”Vjernici za mir” je međureligijska inicijativa nastala 2006.godine. Desetočlanu grupu vjernika i vjernica, koja nosi ovu inicijativu, čine kršćani – katolici, pravoslavci i muslimani koji dolaze iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije i već su dugo godina aktivni/e u izgradnji mira. [Read more…]
Religije i (ne)nasilje
Prateći raspravu tijekom proteklih mjeseci u hrvatskim i stranim medijima pokrenutu masakrom u redakciji tjednika Charlie Hebdo u Parizu, t.j. o odnosu religije i nasilja, ekstremizma i fundamentalizma, s poštovanjem zamjećujem časno nastojanje mnogih vjernika, religijskih predstavnika da samokritički sagledaju svoju vjeru i jednoglasno osude nasilje u ime Boga. [Read more…]
Promicanje univerzalnog etosa
Alen Kristić (ur.), ”Svjetski etos pod školskim krovom. Priručnik za integriranje svjetskog etosa u nastavne procese”, TPO Fondacija, Sarajevo 2014, 152 str.
Alen Kristić (ur.), ”Svjetski etos. Dokumenti – utemeljenja – primjene”, TPO Fondacija, Sarajevo 2014, 290 str. [Read more…]
Ištite i bit će vam dano
“Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se” – tako nam Isus savjetuje u Mt 7,7-8. [Read more…]
Papa će uznemiriti BiH
Već je neposredno nakon izbora za papu, 13. ožujka 2013., svojim prvim javnim obraćanjem katolicima i ljudima dobre volje jednim za papu neuobičajenim pozdravom Dobra večer! umjesto Hvaljen Isus i Marija! dotadašnji argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio jasno dao do znanja da njegova papinska misija nije čamiti u vatikanskim zidinama i proklinjati taj moderni nekršćanski svijet, nego poput Isusa Nazarećanina [Read more…]
Protiv smo islamofobije
Apelom za djelovanje grupa katolika, muslimana, pravoslavaca i protestanata iz Jugoistočne Europe pod nazivom Vjernici/ce za mir, koja promiče izgradnju mira i kulturu nenasilja na temeljima svoje vjere, poziva da uđemo u 2015. godinu.
Zadnju godinu dana promatramo sa zabrinutošću kako raste broj primjera netrpeljivosti prema pripadnicima islamske vjere, koji se predstavlja kao otpor terorizmu, najjasnije izraženom kroz širenje takozvane Islamske države.
Netrpeljivost samo zbog pripadnosti drugoj vjeri uznemirava nas tim više što nas podsjeća na netrpeljivost koja se izrodila u mržnju i nasilje ratova 90-ih godina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Prepoznajemo netrpeljivost i animozitet u rečenicama omalovažavanja, a podržavaju je i postupci koje nose marame i zbog toga su uočljive uvećane kontrole, npr. na aerodromima, samo prema muslimanima, osobito prema ženama.
U muslimanske porodice uvlači se bojazan da će čest odlazak njihovih mladih u džamiju izazvati podozrivost i sumnju u njihovu blizinu radikalnom ili terorom onečišćenom islamu. U javnim nastupima muslimana učestalo je očekivanje da se ograđuju od terorizma tzv. Islamske države, pri čemu se zaboravlja kako se od kršćana ista mjera ograđivanja u slučaju terora Norvežanina Brevika nije očekivala.
Pratimo masovne demonstracije pokreta PEGID (Evropljani patriote protiv islamizacije Zapada) u Njemačkoj, koje su pokazatelji raspoloženja nesnošljivosti u društvu razvijene zapadne demokracije. S radošću pratimo vijesti o protudemonstracijama za međukulturni suživot.
U našim društvima, koja još uvijek nisu zacijelila rane rata i boluju od kroničnog nacionalizma, zaista nam ne treba nova fronta neprijateljstava kakva je islamofobija.
Ne treba nam izgradnja neprijateljstva na osnovi vjerske pripadnosti, ne treba nam fronta muslimana s jedne strane i drugih, bili oni kršćani ili sekularne agnostičke orijentacije, s druge strane. Treba nam suživot u različitosti. Ovo nije apel za muslimane, ovo je apel za MIR.
Budući da smo neprijateljstva rata doživjeli, pozivamo na aktivno nenasilje, jer se godinama taloženo neprijateljstvo mukotrpno razgrađuje. S pravom treba osuditi gnusne zločine u ime islama kao što su to učinili glasno i otvoreno muslimani/ke i njihovi predstavnici širom svijeta. Jednako tako treba se uporno i svakodnevno suprotstavljati predrasudama, gajenju netrpeljivosti koja je opasna jer lako rađa mržnju.
Svjesni svoje odgovornosti i pred ljudima i pred Bogom za izgradnju društva u kojem vlada istina i vrijedi pravda kao konkretni oblici ispovijedanja svoje vjere, upućujemo ovaj apel svim vjernicima i ljudima dobre volje da se suoče s problemom terorizma na način da se suprotstave netrpeljivosti prema osobama islamske vjeroispovijesti u svojim društvima.
Naš strah od nasilja tzv. Islamske države neće riješiti netrpeljivost prema našem susjedu muslimanu, jer umjesto suočavanja s problemom i susreta s drugačijima, netrpeljivost eskalira sukob te utire put novom nasilju i ratu.
Budući da smo taj film već vidjeli, ne zanima nas i odlučno ga odbijamo, te biramo drugi put i na njega vas pozivamo.
Svaki/a od vas na tom putu će koristiti neiscrpno vrelo svojih kreativnih sposobnosti. Smatramo da je svakako potrebno:
- Da budeš svjestan/a problema i promatraj! Ne zatvaraj oči, nego gledaj i misli! Iznad svake državne odredbe i mjere sigurnosti tvoja je savjest i tvoj um. Razmisli, a ono što ti nije logično ne prihvaćaj zdravo za gotovo, ne navikavaj se, nego prepoznaj s čime se ne slažeš i nazovi to imenom. Nelogičnost kritički propituj. Zamisli kako bi bilo tebi da te svakodnevno gledaju podozrivo i u pravilu strože nego druge građane oko tebe.
