Izgleda da se počinje ostvarivati Miloševićeva ideja ‘‘Svi Rusi u jednoj državi“. Nama s ovih prostora dobro poznat scenarij ne tako davno krvavo življen na razvalinama Jugoslavije. [Read more…]
Zokijeva geografska škola
Što mislite na čemu se zasniva Geografska škola Zorana Milanovića? Kada se početkom veljače zakuhalo u Bosni i Hercegovini, a premijer je, sve uz Jamareve pohvale, odjurio u Mostar da podrži Dragana Čovića i tamošnji HDZ, nevješt i bezazlen netko upitao ga je zašto nije išao u Sarajevo? “Zato što je Mostar bliže!”, odgovorio je on, da bi zatim krenuo nizati, jednoga za drugim, i ostale razloge za izbor baš takve diplomatske destinacije.
Čemu je to Mostar bliže? Dicmu, Trilju, Prgometu, pa i Kominu – sigurno jest, ali Zagrebu Mostar neće biti od Sarajeva bliži ni u slučaju značajnijeg pomicanja tektonskih ploča i ponovnog zbijanja afričkoga i euroazijskoga kopna. Je li to, možda, bio premijerov lapsus? Nije, riječ je, ponovimo, o Geografskoj školi, koja bi trebala ponijeti ime po Zoranu Milanoviću, premda je sam Milanović nije utemeljio.
Kada se ponovo spremao na put, ovaj put u Australiju, i to na dva tjedna, nevješt i bezazlen netko upitao ga je nije li to, s obzirom na prilike u Hrvatskoj i oko nje, malo dugo. “U ovih 10, 11 dana procjena je da se neće ništa događati, a ako se događa u Ukrajini, to je dovoljno daleko od Hrvatske, bez obzira što Ukrajina graniči s EU-om”, kazao je premijer, taktički zbunivši protivnika sugerirajući mu da je Ukrajina dalje od Australije…
Kada se ponovo spremao na put, ovaj put u Australiju, i to na dva tjedna, nevješt i bezazlen netko upitao ga je nije li to, s obzirom na prilike u Hrvatskoj i oko nje, malo dugo. “U ovih 10, 11 dana procjena je da se neće ništa događati, a ako se događa u Ukrajini, to je dovoljno daleko od Hrvatske, bez obzira što Ukrajina graniči s EU-om”, kazao je premijer, taktički zbunivši protivnika sugerirajući mu da je Ukrajina dalje od Australije (i Novog Zelanda, jer i tamo nam Zoran M. putuje), premda Australija (a ni Novi Zeland) ne graniči s Europskom unijom.
Eto što ti je perspektiva i ugao gledanja. Ono što je na prvi pogled jako blizu, zapravo je veoma daleko, a ono što se čini da je daleko, na dohvat je ruke, samo ako se dovoljno protegneš. Zato Milanović u Australiju vodi ministra obrane Kotromanovića, visok, krakat, pa kad se s Pantovčaka protegne, eto ga već u Perthu. A kad se još jednom protegne, već je u Sidneyu. Tako Vlada štedi na putovanjima.
Do Ukrajine se, međutim, iz Zagreba može stići biciklom. Ima ih, u generacijama naših djedova i pradjedova, koji su se 1918. i 1919. iz Ukrajine vraćali pješke. Odrpani, ušljivi i poluludi, ali ne zato što je Ukrajina daleko, nego zato što su shvatili koliko im je Ukrajina blizu. Istina, tada se, pa sve dok su nam djedovi i pradjedovi bili živi, nije govorilo o Ukrajini, nego o Galiciji, ali to je, manje-više, ista zemlja. Samo što ukrajinska imena i identiteti, ukrajinski gradovi, kultura, književnost i povijest nisu jednoznačni, nego su promjenljivi, fluktuirajući, dvosmisleni, pa su često još i koješta drugo, osim što su ukrajinski.
Tako je glavni ukrajinski grad Kijev rodno mjesto mitskoga ruskog nacionalnog identiteta. Kijev je jedan od tri najvažnija ruska grada, uz Moskvu i Petrograd, a svejedno je sasvim ukrajinski. Kako je to moguće? Tako kako je i veliki ruski pisac Nikolaj Vasiljevič Gogolj, ispod čijeg su šinjela ili kabanice – i to ovisi o uglu gledanja – izašli svi geniji ruskoga književnog realizma i koji se, kao i Dostojevski, Čehov ili Ivan Bunjin, osjećao Rusom, zapravo bio Ukrajinac. I nije prestao biti Ukrajinac kad je shvatio da je Rus.
Identiteti su vražja stvar, mnogo čudnija od geografskih širina i razdaljina, jer su unutar sebe proturječni, jer postoje samo kao množina, jer je ono što je nedvosmisleno jedno najčešće i nešto sasma drugo, jer je veliki Rus često još veći Ukrajinac… Ukrajina je živi dokaz da kultura per definitionem ne može biti čisti ekstrakt. U čistom obliku kultura postoji samo kao nekultura, kao represija, etničko čišćenje, teror…
Identiteti su vražja stvar, mnogo čudnija od geografskih širina i razdaljina, jer su unutar sebe proturječni, jer postoje samo kao množina, jer je ono što je nedvosmisleno jedno najčešće i nešto sasma drugo, jer je veliki Rus često još veći Ukrajinac… Ukrajina je živi dokaz da kultura per definitionem ne može biti čisti ekstrakt. U čistom obliku kultura postoji samo kao nekultura, kao represija, etničko čišćenje, teror…
Zašto je Zoranu Milanoviću Ukrajina daleko? Možda bismo na to pitanje mogli naći odgovor gledajući Hrvatsku televiziju. U specijalnoj emisiji posvećenoj Ukrajini, emitiranoj jednoga od ovih dana, odmah poslije televizijskog Dnevnika, urednik i voditelj Damir Matković, za kojega tvrde da nešto zna o svim tim inozemstvima, rekao je, odmah na početku, da bi Ukrajina Hrvatima mogla biti zanimljiva jer su Hrvati u Ukrajini zastali da se odmore kada su se ono iz ruskih stepa spuštali prema Jadranu.
Zastali i ostali nekoliko stotina godina, a onda su nastavili dalje, poučava tako Matković svoje gledateljstvo i obrazlaže mu zašto bi trebalo gledati njegovu emisiju.
A kako su Hrvati došli iz daleka i grdno se namučili na tom putovanju – što zorno možemo vidjeti na onoj slici Otona Ivekovića, reproduciranoj u svakoj čestitoj hrvatskoj kući – mora da je i ta Ukrajina, u kojoj su po Matkoviću na nekoliko stoljeća zastali, baš onoliko i onako strašno daleko kao što se učinilo hrvatskome premijeru pred njegovo kratko putovanje u Australiju. Ukrajina je Hrvatima daleko kao Šuma Striborova. Ukrajine, zapravo, i nema. Ukrajina je, iz hrvatske perspektive, plod posvađane europske i ruske mašte.
Za Hrvate Ukrajina postoji tek kada se na Krimu pojave četnici. Tačnije, kada ih tamo uspije pronaći naš sjajni fotograf i putopisac Srđan Vrančić. Četnici su, napokon, nešto poznato u toj masi nepoznatih i nejasnih podataka o zemlji o kojoj jednakog pojma nemaju urednici i gledatelji Hrvatske televizije, kao ni hrvatski premijer i njegova ministrica vanjskih poslova profesorica Pusić…
Za Hrvate Ukrajina postoji tek kada se na Krimu pojave četnici. Tačnije, kada ih tamo uspije pronaći naš sjajni fotograf i putopisac Srđan Vrančić. Četnici su, napokon, nešto poznato u toj masi nepoznatih i nejasnih podataka o zemlji o kojoj jednakog pojma nemaju urednici i gledatelji Hrvatske televizije, kao ni hrvatski premijer i njegova ministrica vanjskih poslova profesorica Pusić – u privremenom detašmanu u Čileu, jer urednici, gledatelji i hrvatski ministri i ministrice ne žele ništa znati, jer im je javljeno da se “u ovih 10, 11 dana, procjena je, neće ništa događati”. Osim ako četnici ne stignu na Krim. A nakon što otamo odu, opet više neće biti ni Krima, ni Ukrajine.
Ukrajinci su se dugo i ustrajno borili protiv svoga proruskog, ali demokratski izabranog predsjednika Viktora Janukoviča. U tome su imali sasvim načelnu podršku Bruxellesa i onih Europljana koji su trajno zbunjeni pred nemogućnošću definiranja istočnih granica Europe. Jesu li te granice negdje u Ukrajini, kao što su prije nekoliko godina bile u Gruziji? Jesu li istočne granice na Baltiku, u Bjelorusiji, pod Moskvom ili, možda, iza Vladivostoka?
Odgovor na to pitanje, na tu opasnu zagonetku, zasad plaćaju nedužni ljudi u Tbilisiju, u Kijevu, na Majdanu, ali bi ga, u konačnici, mogla plaćati Europa. Zbog unekoliko sličnih zagonetki u ljeto 1914. izbio je Veliki rat. Onaj rat iz kojega se vraćalo pješke, u kojemu su naši djedovi i pradjedovi naučili kako je Europa mala, ali i kako je u Europi, na istoj livadi, u istom gradu, moguće nekoliko različitih domovina.
Što mislite na čemu se zasniva Geografska škola Zorana Milanovića? (…) Na čemu se zasniva Geografska škola Zorana Milanovića? Na dojmu da nam je daleko sve ono čemu smo okrenuli dupe
O tome je, pak, pisao još jedan Rus, koji nije bio samo Rus, nego je bio Ukrajinac, ali nije bio ni samo Rus i Ukrajinac, nego je bio Židov, ali bi sasvim nedovoljno bilo reći da je bio Rus, Ukrajinac i Židov, jer je taj genijalni pisac bio – Odešanin.
Zvao se Isak Babelj, nestao je u Gulagu 1940., a njegova knjiga “Kako se to radilo u Odesi”, koju su, davno, u Nolitu preveli Gustav Krklec i Milivoje Jovanović, jedna je od, to mi morate vjerovati, najboljih knjiga koju sam u životu čitao. Bila je takva kad mi je bilo osamnaest, takva je i trideset godina kasnije, kad mi više nije osamnaest.
I kad na tom mentalnom i emocionalnom retardantu od HTV-a čujem što se govori o Ukrajini, o Krimu i o Odesi, mene, evo, Babelj u grudima mojim boli! A kad čujem od Jamarevog jarana Milanovića da je Ukrajina daleko, ispsovao bih ga do u deveto koljeno.
