U kafiću “Mate” u centru Pule nema bogzna kakvih relikvija, tek kamena “Zlatna rukavica” po kojoj je izliven trofej što ga je vlasnik i najveći boksač u SFRJ osvojio dvaput, jedan zlatni tanjur dodijeljen prvaku Evrope, i uljni portret šampiona u rukavicama. A Mate Parlov osvojio je još i zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine, bio je amaterski i profesionalni prvak svijeta u teškoj kategoriji (’78.), sedam puta balkanski prvak itd. [Read more…]
Protiv mržnje i diskriminacije
Saborski zastupnici nacionalnih manjina potpisali su u četvrtak u Puli Deklaraciju protiv nesnošljivosti i etnocentrizma u Hrvatskoj, upozoravajući na eskalaciju netolerancije i diskriminacije prema svima koji su drugačiji od većine u hrvatskom društvu, javlja Hina a prenosi portal Forum.tm.
“Ovom deklaracijom izražavamo svoje najoštrije suprotstavljanje diskriminaciji i pozivima na diskriminaciju svih onih koji su drugačiji od većine po svojim individualnim i kolektivnim osobinama, uključujući nacionalne, vjerske, rasne, rodne i dobne karakteristike te političke i idejne orijentacije”, stoji u Deklaraciji. [Read more…]
Prijestolnica bez knjižara?
Ideju europske kulturne prijestolnice pokrenula je grčka ministrica kulture Melina Mercouri, uz pomoć francuskoga kolege Jacka Langa. Bilo je to 1985, oboje su nastupali ispred socijalističkih vlada, a bit njihove ideje bila je pokazati kako je smisao ujedinjenja Europe u očuvanju i upoznavanju europskih raznolikosti, protivno hegemoniji onih koji su veći, brojniji ili bogatiji. [Read more…]
Moja Pula, moji snovi
S obzirom na teme koje hrvatskoj javnosti nameću politika i mediji, a pogotovo s obzirom na sve nižu razinu govora o svemu i svačemu, ono što se početkom prosinca događa u Puli iz godine u godinu postaje sve važnije i sve potrebnije. Od 4. do 14. prosinca dvadeseti put održava se Sa(n)jam knjige u Istri.
Za ovo slovo ”n” u zagradi nekada sam mislio da je nepotrebna gnjavaža koju su organizatori izmislili samo da bi napakostili novinarima i urednicima koji ime njihove manifestacije u svojim vijestima i naslovima ponekad moraju staviti i u neki drugi padež osim nominativa. Međutim, čim sam prvi put dobio povlasticu da dođem i vidim što se to događa u Hrvatskom domu branitelja i po čitavoj Puli, shvatio sam važnost tog slova u zagradi.
Malo tko izgovara to slovo i uobičajeno je, na sasvim običan način, reći da je počeo ili da se ide na sajam knjiga u Pulu, ili pulski sajam knjiga. Kao mjesto na kojem se trguje knjigama to doista i jest sajam. Ali, njegovo srce, njegova posebna vrijednost i njegov smisao nalazi se upravo u onoj zagradi i slovu koje i ne treba izgovoriti.
Za ovo slovo ”n” u zagradi nekada sam mislio da je nepotrebna gnjavaža koju su organizatori izmislili samo da bi napakostili novinarima i urednicima koji ime njihove manifestacije u svojim vijestima i naslovima ponekad moraju staviti i u neki drugi padež osim nominativa. Međutim, čim sam prvi put dobio povlasticu da dođem i vidim što se to događa u Hrvatskom domu branitelja i po čitavoj Puli, shvatio sam važnost tog slova u zagradi
Riječ, misao i smisao, tako lijepo stopljeni u grčkom pojmu logos, na pulskom su sajmu knjiga na prvom mjestu. To je i ove godine pokazalo samo otvorenje. Kako je i red, došli su i političari. Svoje pozdrave, zaslužene pohvale i čestitke za 20. rođendan sajma izrekli su gradonačelnik, predstavnik županije te pomoćnik i izaslanik ministrice kulture. Drugog dana sajma stigla je i sama ministrica, a u obilazak i druženje s organizatorima i posjetiteljima stigao je i predsjednik države, tradicionalni pokrovitelj sajma.
Međutim, kao što nalaže viši red prema kojem je zamišljen i po kojem se ravna Sa(n)jam knjige u puli, posljednja riječ kojom je manifestacija službeno i otvorena pripala je jednom od autora. Ove je godine to bila ukrajinska pjesnikinja i spisateljica Oksana Zabužko.
Izbor govornika, naravno, nije bio nimalo slučajan. Prošle su godine glavni gosti uz temu “Socijalizam u klupi” bili ruski književnici. Ove godine, kada je glavna tema stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata, bilo je vrlo logično pozvati nekoga iz Ukrajine.
Kao nekadašnja najvažnija austrougarska vojna luka, Pula je mjesto na kojem je sjećanje na Veliki rat i inače nešto izraženije nego u ostatku Hrvatske koja dobrim dijelom pokraj te stogodišnjice prolazi kao da je se ona baš previše i ne tiče. Uostalom, pa tko bi mislio na taj davni rat kada smo još toliko zabavljeni tko završavanjem, tko nastavljanjem i pretprošlog Drugog svjetskog i prošlo Domovinskog rata.
U Puli se ovih dana o Prvom svjetskom ratu ponajviše govori iz perspektive ovog našeg dijela Europe, iz perspektive nekadašnje Austrougarske, Srbije i Sarajeva u kojem je upaljena šibica dok je čitav kontinent već bio natopljen benzinom.
“Osjećam kako se gušim. Želim biti sam. Osjećam kako me nešto davi. Iscrpljen, naslanjam se na komandni most a umorne oči upirem prema sve manjim mrljama… čamcima za spašavanje kojima ne mogu pomoći. Tako, dakle, izgleda rat! Ondje iza mene na stotine se mornara utopilo, ljudi koji mi ništa skrivili nisu, ljudi koji su, poput mene, obavljali dužnost, protiv kojih osobno ništa imao nisam; naprotiv, s kojima sam osjećao bliskost, jer dijelim isto zanimanje. Otprilike sedam stotina ljudi potonulo je s brodom!”
Čitav niz događanja u Puli se ovih dana odvija pod egidom Jučerašnji svijet uz veliku potporu ove današnje Republike Austrije i Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu. Prve večeri, u četvrtak, u galeriji Sveta srca, jednoj od najljepših u ovom dijelu svijeta, otvorena je izložba Marucija Ferlina pod naslovom Zatvoreno more (Climb Every Mountin).
