HRVATSKA KULTURA I EUROPSKA UNIJA: KAKO DO REFORMI U NOVIM OKOLNOSTIMA?
Skica kulturnog razvoja RH mimo strateških odrednica i prijedlozi za reforme i suradnju s EU [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Snježana Banović / Leave a Comment
HRVATSKA KULTURA I EUROPSKA UNIJA: KAKO DO REFORMI U NOVIM OKOLNOSTIMA?
Skica kulturnog razvoja RH mimo strateških odrednica i prijedlozi za reforme i suradnju s EU [Read more…]
Autor: Inoslav Bešker / Leave a Comment
Nakon Škotske na redu je Katalonija – a na drugom rubu Evrope, malo preko njenih granica, faktički se osamostaljuje Kurdistan. A to je samo dio od, kažu, dvadesetak područja koja vape za neovisnošću u Evropi i na njezinim granicama.
Recimo odmah: jedino takvo područje koje se sada spominje u Hrvatskoj je “Slobodna Država Rijeka”, a ona, koliko je pratim, funkcionira zapravo kao udruga za promicanje lokalne povijesne kulture, a ne kao politički pokret. Između nje i, recimo, Transdnjistrije (dijela Moldove koji je i faktički pod kontrolom lokalnoga ruskog življa i oslonjena na Rusiju) ili Sjevernog Cipra (turske ciparske države s višedecenijskim unutarnjim suverenitetom, ali međunarodno posve nepriznatom, ako se ne računa potpora same Turske), razlika je kao od neba do zemlje.
Na našim granicama je Republika Srpska, entitet unutar Bosne i Hercegovine, kojemu je i Hrvatska dozvolila da nosi naziv Republika, koji implicira državnost i pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja. U Daytonskom ugovoru, doduše, nema spomena o državnosti entitetâ, ali oni imaju unutrašnji suverenitet, iako ograničen, i unutrašnju državnu strukturu.
Najveća hipoteka na Republici Srpskoj je činjenica da je etnička većina Srba u njoj postignuta ne samo etničkim “čišćenjem”, nego i genocidom u Srebrenici, tako da bi eventualni referendum značio pravni blagoslov rezultatima postignutima genocidom, a to bi bilo strašno: nijedan pravni sustav na svijetu ne odobrava da zločinac uživa plodove svog zločina (iako u međunarodnom pravu to nije uvijek isključeno: Kalinjingradska oblast ima 86 posto etničkih Rusa, a samo 0,8 posto Nijemaca, ali također zahvaljujući temeljitom britanskom bombardiranju Königsberga pa ruskome etničkom “čišćenju” toga sjevernog dijela Istočne Prusije, u kojemu je Kantov grad postao, Bože prosti, Kaliningrad, po nominalnom poglavaru Sovjetskog Saveza koji je formalno pokrivao Stalinove zločine.
Nedaleko je i “Republika Ilirida”, netom proglašena u Skopju pred Skenderbegovim spomenikom (i sa Skenderbegovom kacigom nad grbom s albanskim dvoglavim orlom), koja smatra da ima pravo na Kumanovo, Skopje, Tetovo, Gostivar, Debar, Kičevo, Strugu, Demir Hisar, Ohrid, Bitolu – ukupno oko 40 posto teritorija slavenske Makedonije, sav njezin zapadni i sjeverozapadni dio.
Sjetimo li se da u Sofiji u Narodnom muzeju i dalje smatraju Ohrid i Prilep bugarskim gradovima, moglo bi biti zabavno – kad bi se ratovi vodili samo nadlajavanjem. Ovdje, međutim, može i krv pasti. “Ilirida” zahtijeva autonomiju unutar eventualno federalizirane Republike Makedonije – ali već sam naziv Republika, koji joj je pridao njezin vođa Nevzat Halili, implicira samoopredjeljenje do odcjepljenja. Prvi zahtjev je: dva parlamenta, jedan za Slavene, drugi za Albance. Kičasti nacionalizam Nikole Gruevskoga tako je dobio svoj pandan.
Premijer u nekoj zemlji ne može donijeti neko osobito dobro (ona proizlaze iz znanosti, iz privrede, iz čeljadi koja s politikom ima malo ili nimalo veze), ali može donijeti zlo, ili izbjeći štetu, ili izabrati manje zlo (kao Churchill, ali samo za drugoga svjetskog rata).
Za razliku od Gruevskoga, koji bi mogao biti grobar Republike Makedonije, Cameron je u zadnji čas uspio izbjeći manje zlo (barem za svoj i Kraljičin koncept Velike Britanije), obećavši Škotima mnogo veću, zapravo suštinsku autonomiju i federalizaciju Ujedinjenog Kraljevstva (u kojemu Engleska uvijek ostaje div, kao što je bila i Rusija u Sovjetskom Savezu). A u Britaniji zapravo nema više bitne jezične razlike (jer je engleski pojeo keltske jezike, od kojih opstaje tek folklorni škrajac, na žalost), nema ni neke bitne religijske razlike (barem ne između engleskih anglikanaca i škotskih prezbiterijanaca), pa su ipak nacionalne razlike sve znatnije, budući da nema direktne prijetnje koja bi Otočane natjerala da “zbiju redove”.
U Španjolskoj razlike su i nacionalne, i jezične, i kulturalne, samo nema religijskih. Kao i Škoti, i Katalonci pamte da su imali svoju državu (makar u sklopu Aragona) i da im je autonomija nasilno oteta nakon krvavog poraza, a i Baski pamte da su imali barem Navaru kao državu, te da je njihova autonomija sustavno gažena (pokolj Baska u Guernici pod Francom ovjekovječio je Katalonac Picasso).
Uskogrudni, bigotni Mariano Rajoy, za razliku od ipak lukavijega Camerona, nije spreman s Kataloncima ni za dogovor, ni za popuštanje. Dapače, on bi suzio i onaj prostor federalizma koji je dalekovodno izborio Felipe González. Cameron je sačekao referendum kao najnormalniju stvar, a svoje bitne karte je izigrao u posljednji čas, kad više nije bilo vremena za protuakciju, osiguravši tako pobjedu Londonu (i nove nevolje Evropskoj uniji, ma što o tome govorio Barroso, koji se pravi da ne vidi da su privilegiji odobreni Britaniji otrovni trn u boku Unije, rana koja ne zarasta).
Iako su prije dvije godine samo u Barceloni nepregledne mase marširale za neovisnost (milijun i pô, možda i dva milijuna ljudi), iako i Katalonci ne zahtijevaju ništa drugo do demokratsku proceduru (jer referendum baš to i jest), Rajoy se ukopistio iza blindirana Ustava i ne dopušta referendum ako ne glasaju svi španjolski građani. A oni drugi nisu ludi pustiti koku koja ima 7,5 milijuna od 42 milijuna stanovnika, ali donosi 20 posto društvenoga brutoproizvoda – kojim raspolaže Madrid.
Katalonski predsjednik Artur Mas, koji se ideji o neovisnosti priklonio naknadno, kad je shvatio da je razgovor s Madridom isto što i razgovor gluhih, zaobilazi prepreku predloživši da se u Kataloniji ne održi referendum, nego “narodna konsultacija”. Katalonski parlament je taj zakon potvrdio sa 106 glasova za i 28 protiv.
Rajoy se latio i ucjene. Odavna ne priznaje Kosovo, Škotima je poručivao da Španjolska nikada neće glasati za njihov prijem u Uniju ako iziđu iz Velike Britanije, a istim oružjem prijeti i Kataloniji (implicitno i Baskiji).
Krivica je za to i na Bruxellesu. Logično bi bilo da zemlja koja je u sklopu druge već u Uniji i koja je, kroz zakone (koje će ionako naslijediti) već usklađena s tečevinom Unije, u Uniji i ostane. Odnosno – ako ćemo baš tjerati mak na konac – da onda oba nova dijela zajedno kandidiraju za prijem (ali to je stupidno).
Budući da je Evropski ustav miniran u Francuskoj i Nizozemskoj (iako ga je velika većina prihvatila), i dalje ostaje liberum veto: svaka članica može se inatiti, ako se ne boji osvete. To je raspalo Poljsku potkraj XVIII stoljeća.
Unija neće usvojiti nikakva pravila za moguće osamostaljivanje. Odnosno, nijedna njezina članica ne želi sugerirati pravila za usvajanje u Organizaciji evropske sigurnosti i suradnje, koja je legalni čuvar poklada Helsinške povelje i sigurnosti granica. A dotad trijumfiraju ucjene. Koje padaju samo ako dogori do nokata.
