Severin na Kupi, mjestašce u Gorskom kotaru, jedan je od manje bitnih, ali postojanih toposa moga djetinjstva i mladosti. Tu je autobus za Rijeku stajao i pravio dužu stanku dok se još vozilo ”starom cestom”. Planinsko mjesto, slično svim takvim mjestima, oneobičavalo je jedno: građevina sa suprotne strane autobusne postaje. Bijela baptistička crkva, tko zna kako tu dospjela, svojim je izgledom posvajala čitav krajolik i davala mu nešto strano, tuđe, sjeverno, nordijsko gotovo. [Read more…]
Zoran Đinđić: I filozof i političar (2)
Neophodno je strpljenje i naporan rad.
Zoran Đinđić, 2000.
* * *
Zoran Đinđić je za tri godine (1971–1974) završio studije na grupi za filozofiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Iako su njegov talenat i filozofska radoznalost bili rano uočeni, a uz to je bilo poznato da je, osuđen uslovno na godinu dana, teško dolazio do posla, akademska sredina mu nije otvorila vrata. [Read more…]
Zoran Đinđić: I filozof i političar (1)
Neophodno je strpljenje i naporan rad.
Zoran Đinđić, 2000.
Zoran Đinđić je bio filozof i političar. Da li su to dve ličnosti? Ako jesu, šta ih razdvaja? A ako, pak, nisu, šta ih povezuje? [Read more…]
Cenzura pod krinkom zaštite?
Nedavno me je prijatelj iz mladosti, riječki slikar i profesor Mauro Stipanov, u jednom neobaveznom telefonskome razgovoru o društvenim mrežama i sadržaju što ga nude, upozorio između ostaloga na dvjestotu obljetnicu nastanka reprezentativnoga djela Arthura Schopenhauera “Svijet kao volja i predodžba” (“Die Welt als Wille und Vorstellung”), inspiriran, pretpostavljam, jer razgovor nismo dovršili, besmislom svjetskih i domaćih zbivanja. Događaja od kojih mnogi bježe u idilu uljepšane stvarnosti na Instagramu, Twiteru, Facebooku, Viberu. [Read more…]
Iznimno čitanje Hegela
Predrag Finci, ”Čitatelj Hegelove estetike”, Naklada Breza, Zagreb 2014.
Predrag Finci, sarajevski filozof s londonskom adresom, objavio je ove godine svoju petnaestu knjigu. Knjiga pod naslovom Čitatelj Hegelove estetike jedanaesto je autorovo djelo objavljeno u ovom tisućljeću i ujedno sedma knjiga objavljena u Zagrebu (dvije knjige objavila je izdavačka kuća Demetra a četiri su izašle u Izdanjima Antibarbarus, gdje se uskoro očekuje objavljivanje još jedne Fincijeve knjige, o kojoj će se još pripovijedati).
No, ostanimo na Čitatelju Hegelove estetike! Podijeljena na dva osnovna poglavlja (”Umjetnost je nešto prošlo“ i ”Fenomenologija estetskog“) ova knjiga u formalnom pogledu predstavlja tumačenje i kritičko preispitivanje Hegelovih Predavanja iz estetike (čemu je posvećen prvi dio) te Fenomenologije duha (u drugom dijelu, s napomenom da Finci ne tumači Fenomenologiju duha općenito, već se usredotočuje na one njezine aspekte na temelju kojih se mogu rekonstruirati Hegelovi estetički pogledi).
Umjetnost je, zaključuje Finci, postala za Hegela prošlost jedino i isključivo kao apsolutna potreba duha, ali ona i dalje nastavlja biti nečim značajnim i posjeduje budućnost. I tu važi dijalektika ukidanja, očuvanja i pokazivanja u novom obliku: umjetnost je uistinu nešto prošlo, ali ona istodobno tek nastaje i nanovo se uspostavlja, ukidajući i čuvajući ono što je bilo
U bitnom je pak smislu ovo knjiga o čitanju i promišljanju Hegela, dakle, knjiga o Hegelovom recipijentu.
Pisac ove knjige, Hegelov čitatelj Predrag Finci morao se, dakako, suočiti s Hegelovom tvrdnjom o zastarjelosti umjetnosti. Umjetnost kao sprega umnoga i osjetilnoga, uz religiju i filozofiju jedan od načina da se osvijesti i iskaže ono božansko i da se artikuliraju najdublji interesi ljudi i obuhvatne istine duha, imala bi po Hegelu biti ”za nas“ nešto prošlo, jer je izgubila pravu istinitost i životnost, te je ograničena na to da nas poziva na misaono promatranje, kako bismo znanstveno spoznali što umjetnost jest.
Finci sustavno i produbljeno analizira smisao toga Hegelova smještanja umjetnosti u prošlost, pri čemu uzima u obzir i komentira također i neka karakteristična tumačenja drugih autora, te odatle opovrgava valjanost onih tumačenja prema kojima bi umjetnost za Hegela bila nešto mrtvo: u tom bi slučaju njegova Predavanja iz estetike predstavljala najduži posmrtni govor u povijesti.