Eto, u Puli baš vole u zagrade upisivati smisao pojava i stvari. Zato je u ovu zagradu u imenu izložbe stavljen stih iz jedne od pjesama iz slavnog mjuzikla i filma u nas poznatog pod imenom Moje pjesme, moji snovi.
More i mornaricu s planinama i pjesmom povezuje čovjek kojem je izložba posvećena, Georg von Trapp, visoki časnik austrougarske ratne mornarice koji je bio stacioniran u Puli, gdje mu se rodilo i prvo dvoje od one djece koja će kasnije, u životu, pa u filmu, postati mali raspjevani zbor. Iz pulske ratne luke, saznajemo na izložbi, barun von Trapp će isplovljavati na ratne zadatke čak u Kinu, za vrijeme Bokserskog ustanka, a napadom francuske podmornice u Puli će i za njega početi Prvi svjetski rat.
Još od djetinjstva obožavam film Moje pjesme, moji snovi. A sada sam, na ovoj izložbi u Puli, shvatio koliko je dobro Christopher Plummer odigrao ulogu kapetana Georga von Trappa. Sada u onaj njegov uvijek susprezan i ukočen osmijeh upisujem i ove riječi, koje se mogu pročitati na izložbi u Svetim srcima:
“Osjećam kako se gušim. Želim biti sam. Osjećam kako me nešto davi. Iscrpljen, naslanjam se na komandni most a umorne oči upirem prema sve manjim mrljama… čamcima za spašavanje kojima ne mogu pomoći. Tako, dakle, izgleda rat! Ondje iza mene na stotine se mornara utopilo, ljudi koji mi ništa skrivili nisu, ljudi koji su, poput mene, obavljali dužnost, protiv kojih osobno ništa imao nisam; naprotiv, s kojima sam osjećao bliskost, jer dijelim isto zanimanje. Otprilike sedam stotina ljudi potonulo je s brodom!”
Georg von Trapp u svojoj je memoarskoj knjizi (To the Last Salute) tako opisao potapanje francuske krstarice Leon Gabmetta što je bio i njegov osobni pothvat jer on je bio zapovjednik podmornice U5 s koje su ispaljena torpeda.
Ustvrdivši kako je rat najveća kušnja ljudskosti svakog čovjeka i svakog naroda koji se u njemu zatekne, Oksana Zabužko je kazala i ovo: “Ne znam što vi mislite sami o sebi, ali, čitajući vaše pisce ja sam stekla dojam da ste taj test položili”. Lijepa književnička pohvala ujedno je i pitanje: jesmo li, doista? Odgovor ću tražiti svih preostalih deset dana pulskog sajma i sna
No, vratimo se na početak i na govor koji je, otvarajući dvadeseti pulski sajam knjiga i festival čitatelja i književnika, izrekla Oksana Zabužko, književnica iz Ukrajine.
Govorila je o oblacima rata koji su se upravo ove 2014. godine nadvili nad njezinom domovinom, ali i nad čitavom Europom. Govorila je i o hrvatskoj suvremenoj književnosti koju su ukrajinski izdavači i čitatelji otkrili upravo zbog rata. O sasvim konkretnim pogledima na činjenice o ratu koji se događa u Ukrajini bilo je govora kasnije, na predstavljanju dviju knjiga Oksane Zabužko koje su u nakladi Edicije Božićević objavljene u Hrvatskoj (“Terenska istraživanja ukrajinskog seksa” u prijevodu Ane Dugandžić i “Muzej zabačenih tajna” u prijevodu Fikreta Cacana).
U razgovoru s Miljenkom Jergovićem, a upravo on predstavlja tu hrvatsku prozu koju je otkrila Ukrajina, Oksana Zabužko je govorila o teškoćama traženja i nalaženja istine, kao i o nepovredivosti različitih emocija kao i različitih boli koje različitim ljudima na različite načine nanosi isti rat. O tome govori i njezin roman iz 2007. godine čiji naslov na ukrajinskom glasi “Muzej pokinutih sekretiv”.
No, bez obzira na uvažavanje pojedinačnih istina sadržanih u doživljaju i sudbini svakog lika, Oksani Zabužko je, naravno, sasvim jasno i ona bez diplomatskog okolišanja i govori o ratu koji se događa na tlu države koja je njezina domovina, o ratu koji protiv Ukrajine vodi Rusija.
Ali, u svom govoru ona je rekla nešto jako lijepo o Hrvatskoj. Ustvrdivši kako je rat najveća kušnja ljudskosti svakog čovjeka i svakog naroda koji se u njemu zatekne, Oksana Zabužko je kazala i ovo: “Ne znam što vi mislite sami o sebi, ali, čitajući vaše pisce ja sam stekla dojam da ste taj test položili”. Lijepa književnička pohvala ujedno je i pitanje: jesmo li, doista? Odgovor ću tražiti svih preostalih deset dana pulskog sajma i sna.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Kriv do gola
Mihael Silađi nije performer. Nije poput Toma Gotovca konceptualni umjetnik. Ono što povezuje Mihaela Silađija i multimedijalnog umjetnika Toma Gotovca je golotinja koju su obznanili gradu, jedan Puli – drugi pred trideset i tri godine Zagrebu, ali i to da ih je država obojicu prezrela, odbacila i zaboravila. Gotovcu je, slavi usprkos, pred kraj života namijenila ubožnicu u Dugoj Resi, a mlađahnome Mihaelu Silađiju otela je mogućnost da prehrani obitelj kaznivši ga s 2000 kuna jer je – kao što to čine i na tisuće drugih – za male pare obavljao sitne popravke po kućama.
Nezaposleni Silađi je u znak protesta protiv nepravedne odluke da u državni proračun mora uplatiti kaznu od 2000 kuna na pulskom Prekršajnom sudu ostavio svu svoju odjeću i obuću, mobitel i automobil i tako, do gola kriv, uputio se gradskim ulicama do redakcije Glasa Istre. Novinarima je objasnio da je nezaposlen i da ga je država kaznila zbog rada na crno.
