Iako je Slovenija ipak bila najliberalnija post-jugoslavenska država, ni ona nije bila pošteđena nekih od rečenih trendova. Na čelu promjena – makar djelomično, u kohabitaciji – je bio također komunist, koje je doduše bio nešto više liberalan, ali samo kad se radilo o Sloveniji, odnosno o teritoriji na kojoj je mogao računati na sigurnu većinu. [Read more…]
Blagdani u Remetincu
U zatvoru u Remetincu, kao i svake godine, pripremala se božićna predstava. Redatelj predstave, jedan seksualni prijestupnik, došao je Renu Sinovčiću i upitao ga: “Rene, hoćeš li igrati u božićnoj predstavi? Mogao bi glumiti betlehemskog pastira ili jednoga od trojice mudraca s istoka”, a Sinovčić mu je odgovorio: “Zahvaljujem na ponudi, vrlo rado bih igrao mudraca s istoka, ali bojim se da ću ja za Božić biti s obitelji. Svaki čas očekujem da mi Ćiro Blažević dođe s jamčevinom”.
Prošao je, međutim, Božić, a Ćiro se s novcem nije pojavio.
Nekoliko dana kasnije pripremao se novogodišnji program, a drugovi su opet pitali Sinovčića: “Rene, hoćeš li kupiti srećku novogodišnje lutrije?
Kad je početkom prosinca uhapšen, činilo se da će, što se reče, izaći prije nego uđe. Njegov prijatelj Miroslav Blažević potrčao je za policijskom Škodom Octavijom vičući: “Rene, ništa ne brini, tvoji su prijatelji uz tebe”. Sustigao je tada automobil na semaforu i prislonio na prozorsko staklo dlan raširenih prstiju, a Sinovčić je s druge strane, jedva susprežući suze, prislonio svoj, i cijela je zemlja bila dirnuta gestom Ćirine odanosti
Glavna je nagrada čitav vikend u sobi za bračne posjete”, a ovaj je i njih odbio riječima: “Momci, to mi super zvuči, ali u vrijeme izvlačenja mene više neće biti ovdje. Sad sam se čuo s Ćirom. Maloprije je krenuo od kuće i samo što nije donio moju jamčevinu”.
Ali, došla je i Nova godina, a Sinovčić je i dalje u reštu.
Kad je početkom prosinca uhapšen, činilo se da će, što se reče, izaći prije nego uđe. Njegov prijatelj Miroslav Blažević potrčao je za policijskom Škodom Octavijom vičući: “Rene, ništa ne brini, tvoji su prijatelji uz tebe”.
Sustigao je tada automobil na semaforu i prislonio na prozorsko staklo dlan raširenih prstiju, a Sinovčić je s druge strane, jedva susprežući suze, prislonio svoj, i cijela je zemlja bila dirnuta gestom Ćirine odanosti.
Kad je sudac Sinovčiću odrezao deset milijuna kuna jamčevine, svi su rekli: “Deset milijuna? Pih! To je sitniš za Ćiru”.
No, dani, evo, prolaze, Sinovčić je blagovao i remetinečki bakalar i novogodišnju puricu za koju se mnogi koji su izašli iz zatvora kunu da je najbolja što su ikad jeli, a Miroslav Blažević ne dolazi s obećanom torbom novca.
Za dragog prijatelja i dalje ima samo toplu riječ utjehe. I nije mu se zapravo ni čuditi. Da je Ćiro Blažević plaćao jamčevinu svim prijateljima koji su završili u zatvoru, što bi njemu, sirotome, naposljetku ostalo?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Samo da ne bude gore!
Labrador je poluotok u pokrajini Newfoundland i Labrador, koja se nalazi na krajnjem sjeveroistoku Kanade, i podijeljena je između anglofonog i frankofonog dijela zemlje. Tamo, u tom Labradoru, već dvadeset godina živi moj školski drug, ime mu neću spomenuti jer pretpostavljam da mu je draže da ga se ne spominje na ovim stranama svijeta, blizu grada u kojem smo imali zajedničku nevolju biti rođeni. Radi kao liječnik pri indijanskom rezervatu, nekoliko mjeseci pred rat svršavao je sarajevsku medicinu, a slučaj je htio da smo u ljeto 1993. teretnim Herculesom zajedno letjeli za Split.
U avionu je, koliko se sjećam, bio i jedan povjesničar, ali taj za ovu priču nije važan. Ja sam u avion Ujedinjenih naroda imao pravo ući jer sam bio novinar. Radio sam za Nedjeljnu Dalmaciju, i planirao sam da se nakon nekoliko tjedana vratim u grad. Nisam se vratio nikad.
On je imao lažnu potvrdu da je novinar, koju je izdala dobrohotna tajnica u jednoj zagrebačkoj redakciji, premda se tim poslom nikada nije bavio. Nije imao namjeru da se vrati, pa se nije ni vratio. U ovih dvadeset i jednu godinu nijednom nije posjetio Sarajevo ni bivšu Jugoslaviju. Jednom je, kaže, za novu godinu bio u Rimu. To je najbliže dokle je došao.
Riječ Labrador, tojest labrador, u našim se jezicima odomaćila zahvaljujući jednome psu, čiju pojavu, te dobru, trpeljivu i optimističnu narav poznaju svi. I on potiče s tog poluotoka, kao što i njegov puno krupniji, ali jednako dobar i pošten rođak njufaundlender potiče s New Foundlanda. Labradorom se ponose frankofoni stanovnici, mnogo više nego niklom, električnom energijom i svojom frankofonošću. Ništa od toga nisu birali, ali psa jesu
Osim lažne potvrde o novinarenju kojom je zadobio slobodu od rata, i većina drugih njegovih papira bila je nevažeća, lažna i neupotrebljiva. Ustvari, svi osim diplome. Ali i nju je trebalo nostrificirati, a to je teško išlo.
Ne znam kako je stigao do Labradora. Pitao sam ga, ali je on davao neke šaljive odgovore, u koje se nije moglo pouzdati. Vjerujem da su tri razloga za njegov tako dalek i čudan put: nije socijalno snalažljiv pa zato ga nije dopala bolja klima i urbaniji krajevi, nije osjetljiv na zimu, jer tko je u Sarajevu preživio bez grijanja zimu 1992. na 1993. neće mu ni na Grendlandu biti hladno, znao je francuski, jer mu je baka po ocu bila Francuskinja. To, inače, nisam rekao: Labrador je frankofoni okrajak pokrajine Newfoundland i Labrador.
Inače, tamo uz mog druga živi još pola milijuna stanovnika, na teritoriju koji je upola veći od Velike Britanije. Zima je duga, traje šest-sedam mjeseci, a ni ljeti temperatura nikad ne pređe dvadesetak stepeni. Anglofona većina su davni doseljenici iz Irske i Engleske, osim Francuza ima i inuitskih (eskimskih), metiskih i indijanskih zajednica.
Pri jednoj od indijanskih zajednica moj školski drug ordinira kao liječnik opće prakse. Kaže da je dobro naučio njihov jezik, koji je, ako ne laže, takav da se njime može reći ama baš sve što se može reći i na našem. Ponekad sanja na francuskom, ali će sve ovo dobiti svoj konačni smisao kada jednoga dana prosanja na indijanskom. Vjerujem mu da će se i to dogoditi.