No, da odgovorimo na pitanje s početka priče: Na čemu se zasniva Geografska škola Zorana Milanovića? Na dojmu da nam je daleko sve ono čemu smo okrenuli dupe.
(Prenosimo s autorova portala)
Krađa krame 20. veka
Pogled na kalendar govori mi da je ovo 2014. godina, što bi trebalo značiti da smo već dobro zagazili u 21. vek, ali nismo li od Erika Hobsbauma naučili da osim nominalnog postoji i onaj stvarni, istorijski kalendar, a da u njemu vekovi mogu da traju mnogo duže ili pak kraće od sto godina? Tako je, recimo, po Hobsbaumu, ‘‘kratki 20. vek“ započeo 1914. a okončao se 1989.
Da li onda iz toga sledi da mi u 21. veku živimo već 25 godina? Biće da je to odviše formalističko gledište; može se ta stvar i obrnuti: to što je 20. vek završen, i to možda i ‘‘pre roka“, ne znači nužno da je 21. vek uistinu započeo. U običnom kalendaru ne može biti pauze između vekova, ali u kalendaru istorije, a naročito istorije ideja, ovakvi su interregnumi mogući.
Šta me je navelo na ova dumanja? Pogledajte, recimo, Ukrajinu – a ionako je malo dobrih razloga da svet ovih dana gleda negde drugde. Zemlja je sve bliža cepanju na dva dela i izgleda da nije samo nama spolja, nego je i njima iznutra, potreban neki koliko-toliko validan ključ po kojem se taj raskol može nekako racionalizovati, smestiti u upotrebljive pojmove, u operabilni set vrednosti.
Zašto mi je ova ukrajinska simbolička razmena tako poznata? Mislim da se dosećam. Nije li nekako slično bilo i ovde, 1991. i potonjih godina? Nisu li na jednoj strani stajale ‘‘krvoločne ustaške horde“, a na drugoj zla ‘‘jugokomunistička armada“, koja je nekako istovremeno uspevala da bude i ‘‘srbočetnička“? Sve se to dešavalo u epohi neposredno nakon okončanja 20. veka po Hobsbaumovom računanju vremena…
Pokušalo se sa ‘‘Evropom“ kontra ‘‘evroazijske unije“, sa etnički ukrajinskim kontra etničkim (pro)ruskim osećanjima i sve je to u redu, ali je nekako šturo i nedovoljno, ljudima je potrebna neka jača, slikovitija i nadasve univerzalnija simbolika. I gde su je pronašli? Naravno, u ropotarnici 20. veka.
Za promoskovite majdanski su revolucionari ‘‘fašisti“, direktni ideološki naslednici ukrajinskih kolaboracionista iz Drugog svetskog rata; na drugoj strani, za pristalice novih vlasti bundžije sa istoka i juga zemlje su ‘‘sovjetčiki“, neoboljševičke okamine izgubljene u vremenu i prostoru, koje besmisleno zazivaju sovjetsku imperiju ne shvatajući da je s tim zauvek svršeno.
‘‘Proistočnjaci“, dakle, vide nemili lik ukrajinskog fašiste Stepana Bandere i gde ga ima i gde ga nema, a ovi drugi ruše spomenike Lenjinu po Ukrajini, gde god su u mogućnosti da to čine. Istok i jug (ovo određivanje po stranama sveta naravno je pojednostavljeno i uopštavajuće) zazivaju Kremlj i Hazjajina u njemu i biće da im nije jako važno zove li se trenutni gazda Staljin, Hruščov, Brežnjev ili Putin; u Kijevu i zapadno od njega upravo od te duge senke i teške ruke Kremlja beže, ne birajući mnogo ni pravac ni sredstva.
Na jednoj strani, dakle, Hitler i njegovi lokalni saveznici, na drugoj Lenjin i Staljin i njihovi savremeni naslednici, čije su pogonsko gorivo nafta i gas umesto ideologije. Doduše, i ta je priča bizarna i komplikovana na milion načina, recimo i tako što tradicionalni velikoruski desničari optužuju upravo Lenjina i boljševike da su Ukrajini bez ikakvog suvislog razloga ‘‘poklonili“ sve ono što danas znamo kao ‘‘proruski“ istok zemlje, a Hruščova da je tu stvar dovršio poklanjanjem Krima.
Da svega toga nije bilo, danas ne bismo ni imali ‘‘ukrajinski problem“, zar ne? Sledeći tu logiku, ne bi li ukrajinske patriote trebalo da slave Lenjina i nastavljače njegove kremaljske dinastije, a proruske patriote da ih mrze? Međutim, suvoparnom logikom nikada nisi mogao baš daleko da dospeš u ovom delu sveta (a verovatno ni u bilo kojem drugom delu sveta).
Ma neće nas naučiti ničemu, ni ‘‘nas“ ni ‘‘njih“ tamo između Lavova i Krima, jer učiti znači menjati se, a nama je ipak mnogo udobnije u valjanju po lešinama prošlostoletnih pojmova i slika; ako njihova upotreba povremeno i ima nekog smisla, to je lepo, ali u osnovi nas baš briga: smisao je tek zgodan višak, dakle, nije nam baš neophodan i ni za trenutak se nećemo nasekirati kad osetimo simptome njegove nestašice
Zašto mi je ova ukrajinska simbolička razmena tako poznata? Mislim da se dosećam. Nije li nekako slično bilo i ovde, 1991. i potonjih godina? Nisu li na jednoj strani stajale ‘‘krvoločne ustaške horde“, a na drugoj zla ‘‘jugokomunistička armada“, koja je nekako istovremeno uspevala da bude i ‘‘srbočetnička“? Sve se to dešavalo u epohi neposredno nakon okončanja 20. veka po Hobsbaumovom računanju vremena, ali biće da je ‘‘nama“ upravo 20. vek u onom svom najbrutalnijem izdanju bio apsolutno neophodan kao rezervoar pojmova i slika za objašnjavanje sopstvene ispravnosti i divote, te moralne i svake duge nakaznosti druge strane.
Pa dobro, ali nisu li u tom ratu zaista postojali i delovali i oni koje se može mirne duše nazvati ustašama, četnicima ili pak militantnim komunističkim nasilnicima, a da se ne ogrešimo o istinu?
Naravno da jesu, ali je puna slika stvarnosti bila neuporedivo složenija od toga. Samo što složena slika nije odgovarala – kao što nikada ne odgovara – potrebama ratne propagande, ali bogme ni potrebama posleratne poželjne interpretacije istorije ako se ova želi držati rigidnog kanona ‘‘dozvoljenih nacionalnih istina“.
A sve što smo imali na raspolaganju za stvaranje takvih slika o sebi i Drugom pozajmili smo, ili naprosto ukrali, iz (loše čuvanog) skladišta dvadesetostoletnih istorijskih i ideoloških strašila. Isto to sada rade i u Ukrajini. Čemu bi to moglo da nas uči? Svemu što nam je neophodno da znamo. Ali, čemu će nas naučiti?
Ma, neće nas naučiti ničemu, ni ‘‘nas“ ni ‘‘njih“ tamo između Lavova i Krima, jer učiti znači menjati se, a nama je ipak mnogo udobnije u valjanju po lešinama prošlostoletnih pojmova i slika; ako njihova upotreba povremeno i ima nekog smisla, to je lepo, ali u osnovi nas baš briga: smisao je tek zgodan višak, dakle, nije nam baš neophodan i ni za trenutak se nećemo nasekirati kad osetimo simptome njegove nestašice.
U sydneyskim Sesvetama
Kompletan državni vrh otišao je iz Hrvatske ili će to napraviti idućih dana. Premijer Zoran Milanović odletio je zajedno sa suprugom u dvotjedni posjet Australiji i Novom Zelandu, potpredsjednica Vlade Vesna Pusić tri će dana provesti na inauguraciji nove predsjednice u Čileu, a prvi čovjek Sabora Josip Leko odlazi bog te pita zašto u Nizozemsku, ali svakako je prvi predsjednik hrvatskog parlamenta koji će se službeno naći u toj državi.
Znači li to da je država obezglavljena?
Da smo pokvareni, u odgovoru na ovo pitanje parafrazirali bismo jednog srpskog novinara, pa napisali: pa što, ovako državu može voditi bilo tko!
Da smo kurvini sinovi, iz svega bismo toga zaključili da Milanovića u Australiji nitko nije želio primiti ili mu u administraciji rade toliko nesposobni ljudi da je ovome iznenađenom gradonačelniku sydneyske suburbije Jacku Jacovou, koji nikad uživo nije vidio premijera, jedina alternativa zapravo bio – klokan
Da smo hulje, dodali bismo i da je sjajno što je Milanović otišao u – ovdje se novinski izvještaji ne slažu, a ne želimo lagati – južno ili sjeverno predgrađe Sydneya nazvano Hurstville, gdje je u nekakvoj otužnoj dvoranici primio nešto što sliči na glasoviti wimbledonski tanjur koji se dodjeljuje u finalu teniskog turnira te svojim dolaskom itekako iznenadio tamošnjega gradonačelnika, koji mu je iskrenuo priznao kako taj dio australske metropole nikad nije doživio da ga posjeti premijer, pa bio on i iz tamo nekakve zapadnobalkanske državice.
Da smo kurvini sinovi, iz svega bismo toga zaključili da Milanovića u Australiji nitko nije želio primiti ili mu u administraciji rade toliko nesposobni ljudi da je ovome iznenađenom gradonačelniku sydneyske suburbije Jacku Jacovou, koji nikad uživo nije vidio premijera, jedina alternativa zapravo bio – klokan.
Da smo zavidni na političkim uspjesima ove Vlade, sprdali bismo se i s Brankom Grčićem kojem je Milanović u amanet, ni krivom ni dužnom, ostavio da čuva Hrvatsku dok njih nema.
Da nam Vesna Pusić ide na živce, zaključili bismo da ni ona ne želi prekriženih ruku gledati kako sve propada, pa je otišla posjetiti hrvatsku dijasporu u Čileu, koja gaji simpatije prema njezinu dosadašnjem političkom djelovanju možda i više nego ona australska prema Milanoviću.
Da smo muljatori, ne bismo propustili ni Josipa Leku, koji se sjetio da, eto, nijedan njegov prethodnik nije išao u Amsterdam, a on je to želio cijeli život, ali ga mater nije pustila.
