TEMELJNI BIBLIJSKI TEKST 2015.
Iv 4, 1-42
KAŽE JOJ ISUS: “DAJ MI PITI!”
Čitač: Gospodin s vama!
Zajednica: I s duhom tvojim!
Čitač: Navještaj svetog Evanđelja po Ivanu!
Zajednica: Slava Tebi, Gospodine! [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Autograf.hr / Leave a Comment
TEMELJNI BIBLIJSKI TEKST 2015.
Iv 4, 1-42
KAŽE JOJ ISUS: “DAJ MI PITI!”
Čitač: Gospodin s vama!
Zajednica: I s duhom tvojim!
Čitač: Navještaj svetog Evanđelja po Ivanu!
Zajednica: Slava Tebi, Gospodine! [Read more…]
Autor: Jadranka Brnčić / Leave a Comment
Rođeni smo kao pripadnici ljudske vrste. To nas još ne čini čovjekom. Čovjekom postajemo.
Postajati čovjekom jest avantura i hodočašće. Avantura jer nam je život ponuđen kao prostor potrage za samima sobom. Hodočašće jer nam je trajno preotkrivati svetište vlastitoga bića, ono mjesto gdje smo cjeloviti, stvoreni na sliku Božju. [Read more…]
Autor: Irinej, patrijarh srpski / Leave a Comment
Srpski patrijarh Irinej sa svim arhijerejima Srpske pravoslavne Crkve uputio je božićnu poslanicu svećenstvu, monaštvu i svim vjernicima.
U poruci se ističe da se na Božić javljaju, otkrivaju i daruju tri osnovne svetinje ljudskog i sveukupnog postojanja: svetinja oca i očinstva, svetinja majke i majčinstva, svetinja djeteta i djetinjstva. Stoga se ističe da je obitelj osnovna stanica Crkve Božje, slika Božje Trojedine ljubavi.
Kada ljudi poriču i zaboravljaju Boga ljubavi, raspada se obitelj kao njeno zemaljsko ostvarenje i javljanje – to jest, zajednica muškog i ženskog kao sveta Tajna ljubavi i rađanja za život vječni.
Što je manje vjere u Boga, što je manje Boga i Božje ljubavi u ljudima, to je sve manje ljubavi u ljudskim odnosima; sve je manje istinske ljubavi u braku, obitelji, društvu – to sve više među ljudima i u ljudima caruje lažna ljubav i samoljublje.
Ljudsko biće je po prirodi i pozivu stvoreno za ljubav. A kao što ljudski organizam treba zdravu hranu, to čovjek, gubeći pravu ljubav i zdravu hranu, zamjenjuje ih surogatima ljubavi i hrane. Takav čovjek postaje nesposoban shvati i prihvati vječnu Istinu, upozorava se u poslanici.
U poslanici se odgovara na pitanje “nije li naše vrijeme ponovno krenulo putem smrti, putem zamjenjivanja istine Božje lažju, putem služenja tvari umjesto Tvorcu?”
Zaista, čovjek je danas u opasnosti više nego ikada zamijeniti Boga sotonom, lažnim božanstvom i lažnim znanjem. Kad god je u povijesti čovječanstvo kretalo tim putem, neminovno se nalazilo u predvorju svoje katastrofe i pred propašću svoje civilizacije.
Naše slavljenje Božića, kao slavljenje Boga ljubavi i istinske čovječje ljubavi, kao i svetinje rađanja za vječni život, događa se u vremenu čovjekove uporabe, ali i zlouporabe Božjeg davanja i darova.
Ta zlouporaba neminovno izaziva poremećaj osnovnog poretka i pravila življenja, uzrok je zla i mnogih bolesti, ugrožava zdravlje kako čovjeka tako i prirode, i dovodi do gubljenja smisla života.
Odbacivanje i gaženje drevnih kršćanskih i sve čovječanskih moralnih osnova života, i na njima građenog istinskog ljudskog postojanja i dostojanstva, vodi poremećaju same naše prirode i života, ističe se u poslanici, te podsjeća kako Kristovo rođenje poziva na povratak iskonskim moralnim vrijednostima, na suzdržljivost, na mudro življenje mladih, na svetinju braka, na post i molitvu.
Molimo se novorođenom Kristu da u godini koja dolazi bude manje nemira a više mira, manje mržnje a više ljubavi, manje nesloge a više sloge, ističe se u poslanici.
(IKA)
Autor: Ika / Leave a Comment
Papa Franjo primio je 22. prosinca u audijenciju članove Rimske kurije povodom tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom važnom govoru Papa je naveo “popis” od petnaest “bolesti” Rimske kurije među koje je ubrojio “duhovni Alzheimer”, egzistencijalnu shizofreniju, mentalnu i duhovnu “okamenjenost”, slabu koordinaciju, pretjerano planiranje i funkcionalizam, ravnodušnost prema drugima, klevetanje i ogovaranje.
Na početku Papa je rekao kako zamišlja Rimsku kuriju kao mali model Crkve, to jest, kao “tijelo” koje pokušava ozbiljno i svaki dan biti više živo, zdravije, skladnije i ujedinjenije u sebi i s Kristom. Zapravo, Rimska kurija je složeno tijelo, sastavljeno od mnogih odjela, vijeća, ureda, sudova, povjerenstava i brojnih elemenata koji nemaju svi isti zadatak, ali su koordinirani kako bi učinkovito, konstruktivno, disciplinirano i uzorno funkcionirali unatoč kulturnim, jezičnim i nacionalnim razlikama svojih članova.
Međutim, budući da je Kurija dinamično tijelo, ne može živjeti ako se ne hrani i ne brine za sebe. U stvari, kurija – poput Crkve – ne može živjeti bez životnog, osobnog, autentičnog i čvrstog odnosa s Kristom.
Član kurije koji se svakodnevno ne hrani tom hranom postat će birokrat (formalist, funkcionalist, puki službenik): loza koja se suši, malo po malo odumire i baca van. Svakodnevna molitva, redovito sudjelovanje u sakramentima, osobito euharistiji i pomirenju, svakodnevni dodir s Božjom riječju i duhovnost pretočena u življenu ljubav hrana je od vitalnog značaja za svakog od nas. Neka bude jasno da bez Njega ne možemo učiniti ništa, rekao je Papa.