- Nađi svoju vezu, nađi zajednicu, pojedinca koji je musliman/ka da bi iz prve ruke znao/la kako se oni osjećaju u aktualnim društvenim okolnostima pojačane brige oko sigurnosti protiv terorizma.
- A kao musliman/ka ne zatvaraj se u svoj svijet žrtve, nego komuniciraj svoje misli, želje, prigovore kako bi se oni uključili u ideje i prijedloge cijele lokalne zajednice.
- Razmisli i razgovaraj sa svojom okolinom o tome što stvarno jača tvoju sigurnost, a što je zapravo ugrožava.
- Civilni otpor živi od komunikacije, stoga piši, govori, buni se, izrazi ono što misliš. Djeluj zbog drugih i jednako tako zbog sebe, jer kada reagiraš, postaješ promjena koju želiš vidjeti u svijetu, svijetu slobode govora i kretanja.
- Podijeli uspješne primjere interkulturne solidarnosti kao što je onaj australskih građana koji su ponudili društvo muslimanima nakon mahnitog pokolja (samo)ubojice Iranca u Sidneyju (studeni 2014.) ili kanadskih građana koji su na islamofobne grafite na zidu džamije nalijepili svoje slogane s porukama: Vi ste naši građani, mi smo s vama (listopad 2014.). Ima smisla reagirati svaki put, kad god za to imaš snage.
- Ako se slažeš s njenim sadržajem, potpiši Deklaraciju vjernika za mir koja se nalazi na stranici www.vjernicizamir.org
- Moli se Bogu da imaš snage, da ti nikada ne dodija korak po korak založiti se za svog bližnjega, susjeda, komšiju.
Gdje god se zalažeš za pravedni i bolji svijet, i Bog je blizu. Stoga budi aktivna / aktivan i djeluj.
Vjernici za mir – za VZM, Ana Raffai
Užas na istoku Ukrajine
Izjava za IKA-u vladike Milana Šašika, biskupa Mukačeva, koji je boravio u Dubrovačkoj biskupiji
Dubrovnik, (IKA, 12.08.14.) – Vladika Milan Šašik, grkokatolički biskup Mukačeva u Ukrajini, kojeg je godine 2002. za biskupa zaredio papa Ivan Pavao II., a koji ovih dana privatno boravi u Dubrovačkoj biskupiji, dao je izjavu za IKA-u o stanju u Ukrajini.
“Situacija u Ukrajini jako je teška, posebno u dvije pokrajine na istoku zemlje Lugansk i Donjeck, gdje ukrajinski vojnici moraju ne samo braniti, nego i oslobađati područje koje su Rusi okupirali. Oni se, naravno, ne predstavljaju kao Rusi, nego kao stanovnici tih pokrajina, ali zna se tko stoji iza njih, tko im pomaže bilo u oružju bilo u novcu, a to je Rusija”, rekao je vladika.
Okupatore ne zanima niti jedna crkva niti vjera nego okupacija. Ubili su nekoliko protestantskih pastora i pravoslavnih svećenika, u zatvore strpali grkokatoličke i rimokatoličke svećenike, tako da oni uopće ne gledaju tko pripada kojoj Crkvi
O položaju katolika u toj situaciji kazao je: “Na istoku nema puno katolika, ali postoje katoličke crkve te grkokatolički biskup u Donjecku. Okupatore ne zanima niti jedna crkva niti vjera nego okupacija. Ubili su nekoliko protestantskih pastora i pravoslavnih svećenika, u zatvore strpali grkokatoličke i rimokatoličke svećenike, tako da oni uopće ne gledaju tko pripada kojoj Crkvi. Za sebe kažu da su pravoslavni, ali se u njihovu ponašanju i životu vidi da nisu kršćani.”
Na pitanje što Katolička crkva na terenu čini, biskup je rekao kako su svi rimokatolički i grkokatolički biskupi napisali pisma koja su poslali svim župama pozivajući vjernike da se mole za mir. Početkom veljače poslali su okružnicu u kojoj se ističe pravo ljudske osobe na obranu.
Također su, molitvom po svim grkokatoličkim župama 6. travnja u čitavoj Ukrajini posvetili Ukrajinu Blaženoj Djevici Mariji i to je bio dan kada se u molitvi ujedinila cijela zemlja. Od početka veljače započela je i molitva za mir diljem Ukrajine u kojoj se biskupije izmjenjuju u trajnoj molitvi.
Svi oni koji žive u Ukrajini iznimno su zahvalni za molitvu pape Franje kao i za molitve svih koji mole za mir u Ukrajini. Također, molim da te molitve za mir u Ukrajini ne prestanu!
Osvrćući se na poticaje pape Franje i biskupa vjernicima da mole za mir u Ukrajini, na što su se odazivali i vjernici Dubrovačke biskupije, vladika je rekao: “Svi oni koji žive u Ukrajini iznimno su zahvalni za molitvu pape Franje kao i za molitve svih koji mole za mir u Ukrajini. Također, molim da te molitve za mir u Ukrajini ne prestanu! Jer sad se vidi da je ovo opasno ne samo za Ukrajinu nego i za mir u cijelom svijetu.
Zamolio bih i da se moli i za obraćenje Rusije. U Rusiji su se stanovnici gotovo sto posto izjasnili kao pravoslavni vjernici, ali samo njih dva posto dolazi na obrede na Uskrs.”
Na pitanje ima li nade za mir u Ukrajini, biskup je istaknuo da se bez nade ne može živjeti, a i razum također govori da vladati silom i snagom nad drugima nije dobro i da to u sebi treba nadvladati.