Kao što se događa s Kurdistanom, barem s onim dijelom u Iraku, bez čije pomoći na terenu teško da će Zapad izići na kraj s “Islamskom Državom”.
U doba osmanlijskog rasula Kurdi su u pet ustanaka između 1806. i 1883. razvili silu sa 100.000 pešmerga (onih koji gledaju smrt u oči – kako sami nazivaju svoje gerilce). Kurdi na tadašnjemu turskom teritoriju ponadali su se boljim danima kada se Turska u prvome svjetskom ratu angažirala na strani Središnjih sila (Njemačke i Austro-Ugarske) koje su rat izgubile.
Predstavnici turskog sultana prihvatili su mirovni ugovor s Turskom sklopljen 1920. u Sčvresu, koji je predvidio i stvaranje autonomnog Kurdistana unutar turskih granica. Ugovor je, međutim, odbila turska Narodna skupština kojoj je predsjedao mladoturski vođa Mustafa Kemal gazi-paša (budući Atatürk). Turci su bili naročito ogorčeni što im je Sčvreski ugovor oduzeo i stavio pod međunarodnu upravu Carigrad/Istanbul, Bospor i Dardanele, dok je Smirna/Izmir predana Grčkoj.
Uslijedila je neuspjela anglo-grčka vojna intervencija 1922., za njom i teške epizode etničkog “čišćenja”, pa su sile (i silice) Entente sklopile s Turskom 1923. novi mirovni ugovor u Lausannei, skresavši grčke apetite – ali su pritom usput stradali i Kurdi: veći dio ostavljen je Turskoj bez ikakvih prava (nazivaju ih “gorskim Turcima” da im se ni ime ne bi spomenulo), nešto je sitno zapalo Siriju, a naftom najbogatiji dio, oko Mosula i Kirkuka, dodijeljen je novonastalom Iraku pod britanskom vlašću. O iranskom Kurdistanu ni mukaeta. Ali maca, kadli-tadli, dođe na vratanca…
Koliko god bile imaginarne zajednice, nacije postoje i djeluju u kolektivnoj svijesti. Pa stvaraju države, makar i zločinačke (što se dogodilo u jednom periodu i Nijemcima). Utoliko lakše, ukoliko ih se dulje sprečava.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Autor: Branimir Pofuk / Leave a Comment
Razvučenost serije, prekidi i brojne promjene termina emitiranja, sve je to odnijelo mnogo živaca ljubiteljima turske serije o Sulejmanu Veličanstvenom. Oni najuporniji koji su je odgledali čitavu uglavnom su oduševljeni produkcijom u koju je, očito, uloženo mnogo novca kako bi se što vjernije dočaralo vrijeme, običaji i sva sultanska raskoš jednog od najznačajnijih vladara u povijesti ne samo Otomanskog carstva, nego i Europe.
Onih nekoliko nasumično odgledanih epizoda u usporedbi s ozbiljnom historiografskom literaturom uvjerile su me da su se autori i producenti serije u priličnoj mjeri trudili slijediti povijesne izvore i u njima sačuvane činjenice.
Uostalom, zašto da se išta izmišlja pored povijesti koja je u pisanim dokumentima, ali isto tako i u arhitekturi i ostalim umjetnostima ostavila svu silu zanimljivih likova s uzbudljivim životnim pričama. U povijesnim su knjigama sačuvane takve drame, ljubavi, intrige, urote, ratovi, izdaje, junaštva i sudbine kakve bi neki scenaristički industrijski pogon morao smišljati godinama.
Pa ipak, takva televizijska industrija postoji i u njoj nastaju visokobudžetne televizijske serije kao što su Igre prijestolja. Takvi multimedijski proizvodi doista tjeraju vodu na mlin poklonicima teorije o velikoj uroti kojoj je glavni cilj zaglupljivanje čovječanstva.
Tako, na primjer, već milijuni ljudi u svijetu znaju za Dubrovnik kao mjesto na kojem se snima njihova omiljena televizijska serija. Mnogima će od njih to biti i razlog da kao turisti posjete Hrvatsku. Hodajući po dubrovačkim zidinama i penjući se po njegovim kulama prepoznavat će i slikat će se na mjestima koja su poslužila kao kulise izmišljenim junacima izmišljene povijesti izmišljenih plemena, naroda, vladara i carstava.
Ne bi bilo nikakvo čudo da se mnogi od njih i ne zapitaju tko je uopće, kada i zašto gradio te kule i zidine, tko je nad njima vladao, tko je sve na njih jurišao, tko ih je i kako obranio, a tko osvojio. A mi ćemo sretni prodavati hotelske aranžmane u gradu tog novog televizijskog identiteta, zbrajati noćenja i biti zadovoljni velikom promidžbom Hrvatske i Dubrovnika.
Čemu onda čuđenje kada se među đacima pokaže katastrofalno nepoznavanje osnovnih činjenica i o onoj bliskoj povijesti u kojoj su rođeni njihovi roditelji i u kojoj su živjele njihove bake i djedovi. Ante Pavelić, fašist ili antifašist? Ma hajte, tko još za to mari. Pitajte ih bolje tko je na kojoj strani u Igrama prijestolja. Naš hrvatski jezik zna biti jako mudar. U njemu čitava povijest stane u riječ pripovijest.
Znati pripovijedati povijest bilo je oduvijek važno za upoznavanje i pamćenje prošlosti. Tako je i danas, ma koliko se ozbiljna historiografija trudila u svoj svojoj znanstvenosti i objektivnosti. Nekada se pripovijedalo u dugim zimskim večerima uz vatru, a danas se gleda televizija. Nekada su se carstva rušila u prah, danas odlete u zrak i iščeznu u balonima od sapunice. A mnogo prije televizije povijest se opjevavala u operama.
U protekla dva tjedna u Hrvatskoj se dogodio zanimljiv sraz dviju takvih povijesnih fikcija, ili fikcija o povijesti. Sulejman Veličanstveni najprije je umro na televizijskim ekranima u posljednjoj, stodvadesetinekoj epizodi turske televizijske serije. Pogledao sam tu epizodu i bio impresioniran velikom sijedom bradom, ali i dirnut tugom u očima odličnog glavnog glumca Halita Ergença.
Nakon što izdahne u svom bojnom čadoru, sultanov duh u punoj ratnoj i carskoj spremi izlazi na bojno polje i u nekoliko dojmljivih televizijskih minuta pjesničkim i filozofskim riječima na glas meditira o svojoj vladarskoj veličini i ljudskoj krhkosti, o prolaznosti svake vlasti i svakog carstva. Završna poruka serije koja se u Turskoj prikazivala pod naslovom “Veličanstveno stoljeće” gotovo da je antiratna, humanistička i tolerantna.
Nisu scenaristi i producenti slučajno odabrali da posljednja glava koja će se zakotrljati pred nogama televizijskog Sulejmana bude upravo ona skinuta s ramena budimskog beglerbega koji se, suprotno padišahovim naredbama i zakonima, iživljavao nad nemuslimanskim podanicima mučeći ih i ponižavajući njihovu vjeru.
Čitavo to vrijeme, dok Sulejman umire i dok njegov duh šetnjom odlazi u vječnost, obzor širokog bojnog polja obasjava zapaljeni grad pod kojim je sultan zaglavio. Njegovo ime je Siget i ono se spominje, štoviše i naglašava. Ali, ne spominju se ni riječju njegovi branitelji, ne spominje se njihova nacionalnost, ne spominje se Nikola Šubić Zrinski. Možda obazrivi Turci nisu željeli izazivati nove sporove između Hrvata i Mađara o tome čiji je Zrinjski, odnosno Zriny.
U svakom slučaju, pa makar mu bio i posljednji, Siget je bio samo jedan cilj u nepreglednom nizu Sulejmanovih osvajačkih pohoda.
Ali, zato Zrinski ima svoju operu u kojoj je naslovni lik i ona se baš tjedan dana nakon televizijske Sulejmanove smrti ponovno počela prikazivati u zagrebačkom HNK. Ako priča o Sulejmanu može bez Zrinskog, priča o Zrinskom ne može bez Sulejmana i njegovog za sve branitelje Sigeta sudbonosnog posljednjeg pohoda na Beč.
Opera Ivana Zajca na libreto Huga Badalića i počinje scenom na sultanovu dvoru u kojoj Sulejman odluči još jednom pokrenuti svoju vojsku prema Beču. I opera i serija podudaraju se u njegovoj velikoj želji i odlučnosti da osvoji Siget, umjesto da ga zaobiđe. Štoviše, turski scenaristi kao da su iz hrvatske opere prepisali scenu u kojoj Sulejman bijesni što ta utvrda još nije pala pa viče da je Siget njegova vjera i njegova nada.