Imamo vijest kako se barem idućih desetak dana u ovoj državi neće dogoditi baš ništa. Nemamo nikakve informacije iz visokih izvora. Milanović je, naime, neposredno pred ključni državni posjet sydneyskim Sesvetama ili Sirobuji rekao ovo: “Znači li da nikada ne bih smio biti odsutan 10 ili 11 dana? Možda ste u pravu, možda niste u pravu, možda je ovo moja dužnost. U ovih 10, 11 dana procjena je da se neće ništa događati, a ako se događa u Ukrajini, to je dovoljno daleko od Hrvatske, bez obzira što Ukrajina graniči s EU-om.”
Sve bismo tako mogli nizati jedno po jedno, ali nam to ne pada na pamet. Uostalom, Milanović kaže da je posao ponio sa sobom, jer “tamo gdje sam ja, tamo je moj posao” te kako niti može niti želi od njega pobjeći. Što ćete, takav je to posao. Malo dosadan, jer se čovjek ne može sakriti u kakvu birtiju za vrijeme radnog vremena kad ovaj ide za njim, ali je za onih gotovo 400 tisuća nezaposlenih – sasvim dobar.
Puno bolji od, primjerice, onoga 65 preostalih radnica propadajuće modne trikotaže Arena u Puli, koje od svibnja prošle godine čekaju da napokon prime plaću. Ne bi taj – ili neki sličan – bio loš ni za onih 800 ljudi, koliko je Arena zapošljavala u propaloj Jugoslaviji, a kojima se sudbina ne zna. Sumnjam da bi išta protiv imali i radnici ZRC-a Lipik, kojima ni oni revni referenti iz Porezne ne mogu pronaći zadnje prihode.
Ima takvih još na desetine, stotine, tisuće, desetke tisuća, stotine tisuća, da ne kažemo milijuna. Svima bi njima sasvim odgovarao taj tip posla i svi oni još imaju određenu vjeru u državu, pa misle da im, ako rade, poslodavac treba isplatiti plaću. Barem to, premda se neki ne daju pa i dalje upiru prstom i prosvjeduju po Markovu trgu tražeći da im vlast napokon pomogne – jer je ta Kukuriku koalicija tako i obećavala u predizbornoj kampanji – a ne da ih gurne u još dublje blato izmjenama Zakona o radu na njihovu štetu.
Za sve njih imamo vijest da mogu biti sigurni kako se barem idućih desetak dana u ovoj državi neće dogoditi baš ništa. Nemamo nikakve informacije iz visokih izvora. Milanović je, naime, neposredno pred ključni državni posjet sydneyskim Sesvetama ili Sirobuji rekao ovo: “Znači li da nikada ne bih smio biti odsutan 10 ili 11 dana? Možda ste u pravu, možda niste u pravu, možda je ovo moja dužnost. U ovih 10, 11 dana procjena je da se neće ništa događati, a ako se događa u Ukrajini, to je dovoljno daleko od Hrvatske, bez obzira što Ukrajina graniči s EU-om.”
(Prenosimo s portala forum.tm)
Ukrajina i Bosna
Kada se ono pre dvadeset i koju godinu po prvi put ‘‘završila istorija“ za generacije odrasle u Hladnom ratu, činilo nam se da je jedan od svetlijih simptoma tog zavodljivog postistorijskog stanja izborena parlamentarna demokratija: ‘‘mesijanska“ diktatura projektovana za večnost je pala, od sada ćemo sami birati svoje lidere, mirno i civilizovano, izlaskom na izbore u svečanoj nedeljnoj opravi i isto ćemo ih tako smenjivati posle nekog vremena zato što nisu zadovoljili, ili zato što smo se dosetili nekih boljih ili naprosto jer su nam dosadili i jer nam se može da se predomišljamo i sledimo svoje političke hirove. Ta, mi smo taj ‘‘suvereni narod“, ne?
Ta idilična slika demokratije zapravo je rađena po obrascu ponašanja i rezonovanja potrošača u nekom velikom, odlično opremljenom hipermarketu: uzeo si velika kolica, guraš ih ispred sebe i stavljaš u njih što ti treba ili što ti ne treba, ali ti se sviđa. To da je potrošač kreditno sposoban, to se valjda podrazumeva. Znali smo, doduše, da u kapitalizmu ima i kreditno nesposobnih (videli smo na filmu), ali se nekako podrazumevalo da je to uvek neko drugi. Doduše, najčešće i jeste…
I sad, eto paradoksa: možda je vera u ‘‘evropsku Ukrajinu“ neka vrsta utopije, ali ona se – suočena s ozbiljnim izazovom kakva je bila Janukovičeva pljuska u lice – pretvara u konkretnu i vrlo efikasnu političku snagu. Ta snaga izaziva vrlo konkretne i dalekosežne političke promene čiji je tok i smisao u ovom trenutku nemoguće sagledati
Ta žanr-slika funkcionalne predstavničke demokratije podrazumeva i trajni raskid sa ‘‘uličnim revolucijama“: tamo gde postoji sloboda političkog izbora kroz demokratske institucije nemoguće je legalno i legitimno rušiti i sticati vlast kroz ‘‘ustanke“, ‘‘okupacije“ ovog ili onog i slično. To jest, naravno da je načelno i to moguće, ali onda se prelazi s onu stranu demokratskog poretka: onda već imamo posla s revolucionarnim prevratom. Ma koji bio ideološki predznak koji će antiparlamentarna revolucija sebi nadenuti.
Ako je tome tako, šta je onda ovo što smo gledali u Ukrajini i Bosni? U čemu su sličnosti i razlike tih događanja? I zašto jedna ulična pobuna, čini se, ‘‘uspeva“, a druga ne?
Nije bilo tako davno kada sam, na ovom istom mestu, demonstrante u Kijevu nazvao nekovrsnim očajnicima koji, ma koliko im šanse za uspeh bile male, nisu imali drugog izbora nego da se pobune i neće žaliti da u toj borbi plate svaku cenu. Zašto? Zato što je Janukovičeva vlast fundamentalno, i već sasvim otvoreno, dovela u pitanje tzv. evropsku perspektivu Ukrajine i praktično je izručila nekoj vrsti postsovjetskog commonwealtha koji Putin stvara iza kremaljskih zidina. Na taj je način Janukovič opasno dirnuo u jedan tabu čije snage možda nije bio svestan, a možda i jeste, ali je precenio sopstvenu snagu. Koji je to tabu?
Istočnoevropska zemlja u polukomatoznom stanju u kakvom je Ukrajina može sebi da dopusti svaku moguću formu nevolje i propasti, ali ono što ne može da dopusti jeste eksplicitan i nesumnjiv izostanak ‘‘evropske perspektive“, ma koliko ona sama po sebi delovala kao apstraktna, šuplja, olinjala, upravo već bljutava fraza. Drugim rečima, šta je tačno ‘‘evropska perspektiva“ uopšte (pa još u ovo vreme ‘‘krize evropskog projekta“) i šta je ona tačno za zemlju poput Ukrajine? Ukrajinski, tj. ‘‘majdanski“ odgovor možda bi se mogao interpretirati ovako: nemamo pojma šta je to, ali znamo da nam bez toga nema života! Ne znamo gde taj cvet raste i hoćemo li ikada uspeti da ga uberemo, ali znamo da nam je vera u njegovu dohvatnost trajno pogonsko gorivo, pa makar bilo i energija zablude…
Tako gledano, bosanska buna uopšte nije politički kontroverzna (a ukrajinska jeste) i gotovo je nemoguće biti ‘‘protiv“ nje. Ali, zašto sve to zajedno na koncu nije proizvelo nikakav (u pravom smislu reči politički) efekat, a famozni je fitilj pobune, po svemu sudeći, na najboljem putu da konačno zgasne? Zašto, uostalom, u Bosni nije bilo nijednog Janukoviča koji bi (simbolički) visio?
I sad, eto paradoksa: možda je vera u ‘‘evropsku Ukrajinu“ neka vrsta utopije, ali ona se – suočena s ozbiljnim izazovom kakva je bila Janukovičeva pljuska u lice – pretvara u konkretnu i vrlo efikasnu političku snagu. Ta snaga izaziva vrlo konkretne i dalekosežne političke promene čiji je tok i smisao u ovom trenutku nemoguće sagledati. U svakom slučaju, ovde se radi o politici u najčišćem mogućem vidu: o politici kao pitanju strateškog vrednosnog, kulturološkog, pa onda posledično i ekonomskog i političkog opredeljenja jedne ljudske zajednice.
Kako u tom kontekstu stoje stvari s protestima u Bosni i Hercegovini, tj. u BiH Federaciji? Reklo bi se da su protesti splasli pre nego što su se makar i približili vrhuncu, tj. da je sam ‘‘vrhunac“ izostao. Osim ako ne smatrate da je nekoliko nagorelih zgrada isto što i ‘‘revolucija“. Drugim rečima, protest je – za razliku od ukrajinskog – doživeo neuspeh.
Ako je tako, hajde da vidimo zašto je tako. Ako u ukrajinskom ‘‘proevropsko-proruskom“ sporu postoji jak element bar prividne apstraktnosti, u bosanskoj se buni raspoznaje čak možda izvestan višak konkretnosti: bio je to onaj famozni ‘‘socijalni bunt“ (koji se odavno najavljuje i kojim se odavno preti), to jest, bio je to izliv sasvim razumljive frustriranosti i besa širokog sloja ljudi krajnje nezadovoljnih uslovima svog života i još nezadovoljnijih kada te uslove uporede s privilegijama ‘‘političke klase“, koja je u BiH zbog bizarnih daytonskih rešenja upravo perverzno razgranata.
Šta ovo znači? Da je s korenima i motivima bosanske bune vrlo lako biti solidaran, da je vrlo lako razumeti je i biti ‘‘načelno na njenoj strani“; zato su i svi lokalni, regionalni i drugi pripadnici Napredne Humanističke Inteligencije pustili odgovarajuće zvuke odobravanja, a najprilježniji među njima bogme i otišli u Sarajevo ili Tuzlu ne bi li na licu mesta malo začegevarisali, po mogućnosti pred kamerama. To je u redu ili je barem na neki način simpatično.
