Pohvalila se Kolinda Grabar-Kitarović u intervjuima za uskrsne trobroje Jutarnjeg i Večernjeg lista imenima svojih novih savjetnika. Iako je po tko zna koji put ponovila kako ”svoju ulogu predsjednice Republike Hrvatske vidi upravo u prostoru postizanja ‘nacionalnog sporazuma’ oko odgovora na ključna pitanja gospodarskog oporavka”, ni u jednom ni u drugom listu nije otkrila tko će joj biti savjetnik za tu ključnu oblast gospodarstva, jer to vjerojatno još ni sama ne zna. [Read more…]
Drugi svjetski Domovinski rat
Neće se Tomislav Karamarko još dugo zgražavati nad udžbenicima u našim školama koji, po njemu, liče na sve osim na udžbenike. Jer nisu unificirani kao što bi trebali biti. Jer se u njima na pravi način ne verificiraju uloga i djelo doktora Tuđmana. Jer nisu prožeti duhom domoljublja, a domoljublje bi moralo biti posebna nastavna tema unutar koje bi se obrađivao i Domovinski rat. I jer školarci iz njih krivo i površno uče sadržaje o Domovinskom ratu, i to još u dijelu godine kad preopterećenost uzima svoj danak. [Read more…]
Priča o Đuri Glogoškom
Znate li priču o Đuri Glogoškom? Onu potresnu priču o hrvatskom vojniku kojega je geler granate VBR-a pogodio u vratnu kralježnicu 3. siječnja 1992. u 11 sati, samo sedam sati prije nego što je nastupilo primirje zaključeno Sarajevskim sporazumom. [Read more…]
Dopizditi i dokurčiti
Negdje pri dnu lijevoga stupca na 46. stranici ”Rječnika šatrovačkog govora” što ga je sačinio Tomislav Sabljak, a 1981. godine u biblioteci ”Globus” objavili ljubljanski i zagrebački nakladnici ČGP Delo i OOUR Globus – izdavačka djelatnost, smjestio se glagol ”dopizditi” s pripadajućim tumačenjem ”dozlogrditi, dozlojaditi”. U istom stupcu, nešto poviše spomenutoga glagola, nalazi se i glagol ”dokurčiti” s dvojakim značenjem – ”dokučiti (nešto); dozlojaditi”.
Negdje pri dnu lijevoga stupca na 46. stranici ”Rječnika šatrovačkog govora” što ga je sačinio Tomislav Sabljak, a 1981. godine u biblioteci ”Globus” objavili ljubljanski i zagrebački nakladnici ČGP Delo i OOUR Globus – izdavačka djelatnost, smjestio se glagol ”dopizditi” s pripadajućim tumačenjem ”dozlogrditi, dozlojaditi”. U istom stupcu, nešto poviše spomenutoga glagola, nalazi se i glagol ”dokurčiti” s dvojakim značenjem – ”dokučiti (nešto); dozlojaditi”
Rečeni su glagoli dobili svoje zasluženo mjesto i u ”Hrvatskom enciklopedijskom rječniku” što su ga priredili prof. dr. Vladimir Anić, prof. dr. Ranko Matasović, prof. dr. Ivo Pranjković, dr. Dunja Brozović Rončević, prof. dr. Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, mr. Ljiljana Jojić i Ljiljana Cikota, a 2003. godine objavio zagrebački Novi Liber: ”dopizditi (komu, čemu) svrš. (prez. -im, pril. pr. -ivši, prid. rad. dopizdio) žarg. vulg. dodijati (dopizdilo mu je)” i ”dokurčiti (komu) svrš. (prez. dokurčim, pril. pr. -ivši, prid. rad. dokurčio) žarg. vulg. popeti se na glavu komu; dodijati, smučiti se, dosaditi”.
Ukoliko barem jedan od ova dva glagola iskazuje kako na vas utječe svakodnevno nametanje priče o odnosu Franje Tuđmana prema Josipu Brozu Titu, vrijeme je da odustanete od čitanja ovoga teksta prije no što u njemu bude citirana izjava akademika Ivana Aralice novinaru Večernjeg lista: ”Tuđmanov odnos prema Titu bio je uvijek negativan.” I prije no što budete zamoljeni da tu izjavu zapamtite u cijelosti, s posebnim naglaskom na riječ ”uvijek”.
A kad već niste odustali, budite tako ljubazni da spomenute glagole iz hrvatskoga šatrovačkog i enciklopedijskog vokabulara ne koristite ni kada pročitate nastavak akademikova glagoljanja:
”Samo neupućen čovjek može misliti da je Tuđman pozitivno mislio o Titu. Tuđmanov stav prema Titu najbolje se vidi u njegovim dnevničkim zapisima. Mnogi Tuđmanovi ”tumači” uopće nisu pročitali ono što je napisao.
Tamo bi našli da je Tuđman najviše zamjerao Titu što je vodeći narodnooslobodilačku borbu iznevjerio težnje Hrvata. Tuđman je smatrao da je morao izvući veću samostalnost za Hrvatsku nego što je bila jugoslavenska federacija.
Da bi sačuvao svoj položaj na razini Jugoslavije, Tito je izdao vitalne interese hrvatskog naroda. Zato je danas smiješno govoriti da je Tuđman imao pozitivno mišljenje o Titu.”
Ne posežite za tim zlosretnim glagolima ni kada pročitate akademikov odgovor na novinarsko pitanje da li bi Tuđman uklonio Titovu bistu s Pantovčaka: ”Ma apsolutno. On ni o čemu nije govorio nego o tome kada će ga izbaciti van”
Ne posežite za tim zlosretnim glagolima ni kada pročitate akademikov odgovor na novinarsko pitanje da li bi Tuđman uklonio Titovu bistu s Pantovčaka: ”Ma apsolutno. On ni o čemu nije govorio nego o tome kada će ga izbaciti van.”
Sada, molim vas, primite najdublju ispriku što ću akademikove tvrdnje o ”uvijek negativnom odnosu Tuđmana prema Titu” potkrijepiti navodima iz tako nepouzdanih izvora kao što su knjige samoga Franje Tuđmana. U jednoj od njih, objavljenoj pod naslovom ”Stvaranje socijalističke Jugoslavije” (Naprijed, Zagreb, 1960.), na 33. stranici stoji:
”U ličnosti Josipa Broza Tita narodi Jugoslavije našli su takvog općejugoslavenskog vođu, u kome su bile sublimirane sve nacionalne i revolucionarne težnje, sve pozitivne tradicije i progresivne revolucionarne društveno-političke tendencije, koji je u potpunosti shvaćao interese Jugoslavije kao cjeline i svakog njenog naroda posebice…”.