Umjetnost je, zaključuje Finci, postala za Hegela prošlost jedino i isključivo kao apsolutna potreba duha, ali ona i dalje nastavlja biti nečim značajnim i posjeduje budućnost. I tu važi dijalektika ukidanja, očuvanja i pokazivanja u novom obliku: umjetnost je uistinu nešto prošlo, ali ona istodobno tek nastaje i nanovo se uspostavlja, ukidajući i čuvajući ono što je bilo.
Autor postavlja hipotezu o izjednačavanju riječi svijest ili duh iz Hegelove Fenomenologije duha s estetskim savršenstvom (…) U tom bismo slučaju, međutim, djelo morali razumijevati isključivo kao sadržaj
Komentirajući Fenomenologiju duha (pri čemu uzima u obzir i ona tumačenja prema kojima to djelo oslikava sazrijevanje pojedinačne svijesti, kao i ona koja dokazuju kako je tu riječ o općem povijesnom razvoju duhovnih oblika, te, konačno i tumačenje A. Kojèvea prema kojemu prvih pet poglavlja Fenomenologije izlaže analizu individualne svijesti a preostala tri opisuje prijelaz svijesti u samosvijest, u djelatni povijesni um, Predrag Finci usredotočuje svoju pozornost na problematiku umjetnosti.
On postavlja hipotezu o izjednačavanju riječi svijest ili duh iz Hegelove Fenomenologije duha s estetskim savršenstvom (što bi značilo čitanje Fenomenologije duha kao fenomenologije estetskoga).
U tom bismo slučaju, međutim, djelo morali razumijevati isključivo kao sadržaj. Hegelova se dijalektika zasigurno može usvojiti kao manira u razmišljanju o fenomenu estetskoga, što rezultira jednom fenomenologijom estetskoga, koja iz same stvari pokazuje istinu te stvari.
Nije sve osjetilno umjetnost, niti se umjetnost svodi na osjetilno, ali ono je u umjetnosti dominantno, tako da je povijest umjetnosti ujedno i povijest osjetilnoga. A osjetilnost po samoj svojoj prirodi teži utjelovljenju, ono unutarnje kao djelo postaje izvanjskim, čime umjetnost u biću oslobađa sve što biću pripada, sve što je njegova zbiljska egzistencija
Nije sve osjetilno umjetnost, niti se umjetnost svodi na osjetilno, ali ono je u umjetnosti dominantno, tako da je povijest umjetnosti ujedno i povijest osjetilnoga. A osjetilnost po samoj svojoj prirodi teži utjelovljenju, ono unutarnje kao djelo postaje izvanjskim, čime umjetnost u biću oslobađa sve što biću pripada, sve što je njegova zbiljska egzistencija.
Djelo se oslobađa tako da se primatelj u sebi oslobađa za ono što je bitno njegovo. Umjetnost nije tek sjećanje i pamćenje, niti je pojedinačno umjetničko djelo povijest samoga sebe, već je tu riječ o iskustvu onoga Sada, o vlastitom iskustvu u kojemu je sadržano i sjećanje na ono minulo, koje je i samo prisutno i pokazano na način sadašnjosti.
Umjetnost se konačno iskazuje kao jedno stalno duhovno putovanje, nastojanje da se sebe stalno ozbiljuje i nadmašuje. Djelo nastaje jer hoće nastati, a ono što je istinsko djelo to mora postajati i biti.
Zaključno, Fincijev Čitatelj Hegelove estetike predstavlja jedno iznimno djelo. Napisana čitkim (pa i popularnim) stilom, pri čemu čitkost u nijednom trenutku ne dovodi do snižavanja razine stroge argumentacije, ova knjiga ne samo što može služiti kao pouzdan vodič onima koji se upućuju u problematiku Hegelove estetike, nego i kao kvalitetan uvod u Hegelovu filozofiju u cjelini.
Preporučljivo svima koji žele steći pouzdan oslonac prije upuštanja u lektiru toga navodno zastarjelog mislioca! Ali i svima koji se žele informirati o jednom originalnom i maštovitom tumačenju Hegelove estetike i Hegelova mišljenja općenito!
Izdaja intelektualaca
Kolumna je prvotno bila objavljena na autografu.hr 10. veljače 2014.
U svojoj znamenitoj studiji “Izdaja intelektualaca”, objavljenoj 1927. godine u Parizu, Žilijen Benda piše o doprinosu intelektualaca različitim oblicima strasti, političkim i nacionalnim pre svega, koje su naš vek obeležile kao “vek intelektualnog organizovanja političkih mržnji”. Dok se u proteklih gotovo dve hiljade godina ljudske istorije taj isti poseban sloj ljudi, “proizvođača duha”, umetnika, naučnika, filozofa, suprotstavljao “realizmu mnoštva”, raznim oblicima mržnje, individualnom egoizmu.