Vladika Milan susreo se i s dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem te obišao crkve i druge povijesne znamenitosti Dubrovnika.
(Prenosimo s portala IKA-e).
Anna-Maria Gruenfelder: ”Hrvatski biskupi ne promiču mir”
Piše: Dragan Grozdanić
Biskupi koji veličaju Darija Kordića zaboravljaju tuđe smrti i žrtve i solidarnost s njima. Izgleda da dijele uvjerenje nekih “rodoljubnih” pravnika koji smatraju da čovjek koji brani svoju domovinu ne griješi ni kada ubije ili siluje, jer u obrani je sve dozvoljeno, ističe za Novosti Anna-Maria Gruenfelder, teologinja i povjesničarka o dočeku Kordića, građanskom odgoju i kanonizaciji Stepinca.
Nedavno su ratnog zločinca Darija Kordića, nakon odslužene dvije trećine od ukupno 25 godina kazne, na zagrebačkom aerodromu dočekali i predstavnici Katoličke crkve: sisački biskup Vlado Košić poveo je molitvu u zahvalu zbog Kordićevog povratka, nazvavši ga “moralnom veličinom i mučenikom”, a istoga je dana pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić predvodio misu zahvalnicu. Kakvu poruku time šalje Katolička crkva u Hrvatskoj? Da je zločin prihvatljiv?
Hrvatski biskupi koji su stali u obranu biskupa Košića, protiveći se kritici dijela javnosti koji je osudio njegovu nazočnost na skupu nacionalista, osporavatelja i protivnika Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, šalju poruku da ne priznaju pravorijek međunarodnog suda, nadređenog nacionalnim sudovima. Oni brane tezu da “nacionalna stvar” opravdava sve metode, pa bile one i protupravne. Biskupi zastupaju uvjerenje da je nacionalni interes pravo i da nacija svoje interese nadređuju univerzalnosti prava; drugim riječima, oni i nakon dvaju svjetskih ratova vođenih za nacionalne interese i dalje žive za sacro egoismo. Takav stav je u prošlosti izazvao rat i teško je povjerovati da će danas promicati mir. Šokantno je to što biskupi potiču i potvrđuju Kordića u uvjerenju da njegov život vrijedi više no smrt 116 žrtava ubijenih u Ahmićima.
Hrvatski biskupi koji su stali u obranu biskupa Košića, protiveći se kritici dijela javnosti koji je osudio njegovu nazočnost na skupu nacionalista, osporavatelja i protivnika Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, šalju poruku da ne priznaju pravorijek međunarodnog suda, nadređenog nacionalnim sudovima. Oni brane tezu da “nacionalna stvar” opravdava sve metode, pa bile one i protupravne
Biskupi koji ga veličaju zaboravljaju tuđe smrti i žrtve i solidarnost s njima. Suosjećajući s težinom sudbine zatvorenika i njihovih obitelji, moram se zapitati je li Kordić razmišljao o svojim zapovijedima, posljedicama koje bi mogle izazvati i vlastitoj odgovornosti za njih? Tih pitanja biskupi se ni u jednom trenutku nisu dotakli, ostavljajući u moralnim dilemama svoje vjernike, koji bi imali pravo od njih očekivati savjet kako se u tim dilemama ponašati. Ima i vjernika koji će se zapitati ima li smisla ostati u Crkvi kojoj su “hrvatski nacionalni interesi” toliko očito iznad ljudskih sudbina i vrijednosti ljudskog života.
Je li realno očekivati smjenu biskupa Košića sa čelnog mjesta Komisije za ekumenizam i dijalog HBK, kako su to od Hrvatske biskupske konferencije pismom zatražile male vjerske zajednice? Zašto šuti apostolski nuncij?
HBK je biskupu Košiću izrekao jednodušnu podršku i ignorirao opravdane kritike, jer je biskupima važnije spašavati “svojega” od udaraca javnosti nego promišljati kritike i pronalaziti u njima zrnce opravdanosti. Episkopat se u cijelosti toliko otuđio od stvarnosti da, po mom uvjerenju, njegov utjecaj ne seže dalje od najnekritičkijeg sloja vjerničkog puka. Pape su svijet molili za oprost zbog raznih grijeha i propusta u prošlosti, no neki biskupi se i dalje žilavo drže prevladanog uvjerenja da je Katolička crkva uvijek i u svemu nepogrešiva i da nema ni zbog čega moliti za oprost. Izgleda da biskupi dijele uvjerenje nekih “rodoljubnih” pravnika koji smatraju da čovjek koji brani svoju domovinu ne griješi ni kada ubije ili siluje, jer u obrani je sve dozvoljeno. Biskupi se općenito vrlo malo obaziru na osjetljivosti nekatoličkih vjerskih zajednica i nehrvata; oni se osjećaju pastirima samo Hrvata-katolika. Nuncij će zacijelo o slučaju izvještavati svojeg “ministra vanjskih poslova” u Rimu, no iz rimske perspektive stvar izgleda kao bura u čaši vode – svakako ne toliko značajna da biskupa zbog toga opozovu.
Produbljuje li Crkva takvim i sličnim postupcima socijalnu i moralnu krizu u društvu?
Ne vidim takvo što jer – i sami biskupi to nerado priznaju – njihov utjecaj u društvu, na društveni i privatni moral nije toliko snažan. Malen je broj vjernika kojima je Crkva doista orijentir, jer veći broj katolika vjerski život smatra djelom narodne i kulturne baštine. Katolička je crkva u prvoj fazi tranzicije pristala pomagati državi da legitimira zahtjev za državnom i nacionalnom samobitnošću i da potkrijepi tvrdnje da Hrvati spadaju među najstarije europske narode i da su odvajkada pripadali europskoj “uljudbi”. Utjecaj Crkve generalno na život i svakodnevicu u Hrvatskoj isto je toliko zanemariv kao i onaj drugih mjesnih episkopata u najrazvijenijim zemljama.
