a što je zapravo ugrožava.
- Civilni otpor živi od komunikacije, stoga piši, govori, buni se, izrazi ono što misliš. Djeluj zbog drugih i jednako tako zbog sebe, jer kada reagiraš, postaješ promjena koju želiš vidjeti u svijetu, svijetu slobode govora i kretanja.
- Podijeli uspješne primjere interkulturne solidarnosti kao što je onaj australskih građana koji su ponudili društvo muslimanima nakon mahnitog pokolja (samo)ubojice Iranca u Sidneyju (studeni 2014.) ili kanadskih građana koji su na islamofobne grafite na zidu džamije nalijepili svoje slogane s porukama: Vi ste naši građani, mi smo s vama (listopad 2014.). Ima smisla reagirati svaki put, kad god za to imaš snage.
- Ako se slažeš s njenim sadržajem, potpiši Deklaraciju vjernika za mir koja se nalazi na stranici www.vjernicizamir.org
- Moli se Bogu da imaš snage, da ti nikada ne dodija korak po korak založiti se za svog bližnjega, susjeda, komšiju.
Gdje god se zalažeš za pravedni i bolji svijet, i Bog je blizu. Stoga budi aktivna / aktivan i djeluj.
Vjernici za mir – za VZM, Ana Raffai
Patriotizam i siromaštvo
Nije trebalo dugo čekati. Bilo je samo pitanje dana kada će se, u sve težoj i složenijoj ekonomskoj situaciji, umesto boljeg života, narodnim masama ponuditi već ocvali patriotizam, koji uz široku medijsku kampanju mobiliše narod da zaboravi na nezaposlenost, smanjenje plata i penzija, korupciju i sve drugo što čini muke svakodnevnog života.
Predsednik Srbije Tomislav Nikolić u razgovoru sa ambasadorom Nemačke Hajncom Vilhelmom izjavio je kako bi građani Srbije pre prihvatili da žive u siromaštvu nego da neko u njihovo ime prizna nezavisnost Kosova i Metohije. Ovoj izjavi prema potrebi može se dodavati kako bi građani Srbije pre prihvatili međunarodnu izolaciju, prihvatili potpunu bedu i glad, a u krajnjoj odluci i smrt, samo da se ne prizna ta nezavisnost koja je već godinama nepobitna činjenica, nešto već davno okončano..
Vučić obećava bolji život već u 2016. godini, Nikolić bedu i siromaštvo ako se prizna Kosovo. Bez priznavanja Kosova, svima je jasno, nema ni ulaska u Evropsku uniju, nema pristupa evropskim fondovima, nema boljeg života ni u dalekoj perspektivi. Ali i jedan i drugi, i Nikolić i Vučić, okruženi su, po sopstvenom izboru, bliskim saradnicima Slobodana Miloševića
Da li to znači da bi i predsednik prihvatio život u siromaštvu, da bi se odrekao svoje ne baš male i skromne imovine: svojih stanova, vikendica, zemljišta, svoga deviznog računa? Da li to znači da bi predsednik Srbije ugrozio i živote svojih unuka kada izjavljuje da se Kosovo ne sme priznati jer se jednoga dana može očekivati promena odnosa velikih sila kada će biti moguće vratiti Kosovo u sastav Srbije. Oružjem, kako drugačije?
Znači li to da se u amanet budućim generacijama ostavlja novi rat na Kosovu, uz prethodno priželjkivanje i očekivanje novog evropskog ili svetskog rata “koji će izmeniti odnose snaga“?
Tužno je i tragično što se ponavljaju manipulacije iz prošlosti koje su donele toliko jada Srbiji. Ali, malo po malo, pa se iz naprednjačke jagnjeće maske pomala radikalska vučja narav.
