U komentaru ”Papa i tajne holokausta” novinara i publiciste Drage Pilsela (prenijetom 16. veljače 2014. godine iz tjednika Express na portal Autograf.hr), mogao se pročitati i ulomak iz razgovora pape Franje s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorkom, vođenim 2010. dok je Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskup Buenos Airesa (naravno i kardinal), a koji se može i kod nas pročitati u obliku knjige (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74). [Read more…]
Vatikan i holokaust (4)
U komentaru ”Papa i tajne holokausta“ novinara i publiciste Drage Pilsela (prenijetom 16. veljače 2014. godine iz tjednika Express na portal Autograf.hr) mogao se pročitati i ulomak iz razgovora pape Franje s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorkom, vođenim 2010. dok je Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskup Buenos Airesa (naravno i kardinal), a koji se može i kod nas pročitati u obliku knjige (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74). [Read more…]
Vatikan i holokaust (2)
Vatikan je od Lateranskih ugovora s Musolinijem iz 1929. godine bio suverena “državna oblast”, koja zauzima svega 44 ha površine i ima oko tisuću stanovnika, što opet ne smeta da bude jedna od najmoćnijih država na svijetu. No, vatikanska moć, kao što je poznato, ne počiva na njezinoj veličini i oružanoj sili, nego na “tajnim vezama” sa Svevišnjim, gospodarom Neba i Zemlje, što je teško dokazivo, ali je još uzaludniji posao dokazivati da nije tako. [Read more…]
Razmišljanja o krivnji
Već dugo me progoni misao kako na prostorima postjugoslavenskih zemalja nismo ni dvije decenije poslije ”jugoslavenskog rata“ (”Der Jugoslawien Krieg“, tako se zove knjiga dr. sc. Dunja Melčić-Mikulić) dospjeli u Jaspersovu ”nultu točku“, zapravo njemački ”nulti čas“ totalnog poraza kako bismo se počeli pitati o vrstama krivnje (kaznenoj, političkoj, moralnoj i metafizičkoj).
Ponovit ću po stoti put: samo nas se kaznena ne tiče izravno ako nismo isprljali ruke i dušu, a sve druge krivnje nas se itekako tiču ako smo doista ljudi sa sviješću i savješću. Problem je, dakako, u tomu što su sve postjugoslavenske elite interpretirale kompleksne jugoslavenske ratove na jako redukcionistički način da bi učvrstile vlastite te(n)kovine, pa se isti rat tretira i domovinskim i obrambenim i agresorskim i osvajačkim.
U stiliziranju ratnopobjedničkih ili dobitničkih uloga, sukladno redukcionističkim pogledima vladajućih kleronacionalističkih oligarhija i/ili njihovih neojakobinskih besprizornih lažnolijevih pandana, i nema mjesta za sjećanje na žrtve onih drugih i trećih, pa se dogodilo što se moralo dogoditi: postali smo ili sljedbenici, ili zarobljenici viktimološke logike i na njoj utemeljene viktimotransagresijske kulture nesposobnosti simpatije za drugoga i empatije s drugima. U konačnom ishodu anestezirane analfabete glede kulture sjećanja…
U stiliziranju ratnopobjedničkih ili dobitničkih uloga, sukladno redukcionističkim pogledima vladajućih kleronacionalističkih oligarhija i/ili njihovih neojakobinskih besprizorniih lažnolijevih pandana, i nema mjesta za sjećanje na žrtve onih drugih i trećih, pa se dogodilo što se moralo dogoditi: postali smo ili sljedbenici ili zarobljenici viktimološke logike i na njoj utemeljene viktimotransagresijske kulture nesposobnosti simpatije za drugoga i empatije s drugima. U konačnom ishodu, anestezirane analfabete glede kulture sjećanja…
Književnik Ivan Lovrenović je u osvrtu ”Kordić po drugi put među Hrvatima“ – putem reprinta vlastitih javnih svjedočenja glede Kordića – uvjerljivo oslikao psihološki i politički profil ovoga tipičnog ”junaka našeg doba“, samo jednog iz niza osuđenika za ratne zločine koji se po povratku u njihove zemlje stiliziraju u ”heroje“, umjesto da izazovu javnim pokajanjem katarzu barem kod njihove rodbine i sljedbenika.
Dario Kordić se nikada nije pokajao za svoj dio odgovornosti za egzemplarni ratni zločin u Ahmićima, pa je i u ovomu pogledu tipični ”junak našeg doba“ (gospodine Ljermontov, oprostite). Uostalom, ovdje se ne bavimo drugim zločinima i zločincima, pa čak ni onima koji su se u istom danu dogodili u surovim razračunavanjima Armije BiH i HVO-a, primjerice u Trusini.
Priča o Kordićevom stililiziranju u ”heroja“, usprkos ne-kajanju, priča je o svim zločincima, besprizornima u proteklomu ratu u BiH, ma koju uniformu nosili, koje zločine počinili i u čije ime ih činili.
U uvodu u niz njegovih crtica o Kordićevom liku i djelu, sukcesivno objavljivanim tijekom stasavanja Kordića u ono što je postao u očima njegovih obožavatelja, Ivan Lovrenović je naveo i dijelove presude Tribunala u Den Haagu.
Uostalom, evo tog važnog Lovrenovićevog pasusa, in extenso: ”Dario Kordić se vraća kući nakon što je odrobijao dvije trećine kazne kojom je osuđen od Međunarodnoga suda za ratne zločine na 25 godina. U presudi se kaže da on ‘ne treba biti osuđen kao tvorac kampanje progona ili njen najvažniji pokretač. Ipak, on se sa žarom uključio u tu kampanju i bio je od ključne važnosti naročito u ofanzivama u Lašvanskoj dolini 1993. naređujući napad na Ahmiće i druga sela u aprilu 1993. Za svoj udio u tim užasnim događanjima, on zaslužuje da bude odgovarajuće kažnjen. Činjenica da je bio političar nije bitna: njegova uloga je jednako neupitna kao i uloga onoga koji je povlačio obarač. Štaviše, činjenica da je bio vođa samo otežava njegova krivična djela.’
Dario Kordić sve to odbacuje – on se ‘borio isključivo za dobrobit svoga naroda’. A u zatvoru u Frohnleitenu (Austrija) čovjek se duhovno preobrazio, ‘prijateljevao s Gospodinom Isusom Kristom’, kaže. I još: ‘Mogu svjedočiti da je Bog uvijek bio sa mnom i sa svima nama, a da su to bili posebni milosni trenuci kada dođoh u uzništvo, kad dođoh a neznah zašto dođoh. A poslije polako spoznavah da je bio Božji plan da dođem u uze. I to je doista jedan Božji plan’.“ (Vidjeti, www.ivanlovrenovic.com, 4. 6. 2014.)
Ovdje vrijedi se zabezeknuti, ili se barem zapitati kako se to Dario Kordić usuđuje govoriti – poslije svega – o ”Božjem planu“. Bili teist ili ateist, uključivo agnostik, morali biste se zapitati: nije li ovo blasfemija? Ili, barem, zašto ovo ne para uši visokim crkvenim dužnosnicima? Jer, moralo bi zasmetati svim etičnim ljudima solidnog građanskog obrazovanja i ukusa, ma kojega svjetonazora ili vjeronazora bili!
Dario Kordić se nikada nije pokajao za svoj dio odgovornosti za egzemplarni ratni zločin u Ahmićima, pa je i u ovomu pogledu tipični ”junak našeg doba“ (gospodine Ljermontov, oprostite). Uostalom, ovdje se ne bavimo drugim zločinima i zločincima, pa čak ni onima koji su se u istom danu dogodili u surovim razračunavanjima Armije BiH i HVO-a, primjerice u Trusini
Samo pet dana poslije Lovrenovićeva protesta s margine, i prvi čovjek portala Autograf.hr, gosp. Drago Pilsel je ustvrdio: ”Zločin u Ahmićima bio je najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka i može ga se usporediti s pokoljem koji su počinili američki vojnici u južnovijetnamskom zaseoku Mi Laj 1968. A Dario Kordić? On je naša radost i sreća, jer reče biskup Košić: ‘Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti’.“ (Vidjeti, www.autograf.hr, 9. 6. 2014.)
Na portalu Dubrovačkog dnevnika od 10. lipnja o.g. novinarka Lucija Komaić je objavila komentar ”Gotovina je heroj, Kordić zločinac, papa Franjo katolik, a biskup Vlado Košić nešto drugo“. Iz toga štiva izdvojit ću samo ono što se krije ispod njezina podnaslova “Kordić se nije ispričao“: ”Dario Kordić, nekada predsjednik HDZ-a BiH i vođa zajednice Herceg – Bosne odslužio je dvije trećine kazne zbog ratnih zločina koje su njegovi ljudi i pod njegovom organizacijom počinili nad civilima bošnjačke nacionalnosti u Lašvanskoj dolini.
Dario Kordić, niti itko oko njega, baš nitko nije uputio riječi koje su imalo slične onima koje je uputio Ante Gotovina. Ili biskup Mate Uzinić. Ili sam Papa Franjo. A bili su tamo mnogi. Notorni biskup Vlado Košić, don Miljenko Babić, stožeri za obranu Hrvatske od svega hrvatskog i europskog, kao i silni savezi te inicijative protiv pedera, tijesta i pizza… I baš nitko od te za dom spremne ekipe nije se u tom trenutku sjetio pomoliti za 116 žrtava pokolja u Ahmićima. Pitaju se kako ne razumijemo da se Domovina branila oružjem u srcu Bosne i Hercegovine i da je Kordić heroj koji je ratovao protiv višestrukog neprijatelja, a masakr nad civilima valjda strateški neizbježan cilj bez kojega danas ne bismo imali Hrvatsku.“
Preskočit ću spasavanje ono malo duše i u nekim drugim javnim prosvjedima, uključivo onaj građanski ispred Katedrale u Zagrebu, s transparentima na kojima su bila ispisana imena svih 116 ubijenih ljudi u Ahmićima, te izdvojiti osvrt Borisa Dežulovića u Slobodnoj Dalmaciji, u kojemu se poručilo već u naslovu ”Dobro nam došli, ubojice“ (prenijeto na www.autograf.hr, 11. 6. 2014). Boris Dežulović je u dosluhu sa svim spomenutim napisima i prosvjedima i kad ironizira tobožnju hrvatsku ugroženost u Hrvatskoj: ”Gospodo zločinci i fašisti, lagali su vas: hrvatske domoljube ovdje ne proganjaju niti duhovi pobijenih i spaljenih Ahmićana, a kamoli policija.“
Osobno mi ovo hrvatsko ili balkansko stanje duha poslije svega što sam naučio dugim životom u SR Njemačkoj iz domene ”kritičkog nadvladavanja prošlosti“ i ”kulture sjećanja“ izaziva muku i gađenje. Istovremeno mi je kao profesoru politologije indikacija koliko smo nisko pali i zašto ne umijemo ustati i (po)služiti se vlastitim razumom glede kritičke kulture sjećanja
Osobno mi ovo hrvatsko ili balkansko stanje duha poslije svega što sam naučio dugim životom u SR Njemačkoj iz domene ”kritičkog nadvladavanja prošlosti“ i ”kulture sjećanja“ izaziva muku i gađenje. Istovremeno mi je kao profesoru politologije indikacija koliko smo nisko pali i zašto ne umijemo ustati i (po)služiti se vlastitim razumom glede kritičke kulture sjećanja.