U hrvatskoj junačkoj operi Sulejman, dakako, nije promicatelj vjerske i bilo koje druge tolerancije nego okrutni silnik koji Zrinskog ucjenjuje mučeći mu sina i prijeti pokoljem svega živog u Sigetu, uključujući žene i djecu, ako mu se grad ne preda.
Usporedba turske serije i hrvatske opere zapravo je lijepa pouka o tome kako je i povijest, u čiju smo se ovu ili onu verziju spremni zaklinjati kao da smo osobno u njoj sudjelovali, zapravo vrlo relativna i promjenjiva stvar. Ovisno o tome tko je priča i koliko je vješto pripovijeda. Ivan Zajc i Hugo Badalić, na primjer, imaju u svom djelu uistinu sjajnih trenutaka u kojima na oskudnim povijesnim “činjenicama” grade potresnu priču o prkosu, hrabrosti i vjernosti, ali i nježnosti usred grubog vremena.
Redatelj Krešimir Dolenčić uložio je veliki trud u obnovu te svoje sada već dvadeset godina stare predstave koja ne gubi snagu ni u novom vremenu u kojem malo tko više ide u HNK samo zato što se zaželio vidjeti hrvatski barjak na sceni.
Televizijski Sulejman i operni Zrinski odlaze na kraju u istu vječnost kao likovi iz priča za koje je najvažnije da budu dobro ispričane, na takav način da nas se tiču i da nas potiču na plemenitost u veličini, odnosno, kad smo već u velikom svijetu sitni poput male čete Zrinskog, na veličinu u plemenitosti.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Autor: Marinko Čulić / Leave a Comment
Zadržite ovo u pamćenju jer se ne događa svaki dan, a takvi iznimni dani i čine povijest. Evropa je posljednjih tjedana pretrnula od straha, da baš ne kažem da je zamalo uneredila donji veš, zbog referenduma o nezavisnosti Škotske.
Doduše, u Bruxellesu su se očajnički trudili da se to ne vidi i da nekom krivom riječju dodatno ne podjare i ne motiviraju škotske nacionaliste i indenpendiste. Ali kada je referendum završio pobjedom unionista, iz svih vodećih kancelarija Evropske unije oteo se uzdah olakšanja kao da je izbjegnuta najveća strahota koju je moguće zamisliti.
Osim u Bruxellesu, taj uzdah bio je najdublji u Španjolskoj, koju uskoro čeka referendum o odcjepljenju Katalonije, a sličnu muku nose i Italija, Belgija, Francuska, sve kandidati da se u dogledno vrijeme i njima nešto slično dogodi.
Sada sa svih tih adresa, ali i iz Njemačke koja slovi kao neproglašeni pater evropske familije, stižu radosni usklici kako poslije poraza škotskih separatista Evropa ulazi jača i homogenija u godine koje su pred njom. To ne izgleda bogzna kako optimistički, jer ako je Bruxellesu sada dovoljno za zadovoljstvo i samo izbjegavanje poraza, a ne više pobjede, ne izgleda da tu ima prevelikog kruha.
Uostalom, rezultat škotskog referenduma uskoro može biti glatko poništen ako Velika Britanija na referendumu, koji se također najavljuje, odluči istupiti iz EU-a.
Ali pustimo to. Ovdje nas više zanima nešto drugo, a to je da je EU, koja je toliko zapela da složene evropske države ostanu u komadu, imala sasvim drukčiji odnos prema socijalističkim federacijama potkraj prošlog stoljeća.
Tada nije bilo ni “z” od ovolike zabrinutosti što će biti ako se te federacije raspadnu, a referendumi o državnoj samostalnosti nisu ni izbliza doživljavani kao nešto što vuče natrag kao ovaj u Škotskoj.
Nego ih se, vidi bogati, tretiralo kao velike festivale demokracije koji su štimani po najvišim standardima naprednog zapadnog svijeta. Naravno, nije se na pogrebima tih socijalističkih federacija baš bančilo i bacalo konfete preko lijesa pokojnika, to bi ipak bilo previše, nego se postupalo diskretno i nastojalo se stvoriti dojam da su se te federacije raspale same od sebe.
U velikoj mjeri to je zaista bilo tako. Socijalistička Jugoslavija, koja je i po klasnom i po nacionalnom kriteriju bila dovoljno ozbiljna da bude superiorna drugim dvjema evropskim socijalističkim federacijama (Sovjetski Savez, Čehoslovačka), ipak se pred kraj nakrcala tolikim proturječjima po obje te osnove da je pod tim bremenom pokleknula.
Ali da li baš sama od sebe? Ili je tu bilo i malih, ali važnih, ključnih poticaja sa strane? U prilog ovom drugom dragocjeno je svjedočanstvo ostavio jedan od najkvalificiranijih i najpronicljivijih stranaca koji je u to vrijeme kročio na ove prostore, a to je zadnji američki ambasador u SFRJ Warren Zimmermann.
On je bio bijesan na poznatu prognozu CIA-e da će se Jugoslavija raspasti, i to ne zato što ta prognoza ne bi bila točna, nego zato što je bio uvjeren da američke obavještajne i ine službe aktivno rade na tome da se ona ostvari.
Zbog toga se demonstrativno povukao iz diplomatske službe, što u ono vrijeme nije bilo dovoljno shvaćeno, jer među ozbiljnim kritičarima američke politike na Balkanu ni oni najoštriji nisu vjerovali da bi ta politika mogla otići baš toliko daleko.
Ali često se dogodi da neki događaji iz prošlosti postanu jasniji i proničniji kada ih se osmotri iz današnjeg rakursa – izgleda da je to i ovdje slučaj.
U posljednje vrijeme Amerikanci su, uz sve veće sudjelovanje Evrope, razorili ili pokušali razoriti više složenih država u okruženju EU-a, spomenimo samo najgore primjere: Afganistan (s tim da tu početna polovica krivice ide SSSR-u), Libiju, Irak, Siriju i u najnovije vrijeme Ukrajinu. U svakoj od njih pronađen je neki smrtni grijeh koji je trebalo kazniti, bilo da je riječ o razvijanju specifične vrste afričko-azijskog socijalizma ili o potpadanju pod ruski utjecaj.
No kako nije uputno o tome otvoreno govoriti, u sve je uvedena priča kako je riječ o nedemokratskim režimima koji, kao, ne slijede volju naroda i slične blablarije.
Istina, nijedna od spomenutih država nije bila cvijet demokracije, ali nisu ni mogle u kratko vrijeme dostići standarde koji su na Zapadu mukotrpno, često i u krvi, građeni stoljećima. Ali u cjelini uzevši, to su bile solidno uređene države, s relativno razvijenim mehanizmima socijalnog uravnoteživanja i međunacionalne i međureligijske snošljivosti.
To se, uostalom, najbolje vidjelo nakon njihovog rušenja. Jer svega toga nestalo je do posljednjeg traga, a scenom su zagospodarili ostrašćeni nacionalisti i vjerski fanatici, od kojih je dobar dio, ironično, smrtno zavađen baš s Amerikancima, čijom su “pametnom” politikom došli u prvi plan.
Ono što su u tom smislu učinili afganistanski talibani udruženi s Al-Kaidom ili u najnovije vrijeme pripadnici Islamske države (ISIL) u Iraku i u Siriji ostat će zapisano u svjetskim analima kao dosad nezabilježeni primjeri rušilačkog terorističkog radikalizma. Ali zar se u krajnjoj liniji isto nije dogodilo i u bivšoj Jugoslaviji?!
Ovdje ni nepunih dva i pol desetljeća poslije rata ne prestaje vitalna prisutnost političkog, nacionalnog i vjerskog ekstremizma, koja je otišla dotle da se jedino od reformiranih ekstremista može očekivati da skrate spirale mržnje i učine ih kontrolabilnim.
Ali to još nije toliko osviješteno kao u slučaju drugih spomenutih država, u rasponu od Afganistana do Libije. Kao da se još odgonetava što je mislio američki državni tajnik James Baker kada je, došavši 1990. u Beograd, rekao da je SAD za opstanak Jugoslavije, ali ne putem vojne sile.
Tada je to protumačeno kako je kome odgovaralo, u Srbiji se inzistiralo na prvom dijelu rečenice, u Hrvatskoj i Sloveniji na drugom, a prava je istina, po svemu sudeći, bila ovakva. Tražilo se opstanak Jugoslavije samo zato da jugoslavenska kriza ne bude okidač za masovni krvavi raspad SSSR-a, a kada se vidjelo da je taj raspad prošao bez žrtava, mirno se pustilo niz vodu i Jugoslaviju.