Treba li nastavljati s tom Titu netitrajućom kobasičetinom od rečenice ili možemo na sljedeću, nešto jezgrovitiju: ”Jednom riječju, narodi Jugoslavije, u tom najsudbonosnijem času svoje historije imali su takva općenarodnog vođu i velikog čovjeka, kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i historije uopće.”
U predgovoru monografiji ”Tito u Hrvatskoj 1945-1961” (Epoha, Zagreb, 1962.) neustrašivi i intelektualno nepotkupljivi Franjo Tuđman piše ono što se akademici u današnjoj Hrvatskoj boje i pročitati:
”Svojom politikom, koja je u nuklearnoj mori jedini putokaz prevladavanja blokovskog bespuća i daljeg društvenog progresa, Tito je dosljedni internacionalist i veliki humanist, pravi čovjek socijalizma i onog suvremenog svijeta koji lomi sve konzervativne okove na putu u neobretene društvene i nove kozmičke prostore.
Pustimo da to kaže sam Franjo Tuđman: ”Ovo izdanje predstavlja ne samo svjedočanstvo o neprekidnom živom dodiru druga Tita s našom Narodnom republikom već i o nama samima”
Jedna od osnovnih a vjerojatno i najsadržajnijih značajki Titove ličnosti kao partijskog i općenarodnog vođe i tribuna, političara i državnika jest ljepota sklada njegovih riječi i djela.”
A kako bi i posljednjem akademiku bilo jasno u kolikoj se mjeri s tom ljepotom uskladio autor predgovora, pustimo da to kaže sam Franjo Tuđman: ”Ovo izdanje predstavlja ne samo svjedočanstvo o neprekidnom živom dodiru druga Tita s našom Narodnom republikom već i o nama samima.”
Dalo bi se navesti još nebrojeno sličnih, iskrenih i ubojitih riječi kojima je Tuđman nedvosmisleno iskazivao svoj ”uvijek negativni odnos prema Titu”, ali je vrijeme da se zaustavimo. Prije nego što nam doglagole i Tuđmanov Tito i Titov Tuđman.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Novo zajedništvo
Nije da se nije imalo što birati. Moglo se izabrati ”Ljepoticu dana”. Onu pravu, Bunuelovu. Onu svevremensku Catherine Denevue što je te večeri igrala na HRT-ovom Trećem.
Ili se moglo izabrati Lucasovu ”Osvetu Sitha” na javnom Drugom, ako je nekome baš bilo do praćenja rezultata rata klonova.
Ali čemu birati između najboljeg i dobroga, kad već postoje i daleko lošije varijante izbora?! Naprimjer ona da se čovjek opredijeli hoće li rezultate predsjedničkih izbora u Hrvatskoj pratiti na RTL-u, na Novoj TV ili na Prvom HRT-a koji je bio jednak prisavskom Četvrtom, pa se time otvorila i mogućnost da se osim sličnoga o istome bira i između posve istoga o posve istome. A to je valjda vrhunac elektorijalne demokracije, nakon kojega nema dalje. Nego samo natrag. U devedesete, pa sve ispočetka.
Onaj tko se nije upustio u biranje između HRT-ove Jedinice i Četvorke, nego je zaglavio na Novoj ili RTL-u, ostao je – barem po onome što čujem od tih luzera – zakinut za jednu od najznakovitijih izjava čitave izborne noći. Izjavu koja se mogla čuti samo u HRT-ovu javljanju iz slavljeničkog stožera smještenoga u Hypo-centru (valjda kao znak da HDZ ne pada daleko od Hypo-grupe niti se daleko od nje uzdiže).
Jedna od najznakovitijih izjava čitave izborne noći bila je izjava koja se mogla čuti samo u HRT-ovu javljanju iz slavljeničkog stožera smještenoga u Hypo-centru (valjda kao znak da HDZ ne pada daleko od Hypo-grupe niti se daleko od nje uzdiže). Izjavu kojom je dramski umjetnik Božidar Alić iskazao svoj ushit zbog pobjede Kolinde Grabar Kitarović ”nad udbaškom, srbofilskom i četničkom strujom”
Izjavu kojom je dramski umjetnik Božidar Alić iskazao svoj ushit zbog pobjede Kolinde Grabar Kitarović ”nad udbaškom, srbofilskom i četničkom strujom”.
Da, baš tako je rekao – ”nad udbaškom, srbofilskom i četničkom strujom” – i na trenutak zbunio HRT-ovu reporterku Katarinu Perišu Čakarun, koja se iz vidne nelagode uspjela izvući tako što je Aliću brže-bolje pristojno zahvalila na izjavi kakvu očito nije očekivala.
A nije ju očekivala vjerojatno zato što glumca Božidara Alića nikada nije gledala u njegovoj životnoj ulozi istoimenoga kolumnista portala Dnevno.hr.
Jer da je Katarina Periša Čakarun vidjela barem jednu epizodu tog Alićeva serijala, ne bi ostala onako zatečena onim što je glumac sasuo u mikrofon, kad mu ga je već ljubazno ponudila, već bi znala da joj on na temu izbora može govoriti daleko iscrpnije, da joj može – kad je već prigoda – izdeklamirati i ponešto iz svojega kolumnističkog opusa.
Evo naprimjer ovo: ”U Hrvatskoj Hrvata pritajili su se njezini smrtni neprijatelji, koji su našom dobrohotnošću, pa i glupošću, ostali na životu i, eto, danas su na vlasti.”
Pa onda još o istima: ”Oni su guba, lišaj, zlo, nametnici, posrbice i srbi, poturice i turci, sve u isti mah. Oni su nam prirodni neprijatelj! Neprijatelj su hrvatske državnosti, hrvatske samosvojnosti, hrvatskoga jezika i kulture, katoličanstva i tradicije, hrvatskih skromnih obitelji i sviju nas branitelja. Oni su, našom dobrohotnošću, pa i glupošću, preživjeli 1991. Oprosta više neće i ne može biti. Kada ih se budemo rješavali na ovaj, ili onaj način, mi Hrvati, mi hrvatski narod, morat ćemo biti kirurški precizni, bez ostataka.”