Nezaposleni Silađi je u znak protesta protiv nepravedne odluke da u državni proračun mora uplatiti kaznu od 2000 kuna na pulskom Prekršajnom sudu ostavio svu svoju odjeću (…) do gola kriv, uputio se gradskim ulicama do redakcije Glasa Istre. Novinarima je objasnio da je nezaposlen i da ga je država kaznila zbog rada na crno
Veli da mora, ako želi dug društvu i državi ispuniti i kaznu platiti, novac opet zaraditi na crno jer posla nema. Zato je jadnik, ne bi li skrenuo pažnju na apsurdnost donošenja takve kazne koja ga ponovo potiče na prekršaj hrabro posegnuo za metodom Toma Gotovca i Vlaste Delimar i k’o od majke rođen prošetao Pulom premda, kao što znate, nije riječ o performeru. Zaradio još jednu prekršajnu prijavu i optužni prijedlog zbog vrijeđanja moralnih osjećaja građana…
U vrijeme kad sa svih ekrana, i onih televizijskih, i onih kompjutorskih, bez ikakve cenzure i svrhe navire golotinja, ponekad i na rubu pornografije, golo tijelo Mihaela Silađija, koje će svatko tko još nije oguglao na posvemašnje siromaštvo i očaj hrvatskih građana, svatko tko je imalo senzibilan i spreman uživjeti se u ulogu onih čiji se tanjuri iz dana u dan pune samo očajem i beznadežnošću, doživjeti kao akt pobune, protesta. Bunta protiv indiferentnosti onih koji vode – na siromaštvo vođenih.
Ali ne, ovaj jadničak koji je radom – a ne krađom i prevarom kao što to čine moćnici, i oni gospodarski i on politički – osiguravao egzistenciju svojoj obitelji u Medulinu gurnut je kaznom koju ne može ispuniti a da ponovo ne prekrši zakon u začarani krug. Ministri, pak, u ovoj zemlji za daleko teža djela kao kaznu dobivaju društveno koristan rad – gule, primjerice, krumpire. Bivši ministar poljoprivrede ogulio ih je popriličan broj.
O.K. Zar i ovaj nesuđeni kućni majstor i performer iz nehata ne bi umjesto kazni od nekoliko tisuća kuna, koje ga najvjerojatnije uskoro čekaju, mogao mijenjati žarulje i bojati zidove u kakvom pulskom ili medulinskom domu za napuštenu djecu, starčad i beskućnike u kojima bi, ako se pokaže, možda mogao dobiti kakvo stalno ili privremeno zaposlenje. Ovako ga sudac, ili sutkinja ne zna se, kažnjavanjem tjeraju u stalno nove i nove prekršaje…
Da je sudac koji zakone provodi imao imalo empatije za jadnička bez posla koji sitnim popravcima bez računa pokušava osigurati kruh na stolu svoje obitelji i kaznu automatski zamijenio za društveno koristan rad, sve bi imalo nekog smisla. Mi koji to gledamo i o tome slušamo pomislili bismo: O. K. pokušavaju ovu u svemu zapuštenu državu urediti prema pravilima civiliziranog svijeta
Možda sam ja neupućena i ne znam da sudovi zatvore otvorenog tipa i društveno koristan rad čuvaju i rezerviraju isključivo za ljude s političkim i “bankovnim” pedigreom, pa kućni majstori koji mijenjaju gumice na slavinama i montiraju vodokotliće kupljene na akcijama nemaju u tom elitnom društvu kojemu nije problem plaćati kazne što tražiti.
No nikako se ne mogu oteti dojmu da oni koji posljednjih nekoliko desetljeća upravljaju našim životima, bilo tako što kreiraju zakone s drakonskim kaznama za bezvezne prekršaje, ali i oni koji te zakone provode i sude nam kad se o njih ogriješimo, nemaju nikakav dodir sa stvarnošću…
Da imaju, zar bi se Milanka Opačić o Vladinoj namjeri da se građanima lošeg imovinskog stanja oproste manji dugovi obraćala u Burberry opravici koja, ukoliko ju je nabavila legalno i ako nije lažnjak kao jedna od njezinih torbica zamijećenih pri ranijim istupima, košta upravo toliko da bi se njome jedan dug zasigurno mogao otplatiti. Ne mislim da se Milanka Opaćić trebala pojaviti pred kamerama u “opravi Toma Gotovca ili vlaste Delimar” (mada zasigurno njezina golotinja ne bi vrijeđala moralne osjećaje građana), ali Burberry je za taj trenutak odista bio potpuno promašen – bahat odabir.
Da je sudac koji zakone provodi imao imalo empatije za jadnička bez posla koji sitnim popravcima bez računa pokušava osigurati kruh na stolu svoje obitelji i kaznu automatski zamijenio za društveno koristan rad, sve bi imalo nekog smisla. Mi koji to gledamo i o tome slušamo pomislili bismo: O. K. pokušavaju ovu u svemu zapuštenu državu urediti prema pravilima civiliziranog svijeta. Zakon je jednak za sve. Isti za ministra i nezaposlenog kućnog majstora.
Ovako, odluka, pretpostavljam odjevenog, suca Prekršajnog suda u Puli i modno osviještene ministrice više je povrijedila javni moral od golotinje očajnoga Mihaela Silađija.
Ratko Čačić i tri majmuna
Turski redatelj Nuri Bilge Ceylan snimio je prije pet, šest godina film Tri majmuna, o siromašnoj tročlanoj turskoj obitelji: domaćici i restoranskoj radnici Hacer, njenom mužu Eyupu i sinu adolescentu Ismailu. Eyup radi kao vozač utjecajnog i perspektivnog istanbulskog političara, koji slučajno sudjeluje u prometnoj nesreći s, kako se to kaže, smrtnim posljedicama.
Svjestan da bi mu suđenje, bez obzira na okolnosti događaja u kojem je ubio nekoga, uništilo karijeru, on, taj političar, sklapa deal sa vozačem: Eyup policiji govori da je vozio službeni automobil, dobiva devet mjeseci zatvora i novčanu naknadu za uslugu šefu. ”Hoće li problemi nestati, ako se troje ljudi, kao tri majmuna, prave da ih ne vide, ne čuju i o njima ne govore?”, pita se Ceylan u ovoj obiteljskoj drami i pokazuje da, naravno, neće.
Prije tri godine i kusur dana, Radimir Čačić, tada predsjednik Hrvatske narodne stranke, sudjelovao je u prometnoj nesreći u Mađarskoj, nakon koje su od ozljeda preminuli jedna osamdesetogodišnjakinja i njen šezdesetogodišnji zet. Do prije neki dan, do sjednice Predsjedništva HNS-a, Radimir Čačić rijetko je pomišljao kako nesreća, bez obzira na okolnosti u kojima se dogodila, može utjecati na njegovu političku karijeru o kojoj odlučuje sam, a kamoli je uništiti.