Za to je postojala, čvrsti je dojam, jaka motivacija u tome što je bila riječ o najuspješnijem modelu socijalizma, a nije se željelo da on postane presedan koji će slijediti drugi u Evropi i u svijetu.
I eto, tako se zatvara krug tadašnjih i današnjih događaja. Socijalističke federacije trebale su nestati i kada su osiguravale maksimalna prava svojim članicama, a kapitalističke trebaju ostati i kada ne osiguravaju ni jači minimum takvih prava, pa ih onda treba iskamčiti prijetnjama o odcjepljenju.
I što onda da čovjek poželi nego da sva ta odcjepljenja ubuduće uspiju. Samo naprijed, gospodo separatisti!
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Autor: Tomislav Krasnec / Leave a Comment
Martina Dalić upravo se pozicionirala kao kandidatkinja za premijerku tehničke vlade, u slučaju da u skoroj budućnosti Hrvatska bude suočena s pogoršanom ekonomskom i političkom krizom u kojoj bi joj bila nužna vlada nacionalnog spasa.
Zasad je takav scenarij formiranja tehničke vlade hipotetski scenarij iako u Hrvatskoj postoje krugovi koji vjeruju da će se kod nas u nekom trenutku dogoditi nešto slično onome što se dogodilo u Italiji, kad je zbog udruženog pritiska financijskih tržišta i političkih lidera EU raskalašeni premijer Silvio Berlusconi morao odstupiti, a na njegovo mjesto došla je tehnička vlada na čelu s premijerom Marijem Montijem.
U hipotetskom scenariju Martina Dalić bila bi Mario Monti. Ako je Monti bio “super Mario”, bi li Dalić mogla biti “super Martina”?
No prije no što se upustimo u detalje takvog hipotetskog scenarija, treba naglasiti zašto je praktički nemoguće da se u Hrvatskoj ponovi primjer iz Italije, dakle formiranje tehničke vlade pod snažnim pritiskom iz EU. Krugovi koji to neslužbeno zazivaju – a ponekad je riječ o ljudima iz bankarskog sektora i gospodarstva, ponekad o političarima koji su nekoć bili na višim dužnostima nego sada – zanemaruju niz ogromnih razlika između Italije i Hrvatske koje “operaciju super Mario” čine teško izvedivom s ove strane Jadrana.
Prvo, bez tehničke vlade u Italiji eurozona bi se raspala i danas biste na obližnju tržnicu, umjesto po voće i povrće, vjerojatno nakon svake plaće išli kupovati marke ili lire kod švercera.
U jesen 2011. najmoćnijim ljudima Europske unije bilo je iznimno stalo do toga da Berlusconi prepusti mjesto premijera Montiju jer je Italija bila na rubu najgoreg scenarija u kojem bi bila odsječena s redovnih financijskih tržišta. A “bailout”, odnosno paket pomoći, jednostavno je bio toliko velik da nitko, ni MMF ni EU, nije mogao ponuditi toliki novac.
Italija je tada imala javni dug od 1907 milijardi eura i njezin “bailout” iznosio bi najmanje 600 milijardi eura, što je novac koji nitko nije imao za posuditi. Za usporedbu, javni dug Hrvatske trenutačno je između 30 i 35 milijardi eura (ovisno o metodologiji izračuna). S Berlusconijem i bez “bailouta” Italija bi uništila eurozonu. Hrvatska nije ni članica eurozone, a njezin bankrot ili, preciznije rečeno, ogluha (nemogućnost vraćanja duga u trenutku kad stiže na naplatu) ne bi ni u najkatastrofalnijim scenarijima mogao uništiti eurozonu.
Drugim riječima, Italija je u jesen 2011. bila ekonomski ekvivalent Fukushime, japanske nuklearke iz koje je nakon tsunamija počeo curiti radioaktivni materijal, dok je Hrvatska ekonomski ekvivalent požara stambene zgrade u jednoj sporednoj ulici velikog grada.
Interventna ekipa koja izlazi na mjesto katastrofe u prvom primjeru nije ista kao vatrogasna ekipa koja izlazi na mjesto požara u drugom. Što, dakako, ne znači da taj požar ne izgleda strašno i ne izaziva stvarnu štetu za stanovnike te ulice…
Tehnička vlada ne mora se nužno formirati kao rezultat pritiska izvana, može se dogoditi i “iznutra”, kao rezultat sporazuma političkih stranaka u Saboru, no u Hrvatskoj zasad nema uvjeta za takav sporazum. Napuštajući HDZ, bivša ministrica financija Martina Dalić izrekla je veliku istinu: Hrvatska ne može podnijeti još jednu nepripremljenu vladu.
Aktualna vlada u velikoj je mjeri upravo to, nepripremljena i nedovoljno sposobna za ozbiljno vođenje države u krizi, a oporbeni HDZ u velikoj je mjeri također upravo to, nepripremljen i nesposoban za, riječima Martine Dalić, “suočavanje sa složenošću i težinom mjera potrebnih za izvlačenje zemlje iz krize”.
A Hrvatskoj je prijeko potrebna vlada spremnih i sposobnih, “willing and able” kako to lijepo kažu u Americi. Dalić je izrekla još jednu veliku istinu. Ne postoji “neko jednostavno rješenje kojeg se dosad nitko nije sjetio”.
Neće nam nitko oprostiti javni dug, nitko neće doći u Hrvatsku s Marshallovim planom za investicije koje nemamo pripremljene, zemlja neće preko noći izaći iz krize ako predsjednik sazove sjednicu Vlade, a ni ideja formiranja tehničke vlade nacionalnog spasa nije rješenje samo po sebi.
Ali jedino netko tko sve to razumije i tko je spreman i sposoban ne samo smisliti set reformskih ideja nego i predano raditi na njihovoj provedbi u praksi može krenuti na taj dugotrajan i težak put koji se zove početak izlaska Hrvatske iz krize.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Autor: Viktor Ivančić / 1 Comment
Namjerio se junak na junaka. Dva ratna druga, dva javna prijatelja, dva hrvatska viteza – od kojih je jedan budući, a drugi sadašnji ministar obrane – upustila su se preko novinskih stranica u veličanstven međusobni pičvajz koji bi, provede li se dosljedno, mogao imati ljekoviti društveni učinak. Opskrbimo se dakle kokicama i slanim štapićima, zauzmimo mjesta u gledalištu i poduzmimo nužne mjere higijensko-tehničke zaštite, jer sve sluti da bi s pozornice mogla letjeti pozamašna količina prljavoga veša. Ili ipak neće?
Najprije je penzionirani general Damir Krstičević, nekadašnji zapovjednik proslavljene 4. gardijske brigade, a današnji visoki funkcionar HDZ-a, napao aktualnog ministra obrane Antu Kotromanovića (svojedobno također pripadnika komandnoga kadra proslavljene 4. gardijske brigade) tvrdnjom da srozava vojsku i svojom nesposobnošću slabi obrambenu moć zemlje, te konstatirao kako je stanje u oružanim snagama danas “lošije nego krajem 1995. godine”.
Ministar Kotromanović reagirao je ozlojeđeno: “Damira znam dugo i cijenim ga kao vojnika. On je stalno tvrdio da sam ja super ministar, da dobro radim. Ne znam što se promijenilo osim što je, očito, politika odlučila da više nisam super ministar i da mi više nismo super prijatelji.”
A onda je naoštrio super očnjake i iskesio ih prema dojučerašnjem super prijatelju. “General Krstičević danas bez argumenata optužuje”, veli, a u vrijeme dok je bio savjetnik premijerke Jadranke Kosor“njegove su tvrtke uspjele napraviti dobar posao s državom, što je bio klasičan sukob interesa”.
Kotromanović Krstičeviću očito pripisuje nešto teži grijeh nego što je magloviti “sukob interesa”, makar bio i “klasičan”: optužuje ga za korupciju, rabotu nedostojnu jednog generala koja bi ga, da se u ovoj zemlji drži do moralnih standarda, imala diskvalificirati iz utrke za ministarsku fotelju. Pritom je, doduše, otkrio toplu vodu, jer da je Krstičević osim ideološkog uspostavio i koruptivni savez s bivšom vladajućom garniturom znaju i ptice na granama, jedino što hrvatske novine, tradicionalno sklone znamenitim vojskovođama, o tome nisu rado pisale.