Mogao se Alić u ”Izbornoj noći” Hrvatske televizije obratiti i zastranjelim biračima diljem domovine, naravno, svojim riječima: ”Pokajte se, ispovjedite se svi koji ste glasovali za njih, za partizanske udbaške ubojice roda svoga! Sve njih treba smaknuti s javne, političke, ili bilo koje druge scene i aktivnosti, makar i na redovitim izborima. Oni su Zlo, spadala, vucibatine i četničke priležnice anglosaksonskog istospolnog sotonizma.”
Ako biskup u te ”dosadašnje političare” koji su ”našu Domovinu gurnuli u udbaško-komunističke ralje” ubraja i Franju Tuđmana, kao što ga zajedljivo uvrštava među hrvatske predsjednike koji su bili u komunističkoj partiji, onda je pred Kolindom Grabar Kitarović poprilično zahtjevna zadaća: da Hrvatsku retuđmanizira tako što će je detuđmanizirati
A mogao je i podsjetiti gledateljstvo na tople i duboko humane riječi što ih je još prije godinu dana sročio na račun Kolindina protukandidata: ”Jednooki Ljigavi Lignjun je, kao i ostatak ove hemeroidalne pseudonarodne trenutne vlasti, pomno smislio i sročio izbljuvak od čestitke, svojim troprstim biračima, odlazeći na manji kirurški zahvat uljepšavanja. Nadam se da će ostati i bez drugog oka.”
Da se Aliću dopustilo da pred kamerama HRT-a bude tako rječit kao u svojim pisanijama, pučanstvo bi već u izbornoj noći vidjelo kamo vodi to ”novo zajedništvo” što ga je proklamirala pobjednica izbora. Tako bi ta tema bila apsolvirana i nitko na nju više ne bi morao trošiti riječi.
Ovako je pak bilo nužno da se oglasi i biskup sisački Vlado Košić, i da u čestitarskoj poruci prvoj predsjednici Republike Hrvatske napiše i ovo: ”Nadam se, budući da ste prva hrvatska predsjednica koja nije bila u komunističkoj partiji, da ćete uspjeti izvući našu Domovinu iz udbaško-komunističkih ralja u koje su ju na žalost gurnuli dosadašnji političari.”
Ako biskup u te ”dosadašnje političare” koji su ”našu Domovinu gurnuli u udbaško-komunističke ralje” ubraja i Franju Tuđmana, kao što ga zajedljivo uvrštava među hrvatske predsjednike koji su bili u komunističkoj partiji, onda je pred Kolindom Grabar Kitarović poprilično zahtjevna zadaća: da Hrvatsku retuđmanizira tako što će je detuđmanizirati.
Ako joj u tome i ne pomogne Bog na kojega će se zakleti, pomoći će glumac Božo i biskup Vlado koji će, ako ništa drugo, barem zdušno proklinjati.
Osloni li se na njihovu pomoć, Kolinda Grabar Kitarović će stvoriti otprilike onoliko ”novoga zajedništva” koliko i njezin prethodnik ”nove pravednosti”.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Papa Čovićevih siromaha
Nezaboravan je to doživljaj bio za Dragana Čovića i njegovu svitu. Prolaziti kroz vatikanske hodnike u strogo određenoj koloni. Ići jedan iza drugoga, u potpunoj tišini, pored švicarskih gardista i papinih časnih ljudi. Slijediti upute prefekta koji dirigira kada se hoda a kada se stoji. Hodati, stajati, hodati, stajati… ”Kao da prolaziš kroz povijest…” – zapisati.
Zabilježiti i da je ”put pored impresivnih dvorana do vrhovnog poglavara više od milijarde katolika iz cijelog svijeta prepun mističnosti”. I da sve izgleda svečano. I da je u Vatikanu Božić.
Nije baš Božić, kao što se nekima u toj koloni – valjda zbog sve te mistike impresivnih dvorana, a možda i zbog prefektova dirigiranja kada stati a kada hodati – pričinja, ali je Advent. Došašće. Dolazi Dragan Čović. Na ulazu u knjižnicu dočekuje ga papa Franjo.
Reutersov fotograf, da ne kažem paparazzo, hvata Dragana Čovića skoro u polučučnju, dok papinu ruku ljubi tako predano kao da, božeprosti, glođe prsten. Na slici taj trenutak vječnosti djeluje kao vječnost trenutka. Ali i toj vječnosti, baš kao i svemu što čovjek vječnim zove, ipak dođe kraj
Reutersov fotograf, da ne kažem paparazzo, hvata Dragana Čovića skoro u polučučnju, dok papinu ruku ljubi tako predano kao da, božeprosti, glođe prsten. Na slici taj trenutak vječnosti djeluje kao vječnost trenutka. Ali i toj vječnosti, baš kao i svemu što čovjek vječnim zove, ipak dođe kraj.
Dragan Čović se uspravlja, premda se tren ranije činilo da ga je ukočilo u križima. Papa privlači ruku k tijelu, premda je tren ranije izgledalo da taj rukoljub nikada neće prestati…
Sve je na svome mjestu i sve blista. Blista prsten na papinoj ruci. Blistaju svi zubi u Čovićevu širokom osmijehu.
Potom se sjeda pa se razgovara. A razgovara se poduže, srdačno i prijateljski. Razgovara se o Temeljnom ugovoru što ga je Bosna i Hercegovina potpisala sa Svetom Stolicom, ali ga još nije počela provoditi. O statusu Hrvata u državi kojom supredsjeda Dragan Čović. Državnik o kojemu se, tamo u Bosni, ispredaju ne priče već jednadžbe: ”Svaki put kad Čović kaže da se bori za interese Hrvata u BiH, 60 Hrvata iz Livna i Rame sjedne na autobus za Njemačku.”
Ali ljudi iz državnikove svite, obuzeti mističnim ozračjem vatikanskih dvorana, i ne pomišljaju na te što rogobore po Bosni i na te što, čim Čović zine, hvataju autobuse za Njemačku. Sva svita sad sjedi tu, pri Svetoj Stolici, i gleda u Jorgea Bergoglija kao u papu i u Dragana Čovića kao u Boga. I sluša svita kako svježe ustoličeni državnik službeno poziva rimskoga pontifeksa u posjet Bosni i Hercegovini.