Istina je, piše Benda, “oni nisu mogli sprečiti laike da celu istoriju ispune svojim mržnjama i klaonicama…ali ih jesu sprečili u tome da ta dela pretvore u religije, da ih usavršavaju verujući u svoju veličinu. Zahvaljujući njima, možemo reći da je čovečanstvo tokom dve hiljade godina činilo zlo, a hvalilo dobro. Ta nepomirljivost dobra sa zlom, koja služi na čast čovečanstvu, pukotina je kroz koju se mogla provući uljudnost. Međutim, krajem 19. veka dolazi do bitne promene: intelektualci pristaju na igru političkih strasti.”
Jedino moderno doba, ističe Benda, poznaje mislioce koji proglašavaju neprijateljima naroda one svoje sunarodnike koji su zadržali pravo da misle i govore slobodno i koji veruju da rodoljublje ne isključuje pravo na kritiku i ne slažu se “da je domovina u pravu i kada greši”. Taj oblik sumnjivog rodoljublja modernog intelektualca ispoljava se u teškim oblicima ksenofobije, mržnji i strahu prema drugima i potcenjivanju svega što nije “naše”.
Izdaja intelektualaca, po Bendi, posledica je odricanja od nekih univerzalnih vrednosti, a prihvatanja posebnih, nacionalnih, lokalnih zapovesti, koje zadovoljavaju uske, egoistične interese često veoma udaljene od pravde i istine, od stvarne demokratije i slobode. Intelektualci, tobože služeći domovini, služe u stvari političkim interesima i strastima, iskazuju lojalnost političkim vođama
Za njih su pojmovi pravednosti i istine samo “metafizičke magle”, po njima je, kako ističe Benda, “istinito ono što je korisno, a pravedno ono što zahtevaju okolnosti”.
Tako su intelektualci izneverili i izdali svoj poziv, a i neke od osnovnih postulata slobode i tolerancije izražene u mislima Renana: “Čovek ne pripada ni svom jeziku, ni svom narodu; on pripada samo sebi samome, jer je slobodno biće, to jest moralno biće” i u poznatoj Plutarhovoj rečenici kako “Čovek nije biljka, nisu mu koreni srasli sa zemljom na kojoj se rodio da se ne bi mogao pomeriti”.
Izdaja intelektualaca, po Bendi, poledica je odricanja od nekih univerzalnih vrednosti, a prihvatanja posebnih, nacionalnih, lokalnih zapovesti, koje zadovoljavaju uske, egoistične interese često veoma udaljene od pravde i istine, od stvarne demokratije i slobode. Intelektualci, tobože služeći domovini, služe u stvari političkim interesima i strastima, iskazuju lojalnost političkim vođama. Benda je svoju studiju pisao u vreme nastajanja italijanskog fašizma imajući dobar uvid u delovanje nacionalistički orijentisanih francuskih, nemačkih i italijanskih intelektualaca.
Jedan Italijan, naš savremenik, Umberto Eko u eseju o u-fašizmu ili ‘‘večitom fašizmu’‘ nabrajajući glavne odlike fašizma sastavio je spisak tipičnih obeležja od kojih se sastoji ideja fašizma: kult tradicije, sinkretični i okultni elementi, odbacivanje modernizma, kult akcije radi akcije, strah od drugačijeg, nepoštovanje razlika, frustracija srednje klase, opsednutost zaverom, antisemitizam, ksenofobija, antipacifizam, prezir prema slabima, kult heroizma i kult smrti, populizam i nacionalizam, novogovor.
Mnoge od ovih karakteristika mogu se naći i u ‘‘našoj’‘, balkanskoj varijanti palanačkog nacizma koju je tako precizno i tako ubedljivo definisao Radomir Konstantinović u ‘‘Filozofiji palanke’‘.
Mi tek moramo pronaći odgovor na pitanje kako je bilo moguće da u istorijski gledano veoma kratkom periodu od desetak godina dođe do takve društvene i moralne krize kakvu smo imali, do takvog patološkog stanja u kojem čitava država i njeni istaknuti pojedinci, intelektualne elite, odjednom izgube moć normalnog rasuđivanja i počnu da govore ‘‘jezikom mržnje”, da jednostavno, narodski rečeno, zaglupave, zatupe…
Konstantinović je analizirao to duhovno stanje koje rađaju fašizam i nacizam. Taj kulturni model u kojem su sadržani mnogi elementi ur-fašizma stvoren je u intelektualnim labaratorijama nacionalnih i akademskih institucija upravo kao usluga aktuelnom političkom režimu i radi zadovoljavanja političkih i nacionalnih strasti koje su vodile ogoljenoj ratnoj opciji.
Kulturni modeli se ne stvaraju i ne menjaju preko noći. Stvaraju se desetinama, pa i stotinama godina. Daniel Goldhagen dokazuje kako je nemački kulturni model koji je doveo do nacizma, Drugog svetskog rata i holokausta stvaran gotovo sto pedeset godina. Nemcima je bila neophodna denacifikacija, mučan, nametnut proces koji je trajao više godina da bi se uopšte moglo govoriti o nekakvom drugačijem kulturnom modelu.