Primjerice, tvrtke M San i King ICT koje trguju elektronskom opremom, gdje je umirovljeni general bio član nadzornih odbora i obavljao posao paradnoga menadžera, samo su tokom 2008. i 2009. sklopile 112 ugovora s državnim institucijama i poduzećima, vrijednih preko 600 milijuna kuna. Poznavatelji tvrde kako su natječaji bili štimani tako da je, recimo, Hrvatska elektroprivreda propisivala u milimetar veličinu kućišta računala ne bi li iz utrke eliminirala nasrtljivu konkurenciju.
Nezgoda je, međutim, što Kotromanović do sada o tome nije zucnuo. Naprotiv, na Krstičevića je u svakoj prilici trošio samo neumjerene riječi hvale. U činjenici da njegov suborac svoje ratne zasluge i veze s političkom elitom pretvara u mastan profit nije vidio ništa sporno, ili se barem o tome nije htio javno očitovati i izgubiti super prijatelja za račun bagatela kao što su pravni poredak, slobodno tržišno natjecanje ili opće dobro. Savjestan građanin koji ukazuje na društvene devijacije postao je tek nakon što je prozvan za nesposobnost, tj. kada je tako “odlučila politika”.
No odluči li poštovati dramaturgiju žanra, Krstičeviću se sada pruža krasna prilika za uzvrat: ministra Kotromanovića mogao bi optužiti da, skupa s premijerom Zoranom Milanovićem, pogoduje neviđenoj poslovnoj ekspanziji umirovljenog generala Ante Gotovine.
To da je Vlada u kojoj ordinira ministar Kotromanović uspostavila koruptivnu spregu s legendarnim ratnikom i bivšim haškim uznikom, te da ga nastoji u rekordnome roku izgraditi u poduzetničkog giganta, izvan je svake sumnje, o tome cvrkuću i mršavi hrvatski vrapci na poklopcima kontejnera, jedino što domaće novine, obamrle u stavu mirno pred slavnim vojskovođama, o tome nerado pišu.
Milanović i Kotromanović tako su u više su navrata odlazili u prijateljske posjete generalu Gotovini da bi zajedno gledali prijenose nogometnih derbija, i to nakon što je država njegovoj firmi Pelagos dodijelila najveću kvotu za ulov tune u hrvatskome dijelu Jadrana.
Ostali vlasnici ribarskih flota, koji su takvom odlukom bili direktno zakinuti, čupali su kose i evidentirali gubitke, otpuštali radnike i prodavali brodove, ali su to činili s patriotskim dostojanstvom, držeći jezike za zubima, slijedeći primjer medija, ne želeći podrivati opću atmosferu i Vladinu politiku gospodarskog oporavka.
Pelagos se, osim toga, pojavljivao kao jedini kandidat na natječajima za državne koncesije za uzgoj tuna, smlavivši demoraliziranu konkurenciju prije početka tržišne utakmice, a druga Gotovinina tvrtka, Adriatik gradnja, dobila je kao podizvođač radova od države milijunski posao plinofikacije Zadra: tom prilikom natječaj je poništavan i ponovno raspisivan dok god unaprijed izabrana kompanija nije ostala jedini igrač na terenu.
General Krstičević bi, dakle, s punim časničkim autoritetom i vagonom argumenata mogao uzjogunjenom generalu Kotromanoviću odgovoriti: A zašto me, generale, jadna ti majka, optužuješ za interesno ortaštvo s Jadrankom Kosor kada ste se ti i tvoj premijer interesno uortačili s generalom Gotovinom?!
Ali neće to učiniti, naravno, ponajprije stoga što je general Gotovina u dovoljnoj mjeri nacionalno omiljen, mitološki nakićen, ideološki indiferentan i ekonomski konkurentan da se može adaptirati širokome spektru političkih interesa.
Čovjek ne mora biti naročito maštovit da već sada zamisli prizor koji će postati aktualan za nešto više od godinu dana: premijer Karamarko i ministar obrane Krstičević obilaze privatno ribogojilište u zadarskome akvatoriju, gledaju nogometnu utakmicu s ponosnim vlasnikom, nazdravljaju domaćim crnim vinom i raspituju se kakav je, u odnosu na euro, današnji tečaj tune.
Iz takve geste progovorit će skoro četvrt stoljeća stara tradicija. Još od perioda kada je mladi hrvatski kapitalizam svladavao prvobitnu akumulaciju ratnoga plijena, bilježi se značajan prodor poduzetnika s generalskim činovima u prvi ešalon domaće tajkunerije: od generala Zagorca koji je švercom za državne potrebe zgrnuo neizrecivo bogatstvo, preko generala Čermaka koji se od montera rashladnih uređaja premetnuo u naftnoga magnata, ili generala Rojsa koji je vojnu mehanizaciju i resurse ingeniozno stavio u službu privatnoga biznisa, pa do generala Praljka koji nakon neostvarene redateljske karijere raspolaže nekretninama površine prosječne hrvatske općine. A radi se, dakako, tek o markantnijim figurama u brigadi.
Modus operandi je, sa stanovitim oscilacijama u iznosu i brzini stjecanja dobiti, ostao praktički nedirnut. Društvena pretpostavka na kojoj on žilavo opstaje mogla bi se predočiti i ovako: budući da pola milijuna branitelja – opsluženih privilegijama o kojima veterani drugih zemalja (i veterani drugih ratova) mogu samo sanjati – predstavlja najmonumentalniji slučaj sistemske korupcije od postanka hrvatske države do danas, što ima normalnije nego da isti princip hipertrofira kada je riječ o zapovjednom kadru?
Dva bivša super prijatelja učinila bi silno korisnu stvar da u nesmiljenome međusobnom obračunu ovu temu – simbiozu militarizma i biznisa na hrvatski način – do kraja otvore i zaspu gledalište manje poznatim detaljima o tome kako su pojedine perjanice oružanih snaga sklapale “dobar posao s državom”.
Dođe li ipak do strateškog povlačenja, pa materija ostane neapsolvirana, akteri bi u najmanju ruku trebali ponuditi alternativni predmet spora, da publici ne propadnu kokice i slani štapići.
Bilo bi, na primjer, zgodno da se Krstičević i Kotromanović javno raskusuraju oko ratnih zločina u Mrkonjić Gradu, koje su počinili pripadnici brigade kojom su obojica zapovijedali.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Autor: Vuk Perišić / Leave a Comment
Kada je 1989. pao famozni Zid, rodila se nada da će liberalne vrijednosti postati dominantne i u Istočnoj Europi i da će, osim komunizma, s povijesne scene nestati i – još opasniji – nacionalizam. Otad je prošlo četvrt stoljeća i, čini se, dogodio se obratan proces. Istočnoevropska opsesija državotvornim nacionalizmom zarazila je Zapadnu Europu i zaprijetila cjelovitosti Belgije, Španjolske i Ujedinjenog Kraljevstva, pa i Italije. Nije nemoguće da će se i u Bretanji naći dovoljan broj opsjenara koji će zapomagati kako ”sav novac ide u Pariz”, da će netko povikati da je Bavarska opljačkana od hegemonističkog Brandenburga, ili da bi pokrajini Limburg bilo neusporedivo bolje ako bi se odvojila od Nizozemske.
Taj začudan proces toliko je odmakao da se u Škotskoj 18. rujna održao referendum o neovisnosti. Rasprostranjena je zabluda da je referendum ”najdemokratskiji” oblik političkog odlučivanja i da referendumske odluke posjeduju neupitan, gotovo čaroban legitimitet.
No demokracija nije ni puka aritmetika (tiranija) većine ni pravo na izazivanje nepotrebnih i opasnih rizika, već nadasve vladavina prava i razuma i jamstvo slobode od straha. Referendumi pak izazivaju strah. Svakojake ideje mnoštvu mogu pasti na pamet, pa i iracionalne kakva je, primjerice, osnivanje nove države ili nemoralne, poput one ustavne definicije braka koja je homoseksualne osobe učinila građanima drugog reda.
Pitanje državnosti – a i svako drugo političko pitanje – odveć je ozbiljno da bi se prepustilo hazardu referendumske lutrije, ”narodnoj volji” (što je samo pristojan izraz za masovnu glupost) ili dosjetki da svaki ”narod” ima pravo na ”svoju” državu. Zašto ”narod”, a ne neka druga skupina? I zašto baš državu?
Uspostava zasebne države iznimno je skup, riskantan i opasan pothvat. Može ugroziti pojedinačne sudbine i ljudska prava, stvoriti pravnu nesigurnost i čitav niz predvidivih i nepredvidivih pravnih, političkih, ekonomskih i tehničkih problema, a može izazvati i teritorijalni spor i rat, tragediju koju treba izbjegavati pod svaku cijenu i koju se ne isplati zazivati ni zbog čega, kamoli radi nečega poput države.