Razgovara se o Temeljnom ugovoru što ga je Bosna i Hercegovina potpisala sa Svetom Stolicom, ali ga još nije počela provoditi. O statusu Hrvata u državi kojom supredsjeda Dragan Čović. Državnik o kojemu se, tamo u Bosni, ispredaju ne priče već jednadžbe: ”Svaki put kad Čović kaže da se bori za interese Hrvata u BiH, 60 Hrvata iz Livna i Rame sjedne na autobus za Njemačku”
U svojim glavama svita već sklapa sliku Papina uzvratnog posjeta Draganu Čoviću: ”Ako se taj susret dogodi, ilustrirat će dramatičnost stanja katolika u BiH. Jer, papa Franjo uglavnom odlazi u one države u kojima su kršćani manjina i ugroženi.”
I čita svita iz Čovićeva poziva silnu želju da papa, uz Sarajevo, posjeti i Mostar. Da dođe u Hercegovinu, gdje su ”katolici većina, ali su i kao takvi ugroženi”. Pa da se pod golemim križem bez Krista na Humu dogodi prekretnica u papinu zemaljskom hodu. Da nakon već rutinskih obilazaka ugroženih manjina krene u duhovnu avanturu borbe za prava ugroženih većina.
Dragan Čović za to vrijeme ne dopušta mislima da odlutaju. Čeka prigodu da papi Franji prenese pozdrave svojih kolega iz državnoga predsjedništva i svih ljudi iz BiH, a posebno – pazite sad ovo! – ”onih koji danas teško žive”. I čeka Dragan Čović da u ime svoje, i u ime svih koji žive jednako teško kao i on, Svetome Ocu uruči poklon: statuu Katarine Kosače-Kotromanić, blaženice i posljednje bosanske kraljice, rad kipara Florijana Mićkovića.
Papa zauzvrat Čoviću – tronut njegovom empatijom za sve ljude koji danas u BiH teško žive – poklanja reljef na kojemu je prikazan sveti Martin dok na pleća siromaha stavlja svoj ogrtač. ”Političari i čelnici država i vlada trebali bi ogrnuti siromašne”, poručuje Papa svome gostu.
Sve što ima je obiteljska kuća vrijedna tri milijuna eura, koju je izgradio u mostarskoj zaštićenoj zoni, među sebi sličnima koji žive toliko teško da ni pogledom ne mogu spojiti kraj s krajem svojega posjeda. Tu kuću je teškom mukom podigao nakon što se godinama zlopatio u kadrovskom stanu dobivenom za odano služenje Savezu komunista, na jedvite jade krpajući novac iz brojnih korupcijskih afera i smišljajući kako skrenuti tok rječice Radobolje, da teče kroz njegovo dvorište
Poruka je stigla u prave uši, a sveti Martin u prave ruke. Dragan Čović od tog trenutka više ne razmišlja kako s gole kože siromaha zgrnuti i ono što se još nije uspjelo zgrnuti – dakle, samu tu kožu – već kako i čime da ih ogrne. Ali on ogrtača nema.
Sve što ima je obiteljska kuća vrijedna tri milijuna eura, koju je izgradio u mostarskoj zaštićenoj zoni, među sebi sličnima koji žive toliko teško da ni pogledom ne mogu spojiti kraj s krajem svojega posjeda. Tu kuću je teškom mukom podigao nakon što se godinama zlopatio u kadrovskom stanu dobivenom za odano služenje Savezu komunista, na jedvite jade krpajući novac iz brojnih korupcijskih afera i smišljajući kako skrenuti tok rječice Radobolje, da teče kroz njegovo dvorište.
I kako da sada – samo da bi uslišao papinu poruku – to imanje pretvori u ogrtače za siromahe? Kako da Radobolju vrati u njezino korito? Sve mu se to čini prekompliciranim i nedostojnim vatikanske mistike koja ga je prožela do kostiju…
Jer zar je to, zabogamiloga, ono što od njega očekuju ljudi koji teško žive? Zar im nije olakšao život samim tim što se potrudio da papi isporuči njihove pozdrave, i to bez da je uoči puta za Rim išao od siromaha do siromaha i od svakoga ubirao em pozdrav em pozdravarinu?
Zar siromasima nije dovoljno što im je Dragan Čović udijelio milost da svoje osobne pozdrave papi prošverca kao da su njihovi? I što će im, pobogu, stvarniji ogrtač od toga?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Crkvoslavija, grobnica kulaka
U uvodu intervjua s velečasnim Ivanom Miklenićem, glavnim urednikom Glasa Koncila, novinar Večernjeg lista Darko Pavičić primjećuje da su burne reakcije na nedavni tekst njegova sugovornika – u kojemu je prosvjedni skup Hajdukovih navijača na splitskoj Rivi eksplicitno nazvan ”novim korakom na orjunaškom produbljivanju jaza između hrvatskoga sjevera i juga” – išle ”tako daleko da se tvrdilo da Crkva dijeli Hrvatsku”.
A to – veli novinar – ”zvuči nevjerojatno, jer je upravo Crkva jedan od snažnih integrativnih dijelova društva”.
Novinaru Večernjaka, dakle, nevjerojatno zvuče reakcije na Miklenićev tekst, a ne ono što ih je izazvalo. Jer ima biti da Crkva, čak i kada preko kaptolskoga glasila dijeli građane Hrvatske na ”lijepe naše” i na ”orjunaše”, ostaje ”jedan od snažnih integrativnih dijelova društva”.
Novinaru Večernjaka, dakle, nevjerojatno zvuče reakcije na Miklenićev tekst, a ne ono što ih je izazvalo. Jer ima biti da Crkva, čak i kada preko kaptolskoga glasila dijeli građane Hrvatske na ”lijepe naše” i na ”orjunaše”, ostaje ”jedan od snažnih integrativnih dijelova društva”
A koga to Crkva u ovom društvu pokušava integrirati i protiv koga je ta snažna integracija usmjerena, moglo se pročitati i u spomenutom uvodniku Glasa Koncila, gdje su ”destruktivnim antihrvatskim snagama” koje ”megamanipuliraju” navijačkim osjećajima i strastima de facto proglašene aktualne hrvatske vlasti i ”njihove medijske produžene ruke”, te stranka i politička opcija kojoj pripada splitski gradonačelnik.