Na Labradoru postoji jedna od većih hidrocentrala na svijetu, zove se Churchill Falls, i veliki rudnici nikla. Kao i svugdje, i tamo se rudari napate. Dolaze iz čudnih i bezimenih prekomorskih zemalja. Za razliku od moga školskog druga oni su nesretni, jer čeznu za domom i nije im palo na um da jednom mogli sanjati na indijanskom. Rudari ne sreću Indijance.
U vijesti piše da psa poklanjaju ratni veterani Montreala, glavnoga frankofonog grada u Kanadi, što i jest i nije tačno. Moj drug insistira da tu nije riječ o njima, nego o frankofonima Labradora. A gdje je Labrador od Montreala? To je jako daleko, kao što bi se nekad reklo za Tarćin, Blažuj i Pazarić, u odnosu na Sarajevo
Riječ Labrador, tojest labrador, u našim se jezicima odomaćila zahvaljujući jednome psu, čiju pojavu, te dobru, trpeljivu i optimističnu narav poznaju svi. I on potiče s tog poluotoka, kao što i njegov puno krupniji, ali jednako dobar i pošten rođak njufaundlender potiče s New Foundlanda. Labradorom se ponose frankofoni stanovnici, mnogo više nego niklom, električnom energijom i svojom frankofonošću. Ništa od toga nisu birali, ali psa jesu.
Očevi, djedovi i pradjedovi tih ljudi borili su se u Velikom ratu i u Drugom svjetskom ratu na strani Francuske i saveznika. U to vrijeme Newfoundland bio je britanski dominion. Ostat će do 1949, kada se, kao posljednja od deset provincija, priključuje Kanadi. U to vrijeme još uvijek je postojala surevnjivost između anglofonog i frankofonog dijela pokrajine, iza koje su stajali i povijesni razlozi: tokom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća Francuzi su pokušali zavladati Newfoundlandom i Labradorom, učiniti ih svojom kolonijom, ali nije išlo.
Stara je to mržnja: mogli su od nje i jedni i drugi da žive stoljećima, i da od mržnje načine svoje kulturne identitete, onako kako se to radi u krajevima iz kojih je pobjegao moj drug. Ali njima je, eto, od mržnje zanimljiviji jedan pas. On se ugradio u njihove kulturne i nacionalne identitete.
Ratni veterani frankofone Kanade, a sad već i njihovi sinovi, unuci i praunuci, četrdesetak godina francuskim predsjednicima poklanjaju po jednog štenca. Inače, nije dobro ljudima poklanjati pse. Živ stvor se ne poklanja, jer nikad ne znaš kakav će netko biti prema njemu. Nije dobro tako preuzimati odgovornost za nečiju sudbinu.
Ali, ipak, pretpostavka je da će se posluga francuskog predsjednika pobrinuti, i da će daleko od svoga zavičaja u predsjedničkim dvorima labrador živjeti gospodski.
Skoro sve moje novogodišnje želje tiču se onoga sirotinjskog i ponižavajućeg u našim životima: e, samo da ne bude gore! Po želji da ne bude gore robovi i služinčad svake vrste razlikuju se od slobodnih ljudi. Slobodni ne razumiju smisao ovakvih želja. Ali, ipak, poželim još ponešto: da francuski predsjednik zavoli svoga psa i da se mom drugu iz Herculesa ostvari njegov san
Nekoliko dana pred Božić po gregorijanskom mjerenju vremena objavljena je fotovijest da je udruga ratnih veterana Labradora poklonila psa Francoisu Hollandeu. Riječ je o tromjesečnoj kujici, koju je predsjednik nazvao Philae, po onom robotu koji je sletio na komet Čurjumov Gerasimenko, udaljen od Zemlje više od petsto milijuna kilometara. To je još mnogo, mnogo dalje od Labradora…
U vijesti piše da psa poklanjaju ratni veterani Montreala, glavnoga frankofonog grada u Kanadi, što i jest i nije tačno. Moj drug insistira da tu nije riječ o njima, nego o frankofonima Labradora. A gdje je Labrador od Montreala? To je jako daleko, kao što bi se nekad reklo za Tarćin, Blažuj i Pazarić, u odnosu na Sarajevo.
Francois Hollande sigurno će se dobro brinuti o svome psu, i tako će se jedna ratna patriotska tradicija prenositi kroz francusku kulturu, i kroz kulture jednoga prekomorskog svijeta. Psi su čuvari sjećanja.
Sjećam se dobro moje zabrinutosti za asocijalnog druga s lažnim ili neupotrebljivim dokumentima, koji je skupa sa mnom napuštao Sarajevo. On s nepoznatim ljudima nije mogao ni dvije riječi da progovori. I općenito, nije imao nikoga tko bi mu pomogao. Plašio sam se da će načisto propasti.
Često mi je na um padao u onih desetak godina koliko o njemu nisam ništa čuo, sve dok ne saznah da je na kraju svijeta i da na nekoj kanadskoj Kolimi liječi starosjedioce od mamurluka i drugih bolesti. I čeka noć kada će mu ove strane već biti toliko daleke da zasanja na indijanskom jeziku.
Skoro sve moje novogodišnje želje tiču se onoga sirotinjskog i ponižavajućeg u našim životima: e, samo da ne bude gore! Po želji da ne bude gore robovi i služinčad svake vrste razlikuju se od slobodnih ljudi. Slobodni ne razumiju smisao ovakvih želja. Ali, ipak, poželim još ponešto: da francuski predsjednik zavoli svoga psa i da se mom drugu iz Herculesa ostvari njegov san.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Treba nam e-Građanin
Novinar se stvarno mora odmaknuti od rada na izbornoj noći kako bi spoznao jednu lošu stvar. Da domaći mediji jednostavno nisu pratili sve tehnološke promjene posljednjih nekoliko godina i da zapravo jako kaskaju za svijetom, bez neke ideje što učiniti da se situacija poboljša.
Loš analitički dio koji se zasniva na principu ”krušku pod njušku” najčešće upitno potkovanim komentatorima, izvještajni dio koji se ponovno zasniva na uzimanju izjava te jednostavno prepisivanje informacija sa stranica Državnog izbornog povjerenstva. Eto, na to se svelo medijsko praćenje prvog kruga predsjedničkih izbora.
Već je vrijeme da se ministra tjera da napravi nešto na elektroničkom glasanju. Uvođenje e-Građanina, što je vjerojatno bio ponajveći uspjeh Vlade lani, samo slabo doživljen od šire mase, otvorilo je puteve i za e-glasanje. Jedinstveni ”račun” kojem može pristupiti samo jedna jedina registrirana osoba glavni je uvjet za takav način izlaska na izbore, koji u Europi nije nepoznat
Nešto što se faktički moglo osigurati postavljanjem statičke kamere u četiri stožera. Analize dan poslije bile su izuzetno šture i u najmanju ruku nedorečene. A pravu novinarsku reportažu iz te izborne noći nitko očigledno nije imao niti želje raditi.
Ono što je najviše za zabrinuti se je činjenica da ono što bi se trebalo definirati ”novim medijima” u Hrvatskoj također šljapka za modernim vremenom. Svi ti multimedijalni on-line portali uglavnom su služili kao prenositelji informacija s DIP-ovih stranica, kao da ljudi sami ne mogu otići tamo. Kreativnost nula bodova, sad je definitivno kako su mediji, osim kadrovske krize nastale suludim otpuštanjima, upali i u informatizacijsku krizu.