Istine radi, gledano sa strane može se učiniti da se pojačava jaz između predsednika Srbije i srpskog premijera, između Nikolića i Vučića. Niko još ne bi smeo da se zakune kako je reč o stvarnom neslaganju rusofila Nikolića i umerenog “zapadnjaka“ Vučića. Vučić obećava bolji život već u 2016. godini, Nikolić bedu i siromaštvo ako se prizna Kosovo. Bez priznavanja Kosova, svima je jasno, nema ni ulaska u Evropsku uniju, nema pristupa evropskim fondovima, nema boljeg života ni u dalekoj perspektivi. Ali i jedan i drugi, i Nikolić i Vučić, okruženi su, po sopstvenom izboru, bliskim saradnicima Slobodana Miloševića.
Na rehabilitaciji bivšeg kompromitovanog predsednika kome je suđeno za ratne zločine u Hagu uveliko se radi. Otvoreno, javno, u debatama na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, preko brojnih tekstova i knjiga. Jedna je nedavno izašla sa karakterističnim naslovom: “Milošević – još nije gotovo“ iz pera Slobodana Antonića, analitičara Nove srpske političke misli koji objašnjava da Milošević i nije bio tako loš kao što su neki govorili i pisali.
Nije u pitanju samo retorika. Reč je tu svakako o dubokom uverenju nacionalističke elite kojoj se Nikolić udvara, a možda je u ovome trenutku i predvodi, kako se Kosovo ni po koju cenu ne sme “žrtvovati“. Prema različitim anketama većina stanovništva, birajući između priznavanja nezavisnosti Kosova i siromaštva, spremno je da prihvati siromaštvo
Iz ukupnog medijskog mraka pomaljaju se lik i delo Slobodana Miloševića, evo, tu, po drugi put među Srbima, da se nastavi njegovo započeto, a nedovršeno delo.
Sa ovakvim porukama koje stižu od sveprisutnih analitičara i sa političkog vrha svakom trezvenom stanovniku Srbije preostaju samo dani strepnje od ozloglašenog “patriotizma“, onog iza kojeg se u ne tako dalekoj prošlosti skriivalo sve što je Srbiju tako unazadilo: ekstremni nacionalizam, brojne predrasude i stereotipi, mračna savremenost i neizvesna budućnost.
Pozivati se danas na tu vrstu patriotizma koja je postala sinonim za život bez nade, za život što se svodi na održavanje gole egzistencije, ne samo da je anahrono nego je i bezobrazno i opasno.
Vlast može sve. Pri ruci su joj mediji, golemi partijski aparat, mnoštvo beskorisnog sveta vezanog za partjsku kasu i partijsku sisu. Već je odnegovana čitava armija onih koji u potpunosti žive od partijskog aparata. Postali su obični partijski zombiji.
Nije u pitanju samo retorika. Reč je tu svakako o dubokom uverenju nacionalističke elite kojoj se Nikolić udvara, a možda je u ovome trenutku i predvodi, kako se Kosovo ni po koju cenu ne sme “žrtvovati“. Prema različitim anketama većina stanovništva, birajući između priznavanja nezavisnosti Kosova i siromaštva, spremno je da prihvati siromaštvo.
U Srbiji siromaštvo i beda već su zakucali na mnoga vrata. Kako će izgledati i u čemu se ispoljavati to novo, dodatno obećano siromaštvo upakovano u oblande patritozma, u nekoj novoj izolaciji i novom autizmu? Još više gladnih, uz ratne doboše i trube?
To je posledica duboke indoktriniranosti koja traje već dugi niz godina, od devedesetih pa do danas. Ali ako se narod pita da li je spreman da ide u rat za Kosovo, odgovori su nešto drugačiji: malo je onih koji bi učestvovali u takvom ratu.
Ona dugo prisutna podeljenost između reči i dela, koja karakteriše gotovu svaku vlast u Srbiji, bila ona radikalska, espeovska, demokratska ili naprednjačka, tipična je i za srpsko javno mnjenje koje verno sledi haotične i konfuzne poruke koje se šalju od političara i medija, od javnih intelektualaca – hipokrizija pretvorena u ključni deo mentaliteta.