Dakle, stvaranje novog kulturnog modela, a to zapravo znači novog mišljenja, drugačijeg razmišljanja o prošlosti i budućnosti, pre svega podrazumeva oslobađanje od starih zabluda, izmanipulisanih mitova, spremnost na suočenje sa sopstvenim grehovima i zločinima, raskidanje sa stereotipima iz kojih su izrasle najcrnje predrasude. Po prirodi stvari takve bolne i krupne rezove ne mogu načiniti ljudi starog kulturnog modela.
Mi tek moramo pronaći odgovor na pitanje kako je bilo moguće da u istorijski gledano veoma kratkom periodu od desetak godina dođe do takve društvene i moralne krize kakvu smo imali, do takvog patološkog stanja u kojem čitava država i njeni istaknuti pojedinci, intelektualne elite, odjednom izgube moć normalnog rasuđivanja i počnu da govore ‘‘jezikom mržnje”, da jednostavno, narodski rečeno zaglupave, zatupe, da svoje ponašanje pretvore u zločinačko, a svoju zemlju u kriminalnu, anatemisanu od gotovo čitavog sveta.
Taj važan odgovor zašto se i kako to dogodilo moraće da potraže istoričari, psiholozi, psihijatri, a naravno i pisci, jer sve što se ubuduće bude na ovim prostorima pisalo nosiće pečat našeg žalosnog posrnuća, tragedije u kojoj su najveću cenu platili najnemoćniji i najneviniji, nesreće iz koje su glavni profit zgrnuli najbeskrupulozniji i najpokvareniji.
Revolucionarni personalist
Vrijeme je da vlastite slabosti prestanemo pravdati komunizmom. Osim toga, moramo pošteno priznati da osim laži u komunizmu ima i puno istine. Tako je tvrdio neprežaljeni Mirko Đorđević prigodom našeg posljednjeg druženja u Subotici prije desetak mjeseci, te time pokrenuo jednu podužu i vrlo zanimljivu diskusiju na simpoziju na kojem smo zajedno nastupali.
Na moj komentar da je to već odavno ustanovio i utemeljeno argumentirao briljantni ruski filozof Nikolaj Berdjajev, Mirko je predložio da sljedeću pauzu iskoristimo za šetnju kako bismo mogli peripatetički prodiskutirati Berdjajeva i druge koji su formativno utjecali na njegovu filozofsku i životnu personalističku orijentaciju.
O Mirku Đorđeviću je od njegove prerane smrti na Veliki petak objavljen lijep broj napisa ističući njegovu spisateljsku i prevodilačku djelatnost te hvaleći njegovu dobronamjernost i hrabrost sučelice društvenoj i religijskoj zloupotrebi moći i institucionaliziranom licemjerju. Valja ponoviti da je Mirko bio doista dobar čovjek, istovremeno blag i hrabar, mudar u svojim prosudbama iako povremeno vrlo oštar u konkretnim kritikama.
Francuski revolucionarni personalizam nasuprot zapadnom buržoaskom individualizmu i istočnom komunističkom kolektivizmu su mnogi prihvatili kao jedini odgovorni put slobode, a njegove su ideje u velikoj mjeri utjecale i na kasnija opredjeljenja Drugog vatikanskog sabora. On osporava i kritizira sve društvene, političke i religijske prilike i institucije koje vrijeđaju dostojanstvo ljudske osobe i izgradnju zdrave zajednice
Elokventan i duhovit ovaj je izuzetni kršćanski intelektualac uvijek bio vjeran slobodnoj misli i neovisnosti o svim izvanjskim autoritetima. U svojoj istinoljubivosti, a vjeran svojoj kršćanskoj savjesti i iskrenom čovjekoljublju, postao je najmjerodavnijim moralno motiviranim javnim prorokom u srpskom društvu. Za njega se može reći ono što je Marko Grčić napisao za Vladu Gotovca – da je ”bio u zavadi sa svojim zlim vremenom, ali on sam nikada nije bio zao”.
Kao prakticirajući kršćanin često je kritizirao svoju pravoslavnu crkvu zato što je iznevjerila svoje duhovno poslanje, a aktivno sudjelovala u širenju mržnje podržavajući osvajačke ratove i u njima počinjene zločine. Uporno je ukazivao na činjenice kako je rat zloupotrijebljen kao suspenzija morala, kao politička zamka u koju se dala uhvatiti i Crkva u svojim neduhovnim ambicijama. Miloš Vasić ga uspoređuje s prorokom Jeremijom ističući kako je ”korio ove naše crkvene knezove zbog jeresi filetizma i simonije, zbog licemjerja, pohlepe i beskonačne grešne žudnje za svjetovnom vlašću.”