Pritom su svim tim neimenovanim milanovićima, josipovićima i baldasarima pripisane takve sposobnosti da je prava sreća što nitko od njih, barem deklarativno, ne vjeruje ni u Boga ni u Crkvu ni u Glas Koncila, jer bi u protivnom – čitajući što o njihovim nadnaravnim moćima misli velečasni Miklenić – mogli utripati da su ne samo državnici u rangu Broza, ustavotvorci Kardeljevih kapaciteta i nacionalni pomiritelji kalibra Franje Tuđmana, već i mnogo više od toga. U najmanju ruku – Batman, Spiderman i Superman.
Konstruktor te teorije orjunaške urote – koja se silno svidjela i Zdravku Mamiću kao još jednom samoizvikanom simbolu ”integrativnog hrvatstva” – u intervjuu Večernjem listu veli da u njegovome tekstu ”jednostavno nema optužbe da su prosvjednici orjunaši”, da on takvo što ”nikada ne bi napisao”, ali se, eto, dogodilo da je ”ta optužba, nažalost, medijski proizvoljno iskonstruirana i nametnuta javnome mnijenju”.
Najednom velečasni Miklenić otkriva da je ”na splitskom prosvjedu bila najveća većina dobronamjernih ljudi, dobrih domoljuba, čak i dobrih vjernika”, kao da ih je u međuvremenu sve osobno ispovjedio, te tvrdi da su ”oni došli s plemenitim navijačkim ciljem”.
U tu Jugoslaviju naši crkveni velikodostojnici, čini se, vjeruju dublje i iskrenije nego u postojanje Boga Oca Svemogućega, Stvoritelja Neba i Zemlje, toliko duboko i toliko iskreno da sve ozbiljnije mislim kako se oni za svoju pastirsku službu ne nadahnjuju Svetim Pismom nego opskurnim i ilegalno tiskanim brošurama koje počinju rečenicom ”U početku bijaše AVNOJ…” i u kojima se Kraljevstvo Božje ne ostvaruje u nebeskom Jeruzalemu već u zemaljskom Jajcu
No, unatoč dobronamjernosti velike većine sudionika navijačkoga skupa na Rivi, njemu se – samo na osnovu činjenice da se takav prosvjed dogodio – čini logičnim zaključiti da ”postoje snage koje su željele da se fokus javnosti odvraća od bitnih problema”, jerbo je ”vještina onih koji manipuliraju upravo u tome da oni koji su izmanipulirani to i ne primijete, da toga nisu ni svjesni”.
Po toj bi Miklenićevoj logici, navijačima Hajduka koji naivno vjeruju da su ustali ”kontra sili, kontra mraku” trebala biti em čast em utjeha što im je s Kaptola poručeno da ih se ne drži ”orjunašima” koji rade na ”produbljivanju jaza između hrvatskoga sjevera i juga”, nego dobrohotnim bedacima koji nisu u stanju ni naslutiti da se njima bezočno manipulira u cilju obnove Jugoslavije.
A u tu obnovu i u tu Jugoslaviju naši crkveni velikodostojnici, čini se, vjeruju dublje i iskrenije nego u postojanje Boga Oca Svemogućega, Stvoritelja Neba i Zemlje, toliko duboko i toliko iskreno da sve ozbiljnije mislim kako se oni za svoju pastirsku službu ne nadahnjuju Svetim Pismom nego opskurnim i ilegalno tiskanim brošurama koje počinju rečenicom ”U početku bijaše AVNOJ…” i u kojima se Kraljevstvo Božje ne ostvaruje u nebeskom Jeruzalemu već u zemaljskom Jajcu.
Ali nije samo Jugoslavija kaptolska Muza, već je to – vjerovali ili ne – i komunizam. I to upravo onaj komunizam kojega naši duhovnici u pravilu nazivaju zločinačkim.
Jer kada na primjedbu Večernjakova novinara da se ”Crkvi, tj. njezinu vodstvu često predbacuje da nije dovoljno socijalno osjetljivo”, velečasni Miklenić odgovori: ”Pošteno je reći da nitko od bolje i srednje stojećih hrvatskih građana nije dovoljno socijalno osjetljiv dok god ima u Hrvatskoj oko 800 tisuća ljudi koji žive ispod praga siromaštva” – e tada se pošten čovjek, Hrvat i katolik, domoljub, bogoljub i čovjekoljub mora zapitati: koliko je daleko dan kada će Kaptol u ime prezrenih na svijetu otvoreno pozvati na obračun s tim ikako stojećim građanima, s tim klasnim neprijateljima, s tim kulacima?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Kome Papa zbori
Toliko je hrvatski kler bio zbunjen porukama što ih je papa Franjo na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u Hramu uputio iz Doma svete Marte, da su ovdašnji crkveni uglednici ljubopitljivim novinarima isprva redom odgovarali kako uopće nisu čuli za te papine riječi što su, zaobišavši Hrvatsku, odjeknule svijetom.
Nisu čuli da je ”Isusovo otkupljenje besplatno”, te da stoga ”crkve ne smiju postati burze”. Nisu čuli kako ”i danas, kad uđemo u neku crkvu, vidimo cjenik za crkvena slavlja: krštenje, vjenčanje, misu” i kako se ”ljudi zbog toga sablažnjavaju”. Nisu čuli papina razmišljanja o Božjem puku koji ”svojim svećenicima zna oprostiti kad pogriješe zbog sitne ljudske slabosti, ali im ne oprašta ako su privrženi novcu i ako su zlostavljači”, pa im tako ne oprašta ni ”sablazan iznajmljivanja crkve za vjenčanje”.
A nisu – ako im je vjerovati – čuli ni papin poziv vjernicima da prijave svećenike koji im žele naplatiti održavanje misa i pružanje ostalih duhovnih usluga.
Na čemu neki hrvatski svećenici temelje svoju vjeru kako se apel pape Franje da se prestane s naplatom misa, krštenja, vjenčanja i ostalih crkvenih usluga ”definitivno ne tiče ‘Crkve u Hrvata”’?
Nakon što su papine riječi objavljene u hrvatskim medijima, a skupa s njima i opaske o popratnoj šutnji i blaženoj neinformiranosti hrvatskoga svećenstva, ipak su se začuli i prvi glasi iz ovdašnje Crkve. Tako je kancelar Riječke nadbiskupije, monsinjor Nikola Imbrišak, u izjavi za Novi list javnosti predočio važeći taksovnik i pojasnio kako se dijeli novac od naplaćenog slavljenja pojedinih sakramenata, uz napomenu da je kažnjivo povisivati propisane iznose, te da je obaveza svećenika da siromašnim vjernicima umanje iznos ili ih u potpunosti oslobode plaćanja.