Ovde više niko nikome ne veruje. Narod svojoj vlasti, vlast narodu, ne veruje se međunarodnoj zajednici, a i ta zajednica sa velikom opreznošću prima i razmatra ono što stiže iz Srbije u obliku potpisanih sporazuma i neispunjenih dogovora.
U Srbiji siromaštvo i beda već su zakucali na mnoga vrata. Kako će izgledati i u čemu se ispoljavati to novo, dodatno obećano siromaštvo upakovano u oblande patritozma, u nekoj novoj izolaciji i novom autizmu? Još više gladnih, uz ratne doboše i trube? Da li je to zaista jedina alternativa koju obećava predsednik države? Vraćaju se kao eho one poznate, “proročke“ reči: “Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo“.
Treba nam e-Građanin
Novinar se stvarno mora odmaknuti od rada na izbornoj noći kako bi spoznao jednu lošu stvar. Da domaći mediji jednostavno nisu pratili sve tehnološke promjene posljednjih nekoliko godina i da zapravo jako kaskaju za svijetom, bez neke ideje što učiniti da se situacija poboljša.
Loš analitički dio koji se zasniva na principu ”krušku pod njušku” najčešće upitno potkovanim komentatorima, izvještajni dio koji se ponovno zasniva na uzimanju izjava te jednostavno prepisivanje informacija sa stranica Državnog izbornog povjerenstva. Eto, na to se svelo medijsko praćenje prvog kruga predsjedničkih izbora.
Već je vrijeme da se ministra tjera da napravi nešto na elektroničkom glasanju. Uvođenje e-Građanina, što je vjerojatno bio ponajveći uspjeh Vlade lani, samo slabo doživljen od šire mase, otvorilo je puteve i za e-glasanje. Jedinstveni ”račun” kojem može pristupiti samo jedna jedina registrirana osoba glavni je uvjet za takav način izlaska na izbore, koji u Europi nije nepoznat
Nešto što se faktički moglo osigurati postavljanjem statičke kamere u četiri stožera. Analize dan poslije bile su izuzetno šture i u najmanju ruku nedorečene. A pravu novinarsku reportažu iz te izborne noći nitko očigledno nije imao niti želje raditi.
Ono što je najviše za zabrinuti se je činjenica da ono što bi se trebalo definirati ”novim medijima” u Hrvatskoj također šljapka za modernim vremenom. Svi ti multimedijalni on-line portali uglavnom su služili kao prenositelji informacija s DIP-ovih stranica, kao da ljudi sami ne mogu otići tamo. Kreativnost nula bodova, sad je definitivno kako su mediji, osim kadrovske krize nastale suludim otpuštanjima, upali i u informatizacijsku krizu.
S druge strane, ministar uprave Arsen Bauk dan nakon izbora pohvalio se kako je informatički posao prebrojavanja glasova i obavještavanja javnosti bio obavljen precizno i brzo.
I tu je u pravu, država je danas što se tog informatičkog segmenta tiče otišla daleko u odnosu na vrijeme prije pet godina. No, na lovorikama se ne smije sjediti, tehnologije su danas takve da je sutra ono od jučer već jako zastarjelo.
Već je vrijeme da se ministra tjera da napravi nešto na elektroničkom glasanju. Uvođenje e-Građanina, što je vjerojatno bio ponajveći uspjeh Vlade lani, samo slabo doživljen od šire mase, otvorilo je puteve i za e-glasanje.
Jedinstveni ”račun” kojem može pristupiti samo jedna jedina registrirana osoba glavni je uvjet za takav način izlaska na izbore, koji u Europi nije nepoznat. Stoga je od ove administracije bilo za očekivati da naprave neki plan za koje bi se izbore, bar eksperimentalno, primijenio i ovakav način glasanja. Jer, budimo sigurni, ako HDZ dođe na vlast ove godine, oni to neće napraviti
Jedinstveni ”račun” kojem može pristupiti samo jedna jedina registrirana osoba glavni je uvjet za takav način izlaska na izbore, koji u Europi nije nepoznat.