S druge strane, ministar uprave Arsen Bauk dan nakon izbora pohvalio se kako je informatički posao prebrojavanja glasova i obavještavanja javnosti bio obavljen precizno i brzo.
I tu je u pravu, država je danas što se tog informatičkog segmenta tiče otišla daleko u odnosu na vrijeme prije pet godina. No, na lovorikama se ne smije sjediti, tehnologije su danas takve da je sutra ono od jučer već jako zastarjelo.
Već je vrijeme da se ministra tjera da napravi nešto na elektroničkom glasanju. Uvođenje e-Građanina, što je vjerojatno bio ponajveći uspjeh Vlade lani, samo slabo doživljen od šire mase, otvorilo je puteve i za e-glasanje.
Jedinstveni ”račun” kojem može pristupiti samo jedna jedina registrirana osoba glavni je uvjet za takav način izlaska na izbore, koji u Europi nije nepoznat. Stoga je od ove administracije bilo za očekivati da naprave neki plan za koje bi se izbore, bar eksperimentalno, primijenio i ovakav način glasanja. Jer, budimo sigurni, ako HDZ dođe na vlast ove godine, oni to neće napraviti
Jedinstveni ”račun” kojem može pristupiti samo jedna jedina registrirana osoba glavni je uvjet za takav način izlaska na izbore, koji u Europi nije nepoznat.
Stoga je od ove administracije bilo za očekivati da naprave neki plan za koje bi se izbore, bar eksperimentalno, primijenio i ovakav način glasanja. Jer, budimo sigurni, ako HDZ dođe na vlast ove godine, oni to neće napraviti.
Pouzdanije je da Milijan Brkić animira ljude po terenu, nego li da se omogući ovaj vid glasanja kojim bi se povećala izlaznost, prije svega mlađih i educiranijih osoba, što tradicionalno nije HDZ-ovo glasačko tijelo.
Stoga će sve biti na ovoj ili nekoj budućoj vladi lijevog centra ili ljevice čak. Educirati ljude kako je mogućnost prevare s računalima teža nego li s listićima. Pojasniti da se time povećava utjecaj svakog čovjeka na glasanje. I tek na kraju infrastrukturno srediti ovaj oblik izbornog prava.
Ako nam mediji tapkaju u mjestu kad su informatizacija i hodanje u korak s vremenom u pitanju, neka se bar država potrudi napraviti nešto što će ljude potaknuti da razmišljaju o sutrašnjici, a ne o 1991. godini. Ili 45-oj.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Zokija poslati u PM
Hrvatska demokratska zajednica je u posljednjih petnaest godina imala četiri predsjednička kandidata od kojih je Kolinda Grabar-Kitarović, objektivno, najslabija.
I Mate Granić 1999., i Jadranka Kosor 2004. i Andrija Hebrang 2009. bili su krupnije, snažnije, uglednije političke figure, a opet nitko od njih troje nije dobio izbore, čak ni ozbiljnije ugrozio prvo Stipu Mesića, a kasnije Ivu Josipovića. Dvojica, dapače, Granić i Hebrang, nisu ni ušla u drugi krug.
Kako je jedna blijeda diplomatska činovnica, pojavom nalik ženama iz reklama za deterdžente, bez spomena vrijedne geste ili izjave, nakon mlitave, beskrvne kampanje u kojoj je izricala općenitosti iz novinskih horoskopa, ni sama u sebe ustvari ne vjerujući, oprezno čuvajući namještenje u Sjevernoatlantskom savezu, otišla dalje nego je itko iz njezine stranke u petnaest godina otišao, pa sad ulazi u finale sa zaostatkom manjim od jednog i po postotka i ima realne izglede da pobijedi?
Kako je jedna blijeda diplomatska činovnica, pojavom nalik ženama iz reklama za deterdžente, bez spomena vrijedne geste ili izjave, nakon mlitave, beskrvne kampanje u kojoj je izricala općenitosti iz novinskih horoskopa, ni sama u sebe ustvari ne vjerujući, oprezno čuvajući namještenje u Sjevernoatlantskom savezu, otišla dalje nego je itko iz njezine stranke u petnaest godina otišao, pa sad ulazi u finale sa zaostatkom manjim od jednog i po postotka i ima realne izglede da pobijedi?
Naprosto, ovo nije ista ona politička liga. Da je za HDZ prekjučer igrao Hebrang, Kosor ili Granić, svatko bi od njih troje, uvjeren sam, slistio Josipovića. Da je Tomislav Karamarko imao boljeg kandidata, još bi možda u nedjelju navečer sve bilo gotovo, građani Hrvatske nazdravili bi novom šefu države i prije odlaska na skijanje.
U ovim okolnostima SDP je dobio najviše što je mogao, Josipović ne treba biti nezadovoljan, pa ni ako za četrnaest dana izgubi, jer krivica uistinu nije na njemu. Nitko na njegovu mjestu ne bi bolje prošao. Nema takvog političkog talenta. Da je sam John Fitzgerald Kennedy ustao iz groba da predstavlja SDP, jednako bi prošao na predsjedničkim izborima 2014., nakon tri godine pustoši i beznađa Vlade Zorana Milanovića.
Upravo njemu predsjednička kandidatkinja HDZ-a može zahvaliti za neočekivanu glasačku omiljenost, premijeru koji zapravo ni sam više ne zna svoj politički smisao.
Primijetili ste, jedino čega se taj još može sjetiti kad ga upitaju zašto je na vlasti, jest nepouzdana, sve klimavija tvrdnja kako bi njegovi suparnici bili gori. Ni u večeri izbora nije to propustio kazati.
“Ljudi, nemojte se navući na HDZ. Prošle su samo tri godine, to su još uvijek isti ljudi”, zavapio je ponovno Milanović, kao ono janje u crtanom filmu otprije mnogo godina, što je bespomoćnim glasićem dosadno cmizdrilo: “To je vuk! To je vuk!”
I kako nas priča uči, ti su povici sve uzaludniji. Selo je iscrpljeno od kmečanja, seljaci više ne vjeruju u vuka. Jedva da će ostati ijedan naivac u idućih godinu dana, koliko nas dijeli od sljedećih parlamentarnih izbora.
U ovim okolnostima SDP je dobio najviše što je mogao, Josipović ne treba biti nezadovoljan, pa ni ako za četrnaest dana izgubi, jer krivica uistinu nije na njemu. Nitko na njegovu mjestu ne bi bolje prošao (…) nakon tri godine pustoši i beznađa Vlade Zorana Milanovića
Iznenađujući uspjeh HDZ-ove kandidatkinje u prvome krugu predsjedničkih izbora ozbiljno bi trebao zabrinuti esdepeovce, makar onu dvojicu-trojicu razumnijih, koji se još nečim dadu zabrinuti. Za 365 dana stvari će samo biti gore.
Karamarku koncem 2015. neće trebati ni slabi kandidati kao što je Grabar-Kitarović.
Zorana Milanovića porazit će neoblanjanom jelovom daskom, goblenom, sapunom od lavande, vunenim čarapama, metlom, kacijolom, baterijama od volta i po, čime god se sjete. Da vrećicu smrznutog graška stave na listić kraj Zorana Milanovića, vrećica smrznutog graška će dobiti izbore.