Tako ispada da su bosanski zahtevi‘‘previše konkretni“ i da im nedostaje bilo kakva utopijska energija, bilo kakav iole konsekventan politički projekt na širokoj skali (kao što je u Ukrajini ideja ‘‘evropske perspektive“ i trajne nezavisnosti od Kremlja) i da zato puka socijalna buna nužno krahira: ne može politički da uspe nešto što se nikada nije ni konstituisalo kao politička stvar, s kojim god predznakom
Tako gledano, bosanska buna uopšte nije politički kontroverzna (a ukrajinska jeste) i gotovo je nemoguće biti ‘‘protiv“ nje. Ali, zašto sve to zajedno na koncu nije proizvelo nikakav (u pravom smislu reči politički) efekat, a famozni je fitilj pobune, po svemu sudeći, na najboljem putu da konačno zgasne? Zašto, uostalom, u Bosni nije bilo nijednog Janukoviča koji bi (simbolički) visio?
Vraćamo se onom paradoksu, ali sada vozimo u obrnutom smeru. Prividna ‘‘apstraktnost“ ukrajinskog spora zapravo je duboko konkretna i duboko politička. Na drugoj strani, šta je politička osnovica bosanske bune? Ništa. Nema je. Parola tipa ‘‘ja sam gladan i nemam posla, a vi ste lopovi“ em je tačna, em izaziva prirodan ljudski poriv za solidarisanjem, ali ona je zapravo – ma koliko to bilo neprijatno za izreći – u političkom smislu bez sadržaja. Čovek prosto ne zna šta bi s njom. Ona bi eventualno mogla postati političkom jedino ako bi revolucionarne mase pokrenule novu (ali pravu, a ne ‘‘postmodernu“!) proletersku revoluciju, a to se ne dešava, niti ima izgleda za to, osim u glavi ponekog zanesenjaka.
Tako ispada da su bosanski zahtevi ‘‘previše konkretni“ i da im nedostaje bilo kakva utopijska energija, bilo kakav iole konsekventan politički projekt na širokoj skali (kao što je u Ukrajini ideja ‘‘evropske perspektive“ i trajne nezavisnosti od Kremlja) i da zato puka socijalna buna nužno krahira: ne može politički da uspe nešto što se nikada nije ni konstituisalo kao politička stvar, s kojim god predznakom. I zato se tako brzo izduvala i degenerisala u zabavište za nadobudne neolevičare (s njihovim ‘‘plenumima“ i ostalim dosadnim detinjarijama) i takva će biti sve dok prirodno ne izumre.
Nije to utešno, ali nije ni strašno, jer može da bude poučno. A šta je pouka? Pa, recimo ovo: bez hleba nema života, ali ‘‘hleb“ po sebi nije dostatna politička ideja. Uvek je potrebno nešto više; to ‘‘nešto više“ u Ukrajini postoji i neko je bio spreman i život da da za to.
Ukrajina na rubu provalije
Teško je, izuzetno teško pisati osvrt na događanja u Ukrajini jer se situacija strahovito brzo razvija. Janukoviča, možda, kao i odgovorne za masakr od prošlog tjedna, čeka kazneni progon, ali je veliko pitanje hoće li se opozicija uspjeti dogovoriti oko uloge tek oslobođene Julije Timošenko. Mnogima je drago što je na slobodi, ali je mnogi ne žele u novoj konstelaciji vlasti. Između ostalog, jer bi bilo pametno pokušati izbjeći građanski rat i podjelu zemlje, a pitanje je može li to Timošenko spriječiti kaznenim ekspedicijama koje najavljuje.
Sve je, znamo, otišlo k vragu nakon odbijanja Janukoviča da ne pristupi pregovorima o pridruživanju EU. Analitičari su ocijenili da je ukrajinska vlada tada promijenila odluku o pristupanju EU zbog pritiska Rusije, koja ne želi ispustiti Ukrajinu iz svoje interesne sfere. Osim toga, Moskva traži od Kijeva 30 milijardi dolara, što je dug za isporučeni plin zbog kojeg Ukrajina životno ovisi o Rusiji.
Sve je, znamo, otišlo k vragu nakon odbijanja Janukoviča da ne pristupi pregovorima o pridruživanju EU. Analitičari su ocijenili da je ukrajinska vlada tada promijenila odluku o pristupanju EU zbog pritiska Rusije, koja ne želi ispustiti Ukrajinu iz svoje interesne sfere. Osim toga, Moskva traži od Kijeva 30 milijardi dolara, što je dug za isporučeni plin zbog kojeg Ukrajina životno ovisi o Rusiji
Prosvjednici su tražili i dobili ostavku predsjednika vlade Mikole Azarova, koji je iznenada suspendirao najavljeno potpisivanje sporazuma o pridruživanju Ukrajine Europskoj uniji, što se trebalo dogoditi na summitu u Vilniusu. Azarov je tada rekao da se zemlja zbog ekonomskih razloga okreće Rusiji, te da će se pridružiti carinskoj uniji bivših sovjetskih država koju predvodi Moskva (s Bjelorusijom i Kazahstanom).
Azarov je objasnio da je do zaokreta došlo zbog pragmatičnih razloga, no pritom nije isključio mogućnost obnove pregovora o stvaranju čvršćih veza s EU, ali ne prije predsjedničkih izbora 2015. godine (koji su usred nove revolucije sada najavljeni za 25. svibnja 2014.). Usto, najavio je da će Rusija preispitati i mogućnost pojeftinjenja plina za Ukrajinu, no iz Gazproma su ubrzo priopćili kako o takvu aranžmanu ne znaju ništa.
U Bruxellesu su bili prilično ljuti na sadašnje ukrajinske političare. Optužuju ih da su cijelo vrijeme pregovarali s EU i obećavali potpisivanje sporazuma iako su se zapravo samo htjeli ”bolje prodati” Rusiji. Možda tu i leži problem europske vanjske politike koja je nepobjediva u pregovorima ”u svilenim rukavicama”, ali apsolutno nesposobna kada se ne pregovara nego ucjenjuje, a tu je pak ruski car Vladimir Putin vrhunski majstor.
Dio aranžmana s Europskom unijom (tada) bio je i odlazak bivše ukrajinske premijerke Julije Timošenko, koja je do petka bila u zatvoru, na liječenje u Njemačku. EU je tražila da je njezin politički rival, sadašnji predsjednik Viktor Janukovič, oslobodi kako bi se nakon povratka s liječenja mogla i politički angažirati na sljedećim predsjedničkim izborima.
Glavni pobjednik u ovoj priči je, čini se, zasad Rusija. Iz prijašnjih stajališta Vladimira Putina dalo se naslutiti da Moskva neće tek tako pustiti Ukrajinu iz svoga interesnog područja. ”Ukrajina i Rusija su dvije bratski povezane zemlje”, rekao je Putin. Kada je ta zemlja, tijekom vlasti vođa Narančaste revolucije Viktora Juščenka i Julije Timošenko, težila pristupu NATO-u, Putin je otvoreno rekao kako će, u slučaju da se to i ostvari, Ukrajina vjerojatno biti podijeljena
Glavni pobjednik u ovoj priči je, čini se, zasad Rusija. Iz prijašnjih stajališta Vladimira Putina dalo se naslutiti da Moskva neće tek tako pustiti Ukrajinu iz svoga interesnog područja. ”Ukrajina i Rusija su dvije bratski povezane zemlje”, rekao je Putin. Kada je ta zemlja, tijekom vlasti vođa Narančaste revolucije Viktora Juščenka i Julije Timošenko, težila pristupu NATO-u, Putin je otvoreno rekao kako će, u slučaju da se to i ostvari, Ukrajina vjerojatno biti podijeljena.
Istočni dio Ukrajine je uglavnom rusofilski, a poluotok Krim, gdje je ruska crnomorska vojna baza Sevastopolj, naseljen je ruskim stanovništvom i tu su ove nedjelje počele napetosti i najavljeni su etnički sukobi.
Krim je, podsjetimo, stoljećima bio dio Rusije, ali ga je u vrijeme bivšega SSSR-a 1954. Nikita Hruščov darovao Ukrajini u znak ”vječnoga prijateljstva bratskih sovjetskih naroda”.
Putin to ne može zaboraviti i čim Ukrajina zaigra na kartu izlaska iz ruske interesne sfere, Krim s tamošnjim ruskim vojnim bazama postane središnje pitanje. Očito je da će se Krim, ako se frtutma nastavi, odvojiti od Ukrajine i vratiti u sklop Rusije. Ukrajina je inače ugovorom produljila pravo boravka ruskoj floti na Krimu do 2042. godine.
To je politički kontekst sukoba u Kijevu. Zapad zemlje, proeuropski orijentiran, na zadnjim je predsjedničkim izborima glasovao za Juliju Timošenko, a istok za Viktora Janukoviča. Janukovič je na kraju pobijedio s malom prednošću. Ta podjela ogleda se i danas. Pristaše prozapadnoga puta te zemlje vrlo su snažni, ali je i proruski tabor vrlo jak. U postotcima, ipak, čini se da je situacija među stanovnicima pola-pola, što govori o opasnostima daljnje radikalizacije jer bi moglo doći do većih sukoba među samim stanovnicima. Zemlja je gotovo eksplodirala i pukla po sredini koliko je situacija napeta.
U idućem nastavku ću se pozabaviti s velikim iskušenjima jer u pitanju nije samo budućnost Ukrajine kao cjelovite i neovisne države već i sama budućnost Vladimira Putina, budućnost EU kao strateške sile, budućnost Rusije kao regionalne ili pak svjetske sile i budućnost same revolucije s trga Majdan s obzirom na to da su revoluciju ipak preuzeli oligarsi koji su do jučer podržavali Janukoviča
Teško je prorokovati. Vlast je prosvjednicima na Trgu slobode (Majdan) poručila kako ih se ne boji (na koncu je i pucala pobivši, čini se da to nije konačna brojka, 88 civila) te da će provjeriti je li održavanje prosvjeda i njegovo financiranje u skladu sa zakonom. Do utorka bi parlament koji trenutno vodi državu trebao izglasati povjerenje prijelaznoj vladi, a tada možda nestane ”idila” koja ovih dana traje između građana i, ne baš složne, oporbe.
Ukrajina je u teškoj gospodarskoj situaciji, u velikim je dugovima, a u zemlji je raširena korupcija. Neki analitičari tvrde kako nakon ovog odbijanja i EU zapravo može odahnuti jer bi uzeli ”teškog bolesnika”, iako ogroman broj europskih poduzetnika jedva čeka ulazak na tržište od 45 milijuna stanovnika (na 603.000 kvadratnih kilometara). Mada postoje i strahovi jer se, na primjer, mnogi boje potencijala i konkurentnosti Ukrajine, pa se spominje slučaj zrakoplova An-70 koji je, mnogi smatraju, bolji od Airbusova, ali EU ne smije dozvoliti da Airbus bude ugrožen, itd.