Iz ovog kuta gledano, najvažnija varijabla moralnog sunovrata kod Hrvata su licemjerna pojavljivanja visokih vjerskih dužnosnika na dočecima osuđenika za ratne zločine. Otuda se i mora moralno i odgovorno prosuđivati, i uz rizik nanošenja štete samomu sebi, kako bi kazao dominikanski svećenik o. Frane Prcela, o načinu na koji se povodom ”slučaja Kordić” unizila Katolička crkva ”u Hrvata”. Šutnja bi značila odobravanje i ”kanoniziranje“ onoga što je neprihvatljivo u civiliziranomu svijetu!
Ukupna hrvatska tragedija je tim veća što se moralni sunovrat u izvedbi biskupa Vlade Košića dogodio nedugo nakon što je jedan drugi ”visoki dužnosnik“ Katoličke crkve za trenutak pobudio nadu da je ova važna institucija kod Hrvata konačno krenula drugim pravcem, po uzoru na obje velike kršćanske crkve u Njemačkoj – i Katoličku i Evangeličku (EKD). Riječ je, dakako, o onom putu ozdravljenja koji je u svojoj propovijedi naznačio dubrovački biskup Mate Uzinić razumnim govorom na Bleiburgu, pozivom na promišljanje okrutne uvezanosti užasa Jasenovca i Bleiburga, te apelom za empatiju prema žrtvama, i u konačnici – pozivom na izmirenje.
Ili ćemo sisačkom biskupu morati biti zahvalni što smo definitivno deziluzionirani glede kritičke kulture sjećanja i kod Hrvata i svih drugih naroda u postjugoslavenskim zemljama?
Živio sam još u SR Njemačkoj kada se u 15 izabranih berlinskih škola u veljači 2008. godine započelo s testiranjem stripa o holokaustu u redovitoj nastavi povijesti/historije/istorije za učenike od sedmog do desetog razreda, u svim školama, počev od onih s visokim udijelom stranaca, sve do elitnih gimnazija. Namjera je inicijatora bila da se istina o progonu i uništenju Židova u koncentracijskim logorima, o ratu i smrti, ponudi učenicima u formi i formatu koji im je blizak.
U pozadini ove inicijative je stajao zapravo suptilni pokušaj pariranja prokletstvu ”selektivnog sjećanja“ i ”kulturi zaborava“, to jest nezainteresiranosti među mladima za ove teške teme, jer je njima dosta više i Hitlera i Goebbelsa, i nacističke subraće im. Uostalom radilo se i radi i o nužnosti pariranja neonacističkim nasrtajima na mlade uzraste putem nacističkih muzičkih i video formata.
Živio sam još u SR Njemačkoj kada se u 15 izabranih berlinskih škola u veljači 2008. godine započelo s testiranjem stripa o holokaustu u redovitoj nastavi povijesti/historije/istorije za učenike od sedmog do desetog razreda, u svim školama, počevši od onih s visokim udjelom stranaca, sve do elitnih gimnazija. Namjera je inicijatora bila da se istina o progonu i uništenju Židova u koncentracijskim logorima, o ratu i smrti, ponudi učenicima u formi i formatu koji im je blizak
”Užas holokausta u comic-formatu”, komentiralo se sa simpatijama u prosvijećenim krugovima u cijeloj zemlji. ”Comic” je u njemačkom jeziku naziv za strip, a ne za komično. Testirao se u berlinskim školama, dakle, strip ”Traganje” (”Die Suche”) nizozemskog autora Erica Huevela, a izdavači stripa su bili ”Kuća Anne Frank” iz Amsterdama i berlinski ”Centar Anne-Frank”.
Govorilo se tada, ukoliko ovaj pokušaj uspije, to jest bude zanimljiv berlinskoj djeci, bit će proširen i na druge dijelove zemlje, o čemu odlučuju ipak zasebne školske vlasti u 16 njemačkih pokrajina. S Huevelovovim stripom se inače prvo eksperimentiralo u autorovoj rodnoj Nizozemskoj, u kojoj je objavljen pod imenom ”Otkriće”, počevši od 2005. godine. Moguće je ga bilo kupiti potom u slobodnoj prodaji i na više jezika u brojnim europskim zemalja.
Dakako, Huevelov strip nije bio prvi strip u svijetu na temu holokausta. Čuveni židovski karikaturista Art Spiegelman je, primjerice, sa stripom ”Miš”, u kojem su Židovi bili miševi, a nacisti mačke, propraćen satiričnom fabulom, dobio Pulitzerovu nagradu 1992. godine. U SR Njemačkoj je 1989. godine izdavačka kuća Carlsen-Verlag objavila uz podršku savezne vlade Hitlerovu biografiju u stripu, autora Friedemann Bedürftiga i Dietera Kalenbacha, ali bez velikog odjeka.
Strip ima inače tek 80 stranica i priča o židovskoj djevojčici Esther, koja je izmišljeni lik satkan od sličnih sudbina i smješten u krutu nacističku stvarnost od prije tri četvrt stoljeća, u period nacističke strahovlade, kada su njemački nacisti i njihovi sateliti u svijetu pobili više od šest milijuna europskih Židova, i ne samo njih. Esther, židovska djevojčica iz Nizozemske, traga s djedom i bakom za svojom familijom, pa biva jasno da se ovdje ne radi o Anni Frank, iako se posredno radi i o njoj. Anna Frank je u dobi od 15 godina ubijena u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen.
U stripu se dotiču i ključni momenti stvaranja i realizacije morbidne ideje holokausta, počevši od po zlu čuvene ”kristalne noći” (Reichskristallnacht) iz studenoga 1938. godine, koja se tako zove, kako bi ironično kazao Gunther Grass u ”Mojem stoljeću”, jer je te noći polupano mnogo židovskog stakla u Trećem carstvu, dok su u stvarnosti Židovima u toj noći s 9. na 10. studenog 1938. spaljene bogomolje, oduzete im firme, a ljudi su počeli putovati za Auschwitz i drugdje, za ”Nirgendwo”/”Nigdjevo”/”Nikuda”, u smrt.
Neizbježno se u stripu dotiče i čuvena po zlu ”Wannsee-Konferenz”, nacistička konferencija na berlinskom jezeru na kojoj je skovan plan o “konačnom rješenju židovskog pitanja“ (Endloesung der Judenfrage), to jest definitivnom istrebljenju europskih Židova. Takav okrutni plan, ma koliko nacistički precizan, nije srećom u potpunosti uspio, Ali, zauvijek će opominjati smrt šest milijuna ubijenih Židova na sramotu, do neba.
Proći će cijelih 40 godina dok se u Bundestagu 8. svibnja 1985. godine aplauzom pozdravi ”iz sviju klupa“ da je Njemačka 8. svibnja 1945. godine ”oslobođena od nacizma“. Zasluga za tu istinu pripada tadašnjem njemačkom predsjedniku krščansko-demokratske orijentacije dr. Richardu Weizsaeckeru. Time je ova zemlja nakon dugog perioda tzv. druge krivnje, to jest poslijeratnih taktiziranja s preživjelim neonacistima (sedam je milijuna članova brojala Hitlerova zločinačka NSDAP), koja su potrajala sve do čuvenih ”frankfurtskih procesa” zlikovcima iz Auschwitza, pa možda i sve do glasovitoga klečanja Willyja Brandta u Varšavi, krenula u istinsku denacifikaciju
Uostalom, u Berlinu točno 2711 mermerova u središtu grada opominje na bezumlje. Do Spomenika umorenim europskim Židovima se dolazi inače uličicom Hannah Arendt, koja će u njezinom Izvještaju iz Jerusalema sa suđenja nacističkom prvaku Adolfu Eichmanu progoriti o ”banalnosti zla“. Jer, ubojstvo i ništenje drugih identiteta i nije nigdje i nikad drugo do puka banalnost zla …
”Problem u posredovanju holokausta i nacional-socijalizma u školama”, kazao je prije šest godina Thomas Heppener, direktor Centra Anne Frank (koja bi danas imala 85 godina) u Berlinu, ”je, s jedne strane, što ima sve manje ljudi koji iz prve ruke mogu ispričati učenicima što su doživjeli, a s druge, što profesori povijesti ne dotiču svoje učenike kada se radi o nacističkom vremenu”.
On se pri tomu pozvao i na rezultate istraživanja provedenog u Bavarskoj, iz kojeg je proizišlo da su učenici prezasićeni temama nacional-socijalističkog vremena i holokausta, pa se isključe čim čuju riječ ”Auschwitz”. Nastava, posebito predavanja u njemačkim školama, su isuviše preopterećena moraliziranjem, objasnio je dalje Heppener, pri čemu se nerijetko zaboravlja i na razlike i paralele s današnjicom.
Zbog toga bi se – po njegovom mišljenju – uspjela nastava morala pozabaviti ”ne samo historijskim događajima, nego i pojedinim životnim pričama”. Prema provedenom istraživanju može se, naime, zaključiti da je ”emocionalna pogođenost učenika, kao i identifikacija sa žrtvama i dalje velika, iako se to javno ne pokazuje”, tako Heppeener.
Iz svih tih razloga iza ovog projekta nije ni mogao stajati samo nizozemski karikaturista Eric Huevel, nego i cijeli tim experata za holokaust, koji je satima razgovarao o svakoj pojedinačnoj slici u stripu. Oni su odredili u krajnjem i takve detalje kao kakve su boje i vrste odjeće logoraša, veličinu i oblik koncentracijskog logora, te druge, primjerice u svezi plinskih komora. Neke od scena u stripu su i doslovice rekonstruirane upečatljive fotografije iz nacističkog vremena.
Zbog toga je Julia Franz iz berlinskog Centra Anne Frank, koja se ponajviše i potrudila oko ovog projekta, i izrijekom ustvrdila da se ovdje i ne radi o stripu, nego o ”grafičkom romanu”. Ona i već spominjani Thomas Heppener su tom prigodom najavili da će se Huevelov rad o holokaustu testirati i u Poljskoj i u Mađarskoj.