Stoga je od ove administracije bilo za očekivati da naprave neki plan za koje bi se izbore, bar eksperimentalno, primijenio i ovakav način glasanja. Jer, budimo sigurni, ako HDZ dođe na vlast ove godine, oni to neće napraviti.
Pouzdanije je da Milijan Brkić animira ljude po terenu, nego li da se omogući ovaj vid glasanja kojim bi se povećala izlaznost, prije svega mlađih i educiranijih osoba, što tradicionalno nije HDZ-ovo glasačko tijelo.
Stoga će sve biti na ovoj ili nekoj budućoj vladi lijevog centra ili ljevice čak. Educirati ljude kako je mogućnost prevare s računalima teža nego li s listićima. Pojasniti da se time povećava utjecaj svakog čovjeka na glasanje. I tek na kraju infrastrukturno srediti ovaj oblik izbornog prava.
Ako nam mediji tapkaju u mjestu kad su informatizacija i hodanje u korak s vremenom u pitanju, neka se bar država potrudi napraviti nešto što će ljude potaknuti da razmišljaju o sutrašnjici, a ne o 1991. godini. Ili 45-oj.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Zokija poslati u PM
Hrvatska demokratska zajednica je u posljednjih petnaest godina imala četiri predsjednička kandidata od kojih je Kolinda Grabar-Kitarović, objektivno, najslabija.
I Mate Granić 1999., i Jadranka Kosor 2004. i Andrija Hebrang 2009. bili su krupnije, snažnije, uglednije političke figure, a opet nitko od njih troje nije dobio izbore, čak ni ozbiljnije ugrozio prvo Stipu Mesića, a kasnije Ivu Josipovića. Dvojica, dapače, Granić i Hebrang, nisu ni ušla u drugi krug.
Kako je jedna blijeda diplomatska činovnica, pojavom nalik ženama iz reklama za deterdžente, bez spomena vrijedne geste ili izjave, nakon mlitave, beskrvne kampanje u kojoj je izricala općenitosti iz novinskih horoskopa, ni sama u sebe ustvari ne vjerujući, oprezno čuvajući namještenje u Sjevernoatlantskom savezu, otišla dalje nego je itko iz njezine stranke u petnaest godina otišao, pa sad ulazi u finale sa zaostatkom manjim od jednog i po postotka i ima realne izglede da pobijedi?
Kako je jedna blijeda diplomatska činovnica, pojavom nalik ženama iz reklama za deterdžente, bez spomena vrijedne geste ili izjave, nakon mlitave, beskrvne kampanje u kojoj je izricala općenitosti iz novinskih horoskopa, ni sama u sebe ustvari ne vjerujući, oprezno čuvajući namještenje u Sjevernoatlantskom savezu, otišla dalje nego je itko iz njezine stranke u petnaest godina otišao, pa sad ulazi u finale sa zaostatkom manjim od jednog i po postotka i ima realne izglede da pobijedi?
Naprosto, ovo nije ista ona politička liga. Da je za HDZ prekjučer igrao Hebrang, Kosor ili Granić, svatko bi od njih troje, uvjeren sam, slistio Josipovića. Da je Tomislav Karamarko imao boljeg kandidata, još bi možda u nedjelju navečer sve bilo gotovo, građani Hrvatske nazdravili bi novom šefu države i prije odlaska na skijanje.
U ovim okolnostima SDP je dobio najviše što je mogao, Josipović ne treba biti nezadovoljan, pa ni ako za četrnaest dana izgubi, jer krivica uistinu nije na njemu. Nitko na njegovu mjestu ne bi bolje prošao. Nema takvog političkog talenta. Da je sam John Fitzgerald Kennedy ustao iz groba da predstavlja SDP, jednako bi prošao na predsjedničkim izborima 2014., nakon tri godine pustoši i beznađa Vlade Zorana Milanovića.
Upravo njemu predsjednička kandidatkinja HDZ-a može zahvaliti za neočekivanu glasačku omiljenost, premijeru koji zapravo ni sam više ne zna svoj politički smisao.