Predsjedništvo Hrvatske narodne stranke nije Čačića isključilo zbog onoga što je bilo jednog maglovitog dana u Mađarskoj, već zbog onoga što bi moglo biti jednog dana u Hrvatskoj, nakon što bivši stranački predsjednik, a vladin potpredsjednik, izađe iz rekreativno-popravnog centra pored Pule, sa sve štapovima za golf, četkicom za zube, pjenom za brijanje u rukama i spremnošću da se, opet, stodvadesetosmi puta, zamijeni sa Vesnom Pusić na poziciji lidera liberalnih demokrata
Kao što, ako ćemo pravo, i nije: u Hrvatskoj njemu nije trebao nikakav Eyup da prihvati tuđu krivnju, pa za nešto novca odleži skoro godinu dana u zatvoru. Radimir Čačić je, prije nego je dokazano da je kriv – ali i da je nevin, jer kao što nitko nije kriv dok se ne dokaže suprotno, tako nitko nije nevin sve dok sumnju u krivnju ne obesmisle relevantni dokazi! – postao prvi potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske!
Predsjedništvo HNS-a donijelo je, zapravo, jedinu moguću odluku, samo u krivo vrijeme i iz ništa manje krivih razloga. Radimir Čačić je, da ponovimo, sudjelovao u nesreći u kojoj je dvoje ljudi izgubilo živote i tu svetu činjenicu ne može promijeniti ništa, pa ni to što je bio trijezan ili što mađarski automobil nije imao propisna svjetla.
I onaj Eyupov šef je, prema sličnim kriterijima, bio jednako nevin. Tko god kaže kako se Čačiću desilo ono što se može dogoditi svakome, neka u Škodi u koju udara Chrysler registriran na HNS zamisli vlastitu mater ili muža.
Naravno, nekada najuspješnijeg Račanovog i najiritantnijeg Milanovićevog ministra, nije trebalo osuditi kako se sudi onima što pijani provjeravaju mogu li u naseljenom mjestu voziti brzinom svjetlosti i osjećaju kroničnu bol u međunožju zbog posljedica, ali ako dvoje mrtvih Mađara nije, krajnje uvjetno i sasvim odvratno rečeno, barem malo problematično za obnašanje jedne od najznačajnijih funkcija u izvršnoj vlasti, e onda ništa. Veliko – ništa.
Predsjedništvo Hrvatske narodne stranke, međutim, nije Čačića isključilo zbog onoga što je bilo jednog maglovitog dana u Mađarskoj, već zbog onoga što bi moglo biti jednog dana u Hrvatskoj, nakon što bivši stranački predsjednik, a vladin potpredsjednik, izađe iz rekreativno-popravnog centra pored Pule, sa sve štapovima za golf, četkicom za zube, pjenom za brijanje u rukama i spremnošću da se, opet, stodvadesetosmi puta, zamijeni sa Vesnom Pusić na poziciji lidera liberalnih demokrata.
Istina, ništa tu HNS nije drugačiji od ostalih hrvatskih stranaka u kojima principijelnost traje do prvog interesa, a odanost do prvog kadrovskog preslagivanja. Imala bi o tome – kako su stranačke kolege, kada im se ukaže zgodna prilika, daleko brutalnije od političkih protivnika – svašta za reći Jadranka Kosor, a imat će i Zoran Milanović, ako ne u bliskoj, svakako ne u onoj budućnosti koja bi se mogla nazvati jako dalekom
Naricati nad time što se Ratko Čačić, eto, nije mogao braniti pred strašnim sudom stranačkih kolega i kolegica, jednako je glupo kao u odluci Predsjedništva HNS-a vidjeti manifestaciju nekakve odgovornosti prema već nečemu. Moralno i normalno se, naime, u priči dugoj tri godine, još uvijek nije dogodilo.
A upravo tako, moralno i odgovorno, nije se ponašao prvo Čačić, kada, i to odmah poslije nesreće, nije podnio ostavku na sve stranačke funkcije, odustao od kandidature na izborima i mogućeg mjesta ministra; ušutio se javno – zadovoljavajući se utjecajem unutar stranke.
Jednako je, međutim, postupalo i Predsjedništvo HNS-a: umjesto da predsjednika, kada već neće otići sam, dovede pred izbor između dobrovoljnog povlačenja i nametnutog marginaliziranja, odabrano je strateško čekanje pogodnog trenutka za manifestiranje hrabrosti bez neželjenih posljedica.
Istina, ništa tu HNS nije drugačiji od ostalih hrvatskih stranaka u kojima principijelnost traje do prvog interesa, a odanost do prvog kadrovskog preslagivanja. Imala bi o tome – kako su stranačke kolege, kada im se ukaže zgodna prilika, daleko brutalnije od političkih protivnika – svašta za reći Jadranka Kosor, a imat će i Zoran Milanović, ako ne u bliskoj, svakako ne u onoj budućnosti koja bi se mogla nazvati jako dalekom.
I Radimir Čačić i HNS su se duge tri godine ponašali kao ono troje nesretnika iz nagrađivanog Ceylanovog filma. Na taj način on je, zapravo, svoje izbacivanje činio opravdanim, ali uzalud: kažnjen je, na kraju, iz onih razloga što sa suštinom problema imaju veze koliko i Vesna Pusić sa Željkom Markić. Dakle, niti malo.
(Prenosimo s partnertskog portala forum.tm a od idućeg tjedan kolega Imamović piše svježe kolumne za naš portal).
Većina su normalni ljudi
Na godišnjicu smrti Franje Tuđmana predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko mirogojsku je grobnicu ponovno iskoristio kao govornicu s koje je poručio: “Tuđman nas je naučio toleranciji jer danas u Hrvatskoj slobodno žive i oni koji Hrvatsku nisu željeli niti su je htjeli, koji danas s cinizmom pričaju o Hrvatskoj, djelu Tuđmana i branitelja.”
To nije govor političara s planom, to su floskule kojima se, zapravo, pljucka po nekim od najvećih i najvažnijih Tuđmanovih dostignuća, kao što je mirna reintegracija hrvatskog istoka, uključujući i Vukovar. To je demagogija koja jedino želi raspiriti emocije jednih i potaknuti ispitivanje emocija drugih, a toleriranje cinizma doista je veliko demokratsko postignuće za jednu državu Europske unije.
Nije Karamarko jedini koji je tek od Tuđmana učio što je to tolerancija i što je to demokracija, kao što nije jedini koji Tuđmanov HDZ smatra rodnim mjestom svoga hrvatstva. Hvala lijepa. Ima nas mnogo čije je hrvatstvo bilo neupitno, jasno i postojano i prije i bez Tuđmana, baš kao i naše poimanje demokracije, koja je čekala s one strane zapadne granice i koja u tom obliku do nas nikada nije stigla.