Kao i svako tijelo, kao i svako ljudsko tijelo, ona je izložena bolestima i nemoćima, primijetio je Papa te spomenuo neke od tih mogućih bolesti, boljki kurije “koje slabe naše služenje Gospodinu”. Po uzoru na pustinjake, naveo je “popis” bolesti “koje će nam pomoći da se pripravimo za sakrament pomirenja, koji će biti lijep korak svih nas za pripremu za Božić”.
Prva je bolest osjećati se “besmrtnima”, “imunima” ili čak “nezamjenjivima” zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo.
Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! To je često posljedica patologije moći, “kompleksa izabranih”, narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: “Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti” (Lk 17, 10).
Druga je bolest “martalizam” (od imena Marta), pretjerana zauzetost: to je bolest onih koji su uronjeni u posao, zanemarujući, neizbježno, “bolji dio”: sjesti do Isusovih nogu (usp. Lk 10,38-42). Zato je Isus pozivao svoje učenike da “malo otpočinu” (usp. Mk 6,31), jer zanemarivanje nužnog odmora dovodi do stresa i uznemirenosti. Vrijeme odmora, za one koji su završili svoju misiju, potrebno je, obavezno i treba ga živjeti ozbiljno, rekao je Papa.
Treća je bolest mentalna i duhovna “okamenjenost” od koje boluju oni koji imaju srce kameno i “tvrdi vrat” (Dj 7,51-60); oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju “strojevi koji obavljaju radnje”, a ne “Božji ljudi”. Opasno je, primijetio je pritom Papa, izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju!
To je bolest od onih koji su izgubili “mišljenje Isusovo” (usp. Fil 2,5-11), jer njihovo srce, vremenom, otvrdne i postane nesposobno bezuvjetno ljubiti Oca i bližnje (usp. Mt 22, 34-40). Biti kršćanin, zapravo, znači “imati isto mišljenje kao u Kristu Isusu” (Fil 2,5), osjećaje poniznosti, nesebičnosti, velikodušnosti.
Četvrta je bolest pretjeranog planiranja i funkcionalizma. To se događa kad apostol sve pažljivo isplanira i vjeruje da će stvaranjem savršenog plana stvari napredovati, te se tako pretvara u knjigovođu ili računovođu. Nužno je, rekao je Papa, sve dobro pripremiti, ali nikada pritom ne pasti u napast da sputavamo i upravljamo slobodom Duha Svetoga, koja uvijek ostaje veća, darežljivija od svih ljudskih planiranja. “Naime, Crkva pokazuje svoju vjernost Duha Svetoga u mjeri u kojoj ne teži regulirati ga i ukrotiti… – krotiti Duha Svetoga! – … On je svježina, mašta, inovacija”, rekao je Papa.
Peta je bolest slabe koordinacije. To je kad udovi gube zajedništvo jedni s drugima i tijelo gubi svoju skladnu funkcionalnost i svoju odmjerenost, postaje orkestar koji proizvodi buku, jer njegovi članovi ne surađuju i ne žive duh zajedništva i izostaje “timski rad”. Kad noga govori ruci: “ja te ne trebam”, ili ruka glavi: “ja zapovijedam”, uzrokujući tako nelagodu i sablazan.
Postoji i bolest “duhovni Alzheimer” to jest zaborav “povijesti spasenja”, osobne povijesti s Gospodinom, “prve ljubavi” (Otk 2,4). To je progresivno opadanje duhovnih sposobnosti koje u dužem ili kraćem vremenskom razdoblju kod osobe izaziva teški invaliditet te ona postaje nesposobna samostalno obavljati bilo koju aktivnost, živeći u stanju apsolutne ovisnosti o svojim često izmišljenim pogledima.
Vidimo to kod onih koji su izgubili sjećanje na susret s Gospodinom; kod onih koji nemaju deuteronomijski osjećaj života; kod onih koji u potpunosti ovise o svojoj sadašnjosti, svojim strastima, hirovima i slabostima; kod onih koji oko sebe grade zidove i navike te postaju, sve više i više, robovi idola koje su isklesali vlastitim rukama, rekao je Papa.
Sedma je bolest suparništva i umišljenost kad izgled, boje odjeće i znakovi časti postaju primarni životni cilj, zaboravljajući riječi svetoga Pavla: “nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih” (Fil 2,1-4). To je bolest koja nas navodi da budemo lažni muškarci i žene i živimo lažni “misticizam” i lažni “kvijetizam”. Sam Pavao ih naziva “neprijateljima križa Kristova”, jer im je “slava u sramoti – jer misle na zemaljsko ” (Fil 3,19).
Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije, nastavio je Papa. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerstva karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademski stupnjevi ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima. Oni stvaraju tako vlastiti paralelni svijet, u kojem ostavljaju po strani sve ono što sa strogošću uče druge i počinju živjeti skrivenim i često razuzdanim životom. Za tu je vrlo ozbiljnu bolest veoma hitno i prijeko potrebno obraćenje, istaknuo je Papa.
Deveta je bolest naklapanja, mrmljanja i ogovaranja. Podsjećajući kako je o toj bolesti govorio mnogo puta, Papa je rekao kako o tome nije nikada previše govoriti. To je ozbiljna bolest, koja počinje jednostavno, možda samo običnim trivijalnim razgovorom, te obuzme osobu koja postaje “sijač kukolja” (poput Sotone), i u mnogim slučajevima “hladnokrvni ubojica” dobroga glasa svojih kolega i subraće. To je bolest kukavica koje nemaju hrabrosti reći nešto u lice osobama pa im govore iza leđa. Braćo, čuvajmo se terorizma naklapanja!, upozorio je Papa.
Deseta je bolest obožavanja vođa. To je bolest onih koji se dodvoravaju nadređenima, u nadi da će steći njihovu naklonost. Oni su žrtve karijerizma i oportunizma, časte ljude, a ne Boga (usp. Mt 23, 8-12). To su ljudi koji u obavljanju svoje službe misle samo na ono što moraju postići a ne ono što moraju dati. To su sitne duše, nesretni ljudi koji se vode isključivo vlastitom pogubnom sebičnošću (usp. Gal 5, 16-25). Ta bolest može također pogoditi nadređene kada se dodvoravaju nekim od svojih suradnika ne bi li stekli njihovu podložnost, odanost i psihološku ovisnost, ali krajnji rezultat je stvarno sudioništvo.