“This time next year”, što bi rekao Delboy iz “Mućki”, Zoran Milanović će oko ponoći ostati sam u izbornom stožeru Socijaldemokratske stranke, skamenjeno gledajući izborne rezultate na velikom displeju, i onakav skroman i strog prema sebi, kakvim ga je dragi Bog dao, ni tada neće kontati što ga je snašlo.
“Gospodine, hoćete vi još dugo?” upitat će ga nervozno čistačica s kantom vode u ruci.
…Čovjek je, istina, još mlad, nije mu vrijeme za penziju, ali moglo bi ga se riješiti kako se već rješavaju politički beznadni slučajevi, slanjem u diplomaciju. Ja znam izvrsno mjesto. Daleko na Pacifiku (…) Mala otočna državica Pizda Materina
Ne trebaju nam Vidoviti Milan ili Fatma Nur Dženet da proreknu taj potop. Esdepeovci imaju dovoljno vremena da se za njega pripreme.
Najbolje da za izborni stožer unajme prostoriju u kakvom pogrebnom poduzeću, a na pozivnicama za koktel sitno štampaju: “Molimo biti pošteđeni izraza sućuti.”
To je kao amen, malo se još zaista može učiniti da se SDP spasi. Pomoglo bi svakako da se oproste sa šefom, kupe mu zlatni sat, ugraviraju nekakvu dirljivu i, naravno, potpuno lažljivu zahvalu na poleđini, pa sve pažljivo i izokola mu dođu: “Ti si, Zoki, sigurno već umoran nakon svega dobrog i plemenitog što si učinio za našu hrvatsku domovinu…”
Čovjek je, istina, još mlad, nije mu vrijeme za penziju, ali moglo bi ga se riješiti kako se već rješavaju politički beznadni slučajevi, slanjem u diplomaciju. Ja znam izvrsno mjesto. Daleko na Pacifiku. Šest sati leta od Manile. Mala otočna državica Pizda Materina.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Dan idiota
Nekidan sam u Makedoniji održao razmjerno nezapaženo predavanje za studente novinarstva na sveučilištu u Skopju. Odmah na početku upozorio sam studente kako ih o našem tegobnom i prezrenom poslu nemam čemu posebno pametnom naučiti, osim možda dvije stvari: ako se ikad u životu nađu u prilici držati predavanje, da večer prije izbjegavaju kafane, a nađu li se pak ikad u životu u prilici pisati kolumnu, da svakako izbjegavaju ponedjeljak.
Među novinskim kolumnistima, naime – niste, srećom, nikad morali o tome razmišljati – ponedjeljak je ozloglašen, uklet dan. Ono što je za normalne ljude petak trinaesti, to je nama ponedjeljak, bilo koji. U našem poslu prvi se radni dan u tjednu stoga zove još i Dan idiota.
Razlog je razvidan: kako piše u rječniku parlamentarne demokracije – jedinoj knjizi tanjoj od rječnika sportskog novinarstva – nedjelja je ”praznik demokracije“. U nedjelju se uglavljuju i referendumi i izbori, kako oni lokalni tako i europski, u nedjelju se bira i sastav parlamenta i predsjednik države, sve važne stvari u takozvanim demokracijama, ukratko, događaju se nedjeljom.
Među novinskim kolumnistima, naime – niste, srećom, nikad morali o tome razmišljati – ponedjeljak je ozloglašen, uklet dan. Ono što je za normalne ljude petak trinaesti, to je nama ponedjeljak, bilo koji. U našem poslu prvi se radni dan u tjednu stoga zove još i Dan idiota
Sutradan će to biti glavna novinska tema: već u nedjelju navečer znat će se svi postotci i decimale, cijelu noć nacija će brujati o rezultatima i sinoćnjim izjavama, već do ujutro izbori će na internetu biti arhivska priča i mreža će brujati o pjevačici koja je zametena na autocesti zatrudnjela s vozačem vučne službe, i dok se na trafici pojave novine, relikt prošlog stoljeća, ljude će od cijelog jučerašnjeg izbornog cirkusa zanimati još samo mudroserski pravorijek novinskih kolumnista. Ne, jasno, zato što osobito štuju njihovo mišljenje, već – upravo obrnuto – zato da se nasmiju. Da vide kako se idiot osramotio.
Prirodom srednjovjekovne novinske tehnologije, on je, naime, svoj tekst morao pisati i napisati još jučer, u nedjelju, iako tada a) nije imao pojma tko će na ”praznik demokracije“ pobijediti i tko će ponedjeljak dočekati kao predsjednik države, ili je to, još gore, b) prilično pouzdano i sasvim samopouzdano znao. Zbog čega, shvatili ste, ponedjeljak i zovu Dan idiota.
Zbog toga, eto, kolumnisti bježe od ponedjeljka kao tamjan od biskupa. Zato, kad se dijele kolumne, oni pametniji traže kod urednika vezu da uzmu, primjerice, utorak ili subotu. Ivica Ivanišević, recimo, lagodni je subotnji termin – pouzdano znam – platio hiljadu eura. A kad sam, još samo ovaj primjer, onomad u restoranu Feniks u Dugopolju slučajno zatekao Antu Tomića s nehajno na stolicu odloženim pršutom u škartocu solinskog Cemexa, prepredeni me Vlaj bezočno uvjeravao kako ga nosi na analizu: dok sam shvatio, bilo je kasno.
Najvećeg idiota u redakciji, da skratim, lako ćete prepoznati po fotografiji u kolumni od ponedjeljka.
Prirodom srednjovjekovne novinske tehnologije, on je, naime, svoj tekst morao pisati i napisati još jučer, u nedjelju, iako tada a) nije imao pojma tko će na ”praznik demokracije“ pobijediti i tko će ponedjeljak dočekati kao predsjednik države, ili je to, još gore, b) prilično pouzdano i sasvim samopouzdano znao. Zbog čega, shvatili ste, ponedjeljak i zovu Dan idiota
Njemu pak preostaje da pribjegava raznim sitnim profesionalnim trikovima. Početnika među ponedjeljnim idiotima, na primjer, prepoznat ćete po dirljivoj vjeri kako se od svih ponedjeljnih kolumnista u povijesti štampanog novinarstva on prvi dosjetio genijalne ideje da potpuno ignorira cijelu stvar.
U nedjelju su tako održani neizvjesni i dramatični predsjednički izbori, dežurni su noćni urednici posljednje izdanje napunili velikim fotografijama pobjednika, optužbama poraženih i svim onim postotcima i decimalama, televizija i internet analiziraju kako je nacija skrenula lijevo ili desno, cijela država komentira jučerašnje izbore, a naš idiot u kolumni demonstrira intelektualnu nadmoć razvlačeći društveni kontekst slučaja iz Sračinca kraj Varaždina, gdje je velečasni Siniša Dudašek u skandaloznom proglasu upozorio svoje župljane da se one obitelji kojima svećenik dvije godine uzastopno nije blagoslovio kuću više neće smatrati vjerničkima, te time gube sva prava u Crkvi.
Iskusniji među idiotima koriste stoga ponešto sofisticiranije spisateljske alate, pa pribjegavaju i esejistici ili proznoj fikciji, a neki čak i poeziji. Satiričari, recimo, pišu izborne humoreske ili dijaloške skečeve, oni ambiciozniji sklanjaju se u meandre postmodernističkog metateksta, a najambiciozniji već desetljećima domišljaju sam sveti gral ponedjeljne kolumnistike: Polivalentni Komentar PK4 koji se može čitati sa sve četiri strane – ili koliko već ima predsjedničkih kandidata – pokrivajući sve opcije i ubojito precizno analizirajući rezultate izbore bez obzira tko je na njima pobijedio.