Mirko nije nikako mogao shvatiti kako je moguće pozivati se na Boga i istovremeno slaviti Karadžića, Mladića i druge ratne zločince kao narodne heroje. Neprihvatljivo mu je bilo i konfuzno miješanje nacionalističke ideologije krajnje desnice s pravoslavnom sabornošću i primitivnim populizmom.
Zamjerao je crkvenom vodstvu što niječe prave probleme ili ih prekriva ispraznim pobožnim riječima i lažnim utjehama. Činio je to uporno i dosljedno iako potpuno svjestan opasnosti da bude krivo shvaćen, pa i osuđivan od onih koji su sebi uspjeli stvoriti lažnu sigurnost uživajući u privilegijama vlastitih kompromisa.
Mirko je svjesno odlučio da neće robovati nikome i ničemu ma koliko ga ta sloboda stajala jer je on sigurno etičko uporište svog ljudskog djelovanja nalazio u Isusu iz Nazareta. Stoga je tražio evangelizaciju srpskoga naroda umjesto sveprisutne i politikom zatrovane klerikalizacije društva.
Kršćanski revolucionarni personalizam postao je životna filozofija Mirka Đorđevića koji se, rukovođen njegovim načelima, do kraja života kritički suprotstavljao svim vidovima individualističke i kolektivne (time i crkvene) depersonalizacije kao i komercijalizacije u međuljudskim odnosima
U tom duhu je sanjao o Crkvi koja neće tražiti političku moć i materijalne privilegije kako bi vladala narodom umjesto da mu služi u ljubavi, o proročkoj Crkvi koja će nenametljivo, ali uvjerljivo svjedočiti poruku o Kristu, Crkvu koja nije samopravednički nekritična prema sebi, sama sebi svrhom i sama sebi dostatna.
Vratimo se na trenutak u subotičku šetnju s Berdjajevim i pitanju duhovno-intelektualne formacije Mirka Đorđevića. Mirko ju je svestrano obradio u svojoj knjizi ”Sloboda i spas – Hrišćanski personalizam”. Berdjajev je, naime, nakon eksperimentiranja s marksizmom i nekim drugim suvremenim filozofskim sustavima nastojao izgraditi jednu autentičnu kršćansku antropologiju, učenje o čovjeku kao slobodnoj, samosvojnoj ličnosti nasuprot antihumanističkom kolektivizmu totalitarnih ideologija kao što su fašizam ili boljševizam-staljinizam.
Providnost je htjela da je Berdjajev, nakon što je protjeran iz Sovjetskog Saveza, svoj stalni boravak našao u Parizu. Tu se upoznao i počeo surađivati s Emmanuelom Mounierom, glavnim predstavnikom francuskih personalista. Personalisti, uključujući tu i Berdjajeva, su se zauzimali za jednu revoluciju u mentalnoj strukturi ličnosti.
Okupljali su se oko utjecajnog časopisa Esprit koji je Mounier pokrenuo tridesetih godina 20. stoljeća u cilju promicanja ”personalističke i zajedničarske revolucije”. Kršćanski utemeljen revolucionarni personalizam zalagao se za odvajanje spiritualizma od reakcionarnih stajališta i građanskog individualizma. Pozivao je na povratak zdravom realizmu, rehabilitaciji zajedničarske dimenzije i transformativnom društvenom angažmanu.
Trgovina i novac dijele ljude, političari manipuliraju njima, a Crkva ih obmanjuje nudeći im kompromitiranu nacionalnu religiju umjesto oslobađajuće poruke evanđelja, tvrdio je dan prije prerane smrti naš najpoznatiji revolucionarni personalist
Ruski pravoslavac Berdjajev i francuski katolik Mounier prije nastanka oficijelnog ekumenizma razvili su izuzetno plodonosnu suradnju oko poimanja osobe kao duhovne stvarnosti koja je uronjena u prirodu, ali ju istovremeno transcendira. Taj misterij ljudske ličnosti otkriva se putem religijskog iskustva i prakticira u zajednici koja je otvorena nadnaravnome, ali ne u duhovnoj izolaciji, nego u djelatnom zauzimanju za promjenu ljudske svijesti i društvenih realnosti.
Francuski revolucionarni personalizam nasuprot zapadnom buržoaskom individualizmu i istočnom komunističkom kolektivizmu su mnogi prihvatili kao jedini odgovorni put slobode, a njegove su ideje u velikoj mjeri utjecale i na kasnija opredjeljenja Drugog vatikanskog sabora. On osporava i kritizira sve društvene, političke i religijske prilike i institucije koje vrijeđaju dostojanstvo ljudske osobe i izgradnju zdrave zajednice.
Kršćanski revolucionarni personalizam postao je životna filozofija Mirka Đorđevića koji se, rukovođen njegovim načelima, do kraja života kritički suprotstavljao svim vidovima individualističke i kolektivne (time i crkvene) depersonalizacije kao i komercijalizacije u međuljudskim odnosima.