Tomislav Karamarko nikako da posluša što mu javnost iz mjeseca u mjesec poručuje u anketama do kojih on, razumljivo, ne drži kada mu ne idu u prilog. Ne pomaže mu ništa: ni svrstavanje u kolonu “vukovarske Hrvatske”, ni neslužbeno podupiranje i službeno ograđivanje od antićiriličnog referenduma, ni jahanje na valu uspjeha bračnog referenduma. Ne pomaže mu ni opravdana omraženost, a ni neopravdano blaćenje aktualne vlasti i Milanovića
Tomislav Karamarko nikako da posluša što mu javnost iz mjeseca u mjesec poručuje u anketama do kojih on, razumljivo, ne drži kada mu ne idu u prilog. Ne pomaže mu ništa: ni svrstavanje u kolonu “vukovarske Hrvatske”, ni neslužbeno podupiranje i službeno ograđivanje od antićiriličnog referenduma, ni jahanje na valu uspjeha bračnog referenduma. Ne pomaže mu ni opravdana omraženost, a ni neopravdano blaćenje aktualne vlasti i Milanovića.
Ako je Vladi potrebna u prvom redu rekonstrukcija premijera, u čemu se slažem sa Žarkom Puhovskim, onda je još očitije da HDZ s Karamarkom na čelu neće daleko dogurati, ma koliko toga u državi bilo loše. HDZ se ne može oprati od suodgovornosti za ekonomsku katastrofu, a ne idu im u prilog ni svako malo nova uhićenja i istrage.
Međutim, Tomislav Karamarko ima još jedan problem. On uporno nastoji igrati na emocije, iako upravo na tome polju nema ni trunku karizme. Sve mu je neuvjerljivo: i pogled, i izraz lica, i boja glasa, a ponajviše nedosljedna politička prošlost prepuna vrludanja i, blago rečeno, sumnjivih sprega. Bit će da mu nadimak Mrki u nekim prošlim vremenima nije pripao samo po zvuku prezimena.
Stoga je vrhunac Karamarkove političke impotencije kada s Tuđmanova groba aktualnoj vlasti, pokraj svih stvarnih problema, ponovno spočitava “jugofiliju i jugonostalgiju” i kada kaže: “Naši prijatelji na lijevoj sceni morat će se dokazati kao domoljubi.” Kada bismo Tomislava Karamarka pitali pred kim se to dokazuje domoljublje i tko je njemu ovjerio domoljubnu knjižicu, sasvim bismo sigurno dobili odgovor da je to narod, a u narodu eventualno kao najstručnije domoljubno tijelo hrvatski branitelji.
Eto, usuđujem se biti i blago ciničan jer se, srećom, u Tuđmana kunu i Tomislav Karamarko i Hrvatska biskupska konferencija, i 690 tisuća pripadnika Stožera – koliko Tomislav Josić tvrdi da ih ima – i cijeli hrvatski narod koji su prethodno navedeni umislili da ekskluzivno predstavljaju. A od Tuđmana su svi oni, kako kaže Karamarko, naučili biti tolerantni, pa eto u današnjoj Hrvatskoj smiju i mogu živjeti čak i oni koji su prema njoj cinični.
Usuđujem se biti i blago ciničan jer se, srećom, u Tuđmana kunu i Tomislav Karamarko i Hrvatska biskupska konferencija, i 690 tisuća pripadnika Stožera – koliko Tomislav Josić tvrdi da ih ima – i cijeli hrvatski narod koji su prethodno navedeni umislili da ekskluzivno predstavljaju. A od Tuđmana su svi oni, kako kaže Karamarko, naučili biti tolerantni, pa eto u današnjoj Hrvatskoj smiju i mogu živjeti čak i oni koji su prema njoj cinični
Naravno, prema njihovu poimanju, jedina Hrvatska i jedini pravi Hrvati su oni, umišljeni, samoproglašeni i opasni monopolisti nad domovinom koja je, usprkos njima, i moja, kao i nad narodom kojem, usprkos njima, i ja još uvijek pripadam. K tomu znam i poneki narodni izraz. Na primjer: “Mrka ti kapa, Tomislave Karamarko!”
Nakon što ga je prošao prvi žal zbog vrlo slabog odaziva Hrvata i katolika na referendum o braku, o narodu kao jednom i jedinstvenom tijelu, ponovno grmi i biskup Vlado Košić, i to na baš prikladnome mjestu: u Domu specijalne policije u kojem je domaćin ratni veteran Josip Klemm. Nakon što je aktualnu, legitimno na demokratskim izborima izabranu hrvatsku vlast do sada već nazivao nenarodnom, protunarodnom i protuhrvatskom, biskup Košić smislio je i nove kvalifikacije: “Bezdušna garnitura na vlasti pokrenula je novu agresiju na Vukovar.”
Baš kao što je nekada činio i veliki učitelj tolerancije Franjo Tuđman, i biskup Košić je usput spominjao medijske plaćenike, a obrušio se i na Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, Maticu Hrvatsku i Sveučilište. Prozvao ih je zbog šutnje: “Ako su mediji zaluđivali naciju po diktatu vlasti, zašto ste šutjeli vi, moralni stupovi ovoga društva?”. E, u tome je u pravu.
Osobito kad proziva HAZU, koji kukavički šuti dok, na sreću biskupovu, pojedini akademici ipak hrabro istupaju poput Josipa Pečarića, čiju je knjigu Košić promovirao. Akademik Pečarić tu je unutarnju agresiju današnje hrvatske vlasti prozvao gorom i podlijom od one 1991. godine i hrvatsku je vladajuću političku garnituru optužio da provodi u djelo zloglasni Memorandum Srpske akademije.
A u akademske se stvari jedan akademik valjda razumije, pa možda doista nema potrebe da i HAZU o tome više bilo što kaže. Lijepu mirnodopsku i miroljubivu retoriku dopunila je i ikona nacionalne i katoličke miroljubivosti Karolina Vidović Krišto, rekavši: “Upravo oni koji su nas zadužili za nekoliko života ponovno ulaze u rov, u krvavu bitku protiv udbaške zmije.”
Jedino od čega strepim jest to što u toj proceduri i tim institucijama Milanović i Karamarko pokazuju podjednaku nemoć. Ali, između Hrvatina i Jugoslavenčina ipak je velika većina normalnih, vrijednih i dobrih ljudi. Moj je optimizam još veći nakon što sam proveo tjedan u Puli na Sajmu knjiga, koje ljudi kupuju čak i do dvadeset posto više nego lani
Dodajmo na sve to i ovih dana ponuđen sustav političkog specificiranja građana u kojem su na jednoj strani, po osnovi odnosa prema naciji, veliki Hrvati kojima je nacionalni interes i osjećaj prvi i najvažniji, dok su na drugoj – pazite sad – Jugoslaveni. Doduše, predlažući i izlažući u Dubrovniku svoj sustav, Nino Raspudić je za ovu drugu grupu rekao da je zapravo anacionalna, ali eto, nekako mu se učinilo zgodnije označiti ih slovom J.