Jedanaesta je bolest ravnodušnosti prema drugima. Prema Papi ta se “bolest” sastoji u ovome: “Kad svatko misli samo na sebe i gubi iskrenost i toplinu ljudskih odnosa. Kad onaj koji je najiskusniji ne stavlja svoje znanje u službu manje iskusnim kolegama. Kad se nešto dozna pa se zadrži za sebe namjesto da se podijeli s drugima što bi djelovalo pozitivno. Kad, iz ljubomore ili lukavosti, osjeća radost zbog tuđeg pada namjesto da drugoga podigne i ohrabri”.
Dvanaesta je bolest smrknuto lice kao na pogrebu. Od nje, smatra Papa, boluju osorne i strašne osobe, koje smatraju da – da bi netko bio ozbiljan – treba imati potišten, strogi izraz lica i postupati prema drugima – osobito prema onima koje se smatra inferiornima – s krutošću, tvrdoćom i arogancijom. Zapravo, teatralna ozbiljnost i sterilni pesimizam su često simptomi straha i nesigurnosti u sebe.
Apostol mora težiti tome da bude uljudna, vedra, oduševljena i vesela osoba koja posvuda širi radost. Srce puno Boga je sretno srce koje zrači radošću i prenosi je na sve oko sebe: to se odmah vidi! Ne gubimo dakle taj duh radosti, humora, pa čak i samoironije, koji nas čini dragim ljudima, čak i u teškim situacijama. Kako je dobro imati zdravu dozu humora!, poručio je Papa.
Trinaesta je bolest zgrtanja. To je kad “apostol želi ispuniti egzistencijalnu prazninu u svom srcu zgrtanjem materijalnih dobara, ne iz nužde, već samo radi nekog osjećaja sigurnosti”. Papa je pritom podsjetio kako ništa od materijalnog ne možemo ponijeti sa sobom, jer “sudarij nema džepova” i sva naša zemaljska blaga – čak i ako su darovi – nikada neće ispuniti tu prazninu, štoviše učinit će je sve zahtjevnijom i dubljom. Za ove ljude Gospodin ponavlja: “Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol… Revan budi i obrati se” (Otk 3,17-19).
Zgrtanje samo otežava i nezaobilazno usporava hod. Papa je pritom iznio jednu anegdotu. Podsjetio se kako su španjolski isusovci opisivali Družbu Isusovu kao “laku konjicu Crkve”. “Sjećam se premještaja mladog isusovca, kada su se na kamion tovarila mnoga njegova dobra predmeti: torbe, knjige, predmeti i darovi. Tada mu jedan mudri stari isusovac, koji je to promatrao, reče: ‘zar je to laka konjica Crkve?’. Naše su selidbe znak te bolesti”, rekao je Papa.
Četrnaesta je bolest zatvorenih krugova, gdje pripadnost grupi postaje jača od pripadnosti Tijelu i, u nekim situacijama, samome Kristu. Premda ova bolest uvijek počinje s dobrim namjerama, ona s vremenom zarobljavaju udove i postaje rak koji prijeti skladu Tijela i uzrokuje toliko zla – sablazni – pogotovo za našu najmanju braću. Samouništenje ili “prijateljska vatra” od suboraca je najpodmuklija opasnost. To je zlo koje pogađa iznutra i, kao što Krist kaže: “Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti” (Lk 11,17).
Posljednja, petnaesta, bolest s Papina “popisa” je svjetovna dobit, egzibicionizmi, kad apostol pretvara svoju službu u vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći. To je bolest ljudi koji nezasitno pokušavaju uvećati svoju moć i da bi to postigli ne prezaju ni od klevetanja, ocrnjivanja i diskreditiranja drugih, čak i u novinama i časopisima. Oni to naravno čine samo radi vlastitog pokazivanja i dokazivanja da su sposobniji od drugih.
I ta bolest nanosi mnogo zla Tijelu, jer dovodi ljude do toga da opravdavaju korištenje svakog sredstva za postizanje tog cilja, često uime pravde i transparentnosti! Papa je pritom podsjetio na svećenika koji je pozvao novinare da im ispriča – i izmisli – neke privatne i povjerljive stvari o svojoj braći i župljanima. Njemu je bilo važno vidjeti se samo na naslovnici, jer se tako osjećao “snažnim i uvjerljivim” nanoseći mnogo štete drugima i Crkvi. Jadnik!, prokomentirao je Papa.
Svoj govor Papa je završio duhovitom opaskom: Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji “padne”.
Na kraju je Papa čestitao svima okupljenima, njihovim obiteljima i suradnicima sretan Božić te ih zamolio da ne zaborave moliti za njega.
(IKA)
Autor: Ante Tomić / Leave a Comment
Ustao sam jutros, otuširao se kao i svakog drugog dana, a zatim sjeo za stol, otvorio novine i našao da sam napravio nešto bezbožno.
Mislim, nije da sam se uznemirio, nije to meni ništa strano. Svakodnevno činim bezbožne stvari i bezbožne mi se misli motaju ludom glavom, ali ovo je ipak bilo nešto zapanjujuće.
U jednom španjolskom samostanu svojevoljno je zatočeno nekoliko naših djevojaka, koje su se zavjetovale da će hodati bose, oskudno i neraznovrsno jesti, lijegati na tvrdu postelju, pokrivati se grubom tkaninom, razgovarati samo dva sata dnevno i umivati samo hladnom vodom.
I sva su ta odricanja, kažu mjerodavni, nenadmašni, prvorazredni izrazi vjere i svetosti.
Pravi katolici, ako je vjerovati novinama, žive na jednom mjestu koje po svim opisima izgleda kao sjevernokorejski pržun za političke neprijatelje. A ja nisam mogao ne upitati se, u čemu je stvar? Zašto se redovnice, na primjer, peru hladnom vodom?
Podsjetite me, zar se negdje u Svetom pismu brani topla voda? Zar je Bog Bračanin koji ne voli da se uključuje bojler?
Redovnički zavjeti su, kako znamo, teški, nije to život za svakoga, ali obično imaju smisla.
Premda ste drugačija, sebičnija osoba, možete shvatiti zašto je netko na kosti uprtio takav ogromni teret.