Šokantno je to što biskupi potiču i potvrđuju Kordića u uvjerenju da njegov život vrijedi više no smrt 116 žrtava ubijenih u Ahmićima. Biskupi koji ga veličaju zaboravljaju tuđe smrti i žrtve i solidarnost s njima. Suosjećajući s težinom sudbine zatvorenika i njihovih obitelji, moram se zapitati je li Kordić razmišljao o svojim zapovijedima, posljedicama koje bi mogle izazvati i vlastitoj odgovornosti za njih?
Novi ministar obrazovanja Vedran Mornar sastao se s kardinalom Josipom Bozanićem na temu zdravstvenog odgoja i uopće obrazovanja, čime Crkvu promovira kao presudnog aktera u sferi u kojoj za nju u sekularnim društvima inače nema mjesta. Kakve obostrane interese tu vidite?
Možda se ministar namjerava konzultirati sa svim priznatim vjerskim zajednicama, što bi bilo čak “kulturno” i razborito, ali morao bi saslušati i druge ustanove civilnog društva, a naravno i nevjernike. U skladu s obavezom suvremene liberalno-demokratske države, treba zadržati neutralnost prema vjerskim zajednicama i ponašati se prema svima na jednak način. Konzultacije ga ipak ne oslobađaju obaveze da sastavi nastavni plan i ispunjava zadatke svoga resora. Obrazovni i nastavni plan zadatak su i odgovornost države. Katolička crkva itekako inzistira na tomu da djeca pohađaju i vjeronauk. Zato ne može biti protiv seksualnog odgoja u javnom školstvu. Naši problemi danas odveć su različiti od onih prije više od 2000 godina da bismo Bibliju mogli smatrati priručnikom za današnji život. Zato je teško shvatljivo što je ministru mogao značiti razgovor s vrhom Crkve o pitanjima suvremenog odgoja: ministrov je zadatak pobrinuti se za odgoj u skladu sa suvremenim znanjem i provjerenim činjenicama.
Kako komentirate ministrovu izjavu da ako je Crkvi nešto neprihvatljivo, zašto na tome inzistirati?
Čini mi se da je taj stav diktiran oportunizmom i/ili pritiskom očekivanja javnosti i Vlade da uspije. Uostalom, nisam se samo ja čudila imenovanjima, jer smatram da su drugi Vladini resori daleko važniji i da zahtijevaju hitnije reagiranje – smjenu ministara. Drugim riječima, ovu reformicu Vlade smatram kozmetičkim zahvatom.
Kozmetički se zahvat očituje i u odgađanju građanskog odgoja u školama, odnosno u infiltriranju tog predmeta u formi međupredmetnog sadržaja u glazbeni i likovni odgoj, geografiju i povijest?
Politički život, povezanost blagostanja, društveni i socijalni mir u državi usko su povezani. Za temeljito upoznavanje tih složenih odnosa i procesa potreban je poseban predmet i zato vjerujem da je građanski odgoj kao poseban predmet nužnost.
HBK je biskupu Košiću izrekao jednodušnu podršku i ignorirao opravdane kritike, jer je biskupima važnije spašavati “svojega” od udaraca javnosti nego promišljati kritike i pronalaziti u njima zrnce opravdanosti. Episkopat se u cijelosti toliko otuđio od stvarnosti da, po mom uvjerenju, njegov utjecaj ne seže dalje od najnekritičkijeg sloja vjerničkog puka
Ako je već toliko glasna, zašto se Crkva ne založi za građanski odgoj na kojem će se učenike učiti toleranciji i snošljivosti, solidarnosti i pomaganju? Istraživanja pokazuju da velik ili dobar dio srednjoškolaca iskazuje ksenofobiju, diskriminaciju prema manjinama i homoseksualcima te smatraju da NDH nije bila fašistička država.
Iskustva u mojoj domovini (sugovornica je rodom Austrijanka, op. D. G.), u kojoj se također moramo boriti protiv ksenofobije i žilavo vitalnog naslijeđa nacionalsocijalizma, uče nas da, ma koliko znali o tim pojavama i njihovim korijenima, znanje i školska nastava sami po sebi nisu dovoljno jaki da to naslijeđe izbiju iz glava. Tome u prilog ide izjava Friedricha Schillera: “Gegen Dummheit kaempfen Goetter selbst vergebens” (Protiv gluposti i bogovi se bore uzalud). Znanje samo po sebi nije dovoljno jako, ali strpljivim odgojem u školi i uključivanjem roditelja, zatim pažljivim, obzirnim i velikodušnim odnosom osviještene većine prema manjima, kao i odgovarajućom društvenom klimom, na duži rok može se nešto postići. Zašto se Crkva ne uključi? Zacijelo zbog toga što nije proniknula u nužnost tog odgoja – ta nije ni svaki pripadnik crkvenog establišmenta intelektualni lumen!
Vatikan je najavio kanonizaciju Alojzija Stepinca. Nije li to pokušaj da se kardinal, koji je već proglašen blaženim, prikaže u boljem svjetlu nego što je de facto bio; kritike idu na račun njegova nedovoljnog angažmana protiv ustaškog režima i zločina.
Pored Stepinca ima još blaženika čije je proglašenje svetima odgođeno, recimo pape Pija XII. ili Majke Terezije, dočim je causa pape Ivana Pavla II. riješena u neuobičajeno kratkom roku. Vjerujem da se dosad u slučaju nadbiskupa Stepinca papa odlučio na suzdržanost i oprez, podjednako kao i u slučaju pape Pija XII. Ove dvije causae imaju zajedničku kontroverzu zbog njihovog držanja prema progonu Židova. Nadbiskup Stepinac proglašen je blaženikom zbog svoga držanja prema komunističkom režimu, no oko njegova odnosa prema NDH, držanja naspram pravoslavaca-Srba, Židova, Roma i antifašista iz drugih narodnosti povjesničari se spore.