Posebno je odvratno to što državna osamostaljenja mogu izazvati neprijateljstvo spram pripadnika ”pogrešnih” etničkih skupina koje su se zatekle na ”drugoj strani” nove granice ili, ne daj bože, linije fronte. Etnička je homogenost pogubna za demokraciju jer dokida jedan važan oblik pluralizma, ali i samu kulturu pluralizma.
U etnički, religijski i rasno heterogenim državama nastaje blagotvorna interakcija raznolikosti koja samom svojom prisutnošću podsjeća da ne postoji jedna i konačna istina i u takvim državama nemoguće je pozivati se na totalitarnu floskulu ”nacionalnog jedinstva”. Heterogenost je socijalni i kulturalni supstrat demokracije.
Sve i kada ti rizici ne bi postojali, svako državno osamostaljenje znači i suvišno i skupo dokidanje privredne i socijalne sinergije i komadanje ekonomskih, prometnih i infrastrukturnih cjelina, umanjenje privrednih i intelektualnih resursa te nastanak malih i teže održivih ekonomskih prostora koje prati i kulturna provincijalizacija.
Ukratko, od toga kaprica stvarne koristi ima samo nova politička elita koja će se domoći ministarskih, ambasadorskih i generalskih položaja. U osamostaljenoj kulturnoj baruštini netalentirana piskarala postat će nacionalni klasici, a navijačke bande doći će u priliku da sline nad ”svojim” himnama i zastavama. Je li takvo što vrijedno truda i rizika?
Pristaše osamostaljenja katkad se pozivaju na fiskalnu pravednost, što je jedini donekle racionalan argument, ali ga je lako pobiti. Veći fiskalni kapacitet nekog područja nikada nije posljedica njegove osobite privredne kvalitete, već njegove pripadnosti većoj cjelini.
Fiskalni argument se, također, može dovesti do apsurda, jer u svakoj državi postoje područja koje središnjoj riznici pridonose više nego neka druga. Trebaju li se zato Istra i Međimurje odvojiti od Like? Potpuno pravedan fiskalni sustav neostvariv je, ali ga je moguće učiniti manje nepravednim ako se trajno teži umanjenju poreza i državi koja će vršiti svoje funkcije po prihvatljivoj cijeni, a zasebna država uvijek je skuplja od zajedničke.
Ako između nekog političkog entiteta i središnjice postoje sporovi – a uvijek postoje po prirodi stvari – oni se dadu riješiti i rješavati demokratskom procedurom u zatečenom državnopravnom okviru. Nekome se to može činiti nedovoljnim i polovičnim, ali svaki je demokratski proces po svojoj prirodi polovičan, spor i evolutivan, neovisno o tome zbiva li se u ovoj ili onoj državi.
Ne postoje prečaci koji neko društvo mogu preko noći dovesti do boljitka, a svako radikalno zadiranje u zatečenu državnopravnu i političku strukturu može ga samo unazaditi.
Zasebna država i euforija koju je u stanju izazvati nije i ne može biti jamstvo napretka. Kakvo-takvo jamstvo samo je demokracija sa svim svojim nesavršenostima, dok je uspostava zasebne države nepotrebno i rizično iskušenje koje društvo vrlo lako može odvesti na slijepi kolosijek nacionalizma i provincijalizma, tih jamstava općeg moralnog, ekonomskog i civilizacijskog sloma.
Prisebnoj osobi svejedno je u kojoj državi živi, pod uvjetom da je ta država demokratska i samozatajna, drugim riječima, neprimjetna.
Ujedinjeno Kraljevstvo jedna je sasvim pristojna država, štoviše, jedna od ponajboljih, čak i usprkos onom nepodnošljivom rojalističkom kiču. U njoj građani Škotske mogu zadovoljiti svoje interese bez posezanja za državotvornim cirkusom. Idealno društvo ionako nije moguće u bilo kojem državnom okviru.
Tako je kako je, bolje ne može, ali ne samo zato što je britanska demokracija, kao i svaka demokracija, nesavršena i proturječna, već zato što je ljudska vrsta nesposobna za bolji i pravedniji sustav vladavine. Utoliko je svako državno osamostaljenje samo riskantna utopijska iluzija.
Prenosimo s tportala).
Autor: Ivan Pavao II / Leave a Comment
Zagreb, 11. rujna 1994.
Propovijed pape Ivana Pavla II. na euharistijskom slavlju na zagrebačkom Hipodromu
1. “Ti si Krist” (Mk 8, 29). Tim riječima Evanđelja današnje liturgije, Petar, u ime svoje i u ime apostolskog zbora, javno ispovijeda svoju vjeru u Isusa, Sina Božjega. Istu ispovijest vjere Petrov nasljednik obnavlja danas, zajedno sa svojom braćom ove starodrevne i slavne Crkve zagrebačke, na svečani i radosni dan kada se slavi 900. obljetnica njezina ustanovljenja. U otajstvu s pokoljenjima koja su im prethodila. Danas se sjećamo početaka kršćanstva u ovoj zemlji, ne samo zato jer smo potaknuti razumljivim osjećajima ljubavi prema vlastitim korijenima, nego, poglavito radi toga, da zahvalimo Duhu Božjem, koji je tijekom 900 godina stalno krijepio ovu Crkvu i dao da bude živi znak ljubavi nebeskog Oca u hrvatskoj zemlji.
2. Ti si Krist! Tu su ispovijest vjere, međe slavenskim narodima, prvi izgovorili Hrvati. Nastanivši se u ovom kraju u prvoj polovici VII. stoljeća, susreli su se s kršćanstvom, koje je u to vrijeme cvjetalo, u Panoniji i Dalmaciji. Prvi dodir između Svete Stolice i hrvatskog naroda dogodio se prije više od 13 stoljeća, kada je papa Ivan IV., porijeklom iz Dalmacije, poslao u ove krajeve opata Martina. Djelo evangelizacije nastavilo se preko misionara koji su došli iz Rima. Ono se obogatilo u sljedećim stoljećima, plodovima proizašlim iz djelovanja Svete Braće Ćirila i Metoda. Dvojica slavenskih apostola, doista su značajno utjecali na vjerski i kulturni razvoj cijelog Balkanskog poluotoka. Njihovo je djelo ostavilo duboke tragove u liturgiji i jeziku nekih krajeva Hrvatske, u kojima se do pred nekoliko godina staroslavenskim jezikom slavila rimska liturgija.
3. Ti si Krist! Zagrebačka je Crkva naslijedila vjeru starokršćanske baštine kontinentalne Hrvatske. To svjedoče brojni sveci: sveti Kvirin, biskup Siska; sveti Euzebije i Polion čitač, iz Vinkovaca. Njima se pridružuju sveci iz dalmatinskih i istarskih krajeva: sveti Venancije i Dujam iz Solina, te sveti Mavro iz Poreča. Iz tih korijena rasla je kroz devet stoljeća duhovna zgrada zagrebačke katoličke zajednice, uklopivši se u zajedništvo lokalnih Crkava. Kako ne zahvaliti Bogu za sve to? Kako mu ne zahvaliti za činjenicu da je većina Hrvata ostala stalno vjerna Rimu i da su zbog toga bili sposobni suprotstaviti se tolikim teškoćama i nadvladati ih? U ovom trenutku mislim na svijetle likove brojnih svetaca vaših sunarodnjaka, koje vi dobro poznate. S uzbuđenjem mislim, posebno, na stranicu vaše suvremene povijesti, stranicu vjernosti Kristu i Vrhovnom Svećeniku, napisanu u godinama neposredno nakon drugog svjetskog rata. Zagrebački nadbiskup, kardinal Alojzije Stepinac bio je protagonist te povijesne stranice, plativši patnjama i kušnjama svake vrste svoju hrabru privrženost Evanđelju.