Njegova nevina hrvatska duša pritom sigurno nije pomislila, ali moja jugoslavensko-anacionalna eto jest, kako su slučajno baš tim slovom na žutoj podlozi nekad bili označivani ljudi predodređeni za istrebljenje: Juden! U toj trodimenzionalnoj specifikaciji kao odabrana opcija složnog, probuđenog i, zahvaljujući Željki Markić, identificiranog Naroda, navodi se politički tip Hrvata koji u odnosu prema tradicionalnim vrijednostima može biti manje ili više revan, ali je izrazito osjetljiv i osviješten nacionalno i socijalno.
Oprostite ponovno mojoj anacionalno-jugoslavenskoj pameti što mi pada na pamet jedno priprosto i pomalo cinično pitanje: zar treba izmišljati nova imena za kombinaciju koja nam je iz bliže povijesti dobro poznata pod nazivom nacionalsocijalizam? I još ovo: nije li u svom nastanku i rastu taj nacionalsocijalizam obilato parazitirao na nezadovoljstvu paravojnih odreda njemačkih ratnih veterana, usput rečeno poraženih u I. svjetskom ratu?
Sve navedeno čudilo bi me i strašilo kada ne bih bio uvjeren da sva ova demagogija, usprkos svim udruženim i koordiniranim naporima HDZ-a, biskupa, stožera i građanskih inicijativa, u Hrvatskoj ipak nema šanse na izborima na kojima će se odlučivati o izvršnoj vlasti ove zemlje. Narod nije jedno tijelo s jednom glavom, a osobito ne Narod koji legitimira tek malo više od jedne trećine birača na jednom referendumu koji ovoj vlasti doista jest nešto poručio, ali nije o njoj odlučivao i nikome nije dao mandat za njezino rušenje mimo demokratske procedure i institucija.
Jedino od čega strepim jest to što u toj proceduri i tim institucijama Milanović i Karamarko pokazuju podjednaku nemoć. Ali, između Hrvatina i Jugoslavenčina ipak je velika većina normalnih, vrijednih i dobrih ljudi. Moj je optimizam još veći nakon što sam proveo tjedan u Puli na Sajmu knjiga koje ljudi kupuju čak i do dvadeset posto više nego lani, a mnogi posegnu i za nekoliko velikih, ozbiljnih i stručnih radova u kojima je opisano sve ono što bi neki u Hrvatskoj željeli ponoviti kao da je prvi put i kao da nitko živ ne zna kamo to vodi.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)
Sajam knjiga u Puli
Na ovogodišnjemu, 19. sajmu Sa(n)jam knjige, koji se održava od 5. do 12. prosinca u Puli, 250 domaćih i stranih nakladnika izložit će više od 15 000 naslova, a prvi put obrađivat će se paralelno tri teme – ”Socijalizam na klupi”, ”Izlet u Rusiju” i ”Vojvodina – regija u regionu”, rečeno je u petak na konferenciji za novinare u Puli.
U sklopu teme ”Socijalizam na klupi” održat će se međunarodni skup ”Socijalizam na klupi: kulturološke i povijesne interpretacije jugoslavenskoga i postjugoslavenskih društava” na kojemu će sudjelovati gotovo 90-ak znanstvenika, povjesničara i teoretičara iz Hrvatske i bivših jugoslavenskih republika, od Damira Agičića i Lade Duraković do Igora Dude i Reane Senjković.
O socijalizmu raspravljat će se i na okruglom stolu ”Cenzura i autocenzura u socijalizmu i danas” te na tribini Trećega programa Hrvatskog radija ”Medijska spektakularizacija socijalizma”. Također, bit će predstavljena knjiga ”Socijalizam na klupi: jugoslavensko društvo očima nove postjugoslavenske humanistike”, koju su uredile Lada Duraković i Andrea Matošević.
U sklopu programa ”Izlet u Rusiju” predstavit će se suvremena ruska književna scena, a o društvenim, političkim i filozofskim pitanjima postsocijalističke Rusije govorit će pet važnih ruskih autora: Ljudmila Ulickaja, jedna od najprevođenijih i najnagrađivanijih ruskih prozaistica, Tatjana Tolstaja, najvažnija predstavnica ruske postmodernističke proze, Aleksandar Genis, poznati književni kritičar, esejist, filozof i pisac koji se afirmirao u Sjedinjenim Američkim Državama, Oleg Kašin, novinar i publicist, posebno osjetljiv na socijalnu zbilju današnje Rusije, i Sergej Birjukov, avangardni pjesnik i performer.
Treći program, ”Vojvodina – regija u regionu”, ugostit će najveće vojvođanske književnike: dobitnika NIN-ove nagrade, prozaista, pjesnika i ikonu novosadskog rock’n’rolla Slobodana Tišmu, europski poznatog pisca Lasla Vegela, koji je već bio gost pulskog sajma, te pisce mlađe generacije Lasla Blaškovića, Tomislava Žigmanova, Srđana Srdića, Srđana V. Tešina i Miću Vujičića. U Pulu dolaze i kultni filmski redatelj Želimir Žilnik i skladatelj, multiinstrumentalist i multimedijalni umjetnik Boris Kovač, a vrhunac vojvođanskog programa bit će predstavljanje tzv. bunkerskih pisaca i njihova časopisa ”Severni bunker” te okrugli stol pod nazivom ”Regija u regionu: Vojvodina – Istra”.
U Puli će se još održati međunarodna konferencija ”Nakladništvo – trendovi i konteksti”, na kojoj će se raspravljati o poziciji suvremenog nakladništva i knjige u skladu s trendovima ”e-stvarnosti”.
Prvi put na sajmu i prvi put u Hrvatskoj bit će i program za knjiške profesionalce ”Fellowship: Kumpanija od libra”, koji otvara nove mogućnosti poslovnih suradnji između organizatora poznatih književnih manifestacija, književnih agenata, prevoditelja, urednika i izdavača iz Hrvatske, Europe i svijeta.
Slojevitost sajamskog programa uz sadržaje posvećene središnjim temama čine i tri nova modela predstavljanja autora. ”Autor čita autora” program je u kojemu dva autora predstavljaju jedan drugoga (Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović, Milana Vlaović i Mirjana Dugandžija te Luko Paljetak i Tonko Maroević). ”Trenutak za prijatelja” program je organiziran u spomen na tri važna imena hrvatske kulturne i umjetničke scene (Mirko Kovač, Ćićo Senjanović i Predrag Spasojević). ”Sljedeća stanica Paradiso” neuobičajeno je predstavljanje knjiga i autora u underground-prostoru pulskoga kluba Monteparadiso u Rojcu (Marko Pogačar i Benjamin Perasović) uz koncert punk/rock-sastava Cherkezi United i DJ večer (DJ Bebetto i DJ Benjamin).