Zemlje južno od Drave i Save nisu pominjali, ma koliko ih se to ticalo. Kod nas te teme i nisu još na dnevnom redu, neki drugi ”heroji“ iz Drugog svjetskog rata, pa potom i iz domovinskog, otadžbinskog i oslobodilačkog imaju prioritet, postali su ”junaci našeg doba”. Oni su zauzeli i stripove i druge medije, i moždane vijuge mnogih ljudi, kojima je tim putom, vjerojatno, oštećena sposobnost i simpatije i empatije. Nažalost…
Ukupna hrvatska tragedija je tim veća što se moralni sunovrat u izvedbi biskupa Vlade Košića dogodio nedugo nakon što je jedan drugi ”visoki dužnosnik“ Katoličke crkve za trenutak pobudio nadu da je ova važna institucija kod Hrvata konačno krenula drugim pravcem, po uzoru na obje velike kršćanske crkve u Njemačkoj – i Katoličku i Evangeličku (EKD). Riječ je, dakako, o onom putu ozdravljenja koji je u svojoj propovijedi naznačio dubrovački biskup Mate Uzinić razumnim govorom na Bleiburgu, pozivom na promišljanje okrutne uvezanosti užasa Jasenovca i Bleiburga, te apelom za empatiju prema žrtvama, i u konačnici – pozivom na izmirenje
Istini za volju, i u izrazito prosvijećenoj zemlji kakva je SR Njemačka se svakom četvrtom Nijemcu znade pričiniti da je Hitlerova diktatura imala i dobrih strana (izgradnja autocesta, masovna zaposlenost, navodno nizak kriminalitet, uzorit položaj obitelji…). Na to su upozorili rezultati jedne ankete instituta za javno mnijenje ”Forsa” od prije nekoliko godina i tu se ništa bitnije nije promijenilo do danas.
No, važnije je uočiti kako se time ova četvrtina Nijemaca samo približila vladajućoj matrici, modelu mišljenja i ponašanja na Balkanu, po kojima su naše vođe dobre, a tuđe su zločinci, pa su, ergo, i naši zločini manje loši, a naši zločinci manje zločesti od onih drugih. Ili su, čak, ”heroji“, koji se dočekuju na Plesu uz povike ”Za dom spremni“, tu hrvatsku inačicu njemačkom pozdravu ”Sieg Heil“!
Nije, dakako, Njemačka odmah poslije samoskrivljenog kataklizmatičkog sunovrata u nacionalsocijalsitičko iskustvo diktature i potonjeg njezina ”nultog sata“, krenula na put samoozdravljenja, kako bi u vremenu u kojem jesmo postala šampionom kulture sjećanja. Proći će cijelih 40 godina dok se u Bundestagu 8. svibnja 1985. godine aplauzom pozdravi ”iz sviju klupa” da je Njemačka 8. svibnja 1945. godine ”oslobođena od nacizma“.
Zasluga za tu istinu pripada tadašnjem njemačkom predsjedniku krščansko-demokratske orijentacije dr. Richardu Weizsaeckeru. Time je ova zemlja nakon dugog perioda tzv. druge krivnje, to jest poslijeratnih taktiziranja s preživjelim neonacistima (sedam je milijuna članova brojala Hitlerova zločinačka NSDAP), koja su potrajala sve do čuvenih ”frankfurtskih procesa” zlikovcima iz Auschwitza, pa možda i sve do glasovitoga klečanja Willyja Brandta u Varšavi, krenula u istinsku denacifikaciju.
Za razliku od početne, poslijeratne krzmave i nevoljne denacifikacije uslijedile su četiri decenije sustavnog podsjećanja na vlastite sramote u nacističko vrijeme. Nijemci to nisu uradili, dakako, u svim mogućim političkim i medijskim formama zato što su mazohisti, nego radi budućnosti svoje zemlje.
Zbog takvoga njemačkog odnosa prema vlastitoj ružnoj prošlosti uostalom je jedan njemački židovski intelektualac (Ralf Seligman mu je ime i autor je zapažene knjige ”Nijemci i njihov vođa”) prije nekolicinu godina i predložio SR Njemačku za Nobelovu nagradu za mir. Uostalom zbog takvog poštenog odnosa prema prošlosti je i činjenično SR Njemačka u posljednjoj deceniji postala zemlja s najbržom rastućom židovskom populacijom u svijetu.
Procjenjuje se da danas u ”zemlji holokausta” živi više od 200.000 Židova, obnovljene su brojne sinagoge, na sve strane se osnivaju židovske škole i društva, pa u ”zemlji počinitelja” ponovo pulsira i židovski život. I svaki drugi život. Srećom.
(Tekst je, pod drugim naslovom, izvorno objavljen u listu Oslobođenje, 14. lipnja)
Vatikan i holokaust (1)
U komentaru ”Papa i tajne holokausta“ novinara i publiciste Drage Pilsela (prenijetom 16. veljače 2014. godine iz tjednika Express na portalu Autograf.hr), mogao se pročitati i ulomak iz razgovora pape Franje s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorkom, vođenim 2010. dok je Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskup Buenos Airesa (naravno i kardinal), a koji se može i kod nas pročitati u obliku knjige (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74). [Read more…]
Plemenite ustaške vlasti
Odlučio Glas Koncila ispraviti nepravdu prema hrvatskom povjesničaru Mladenu Iveziću , autoru knjige ”Titov Jasenovac”, koja je – kako kaže ugledno crkveno glasilo – ”unatoč tomu što na gotovo 200 stranica donosi, u dosadašnjim historiografskim okvirima, gotovo nevjerojatne podatke, u hrvatskoj javnosti potpuno prešućena i marginalizirana”.
Stoga je kaptolski tjednik zamolio autora te ”potpuno prešućene i marginalizirane” knjige, prešutno i marginalno promovirane u velikoj dvorani rezidencije Družbe Isusove u Zagrebu, da u opsežnom razgovoru ”iznese neke podatke do kojih je došao u svojim višegodišnjim istraživanjima i tako, ipak, potakne znanstveni razgovor o toj još uvijek kontroverznoj temi novije hrvatske povijesti”.
Prvi ”gotovo nevjerojatan podatak” o kojem se Ivezić raspričao za Glas Koncila navodno potječe iz pisanija Jefte Šašića – generala JNA, visokog rukovodioca OZN-e i načelnika vojne Uprave bezbednosti (što će reći: kosovca nad kosovcima) – i glasi: ”Statistički zavod Jugoslavije je već 1966. utvrdio da je u Jasenovcu od svih uzroka smrti tijekom NDH život izgubilo 262, u Staroj Gradiški 141 zatočenik.”
Zašto bi Ivezić – kao ozbiljan hrvatski istraživač – uopće provjeravao vjerodostojnost ”dokumenata” na koje se poziva, kad su taj posao za njega i za hrvatsku historiografiju obavili ”vjerodostojni” srpski mitomani?!
Šašić je taj ”podatak” iza kojega je navodno osobno stajao Josip Broz Tito, objavio nakon smrti svog vrhovnog komandanta, e kako bi dokazao da je pokojni maršal bio srbožder koji je svjesno minorizirao broj žrtava u Jasenovcu.
Ivezić priznaje da nije osobno vidio taj ”dokument” Saveznog zavoda za statistiku što ga je Tito navodno kuvertirao kao službenu tajnu, ali to nije razlog da Jefti Šašiću ne povjeruje na riječ.
Jer zašto bi on – kao ozbiljan hrvatski istraživač – uopće provjeravao vjerodostojnost ”dokumenata” na koje se poziva, kad su taj posao za njega i za hrvatsku historiografiju obavili ”vjerodostojni” srpski mitomani?!
Pokazalo se tako, po tko zna koji put, da nema te srpske historiografske govnarije koju turbohrvatski povjesničari neće uzeti zdravo za gotovo i servirati je s vrhnjem i sirom, samo ako joj pronađu odgovarajući hrvatski narativ.
Pa je sada, eto, i Šašićeva priča o ustaši Brozu u Ivezićevu prepjevu postala neoboriv dokaz da je Tito ”dopustio nastanak toga dokumenta” o ukupno 403 smrtna slučaja u najvećim konc-logorima Endehazije kako bi taj adut izvukao iz kuverte ukoliko ”beogradska čaršija, velikosrbi u JNA i neki komunisti” u smjeni Aleksandra Rankovića 1966. pronađu ”ideologijsku podlogu” za obračun s Hrvatom na čelu Jugoslavije. Pritom je teško odrediti koja je varijanta iste priče – srpska ili hrvatska – uvredljivija i za zdravu pamet i za žrtve Jasenovca i Gradiške Stare.
Iznoseći svoje probrane ”gotovo nevjerojatne podatke”, Ivezić u Glasu Koncila kaže: ”Ne mogu prihvatiti 400 osoba kao pravi maksimum broja žrtava. Nemoguće je da ih je bilo 5.000, vjerojatno ni 3.000, najvjerojatnije oko 1.000, umrlih od svih uzroka, najviše naravnom smrću, pa od tifusa i slično.”
Događale su se, istinabog, i pljačke, ali samo kad bi iskusni kapo, koji je bio – hajde, pogodite! – Židov, namirisao nekog od mnogih Židova-novaka koji su u svoje ”debele kapute znali ušiti znatne iznose novca ili zlata, zlu ne trebalo”. Tako bi se eto, čitamo u Glasu Koncila, Židovi – a tko drugi, neće valjda ustaše… – domogli skrivenih židovskih dragocjenosti, vršeći ”pritisak na novake, dijelom ih strašeći, a dijelom im nudeći usluge”
A ni epidemije tifusa u Jasenovcu ne bi bilo da liječnici koji su, kako nam otkriva hrvatski povjesničar, listom bili zatočenici nisu ”širili laži da će vlasti ubiti kao nesposobne sve tifusare te da ih treba pod dijagnozom gripe skrivati među zdravima”.
Eto tako se, veli, širio tifus sve dok plemenite ustaške vlasti nisu osujetile podmuklu namjeru zatočenih liječnika da sve logoraše zaraze tom bolešću i dok nisu osnovale poseban odjel za liječenje već oboljelih.
Kao dokaz plemenitosti ustaških vlasti i pokvarenosti zatočenika Jasenovca, Mladen Ivezić vrti i snimku ”primitka novaka” u logor koja se čitav tjedan svakodnevno vrtjela u svim kinima NDH: ”Vide se ustaše za stolom, jedan fino odjeveni građanin u debelu kaputu kako skida burmu.
Kasnije su antifašisti fotografiju te scene lažno protumačili: ”ustaše pljačkaju logoraše”.”