Zasad najzanimljivijim tumačenjem papinih riječi oglasio se župnik Župe sv. Bartola Apostola u Cerniku, velečasni Petar Zeba, kazavši kako se one odnose na ”takse koje se u određenim zapadnim zemljama, kao u Njemačkoj, naplaćuju vjernicima od postotka plaće, te se ubiru kao porez”. Po njemu, papa Franjo nije govorio o ”taksama za različite crkvene usluge, od kojih je velik dio prepušten slobodnoj volji vjernika, koji se uobičajeno odluče dati prilog za crkvu ili župnika”, pa se samim tim ništa od onoga što je rimski pontifeks u Domu svete Marte kazao o sablaznima – ”definitivno ne tiče ‘Crkve u Hrvata”’.
Prihvatimo li ovo tumačenje papinih riječi kao mjerodavno, možda ćemo lakše shvatiti zašto se ”Crkve u Hrvata” naprimjer ne tiče ni slučaj župnika koji je na oglasnoj ploči ispred seoske kapele izvjesio popis svih svojih župljana s iznosom ”darova” što su mu ih vjernici iskeširali za usluge blagoslova obitelji.
Ne tiče se ”Crkve u Hrvata” ni to što su siromašni vjernici, koji nisu imali dovoljno novca da namire propisani dug prema svome duhovniku, objavljivanje tog popisa doživjeli kao pribijanje na križ.
Ne tiče se ”Crkve u Hrvata” ni to što su siromašni vjernici, koji nisu imali dovoljno novca da namire propisani dug prema svome duhovniku, objavljivanje tog popisa doživjeli kao pribijanje na križ. I što je netko od njih preko svih tih papira na oglasnoj ploči crvenim sprejem ispisao riječ ”lihvar”, te tako izrazio svoju – što bi papa rekao – ”sablazan”, koja je postala tim veća kada je cijela priča dospjela u novine
I što je netko od njih preko svih tih papira na oglasnoj ploči crvenim sprejem ispisao riječ ”lihvar”, te tako izrazio svoju – što bi papa rekao – ”sablazan”, koja je postala tim veća kada je cijela priča dospjela u novine.
”Crkvu u Hrvata”, nadalje, ne zanima ni slučaj župnika koji je na misi prozivao vjernike čije je skromne milodare doživio kao uvredu, pa im i preko novina poručio kako ”ne želi da ga ismijavaju dajući 20 ili 40 kuna za blagoslov kuće, dok djeci kupuju skupe mobitele”, te da – prema tome – svaki onaj tko za njegove usluge ne plati propisani iznos ”pokazuje da ne treba svećenika, pa ga ne treba ni pozivati u kuću”.
Kao što je ne zanima ni onaj župnik što je svome vjeroučeniku dao ceduljicu s cifrom koju njegova obitelj mora uplatiti na ime duga za godišnje darove crkvi, ukoliko želi da dječaku bude udijeljen sakrament prve pričesti. I koji je na primjedbu da je traženi iznos skoro dvostruko veći od ukupne sume s kojom ta sedmeročlana obitelj mora preživjeti od prvog do prvog, odgovorio socijalno tankoćutnim savjetom da se dječakov otac izvoli odreći cigareta pa će imati za milodare.
Mogu se tako unedogled nizati primjeri poduzetnih župnika koji djeci naplaćuju čak i pitanja za krizmu ili od svojih vjernika ubiru kazne za izostanke s misa, ali ništa se od toga neće ticati ”Crkve u Hrvata”, jer se valjda sve to i ne događa u Hrvatskoj nego negdje tamo, u tim zemljama dekristijaniziranoga Zapada poput Njemačke, gdje se crkva financira državnim nametima na vjerničke plaće. I kojima je papa stoga i uputio poruku o sablažnjivosti pretvaranja crkava u burze.
Pa kad smo već čuli da se te riječi Svetoga Oca ”definitivno ne tiču ‘Crkve u Hrvata”’, ostaje nam još samo da se zapitamo: Je li papa Franjo govorio zidu? Ili predziđu kršćanstva?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Proces za Freda i Bojana
Toliko dugo već stožeraši, šatoraši i njihovi medijski logističari razvlače svoju omiljenu priču o Bojanu Glavaševiću koji, po njima, nije dostojan ni svojega oca ni njegove žrtve, da je bilo samo pitanje trenutka kada će nasrnuti i na ono u ime čega, verbalno i bukvalno, cipelare nedostojnoga mu sina – na lik i djelo Siniše Glavaševića.
Tog zahvalnog posla se naposljetku prihvatio portal poznat po suptilnom bavljenju pitanjima očinstva, portal koji je prošloga tjedna sa svoje srpske adrese pustio u optjecaj ”ekskluzivno otkriće” iz arhiva Stasija i KGB-a da je Angela Merkel začeta ubrizgavanjem zamrznute sperme Adolfa Hitlera u maternicu Gretl Braun, najmlađe sestre Führerove supruge Eve, te da je u tajnom ugovoru sklopljenom između SAD-a, SSSR-a i Vatikana zapisano da će se toj djevojčici jednoga dana dati internacionalna moć.
Toliko dugo već stožeraši, šatoraši i njihovi medijski logističari razvlače svoju omiljenu priču o Bojanu Glavaševiću koji, po njima, nije dostojan ni svojega oca ni njegove žrtve, da je bilo samo pitanje trenutka kada će nasrnuti i na ono u ime čega, verbalno i bukvalno, cipelare nedostojnoga mu sina – na lik i djelo Siniše Glavaševića
Dok su se srpski trudbenici s multišovenskog portala Dnevno.hr/rs/ba manijakalno oblizivali nad Hitlerovim izlučevinama iz kojih je zavjerom Kominterne, Vatikana i Bijele kuće nastala današnja njemačka kancelarka, njihova su se hrvatska braća proslavila jednako ekskluzivnim i jednako umobolnim ”otkrićem” da je otac Bojana Glavaševića s ovoga svijeta otišao bez zaslužene kazne za svoje izdajničko djelovanje protiv Republike Hrvatske.