Literarni početak svakoga sajamskog dana povezan je s programom ”Doručak s autorom”. Na njemu će moderator Vojo Šiljak ugostiti ruske autore Tatjanu Tolstaju, Aleksandra Genisa i Ljudmilu Ulickaju, turskoga književnika Ahmeta Ümita, vojvođanske autore Slobodana Tišmu i Želimira Žilnika, talijanskoga književnika Flavija Sorigu, Ivana Lovrenovića i Ivu Štivičića, i na kraju ovogodišnjeg dobitnika ”Kiklopa” za životno djelo – Milivoja Solara.
Održat će se i humanitarna akcija ”Biblioteka snova”’, kojom Sa(n)jam knjige u Istri, Monte Librić i Viktorov Group doniraju biblioteku pomno odabranih naslova Dječjem domu ”Ruža Petrović”, Domu za odgoj djece i mladeži ”Pula” i Down syndrom centru ”Pula”.
Solaru ”Kiklop” za životno djelo
Milivoj Solar, jedan od najistaknutijih hrvatskih proučavatelja književnosti i autor dvadesetak knjiga, među kojima se najviše ističe gotovo kultna ”Teorija književnosti” s 20 izdanja, ovogodišnji je dobitnik nagrade ”Kiklop” u kategoriji ”Nagrada za životno djelo”, objavio je Bruno Kragić, predsjednik Upravnog odbora nagrade ”Kiklop” jučer na konferenciji za novinare na 36. Međunarodnom sajmu knjiga i učila Interliber. Nagradu dodjeljuje Sa(n)jam knjige u Istri deseti put, a ovogodišnjem laureatu, kojemu su prethodili Mirko Kovač, Predrag Matvejević, Slavko Goldstein i Aleksandar Flaker, dodijelit će se 15. prosinca, zadnjeg dana pulskog sajma knjiga.
Govoreći o važnosti životnog djela Milivoja Solara, Kragić je naglasio da je dugogodišnji sveučilišni profesor postao simbol studija komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i ikona proučavanja književnosti u nas. ”Solar je svoju iznimnu poziciju potvrdio vrhunskim analizama pojedinačnih djela, kao što su ‘Krik i bijes’, ‘Majstor i Margarita’, ‘Srce tame’ i druga, preglednim raspravama o oblicima kao što su mit i roman, a bio je među prvima koji su se počeli sustavno baviti problemima postmoderne, trivijalne književnosti, vica, trača i ukusa”, zaključio je Kragić.
Objavljena su i imena nominiranih za nagradu ”Kiklop 2013.” u 11 kategorija. Jednoglasno je donesena odluka o ukidanju kategorije ”Leksikografsko djelo godine” s obrazloženjem ”da je riječ o složenom segmentu izdavaštva koji je posebno pogođen kretanjima u kulturi, ne samo krizom već i sve naglašenijim okretanjem leksikografije internetskoj prezentaciji”. Nominacije su izabrane nakon prvoga kruga glasovanja između gotovo 200 valjanih prijava 50 nakladnika, što je najviše prijava dosad. U drugi krug glasovanja, koji će se održati od 18. do 25. studenoga, ušla su 34 kandidata u 11 kategorija.
Govoreći o 10. obljetnici pulskog sajma knjiga, direktorica Magdalena Vodopija prisjetila se početaka i svih važnijih suradnika te naglasila kako se nisu nadali da će doći do desete nagrade ”Kiklop”. ”Bilo je turbulentno i živahno, bilo je policijskih ispitivanja, sudskih ročišta, ‘Kiklop’ je bio uzdizan i bacan u blato, no ostao je jedna od najprestižnijih književnih nagrada u Hrvatskoj”, istaknula je Magdalena Vodopija.
U kategoriji ”Urednik godine” nominirani su Gordana Farkaš Sfeci iz Naklade OceanMore, inače urednica i izdavačica knjiga triju nobelovki – Elfriede Jelinek, Herte Müller i Alice Munro, Irena Lukšić iz Hrvatskoga filološkog društva i Disputa te Kristijan Vujičić iz Naklade Ljevak.
U kategoriji ”Prozno djelo godine” nominirana je ”Belladonna” Daše Drndić u Frakturinu izdanju, ”Božanska dječica” Tatjane Gromače, također u Frakturinu izdanju, ”Črna mati zemla” Kristiana Novaka u Algoritmovu izdanju i ”Nahrani me” Romana Simića Bodrožića (Profil knjiga).
Za najbolju pjesničku zbirku godine predložena je zbirka ”Plaši li te moja boja” Krešimira Bagića (MeandarMedia), ”Kapi za oči” Arsena Dedića (Profil knjiga) i ”Crna pokrajina” Marka Pogačara (Algoritam).
Za najbolju knjigu eseja nominirano je djelo ”Apsurd je zarazna bolest” Zorana Ferića (V.B.Z), ”Gradovi, sela, dvorci: (vodič za literarne putnike)” Irene Lukšić (Hrvatsko filološko društvo i Disput) i ”[email protected]: (pogovori II)” Julijane Matanović (V.B.Z.).
U kategoriji ”Publicistička i znanstveno-popularna knjiga godine” predložena su djela ”Trenuci katarze: prijelomni događaji XX. stoljeća” Tvrtka Jakovine (Fraktura), ”Uvod u hrvatsku kratku priču” Helene Sablić Tomić (Leykam international) i ”Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima” Milane Vuković Runjić (Vuković & Runjić).
Za najbolju knjigu godine inozemnog autora predloženi su ”Konstruiranje neprijatelja i drugi prigodni tekstovi” Umberta Eca (Mozaik knjiga), ”Previše sreće” Alice Munro (Naklada OceanMore) i ”Jugoslavija, moja domovina” Gorana Vojnovića (Fraktura).
U kategoriji ”Knjiga godine za djecu i mlade” predložene su knjige ”Mjesečeve sjene: o vješticama i pričama noćnih sati sjeverozapadnog dijela Medvednice i samoborskog kraja” Zdenka Bašića (Planetopija), ”Igrokazi za djecu” Mire Gavrana (Mozaik knjiga) i ”Vidimo se na fejsu” Sanje Pilić (Mozaik knjiga). Nagradi za najbolju slikovnicu godine mogu se nadati Ivana Guljašević (”Čovječuljak Snovuljak”, Igubuka), Sanja Pilić (”Maša i ljeto”, Mozaik knjiga) i Pika Vončina (”Emilijina vrlo neobična pustolovina”, Mala zvona).