Nije to bila pljačka, već – kako hrvatski povjesničar tvrdi – slikopisna potvrda da je ”svaki novak imao pravo položiti svoje vrijednosti povjerenstvu, u vrećicu zapisnički zabilježena sadržaja, koji se pri otpustu vraćao vlasniku”.
Događale su se, istinabog, i pljačke, ali samo kad bi iskusni kapo, koji je bio – hajde, pogodite! – Židov, namirisao nekog od mnogih Židova-novaka koji su u svoje ”debele kapute znali ušiti znatne iznose novca ili zlata, zlu ne trebalo”. Tako bi se eto, čitamo u Glasu Koncila, Židovi – a tko drugi, neće valjda ustaše… – domogli skrivenih židovskih dragocjenosti, vršeći ”pritisak na novake, dijelom ih strašeći, a dijelom im nudeći usluge”.
Među Ivezićevim ”gotovo nevjerojatnim podacima” možete pročitati i taj da je jasenovački logor osnovan iz skoro pa humanitarnih pobuda, kako svi oni antidržavni elementi što su ih endehazijske vlasti nahvatale, ne bi nazebli: ”Jednostavno, 1941. su u nekim seocima, Krapje i Bročice nedaleko od Jasenovca, bili zadržani sumnjivci ili protuhrvatski teroristi, četnici i komunisti. Kada je nastupila studen, njih se prebacilo u ciglanu, sa zidanim i grijanim kućama, protuhrvatskoga terorista Ozrena Bačića, koji je bio utekao. Ondje je nastao Sabirni i radni logor Jasenovac.”
Osnivanjem tog logora Pavelićeva je država, kako nam otkriva hrvatski povjesničar u novom broju Glasa Koncila, ispunila i svoje obaveze prema međunarodnoj zajednici civiliziranih država. ”Logori su u ratu dopušteni, a često i obvezni za državu potpisnicu dviju međudržavnih konvencija ratnoga i humanitarnoga prava iz Ženeve, iz 1929. godine
Osnivanjem tog logora Pavelićeva je država, kako nam otkriva hrvatski povjesničar u novom broju Glasa Koncila, ispunila i svoje obaveze prema međunarodnoj zajednici civiliziranih država. ”Logori su u ratu dopušteni, a često i obvezni za državu potpisnicu dviju međudržavnih konvencija ratnoga i humanitarnoga prava iz Ženeve, iz 1929. godine. Pripadnike neprijateljskih sila mora se zaštititi od vatre s fronte, osvete većinskoga naroda, izoliranosti, gladi i neimaštine. Tome služe logori i zato je njihov ustroj određen međudržavnim pravom”, poučava nas Mladen Ivezić i upućuje na zaključak da bez tih Ženevskih konvencija valjda ne bi bilo ni Jasenovca, ni Gradiške Stare, ni Auschwitza…
Upućuje on – zahvaljujući Glasu Koncila koji njegovu preporuku ljubazno prenosi – i na dodatnu literaturu, u prvom redu na knjigu ”Istina za Njemačku” Uda Walendyja, poznatog njemačkog poricatelja Holokausta, te na knjigu ”Njemačka mora nestati!” američko-židovskog autora Theodorea Newmana Kaufmana, napisanu 1941. godine, a koju je Goebbelsova propagandna mašinerija sve do kraja rata koristila kao izliku za istrebljenje onih Židova koji su uspjeli preživjeti nacističke pogrome započete debelo prije njezina nastanka.
I tako se, eto, Glas Koncila, popularizirajući Ivezićevu ”potpuno prešućenu i marginaliziranu” knjigu ”Titov Jasenovac”, upustio i u otvoreno reklamiranje puno poznatijeg štiva u kojemu se negira Holokaust i koje služi kao duhovna hrana neonacistima i antisemitima. Dospio je kaptolski list tamo kamo se odavno zaputio, pozivajući se sveudiljno na blaženog Alojzija Stepinca i istodobno opozivajući onu njegovu rečenicu iz pisma Paveliću, napisanog u gnjevu zbog ubojstva sedmorice slovenskih svećenika u zloglasnom ustaškom logoru: ”Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku.”
Iskočio je hrvatski katolički tjednik iz domaćih okvira i stupio na svjetsku scenu poricatelja Holokausta, pa je sada – kad se već uhvatio Uda Walendyja – pretjerano očekivati da će s istoga tako lako sići.
(Prenosimo s portala Novog lista).
Antisemitizam bez Židova
Već odavno neki svjetski događaj nije tako senzibilizirao hrvatsku javnost, tabloide i web portale, kao izraelsko kasapljenje i ravnanje Gaze. Nadigla se kuka i motika među anonimnim Facebook komentarima, tamo gdje pojedini novinari i urednici sve češće, kroz usta svojih bezimenih “čitatelja”, plasiraju ono što se sami ne bi odvažili napisati ili reći.
Naše “analitičare” nikako da zainteresira rat u Ukrajini, mukom su ispratili i rušenje malezijskog putničkog aviona, nije ih briga za ostavku Jacenjukove vlade, za slom američke politike u Iraku i širenje teritorija pod kontrolom islamista; ni za što njih nije ovih dana briga, osim za sudbinu arapskih civila, izloženih politici Benjamina Netanyahua i Avigdora Libermana.
Antisemitizam bez Židova nakon ulaska u Europsku Uniju sve se više osjeti u hrvatskim medijima: elektronski mediji puni su iluminata, masona i antikatoličke zavjere svjetskih bankara, o tome piše crkveni tisak i tabloidi. I na koga pritom misle nego na Židove
Tako to svaki put biva, kada Izrael izvrši agresiju na palestinske teritorije, kod hrvatske se publike odjednom probude humanizam i osjećaj solidarnosti s našom dalekom palestinskom braćom i sestricama. Između dva židovsko-arapska rata kao da se u svijetu ništa i ne događa, kao da je hrvatska javnost, skupa s anonimnim komentatorima, u stanju stupora, tupe moralne obamrlosti iz koje će je probuditi samo izraelski bombarderi.
Zašto je tako? Odgovor je prost do bola. Zbog antisemitizma, zbog mržnje prema Židovima, prema ljudima kojih u Hrvatskoj zapravo i nema.
Nestali su između 1941. i 1943, a oni koji su se spasili bijegom u partizane, nakon 1945. lagano su iscurili prema Beogradu, otišli na Zapad, odselili se u Izrael. Taj antisemitizam bez Židova nakon ulaska u Europsku Uniju sve se više osjeti u hrvatskim medijima: elektronski mediji puni su iluminata, masona i antikatoličke zavjere svjetskih bankara, o tome piše crkveni tisak i tabloidi. I na koga pritom misle nego na Židove.
Znači li to da je svaka solidarnost prema narodu Gaze sumnjiva? Ne, nikako.
Bombom kasapljena palestinska djevojčica, koju je smrt stigla u školi pod zaštitom Ujedinjenih naroda, jednako je čista i nevina kao bombom ili rafalom iskasapljena bošnjačka djevojčica iz Ahmića. Moguća razlika između njih dvije samo je u stupnju naše odgovornosti za zločin. Za jednu nas vezuje to što smo ljudi i građani Svijeta, za drugu to što pripadamo narodu kojem pripadaju i ubojice.
Bombom kasapljena palestinska djevojčica, koju je smrt stigla u školi pod zaštitom Ujedinjenih naroda, jednako je čista i nevina kao bombom ili rafalom iskasapljena bošnjačka djevojčica iz Ahmića. Moguća razlika između njih dvije samo je u stupnju naše odgovornosti za zločin. Za jednu nas vezuje to što smo ljudi i građani Svijeta, za drugu to što pripadamo narodu kojem pripadaju i ubojice
Ako nismo solidarni s ubijenim iz Ahmića, tada ne možemo biti solidarni ni s ubijenim iz Gaze. I jedni i drugi su muslimani, s tim da su nam muslimani iz Ahmića u svakom pogledu bliži. Poslužimo li se biblijskim metaforama, Ahmićani su naša poznata braća, dok su Palestinci braća koju ne poznajemo. Žrtve nas se tiču zbog njih samih, a ne zbog njihovih ubojica. Ali ubojice nas čine više ili manje odgovornima.
Kad god Izrael napadne palestinske teritorije, začuju se vapaji onih koji misle da bi “naši” Židovi morali javno reagirati. Među njima se nađe i takvih koji nisu antisemiti. Ali ne misle što govore. Ili im imaginacija ne dosegne krajnje konzekvence pozivanja “naših” ili svejedno čijih Židova na odgovornost. U načelu, poziv na odgovornost moguć je samo unutar prvoga lica množine.
Prozivanje drugih oblik je mentalnog, identitarnog zlostavljanja. Ali zaboravimo načelo, nismo dužni ponašati se načelno, pogotovo kada emocionalno reagiramo.
Ako je netko građanin ove ili bilo koje druge europske zemlje, ako živi tu ili svejedno gdje u Europi, tada se ne smije apelirati na njegovu odgovornost zbog onoga što se događa u Izraelu. Čak i ako je Židov koji podržava Izrael, on se ni po čemu ne razlikuje od Ne-židova koji podržava Izrael. Njegova odgovornost je općeljudska, a ne židovska, jer svi Židovi niti su odgovorni niti zaslužni za državu Izrael. Za nju odgovaraju Izraelci.
Ako nismo solidarni s ubijenim iz Ahmića, tada ne možemo biti solidarni ni s ubijenim iz Gaze. I jedni i drugi su muslimani, s tim da su nam muslimani iz Ahmića u svakom pogledu bliži. Poslužimo li se biblijskim metaforama, Ahmićani su naša poznata braća, dok su Palestinci braća koju ne poznajemo. Žrtve nas se tiču zbog njih samih, a ne zbog njihovih ubojica. Ali ubojice nas čine više ili manje odgovornima
Židovstvo je širi, obuhvatniji i – što je veoma važno – stariji pojam od modernog Izraela. Tko ne razumije o čemu je riječ, a dobronamjeran je pa bi htio razumjeti, evo mu slikovitog primjera: nisu sve židovske knjige, slike, filmovi, dio izraelske kulture, kao što sve hrvatske ili američke knjige, slike, filmovi, jesu dio hrvatske ili američke kulture.
Pozivanje Židova na odgovornost za ono što radi Izrael, svejedno pozivaju li se poimence ili skupno, bespredmetno je, ali i zloslutno.
Tako se ljude izolira, obilježava, označava, tako im se, metaforično, oko rukava vezuju žute vrpce. Možda i bez zle namjere, zbog gluposti i nesposobnosti identifikacije s drugim, pristaje se na logiku antisemitizma.