Čak i ako ne vjerujete, zadivit ćete se osobi poput blažene Majke Tereze, koja se odrekla udobnosti da bi prala indijske gubavce.
Nadahnjujući je i rad Helen Prejean, časne sestre koja je jedna od najglasnijih protivnika smrtne kazne u Sjedinjenim Državama i po čijoj je memoarskoj knjizi o susretima s osuđenicima na najtežu kaznu Tim Robbins snimio potresni, Oscarom nagrađeni “Odlazak u smrt”.
Napunit će vam zatim oči suzama sudbina one švore koja je prije nekoliko mjeseci i sama oboljela pomažući u afričkim selima zaraženim ebolom i koja je iz bolesničke postelje, u vrućici preklinjala vlasti da ne ubiju njezina psa.
Diljem je svijeta mnogo, tisuće i tisuće takvih žena zavjetovanih na tjelesnu čistoću, Kristovih nevjesti koje anonimno, samozatajno i skromno brinu o bolesnima, nepokretnima, napuštenima, slabima, koje čuvaju djecu, liječe, kuhaju, sviraju, njeguju i opismenjuju.
U prestravljujućem, strašnom smrtnom času neki imaju samo njih da ih drže za ruku, tješe ih i mole s njima.
U blagdanima koji su pred nama mnogi ne bi pojeli tanjur bakalara da im ga časne sestre ne skuhaju, i taj plemeniti, nesebični trud sama je srž Kristova učenja.
Dirnut će vas predanost i snaga njihove vjere. Nema ničega evanđeoskijeg od te brige za našu nesretnu i slabu braću i sestre.
Ali, što bismo zapravo s redovnicama koje bosonoge mole i spavaju samo dva sata s ciglom umjesto jastuka?
Kako će ikome pomoći da one ne pale bojler?
Zašto bi svijet postao bolje mjesto ako su se one zauvijek oprostile s ćaćom i materom, dale zaključati i sada ne vide ni sunca ni miseca?
Ne osuđujem, naravno, nikoga. Svatko od nas ima pravo na život kakav sam izabere, pa i ako ga uzbuđuju čudnovatosti.
Nije mi zazorno da netko uživa u patnji i iscrpljivanju svoga tijela, da moli krunicu dok se onesvijesti, a onda se ispljuska studenom vodom i mehanički nastavi: “… sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grešnike sada i na čas…”, ali stvarno ne vidim, teološki mi je nedoukučivo, šta Isus ima s time?
“Ma, oprosti, kad sam ja tako nešto rekao?” upitat će ih On vjerojatno jednog dana kad se na onome svijetu sastanu. Javna televizija će na Badnji dan popodne emitirati dokumentarni film o ovim španjolskim redovnicama, a ja uistinu ne vidim da bi išta bilo neprikladnije od ove samotne pobožnosti koja se odrekla ostatka svijeta.
Jer upravo na Božić valja pripadati svijetu.
Poruka je Božića, naučili smo prvo u Bibliji, a kasnije mnogo puta ponovili u Dickensovim i Andersonovim knjigama i u filmovima Franka Capre, u brizi za bližnje, u suosjećanju, u pomaganju onima koji su imali manje sreće od nas, a katolički fanatizam u kojemu će se netko zaključati i moliti prije mi nekako sebično i oholo djeluje, potpuno promašuje kršćansku bit.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Autor: Mate Uzinić / Leave a Comment
Došašćem smo se pripravili za Božić, koji je proslava blagdana Kristova rođenja. Posebno je to vrijeme liturgijske godine koje nas je pozvalo na budnost i koje samo po sebi svake godine ponovno u nama probudi posebne osjećaje. Sve nam se, makar za trenutak, čini ljepše, bolje, radosnije i sve nam postaje moguće. Zato smo u vremenu došašća izišli iz svojih svakodnevnih rutina.
Pripremali smo se za blagdan Božića slaveći mise zornice, pristupajući sakramentu pomirenja s Bogom, sudjelujući na duhovnim obnovama. To je kršćanska priprava za Božić! I čini se, gledano iz perspektive radosnog božićnog ozračja koje nas je zahvaćalo s približavanjem Božića, da ni jedan drugi povijesni događaj ne utječe na našu sadašnjost, ne ulazi toliko u njezin ritam, kao što to čini događaj Božića.
Sve nas to otvara otajstvu pravoga Božića, Božića u kojemu je Bog postao Emanuel, s nama Bog, Božića u kojemu je Bog ispunio sva svoja obećanja i naša najintimnija očekivanja, pokazujući nam kako i koliko nas ljubi. Božić je mjera Božje neizmjerne ljubavi prema nama!
Ulazeći u ljudsku povijest, tihim i nečujnim korakom, bez ikakve političke ili vojne moći, kao jedan od mnogih, bez privilegija, bez želje da bude različit, a u solidarnosti s uvjetima najslabijih i nemoćnih među nama, onih siromašnih i odbačenih, onih na “egzistencijalnim periferijama siromaštva” (papa Franjo), Bog nam pokazuje kako i koliko nas ljubi, ali i kako se ljubi.
Postoji, međutim, danas i jedan drugačiji Božić koji se donekle preklapa s pravim Božićem i njegovim porukama, a još više s onim našim tradicionalnim božićnim običajima, ali je opet i bitno drugačiji.
Potrošački je to Božić, Božić “blagdana”, u koji se ulaže velika energija i poprilično novca da bi nam dočarao umjetno stvorenu božićnu bajku u kojoj će se svaki pojedinac osjećati posebno, ali i u kojem je zanemaren onaj jedini razlog zbog kojega se svaki čovjek doista treba osjećati posebnim, odnosno da je Bog u betlehemskom Djetetu postao čovjek, da je Bog postao jedan od nas.
Bez toga razloga za proslavu Božića, o Božiću imamo toliko toga, ali nemamo Božić, Boga koji je u Djetetu postao jedan od nas. Zaustavila ga je površnost instantne božićne radosti, radosti ovdje i sada, radosti trenutka, radosti koju je moguće kupiti, ali koja se veoma brzo potroši i ostavi prazninu u duši i u novčaniku, a ne dotiče bitnu božićnu poruku. Slavlje Božića raskošnosti, koje od otajstva čini legendu, koreografiju, slavlje bez Slavljenika, kratkog je vijeka.