Primijetili ste, jedino čega se taj još može sjetiti kad ga upitaju zašto je na vlasti, jest nepouzdana, sve klimavija tvrdnja kako bi njegovi suparnici bili gori. Ni u večeri izbora nije to propustio kazati.
“Ljudi, nemojte se navući na HDZ. Prošle su samo tri godine, to su još uvijek isti ljudi”, zavapio je ponovno Milanović, kao ono janje u crtanom filmu otprije mnogo godina, što je bespomoćnim glasićem dosadno cmizdrilo: “To je vuk! To je vuk!”
I kako nas priča uči, ti su povici sve uzaludniji. Selo je iscrpljeno od kmečanja, seljaci više ne vjeruju u vuka. Jedva da će ostati ijedan naivac u idućih godinu dana, koliko nas dijeli od sljedećih parlamentarnih izbora.
U ovim okolnostima SDP je dobio najviše što je mogao, Josipović ne treba biti nezadovoljan, pa ni ako za četrnaest dana izgubi, jer krivica uistinu nije na njemu. Nitko na njegovu mjestu ne bi bolje prošao (…) nakon tri godine pustoši i beznađa Vlade Zorana Milanovića
Iznenađujući uspjeh HDZ-ove kandidatkinje u prvome krugu predsjedničkih izbora ozbiljno bi trebao zabrinuti esdepeovce, makar onu dvojicu-trojicu razumnijih, koji se još nečim dadu zabrinuti. Za 365 dana stvari će samo biti gore.
Karamarku koncem 2015. neće trebati ni slabi kandidati kao što je Grabar-Kitarović.
Zorana Milanovića porazit će neoblanjanom jelovom daskom, goblenom, sapunom od lavande, vunenim čarapama, metlom, kacijolom, baterijama od volta i po, čime god se sjete. Da vrećicu smrznutog graška stave na listić kraj Zorana Milanovića, vrećica smrznutog graška će dobiti izbore.
“This time next year”, što bi rekao Delboy iz “Mućki”, Zoran Milanović će oko ponoći ostati sam u izbornom stožeru Socijaldemokratske stranke, skamenjeno gledajući izborne rezultate na velikom displeju, i onakav skroman i strog prema sebi, kakvim ga je dragi Bog dao, ni tada neće kontati što ga je snašlo.
“Gospodine, hoćete vi još dugo?” upitat će ga nervozno čistačica s kantom vode u ruci.
…Čovjek je, istina, još mlad, nije mu vrijeme za penziju, ali moglo bi ga se riješiti kako se već rješavaju politički beznadni slučajevi, slanjem u diplomaciju. Ja znam izvrsno mjesto. Daleko na Pacifiku (…) Mala otočna državica Pizda Materina
Ne trebaju nam Vidoviti Milan ili Fatma Nur Dženet da proreknu taj potop. Esdepeovci imaju dovoljno vremena da se za njega pripreme.
Najbolje da za izborni stožer unajme prostoriju u kakvom pogrebnom poduzeću, a na pozivnicama za koktel sitno štampaju: “Molimo biti pošteđeni izraza sućuti.”
To je kao amen, malo se još zaista može učiniti da se SDP spasi. Pomoglo bi svakako da se oproste sa šefom, kupe mu zlatni sat, ugraviraju nekakvu dirljivu i, naravno, potpuno lažljivu zahvalu na poleđini, pa sve pažljivo i izokola mu dođu: “Ti si, Zoki, sigurno već umoran nakon svega dobrog i plemenitog što si učinio za našu hrvatsku domovinu…”
Čovjek je, istina, još mlad, nije mu vrijeme za penziju, ali moglo bi ga se riješiti kako se već rješavaju politički beznadni slučajevi, slanjem u diplomaciju. Ja znam izvrsno mjesto. Daleko na Pacifiku. Šest sati leta od Manile. Mala otočna državica Pizda Materina.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
- « Previous Page
- 1
- …
- 7
- 8
- 9
- 10
- 11
- …
- 164
- Next Page »