Ta logika tvrdi i ovo: Židovi među nama ljudi su s dvostrukom lojalnošću, prema Izraelu i prema državi u kojoj su rođeni. Prepune su novinske dokumentacije članaka, intervjua, izjava hrvatskih značajnika, političara i akademika, koji, primjerice, Slavku i Ivi Goldsteinu spočitavaju takvo što. A kada bi se našao takav koji bi istu stvar prigovorio cjelokupnome hrvatskom katoličkom svećenstvu – jer Vatikan je, znate, država koliko i Izrael – isti bi ga proglasili, u najboljem slučaju, luđakom.
Pritom Židovi, pa ni ako su rabini, ne potpisuju lojalnost Izraelu, kao što katolički svećenici potpisuju lojalnost Vatikanu. Postoje rabini koji se bore protiv Izraela i ne priznaju tu državu, ne postoje katolici koji ne priznaju Vatikan…
Ako podržavate politiku države Izrael, čak i kada ona uključuje rušenje bolnica i objekata pod zaštitom Ujedinjenih naroda, sve će vam biti oprošteno. Gledat će vam kroz prste, kao kroz zatvorske rešetke, i Izraelci i Amerikanci, i nikoga neće biti briga ni što mislite o Paveliću i Luburiću, ni kršite li ljudska prava, zalijevate li pisce kantama govana, progonite li manjine, zabranjujete li ćirilicu
Solidarnost sa stradalima u Gazi može se izraziti na mnogo načina. Jedan od njih je i pozivanje na odgovornost. Ali koga građanin ne samo da smije nego i treba svakodnevno pozivati na odgovornost? One koje bira i koji ga simbolički predstavljaju pred državom i svijetom. Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, kao i profesor Ivo Josipović, s dužnosti predsjednika Republike, sjajne su mete svih naših opravdanih frustracija zbog izraelskog masakriranja naroda u Gazi.
Važno bi bilo znati što ta gospođa misli o izraelskim akcijama, recimo o pozivu civilima da za pet minuta napuste zgradu, da se za dvadeset četiri etnički očiste iz svoga grada, inače će biti smatrani kolateralnim žrtvama borbe protiv terorizma. Što o tome misli profesor Josipović?
Saopćenje Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske zvuči kao podrška ferijalnog saveza Tel Aviva izraelskoj vojsci, premda je malo vjerojatno i da bi svi izraelski ferijalci stali uz logiku Pusićkinoga akademskog zbora. Također, ne bi bilo loše na odgovornost pozivati Tomislava Karamarka, ako vam je on politički izbor, Ružu Tomašić, biskupe Košića, Jezerinca, Bozanića… Što oni sa svojih političkih i pastirskih pozicija misle o izraelskim napadima na Gazu?
Ako podržavate politiku države Izrael, čak i kada ona uključuje rušenje bolnica i objekata pod zaštitom Ujedinjenih naroda, sve će vam biti oprošteno. Gledat će vam kroz prste, kao kroz zatvorske rešetke, i Izraelci i Amerikanci, i nikoga neće biti briga ni što mislite o Paveliću i Luburiću, ni kršite li ljudska prava, zalijevate li pisce kantama govana, progonite li manjine, zabranjujete li ćirilicu.
Zato o bombardiranju Gaze zajedničkom šutnjom šute Vesna Pusić i Tomislav Karamarko, Ivo Josipović i Davor Ivo Stier.
(Prenosimo s autorova portala).
Parole golog antisemitizma
Novi rat na Bliskom istoku, jer ovo što se događa na relaciji Izrael – Gaza jest rat, stvorio je upravo idealnu dimnu zavjesu iza koje se, javno i jasno, prikriveno i manje prikriveno, ili tek na “mala vrata” na javnu scenu ponovo vraća antisemitizam. A antisemitizam, ako netko slučajno ne zna, mržnja je i neprijateljstvo prema židovskom narodu kao cjelini, odnosno prema svima pripadnicima toga naroda, bez ijednog drugoga razloga, osim što su Židovi.
Iracionalni antisemitizam bio je u korijenu nacističkog plana “konačnog rješenja”, plana o – doslovno – istrebljenju cijeloga jednoga naroda koji se, stjecajem povijesnih okolnosti, stoljećima održavao raštrkan širom svijeta i ovisan o dobroj volji većinskih naroda među kojima su njegovi dijelovi živjeli, čuvajući u prvome redu svoju vjeru, tradiciju i običaje i podvrgnut stalnome diskriminiranju i povremenim pogromima (progonima i ubijanju).
I opet za one koji možda ne znaju: uvriježeno vjerovanje kako su Židovi “rođeni trgovci i lihvari” izravna je posljedica činjenice da im je u Evropi bilo zabranjeno bavljenje nizom profesija, pa su se orijentirali na ono što su smjeli: trgovinu i novčarstvo (a da je između njima bilo i ovakvih, i onakvih, to je valjda ipak svakome jasno). No, predrasuda je stvorena, jedna od mnogih, pa je i navodimo samo kao primjer.
Država Izrael, zamišljena i koncipirana kao država židovskog naroda, dakle nacionalna država, svoje stvaranje može dobrim dijelom zahvaliti lošoj savjesti svijeta koji je, bez pretjerivanja se može reći (mada su iznimke postojale), mirno gledao kako se Židove “tvorničkim metodama” likvidira. Naravno, ispravljanjem jedne nepravde, nepoduzimanja nikakvih aktivnih koraka da bi se spriječio holokaust, međunarodna je zajednica počinila drugu – prema arapskim stanovnicima dotadašnjeg britanskog mandatnog područja – Palestine.
Za one koji možda ne znaju: uvriježeno vjerovanje kako su Židovi “rođeni trgovci i lihvari” izravna je posljedica činjenice da im je u Evropi bilo zabranjeno bavljenje nizom profesija, pa su se orijentirali na ono što su smjeli: trgovinu i novčarstvo (a da je između njima bilo i ovakvih, i onakvih, to je valjda ipak svakome jasno). No, predrasuda je stvorena, jedna od mnogih, pa je i navodimo samo kao primjer
To je područje odlukom Ujedinjenih naroda podijeljeno na Izrael i Palestinu, ne uzimajući u obzir da su već i prije toga židovske paravojne formacije prognale iz budućeg Izraela ne mali broj Arapa. Dakle, jedna je nepravda ispravljena, preživjeli holokausta dobili su svoju državu, ali na račun dotadanjih stanovnika (mada Židovi zaista jesu, povijesno gledano, prastanovnici toga područja). No, nije ostalo na tome.
Dan nakon proglašenja Države Izrael, susjedne su je arapske zemlje, sve – u koordiniranoj akciji – napale. Na iznenađenje svijeta, ali i uz pomoć iz svijeta, Izrael se obranio, snagom očajnika pritisnutoga uza zid. I ne samo što se obranio, nego je i proširio područje pod svojom kontrolom, što je – nepotrebno je i govoriti – bila nova nepravda.
U desetljećima što su slijedila arapske su zemlje u nekoliko navrata podlijegale iskušenju da i one počine povijesnu nepravdu, zločin zapravo, da okončaju ono što je Hitler tako uspješno počeo (pa ga se zbog toga u ne malom broju arapskih zemalja veličalo), jer proklamirana je politika susjeda Izraela bila uništenje te države i “bacanje Židova u more”.
S tim je ciljem (ali ne bez asistencije “velikih” koji su igrali svoje igre) početo nekoliko ratova koji su svi, s izuzetkom onoga iz godine 1973. (mada i to samo dijelom) završavali daljom teritorijalnom ekspanzijom Izraela.
Palestinci, protjerani i nagurani u izbjegličke logore (jer, ni jedna arapska zemlja nije pokazivala volju da ih integrira) počeli su pribjegavati terorizmu. Stariji će se bez muke sjetiti vremena kada su pripadnici Palestinske oslobodilačke organizacije otimali avione, izvodili atentate, ili kada su uzeli kao taoce izraelske sportaše na Olimpijadi u Münchenu (i bili, zajedno s njima, ubijeni u neuspjeloj njemačkoj akciji spašavanja).
U to vrijeme počinje proces koji sada, u jeku vojne kampanje protiv Hamasa u pojasu Gaze (i više od tisuću poginulih samo u tri tjedna), ponovo dobiva na zamahu. I to dvostrani proces.
Država Izrael, zamišljena i koncipirana kao država židovskog naroda, dakle nacionalna država, svoje stvaranje može dobrim dijelom zahvaliti lošoj savjesti svijeta koji je, bez pretjerivanja se može reći (mada su iznimke postojale), mirno gledao kako se Židove “tvorničkim metodama” likvidira. Naravno, ispravljanjem jedne nepravde, nepoduzimanja nikakvih aktivnih koraka da bi se spriječio holokaust, međunarodna je zajednica počinila drugu – prema arapskim stanovnicima dotadašnjeg britanskog mandatnog područja – Palestine
S jedne strane izraelska vlada svaku oštriju kritiku svoje politike proglašava po kratkome postupku antisemitizmom, a s druge, u redove onih koji s pravom i razlogom napadaju mnoge poteze izraelske politike, udobno se pozicioniraju notorni antisemiti, kojima je do Palestinaca stalo kao do “lanjskoga snijega”, ali koji sa zadovoljstvom nastoje sve Židove, ma gdje oni živjeli, pretvoriti u taoce izraelske politike, proglašavajući ih suodgovornima za nju, ili tražeći ultimativno da se oglase protiv nje (kolektivna odgovornost!).
Pa se tako na demonstracijama protiv stradanja civila u Gazi čuju notorno antisemitske parole, blokira se vjernike u sinagogi i prijeti im se smrću (Pariz), ili se u mošejama moli Alaha “svemogućeg i milostivog” da uništi i pomete s lica Zemlje i posljednjeg Židova (London). Reagiranja na takve ispade olako će se proglasiti ograničavanjem slobode izražavanja, odnosno slobode vjere.
Usputna primjedba: ne treba sve ovo ni posebno čuditi, ako se zna (a mora se znati) da je ujedinjena Evropa, barem u svojim novim članicama, do sada pokazivala bolećivu toleranciju prema antisemitizmu (i desnom radikalizmu), naprosto zato što je kartu za ulazak u red “prihvatljivih” profašista i antisemita bilo vrlo lako kupiti deklarativnim antikomunizmom. I sada se ta bolest širi, što je uvijek slučaj s bolestima koje se na vrijeme ne suzbija.
E sada, da ne bi bilo zabune, evo nekoliko konkretnih pitanja i odgovora na njih. Ima li Izrael pravo graditi, proširivati, pa čak i zadržati svoja naselja na zapadnoj obali Jordana, koju je svojedobno okupirao, a gdje danas egzistira Palestinska autonomija, zametak buduće palestinske države? Nema!
Jesu li ta naselja jedna od ključnih prepreka miru? Jesu!
Je li Izrael, čije su trupe tada bile u Libanonu, smio pustiti libanonske falangiste da masakriraju palestinske izbjeglice u logorima Sabri i Šatili? Naravno da nije!