Svetim ga ne vide mnogi drugi kršćani, posebno pravoslavni vjernici?
Što se tiče nadbiskupa Stepinca, iz dostupnih arhivskih izvora ustanovila sam da je doista nastojao pomagati židovskim izbjeglicama i domaćim Židovima te da je intervenirao kod vlasti za pojedince, kako za pravoslavce, tako i za Židove i pojedine komuniste. S druge strane, nisam mogla ne primijetiti kako njegove intervencije nisu bile nadahnute odlučnom voljom da spasi dotične osobe: nadbiskup se kolebao između lojalnosti prema državnoj vlasti i poštovanja prema ovlastima državnika i svijesti da se dotične osobe nalaze u ozbiljnoj opasnosti.
Što se tiče nadbiskupa Stepinca, iz dostupnih arhivskih izvora ustanovila sam da je doista nastojao pomagati židovskim izbjeglicama i domaćim Židovima te da je intervenirao kod vlasti za pojedince, kako za pravoslavce, tako i za Židove i pojedine komuniste. S druge strane, nisam mogla ne primijetiti kako njegove intervencije nisu bile nadahnute odlučnom voljom da spasi dotične osobe: nadbiskup se kolebao između lojalnosti prema državnoj vlasti i poštovanja prema ovlastima državnika i svijesti da se dotične osobe nalaze u ozbiljnoj opasnosti
Rekla bih da njegove intervencije, onakve kako su bile formulirane, nikoga ne bi naročito uznemiravale, ponajmanje nekoga poticale na spas progonjenih i obustavu progona. Formulacije mi zvuče kao da je nadbiskup intervenirao reda radi, da nitko ne bi mogao reći da nije ništa učinio ili tek toliko da mu je savjest mirna.
Zamislila sam se nad činjenicom da je zamolio za “humani postupak” prema deportiranim osobama i prema zatočenicima u logorima, no nikada, ama baš nikada nije nikoga zapitao zašto se ljudi moraju deportirati, zašto moraju postojati logori i zašto ljude odvode u logore. Na ovo pitanje nitko od onih koji mi zamjeraju kritičke opaske o Stepincu nikada nije dao suvisao odgovor.
Zato pretpostavljam da papa Franjo postupa opreznije i najprije prepušta povjesničarima da utvrde činjenično stanje, kako bi mogao pronaći primjerene kriterije. Proglasiti nekoga blaženikom ili svetim ne znači da papa dotičnu osobu smatra bezgrešnom. Kanonizacijom papa potvrđuje svoje uvjerenje da je dotična osoba zaslužila javno štovanje: zato nije svejedno kako se kandidat odnosio za života prema vlastitim grijesima.
Do kraja ove godine trebala bi iz tiska izaći vaša nova knjiga pod naslovom “Sustigla ih je šoa. Strane židovske izbjeglice u bivšoj Jugoslaviji 1933-1945″, koja je lani objavljena u Beču – o čemu je riječ?
Židovska emigracija u bivšu Jugoslaviju u hrvatskoj historiografiji, a pogotovo izvan nje, još je uvijek fragmentarno obrađena. Prema procjenama, između 1933. i 1941. godine oko 55 tisuća Židova iz Njemačkog Reicha, Austrije, Češko-Moravskog protektorata i Slovačke Republike, Poljske, pa i Rumunjske i Mađarske, stiglo je u Kraljevinu Jugoslaviju; između 4.000 i 5.000 njih nije napustilo Jugoslaviju prije početka Travanjskog rata (6. – 17. travnja 1941.). U knjizi se bavim njihovim sudbinama; većina je ostala u Hrvatskoj, gdje ih je zateklo proglašenje NDH. Tu su i popisi identificiranih stranih židovskih žrtava Jasenovca, Stare Gradiške, Loborgrada i Đakova, te popisi onih čije se sudbine nisu mogle utvrditi.
S energijom koja je uzmanjkala papi Benediktu XVI., starijem od svoga nasljednika gotovo deset godina, papa Franjo bacio se na reformu financijskih institucija zato što je u njima uočio najkrupnije probleme i zato što se moć nigdje jače ne manifestira nego u novcu. Ne znam koliko je kardinal Bozanić stručan za takav posao
Sada je papa Franjo ukazao čast kardinalu Bozaniću imenovavši ga u šesteročlano kardinalsko povjerenstvo za nadzor djelovanja Instituta za religijska djela (IOR), poznatog i kao Vatikanska banka, koja je svojedobno povezivana s mafijom, pranjem novca i sl.
Imenovanje kardinala Bozanića u povjerenstvo za nadzor IOR-a čast je i odgovornost, tim više što je Papi, s obzirom na to da je IOR dobrano osramotio Katoličku crkvu, očito mnogo stalo do reforme financijskih struktura. Iz sastava je razvidno da je veći broj članova podrijetlom iz netalijanskih, čak prekooceanskih zemalja. Papa otvara Kuriju prema svijetu, poziva svijet u Rim, u Vatikan, koji je do sada bio svijet za sebe.
S energijom koja je uzmanjkala papi Benediktu XVI., starijem od svoga nasljednika gotovo deset godina, papa Franjo bacio se na reformu financijskih institucija zato što je u njima uočio najkrupnije probleme i zato što se moć nigdje jače ne manifestira nego u novcu. Ne znam koliko je kardinal Bozanić stručan za takav posao. Kao što nisam sigurna ni je li “moj” kardinal Schoenborn stručnjak za pravna i financijska pitanja.
Do kraja ove godine trebala bi iz tiska izaći vaša nova knjiga pod naslovom “Sustigla ih je šoa. Strane židovske izbjeglice u bivšoj Jugoslaviji 1933-1945”, koja je lani objavljena u Beču – o čemu je riječ?