”Onoga trenutka kada je ubijen na Ovčari, Siniša Glavašević je postao hrvatski mučenik i nacionalna vrijednost. Bi li to izabrao za života nitko danas ne može sigurno reći”, kreće kolumnist portala Dnevno.hr po imenu Marko Ljubić u obračun s legendarnim vukovarskim novinarom, dijagnosticirajući da je ”njegovo radno mjesto od njega, sasvim slučajno, učinilo dnevni glas hrvatskom narodu, signal da je Vukovar još uvijek živ”.
Siniši Glavaševiću doduše priznaje da je ”u teškim okolnostima radio svoj posao” i da je ”očito imao minimum časti pa nije htio bježati još dok je mogao”. No, ni to što je 1991. ostao u Vukovaru sve do strašnoga kraja opsade grada, pa i po cijenu vlastitoga života, Glavaševića ne oslobađa od sumnjičavosti portalskoga heroja iz 2014. koji – valjda u znak posebnoga pijeteta prema žrtvi Ovčare – nalazi za shodno nagađati: ”Ne znamo ni kamo bi bježao, ni je li njegova intimna domovina bila samostalna Hrvatska ili Jugoslavija.”
Ali taj čovjek ”upitne intimne domovine” nije bježao. Ni pred srpskim zločincima koji su ga likvidirali na Ovčari i time ga, prema Ljubiću, potpuno nezasluženo pretvorili u hrvatsku ”nacionalnu vrijednost”. A ni pred pravnom državom Hrvatsku kojoj, na Ljubićevo žaljenje, nije dopao šaka.
Mentalni je sklop kolumnista koji sve povratnike iz srpskih logora smatra prijetnjom za hrvatsku nacionalnu sigurnost navlas isti onome u glavama OZN-inih isljednika i ostalih perjanica jugoslavenske komunističke represije poslije Drugog svjetskog rata
”Da je zapovjedništvo obrane Vukovara bilo zapovjedništvo izgrađene vojske, da je Hrvatska tada bila država kakvom je se danas predstavlja kada joj se tovare na leđa, usprkos svemu, rijetki zločini lešinara u njezino ime, Siniša Glavašević bi zbog čuvene optužnice protiv vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske u ratu završio na vojnom sudu kao izdajnik. Svojim je pozivom snažno propagandno oslabio obranu zemlje, a morao je biti svjestan pa i zbog svojih javljanja na Hrvatskom radiju – masovnih nacionalnih empatija hrvatskog naroda.” – ispravlja portal Dnevno.hr 2014. propust hrvatskoga pravosuđa iz 1991.
A uzgred donosi i pravorijek u slučaju ”izdajnikova” sina Bojana Glavaševića: ”On jednostavno Hrvatsku drži odgovornom za smrt svoga oca, jer, da nije bilo zahtjeva za slobodom hrvatskoga naroda – Bojan bi danas imao živoga oca, novinara Radio Vukovara! A Hrvatske ne bi bilo.”
Drugačije je stoga, drži pravdoljubivi kolumnist, Hrvatska trebala s Vukovarcima, kako s mrtvima, tako i s onima koji su uspjeli preživjeti torturu u srpskim logorima. Ponajprije s Predragom Matićem i Željkom Sabom koji upravo zbog toga što su bili logoraši ”nikada nisu smjeli preuzeti visoke državne funkcije, jer nitko ne stavlja nacionalnu sigurnost na kocku tipujući na to kako nekoga tortura u logoru nije – slomila”.
Ako taj totalitarni nacionalistički um (…) nije u stanju organizirati procese nalik dahauškima, nego za početak ”samo” podmuklo zagovarati lustraciju svih vukovarskih logoraša, krivih što su preživjeli mučenja i ponižavanja, to ne znači da se već koliko sutra – uz blagoslov Kaptola i uz vlastohleplje o-zna-se koje stranke – neće dokraja razmahati i razmahnitati
Odmah slijedi i Ljubićevo bestidno pitanje ”Bi li se netko smio kladiti danas znajući Matića i Sabu da njih – nije?”, u kojemu bi se, kao u rečenici koja mu je prethodila, trebali prepoznati ne samo imenovani logoraši, nego i svi ostali koji su prošli kroz logorski inferno.
Jer neskrivena poruka tog oznaškog uma glasi da Hrvatska i dan-danas mora biti sumnjičava prema svima njima, i to samo zato što su se iz logora vratili živi.
Poruka je to, kažem, oznaškog uma, jer je mentalni sklop kolumnista koji sve povratnike iz srpskih logora smatra prijetnjom za hrvatsku nacionalnu sigurnost navlas isti onome u glavama OZN-inih isljednika i ostalih perjanica jugoslavenske komunističke represije poslije Drugog svjetskog rata, u glavama svih onih koji su ljude – samo zato što su se živi vratili iz Dachaua i ostalih nacističkih konc-logora – izvodili na montirane ”dahauške” procese, da bi ih pod optužbom za kolaboraciju s neprijateljem, izdaju i špijunažu, osuđivali na smrt ili na tešku robiju, a potom te kazne ”u ime naroda” revno provodili u djelo.
Pa ako taj totalitarni nacionalistički um danas, zbog objektivnih poteškoća, nije u stanju organizirati procese nalik dahauškima, nego za početak ”samo” podmuklo zagovarati lustraciju svih vukovarskih logoraša, krivih što su preživjeli mučenja i ponižavanja, to ne znači da se već koliko sutra – uz blagoslov Kaptola i uz vlastohleplje o-zna-se koje stranke – neće dokraja razmahati i razmahnitati.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Konspirativna naša
Ljudski je razumjeti i tugu i gnjev Blagice Bandić, uvjerene da su se njezina sina Milana ”svezali dušmani” samo zato što je ”sve dao za Rvacku i Zagreb”. Ljudski je to, kažem, razumjeti, tim više što je Milan Bandić ne samo svoju majku, nego i svu silu ljudi s kojima nije ni u kakvom srodstvu, pa čak ni u poslovnom ili patronskom odnosu, uvjerio da je za Rvacku i Zagreb uradio i ono što mu sada USKOK stavlja na teret.
Ljudski je razumjeti i to što uplakana i ogorčena Bandićeva sestra Tonka Macan vjeruje da je njezin nedužni brat, koji je ”samo pomagao sirotinju i male ljude”, u pritvoru završio zato ”jer je Hrvat”. Pa je razumljivo i kada na kojekakva pitanja novinara što su se sjatili pred kućom u Poganoj Vlaki odgovara protupitanjem: ”Je li Hrvat iz Hercegovine to zavrijedio, a samo je branio svoje korijene?”