Čim se lampice ugase i ukrasi skinu, u naš se svijet vrati praznina. I sve ponovno postaje kao što je bilo prije, a možda i gore. Potrošački Božić, Božić “blagdana”, nestane zajedno sa svim rekvizitima koji su ga održavali na životu.
Poznate su Kristu te okolnosti. To su okolnosti poput onih u potrošačkom Betlehemu koji mu nije dao boravište, nego ga je otpravio u štalu. Zato je njegova štala nužno lišena svega što je suvišno, svega što nas može omesti na putu istinskog zajedništva s njim. Ali ta štala ima ono najbitnije. Ima ljubav kojoj ni krajnja bijeda nije prepreka.
Božja je to ljubav prema nama koja ne počiva na površnosti i ne očituje se u sentimentalnosti. Bog nam nudi puno više od toga. Istodobno to je i ljudska ljubav kao naš odgovor Bogu na ljubav kojom smo ljubljeni. Svjedoci te ljubavi su oni koji se nisu dali zavesti blještavilom površnosti, nego su poput Marije, Josipa i pastira postali svjedoci istinskog Svjetla koje je u betlehemskom Djetetu došlo na svijet.
Tama betlehemske noći, hladnoća srca stanovnika i oštra slama, odbijeni konak i vedro nebo nisu tek prošlost. Božićni događaj je aktualan i danas. I svatko od nas u svojoj slobodi i ovog Božića bira svoju ulogu u tom događaju. Nemojmo dopustiti da nas zavede površnost, da nama zagospodari sentimentalnost koja nam se nudi na svakom koraku, da nas zaslijepi svjetlost “blagdanskih” lampica potrošačkog Božića.
Uronimo u događaj božićnog otajstva, razmišljajmo o tome što Bog o Božiću učini za nas i otkrit ćemo put spasenja koji nam Bog nudi u jednostavnosti betlehemske štale i u odbačenosti odbačenih. Otkrit ćemo, također, da je taj put i naš put. Božić nam onda više neće biti samo prigoda za kratkotrajni odmak od svakidašnjice i trenutačna okrepa, površna prilika za zabavu koja brzo dođe i još brže prođe, nego će nam nastaviti biti ono što je Božić od svog početka bio i ostaje za sav svijet i cijelo čovječanstvo: početak nove ere na putu spasenja, jer “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet” (Iv 1, 9).
S ovim mislima na otajstvo koje slavimo, ali i upozorenjem na površnost kojoj smo i mi kršćani izloženi, svima vama želim sretan i radostan susret s Gospodinom o ovogodišnjem Božiću i blagoslovljenu novu 2015. godinu.
Mate Uzinić, dubrovački biskup
(IKA)
Autor: Drago Pilsel / Leave a Comment
Moram vas pitati: Božić, znate li što je to? Čist pogled. Eto. A ja ga nisam imao. Mnogo puta. Znali su me zbog toga kadikad ošamariti (ukoriti) moji učitelji i uzori. ”Nevjerojatno do koje mjere se lakomost, sebičnost, zavist, drskost, grubost, prostota, škrtost, pohlepa, i uglavnom čitav skup takvih osobina koje su dio ljudskog bića, mogu vidjeti na nečijem licu, u načinu hodanja, u pristupu, u pogledu” – piše argentinski pisac Jorge Luis Borges a čuo sam to baš od oca Bergoglija. Vjerujem da smo svi to kadikad primijetili, možda ne i artikulirali, ali jamačno osjetili u srcu. I to nam ostaje duboko, duboko urezano u pamćenje. [Read more…]
Autor: Ivo Josipović / Leave a Comment
Pozdrav Predsjednika Republike Hrvatske prigodom Božićnoga i novogodišnjeg prijema, Muzej sa suvremenu umjetnost, Zagreb, 22. prosinca:
Zahvaljujem vam svima na dolasku u ovaj lijepi prostor, na ovu skromnu svečanost obilježavanja nadolazećih blagdana, Božića i Nove godine. Dani su ovo kada jedni drugima želimo bolju budućnost u osobnom i obiteljskom životu. Sve čestitke počinju tim riječima. Jer unatoč svim razlikama, svi smo ipak samo obični ljudi, željni prije svega zdravlja, mira, sigurnosti i blagostanja.
U ovom začudnom prostoru u kojem se nalazimo, stalno ili privremeno stanuju umjetnička djela kroz koja umjetnost na originalan način svjedoče suvremenu povijest i suvremeni trenutak svijeta u kojem živimo. Ovo mjesto mašte, kreativnosti i najnevjerojatnijih ideja dobro poznaje vizije. Zna proniknuti u budućnost. Ovo je dobro mjesto za blagdanske poruke.
Poruke danas izrečene ovdje neće biti primarno političke. Ovo su u ovome mandatu moje zadnje blagdanske poruke i želim da one odišu zajedništvom, pomirbom i oprostom. Ovdje su pozvani i dobrodošli svi, iz vlasti i oporbe, vjernici i oni koji to nisu, ovdje su pozvani i moji suradnici, i moji oponenti. Želim govoriti o univerzalnim i humanim vrijednostima, kao što su i blagdani kojima idemo ususret.
Vrijeme Božića i Nove godine ima simboliku prijelaza – u bolje, u novo. Novi život. Novi početak. Ti dani uvijek ponovno bude vjeru u budućnost, bude optimizam, taj ”čarobni začin“ bez kojega nema pomaka na bolje. Kada slušamo Bachov bezvremenski ”Božićni oratorij“ ili tek jednostavnu, ali čarobnu melodiju ”Narodi nam se kralj nebeski“, kada gledamo slike velikih majstora, poput Michelangela, Giotta, možda Rođenje Kristovo, velikoga El Greca, bili vjernici ili ne, osjećamo ono nešto, onu nit koja bi, dobrotom i ljubavlju trebala povezati svakoga čovjeka.
To je ono što u idućoj godini želimo Hrvatskoj: da bude bolja od prethodne, želimo gospodarski oporavak, prosperitet i razvoj, poduzetnički uzlet, nova ulaganja, nova radna mjesta, osobito za mlade ljude, vraćanje povjerenja u institucije, daljnje smanjenje korupcije, sigurnost i stabilnost, socijalnu sigurnost i pristojan život za sve, još više standarde ljudskih prava i ekološki svjesniju, zeleniju Hrvatsku.