Židovska emigracija u bivšu Jugoslaviju u hrvatskoj historiografiji, a pogotovo izvan nje, još je uvijek fragmentarno obrađena. Prema procjenama, između 1933. i 1941. godine oko 55 tisuća Židova iz Njemačkog Reicha, Austrije, Češko-Moravskog protektorata i Slovačke Republike, Poljske, pa i Rumunjske i Mađarske, stiglo je u Kraljevinu Jugoslaviju; između 4.000 i 5.000 njih nije napustilo Jugoslaviju prije početka Travanjskog rata (6. – 17. travnja 1941.). U knjizi se bavim njihovim sudbinama; većina je ostala u Hrvatskoj, gdje ih je zateklo proglašenje NDH. Tu su i popisi identificiranih stranih židovskih žrtava Jasenovca, Stare Gradiške, Loborgrada i Đakova, te popisi onih čije se sudbine nisu mogle utvrditi.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Note mira prosute u vjetar
Kako i priliči kad su tako ozbiljne stvari u pitanju, koncert Bečke filharmonije, održan 28. lipnja u Sarajevu, bio je pripreman dvije godine. Već u proljeće 2012. godine znao se program koncerta zakazanog na samu stotu godišnjicu smrtonosnih i povijesno sudbonosnih hitaca Gavrila Principa.
Uz veliku potporu političke Europske unije, glavni organizator bila je Europska radiotelevizijska unija (EBU) koja je koncert izravno prenosila u četrdesetak europskih i svjetskih država. U skladu s mirotvornom simbolikom glavni nositelji projekta, u suradnji s Radiotelevizijom Bosne i Hercegovine, bile su najveće televizijske kuće Njemačke i Francuske, dviju država koje su u Velikom ratu bile neprijatelji, uz velik udio Austrije koju je na koncertu predstavljao i sam predsjednik Heinz Fischer.
Te su zemlje predstavljali i njihovi skladatelji. Beethoven je sa svojom univerzalnom, ali danas politički EUropeiziranom Odom radosti, dobio mjesto na kraju. Uz sudjelovanje opernog zbora sarajevskog Narodnog pozorišta izvedena je i uzvišena Pjesma sudbine (Schicksalslied) Johannesa Brahmsa. I remek-djelo francuskog skladatelja Mauricea Ravela, La Valse, hommage je Beču i njegovim valcerima.
Pogreška je bila ignoriranje balkanskih političkih konstelacija, današnjih i povijesnih, itekako važnih u kontekstu Prvog svjetskog rata. U Sarajevo su tako u ime budućnost i mira, što su isticali svi sudionici, simbolički došle Austrija, Francuska i Njemačka, države odavno pomirene i raščišćenih računa ne nakon jednog, nego dva svjetska rata. No, nažalost znamo da od tog europskog mira naše, bivše jugoslavenske zemlje na samom kraju 20. stoljeća nisu imale ništa
Jedina skladba koja se svojom potresnom izražajnošću mogla izravno dovesti u vezu s ratnim strahotama glazbeno je predskazanje rovovskih klanja sadržano u Maršu iz Tri komada za orkestar što ih je 1913. skladao Alban Berg koji će kasnije, kao austrijski vojnik, i sam završiti u rovu.
Poneki polemički glasovi mogli su se unaprijed, uglavnom iz Beograda i ne bez razloga, čuti u povodu prve točke programa, koja je slijedila odmah nakon današnje službene novokomponirane himne Bosne i Hercegovine. Četvorica gudača odsvirala su drugi stavak iz Gudačkog kvarteta u C-duru bečkog klasičara Josepha Haydna. Upravo po tom stavku čitava je skladba dobila nadimak Carski kvartet (Kaiserquartett).
Taj je stavak, naime, čitav izgrađen na glazbenoj temi koja se i prije sto godina u Sarajevu svirala Franji Ferdinandu kao carska himna. Danas je poznajete kao njemačku himnu, a Haydn ju je skladao još 1797. za rođendan cara Franje II. posudivši narodnu pjesmu gradišćanskih Hrvata.
Tko je htio, u ovoj je skladbi lako mogao čuti nostalgično prisjećanje na vrijeme austrijske okupacije koja je u povijesti Bosne i Hercegovine bila i prosvjetiteljska, i graditeljska te s današnjeg gledišta civilizacijski unapređujuća, ali ipak okupacija.
U zamišljanju programa tako važnog kulturno-političkog događaja dogodila su se dva velika propusta. Jedan je sasvim banalan, ali za posljedicu je sasvim sigurno imao katastrofalnu gledanost. Petnaest minuta nakon 18 sati bilo bi i inače neobično vrijeme za početak koncerta, a tog 28. lipnja najveći je dio europske, pa i globalne televizijske publike već bio na nekom drugom programu s nogometašima Brazila i Čilea.
Svi politički predstavnici Srba, kako onih iz Bosne i Hercegovine, tako i iz Srbije, bojkotirali su sarajevski koncert. Nisu željeli doći u obnovljenu sarajevsku Vijećnicu na kojoj danas stoji spomen-ploča koja podsjeća da su tu zgradu, skupa s neizmjernim kulturnim blagom u njoj, uništile i spalile granate “srpskih zločinaca”. Štoviše, Srbi su u “svom” dijelu Sarajeva u danima prije stogodišnjice, osim jednog od novih spomenika Gavrilu Principu, postavili i spomen ploču Ratku Mladiću
Druga je pogreška bila ignoriranje balkanskih političkih konstelacija, današnjih i povijesnih, itekako važnih u kontekstu Prvog svjetskog rata. U Sarajevo su tako u ime budućnost i mira, što su isticali svi sudionici, simbolički došle Austrija, Francuska i Njemačka, države odavno pomirene i raščišćenih računa ne nakon jednog, nego dva svjetska rata. No, nažalost znamo da od tog europskog mira naše, bivše jugoslavenske zemlje na samom kraju 20. stoljeća nisu imale ništa.