Hoćemo li UDB-i dopustiti da nas zajebava do smrti? Hoćemo li, unatoč Krsnikovu upozorenju, pristati da nas ta žilava firma i dalje navlači da po hrvatskim medijima u njezinoj službi i dalje slušamo i čitamo ono što nam se servira o podmetnutom slučaju zagrebačkoga gradonačelnika?
Razumijevanja valja imati i za Antu i Slavicu Bralić, prve susjede Bandićevih iz Pogane Vlake, koji iskreno vjeruju da je komšija Milan ”završio u zatvoru samo zato što je Hercegovac”, pa odvažno izjavljuju da je riječ o ”politički motiviranom uhićenju uoči izbora”. Jer nije Milan Bandić samo svoju familiju i kumove, već i stotine tisuća građana i seljaka s kojima nije bio povezan ni rodbinskim ni zavičajnim a ni klijentelističkim vezama, uvjerio da na njemu ne može biti nikakvoga grijeha osim ako čovjek nije kriv samim tim što se rodio i ostao živ.
A kad već spomenuh klijentelizam, hajde da pojasnim da pritom ne mislim na sve one nevoljne ljude koji sebe doživljavaju kao Bandićevu svenarodnu klijentelu, pa u svaki mikrofon sasipaju onu en-ten-tito-narod-voli-mito brojalicu, onu pučku mudrost bespametnu: ”On je krao, al’ je i nama dao, a drugi kradu, al’ nama ne dadu!”
Razumjeti nam, eto, valja i njih što su i pred sudom spremni prisegnuti da su gradonačelniku svih Hrvata – za razliku od stvarnih, dobro nafudranih klijenata koji će rukama i zubama kidati svaku vezu s Bandićem – duboko zahvalni na svemu što je krao-davao svima pa i njima, makar to za što drže da im je velikodušno udijeljeno bilo nemjerljivo manje od onoga što je od njih uzeto.
Ako su Bandića prigrlili kao dobrotvora zato što se filantropski razmetao njihovim novcem, a oni ga primali blagodarno kao da je njegov vlastiti, onda ih iz opijenosti takvim samaritanstvom ne bi otrijeznilo ni kad bi im na vlast u Zagrebu, a i šire, zasjeo sam Superhik.
Hoćete li umjesto na svaki link gdje se spominje Bandić najzad kliknuti i na tekst portala Dnevno.hr pod naslovom ”Nikad viđena priča o Josipu Perkoviću: ‘Ubio’ je svojega oca ustašu, a korijene vuče iz sela u kojem su partizani izvršili masovni pokolj”? Nije vrag da ne želite znati ništa o tome da je Josip Perković – prema tvrdnjama ”dobro upućenih izvora” – ”na neizravan način ubojica svojega oca”?
Ne budi nam stoga teško razumjeti i hrvatsku rekorderku u bacanju kladiva, ujedno i direktoricu Hanžekovićeva memorijala, Ivanu Brkljačić koja je na Facebooku podijelila status: ”Uhapšen Milan Bandić! Slučajno baš sada kad bi se trebali fokusirati na udbaše u Njemačkoj i njihovu djecu u Hrvatskoj.”
Kao što bismo je razumjeli i da je preko društvene mreže proširila i ključni dokaz udbaške urote protiv Bandića što ga je u optjecaj pustio njegov odvjetnik Krešimir Krsnik.
”Ovo je spin kojim se skreće pozornost sa suđenja Perkoviću i Mustaču. Svi će se mediji sada baviti ovim”, alarmirao je Krsnik hrvatsku javnost koja je u svemu što se u Konspirativnoj Našoj događa 2014. sklona vidjeti UDB-ine prste, iz čega bi pažljivi promatrač mogao izvući nimalo veseo zaključak da je u Hrvatskoj od 1990. naovamo jačala samo zloglasna jugoslavenska tajna služba dok su svi ostali formativni i konstitutivni elementi hrvatske državnosti žalosno zakržljali, kukavno odumrli ili blago u Gospodinu preminuli.
E pa hoćemo li UDB-i dopustiti da nas zajebava do smrti? Hoćemo li, unatoč Krsnikovu upozorenju, pristati da nas ta žilava firma i dalje navlači da po hrvatskim medijima u njezinoj službi i dalje slušamo i čitamo ono što nam se servira o podmetnutom slučaju zagrebačkoga gradonačelnika?
Hoćemo li prestati gutati i prepričavati izjave Bandićeve rodbine, kumova, susjeda, odvjetnika i ostalih branitelja njegova lika i djela, pa se napokon posvetiti ključnom događaju hrvatske sadašnjosti, prošlosti i budućnosti od kojega nam udbaški spletkaroši vješto odvraćaju pažnju?
Kako ćete onda, pobogu, razumjeti što se događa u svim tim glavama koje u Bandićevoj arestaciji nepogrešivo prepoznaju rukopis UDB-e?
Hoćete li umjesto na svaki link gdje se spominje Bandić najzad kliknuti i na tekst portala Dnevno.hr pod naslovom ”Nikad viđena priča o Josipu Perkoviću: ‘Ubio’ je svojega oca ustašu, a korijene vuče iz sela u kojem su partizani izvršili masovni pokolj”? Nije vrag da ne želite znati ništa o tome da je Josip Perković – prema tvrdnjama ”dobro upućenih izvora” – ”na neizravan način ubojica svojega oca”?
Ne zanima vas kako je Josip Perković, rođen 17. svibnja 1945. godine, mogao likvidirati i vlastitoga oca, za kojega ti isti dobro upućeni izvori, a na temelju informacija dobivenih od nekakvoga Ilije iz Kanade, tvrde da je kao ustaša ubijen na Bleiburgu? Čak štoviše niste u stanju povjerovati ni da je uopće moguće da još nerođeni sin ubije rođenoga oca?
Kako ćete onda, pobogu, razumjeti što se događa u svim tim glavama koje u Bandićevoj arestaciji nepogrešivo prepoznaju rukopis UDB-e? I kako ćete shvatiti dežurni hrvatski poučak o presumpciji nevinosti i presumpciji krivice po kojemu su Milan Bandić i njegovi sudruzi unaprijed nevini za sve ono što im se stavlja na teret upravo onoliko koliko su Josip Perković i Zdravko Mustač i prije pravorijeka bavarskoga suda krivi za likvidaciju Stjepana Đurekovića?
(Prenosimo s portala Novoga lista).