Može li se prihvatiti politika da se sruši kuća u kojoj živi obitelj Palestinca koji je počinio teroristički čin? Ne može (uz to što takva politika i previše sliči nacističkoj praksi da cijela obitelj odgovara za djelo jednoga svojega člana)!
Može li na dugi rok biti održivo izraelsko taktiziranje, posebno prisutno kod aktualnoga premijera, usmjereno da se onemogući trajno rješenje bliskoistočne krize konceptom dviju država koje će se međusobno priznati i uspostaviti normalne odnose? Ne može!
Je li Izrael neslavni šampion u nepoštivanju rezolucija Ujedinjenih naroda? Jest!
Arapske su zemlje u nekoliko navrata podlijegale iskušenju da i one počine povijesnu nepravdu, zločin zapravo, da okončaju ono što je Hitler tako uspješno počeo (pa ga se zbog toga u ne malom broju arapskih zemalja veličalo), jer proklamirana je politika susjeda Izraela bila uništenje te države i “bacanje Židova u more”
A, s druge strane, je li istina da je izraelski premijer Rabin, dosljedni zagovornik mira s Arapima (mada je tim putem, zajedno s egipatskim predsjednikom Sadatom krenuo jedan od njegovih prethodnika – Begin) postao žrtvom atentata, što ga je na njega izveo izraelski vjerski fanatik? Jest!
I je li istina da je Anvar el Sadat poslije svojega povijesnog iskoraka prema Izraelu (i odricanja od politike bacanja Izraela u more) postao žrtvom atentata pripadnika Muslimanske braće (iz koje je potekao Hamas)? Jest, i to je istina!
Dakle, protivnika mira ima i na jednoj i na drugoj strani (uključujući lidere mnogih palestinskih organizacija koji su stasali u ratu i naučili živjeti u ratu i – od rata), a razloga da se kritizira izraelska politika (što je u ovome kontekstu ne manje važno) ima i više nego dovoljno. Ali, ma koji razlozi za to postojali, ni jedan od njih nije, ne može i ne smije biti povod da se kroz kritičnost prema politici Izraela promovira antisemitizam. Pogotovo, što i u izraelskom društvu postoje ne baš beznačajne snage koje se oštro protive politici svoje vlade.
A da netko, tko je židovske vjere, ili čak nije ni prakticirajući vjernik, nego je naprosto porijeklom Židov i živi negdje u Evropi, Americi, ili tko zna gdje u svijetu, bude izložen prijetnjama, napadnut, diskriminiran, ili suočen sa zahtjevom da “odmah i jasno” osudi ono što radi Izrael u Gazi (a pri tome je on, na primjer državljanin Francuske, Velike Britanije ili Njemačke), za svakoga tko logično misli, odnosno hoće misliti, izvan je pameti.
Stari, nikada iskorijenjeni antisemitizam koji je, zbog grozote holokausta, neko vrijeme “izašao iz mode” našao je idealno tlo na kojemu ponovo uspijeva, proglašavajući sve Židove, samo zato što su Židovi (zvuči nekako poznato, zar ne?) odgovornima za politiku Države Izrael, koja jest država židovskog naroda, ali nije država onih Židova koji su svojom voljom ostali živjeti u velikom broju drugih zemalja, niti oni za nju mogu biti odgovorni.
Rastu tog “nevidljivog”, ali sve prisutnijeg antisemitizma pogoduje i medijsko izvještavanje o sukobu Izraela i Hamasa u kojemu se upadljivo “zaboravljaju” neke notorne činjenice, odnosno kojega se analizama što bi teško izdržale ozbiljnije razmatranje (jer traže uzroke tamo gdje ih nema), pokušava prikazati u svjetlu različitom od realnoga.
S jedne strane izraelska vlada svaku oštriju kritiku svoje politike proglašava po kratkome postupku antisemitizmom, a s druge, u redove onih koji s pravom i razlogom napadaju mnoge poteze izraelske politike, udobno se pozicioniraju notorni antisemiti, kojima je do Palestinaca stalo kao do “lanjskoga snijega”, ali koji sa zadovoljstvom nastoje sve Židove, ma gdje oni živjeli, pretvoriti u taoce izraelske politike, proglašavajući ih suodgovornima za nju, ili tražeći ultimativno da se oglase protiv nje (kolektivna odgovornost!)
Uzmimo samo nekoliko primjera. Sve se agresivnije probija teza o izraelskoj agresiji na Gazu, a prešućuje činjenica da je Hamas (ne zaboravimo ni Islamski džihad!) bio taj koji je prekinuo primirje što ga je svojedobno sklopio s Izraelom i puna dva tjedna raketirao Izrael, prije nego što je počeo vojni odgovor, naglašavamo: odgovor, zrakoplovstvom i artiljerijom.
“Zaboravlja se” da je Izrael čekao još punih tjedan dana, kroz koje vrijeme su stotine raketa poletjele iz Gaze, da bi se upustio u kopnenu operaciju. Pravi se stalna, koliko cinična, toliko i licemjerna, računica koliko palestinskih pokopa otpada na jedan izraelski (20 na 1 objavila je svojedobno Hrvatska televizija), odnosno uspoređuje se broj žrtava u Gazi (više od tisuću u nepuna tri tjedna) i civilnih žrtava u Izraelu (dvije!), ali se ne kaže da Izrael ima fantastično djelotvoran sustav proturaketne obrane.
Nitko od onih koji “plaču” nad ubijenim Palestincima (a treba, i to iskreno, plakati za svakim ubijenim civilom u Gazi, jer je poginuo ni kriv, ni dužan, samo zbog suludog plana Hamasa da ojača svoju poziciju “proizvodnjom” što više mrtvih Palestinaca i jačanjem mržnje prema Izraelu – i Židovima, naravno), nitko – dakle – od takvih ni ne pokušava napraviti računicu koja bi zorno pokazala da bi Izrael, kada ne bi imao sustav ”Željezna kupola”, u tri tjedna raketiranja iz Gaze imao barem 400 do 600 mrtvih civila.
Jer, u tome je razdoblju ispaljeno više od dvije tisuće raketa, i to ne slijepih ili neispravnih, kako se može ponekada čuti, nego ne savršeno preciznih, ali najvećim dijelom ipak dobro usmjerenih na gusto naseljena mjesta. Izraelci su presreli praktično svaku koja je mogla pasti na neki grad. Udarili su na Gazu, odakle rakete dolaze, a na snimcima jasno se vidi ispaljivanje iz samoga grada, mada će Hrvatska televizija kada napokon odluči objaviti i takav snimak, u tekst umetnuti čarobnu rječcu “navodno”, pa je tako ono što se jasno vidi ipak – samo navodno.
Bili su Izraelci itekako svjesni da će pogoditi civile, jer Hamas se zavukao u sustav tunela izgrađen ispod Gaze, sustav koji je svojom veličinom i kompleksnošću, zapanjio i Izraelce. Stoga su nastojali civile upozoriti na predstojeći napad – lecima, SMS porukama i e-mailovima, svjesni ipak činjenice da u površini maloj, a gusto naseljenoj enklavi prostora za bježanje jedva da ima.
No, teško će se naći netko, tko će reći (a to je činjenica!) kako Hamas sprječava civile da se maknu prije napada, kako podučava djecu da demonstrativno deru izraelske letke upozorenja (viđeno na televiziji), a još je manje onih koji će pokazati snimke na kojima se jasno vide lanseri za rakete ukopani pored zgrade škole (no o bombardiranju škole će se naveliko govoriti).
Ima li Izrael pravo graditi, proširivati, pa čak i zadržati svoja naselja na zapadnoj obali Jordana, koju je svojedobno okupirao, a gdje danas egzistira Palestinska autonomija, zametak buduće palestinske države? Nema! Jesu li ta naselja jedna od ključnih prepreka miru? Jesu!
Jednako tako nitko osim izraelske televizije neće reći kako je njihova vojska uz samu granicu s Gazom postavila poljsku bolnicu otvorenu za Palestince, niti to da je Hamas nakon nekoliko dana tu bolnicu granatirao, prethodno sprječavajući Palestince da u njoj potraže pomoć. Niti će spomenuti odbijanje lijekova koje je Izrael pokušao poslati u Gazu (od odbijanja “židovske krvi”, pa do standardnih lijekova).
Svaki je rat prljav, a ovaj posebno.
Hamas, ostavši bez saveznika u Egiptu nakon što je vojska srušila “muslimanskog brata” Mursija, trebao je nešto, što će mu priskrbiti novu tranšu financijske pomoći (Katar, možda i Turska) i vojne pomoći (Iran, najvjerojatnije). A trebao je i nešto da ojača svoju poziciju u odnosu na predsjednika Abasa koji je na zapadnoj obali Jordana, u Palestinskoj autonomiji što je spretno i postupno izvlači na međunarodnu scenu, prijetio da će postati ključni igrač na palestinskoj strani.
Nakon više od 1.000 ubijenih civila, Abas je morao mijenjati i retoriku i politiku – makar privremeno, i makar znao koji su stvarni uzroci stradavanja civila u Gazi.
S druge strane, u Izraelu prijeti realna opasnost da sigurnost koju pruža ”Željezna kupola” i dosadašnje nesmetano razaranje u Gazi (uz uništavanje tunela i lansirnih rampi, koje – usprkos svemu – i dalje rade svoj posao) stvore iluziju da se (nekažnjeno) tako može u nedogled, sve do potpunog uništenja Hamasa. A to je koliko nemoguće, toliko i nedopustivo, jer bi preko svake granice uvećalo civilne žrtve (bez obzira na to koristi li ih Hamas kao živi štit, ili ne).
Rješenje može biti samo u pregovorima i u uzajamnim garancijama sigurnosti. Tako dugo dok Hamas ne odustane od proklamiranog cilja uništenja Države Izrael, zagovornici vojnog rješenja s druge strane granice imat će lak posao.
Protivnika mira ima i na jednoj i na drugoj strani (uključujući lidere mnogih palestinskih organizacija koji su stasali u ratu i naučili živjeti u ratu i – od rata), a razloga da se kritizira izraelska politika (što je u ovome kontekstu ne manje važno) ima i više nego dovoljno. Ali, ma koji razlozi za to postojali, ni jedan od njih nije, ne može i ne smije biti povod da se kroz kritičnost prema politici Izraela promovira antisemitizam
Mada otpor militarizaciji društva i preferiranju vojne opcije pred političkom u samome Izraelu evidentno postoji i nije zanemariv, stalni život uz zvuk sirena što najavljuju nove rakete i uz spoznaju da se ima nekih petnaest do četrdeset sekundi (!) vremena da bi se stiglo u sklonište, i za takve će Izraelce postati nepodnošljiv. Što znači da će jačati trend podupiranja politike sile, a slabiti podrška politici traženja rješenja pregovorima.