Trgovina i novac dijele ljude, političari manipuliraju njima, a Crkva ih obmanjuje nudeći im kompromitiranu nacionalnu religiju umjesto oslobađajuće poruke evanđelja, tvrdio je dan prije prerane smrti naš najpoznatiji revolucionarni personalist.
Kako djelovati riječima
John Langshaw Austin (1911–1960), engleski filozof jezika, profesor filozofije na Oxfordu, jedan od najistaknutijih predstavnika analitičke filozofije, razvio teoriju govornih činova, snažno utjecao na filozofiju običnoga jezika i na mnoge društvene i humanističke znanosti.
“Kako djelovati riječima” (How to Do Things with Words, 1962) uknjižen je ciklus dvanaest predavanja koja je J. L. Austin 1955. godine održao na sveučilištu Harvard (SAD). Predavanja su bila dio niza Predavanja William James, zasnovanih u čast američkoga pragmatičkog filozofa W. Jamesa, u okviru kojih su na Harvardu lektorate držali glasoviti znanstvenici poput B. Russella, K. Poppera, R. Oppenheimera, H. P. Gricea, M. Foucaulta, R. Sennetta. Gradivo izneseno u knjizi Austin je na matičnome sveučilištu Oxford od 1952. godine predavao pod naslovom Words and Deeds (Riječi i djela).
Oprečno ondašnjim pristupima Austin uočava da nisu svi iskazi konstativni, nisu svi istinite i neistinite tvrdnje, već ima i performativnih, izvedbenih iskaza, takvih kojima se nešto čini, kojima se djeluje, koji ne podliježu mjerilima istinosnih vrijednosti, nego mjerilima posrećenosti, prikladnosti i uspješnosti izvedbe. Austin kreće ispočetka i pita se o tome što zapravo činimo kazujući nešto.
Stvarni govorni činovi uvijek su višeslojni i kao takve ih valja proučavati – kao cjelovite činove u cjelovitim govornim situacijama, s obzirom na ilokucijsku snagu, okolnosti situacije, društvene konvencije, stupanj njihove istinitosti i posrećenosti, na namjere, prethodno znanje i iskustvo sudionikâ.
Kako djelovati riječima međašna je knjiga teorije govornih činova i ostavila je golem trag na sve proučavanje jezika i jezične djelatnosti – na lingvistiku, filozofiju, pravnu znanost, antropologiju, psihoanalizu, komunikologiju, književnu i kulturnu teoriju.
Naslov: Kako djelovati riječima
Autor: John Langshaw Austin
Prijevod: Andrea Milanko
Publicistika
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 126
Uvez: tvrdi
ISBN 9789532602104
Izdavač: Disput
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Muze
Jean-Luc Nancy suvremeni je francuski filozof i jedan od najutjecajnijih filozofa današnjice. Svjetsku je reputaciju stekao studijom ‘‘Razdjelovljena zajednica“ (La communauté désoeuvrée).
“Muze” su jedna od onih uzbudljivijih i provokativnih knjiga o nastanku, razvoju i “suštini” umjetnosti. Otvarajući je esejom ”Zašto postoji više umjetnosti, a ne samo jedna?”, Nancy se hvata u koštac s kompliciranim estetičkim problemom mnoštva izvora, točnije, mnoštvenosti kao izvora umjetnosti. Pluralnost iskona umjetnosti ne može se ni izbrojati, ni podvesti pod neko određujuće načelo. Ako postoji kakva transcendentalnost povezana s umjetnošću, onda je ona, prema Nancyu, imanentna beskonačnosti materijalnog i osjetilnog svijeta.
Pogrešno je tvrditi da je umjetnost idealizirani ili apstraktni prikaz istine svijeta. Ona prije svega ima snagu svjedočenja svijeta, otvaranja svijeta u njegovoj jedinstvenoj mnoštvenosti ili mnogostrukom jedinstvu. Pišući vrlo precizno, s istančanim osjećajem za jezik kojim oblikuje misao, Nancy u raspravu najprije upleće Hegela, da bi na koncu riječ dao Tomi Akvincu. U umjetnosti nikada nije riječ o prezentiranju neke ideje, nego o njezinu nestajanju, prolaženju, u najboljem slučaju o prezentiranju traga njezine trajne odsutnosti.
Završavajući knjigu esejom o umjetničkom daru, Nancy raspravu približava vrućim problemima naše suvremenosti: odnosu umjetnosti i ekonomije, umjetnosti i originalnosti te prije svega darovitosti i posjedovanja.