Najkukavnije očajnike među njima prepoznat ćete pak po bijednom dvosmislenom autoironijskom tekstuljku o nesretnicima koji kolumnu o predsjedničkim izborima moraju pisati dan ranije, u nedjelju, dok pošteni svijet radi na Konzumovim kasama – dok se dakle još ni izbliza ne zna koji će od predsjedničkih kandidata pobijediti, i koji će od njih četvoro sutrašnje novine čitati u uredu na Pantovčaku.
Pa u posljednjoj rečenici zaključi kako se upravo po njima ponedjeljak nakon predsjedničkih izbora zove Dan idiota.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Prijetnje političkih vampira
Papa Franjo o ljubavi i nježnosti te o pretvaranju oružja u plugove, hrvatski duhovnici o ratu koji traje. Suprotno uobičajenom shvaćanju Božića kao blagdana blagih vijesti, zajedništva i pomirenja, neki su hrvatski biskupi zagadili svetu noć porukama mržnje: grleći se s osuđenim ratnim zločincima, zalupili su vrata najvišim predstavnicima legalno potvrđene državne vlasti, javno im dovikujući neka im na mise ne dolaze.
Navodno veliki katolici prijete krvavim Božićem. Isus se ove godine u Hrvatskoj nije rodio kao mirotvorac, nego kao mrki, do zuba naoružani ratnik.
Hrvatska za nekoliko dana ulazi u novo ljeto koje je okruglih sedamdeset godina udaljeno od okončanja Drugog svjetskog rata i dva puna desetljeća od završetka Domovinskog rata. Ali, za razliku od ostatka svijeta, ovdje se davno zaključeni ratni konflikti smatraju nezavršenima. Čak se ponovno pokušavaju otvoriti.
Ne samo bivše ratnike nego i političke ličnosti, a poglavito crkvene velikodostojnike, jako svrbe prsti za oružjem. Ratno se ozračje pokušava konstituirati kao trajno stanje. Neki se povijesno adaktirani sukobi na svaki način hoće oživiti. Ponovno se reaktualiziraju teme koje je hrvatsko društvo davno moralo apsolvirati. U Hrvatskoj 1991. postaje godina koja se stalno vraća
U normalnim zemljama obljetnica se 1945. obilježava s mišlju da se nekadašnji rat nikada više ne vrati. U Hrvatskoj upravo suprotno, da bi se nekadašnji ratovi ponovno prizvali i vratili. Davno završene vojne ovdje ne pripadaju prošlosti. Ovdje se ponovno rade mobilizacije i ljudi pozivaju u ratni stroj.
Ne samo bivše ratnike nego i političke ličnosti, a poglavito crkvene velikodostojnike, jako svrbe prsti za oružjem. Ratno se ozračje pokušava konstituirati kao trajno stanje. Neki se povijesno adaktirani sukobi na svaki način hoće oživiti. Ponovno se reaktualiziraju teme koje je hrvatsko društvo davno moralo apsolvirati. U Hrvatskoj 1991. postaje godina koja se stalno vraća.
U preslikavanju situacije iz onoga vremena pokušava se, kao prvo, ponovno nametnuti pitanje države kao još uvijek neriješeno. Tako ovih dana jedan utjecajni član HDZ-a, komplimentirajući šefu svoje stranke, tvrdi da je Tomislav Karamarko, doslovce, državotvoran. To ga, kao, čini dobrim čovjekom i političarom, pogodnim da upravlja današnjom Hrvatskom.
Što danas, gotovo dvadeset i pet godina nakon formiranja samostalne hrvatske države, znači biti državotvoran? To znači optirati za nešto što je već realizirano! Hrvatska država postala je činjenicom prije skoro četvrt stoljeća. Kako je to notorno i neporecivo, onda se stalno pokušava proizvesti atmosfera njene ugroženosti.
Hrvatska je članica Europske unije i NATO-a, a ovdje se stalno podgrijava sumnjičavost u njenu izvjesnost. Na sve se strane otkrivaju urote i zaplotnjaci, antihrvatski elementi. Neki branitelji prijete da će hrvatsku državu “vratiti” kako oni najbolje znaju, “oštrom silom”, dakle oružjem. Karamarkova desnica pokušava opanjkati vladajuću ljevicu kao one koji Hrvatsku nisu htjeli. Osjećaj zavjere i domoljubne panike pokušava se pretvoriti u trajno stanje hrvatske svijesti. Neprijatelj je, kako je netko već primijetio, postao konstitutivan.
Neki branitelji prijete da će hrvatsku državu “vratiti” kako oni najbolje znaju, “oštrom silom”, dakle oružjem. Karamarkova desnica pokušava opanjkati vladajuću ljevicu kao one koji Hrvatsku nisu htjeli. Osjećaj zavjere i domoljubne panike pokušava se pretvoriti u trajno stanje hrvatske svijesti. Neprijatelj je, kako je netko već primijetio, postao konstitutivan
Samo u tom je kontekstu moguće razumjeti i božićnu propovijed nadbiskupa Josipa Bozanića, koji je s oltara zagrebačke katedrale ovom prilikom obnarodovao vlastitu varijantu prokazivanja nekih navodnih unutarnjih neprijatelja. Njegova više politička nego vjerska teorija zavjere tvrdi da snage koje naziva “ideolozima razvaline” namjerno uništavaju Hrvatsku. Hrvatska, dakle, nije ugrožena nizom loših vlasti, od kojih su neki pokrali državu, drugi se pokazali nesposobnima nositi s teškom ekonomsko-socijalnom krizom, nego se, po kardinalu Bozaniću, hrvatska država namjerno podriva i ruši iznutra.
Na istom je tragu i njegovo nazivanje branitelja koji prosvjeduju pod šatorom na Savskoj “čuvarima temelja kuće”. Veterani sigurno imaju velike zasluge za obranu i opstanak Hrvatske, ali pretvarati bilo koju društvenu skupinu u kerbere države, to je nespojivo s demokratskim poretkom. Takvim se porukama u braniteljskim redovima raspiruje nezdravi solunaški, subnorovski ili provoborački refleks.
Usto, implicira se postojanje onih od kojih državu treba čuvati, što proizvodi atmosferu općeg sumnjičenja. Tako Bozanićeva homilija neodoljivo podsjeća na retoriku bivšeg jugorežima: borački se redovi pozivaju neka budu uvijek budni jer neprijatelj nikada ne spava.
Suprotno forsiranoj potrazi za državnim neprijateljima, hrvatskoj državi ne prijeti nikakva opasnost. Ni izvana ni iznutra. Prijeti joj mogućnost da bude doživljena kao promašen projekt jer se pokazuje neuspješnom. Ako je danas moguće govoriti o nekakvoj državotvornosti, onda je prije svega treba mjeriti po poštovanju institucija hrvatske države. U čemu su veliki državotvorci nerijetko vrlo tanki.
Drugo, 1991. godina pokušava se u Hrvatsku vratiti i upornim reanimiranjem davno, prije dvadeset godina moćnom pobjedom zaključenog rata. Može se razumjeti kad pobijeđeni žive u prošlosti i sanjaju revanš. Ali nešto je jako trulo u Hrvatskoj kad se jednom dobiveni rat ponovno želi voditi. Rat koji teče izgleda da je trajna čežnja hrvatskih nacionalista.