No, bilo kako bilo, a tragično jest, treba jasno upozoriti da Židovi kao narod, a pogotovo Židovi koji žive izvan Izraela i koji su državljani drugih država, zbog stradavanja Palestinaca u Gazi ne smiju postati žrtve novoproplamsalog antisemitizma.
Uvijek iznova svijet bi se morao sjetiti do čega je doveo nesputani antisemitizam u vrijeme Drugoga svjetskog rata (i odsutnost svakog odgovora na njega). A ipak, njemački narod kao cjelina nikada nije proglašen krivim zbog holokausta (niti bi to bilo prihvatljivo). Holokaust je bio djelo nacističke vlasti (koju su, istina je, mnogi Nijemci bezrezervno podržavali sve do kraja).
Izraelska politika, sa svim svojim pogrešnim potezima, pa i s onime što je vrlo blizu ratnim zločinima, djelo je aktualne vlasti, a ne svih građana Izraela, pogotovo ne svih Židova.
Stoga treba s posebnim povećalom čitati i slušati sve “analize” koje govore o “Izraelskom četvrtom Reichu”, koje brane goli antisemitizam parolama o slobodi govora i izražavanja i koje prozivaju Židove, bilo gdje u svijetu, tražeći od njih da se “legitimiraju”, javno osuđujući politiku vlade Benjamina Netanyahua. Sve su to, naime, jasni i prepoznatljivi simptomi antisemitizma i valja na njih upozoravati, uvijek i uvijek iznova – da ne bi bilo kasno.
Što nikako ne isključuje kritičnost prema politici Izraela, ali s drugih osnova. Kao ni kritičnost prema onima koji vuku konce na međunarodnoj sceni, a koji su mnogo puta do sada pokazali da rat preferiraju pred mirom, jer ratom učvršćuju svoje globalne pozicije, a osim toga – rat je “dobar posao”. A njihova se filozofija može sažeti u jednu riječ: profit.
Kapitalizam je zasnovan na ideji profita i, zaista, ima velikih kapitalista, Židova (baš kao i onih drugih nacionalnosti i vjera). No, Židovi nisu izmislili kapitalizam, ali jedan od najvećih i – sve je očitije – vizionarski – kritičar kapitalizma, Karl Marx, bio je Židov. I to treba spomenuti, makar i samo usput, u kontekstu ovoga razmatranja o Izraelu, Gazi i antisemitizmu. Da bi predrasuda bilo što manje i da bi stvari bile što jasnije; ako je to još moguće.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Gaza se i nas, i mene tiče
‘‘Molimo za prestanak rata u Izraelu“ – čut ćemo ovih dana u molitvama i željama vjernika. ‘‘Neka bude mir među Palestincima i Židovima“ – slogan je što ćemo ga, kad se pojavi na našim Facebook stranicama, rado ‘‘lajkati“ iz udobnosti svojih fotelja.
Naravno da na stravične prizore ubijene i ranjene djece u Gazi ne možemo ostati ravnodušni. Ali jednako tako ćemo ih, poneseni poslovima i brigama naše svakodnevice, lako zaboraviti do sljedećih odgledanih ili pročitanih vijesti. Neki od nas će, nakon nemoćna uzdaha, uzeti svoj ručnik i otići na plažu ili bazen. Ili barem do omiljena kafića na ćaskanje s prijateljima.
Drugi među nama, navikli na razgovore o svjetskoj politici, možda ćemo raspravljati o opravdanosti ili neopravdanosti akcije izraelske vojske te ponovno raspredati o povijesti izraelsko-palestinskih sukoba te ga iznova tumačiti jedni drugima.
Ne postoji opravdana obrana, ni po međunarodnim zakonima, ukoliko je nesrazmjer među vojnim silama golem, a takav jest među izraelskom i palestinskom vojskom i naoružanjem, te bivaju ubijeni civili, štoviše djeca. U Gazi je ubijeno preko četiri stotine djece mlađih od šesnaest godina a da nisu imali kamo sakriti se ili pobjeći ! Ništa, apsolutno ništa to ne može opravdati!!!
Koliko god razmjena informacija na Internetu pridonosi, s jedne strane, tome da brže i detaljnije dobijemo informacije o tome što se događa u svijetu te jasnije razaberemo pouzdane od manipulativnih, toliko, s druge strane, ljudske nesreće počinjemo promatrati kao virtualnu stvarnost, kao stanovite predstave na pozornici svijeta koja nas se zapravo osobno, duboko ne tiču ukoliko se ne događaju nama.
A nužno se događaju i nama, u njima smo ukoliko pripadamo istoj ljudskoj vrsti!
Rat se ne događa samo na bojištima, nego i među svjetonazorima i stavovima. A upravo oni i proizvode ratove. Stoga je važan i naš, i moj stav. Ono što, zapravo kako mislimo, kad tad se na ovaj ili onaj način ozbilji.
Dakako, o pokretanju i prestajanju ratova odlučuju moćnici, ali mi odlučujemo hoćemo li u njima sudjelovati ili ne. A sudjelovanje ne počinje samo političkim opredjeljenjima i pristajanjem na mobilizaciju, nego ravnodušnošću prema drugima i osjećajem da smo usred ma kakva sukoba nužno mi u pravu te da to pravo smijemo svim sredstvima braniti. Čak i ako nikad ne bismo uzeli pušku u ruke. Zato nas se ono što se događa u Gazi itekako tiče.
Ne postoji etički neutralna pozicija. Ne postoji ‘‘pravedan“ stav koji opravdava ili okrivljuje ‘‘obje strane“ ili objema paušalno želi mir. Nismo li se osjećali izigrano i napušteno u Hrvatskoj kada se to nama događalo u ratu sa srpskom vojskom i paravojskom što ga je svijet tumačio kao građanski, štoviše plemenski rat?
Ne postoji opravdana obrana, ni po međunarodnim zakonima, ukoliko je nesrazmjer među vojnim silama golem, a takav jest među izraelskom i palestinskom vojskom i naoružanjem, te bivaju ubijeni civili, štoviše djeca. U Gazi je ubijeno preko četiri stotine djece mlađih od šesnaest godina a da nisu imali kamo sakriti se ili pobjeći! Ništa, apsolutno ništa to ne može opravdati!!!
‘‘U pravu su“ uvijek oni koji trpe. Stoga nam je u ovom trenutku biti na strani palestinskog naroda! Oni su ljudi poput nas, poput mene, izloženi svemu što čovjek kadar za zlo, kakvi smo svi, može učiniti! Biti nam je uz svako dijete pogođeno raketom, uz svako koje je izgubilo roditelje, braću i sestre, uz svako koje mora gledati u oči ljudskom zlu. Biti nam je uz njih na svaki moguć dostupan nam način!
Naravno, situacija u Izraelu je psihološki, simbolički i povijesno vrlo složena. Naravno da su se preživjeli Židovi poslije Drugoga svjetskog rata morali negdje smjestiti.
Da se narodi ne mogu dijeliti na loše i dobre, da i među Izraelcima i među Palestincima ima različitih stajališta i ponašanja. Naravno da Izraelci vojne akcije svoje države doživljavaju kao pitanje preživljavanja…
Ipak, valja jasno reći: Židovi su poslije Drugoga svjetskog rata ušli u Palestinu za britanskog mandata i Britanci su ih pustili da budu kolonizatori; politika izraelske države je imperijalistička: Palestince drži kao taoce i ne da im živjeti na njihovoj rodnoj grudi ni odobrava osnovna ljudska prava; a Hamas je legitimno izabrano političko tijelo u palestinskoj vladi.
Istina je da je u Hamas u svojoj povelji iz 1988. artikulirao svoju želju da razori Izrael, da ima povijest suicidalnih napada na izraelske građane, da ih trenutno napada raketama, da pripada širem Muslimanskom bratstvu. No, definirati Hamas isključivo kao terorističku organizaciju, ili ga povezivati s organizacijama kao što su al-Qaeda, al-Shabaab ili ISIS značilo bi ne razumjeti njegovu svrhu. Većina Palestinaca, premda ne svi, podržava ga jer, koliko god igrao prljavu i uzaludnu igru, on se jedini bori za političku opciju palestinske neovisnosti.
Činjenica da su Židovi preživjeli Šou te da su u strahu od palestinske vojske, ne daje im opravdanje za genocid nad Palestincima. To je zlouporaba vlastite patnje. ‘‘Nikad više“ znači nikad više ni za koga!!!
Kada je riječi o ljudskoj nesreći, pitanje o tome tko je politički u pravu ne bi trebalo biti prvo pitanje, premda i njega valja nužno postavljati. ‘‘U pravu su“ uvijek oni koji trpe.
Stoga nam je u ovom trenutku biti na strani palestinskog naroda! Oni su ljudi poput nas, poput mene, izloženi svemu što čovjek kadar za zlo, kakvi smo svi, može učiniti! Biti nam je uz svako dijete pogođeno raketom, uz svako koje je izgubilo roditelje, braću i sestre, uz svako koje mora gledati u oči ljudskom zlu. Biti nam je uz njih na svaki moguć dostupan nam način!
Biti nam je uz njih, ali ni protiv koga. Svakako ne protiv Židova!
Tiče nas se što se događa u Izraelu, u Siriji, u Sjevernoj Africi, svuda po svijetu gdje se vrši nasilje nad ljudima, tiče se svakog od nas. Stoga jer je ulog naša zajednička ljudskost. Svatko od nas je odgovoran za ono što nam se događa. Svatko. Djeca se ne rađaju sposobna da mrze. A niti da budu ravnodušna prema onome što se događa drugima. To ih učimo mi odrasli
Svako političko opredjeljenje u sebi skriva opasnost da ponovno uspostavlja antagonizme. Odatle porast antisemitizma u svijetu. Osjećaj da smo u pravu opet, eto, proizvodi, uvjerenje da oni drugi to nisu te da ih može i ne biti! Biti uz one koji su u pravu ne daje nam pravo da isključujemo one druge. Tada proizvodimo isti krug smrti.
Biti nam je na strani žrtava! Bez takva opredjeljenja, istinskog mira neće biti nigdje.
Istinskog mira ni u Hrvatskoj neće biti sve dok ne budemo na strani onih koji su trpjeli ili bili ubijeni rukom pripadnika našega naroda. Sve dok nam istinski ne bude žao što su ubijeni ljudi u Gospiću, Paulinu Dvoru, Miljevcima, logoru Lora Varivodama, u obitelji Zec, u Ahmićima. Ćelebićima, Čemernu, Doljanima, Dretelju, Duši, Gabeli, Lašinskoj dolini, Mokronogama… “Nikad više”!! Inače ćemo trajno proizvoditi ono “uvijek iznova” u novim konstelacijama i s istim opravdanjima!