Naslov: Muze
Autor: Jean-Luc Nancy
Prijevod: Vanda Mikšić
Publicistika
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 208
Uvez: meki
ISBN 9789533340258
Izdavač: Meandarmedia
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Gradovi i ono što ih čini
Bosanski filozof i književnik u egzilu Predrag Finci je svojom prethodnom knjigom ‘‘Osobno kao tekst“ kroz analize o ispovijesti, tekstu, identitetu i pisanju otvorio niz pitanja o odnosu sopstva i drugog. U tom djelu autor nas je uveo u problematiku jezika i pisanja kroz lakanovsko-heideggerijansku perspektivu shvaćanja jezika kao bitka/nesvjesnog. Jezik, tekst, govor, riječ su kod ovog autora pojmovi koji razbijaju identitet sopstva i otvaraju ga prema drugom (konstituiranom kao jezik, tekst, priča….). Osobno kao tekst znači da je identitet uvijek ispisan, upisan, izgovoren i označen.
U svojoj novoj knjizi ‘‘O kolodvoru i putniku“ (Motrišta, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja, Mostar, 2013., br. 74) autor svoju filozofsko-literarnu analizu usmjerava prema gradu i njegovoj duhovnoj strukturi. Na samom početku Finci nas uvodi u osnovne odrednice žanra kojim će pisati, a to je mješavina poetskog, sociološkog, filozofskog i historijskog. Objašnjavajući smisao pojma hronologija, Finci nas ponovo vraća na svoju prethodnu knjigu gdje osobno shvata kao tekst i tekst kao osobno.
Na samom početku Finci nas uvodi u osnovne odrednice žanra kojim će pisati, a to je mješavina poetskog, sociološkog, filozofskog i historijskog. Objašnjavajući smisao pojma hronologija, Finci nas ponovo vraća na svoju prethodnu knjigu gdje osobno shvata kao tekst i tekst kao osobno
U tom smislu predmetiziranje grada je prosto shvaćanje grada kao sadržaja, grada kao subjekta, grada koji svojim životom, sadržajem i duhovnom strukturom ispisuje svoju hronologiju. Hronologija grada nije puki autorov pregled događanja u nekom mjestu, već govor onoga o čemu se kazuje. Finci u svojim analizama pokazuje simmelovsku crtu oslikavanja fenomena iz svakodnevnog života i to upravo kroz dvostrukost perspektiva kroz koje predstavlja fenomene koje predmetizira.
Grad je istovremeno svijet objektivnih stvari sa svojim zgradama, ljudima i svom infrastrukturom koja ga čini, ali istovremeno i dualizam subjektivnog i objektivnog koji se oslikava u gradu kao njegovoj priči i u subjektu koji doživljava grad.
Svaki fenomen kod ovog autora ima dvije strane: ‘‘objektivnu“ i drugu koja se formira u sudaru objekta koji priča priču o sebi i subjekta koji tu priču interpretira. Na ovoj drugoj strani predmeta autor nam ukazuje da ne postoji percepcija bez subjektivne transcendentalnosti, tj. subjektivnog uslova za svaki objektivni predmet. Sva struktura spoznaje je predmet gledanja i ono što subjekt sam unosi (upisuje) u taj predmet ili ono što očekuje od njega. ‘‘Ljubitelj filma u film upisuje svoja očekivanja.“
Autorovo stalno (ne)svjesno referisanje na Alaina Resnaisa ukazuje nam na to da je njegova perspektiva teorije spoznaje zapravo husserlijanski zapis doživljenog iskustva svijesti ili filozofija toka svijesti.
Hronologija grada nije puki autorov pregled događanja u nekom mjestu, već govor onoga o čemu se kazuje. Finci u svojim analizama pokazuje simmelovsku crtu oslikavanja fenomena iz svakodnevnog života i to upravo kroz dvostrukost perspektiva kroz koje predstavlja fenomene koje predmetizira
Kroz izlaganje niza dvostrukosti značenja autor ukazuje na to da je i sam grad nešto što je po svojoj biti mnoštveno svojim značenjem. Na samom početku analize grada naglašava njegovu ekonomsku i političku određenost. Politička odrednica grada se ne pokazuje samo kroz empirijsku vlast ili neku skupštinu sastavljenu od konkretnih političara. Ona se predstavlja i kroz moć koju pokazuje na osnovnim elementima grada: davanje imena ulicama, trgovima, postavljanje spomenika, muzej samo su neki od fenomena kojima vlast pokazuje sebe, odnosno sebe kao moć.
Ekonomija grada je sadržana u osnovnim procesima koji određuju život stanovnika, a oni su: proizvodnja, prodaja, potrošnja, vlasništvo, bez kojih ne postoji gradski život.
Svaki fenomen grada Finci obrađuje kroz mnoštvenost njegovih značenja. Tako je, na primjer, grad istovremeno princip društvenosti i osame. Ulica također. Muzej ima svoje značenje u svojoj političkoj ulozi, ali istovremeno i kao ‘‘skladište“ starine. Muzej je odnos prema naslijeđu i nečem čija je kulturna vrijednost potvrđena. Stoga ima jaču političku ulogu nego, recimo, galerija.
Galerija, također, dvostruko funkcionira – kao izložbeni prostor, ali istovremeno i kao naš odnos prema potencijalnom umjetnički vrijednom. U tom smislu galerija nema političku funkciju, jer nema odnos prema porijeklu, tradiciji, istoriji, odnosno svim onim elementima koji trebaju da potvrde političku moć neke države.