Veliki pjesnik, Paul Valery, govoreći o mogućnostima ljudskog duha rekao je jednom prilikom: ”Duh nam je poklonio poimanje vremena, prošlosti i budućnosti. Zahvaljujući tomu, možemo gledati unaprijed, zamisliti moguće i izdići se iznad trenutka. Zahvaljujući tomu, čovjek može napraviti otklon od sebe i uživjeti se u drugoga.“
Dani koji su pred nama prilika su za oživljavanje baš onih univerzalnih društvenih vrijednosti koje kriza uvijek gurne na dno, a tiču se svakog pojedinca osobno. Tiču se osobito odnosa prema drugomu.
To su vrijednosti koje su zajedničke svim religijskim i humanističkim tradicijama. U prvom redu mislim na vrijednost razlikovanja dobra i zla, na solidarnost, pravednost, empatiju, suosjećanje, uljudnost i umijeće razgovora.
Mislim na odgovornost – prema sebi, obitelji, okruženju, naciji i narodu.
Oživimo u sebi te vrijednosti!
Oživimo ih zbog sebe, ali i zbog sve većeg broja naših sugrađanki i sugrađana koji postaju žrtvama krize. Zbog svih onih koji su ostali bez posla, za čijim kompetencijama naizgled više nema potrebe. Zbog onih čije su tvornice, radionice i radna mjesta nestali i koji su u najboljim godinama ostali bez mogućnosti da zarađuju za obitelj.
Zbog umirovljenika. Oni su mudrost društva. Oni su duša svega što smo do sada izgradili.
Zbog siromašnih. Siromaštvo danas ima različita lica. Kriza nam je donijela i fenomen novoga siromaštva koje zahvaća mlade nezaposlene ljude, ljude s kvalifikacijama, obitelji s djecom. Kriza nam je donijela i dječje siromaštvo koje nosi dugoročno nesagledive posljedice.
Kriza je osobito zahvatila i reproduktivni dio populacije, generaciju građanki i građana koji su temelj opstanka hrvatskog društva. Žene i muškarce u mladim i srednjim godinama koji nemaju posla. Ili ga imaju, ali premalo zarađuju i ne mogu zasnovati obitelj s brojem djece koji bi stvarno željeli.
U istom problemu su često i zaposleni građani i građanke koji imaju materijalne, ali ne i socijalne uvjete za obitelj i djecu, jer ih korporativni sustav tjera da rade ”od jutra do sutra“.
Božić je blagdan obitelji. Bez obzira u kojem se obliku u našoj suvremenosti pojavljivala, obitelj ostaje temeljnom jedinicom na kojoj se gradi svako, pa i hrvatsko društvo. Stoga je obitelj, kako stoji i u hrvatskom Ustavu, ”pod osobitom zaštitom države“. Ne smijemo zaboraviti na to.
Dugotrajna gospodarska kriza u kojoj se nalazi Hrvatska praćena je krizom društvenih vrijednosti, a time i krizom demokracije. Kada se ne vidi budućnost, ljudi se lako okreću prošlosti. U takvim vremenima, opasnosti isključenja, mržnje, netolerancije i radikalizma uvijek ostaju latentno prisutni. Dvadeseto stoljeće s dva svjetska rata bilo je najtragičnija škola za Europljane i za čitav svijet. I posebno za Hrvatsku. Agresija na Hrvatsku stavila je tragičan pečat na kraj 20. stoljeća.
Rane koje su posljedica tih ratova, osobito Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata teško zacjeljuju.
Te rane bole generacijama. A, pomirenje i oprost, kao i pravedna kazna za zločin, pomažu da rane zacijele.
Povijesne i ratne nepravde koje su se događale na ovim prostorima, od kojih mnoge nikada nisu ispravljene, čiji krivci i zločinci nikada nisu kažnjeni, ponovile su se i za vrijeme Domovinskog rata. Mnogi nestali nisu nikada pronađeni, mnogi zločinci nisu još uvijek kažnjeni. Sve to i danas produžava liniju zla. Zato i dalje trebamo nastojati na tome da se svim nestalima uđe u trag, da se svim žrtvama oda počast, da se svim ratnim stradalnicima osigura pravo na dostojan život i da se svi krvnici privedu licu pravde.
Mi smo čuvari sjećanja na patnju svih ljudi stradalih u Domovinskom ratu, svih invalida, svih poginulih, svih oštećenih. Naše majke i očevi čuvaju slično sjećanje na Drugi svjetski rat. I danas, i ubuduće. Čuvamo i čuvat ćemo sjećanje kao štit od zla u budućnosti. Sjećanje kao most, a ne kao mač. Jer zlo ne smije nikada biti isprika za novo zlo.
Stvaranjem hrvatske države u herojsko vrijeme Domovinskog rata, zahvaljujući našim braniteljima, stvoren je vrijednosni potencijal za građenje budućnosti. Neka nam najbolje iz naše povijesti bude pozitivan poticaj za budućnost!
Imajmo više povjerenja jedni u druge, bez obzira na postojeće različitosti. Gradimo, a ne razgrađujmo. Kada razgovaramo neka nam polazište budu dobrohotnost i uzajamno uvažavanje. Kada se natječemo, neka nam kriteriji budu kvaliteta, ozbiljnost i savjest. Učinimo to za budućnost, jer naša Domovina to zaslužuje!
Hrvatska je zemlja s dugom i bogatom poviješću. Naša povijest broji stoljeća. Stoljećima Hrvati odolijevaju brojnim iskušenjima. Uz sve teškoće, uvijek smo išli dalje.
Danas smo punopravna članica europske zajednice naroda. Moramo dalje.
Ostala mi je u sjećanju metafora koju je papa Franjo izrekao u nedavnom govoru pred Europskim parlamentom: o ”ostarjeloj i stisnutoj Europi“ koja ne smije ostati takvom. Naša Hrvatska postoji stoljećima, ali nije ostarjela. I nećemo dozvoliti da ostari i onemoća.
Učinimo svi zajedno našu Domovinu snažnom i uspješnom!
Neka nam je sretan Božić, neka nam nova, 2015. donese pregršt radosti i uspjeha!
(Prenosimo s portala predsjednik.hr).