Za prijevod godine nominirani su Xenia Detoni (”Paralelne pripovijesti” Petera Nadasa, Fraktura), Giga Gračan (”Kuća svile” Anthonyja Horowitza, Profil knjiga) i Truda Stamać (”Vrijeme srca” Ingeborg Bachmann i Paula Celana, Naklada OceanMore).
Za najbolju debitantsku knjigu godine nominirana su djela ”Srest ćemo se opet” Antonija Barišića (Naklada Jesenski i Turk), ”Duhovi” Ive Ušćumlić Gretić (EKOmobilis) i ”Esekerski capriccio” Željke Živković (Edicija Božičević).
Zašto Čačić ne bi u zatvoru igrao golf?!
Dok izdržava kaznu u Valturi, bivši prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić slobodno vrijeme krati igrajući golf, što neki smatraju bizarnim ili čak uživanjem privilegija, no u toj kaznionici otvorena tipa kažu da je sve u skladu sa zakonom, koji zatvorenicima omogućuje da se bave različitim sportskim aktivnostima.
“Golf možda jest upadljiv, ali sportska je aktivnost poput svih ostalih, koje su korisne zatvorenicima radi održavanja kondicije”, rekla je Hini pomoćnica upravitelja te kaznionice Ingrid Popovski Cukon.
Objasnila je da svaki zatvorenik koji se želi baviti nekom aktivnošću podnese molbu stručnom savjetu, koji potom procijeni slučaj i odluči hoće li je odobriti ili neće.
Najviše zatvorenika u tom poluotvorenom zatvoru u slobodno vrijeme igra nogomet, dakako, ako im to dopušta vrijeme, i teretana je vrlo posjećena, a za lijepa vremena igraju se boće, stolni tenis, šeta ili trči. Kad je na televiziji prijenos, većina gleda utakmicu, no neki čitaju knjigu.
Čačić nije jedini koji se bavi neobičnom aktivnošću, neki su primjerice u zatvoru nastavili trenirati boks ili se baviti borilačkim vještinama.
Takve su aktivnosti zatvorenicima dopuštene ako za to postoji mogućnost ili ako se time ne ugrožavaju drugi zatvorenici, kazala je I. Popovski Cukon.
Sport nije jedina aktivnost kojom se bave “gosti” kaznionice u Valturi, istarskom naselju 11 kilometara udaljenom od Pule, jer se zainteresirani mogu baviti i glazbom, sviranjem ili pjevanjem.
“Prije nekoliko godina zatvorenici su se odlučili za igrokaz, ali je čovjeku istekla kazna pa nije dovršio projekt”, kazala je I. Popovski Cukon.
Vrijeme odmora za zatvorenike u Valturi je od ručka do povečerja, i tada se, ako nemaju drugih obaveza, mogu baviti slobodnim aktivnostima o vlastitom trošku i po vlastitom afinitetu uz odobrenje uprave.
Čačić, koji u Valturi služi kaznu zato što je skrivio nesreću u kojoj je bilo poginulih, plijenio je u početku pozornost zatvorenika zbog svoje aktivnosti, ali sada je to svima postalo normalno.
I. Popovski Cukon kaže da Čačić ne uživa nikakve privilegije te da poštuje kućni red i normative kao i svi ostali. “To je možda malo neobično, ali sve je u skladu sa zakonom, protokolima i kućnim redom”, zaključila je pomoćnica upravitelja.
Bivši prvi potpredsjednik Vlade kaznu za prometnu nesreću u Mađarskoj u kojoj je poginulo dvoje ljudi počeo je služiti 17. lipnja u zatvoru u Remetincu, a u Valturu je premješten ovog ljeta nakon stručne opservacije.
Vrhovni je sud početkom svibnja Čačiću odbio žalbu na presudu zagrebačkoga Županijskoga suda, koji ga je osudio na 22 mjeseca zatvora, u skladu s presudom suda u Mađarskoj, gdje je skrivio prometnu nesreću.
Nakon isteka najmanje polovice kazne Čačić može tražiti prijevremeni otpust. Izrečena mu je i zabrana upravljanja vozilom na tri godine.
Čačić je jedan u nizu bivših visokih državnih dužnosnika koji je završio u zatvoru zbog nekoga kaznenog djela, no dok on služi kaznu zbog prometne nesreće u kojoj je bilo poginulih, ostali su u zatvoru ili im se još sudi zbog korupcije.
Valtura je doista zanimljiva kaznionica; prije biste pomislili da je riječ o velikom, šumovitom kampu, a ne o kaznionici. Primjerice, u njezinu je sastavu i stanica za tehnički pregled vozila pa mnogi Puljani kojima se ne da čekati u redu u stanicama po gradu, dođu u ovo seoce i u miru, ispijajući kavu iz automata postavljenoga vani, obave tehnički pregled vozila. Dakako, još i obveznu registraciju – ne bi čovjek nikada pomislio da je usred objekta u kojem osuđenici odslužuju svoje kazne. Pa tako i bivši svemoćni prvi potpredsjednik Vlade, čovjek čije je ime sinonim za bahatost, drskost i političku ambicioznost.
Već smo tisuću puta čuli i pročitali sve o ”slučaju Čačić”, pa i konstatirali da se takva strašna nesreća mogla dogoditi svakomu tko je vozač, kao i to da je strašno teško živjeti s činjenicom da si u grob otpravio dvoje nedužnih ljudi. Već odugovlačenje cijeloga slučaja, kao i uporno Čačićevo ustrajanje na tome da ostane na svim dužnostima sve dok ga sud napokon nije osudio, pokazao je vrlo zorno da se on vlasti odreći ne želi. I dalje je vozio, iako nije smio, barem ne s moralne točke cijeloga slučaja, putovao je, odbrusio bi svakomu tko mu nije bio po volji i ponašao se poput slona u staklani.
Čim je premješten u lijepu Valturu, pojavile su se špekulacije kako je već najavio povratak u visoku politiku, no samo da ”odradi” ovu kaznu, jer je u međuvremenu Vesna Pusić preuzela stranku. I opet se svijet hrvatski čudio njegovoj bezobzirnosti, kao da ona ne traje već gotovo dva desetljeća. U kaznionici je uglavnom u knjižnici, dopirali su glasovi o tome da se ponaša uzorno, potpuno normalno i poput ostalih, kao i to da se ne izdvaja ni po čemu od drugih zatvorenika.
I sada odjednom, bum, igra golf. Eto, osmo se svjetsko čudo dogodilo. Pa što ako igra golf? Jesu li građani možda očekivali da će saditi cvijeće ili se u zatvoru pripremati za buduću misionarsku ulogu? Ma dajte, ne budite smiješni; Čačić je ostao onakav kakav je i bio. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.