Carinska uniju Ukrajine, Bjelorusije, Rusije i Kazahstana trebala bi stupiti u kvalitetnije odnose i 2015. prerasti u Euroazijsku ekonomsku uniju. Od toga je trebao profitirati dosadašnji predsjednik Viktor Janukovič, kojega je Rusija kanila podržati na izborima 2015. godine (i zato je predsjednik cimao Bruxelles i sebi dizao cijenu, doživjevši fijasko).
Međutim, odista nije lako kazati kamo ide Ukrajina. Istočno ili zapadno, ili je možda najtočnije da ta zemlja jako radišnih ljudi, s užasnim teretom korumpirane i nesposobne dugotrajne elite zapravo ide prema dolje.
U idućem nastavku ću se pozabaviti s velikim iskušenjima jer u pitanju nije samo budućnost Ukrajine kao cjelovite i neovisne države već i sama budućnost Vladimira Putina, budućnost EU kao strateške sile, budućnost Rusije kao regionalne ili pak svjetske sile i budućnost same revolucije s trga Majdan s obzirom na to da su revoluciju ipak preuzeli oligarsi koji su do jučer podržavali Janukoviča.
Razapeta Ukrajina
Ovu kolumnu šaljem iz Kijeva, glavnog grada zemlje koja se, razapeta između Bruxellesa i Moskve, nalazi pred raspadom. Već tri dana izbliza pratim situaciju koja je izuzetno dramatična i izvan svake kontrole. Na trenutke me sve ovo traumatično podsjeća na ono što smo na jesen 1991. gledali u Vukovaru, a nekoliko mjeseci kasnije u Sarajevu. Vode se krvave ulične borbe, zgrade su u plamenu, snajperisti s krovova gađaju nevine, molotovljevi kokteli i bombe lete na sve strane. Neki se hoteli pretvaraju u improvizirane bolnice, a hotel ‘‘Ukrajina“ na Trgu neovisnosti u samom centru grada funkcionira kao mrtvačnica u kojoj se identificiraju i zbrajaju mrtvi.
Teško je predvidjeti kako i kada će ovo nekontrolirano sijanje smrti završiti i kolike će žrtve pasti prije nego što ukrajinski narod dočeka proeuropsku slobodu za kojom čezne, a ekstremni nacionalisti s obje strane budu razoružani. Ukrajinske kolege i prijatelji (ima među njima i Rusa) mi tvrde da ne vjerujem u službena izvješća i ionako zastrašujuće statistike o broju poginulih i ranjenih, jer je broj stradalnika mnogo veći od onoga koji javljaju mediji. Moji bivši osječki studenti (sveukupno ih u Ukrajini ima pedesetak) koji su zajedno s nama doživjeli krvavu dramu raspada Jugoslavije svog Janukovića uspoređuju s Miloševićem, te se nadaju brzoj i učinkovitijoj intervenciji Europe i Amerike.
Ukrajinske kolege i prijatelji (ima među njima i Rusa) mi tvrde da ne vjerujem u službena izvješća i ionako zastrašujuće statistike o broju poginulih i ranjenih, jer je broj stradalnika mnogo veći od onoga koji javljaju mediji. Moji bivši osječki studenti (sveukupno ih u Ukrajini ima pedesetak) koji su zajedno s nama doživjeli krvavu dramu raspada Jugoslavije svog Janukovića uspoređuju s Miloševićem, te se nadaju brzoj i učinkovitijoj intervenciji Europe i Amerike
Pitaju me neki kako sam se ja uopće našao ovdje u samom epicentru masovnog i djelomice nasilnog narodnog ustanka protiv teških zloupotreba vlasti i još nasilnijeg gušenja te pobune. Moram priznati da su i mene iznenadili dramatični pozivi koji su mi sredinom protekloga tjedna stizali u Osijek i urgirali da sve ostalo ostavim po strani kako bih neka svoja poznanstva, znanje i iskustvo pridružio (pre)malom timu ekumenskih eksperata za sprečavanje sukoba i mirotvorstvo. Pozive u takvu plemenitu misiju je, moralno gledano, nemoguće odbiti, iako sam strahovanja obitelji i drugih dobronamjernika ipak morao višestruko odvagnuti.
Neki od tih urgentnih poziva su povezani s nedavnim susretima u Washingtonu. Moram priznati da početkom veljače, kada sam se družio s ukrajinskim i ruskim političarima i visokim crkvenim predstavnicima u okvirima (Inter)nacionalnog molitvenog doručka i s njime povezanim događajima i susretima u Washingtonu, nitko od nas nije mogao predvidjeti eksploziju nasilja i ratnu situaciju koje su uslijedile potkraj istoga mjeseca. Stoga u kolumni ‘‘Molitvom do mira“ nećete naći Ukrajinu, iako smo o njoj puno i na više mjesta u glavnom gradu SAD-a zabrinuto razgovarali i za koju smo molili.
Smatrao sam se počašćenim kada su me uvijek mi dragi Ukrajinci 5. veljače u Washingtonu pozvali da im se pridružim na proslavi njihova nacionalnog blagdana te da na trgu pred impresivnim spomenikom njihovom velikanu Tarasu Ševčenku zajedno pjevamo kršćanske himne i molimo za Ukrajinu. Bio je to vrlo upečatljiv susret i pravi ekumenski događaj, jer je među nama osim pravoslavne većine bilo i katolika, anglikanaca, baptista i pentekostalaca iako su molitvu službeno predvodili kijevski pravoslavni patrijarh Filaret i patrijarh Ukrajinske grko-katoličke crkve Sviatislav.
U Washingtonu je priličnu pozornost, uz neka žestoka osporavanja s ruske strane, privukao Patrijarh Filaret, poglavar Ukrajinske pravoslavne crkve – Kijevski patrijarhat. On nas je u neformalnim druženjima i na jednom okruglom stolu uvjeravao da do rata ne može doći, jer su i s jedne i s druge strane kršćani koji se mole istome Bogu. Oni koji protestiraju na Majdanu (tada još nije bilo smrtonosnog nasilja) kao i oni koji su na vlasti vjeruju u Boga, te svi oni, propovjednički je naglašavao patrijarh, imaju svetu obavezu da svoju vjeru dokažu svojim djelima.
Moram priznati da su i mene iznenadili dramatični pozivi koji su mi sredinom protekloga tjedna stizali u Osijek i urgirali da sve ostalo ostavim po strani kako bih neka svoja poznanstva, znanje i iskustvo pridružio (pre)malom timu ekumenskih eksperata za sprečavanje sukoba i mirotvorstvo. Pozive u takvu plemenitu misiju je, moralno gledano, nemoguće odbiti, iako sam strahovanja obitelji i drugih dobronamjernika ipak morao višestruko odvagnuti
Kada smo ga pitali što će biti ako dođe do eskalacije te se kršteni kršćani počnu međusobno ubijati (kao na području bivše Jugoslavije prije dvadesetak godina), patrijarh je malo zastao da bi nam zatim doslovno odgovorio: “Ako netko tvrdi da je kršćanin, a ubija ili izdaje zapovijedi da se ubija – pitam vas kakav je to onda kršćanin. Ubojice će prije ili kasnije stići pravedna kazna.” Patrijarh je u tim razgovorima i svim svojim javnim nastupima, pa i pred političarima i diplomatima, inzistirao na tome da je molitva najviše što kršćani mogu pridonijeti rješavanju napete situacije koja, bilo je već tada jasno, neizbježno vodi u otvorene sukobe.
Moram priznati da se kao svetopisamski utemeljen i suvremeno orijentiran kršćanski teolog ne mogu sasvim složiti s takvim i sličnim ekskluzivnim spiritualizacijama, jer one mogu umjesto utjecanja Bogu zapravo biti način bježanja od realnosti i promjena do kojih je Bogu pravdoljubivom itekako stalo. Mučim se pitanjem kada je molitva stvarno učinkovit dijalog s Bogom, a kada se duhovnom inercijom i mehanički izrecitiranom retorikom pretvara u izraz praznovjerja. Osim toga, takva vrsta distancirane duhovnosti tjera vodu na mlin onima koji već stoljećima kritiziraju istočno kršćanstvo za navodnu nesposobnost dovoljno glasnog i relevantnog angažmana u vezi sa socijalnim pitanjima.
Tu sam iskrenu ekumensku zabrinutost u jednom razgovoru prije dvadesetak godina osobno izložio, po mnogočemu svakako svetom, srpskom patrijarhu Pavlu. On me je iznenadio pažljivim slušanjem i svojom toplinom u razumijevanju moje dobrohotne kritičnosti, a posebice naglaskom da o tome moramo nastaviti obostrano koristan dijalog, kako je on to rekao, između aktivističkog protestantskog Zapada i kontemplativnog Istoka.
Svakako da je na mjestu i kritika na račun mnogih protestantskih lutanja i promašenih eksperimenata na tom području. U kontekstu ukrajinske krize i napetih odnosa s Rusijom moram izraziti svoje negodovanje zakašnjelim i uveliko smušenim priopćenjem Konferencije europskih crkava. Nisu mnogo uvjerljiviji ni blijedi glasovi koji se javljaju iz ekumenske prijestolnice Ženeve. Očito je da su mlake reakcije u KEC-u i u EVC-u izraz straha od reakcije Ruske pravoslavne crkve koja postaje sve više antiekumenki aktivna, a o ovom se pitanju nedvosmisleno svrstala uz Putina te nekritički podržava njegove megalomanske planove da stvaranjem Euroazijeske unije obnovi Rusiju kao velesilu koja će se moći ravnopravno nositi i s EU i sa SAD-om.
Nisu mnogo uvjerljiviji ni blijedi glasovi koji se javljaju iz ekumenske prijestolnice Ženeve. Očito je da su mlake reakcije u KEC-u i u EVC-u izraz straha od reakcije Ruske pravoslavne crkve koja postaje sve više antiekumenki aktivna, a o ovom se pitanju nedvosmisleno svrstala uz Putina te nekritički podržava njegove megalomanske planove da stvaranjem Euroazijeske unije obnovi Rusiju kao velesilu koja će se moći ravnopravno nositi i s EU i sa SAD-om
Vratimo se na mjesto na kojem o ovome i drugim pitanjima rata i mira tolstojevski uznemireno meditiram. Ne može se tvrditi da se na Majdanu samo puca, pali, razbija i ubija i da o molitvi nema ni spomena. Upravo pred našim očima je jedan svećenik Ukrajinske grko-katoličke crkve ponovo postavio međuvjersku šator-kapelu koju su zajedno posvetili rimokatolički i grkokatolički svećenici.