Bijeg u povijest uvijek otkriva nemoć u suočavanju s današnjim vremenom. Oni koji Hrvatsku danas pokušavaju vratiti na početak devedesetih ili još dublje u prošlost, ponovno otvarajući već apsolvirana pitanja države, davno dobijenih ratova ili nacionalne pomirbe, s puno se razloga mogu smatrati snagama političkog vampirizma
Mnoge parole koje u posljednje vrijeme prebukiraju hrvatski javni prostor zvuče kao reprint one zloslutne o tome da “ni oružane bitke nisu isključene”. Treba li podsjećati da je s tom najavom Slobodan Milošević svojedobno pokrenuo agresiju?
Ali, hrvatske su granice mirne, pa kako nema nikakva znaka izvanjske invazije, pokušava se zametnuti rat iznutra. Jedan umirovljeni admiral govori o “unutarnjoj agresiji”, tražeći ponovno, doslovce, oslobađanje Hrvatske. Jedan biskup priziva novu Oluju i aktualnu vlast naziva zločinačkom te uspoređuje s nacistima. Politička i stranačka utakmica pokušava se pretvoriti u drugo poluvrijeme Domovinskog rata.
Histerično se traga za mrskim neprijateljem u “našim redovima”. Oni koji su prije dvadeset i nešto godina bili skupa, u istom rovu, sada su odjednom na suprotnim stranama. U vukovarskoj koloni sjećanja, među ljudima koji su se došli pokloniti žrtvama, traži se nekakva navodno peta kolona. Neki se vukovarski heroji ili njihovi potomci proglašavaju četnicima ili jatacima velikosrpske agresije. Branitelji na Savskoj plakatiraju da ovoga puta ratuju protiv Jugoslavena, kao što su 1991. ratovali protiv Jugoslavije. Premda je Jugoslavena u Hrvatskoj, saznajemo, jedva tristotinjak. Šačica jada, reklo bi se.
Za potpaljivanje ratnog ozračja koriste se i pitanja koja nikako nemaju veze s ratom. Nevjerojatan je postupak jednog studentskog kapelana koji je bolno pitanje pobačaja iskoristio da bi u božićnoj noći širom Hrvatske poslao poruku kako “rat nije gotov”, jer “preko Dunava opet dolaze da ubijaju našu djecu”.
Čovjek koji je u Crkvi zadužen za rad s mladima jednu je posve izmišljenu priču o tome da liječnici s one strane Dunava u Hrvatskoj rade abortuse, jer domaći ginekolozi, pozivajući se na priziv savjesti, to odbijaju, dakle takvu je ekplozivnu mješavinu don Stojić, bez ikakve provjere, plasirao u javnost mobilizirajući mržnju i zagovarajući stanje permanentnog rata u Hrvatskoj. Očito, sva su sredstva dozvoljena, samo da rat u glavama nikad ne stane.
Odbacujući pomirbu, Tomislav Karamarko najavljuje otvaranje nekog novog unutarhrvatskog sukoba, nudi logiku građanskog rata, vraća Hrvatsku tamo gdje je bila prije sedamdeset i nešto godina
Treće, kao neriješeno se pitanje, koje datira još s početka devedesetih, odjednom počeo postavljati i projekt, uvjetno rečeno, nacionalne pomirbe. Šef HDZ-a, aspirirajući najmanje na funkciju premijera, a moguće i kancelara, koncept pomirbe djece ustaša i partizana prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana proglasio je propalim i gura svoj plan lustracija.
Tuđmanova ideja nacionalne pomirbe, skrojena po mjeri uglavnom nemodernih država, imala je mnogo političkih deficita, a neki su njeni aspekti, poput miksanja kostiju, bili i civilizacijski potpuno neprihvatljivi. Naslijeđe dva u prošlosti teško sukobljena ideološka bloka i danas opterećuje Hrvatsku. Linija nacionalne podjele iz Drugog svjetskog rata, s vremenom prilično izblijedjela, kao da se opet produbljuje.
Moderne i demokratske zemlje takve terete prošlosti rješavaju sredstvima pravne i demokratske države i tolerantnog društva. Ali i takva falična, Tuđmanova je ideja superiorna politici koju njegovi stranački nasljednici danas zagovaraju.
Odbacujući pomirbu, Tomislav Karamarko najavljuje otvaranje nekog novog unutarhrvatskog sukoba, nudi logiku građanskog rata, vraća Hrvatsku tamo gdje je bila prije sedamdeset i nešto godina.
Bijeg u povijest uvijek otkriva nemoć u suočavanju s današnjim vremenom. Oni koji Hrvatsku danas pokušavaju vratiti na početak devedesetih ili još dublje u prošlost, ponovno otvarajući već apsolvirana pitanja države, davno dobijenih ratova ili nacionalne pomirbe, s puno se razloga mogu smatrati snagama političkog vampirizma.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Demonski um don Stojića
Pobačaj je teška moralna dvojba za koju ću poraženo priznati da joj ne znam rješenje. Nekad sam bio slobodouman, nedvosmisleno pro choice, ali roditeljstvo me prije devetnaest godina pokolebalo. Drhteći od dotad nepoznate ljepote i straha, dok sam na ultrazvuku gledao sina, ne većega od jezgre badema, kako bubri u utrobi moje žene, učinilo mi je, iskreno, mučnom pomisao da netko nasilno iščupa takav jedan krhki i majušni zametak života.
Na drugoj strani, na svijetu je mnogo jada. Mnogo je, na primjer, nesretnica koje, ostanu li trudne, moraju izabrati između djeteta i zaposlenja jer i jedno i drugo naprosto ne mogu zadržati. Tko sam ja da sudim nekome tko se našao u takvoj egzistencijalnoj stupici?
“Rat još nije gotov”, počeo je te večeri mladi propovjednik i svoju tvrdnju zatim potkrijepio jednom skandaloznom pričom koju je, doduše, samo načuo, od nekoga koga nije naveo, a koja ide, po prilici, ovako. Ginekolozi u vinkovačkoj bolnici, listom se pozivajući na priziv savjesti i svoj tvrdi katolički odgoj, ne žele činiti pobačaje te se za ovakve zahvate angažiraju srpski liječnici s druge strane granice. “Našu djecu za novac dolaze ubijati oni preko Dunava”, završio je don Stojić ogorčeno, “isto kao prije dvadeset godina kada su dolazili ubijati”
Nema tu jednostavnog odgovora i zapravo me živciraju glupani koji misle da ga ima, oni što pred bolnicama zapjenjeno izvikuju svoj stav, kakav god on bio, i velikim ga slovima ispisuju na transparentima, a specijalno mi je odvratno, drsko i bezosjećajno kad netko takvu užasnu traumu, nešto tako intimno i bolno iskorištava u političkim borbama koje s nerođenima ustvari nikakve veze nemaju. Učinio je to na Badnjak, na misi za demonstrante ispred Ministarstva branitelja, svećenik don Damir Stojić.
“Rat još nije gotov”, počeo je te večeri mladi propovjednik i svoju tvrdnju zatim potkrijepio jednom skandaloznom pričom koju je, doduše, samo načuo, od nekoga koga nije naveo, a koja ide, po prilici, ovako. Ginekolozi u vinkovačkoj bolnici, listom se pozivajući na priziv savjesti i svoj tvrdi katolički odgoj, ne žele činiti pobačaje te se za ovakve zahvate angažiraju srpski liječnici s druge strane granice. “Našu djecu za novac dolaze ubijati oni preko Dunava”, završio je don Stojić ogorčeno, “isto kao prije dvadeset godina kada su dolazili ubijati”.