Europski organizatori sarajevskog koncerta tako su se, u najmanju ruku, i to samo ako poželimo dobrohotno vjerovati u njihovu dobronamjernost, pokazali naivnima. Prije samog koncerta govor je u Sarajevu održao predsjednik Bečkih filharmoničara Clemens Hellsberg.
Bio je to lijep govor u kojem je Austrijanac, lišen bilo kakvih nacionalno-povijesnih kompleksa, podsjetio kako su se raspala i netragom nestala carstva, od faraonskog i rimskog do habsburškog, koja su se u svoje doba sama sebi činila neuništivima i vječnima.
Prolaznosti zemaljske moći suprotstavio je glas umjetnosti koja ih nadživjela, glas koji je i danas slabašan u usporedbi s jezikom političke i gospodarske moći, glas koji čovjek može čuti samo ako se umiri i utiša oko sebe svu buku svijeta, glas koji nadvladava ljudske strahove i slabosti pozivajući ljude i narode da se susretnu i upoznaju na jednoj uzvišenijoj ravni.
Svi politički predstavnici Srba, kako onih iz Bosne i Hercegovine, tako i iz Srbije, bojkotirali su sarajevski koncert. Nisu željeli doći u obnovljenu sarajevsku Vijećnicu na kojoj danas stoji spomen-ploča koja podsjeća da su tu zgradu, skupa s neizmjernim kulturnim blagom u njoj, uništile i spalile granate “srpskih zločinaca”. Štoviše, Srbi su u “svom” dijelu Sarajeva u danima prije stogodišnjice, osim jednog od novih spomenika Gavrilu Principu, postavili i spomen ploču Ratku Mladiću.
Opet smo u sezoni obilaženja spomenika i grobova, a vijesti o komemoracijama kao da su prepisane od lani. U Brezovici opet nismo čuli iskrenu i ljudsku riječ žaljenja zbog zločina počinjenih u ime komunizma i pod maskom antifašizma. Nad Jazovkom se i dalje usporedno oplakuju žrtve partizana i slavi NDH. O spomenu na ustaške žrtve u Jadovnom i dalje brinu oni koji omalovažavaju Srebrenicu i poje o svetosti Karadžićeva i Mladićeva Otadžbinskog rata
Lijepe riječi i note, uključujući i Palme mira Josefa Straussa, tako su još jednom prosute u vjetar.
Dok je Bečka filharmonija u Sarajevu gudjela o miru i zajedničkoj nam europskoj budućnosti, s osobitim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik bio je u Višegradu na otvorenju Kusturičina Andrić-grada. Tamo je, u društvu srpskog premijera Vučića, patrijarha Irineja i mnogih drugih srpskih odličnika, Europi zabavljenoj koncertom još jednom nedvosmisleno poručio: “Mi trebamo i želimo mir, mi hoćemo biti dio civilizirane Europe, ali mi ne želimo da nam Europa nameće bosansku državu i jezik”. I dodao: “Bosna i Hercegovina pokazala je do sada sve osim sposobnosti da opstane”.
I tako nama ovdje na Balkanu prolaze godine i prilike za nešto novo, prolaze nam životi u tjeskobi i neizvjesnosti, dok domaći političari još nameću i vode ratove kostima, bistama i spomen-pločama koje kao da se pišu i podižu upravo zato da hrane novu mržnju onih koji će ih kad-tad jednog dana srušiti. Ni Hrvatska se nije odmakla iz tog kola.
Opet smo u sezoni obilaženja spomenika i grobova, a vijesti o komemoracijama kao da su prepisane od lani. U Brezovici opet nismo čuli iskrenu i ljudsku riječ žaljenja zbog zločina počinjenih u ime komunizma i pod maskom antifašizma. Nad Jazovkom se i dalje usporedno oplakuju žrtve partizana i slavi NDH. O spomenu na ustaške žrtve u Jadovnom i dalje brinu oni koji omalovažavaju Srebrenicu i poje o svetosti Karadžićeva i Mladićeva Otadžbinskog rata.
Umjetnici su ljudi druge vrste. Usred ruševina te iste Vijećnice i na nišanu srpskih topova koji su je uništili, veliki je Zubin Mehta 1994. dirigirao u nebo vapijući Mozartov Requiem. U svijetu umjetnosti, onom o kojem je govorio Hellsberg, nema nikakvog proturječja između tog koncerta, i svih onih kasnijih koje je maestro Mehta održao s Beogradskom filharmonijom, uključujući i onaj u Dubrovniku, kao doprinos izgradnji nečeg novog. Ali, mi ništa novo nećemo, kod nas se izbori još dobivaju kostima i kamenjem. Do novog rata.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Shalom, mir, salam!
Molitveni susret za mir u Svetoj zemlji Svetog Oca i predsjednikâ Šimona Peresa i Mahmouda Abbasa, Vatikan, 8. lipnja 2014.
Gospodo Predsjednici,
Vaša Svetosti (carigradski patrijarh, op.D.P.),
braćo i sestre!
S velikom vas radošću pozdravljam i želim vama i cijenjenim delegacijama koje su u vašoj pratnji uzvratiti istim toplim dočekom koji ste vi meni ukazali na mom nedavnom hodočašću u Svetu zemlju.
Zahvaljujem vam iz dubine srca što ste prihvatili moj poziv da dođete ovdje zajedno se moliti Bogu za dar mira. Nadam se da će ovaj susret biti put ka traženju onoga što nas ujedinjuje, kako bi se nadišlo ono što nas dijeli.