Taj hrabri duhovni pothvat se događa samo dva dana nakon sto je Berkut (u ovom kontekstu zloglasne jedinice ukrajinske milicije koje su osnovane za borbu protiv kriminala) spalio raniju verziju interkonfesionalne kapelice, koja je stajala tik do Stupa nezavisnosti. Jedan moj kolega u improviziranoj novoj “kapelici” naglas čita duhovno snažnu i solidarnošću nabijenu poruku ekumenskog (svepravoslavnog) patrijarha Bartolomeja. Ja s dozom ironije komentiram kako se ta poruka sigurno neće citati u Moskvi i u ruskim pravoslavnim crkvama, jer Bartolomeja tamo ne poštuju kako on kanonski zaslužuje.
Dok pišem ove retke (petak oko podne) pojavljuju se po prvi puta neki znaci privremene nade. Europa je na jugoslavenskoj tragediji ipak nešto naučila o visokoj cijeni nejedinstvenog pristupa i nemoralnog oklijevanja. Nakon mukotrpnog pregovaranja europske trojke s ukrajinskom opozicijskom trojkom, a zatim više prijetnjama nego obećanjima praćenim sučeljavanjem s Janukovićem ipak je potpisan mirovni sporazum koji privremeno daje neke krhke nade iako je upitna njegova dugotrajna primjena.
Nemojmo zaboraviti da je na Majdanu već potekla krv kada je ruska Duma, pjevajući pod dirigentskom palicom cara Putina, licemjerno upozoravala da se u Ukrajini ne smije ponoviti “jugoslavenski scenarij” i, poput beogradskog Miloševića, za krvave sukobe optuživala zemlje Zapada koje poticanjem sukoba zapravo nastavljaju ostvarivati svoje ekspanzionističke geopolitičke ciljeve. Sam Januković je prije nekoliko dana, “(pot)kupljen” i svestrano podržavan od Moskve, odbijao sve apele zapadnih lidera da sa svojim političkim protivnicima otpočne ozbiljne razgovore kako bi se spriječila daljnja eskalacija nasilja.
Koliko me raduje (privremeni?) prekid nasilja i uskraćivanje Janukovićevih poluimperijalnih ovlasti, toliko me istovremeno hvata mučnina kada mislim na to da je mirovni sporazum potpisan s čovjekom čije su ruke krvave i koji će, skupa sa svojim kriminalnim srodnicima poput balkanskih miloševića, karadžića i njima sličnih, prije ili kasnije morati odgovarati za smrt nevinih i druga nedjela
Njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier, koji je sada vodio najteže pregovore svog života, izravno je i oštro optužio Janukovića čije “odbijanje da povede ozbiljne razgovore o miroljubivom rješenju sukoba i provede ustavnu reformu je ozbiljna greška koja će skupo stajati Ukrajinu”. Nas američki prijatelj Joe Biden je bio još konkretniji u izravnim telefonskim prijetnjama i javnim izjavama u ime Obame i američke vlade koja je predugo prijateljevala s Putinom i njegovim satelitima.
Osuda u zapadnim zemljama je bila unisona, nedvosmislena i neočekivano oštra. Tako je, primjerice, nama dobro poznati švedski ministar vanjskih poslova Carl Bildt (kao da je ipak nešto naučio u vrijeme svog mlitavog angažmana na našim područjima) predsjednika Janukovića unaprijed proglasio odgovornim za mrtve i nasilje u Kijevu optuživši ga da su mu “ruke krvave”.
Prioritet ovih dana je bio zaustaviti nasilje i s time povezati traženje demokratskih rješenja uz najavu prijevremenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji trebaju uspostaviti uravnoteženiju demokratsku vlast. Svakako da ostaju mnoga teška pitanja na koja nema jednostavnih odgovora i da Ukrajini predstoje vremena velikih neizvjesnosti i teških turbulencija ako želi sačuvati jedinstvo duboko podijeljene države. Proevropski orijentirani zapadni dio zemlje i proruski usmjereni istok će se teško moći pomiriti.
Putin neće mirovati, a poluautonomni poluotok Krim koji je povijesno i ruskom većinom vezan za Moskvu će vjerojatno prvi krenuti u proceduru odcjepljenja od Ukrajine i pripajanja Rusiji. Poslije toga je sve moguće, pa i neki crnji scenariji dirigirani iz Moskve na koje Zapad, osim sankcijama, neće moći učinkovito odgovoriti, a da se ozbiljno ne poremeti cijeli niz međunarodnih odnosa i ne ugrozi mir u ovom našem, nestabilnošću i ratovima već preopterećenom svijetu. Ako krene u tom pravcu, Gospodin pomiluj!
Koliko me raduje (privremeni?) prekid nasilja i uskraćivanje Janukovićevih poluimperijalnih ovlasti, toliko me istovremeno hvata mučnina kada mislim na to da je mirovni sporazum potpisan s čovjekom čije su ruke krvave i koji će, skupa sa svojim kriminalnim srodnicima poput balkanskih miloševića, karadžića i njima sličnih, prije ili kasnije morati odgovarati za smrt nevinih i druga nedjela. Možda je patrijarh Filaret ipak “prorokovao” u Washingtonu tvrdnjom da će (onda još potencijalne) “ubojice prije ili kasnije stići pravedna kazna”. Pravda je prečesto spora, ali ipak stiže; bolje prije nego kasnije, jer bez pravde nema mira.
Vrag stigao po svoje
Nisam iznenađen apsolutno ni jednim detaljem storije o kaosu u Federaciji BiH. Bitno je ne previdjeti ovu činjenicu – u Federaciji, za sada ne i u Republici Srpskoj! Stvar je bitna za razumijevanje cijele priče, ma kako izgledala bizarna.
Što se iznenađenja tiče, zapravo sam u čudu kako se sve skupa nije dogodilo i ranije. Naprosto zato što su postojali svi udžbenički elementi za eksploziju.
Prvo, potpuno poniženje u svakom pogledu goleme većine stanovnika Bosne i Hercegovine, posebno ovog njezinog frankenštajnskog “dejtonskog” dijela koji se zove Federacija BiH. Morali su odreagirati spontano još ranije. “Spontanost” je ovdje bolnija varijanta od nekakve velike zakulisne organiziranosti.
Drugo, potpuna nesposobnost, zapravo nepostojanje nečega što bi se trebalo zvati državom u bilo kakvom racionalnom i poznatom obliku. I uporno zatvaranje očiju pred time kod onih koji su državnog i ustavnog monstruma stvorili, pa pričaju priču o ljudima u BiH koji to “sami moraju ispraviti”. Valjda kao u Ukrajini, na Bliskom istoku ili tko zna gdje… Ako oni ne izvuku nikakav zaključak, eto problema odavde sutra u njihovom sretnom dvorištu.
Ukratko, vrag koji se u slučaju tzv. dejtonske Bosne i Hercegovine – koja je apsolutno nasilje nad povijesno i dokazano mogućom funkcionirajućom, postojećom, realnom i ljudskom Bosnom i Hercegovinom – morao pojaviti iz svoje jazbine stigao je po svoje. Rekao bih na gromoglasne pozive odavde, čak i s ozbiljnim zakašnjenjem. Sve ostalo su nijanse
Treće je tipični urnek ovdje iskazan u punoj mjeri, a odavno poznat u svijetu – kako spontanu “revoluciju” prvog dana ukradu druge noći najradikalniji fakini i lupeži u lepezi od huligana do, sutra, ekstremista raznih nijansi.
Uništena srednja klasa
Ukratko, vrag koji se u slučaju tzv. dejtonske Bosne i Hercegovine – koja je apsolutno nasilje nad povijesno i dokazano mogućom funkcionirajućom, postojećom, realnom i ljudskom Bosnom i Hercegovinom – morao pojaviti iz svoje jazbine stigao je po svoje. Rekao bih na gromoglasne pozive odavde, čak i s ozbiljnim zakašnjenjem. Sve ostalo su nijanse.
U te “nijanse”, naslonjene na ovo gore, ide i sljedeće: u ovoj i ovakvoj državi živi su ljudi koji su radili, stvarali, bivali plaćeni, ljudi koje je rangirao u životu neki drugi sistem vrijednosti, mnogo realniji, prihvatljiviji i logičniji od ovoga koji je danas na snazi. Ljudi koji su znali što je individualni i kolektivni dignitet.
Postojao je red veličina veoma blizak onome koji je vladao unaokolo po svijetu. Sve skupa, postojao je, i to baš u gradovima poput Sarajeva, Tuzle, Mostara, Bihaća, Banjaluke…okoliš u kojem je narastala kao dominantna srednja klasa. Pojedinci “tajkuni” mogli su se progutati čak i uz osmijeh. Luzeri su za svoje stanje bili uglavnom sami krivi. Ta i takva srednja klasa danas je brutalno, reklo bi se “genocidno”, uništena, satrta, ismijana, ponižena do srži i proglašena šprdnjom. Od koga? Siledžija, kriminalaca, onih što ismijavaju obrazovanje, pamet, kulturu. Od bahate nove elite izrasle na svemu onome što je kontravrijednost onome što je bilo.
Nije ovdje u pitanju povijest, nešto nekad što ima samo u knjigama. U pitanju je činjenica da je poniženjem poklopljena generacija koja je znala da može i kako može drugačije i pravednije, uspješnije i sretnije, a evo već dvadesetak i kusur godina gleda da sve, ciljano, ide u suprotnom pravcu i protiv njih i njihove djece. U pitanju je generacija koja se svako malo ponosno dizala na himnu što je negdje svirana uz medalje i prva mjesta, a danas joj himna čak ni teksta i riječi nema, a ne svira se nigdje i bezmalo nikad. I zastavu su joj drugi nacrtali, bez ikakve veze s vlastitom poviješću i vrijednostima.
U pitanju je generacija čiji sinovi očevima postavljaju pitanje – a što i ti ne kradeš, pa da i mi imamo… Konačno, u pitanju je generacija koja je počela doslovce da kopa po kontejnerima ne zato što su orkani, poplave ili zemljotresi poharali zemlju, već zato što su lopovi ukrali tu zemlju i njezina blaga strpali sebi u džep. U ime nacije, etnosa, vjere i nedovršenog rata.