Vjernici na ponoćki pred Ministarstvom na ovo su se prestravljeno prekrižili, nitko od njih nije imao pitanja, premda je koješta ostalo nejasno. Za početak, tko je Stojiću rekao da srpski ginekolozi čine abortuse u nas i može li se ona ili on uzeti kao vjerodostojan izvor? Zatim, ako je to s abortusima i istina, kako bi se, za Boga miloga, moglo izjednačiti s ratnim strahotama?
Ako se jedna Hrvatica svojevoljno spustila na ginekološki ležaj, potpisom garantirala pristanak na legalan medicinski zahvat, što ga je u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi napravio stručno osposobljen liječnik, pa bio on i Srbin, morate zbilja imati demonsku maštu da taj događaj usporedite s klanjem na Ovčari.
Ako se jedna Hrvatica svojevoljno spustila na ginekološki ležaj, potpisom garantirala pristanak na legalan medicinski zahvat, što ga je u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi napravio stručno osposobljen liječnik, pa bio on i Srbin, morate zbilja imati demonsku maštu da taj događaj usporedite s klanjem na Ovčari
Don Stojić bi se trebao stvarno zabrinuti za svoje duševno zdravlje, savjetovati možda i s egzorcistom je li svećenički poziv za njega, kad on na sam Badnjak s oltara ovako sablažnjivo bogohuli, širi ovakvu izopačenu šovinističku propagandu, gotovo goebbelsovsku konstrukciju glasina i izvrnutih činjenica ne bi li raspalio vjersku i nacionalnu nesnošljivost.
Tu vam dođe bistrije zašto rat, kako bi rekao Damir Stojić, još nije gotov. Rat nije gotov jer mnogi jednostavno ne žele da on bude gotov. I spremni su, kako vidimo, i lagati i izmišljati stalno nove razloge da bi nastavili svoje mizerne, strašne, mržnjom ispunjene živote.
A može se, naravno, i drugačije. Prošli tjedan u Slobodnoj Dalmaciji Ivica Ivanišević objavio je genijalan tekst o Beatlesima, koji je za ove naše prilike vrlo poučan. John Lennon, Paul McCartney, George Harrison i Ringo Starr, kako i vrapci znaju, su iz Liverpoola. Manje je poznata činjenica da je Liverpool, kao strateški važna luka, britanski grad koji je nakon Londona najviše stradao u Drugom svjetskom ratu.
U napadima teških bombardera Reichsmarschalla Göringa, Ivanišević se potrudio naći precizne podatke, poginulo je 2716 građana Liverpoola, potpuno je uništeno 6500 domova, a čak 190.000 stambenih jednica pretrpjelo je veća ili manja oštećenja.
Don Stojić bi se trebao stvarno zabrinuti za svoje duševno zdravlje, savjetovati možda i s egzorcistom je li svećenički poziv za njega, kad on na sam Badnjak s oltara ovako sablažnjivo bogohuli, širi ovakvu izopačenu šovinističku propagandu, gotovo goebbelsovsku konstrukciju glasina i izvrnutih činjenica ne bi li raspalio vjersku i nacionalnu nesnošljivost
Usred ovog užasa, u podrumskim skloništima, zasipane sitnom prašinom, kmečale su četiri muške bebe. Njih četvorica rodili su se u eksplozijama, jaucima i kletvama, u krvi, gnjevu i mržnji, i kasnije se, kad su odrasli, proslavili čudesnim muzičkim djelom koje je cijelo, bez ostatka, od ljubavi.
I gdje su, molim vas, počeli karijeru? U Njemačkoj, među dojučerašnjim neprijateljima. 1960, samo petnaest godina nakon rata, Beatlesi stječu prva spolna iskustva s mladim Njemicama, zajedno s autorskom i sviračkom zrelošću s kojom će nešto kasnije čitav svijet zaluditi.
Prije nego drugi put kažete da rat između nas i Srba ni nakon dvadeset godina još nije završio jer su “rane još svježe”, poslušajte četvoricu engleskih dripaca, od kojih George Harrison tada još nije ni bio punoljetan, kako u hamburškom Star Clubu na svojim jeftinim češkim gitarama žustro drndaju “The Hippy Hippy Shake” i “Sweet Little Sixteen”.
Takvo se nešto trebalo čuti ispred Ministarstva branitelja na Badnjak. Mnogo prije imbecilno zlih izmišljotina o srpskim ginekolozima koji ubijaju hrvatsku nejač, okupljenima je trebalo pustiti Johna Lennona. On možda nije bio naročiti vjernik, “Imagine” mu je vrlo ateistička pjesma, ali ima u njegovu opusu i jedna koja bi savršeno poslužila prilici, “Happy Xmas (War Is Over)”.
Meni je to jedna od najdražih božićnih stvari, s jednostavnim tekstom, umiljatom, slatkastom melodijom i dječjim zborom, sve kako žanr traži, a na samome kraju dolazi stih koji trebamo čuti, mudrost koja nam danas i ovdje nasušno treba: War is over, if you want it/ War is over now/ Happy Xmas.
Rat je gotov, ako to želite.
Rat je gotov sad.
Sretan Božić.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
1989. nam se nije desila (3)
S političkim promjenama nastalim nakon 1989. međutim, okolnosti se mijenjaju. S jedne strane, uvodi se politički pluralizam, te se povećavaju slobode političkog djelovanja i organiziranja – makar inicijalno i, u slučaju postjugoslavenskih država, ne bez rizika i ograničenja. No, s druge strane, riječ ”autonomija“ postala je ”problematična“, a ideja autonomije neprihvatljiva predstavnicima većine. [Read more…]
Gdje li ih samo nađu?
Gdje li ih samo nađu? Gdje se odgajaju takvi? U koje škole idu? Tko su im roditelji? Kako na njih gledaju susjedi? Što kaže rodbina? Kako se osjećaju bake kad vide što im unuci i unuke rade? U pristojnim vremenima, kad bi netko iz obitelji zabrazdio “na krivu stranu”, spuštale su se rolete, zatvarale škure, nije se izlazilo van, jer je sramota bila opća, familijarna. Stid se, na taj – danas – čudan način, pokušavao javno prikriti.
Možda ovaj uvod na prvu izgleda dramatično, ali je daleko od toga. Pročitajte sljedeće rečenice. One su dramatične.
Ovako kaže priča: Slobodna Dalmacija je u srijedu 17. prosinca objavila tekst Marine Karlović Sabolić, novinarke koja je dan ranije bila na sjednici Upravnog vijeća Agencije za zaštitu okoliša. Tamo se raspravljalo o onoj famoznoj selidbi Agencije u Zagreb Tower do koje je došlo na inicijativu resornog ministra Mihaela Zmajlovića, o kojoj su novinari namrčili već previše tinte i potrošili megabajte i megabajte internetskog prostora. Ovo je, međutim, korak dalje.