Gospodo Predsjednici, svijet je naslijeđe koje smo primili od naših pređa, ali je također posudba od naše djece: djece koja su umorna i iscrpljena sukobima i žude za tim da svane zora mira; djece koja traže da se sruše zidovi neprijateljstva i da se krene putom dijaloga i mira kako bi ljubav i prijateljstvo pobijedili
I zahvaljujem Vašoj Svetosti, časnom bratu Bartolomeju, što mi se pridružio u dočeku uvaženih gostiju. Vaše je sudjelovanje veliki dar, dragocjena potpora i svjedočanstvo hoda kojeg kao kršćani činimo prema punom jedinstvu.
Vaša prisutnost, gospodo Predsjednici, je veliki znak bratstva kojeg pružate kao Abrahamova djeca. To je ujedno konkretni izraz vjere u Boga, Gospodara povijesti, koji danas na nas gleda kao na braću i koji nas voditi želi svojim putovima.
Ovaj naš molitveni susret za mir u Svetoj zemlji, na Bliskom istoku i u čitavom svijetu svojom molitvom prate mnoge osobe, koje pripadaju različitim kulturama, zemljama, jezicima i religijama: one su molile za ovaj susret i sada su s nama sjedinjene u samoj molitvi. To je susret koji odgovara žarkoj želji onih koji čeznu za mirom i sanjaju svijet gdje će muškarci i žene moći živjeti kao braća a ne kao protivnici ili neprijatelji.
Gospodo Predsjednici, svijet je naslijeđe koje smo primili od naših pređa, ali je također posudba od naše djece: djece koja su umorna i iscrpljena sukobima i žude za tim da svane zora mira; djece koja traže da se sruše zidovi neprijateljstva i da se krene putom dijaloga i mira kako bi ljubav i prijateljstvo pobijedili.
Za uspostavu mira potrebna je mnogo veća hrabrost no za vođenje rata. To zahtijeva hrabrost reći “da” susretu a “ne” sukobu; “da” dijalogu i “ne” nasilju; “da” pregovorima i “ne” neprijateljstvima; “da” poštivanju dogovorâ i “ne” provokacijama, “da” iskrenosti i “ne” dvoličnosti. Za sve je to potrebna hrabrost, snaga duha i ustrajnost
Mnogo je, i previše, te djece palo kao nevine žrtve rata i nasilja, biljke istrgnute u svom punom cvatu. Naša je dužnost zajamčiti da njihova žrtva ne bude uzaludna. Neka nam sjećanje na njih ulije hrabrost mira, snagu ustrajnosti u dijalogu po svaku cijenu, strpljivost da tkamo, iz dana u dan, sve čvršće tkanje mirnog suživota uz puno uzajamno poštivanje, za Božju slavu i dobro sviju.
Za uspostavu mira potrebna je mnogo veća hrabrost no za vođenje rata.
To zahtijeva hrabrost reći “da” susretu a “ne” sukobu; “da” dijalogu i “ne” nasilju; “da” pregovorima i “ne” neprijateljstvima; “da” poštivanju dogovorâ i “ne” provokacijama, “da” iskrenosti i “ne” dvoličnosti. Za sve je to potrebna hrabrost, snaga duha i ustrajnost.
Povijest nas uči da naše snage nisu dovoljne. Više smo puta bili nadomak miru, ali ga je zli, raznim sredstvima, uspio spriječiti njegovu uspostavu. Zato smo ovdje, jer znamo i vjerujemo da trebamo Božju pomoć. Ne odričemo se svojih odgovornosti, ali zazivamo Boga kao čin najveće odgovornosti, pred vlastitim savjestima i pred našim narodima.
Čuli smo jedan poziv i moramo na nj odgovoriti: poziv da skršimo spiralu mržnje i nasilja, da je razbijemo samo jednom riječju: riječju “brat”. Ali da bismo izgovorili tu riječ moramo dići svoj pogled k nebu i priznati jedni druge djecom jednoga Oca.
Gospodine Bože mira, čuj našu poniznu prošnju! (…) Učini nas osjetljivima na vapaj naših sugrađana koji od nas traže da pretvorimo naša oružja u oruđa mira, naše strahove u povjerenje a naše napetosti u opraštanje. Održavaj živim u nama plamen nade da se strpljivo i ustrajno opredjeljujemo za dijalog i pomirenje
Njemu, u Duhu Isusa Krista, se obraćamo moleći zagovor Djevice Marije, kćeri Svete zemlje i Majke naše.
Gospodine Bože mira, čuj našu poniznu prošnju!
Pokušali smo mnogo puta i tolike godine riješiti svoje sukobe vlastitim snagama i oružjima. Koliko smo samo trenutaka neprijateljstva i tame iskusili; koliko je krvi proliveno; koliki životi uništeni; kolike nade pokopane… No, naši su se napori izjalovili. Sada nam, Gospodin, ti pomozi! Ti nam podaj mir, ti nas nauči miru, ti nas vodi prema miru. Otvori naše oči i naša srca i daj nam hrabrosti da možemo reći: “nikada više rata!”; “s ratom sve je izgubljeno!”.
Ulij nam hrabrosti da činimo konkretne geste za građenje mira. Gospodine, Bože Abrahamov, Bože prorokâ, Bože koji si nas stvorio i poziva nas da živimo kao braća, daj nam snage da svakoga dana gradimo mir; daj nam sposobnost da sve koje susrećemo na svom životnom putu promatramo kao braću i sestre.
Učini nas osjetljivima na vapaj naših sugrađana koji od nas traže da pretvorimo naša oružja u oruđa mira, naše strahove u povjerenje a naše napetosti u opraštanje. Održavaj živim u nama plamen nade da se strpljivo i ustrajno opredjeljujemo za dijalog i pomirenje.
Neka konačno pobijedi mir a svi ljudi iz svojih srca odagnaju riječi “podjela”, “mržnja”, “rat”! Gospodine, razoružaj naše jezike i ruke, obnovi naša srca i pameti, tako da riječ koja će nas uvijek okupljati bude “brat”, a način našega života bude u znaku mira: shalom, mir, salam! Amen.
(IKA)