Autor: Jadranka Brnčić / Leave a Comment
Katkad nas od onoga što smo pozvani slaviti na Božić ne odvajaju samo folklor i pretjerivanja vezana uz proslavu, nego i naš idolopoklonički odnos prema Isusu. U takvom odnosu Isusa doživljavamo i štujemo izvan nas samih, kao ideal što bismo ga trebali doseći. Kao da se dijete položeno u jaslice može ‘‘doseći“! Ne treba li se prije k njemu sagnuti?
Na Božić slavimo, zapravo, naš vlastiti, istinski rođendan ukoliko vjerujemo, štoviše u tišini ćutimo, da je božanski dah položen u dubinama naših bića, da treperi u nama zajedno s našim dahom od čežnje da diše i plamsa.
Nije li Isus došao među nas i k nama ne samo da budemo kao on, nego da budemo on? Da se spustimo do našega božanskoga daha i dopustimo mu da se rasplamsa i prožme sve naše biće i naš život kao što jest njegov?
Teško ćemo to razumjeti ukoliko nemamo iskustvo nutarnje slobode proizašlo iz patnje u progonstvu u kojem se mičemo i jesmo u izvanjskome svijetu: prognani smo iz nas samih, iz naše božanske naravi te iz toga progonstva izlazimo, ponovno se rađajući.
Nikodem je pitao Isusa: kako to možemo biti nanovo rođeni?, a Isus mu odgovara: ‘‘Tko se ne rodi odozgor, iz daha, ne može vidjeti Kraljevstva Božjeg. Dah [hebr. ruah] diše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi ni kamo ide“. Tako je sa svakim nanovo rođenim. On uživa kraljevsku slobodu. Više se ne mora ravnati prema zakonitostima vanjskoga svijeta, nego prema božanskim zakonitostima u svojoj nutrini.
Na ovaj smo svijet rođeni jer smo, u savezu s našim Stvoriteljem , na to pristali i prihvatili kako bi nastavljao stvarati i ljubiti ovaj svijet . No, zaboravili smo na to. Kraljevska sloboda je poslušnost tom savezu koji oslobađa.
Ponovno se roditi znači radikalno se vratiti u vlastitu nutrinu, tamo gdje nam je dah darovan i povezuje nas s našim božanskim domom. Ponovno se roditi znači rađati se našem božanskom identitetu.
Nismo djeca samo našim ljudskim roditeljima (njima smo povjereni na brigu dok odrastamo), nego smo ponajprije djeca božanskoga doma. Radikalan povratak nama samima, povratak je tom domu. Što ne znači da više nismo odgovorni za naše djelovanje u svijetu. Naprotiv.
No, postavši božanskom djecom pozvani smo biti poslušni božanskim zakonima u kojima nema jamstva i sigurnosti ograničenih svjetova. Nutarnja sigurnost sigurnost je djeteta otvorena vlastitoj božanskoj naravi.
Nanovo rođeni počinjemo gledati nutarnjim očima i usklađujemo se s nutarnjim učiteljem u nama. Poput Abrahama pozvani smo otići iz ljudskoga zavičaja i otići u krajeve koje će nam taj učitelj pokazati, odnosno prema sebi samima, prema domu u nama. Prema Božiću.
U svojoj duhovnoj avanturi Abraham je susreo Melkisedeka, kralja pravednosti i mira. On ga uvodi u mir koji ne ovisi o vanjskom svijetu. U takvom miru vraćamo sve dugove što ih imamo prema božanskom djetetu kojega smo prognali u vanjski svijet te se možemo ne samo sagnuti k njemu, nego ga i uzeti na ruke i priviti k sebi.
Pozvani smo biti sinovi i kćeri nutarnje slobode, ljudi svjetla iz kojega smo došli i u koje se vraćamo. U tom svjetlu moguće je boraviti i na ovom svijetu – otkrivaju nam brojni mistici različitih duhovnih tradicija.
Ljudi kraljevske slobode su i ljudi kraljevske radosti , radosti kakva proizlazi iz vjenčanja ljudskog i božanskog – iz najdublje ljubavi. Takva ljubav i usred tuga i žalosti ovoga svijeta i našega bića, sama biva bez tuge i žalosti – kaže sufijski mistik Rumi.
Božić je prilika da se prisjetimo. Da se okrenemo prema svome domu na način na koji naš dah nalazi svoj dom u našem tijelu sada i ovdje.
Želim nam svima takvo novo rođenje. Tada nećemo samo nastojati oko boljega, pravednijega svijeta, nego ćemo u njemu, i uza sve tuge i žalosti, jednostavno – biti.
Autor: Branimir Pofuk / Leave a Comment
Božić sam zavolio već kao dijete. Lijepa je to i bajkovita priča u čijoj se dubini krije čitav rudnik spoznaja o čovjeku i njegovim odnosima s Bogom kojeg ima, ili s bogom kojeg nema pa ga ljudi izmišljaju, kako već tko vjeruje, čita, gleda, tumači i osjeća.
Kao i na štošta drugo što je ljudima važno i od čega čovjek živi, tako i na radost i svjetlo Božića jurišaju crkve nove globalne religije – profita. Uključite blagdane po našoj tarifi – tako nekako poručuje jedan prodavač brbljanja i mobitela.
Čuj! Da se blagdani mogu uključiti i isključiti po ovoj ili onoj tarifi, to je stvarno jedna od najblistavijih marketinških budalaština koju sam do sada čuo.
Pustimo vrijeme i običaje, vratimo se bitnom što treba znati i razumjeti o Božiću kao kršćanskom blagdanu i misteriju. Tiče se to podjednako i onih koji vjeruju, i onih koji ne vjeruju, a još ponajviše onih koji u svoju vjeru ili nevjeru sumnjaju jer takvi obično najviše i najbolje misle i razmišljaju.
U Novom zavjetu, a potom u predaji i običajima, božićna je priča okićena zvijezdama i zvjezdoznancima, anđelima, pastirima, magarcima, volovima, devama i istočnjačkim mudracima. Ali, u zajedničkom katoličkom i pravoslavnom nicejsko-carigradskom Vjerovanju (kad ostavimo po strani nesretni “Filioque”) čitava je priča sažeta u jednoj jedino rečenici: “I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom.”