Ništa to ne čudi
U pitanju je generacija čiji sinovi očevima postavljaju pitanje – a što i ti ne kradeš, pa da i mi imamo… Konačno, u pitanju je generacija koja je počela doslovce da kopa po kontejnerima ne zato što su orkani, poplave ili zemljotresi poharali zemlju, već zato što su lopovi ukrali tu zemlju i njezina blaga strpali sebi u džep. U ime nacije, etnosa, vjere i nedovršenog rata
I nije zato čudo što je sve krenulo iz Tuzle koja je bila i ostala posljednji bastion kakve-takve građanske sredine protiv koje je od prvog dana nakon rata krenuo pritisak svake vrste ne bi li joj se to lice unakazilo i promijenilo. Normalno je zato što su tamo i policajci stali na stranu poniženih, jer su ista krvna grupa.
Nije čudo ni to što je najkrvavije i najbrutalnije bilo u Sarajevu. Taj je grad ponižen ponajviše i nekadašnji genetski kod mu je uništen na najgori način. I u vezi s njegovom realnošću najstrašnije se lažemo. Rušilo se ciljano i projektirano u ratu, a onda mirno, uporno i primitivno nakon rata. Rekli bi mnogi – logično.
Sarajevo je danas najdalje od onoga što je nekad bilo. I tu ranu ponajbolje osjećaju oni koji su u njemu ostali, a djeca im se ne snalaze u sudaru roditeljskih nostalgičnih sjećanja i brutalne ulične realnosti. Poslastica za vraga.
Idiotski Dayton
Što reći o unutarnjem ustavnom konceptu kaosa u kombinaciji s adekvatnim domaćim izvođačima radova. O Daytonu kao idiotski pročitanom projektu kojim su veliki unaokolo htjeli sebi da zakače medalju, na kojem je trebalo zaraditi tajkunske novce, ukrasti resurse, onemogući i satrati svježe ideje nepodobne korporativizmu, promijeniti autohtonu pamet i razmijeniti je za uvezene i domaće idiotluke i debile, eksperimentirati na modelu teritorijalizacije nacionalizma kao državotvorne paradigme koja će se ponuditi sutra drugim nepoćudnim državama…
Rezultat je do boli prepoznat u vatri na ulicama duhovno i materijalno dekomponiranog Sarajeva i brutalno nacionalistički podijeljenog Mostara, prije svega. U entitetu u kojem praktično ne postoji ni jedna jedina organizacijska vertikala koja znači naredbodavnu i funkcionalnu hijerarhiju, konkretne nadležnosti i posebno odgovornosti, nego je sve u artificijelnim horizontalama koje se nigdje ne dodiruju, nitko nikome ne odgovara, a sve je u mehanizmima blokade bez ijednog mehanizma deblokade – jasno je zašto napadnute institucije te “države” nitko ne brani. Zapravo i nema tko.
O Daytonu kao idiotski pročitanom projektu kojim su veliki unaokolo htjeli sebi da zakače medalju, na kojem je trebalo zaraditi tajkunske novce, ukrasti resurse, onemogući i satrati svježe ideje nepodobne korporativizmu, promijeniti autohtonu pamet i razmijeniti je za uvezene i domaće idiotluke i debile, eksperimentirati na modelu teritorijalizacije nacionalizma kao državotvorne paradigme koja će se ponuditi sutra drugim nepoćudnim državama…
Čak i da je bilo naredbi da se to radi, suglasnost je moralo da potvrdi desetak instanci. Institucija, zapravo, nema ni u promilu koji je izvan te najprizemnije politike. Umjesto toga, policijom naređuje ministar jer je on politika, a politika je ovdje lični dobitak. Idu izbori, valja biti “humanist”, a istorija je potvrdila da ono “niko ne sme da vas bije” daje pouzdan rezultat.
Država RS, brutalna realnost
I konačno, zašto do ovoga časa tog raspada sistema i puštanja na volju “otimanju revolucije” nije bilo u Republici Srpskoj. Zato što kakve-takve kvazi-države, temeljene na jakoj hijerarhiji s vođom (ma kakav on u totalitarizmu i hegemoniji bio), imaju mehanizme da narede i provedu naređenje, zato što nemaju međunivo u nekakvim kantonima kojima rukovode raznorazne koalicije k’o guske u magli, zato što se zna tko krade i za koga, a tko tu ne igra.
Zvuči prilično nedemokratski ova “pohvala” tamošnjem centralizmu kojim se, upravo odatle, maše kao crvenom krpom kada je BiH kao država u pitanju?
Ovo je, ipak, brutalna realnost. Na prostorima na kojima se dogodio kaos, najjednostavnije kazano, nema države sposobne da se kaosu odupre. A nema je jer postoje dva, objektivno međunarodno podržana modela lopovluka i krađe. Jedan je nepostojanje države, pa moćni lopovi mogu što hoće. To se zove Federacija BiH, entitet. Drugi je ukradena država od jednog vođe, totalitarista, koji je uspješno prodao nacionalizam pod populizam, odsjekao veze s ostatkom “države” i u svojoj nahiji drži stvar pod kontrolom. Za sada. To se zove Republika Srpska, entitet.
Ni u jednom ni u drugom slučaju nikoga se ama baš ni najmanje ne tiče što povijesne teorije o demokraciji o tome kažu. One ne samo da nisu važne, one su ovdje krajnje nepoželjne i opasne i protiv njih se valja boriti svim silama.
Nisam baš siguran da i sam vrag na tom terenu za sada uopšte traži još neki dodatni primamljivi teren za sebe. I ovako kako je njemu je puna šaka duge brade.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Europa umire od straha
Slika posljednjih dana: revolucionari s Majdana u Kijevu podigli su drveni katapult. Njim žele bombardirati miliciju. Kada mi u Poljskoj kažemo “Ukrajinci”, onda mislimo “Kozaci”. Pred očima nam se ukažu divlji jahači. Doduše, Kozaci iz davnih vremena najviše su se borili u pješadiji. Bili su majstori opsade. Konstruirali su stroj za opsadu, koji su nazivali “hulajgorod” i koji je imao funkciju provaljivanja zidova i vrata.
Znači, sada oni grade katapulte. Cijeli Majdan, cijela ukrajinska revolucija, na fotografijama, na televiziji, na internetu, djeluje kao fantastični film pomiješan s nagovještajem buduće katastrofe.
Crni dim, zapaljene barikade, revolucionari s naočalama vozača tenkova i skijaša, kacigama radnika, motorista ili rezervista, skijaškom plastičnom opremom, plinskim maskama, u kostimima čudovišta, uz to jedinice snowboardera koji idu sa svojim daskama kao da podižu štitove za borbu. U pozadini ritmičko lupanje po limu, kao da su to ratni bubnjevi, kometi od molotovljevih koktela koji osvjetljavaju mrak, i barikade od snijega, koje, prelivene vodom, u hladnoći postanu tvrde kao zidovi
Crni dim, zapaljene barikade, revolucionari s naočalama vozača tenkova i skijaša, kacigama radnika, motorista ili rezervista, skijaškom plastičnom opremom, plinskim maskama, u kostimima čudovišta, uz to jedinice snowboardera koji idu sa svojim daskama kao da podižu štitove za borbu. U pozadini ritmičko lupanje po limu, kao da su to ratni bubnjevi, kometi od molotovljevih koktela koji osvjetljavaju mrak, i barikade od snijega, koje, prelivene vodom, u hladnoći postanu tvrde kao zidovi.
Sve to izgleda kao neki strašni karneval, kao fiesta koja najavljuje strahotu. Na drugoj strani stoji Mordor, u crnim redovima, ukočen i nepomičan, iza pravokutnih štitova od kojih katkad formiraju rimsku kornjaču ne bi li milicioneri izbjegli hice.
Ali, draga Europo, nemoj dozvoliti da te zavedu vlastite želje. Znam, zamišljaš da se sve to uistinu ne događa. Vjeruješ da je to neki Mordor, tatarenje na drugom kontinentu. Vjerojatno misliš da je to ta Rusija koja se opet bori s vlastitim problemima.
Znači, bolje se ne miješati, nemoj izazivati, nemoj im smetati. Rusija je velika, sredit će svoje probleme. Uvijek je Rusija sve sredila. I ne možemo si priključiti dio Rusije. Kako bi to izgledalo? Onda bi još došla i Kalmikija, sa svojim devama i jurtama, sa svojim budistima i pustinjama.
Ili, kada govorimo o Mordoru: Mordovija. Priključili smo Poljake i Rumunje i već nam je pomalo žao. Osim toga, Ukrajinci pale gume. Kod nas se ne smiju paliti gume, to je ekološki štetno. I bacati skupi benzin na policajce, to se isto ne radi.
Ima 1332 kilometra od Kijeva do Berlina. Do Rima je 1500. Do Pariza 1032. Do Madrida 2300. To kaže Google maps. Ali nema te karte koja će pokazati i mjeriti samoću u kojoj se Ukrajina nalazi u zimu 2014. Kada se 2004. godine na Majdanu dogodila Narančasta revolucija, bio je blagdan radosti iako je zima bila jednako hladna.
Znači, bolje se ne miješati, nemoj izazivati, nemoj im smetati. Rusija je velika, sredit će svoje probleme. Uvijek je Rusija sve sredila. I ne možemo si priključiti dio Rusije. Kako bi to izgledalo? Onda bi još došla i Kalmikija, sa svojim devama i jurtama, sa svojim budistima i pustinjama
Iz Poljske su doputovali mladi ljudi da podrže promjene. Najvažniji pošli su u Ukrajinu. Glazbenici su svirali pjesme, umjetnici organizirali hepeninge solidarnosti. Tada je narančasta boja bila sveprisutna u Poljskoj. Na šalovima i kokardama, kapama i mašnicama koje su lepršale po antenama automobila. Revolucija je, činilo se, prava fešta.
Međutim danas, kada je stvarno opasno, kada se događa prava, a ne karnevaleska borba, kada teče krv i kada muče ljude, danas je tišina nad Majdanom i Kijevom. Čak i moja zemlja, proukrajinska, vazda spremna da sudjeluje u tuđim revolucijama – ona čeka, ona gleda, ona promatra.
Kao da nas je samo nekoliko godina u EU i u schengenskom prostoru naučilo kalkuliranju i oprezu. Ne žuri nam se na barikade kao nekad. Zgledamo se i čekamo što kaže ostatak Europe. Ne znam što se s nama dogodilo. Jesmo li izgubili vjeru u smisao međusobne pomoći?
Sada se na Majdanu događaju stvari koje su puno važnije i puno opasnije nego 2004. Što onda? Ukrajincima je vjera i snaga rasla, a mi smo je izgubili? Jer smo u međuvremenu postali siti i sigurni? Zašto ne skandiramo kao nekad: “Varšava-Kijev, rame uz rame”? Jer je karneval gotov. Sada je zima i mraz, vonj gorućeg kaučuka i benzina, crnilo noći, samoća i strah. Hoće li napasti – ili ne? Hoće li ubiti – ili ne?