Gdje li ih samo nađu? Gdje se odgajaju takvi? U koje škole idu? Tko su im roditelji? Kako na njih gledaju susjedi? Što kaže rodbina? Kako se osjećaju bake kad vide što im unuci i unuke rade? U pristojnim vremenima, kad bi netko iz obitelji zabrazdio “na krivu stranu”, spuštale su se rolete, zatvarale škure, nije se izlazilo van, jer je sramota bila opća, familijarna. Stid se, na taj – danas – čudan način, pokušavao javno prikriti
Na toj je sjednici prvi put objavljen i službeni podatak o tome koliko će ta zajebancija (da, zajebancija, jer je vrlo teško pristojnim rječnikom opisati tešku otimačinu javnog novca) koštati građane. Izračun je jasan. Uostalom, napravio ga je, javlja Slobodna, glavom i bradom ravnatelj Agencije Neven Voća: preseljenje Agencije u novu građevinu u tzv. zagrebački City s dviju lokacija (Trg maršala Tita u strogom centru Zagreba i Ksaver, nekadašnji elitni kvart u sjevernom dijelu) porezne obveznike svaku godinu koštat će više od 667 tisuća kuna!
Za pet godina, kako se ovakve akcije obično i računaju, ova zajebancija u režiji državne vlasti koštat će nas 3,38 milijuna kuna. Plus troškovi selidbe 431 tisuću kuna, što zajedno daje više od 3,8 milijuna kuna, što – izračunala je predstavnica radnika Hana Mesić – znači da će po svakom od 87 zaposlenika država ubuduće plaćati trošak od 20 tisuća kuna, umjesto dosadašnjih 10 tisuća. Dakle, dvostruko!
U brojkama, troškovi najma prostora povećani su s 252 tisuće kuna na 1,1 milijun kuna, a režija i tehničkog održavanja prostora s 386,3 tisuće na 512,6 tisuća kuna. Proći će, kaže izračun, bolje tek s parkiranjem (14,4 tisuće prije, a 4,6 tisuća poslije), telefonom (prije 320 tisuća, poslije 288 tisuća) te sa zaštitarima (46,9 tisuća), pričuvom (185,9 tisuća) i transportom dokumentacije (20 tisuća), koje neće plaćati, dok će čišćenje ostati na istoj razini od 11 tisuća kuna.
Radnici, odnosno njihovi predstavnici, glasali su protiv takve odluke na Upravnom vijeću, dok su članovi koje je imenovalo Zmajlovićevo ministarstvo bili, naravno, za. Još se samo čeka potvrda Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, Ministarstva zaštite okoliša i Ministarstva financija i evo nesretnih radnika, a vrlo zadovoljnog ministra, u onom kukuruznom tornju u istočnom dijelu glavnoga grada.
Za pet godina, kako se ovakve akcije obično i računaju, ova zajebancija u režiji državne vlasti koštat će nas 3,38 milijuna kuna. Plus troškovi selidbe 431 tisuću kuna, što zajedno daje više od 3,8 milijuna kuna, što – izračunala je predstavnica radnika Hana Mesić – znači da će po svakom od 87 zaposlenika država ubuduće plaćati trošak od 20 tisuća kuna, umjesto dosadašnjih 10 tisuća. Dakle, dvostruko!
Mirne duše možemo ovdje zaključiti komentar. Postaviti par retoričkih pitanja poput: ma nije valjda da je Zmajlović uzeo neki novac od vlasnika Zagreb Towera da ih sve preseli tamo, ma nije valjda da su nekome obećane prestižne lokacije na kojima se sada nalaze Agencija i Ministarstvo, pa da će Zmajlović i njegovi podijeliti novac od najma, ma nije valjda da imamo višak novca, jer prostorije još nisu nikome iznajmljene, pa ćemo kao porezni obveznici (da, mi, svi mi!) plaćati dvostruki iznos – i najam i troškove praznih prostorija?
Ma nije valjda da ne znaju da država grca u dugovima, da je šestu godinu u recesiji, što znači da je u depresiji i da je veliko pitanje hoće li se i kako uopće iz nje izvući?
Ili sve to skupa znaju, ali nas naprosto – zajebavaju?
Ali ne, nije ovdje kraj. Ima i nastavak. Pomoćnica ministra Zmajlovića i nova predsjednica Upravnog vijeća Marija Šćulac-Domac na ovu vrlo jasnu argumentaciju radnika odgovorila je da u fokusu Agencije nije razdvojenost te institucije na dvije lokacije, pa još izgovorila nekoliko rečenica koje također ne možemo objasniti nikako drukčije nego zajebancijom i s ovom državom (koja to zaslužuje!) i s ovom Vladom (koja ju je imenovala), a najviše s građanima koji je plaćaju.
“Vrlo je teško govoriti o ovom prostoru za vijeke vjekova”, kazala je Šćulac-Domac, pa sve onako u istom duhu nastavila: “Ovo jest državna imovina, no to ne znači da se ona tijekom vremena ne može raspoređivati. Sad se čini da se za najam ništa ne plaća, ali to je statičko gledanje.”
Što bi, na primjer, rekla obitelj cijenjene Šćulac-Domac da ih je krenula nagovarati da odu iz stana u svom vlasništvu kako bi iznajmili drugi? Vjerojatno bi je sažaljivo pogledali zabrinuti za njezino duševno zdravlje, dok bi ona objašnjavala da ništa nije za vijeke vjekova, da se imovina tijekom vremena može raspoređivati i da, iako se možda čini da sada ne plaćaju najam, tko zna je li to točno i da je sve to skupa, uostalom, statičko gledanje
Što je pomoćnica ministra htjela reći, valjda ni njoj samoj nije jasno. Tužna verbalna bravura po modelu “može da bidne, a ne mora da znači”, jer “ništa nije onako kako izgleda da jest”, do kraja je ogolila svu glupost preseljenja iz prostorija u državnom u one u privatnom vlasništvu.
Što bi, na primjer, rekla obitelj cijenjene Šćulac-Domac da ih je krenula nagovarati da odu iz stana u svom vlasništvu kako bi iznajmili drugi? Vjerojatno bi je sažaljivo pogledali zabrinuti za njezino duševno zdravlje, dok bi ona objašnjavala da ništa nije za vijeke vjekova, da se imovina tijekom vremena može raspoređivati i da, iako se možda čini da sada ne plaćaju najam, tko zna je li to točno i da je sve to skupa, uostalom, statičko gledanje.
Gdje pronalaze ovakve ljude?
Otkud su iskopali Sinišu Vargu, koji se mrtav-hladan zaputi službenim automobilom na skijanje (na što ima pravo, da se razumijemo), pa se tjedan dana pravi lud (to mu nitko ne može oduzeti), da bi onda vratio novac i rekao kako je put ionako mislio platiti s obzirom da je znao da će biti rekreativnih sadržaja na Dolomitima, gdje se uputio kako bi održao predavanje o zdravstvenom osiguranju. Jeste li ikad čuli da ministar jedne države ide na skijanje u drugu kako bi tamo održao slovo o prednostima osiguranja?
Gdje su pronašli Vedrana Mornara, koji je odmah po imenovanju odlučio po mišljenje o obrazovnom procesu ići na Kaptol? Gdje su pronašli ovu Šćulac-Domac, koja mrtva-hladna radi budale od svih nas.
Ili je zajebancija ili ovdje netko zaista nije normalan!
Kako bilo, piši propalo!
(Prenosimo s portala forum.tm).
- « Previous Page
- 1
- 2
- 3
- 4
- 5
- 6
- …
- 18
- Next Page »