Autor uočava u gradu jednu metafizičku strukturu smatrajući da je centar nešto što nosi političku, ekonomsku ili bilo kakvu drugu moć, a da je predgrađe nešto što predstavlja derivat centra. ‘‘Svaka ulica je slika vladajuće ideologije. U velikim ulicama je njen izlog, u malim, ubogim, najčešće prigradskim ulicama je njeno ruglo“
Autor uočava u gradu jednu metafizičku strukturu smatrajući da je centar nešto što nosi političku, ekonomsku ili bilo kakvu drugu moć, a da je predgrađe nešto što predstavlja derivat centra. ‘‘Svaka ulica je slika vladajuće ideologije. U velikim ulicama je njen izlog, u malim, ubogim, najčešće prigradskim ulicama je njeno ruglo.“
Na isti način gledano starosjedilac je kultiviran, šlifovan, civilizovan, a ‘‘došljak“ divlji, nepripitomljen i ne poznaje kod gradskog života.
Ekonomiju grada čini mnoštvo elemenata i procesa. Tržnica, kao prostor pretkapitalističke ekonomije, predstavlja samo središte gradskog života. Iako je lokacijski u centru, taj prostor je diskurzivno drugačiji od gradskog; u njemu se primjenjuje cjenkanje, što daje posebnu draž trgovini. Tržnica je centar iz kojeg nastaje grad. U savremenom dobu ona je i dalje prostor pretkapitalističkog i samim time ima ambivalentno značenje: nečega što čini dio gradske ekonomije i s druge strane, nešto što je skrajnuto i arhaično. Međutim, ona je i dokaz da grad ne čine samo napredak i urbane norme, već i nešto što ima svoj zaseban ekonomski i jezički kod.
Park i vrt su također dio ekonomske i političke strukture grada. Park je javno vlasništvo i pokazatelj opšte brige o estetici grada. S druge strane, vrt je privatni posjed. Riječ je o dvije strane vlasništva nad prirodom u gradu. Pored svoje prirodnosti i zelenila park obilježavaju i spomenici kao pokazatelji političke moći. Park je u tom smislu zauzeo mjesto trga. Spomenik je dio parka i predstavlja jednu političku estetizaciju, odnosno jedno politički uslovljeno umjetničko oblikovanje svijeta.
Autor se i ovaj put predstavlja djelom koje nam pokazuje da ne moramo misliti samo sopstvo koje se odnosi prema svijetu, već da je svijet, kao ono što je tuđe, ono što bitno konstituira ono što je vlastito (sopstvo)
Grad čini i rijeka. Ona predstavlja tok, život i stalnu promjenu. Ona je i znak odvajanja dvije strane, ali istovremeno i čežnja za povezivanjem, prelaženjem granice. Rijeka je sam život, te samim time tok, promjena i kretanje. Autor pokazuje svoje usmjerenje prema filozofiji života, tj. privilegovanju egzistencije kao svaki put drugačije. Egzistencija je kao i rijeka, tok, promjena, kretanje.
Teza iz knjige ‘‘Život je život svijesti“ ukazuje nam da autor privileguje jednu fenomenološku perspektivu shvatanja života. Egzistencija je svjesna egzistencija i u tom smislu izmjena, tok i kretanje su dešavanja u svijesti. Autor zapravo kombinuje fenomenološku i egzistencijalističku vizuru shvatanja života. Tu drugu perspektivu Finci pokazuje u poglavlju o grobljima koja shvaća kao oznaku vječitosti konačne egzistencije.
Autor završava knjigu analizom putovanja. Svaki čovjek je putnik, a svaki život je putovanje, pri čemu Finci referira na metaforičnost arhetipskog lika Odiseja: ‘‘U liku Odiseja razabiremo neke od iskonskih metafora: u njemu je povratak kući (vječnom raju), lutanje kao sudbina, ljubav kao konstanta, a nadasve nesreća heroja“. Odisej je neko ko je bio Niko dok je putovao, dok se vraćao svom domu. Njegov dom je bio tamo gdje je on bio ono što jeste. Putovanje je tok, izmjena, ali isto tako želja za povratkom. Dom je tamo gdje možeš biti ono što jesi.
Kao i u prethodnoj knjizi (‘‘Osobno kao tekst“), autor kombinuje filozofski, sociološki i literarni pristup analizi svakodnevnih fenomena. S jedne strane, on ukazuje da je tekst sve, a da su filozofija, sociologija, esej samo njegove forme/diskursi, a s druge da ne postoje povlašteni predmeti kritičke refleksije koji se mogu dovoditi u pitanje. Autor se i ovaj put predstavlja djelom koje nam pokazuje da ne moramo misliti samo sopstvo koje se odnosi prema svijetu, već da je svijet, kao ono što je tuđe, ono što bitno konstituira ono što je vlastito (sopstvo).