Crkvene i teološke dogme, propisane velike “istine” o Bogu, treba shvaćati i prihvaćati onoliko doslovno koliko i biblijsku priču o stvaranju svijeta u šest dana. Nažalost, i današnji je svijet pun vjernika čija vjera počiva na uvjerenju da samo njihova religija, sa svojim svećenstvom, teolozima i obredima (a počesto i nacijom) posjeduje jedinu pravu i potpunu istinu o Bogu.
Još uvijek ima teologa i propovjednika koji upravo takvu vrstu vjere podgrijavaju u nesigurnim ljudskim srcima. Ti su bogoznanci potpuno sigurni, ili se barem takvima prikazuju, da su proučili i otkrili sve tajne svoga Boga, od njegove trojedinosti i podjela nadležnosti između Oca, Sina i Duha Svetoga, pa sve do najintimnije moguće veze s jednom ljudskom kćeri iz Nazareta prije nešto više od dva tisućljeća.
Ali, u svim vjerama, crkvama i religijama, baš kao i izvan njih, ima ljudi kojima Bog predstavlja nekoga i nešto potpuno tajanstveno, nedokučivo, nespoznatljivo, nadprostorno i bezvremensko, nekoga ili nešto što se sluti, čemu se čovjek nada ili za što doista može samo bez ikakvih dokaza vjerovati da postoji onkraj, izvan ili unutar svega ovog što je dohvatljivo našim osjetilima, razumu i osjećajima.
Ostavimo zato po strani i odgovor na pitanje “kako?”, koji Vjerovanje nudi u riječima “po Duhu svetom” i “od Marije Djevice”. Skratimo rečenicu na ono najbitnije: “I utjelovio se i postao čovjekom”.
Premda su se mnogi njegovi sljedbenici kroz povijest svojski trudili o svom Bogu nametnuti neki drugi dojam, a čine to i danas, u tim je riječima o kršćanskom Bogu sadržana jedna prelijepa, stoljećima skrivana misao: kršćanski je Bog nepopravljiv humanist.
Čovjek i čovještvo predmet su njegove ljubavi i čežnje. Mnogo više nego teologija, meni je o toj temi ispričala umjetnost. Uostalom, teološka se dubina nipošto ne može odreći glazbi genija kakvi su bili Johann Sebastian Bach, Wolfgang Amadeus Mozart i Ludwig van Beethoven.
Pored brojnih drugih djela koja spadaju u sakralnu glazbu, svaki je od spomenute trojice skladao po jednu veliku, za praktičnu liturgijsku upotrebu preveliku i predugačku misu. Takve su skladbe bila jednako neuobičajene, čudne i teško upotrebljive kako u Bachovoj prvoj i Mozartovoj drugoj polovici 18. stoljeća, tako i na početku 19. stoljeća kojeg svojom glazbom i stavom obilježava Beethoven.
Bach je bio protestant koji je veći dio života pisao duhovnu glazbu na njemačke tekstove u duhu Martina Luthera i njegove reformirane i pojednostavljene liturgije. Ipak, u svojoj Velikoj misi u h-molu posegnuo je za stoljećima nepromijenjenim latinskim tekstom katoličke liturgije.
Mozart je svoju veliku i svečanu Misu u c-molu skladao nakon što je napustio službu kod salzburškog nadbiskupa i kneza. Pisao je, dakle, to djelo što bi se reklo, baš za svoju dušu.
Naposljetku, Beethoven je bio sve samo ne pobožan i redovit posjetitelj crkava, ali ljudi iz katedrala njegovih skladbi i danas odlaze produhovljeniji i pobožniji nego da su bili u bogomolji, bilo kojoj i bilo čijoj. Jedno do takvih monumentalnih glazbenih djela, bez kojih bi obzor europskog duha i kulture bio nenadoknadivo siromašniji, upravo je Beethovenova Missa solemnis.
U svakom od tri navedena djela uglazbljen je i tekst Creda, dakle Vjerovanja, u kojem se nalazi i redak “Et incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria Virgine et homo factus est”. Kada se Bach pred sam kraj života, nakon dvadesetak godina ponovno vratio svojoj Velikoj misi, jedan od posljednjih stavaka koje je napisao bila je upravo u majstorski polifoni zborski slog ogrnuta rečenica “Et incarnatus est…”.
Mozart je svoj veliki Credo ostavio nedovršenim. Kao da mu do nastavka nije bilo ni stalo, posljednji dio teksta Vjerovanja koji je uglazbio bio je upravo “Et incarnatus est… et homo factus est”. Božje utjelovljenje za Mozarta je bila anđeoski lijepa i nježna sopranska arija, jedna od najljepših koju je napisao. U Beethovenovoj partituri, uskovitlanoj kao što je i ljudska povijest, nastaje čudesno zatišje u trenutku kada se u glasovima muškog zbora, izdaleka, prvi put javljaju riječi “Et incarnatus est…”, nakon čega se i svi solisti uključuju u dramatičan prizor u kojem Bog napušta nebeski tron i uspinje se u obličje smrtnog stvorenja s najljepšim i najstrašnijim darom: slobodnom voljom.
Dovoljno je već i malo sluha i smisla za glazbenu umjetnost da se čuje kako su sva trojica genija upravo te riječi nastojali osvijetliti posebnim tonovima, drugačijim od svih ostalih. Ti su glazbeni trenuci oltari u središtu njihovih skladbi koje nisu pisane za crkvu, nego su pisane zato da budu crkva. Ali, sve to može biti još jednostavnije.
Bio sam neku večer na lijepoj božićnoj priredbi i pametnoj predstavi studenata Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu. Na kraju se kolegama, studentima i gostima obratio pater Anto Mišić, jedan od profesora, učen čovjek, doktor znanosti i predavač nekoliko filozofskih i teoloških disciplina. Taj se katolički svećenik prihvatio teškog zadatka da bit i smisao Božića iskaže u nekoliko riječi.
Pokazalo se da mu je bila dovoljna i jedna. Rekao je: “Ovdje je važno samo jedno – čovjek”. Sva filozofija, teologija i umjetnost sastaju se u toj točci. Što se mene tiče, ne moram ove godine čuti nijednu drugu božićnu propovijed.
Sretan vam Božić. Ne morate vjerovati u Boga. Povjerujte u čovjeka. Onog u sebi i onog do sebe, ma tko on bio.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).