Tiče nas se što se događa u Izraelu, u Siriji, u Sjevernoj Africi, svuda po svijetu gdje se vrši nasilje nad ljudima, tiče se svakog od nas. Stoga jer je ulog naša zajednička ljudskost. Svatko od nas je odgovoran za ono što nam se događa. Svatko.
Djeca se ne rađaju sposobna da mrze. A niti da budu ravnodušna prema onome što se događa drugima. To ih učimo mi odrasli.
Golda Meir je po završetku Šestodnevnog rata rekla: ‘‘Kada nastupi mir, možda ćemo s vremenom moći oprostiti Arapima što su ubili naše sinove, ali ćemo im teže oprostiti što su nas prisilili da ubijemo njihove“. Jake riječi. Premda to što su nas tzv. neprijatelji primorali na ubijanje, ne bismo trebali njima teško oprostiti, nego sebi. Mi smo ti koji smo u toj situaciji držali svoje prste na okidaču, ne oni.
Svi moramo promijeniti svoj način mišljenja. Htjeti da rata više ne bude. Htjeti to pod svaku cijenu! I pod cijenu vlastita života! Što znači izjaviti da smo religiozni ili humani ukoliko je to samo deklaracija o pripadnosti, a ne istinsko življenje dubinskoga sadržaja onoga što nam religija ili humanost kojoj pripadamo nudi? Što nam znači ako sav svijet zadobijemo, a izgubimo svoju dušu?! Naša obećana zemlja tamo je gdje nam je srce. A neka to bude šalom, mir!
Iz epicentra holokausta
Chil Rajchman, “Ja sam posljednji Židov, Treblinka 1942-1943, zapisi za buduće naraštaje”, Fraktura, 2014.
Čak i kada je ona strašna, pisac mora reći istinu, a čitatelj je mora znati. Okrenuti se, zatvoriti oči, samo proći, značilo bi uvrijediti sjećanje na one koji su nestali.
Vasilij Semjonovič Grossman
Bio je rujan 1944. kada je borac, ratni izvjestitelj i pisac Vasilij Semjonovič Grossman s ostalim crvenoarmejcima stupio na tlo Treblinke, napuštenog nacističkog logora smrti šezdeset kilometara sjeveroistočno od Varšave. Pejzaž je izgledao turobno, “izmjenjuju se borovi i pijesak, pijesak i borovi”, odvojak s ponekim suhim grmom vodi u kamenolom otkud potječe treblinški bijeli pijesak. Pijesak je najtužniji motiv. Jedini “materijalni” trag strahote prošlosti.
Treblinka je bila epicentar holokausta, fizički najveći od svih “logora za istrebljenje”, mjesto najvećeg broja smrti poljskih Židova na kojemu su nacisti 1943. pred zatvaranje logora uklonili tragove industrijalizacije smrti u plinskim komorama
Logor u Treblinki sagrađen je u lipnju 1942., dva kilometra udaljen od logora za prisilni rad koji je izgrađen godinu ranije. Mjesto na osami bilo je idealno – po direktnom odobrenju Reichsführera SS-a Heinricha Himmlera i pod zapovjedništvom SS poručnika Odila Globočnika zvanog Globus – za izvedbu Einsatz Reinhard (Operacije Reinhard), plana za istrebljenje poljskih Židova u logorima Belzec, Sobibór, Majdanek, Helmno i Treblinka. U Treblinku je odvedeno između 700 i 900 tisuća Židova (podaci o Romima variraju od nekoliko stotina do 2.000 žrtava), koji su sa sobom nosili sve što im je preostalo, u vjeri da ih iz Varšavskog geta odvode u radni logor.
Ali u Treblinki nisu postojali popisi imena i prezimena Židova, nije bilo potrebno popisivati ljude koje se ubijalo odmah po dolasku. Treblinka je bila epicentar holokausta, fizički najveći od svih “logora za istrebljenje”, mjesto najvećeg broja smrti poljskih Židova na kojemu su nacisti 1943. pred zatvaranje logora uklonili tragove industrijalizacije smrti u plinskim komorama.
Vasilij Grossman je 1944. osjetio treblinško “vlažno i masno tlo koje bježi pod nogama kao da je zaliveno lanenim uljem”, vidio je taj pijesak, komadiće kostiju i gomilu privatnih predmeta: cipela, rublja, ručnih satova, zubala i jezovitu, punu vreću “prekrasne kose zatrtih djevojaka”, ali je tek uz svjedočenje nekolicine preživjelih mogao rekonstruirati tijek mračne povijesti u “Paklu Treblinke” (Moskva, 1946.).
Ali u svjedočenju Chila Rajchmana, (rijetkog) preživjelog logoraša iz Treblinke, detaljno sjećanje na proces nacističkog ubijanja sunarodnjaka – s kojima je morao “baratati” post mortem kao prisilni suučesnik zločina – nema posrednika, nema fabulatora, ni emocionalne zaštite. Izvan granica pojmljivog, izvan okvira normalne ljudske emocionalnosti, ali u zoni najdublje empatije koja uopće može postojati, čita se dokumentarna proza “Ja sam posljednji Židov, Treblinka 1942-1943, zapisi za buduće naraštaje”, koju su nedavno u Zagrebu promovirali prevoditelj (s jidiša na francuski) Gilles Rozier i filmski producent Branko Lustig.
U svjedočenju Chila Rajchmana, (rijetkog) preživjelog logoraša iz Treblinke, detaljno sjećanje na proces nacističkog ubijanja sunarodnjaka – s kojima je morao “baratati” post mortem kao prisilni suučesnik zločina – nema posrednika, nema fabulatora, ni emocionalne zaštite. Izvan granica pojmljivog, izvan okvira normalne ljudske emocionalnosti, ali u zoni najdublje empatije koja uopće može postojati, čita se dokumentarna proza
Chil Rajchman (Lodz, 1914. – Montevideo, 2004.) živio je do rata s ocem, trima sestrama i dvojicom braće u Lodzu, majka mu je umrla već 1931. zbog čega je u treblinškoj svakodnevici zahvalan “božjoj providnosti”. Mlađeg brata nagovara da prebjegne u sovjetski dio Poljske i tako uspije preživjeti. S mlađom sestrom bude prebačen u radni logor, odakle je sa 12 tisuća Židova dopremljen u Treblinku, mjesto bez povratka. Na “željezničkoj stanici”, prije odvajanja, posljednji put poljubi sestru koja ga upozorava na prtljagu što im je ostala u vagonu. Rajchman kaže: “Ne brini, neće nam više trebati”, dok žene i djecu u mahnitom nasilju tjeraju da se skinu do gola u posebnim barakama, a muškarce napolju.
Treblinka je građena profesionalno, “kolosijek je dovoljan za običan vlak s četrdeset vagona”, tu su kuhinje i radionice, barake za spavanje i komforne barake za SS-ovce, mjesta za sortiranje židovskih stvari, koje se paketima šalju u Njemačku. Žene, muškarci i djeca se goli, trčeći, sreću na putu prema plinskim komorama, na koridoru ili Schlauchu koji nacisti (Rajchman ih uvijek u tekstu zove ubojicama) zovu Himmelfahrstrasse ili “put u nebo”.
Koridor je rađen pod pravim kutom, da se od pogleda što duže sakriju plinske komore. Na kraju Schlaucha je bijela zgrada obilježena Davidovom zvijezdom, ispred koje stoji Nijemac i govori: “Izvolite, molim.” “Hodnik je ukrašen cvijećem, na zidovima vise ručnici… Plinska komora mjeri sedam sa sedam metara… vrata komore obložena su vunom”, piše Rajchman.
Rajchmanova sestra bude ubijena odmah po dolasku, a Chil je jedan od svega petorice koji prežive. Nijemac je tražio “frizera”, pa se Rajchman javio i tako spasio život – uz strašnu rabotu: kažnjavan ako podigne glavu, s nekolicinom je frizera bio zadužen da u tri poteza prije “tretmana” ošiša žene i njihovu kosu pohrani u kofer. Razgovor sa žrtvama nije bio dozvoljen, svaki prekršaj kažnjavan je udarcem u glavu.
Kad je u Treblinku stigao “Umjetnik”, SS-ovac Herbert Floss koji je usavršio sistem industrijskog tipa spaljivanjem leševa na “roštilju”, Rajchman je prenosio leševe iz jame u peći: dokazi ubojstva su nestali, “zemlja je preorana i na njoj zasađena vučika”, prekrasna plodna biljka koja uspravnom staturom podsjeća na svijeće
Nakon posla “frizera”, Rajchman je sortirao odjeću i tako naišao na haljinu svoje sestre, čiji je komadić tkanine jedva sakrio u džep. Drugom se prilikom uspio nacistima predstaviti kao zubar, pa je s grupicom takvih radnika leševima čupao zlatne zube i zubala. Kad je u Treblinku stigao “Umjetnik”, SS-ovac Herbert Floss koji je usavršio sistem industrijskog tipa spaljivanjem leševa na “roštilju”, Rajchman je prenosio leševe iz jame u peći: dokazi ubojstva su nestali, “zemlja je preorana i na njoj zasađena vučika”, prekrasna plodna biljka koja uspravnom staturom podsjeća na svijeće.
Logoraši su brzo shvatili da će ubojice zatrti svaki znak njihova postojanja. Potaknuti glasinom o pobuni u Varšavskom getu, izveli su vlastitu: 2. kolovoza 1943. nekoliko stotina zarobljenika uspjelo je pobjeći nakon što su zapalili barake, iako su plinske komore ostale netaknute.
Mnogi su ubijeni u bijegu, svega ih je desetak uspjelo preživjeti. Među njima i Chil Rajchman, koji je treblinšku traumu na jidišu bilježio u nekom varšavskom bunkeru, prije oslobođenja u siječnju 1945. Zatim je emigrirao u Urugvaj, gdje se oženio i imao tri sina. Jedinom bratu koji je preživio rat dao je rukopis bez dodatnih riječi. Sinovima je zapise pokazao mnogo kasnije, bez namjere da išta objavi, ali oni su to ipak učinili pet godina nakon njegove smrti, 2009., na francuskom jeziku.
“Da, preživio sam, i slobodan sam, ali čemu sve to? Preživio sam da svjedočim”, piše Rajchman na kraju ispovijesti prevedene na više desetaka svjetskih jezika. A smrtonosne građevine plinskih komora rastavljene su krajem 1943., cigle su navodno dane nekom seljaku za gradnju farme: ničega više nema, što jedino povijesnim revizionistima daje misliti.
(Presnosimo s portala tjednika Novosti).