4. Sva ta povijest milosti postaje danas za sve poticaj da razmišljate o sadašnjosti i poziv da izgrađujete budućnost koja je pred vama. Ta povijest postaje, prije svega, poziv da, puni pouzdanja, uzdignete svoju žarku molitvu za mir. Misao s nostalgijom leti u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu i kada su svjedočili, svatko preko vlastite kulture i vlastitih osjećaja, istu privrženost Kristovu Evanđelju. Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu. I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti. Mir na Balkanu – to posebno želim istaći u ovom trenutku patnje – nije utopija! Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma! Narodi ovih krajeva međusobno su se kroz stoljeća prihvaćali, ostvarivali su mnogovrsne razmjene u području umjetnosti, jezika, pisma, kulturnoga narodnog blaga. Zar nije zajedničko bogatstvo i tradicija vjerske snošljivosti, koja se održala kroz gotovo jedno tisućljeće, pa i kroz vrlo tamna razdoblja povijesti? Ne, ne može se vjeri pripisivati fenomen nacionalističkih netrpeljivosti koje haraju ovim krajevima! To vrijedi ne samo za kršćane različitih crkvenih pripadnosti, koje Bog danas poziva na posebno zalaganje da se postigne puno zajedništvo, nego i za vjernike drugih vjeroispovijesti, posebno za muslimane, koji su znakovito prisutni na Balkanu. Svi su oni pozvani ostvariti civiliziran suživot, u međusobnom poštovanju.
5. Ti, Zagrebačka Crkvo, koja danas slaviš 900 godina milosti Gospodnje, pozvana si, zajedno s drugim Crkvama u Hrvatskoj, da budeš apostol obnovljene sloge. Ne podsjeća li nas Koncil, da je Crkva “sakrament” ne samo prisnog jedinstva s Bogom, nego i jedinstva cijelog ljudskog roda? (usp. Lumen gentium, 1). U ovim krajevima danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama. Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istočne, Centralne i Zapadne Europe. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju. To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske Crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno. U toj metafori rijeka, možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku.
6. To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere. Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe. Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje je cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva, i to sva na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i budućnost Balkanskog poluotoka. U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!
7. Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak ti, Zagrebačka Crkvo i Crkvo u cijeloj Hrvatskoj, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu “Oče naš”. Tim nas je riječima Krist učio kako se trebamo obraćati Bogu. “Oče”, riječ slatka, ali i vrlo zahtjevna! Ako nam je dakle Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje.
Mi kršćani, pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću. Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati “Oče naš”, dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti, ili čak namjere nasilja i osvete? “Oče naš” uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje, nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti. Radi se o društvu, shvaćenom kao jedna velika obitelj, u kojem se pojedinci i grupe, osjećaju, bez ikakve diskriminacije, poštovani i voljeni. Ova kultura solidarnosti prenosi se posebno preko iskustava u obitelji. Međunarodna godina posvećena obitelji poziva nas da upravo obitelji posvetimo posebnu pažnju. Nužno je da obitelji budu istinske “škole ljubavi”: obitelji duboko ujedinjene i otvorene cijelom društvu; obitelji u kojima je ljudski život prihvaćan sa svetim poštivanjem od trenutka začeća i gdje se odgaja za ljubav prema svakom ljudskom biću, bez podjele na prijatelje i neprijatelje. Kad bismo ljubili samo one koji nas ljube – opominje nas Gospodin – kakvu bismo plaću imali? “Zar i carinici ne čine to isto?” (Mt 5,47).
8. Ta divna slika društva izložena je, nažalost, ljudskoj krhkosti. Zato nam i sama molitva Gospodnja pokazuje pravi put kojim nam je krenuti nakon svakog našeg posrtaja: to je put praštanja. “Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim”. Predragi, moramo pažljivo razmišljati nad snagom riječi “kako”, nad obećanjem i nad prijetnjom koju taj prilog sadrži. Prijetnja: samo ono srce koje se oslobodilo svake mržnje može primiti Božje oproštenje. Obećanje: nema osude za onoga koji se, iako kriv, pokaje i sam bude milosrdnim prema svojoj braći”. Vrijeme je da Zagrebačka crkva kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja. “Tražiti oprost i sam oprostiti”: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.
9. To je, predraga braćo i sestre, predaja 900. obljetnice kršćanstva koju danas slavite. Pozvani ste da budete dostojni nasljednici vjernika, vaših prethodnika, ugledavši se na vaše mučenike i svece. Tu vam predaju danas ostavlja Petrov nasljednik dok vas toplo i srdačno pozdravlja. Svoj pozdrav upravljam u ovom trenutku prije svega časnom bratu kardinalu Franji Kuhariću, vašem dragom Pastiru, njegovim pomoćnim biskupima i biskupima cijelog hrvatskog episkopata koji su prisutni na ovoj svetoj misi. Pozdravljam i svećenike, redovnike, redovnice i sve članove Božjeg naroda, posebno mlade, bolesnike i obitelji. Pozdravljam prognanike i sve one koji trpe zbog rata na Balkanu. Upućujem svoj pozdrav i Predsjedniku Republike i predstavnicima vlasti čija prisutnost na ovom slavlju osnažuje vrijednosti i značenje neprekinutih veza i sklada između hrvatskog Naroda i Svete Stolice.
10. Cijeli ovaj dragi narod preporučam zagovoru Presvete Djevice, tolike čašćene u ovoj Nadbiskupiji i u cijeloj Hrvatskoj. “Majka Božja od Kamenitih vrata”, zaštitnica grada Zagreba, neka utvrdi nakane koje ova obljetnica budi u dušama pastira i vjernika tako slavne Crkve. Ono što osjećamo u ovom svečanom trenutku, najbolje je izrečeno u himnu hvale i zahvale: “Tebe Boga hvalimo”. Taj drevni hvalospjev završava se zdušnim zazivom Bogu da spasi svoj narod: “Spasi svoj narod, Gospodine”. To je zaziv koji se danas diže kao krik iz naših srdaca: spasi, Gospodine, svoj narod koji živi u Hrvatskoj; spasi narode na Balkanskom poluotoku i sve one koji u bilo kojem kraju Zemlje još traže mir. Spasi, Gospodine, svoje narode! Spasi nas, Gospodine. Samo se u tebe uzdamo: “U tebe se, Gospodine, uzdam, ne daj se da se ikada postidim!” Hvaljen Isus i Marija!
Autor: Boško Picula / Leave a Comment
Pobijedi li HDZ na sljedećim parlamentarnim izborima sa svojom koalicijom, bit će to najbrojnija koalicija na vlasti od prvih demokratskih izbora 1990. No, je li HDZ-u uistinu potrebna takva prevelika koalicija…
Pravašica potpredsjednica Vlade i ministrica unutarnjih poslova; HSLS-ovac ministar gospodarstva; HSS-ovac ministar poljoprivrede ili turizma; član Bloka umirovljenici zajedno na čelu ministarstva rada i socijalne skrbi; član Zagorske demokratske stranke ministar regionalnog razvoja, a čelnik Hrvatske demokršćanske stranke ministar zdravstva…
Tako bi možda mogla izgledati raspodjela resora u budućoj hrvatskoj Vladi pobijedi li na sljedećim izborima za Hrvatski sabor koalicija predvođena Hrvatskom demokratskom zajednicom.
Uostalom, HDZ-u su se posljednje dvije godine na europskim izborima koalicije itekako isplatile. Prvo je stranka Tomislava Karamarka (ne)očekivano trijumfirala na prvim europskim izborima održanima u Hrvatskoj u travnju 2013. osvojivši 32,86% glasova birača, a zatim je godinu dana kasnije na sljedećim izborima za Europski parlament pobijedila još uvjerljivije dobivši 41,42% glasova.
Uz osjetno veći postotak podrške birača HDZ je u tih godinu dana povećao i broj stranaka u svojoj koaliciji te je Hrvatskoj stranci prava dr. Ante Starčević (HSP AS) i Bloku umirovljenici zajedno (BUZ) pridružio i Hrvatsku seljačku stranku (HSS), Zagorsku demokratsku stranku (ZDS) i Hrvatsku demokršćansku stranku (HDS). Posljednja je HDZ-ova koalicijska akvizicija Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS), a moguće je da će sadašnji sedmeročlani izborni savez uskoro dobiti još koju stranku članicu.
Nastavi li ovakvim tempom i ideološkom širinom rasti HDZ-ov savez, na izborima bi mogla pobijediti dosad najbrojnija koalicija, a u novu bi Vladu mogao ući dosad rekordan broj političkih stranaka.
Ostvare li se pritom najave o smanjivanju broja ministarstava te o stručnosti kao glavnom kriteriju odabira čelnih osoba pojedinih vladinih resora, pitanje je koliko će buduća Vlada uopće biti HDZ-ovska.
Ili je širenje koalicije zapravo politički manevar nakon kojega će HDZ dominirati i Saborom i Vladom, a svi ostali biti zadovoljni što su uopće u pobjedničkom taboru.
No, HDZ-ovo ustrajavanje na koalicijskoj ”sedmorki” ili možda ”osmorki” uključi li se u koaliciju i HRAST, moglo bi u konačnici biti preskupo plaćeno izborno koaliranje iz jednostavnog razloga što bi HDZ čak i samostalno mogao osvojiti najveći broj zastupničkih mandata na sljedećim parlamentarnim izborima.
Korelacija već postoji. Nakon što je HDZ 2000. poražen na izborima osvojivši samo četvrtinu glasova birača nasuprot trijumfu SDP-ove i HSLS-ove koalicije koja je dobila gotovo 41%, četiri godine poslije HDZ je samostalno pobijedio na parlamentarnim izborima te naknadno potražio koalicijske partnere. Kukuriku koalicija je 2011. također pobijedila s otprilike 41% glasova, a HDZ nije podržao ni svaki četvrti birač.
Zbog niza neuspjeha aktualne vlasti predvođene SDP-om i HNS-om političko se raspoloženje u zemlji promijenilo te sada HDZ vodi u svim ispitivanjima javnog mnijenja. Ipak, Tomislav Karamarko ne može biti posve siguran da njegovo prvo mjesto u anketama i pretpostavljeni najveći broj zastupničkih mjesta osvojenih na predstojećim izborima za Sabor automatski znači i sastavljanje nove Vlade.
Zbog toga je u pravu kada teži maksimiranju glasova birača koji se protive aktualnoj vlasti. To je racionalno političko ponašanje, baš kao što je racionalno bilo i sastavljanje Kukuriku koalicije. Ipak, nije svejedno osvoji li se natpolovična parlamentarna većina s optimalnim ili prevelikim brojem stranaka u koaliciji.
HDZ-u se zasad najviše isplatio ulazak u koaliciju stranke Ruže Tomašić, zapravo nje same sudeći ponajprije prema broju preferencijskih glasova koje je čelnica najjače pravaške stranke osvojila na europskim izborima ove i prošle godine.
U tu kategoriju ulazi i koaliranje s HSS-om kao s ideološki bliskom strankom s izbornim utvrdama te eventualno s Blokom umirovljenici zajedno s obzirom da se Hrvatska stranka umirovljenika (HSU) unutar Kukuriku koalicije politički u potpunosti devalvirala.
Međutim, koalicija HDZ-a sa ZDS-om te osobito s HDS-om ne stvara nikakvu političku sinergiju jer te stranke zbog neprepoznatljivosti de facto ne postoje u percepciji birača, dok je koaliranje s HSLS-om isplativo jedino čelništvu socijal-liberala koje je na taj način, nakon gubitka parlamentarnog statusa 2011., osiguralo saborski klub te vjerojatno jedno ministarsko mjesto.
HSLS ne donosi HDZ-u nikakvu ”dodanu vrijednost” nego mu samo oduzima mandate jer će i ono malo preostalih birača HSLS-a potražiti ideološki prihvatljiviju stranku ili koaliciju, jer je sada glas za HSLS doslovce glas za HDZ.
S druge strane, saborska je mjesta namijenjena HSLS-u Tomislav Karamarko trebao kao osigurač ostaviti vlastitoj stranci, a ne stranci koja je 2009. podržala Ivu Josipovića, a sada podržava njegovu suparnicu, koja se 2009. žestoko protivila Milanu Bandiću, a sada je s njim u koaliciji i koja je posljednja četiri izborna ciklusa bila u najrazličitijim koalicijima i iz njih redovito izlazila: 2000. sa SDP-om, 2003. s DC-om, 2007. s HSS-om, a sada s HDZ-om kojemu je već okrenula leđa izašavši iz Vlade 2010.
HDZ-ovo koaliranje s HSLS-om pokazuje da pri tvorbi izbornih koalicija treba znati ”stati na loptu”. HDZ će, ne promijeni li se značajnije raspoloženje birača sljedećih godinu i pol, sigurno pobijediti na parlamentarnim izborima. No, tu bi pobjedu HDZ mogao preskupo platiti ne samo prevelikim ustupcima ni po čemu relevantnim partnerima u koaliciji nego i riskiranjem stabilnosti saborske većine.
Jer nije nebitno hoće li HDZ u toj većini imati deset mandata više ili manje.
Paradoksalno, Tomislavu Karamarku pomoglo bi kada bi se u hrvatski model za parlamentarne izbore uvelo preferencijsko glasovanje koje bi barem djelomice profiltriralo broj stranaka i njihovih kandidata na listama. Bi li u tom slučaju HSLS doista osvojio tri saborska mjesta na koalicijskim listama s HDZ-om? Ili bi birači HDZ-a i ideološki bliskih stranaka jednostavno glasovali za svoje…
(Prenosimo s tportala).
Autor: Denis Romac / Leave a Comment
Rat, i to veliki rat od kojeg Europa bježi desetljećima, ponovno kuca na europskim istočnim granicama. Sve od Drugog svjetskog rata Europa je od rata na svom tlu bježala kao od zloćudne bolesti. Kada bi ratovi i izbili u njezinom dvorištu, kao devedesetih na Balkanu, Europa je bila potpuno paralizirana.
Da se pitalo Europljane, i da nije bilo američke intervencije 1995., Balkan bi vjerojatno i danas krvario.
Eurointegracija nije konstruirana za rat, nego za mir. U poslijeratnoj dijalektici Europe proces ujedinjenja bio je antiteza ratu, njegova negacija. Europa je svoju sigurnost povjerila NATO-u, zapravo Amerikancima, koji u tom savezu imaju glavnu riječ. Amerikanci, naime, izdvajaju za vojsku dvostruko više od svih ostalih članica NATO-a zajedno.
I one europske države koje o sebi još uvijek vole razmišljati kao o velikim vojnim silama, poput Velike Britanije ili Francuske, moraju se suočiti sa stvarnošću.
Dugogodišnja recesija zahtijevala je bolne rezove na njihovim vojnim kapacitetima, što je neminovno rezultirao slabljenjem njihove vojne moći. Kada su prije nekoliko godina, zahvaljujući ratobornom predsjedniku Sarkozyju, Francuzi i Britanci bez aktivnog učešća Amerikanaca odlučili intervenirati u Libiji, njihova intervencija ubrzo je zapala u nesvakidašnje probleme. Njihovi avioni, naime, ubrzo su ostali bez streljiva.
Amerikanci, koji su u skladu s tadašnjom novom Obaminom doktrinom iz prikrajka promatrali razvoj situacije, opet su ih morali spašavati posegnuvši u vlastite zalihe. Još se jednom pokazalo da europske saveznice bez Amerikanaca nisu kadre izvesti ni jednostavnije ratne operacije.
Na drugoj je strani Njemačka, koja je u međuvremenu izrasla u najveću gospodarsku silu Europe. Njemačka je izgradila i tehnološki superiornu vojnu silu, ali se zbog vlastitog traumatičnog povijesnog iskustva ustručava tu silu koristiti izvan vlastitih granica, pa čak i u mirovnim misijama, a kamoli u ratnim operacijama.
Koliko god se stalno suočavala s uvjerljivim zahtjevima da preuzme odlučniju ulogu u rješavanju svjetskih konflikata, Njemačka je i dalje jako oprezna i krajnje suzdržana. Njemačka se tako odbila pridružiti Francuskoj i Britaniji u njihovoj akciji u Libiji, ne želeći poslati svoje vojnike u taj rat, a Angela Merkel, kada danas govori o krizi u Ukrajini, stalno ponavlja kako ne postoji vojno rješenje tog sukoba.
Ukrajina stavlja na kušnju europsku sposobnost da osigura mir i stabilnost na vlastitim granicama, no EU se na tom ispitu doima potpuno razoružano i bespomoćno, pogotovo u usporedbi pred samouvjerenim Putinom.
Dok Putinovi tenkovi osvajaju Lugansk, EU objavljuje povijesnu odluku prema kojoj se više ne smiju proizvoditi usisavači jači od 1600 vata. Europa usto zabranjuje i prejake fenove za sušenje kose, kosilice i kuhala za vodu, nakon što su o nepoželjnim zakrivljenim krastavcima već napisani traktati.
Međunarodni poredak uspostavljen u Drugom svjetskom ratu snagom američkog oružja urušava se pred njezinim očima – u Ukrajini, Siriji, Iraku, Libiji, Palestini… – a Europa je već mjesecima zaokupljena popunjavanjem svoje kadrovske križaljke, pri čemu je važno shvatiti da na najviše funkcije nisu birani oni najbolji, najsposobniji i najstručniji, nego oni koji zadovoljavaju komplicirane i tipično europske kriterije političke, geografske, spolne, pa čak i demografske ravnoteže.
Pokušajte onda zamisliti kako bi takva Europska unija funkcionirala kada bi doista morala ratovati?
(Prenosimo s portala Novoga lista).