Europa je skučeni kontinent. Ako je uopće kontinent, a ne samo poluotok. Doživljaj samoće u takvoj skučenosti teritorija, naroda i gradova nešto je perverzno i okrutno. Poljska je morala osjetiti potpunu samoću (i još više- izdaju) 1939. godine. To je bilo davno.
Europa je skučeni kontinent. Ako je uopće kontinent, a ne samo poluotok. Doživljaj samoće u takvoj skučenosti teritorija, naroda i gradova nešto je perverzno i okrutno. Poljska je morala osjetiti potpunu samoću (i još više- izdaju) 1939. godine. To je bilo davno
Ali dovoljno se sjetiti Balkana okruženog televizijskim kamerama. Balkan je bio jednako sam, i istovremeno je cijeli svijet bio u prilici gledati kako se ide na klanje. Prema 1939. to je bio veliki napredak. Napredak perverzije i okrutnosti. Licemjerno smo ponavljali: Takav je taj Balkan, takav je uvijek bio, ljudi tamo to jednostavno vole.
U slučaju Ukrajine nama je takva dvoličnost teška. Dame i gospodo, nažalost, situacija je ovakva: Ljudi se tamo bore za nas. Ako vi mislite da su “europske vrijednosti” nešto što se može kupiti i posjedovati, onda se varate. Ako tako mislite, onda bi bilo najbolje da podignete zid oko tog poluotoka ili rta zvanog Europa. Da si napravite geto samodovoljnosti, prividne sigurnosti i pornografske lagodnosti. I da postavite stražare koji će paziti da se ostatak svijeta slučajno ne približava i da vas ne opljačka. I tako ćemo živjeti dok ne umremo jednoga dana od straha, endogamije i dosade.
Ne znam što se dogodilo s ovom kontinentom, s njegovom energijom, hrabrošću, s njegovom ekspanzivnošću, radoznalošću i vitalnošću. Bili smo u stanju da hodamo pješice do kraja svijeta da bismo vidjeli što ima tamo, na drugom kraju zemlje. Radili smo strašne stvari, ali i velike.
Svijet je nekad očarano gledao na taj smiješni poluotok koji se zove Euroazija. Danas sami stojimo na prozoru i oprezno virimo kroz zavjese provjeravajući ima li nekoga tko će, sačuvaj Bože, “priznavati iste vrijednosti”. I kada već mora, onda, molim, negdje vrlo daleko, po mogućnosti u nekom Mordoru.
Europa se pravi nevidljivom, smanjuje se, skriva se iza zavjesa. Opsesivno prebrojava dobitke i gubitke. Europa umire od straha da će izgubiti na kontu. Boji se za svoju odvratnu tišinu, za svoje besramno blagostanje, za svoje degutantno samozadovoljstvo
Ali bit će drugačije. Oko vrijednosti se moramo boriti. Ne možemo sve posjedovati. Svoje vrijednosti ne možemo štititi zidom i stražarskim kulama. Ne mogu se podizati poput tvrđava na obalama Mediterana, koje nas trebaju zaštititi od izbjeglice iz Afrike. Ne mogu se vrijednosti zaustaviti na poljskoj istočnoj granici.
Za vrijeme komunizma postajala je zagonetka u Poljskoj: “S kojom zemljom graniči Sovjetski Savez?” Odgovor: “S onom koja Savez želi”. Slično je danas s Europom, samo obrnuto. Za razliku od Sovjetskog Saveza, Europa susjedstvu određuje daleke granice.
Europa ne želi priznati da vrijednosti koje brani (ili koje je branila?) postoje i iza njezinih nominalnih granica. Europa zapravo strahuje od takvih situacija, jer joj stvaraju samo probleme. Europa se pravi nevidljivom, smanjuje se, skriva se iza zavjesa. Opsesivno prebrojava dobitke i gubitke. Europa umire od straha da će izgubiti na kontu. Boji se za svoju odvratnu tišinu, za svoje besramno blagostanje, za svoje degutantno samozadovoljstvo.
Ukrajinska zima 2014. europski je poraz. Gledam slike ledenog Kijeva, ljude koje su spremni umrijeti za slobodu i tražim u posljednjim desetljećima samo jednu “europsku” pobunu iste snage. Vidim Berlin 1953., Budimpeštu 1956., Prag 1968., Gdansk 1970. Kada gledam ovu stranu kontinenta, vidim samo očajni protest protiv ugrožavanje slobode na internetu. Baš jadna slika.
Objavljeno u Die Weltu 31. Siječnja; s njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec
(Prenosimo iz rubrike Ajfelov most s portala Miljenka Jergovića)
Pretvaramo se u kukavice
Ne znam što se dogodilo s ovim kontinentom, s njegovom energijom, hrabrošću, s njegovom ekspanzivnošću, radoznalošću i vitalnošću. Bili smo u stanju da hodamo pješice do kraja svijeta da bismo vidjeli što ima tamo, na drugom kraju zemlje. Radili smo strašne stvari, ali i velike.
Prethodne rečenice ispisao je prije nekoliko dana poznati i veliki poljski pisac Andrzej Stasiuk. Riječ je, naravno, o Europi, kontinentu o kojem Stasiuk piše i čijim se stanovnicima obraća u članku koji je 31. siječnja objavljen u njemačkom Die Weltu.
Srećom, u internetskim bespućima besmisla i gluposti postoje čak i na hrvatskom jeziku lijepi mali ograđeni i kulturno uređeni vrtovi u kojima se mogu ubrati i takvi dobri i važni tekstovi kakav je ovaj članak poljskog književnika objavljen u njemačkim novinama. Članak koji je s njemačkog na hrvatski prevela Anne-Kathrin Godec pod naslovom “Europa umire od straha da će izgubiti svoje blagostanje” objavljen je u časopisu Ajfelov most, koji na svojim osobnim internetskim stranicama sa suradnicima uređuje i objavljuje Miljenko Jergović na adresi www.jergovic.com.
Stasiuk se Europi obraća s vrlo konkretnim i ozbiljnim razlogom. On piše pogleda uprtog na Ukrajinu i ono što se tamo događa s doslovno plamenim i krvavim žarištem na središnjem trgu grada Kijeva. Članak ne otkriva je li i sam Stasiuk bio tamo. To i nije važno jer on književnički snažno i faktički precizno prenosi slike s Majdana
Otkako sam ga pronašao i pročitao ne mogu prestati misliti na taj Stasiukov članak. U vezi s rečenicama koje sam citirao na početku ove kolumne ponajprije si postavljam pitanje: jesmo li i mi, Hrvati, bili dio te i takve nekada hrabre, radoznale, poduzetne i vitalne Europe?
Volim misliti i vjerovati da jesmo, pa tako i mislim i u to vjerujem, ne baš sasvim neutemeljeno u povijesti. Uostalom, govoriti i misliti kako smo “mi Hrvati” u povijesti učinili ovo ili ono ima smisla toliko ili još i manje nego kada televizijski komentator samog sebe i čitavu naciju poistovjeti s ekipom ili pojedincem koji se bori na nekom sportskom terenu. Ipak, kolektivni identiteti postoje, pa tako i ovaj europski iz kojeg Stasiuk, izražavajući poretkom riječi i red stvari, jednostavno i točno kaže: “Radili smo strašne stvari, ali i velike”.
Baš kao i svaki drugi europski narod, a to vrijedi i za ona vremena kada narodi još nisu ni znali da su više narodi nego ljudi, tako su i Hrvati činili strašne stvari, ali i velike. Doduše, nismo poput Holanđana zemlju otimali moru, nego nekim drugim narodima, u skladu s tadašnjim pravom i običajima.
No, pustimo sad filozofiranje nad poviješću.Stasiuk se Europi obraća s vrlo konkretnim i ozbiljnim razlogom. On piše pogleda uprtog na Ukrajinu i ono što se tamo događa s doslovno plamenim i krvavim žarištem na središnjem trgu grada Kijeva. Članak ne otkriva je li i sam Stasiuk bio tamo. To i nije važno jer on književnički snažno i faktički precizno prenosi slike s Majdana:
“Crni dim, zapaljene barikade, revolucionari s naočalama vozača tenkova i skijaša, kacigama radnika, motorista ili rezervista, skijaškom plastičnom opremom, plinskim maskama, u kostimima čudovišta, uz to jedinice snowboardera koji idu sa svojim daskama kao da podižu štitove za borbu.
Pišući o Europi koja se mučnom šutnjom danas ogradila od svog revolucionarnog, u ime europskih vrijednosti pobunjenog ukrajinskog istoka, Stasiuk priziva potpunu samoću i izdaju koju je 1939. godine morala osjetiti njegova nacistima pregažena Poljska, a odmah potom i Balkan koji je na početku 1990-ih godina bio jednako sam, premda perverzno okružen kamerama kroz koje je svijet “bio u prilici gledati kako se ide na klanje”
U pozadini ritmičko lupanje po limu, kao da su to ratni bubnjevi, kometi od molotovljevih koktela koji osvjetljavaju mrak, i barikade od snijega, koje, prelivene vodom, u hladnoći postanu tvrde kao zidovi.
Sve to izgleda kao neki strašni karneval, kao fiesta koja najavljuje strahotu. Na drugoj strani stoji Mordor, u crnim redovima, ukočen i nepomičan, iza pravokutnih štitova, od kojih katkad formiraju rimsku kornjaču, ne bi li milicioneri izbjegli hice.”
S pogledom na Ukrajinu Stasiuk piše i o svojoj domovini Poljskoj. Podsjeća kako su mladi Poljaci prije deset godina, jednako hladne zime kao što je ova, hrlili k susjedima proslaviti Narančastu revoluciju. “Revolucija je, činilo se, prava fešta”, piše Stasiuk i podsjeća kako je narančasta boja tih dana bila sveprisutna i u Poljskoj.
A onda nastavlja: “Međutim danas, kada je stvarno opasno, kada se događa prava, a ne karnevalska borba, kada teče krv i kada muče ljude, danas je tišina nad Majdanom i Kijevom. Čak i moja zemlja, proukrajinska, vazda spremna da sudjeluje u tuđim revolucijama – ona čeka, ona gleda, ona promatra. Kao da nas je samo nekoliko godina u EU i u schengenskom prostoru naučilo kalkuliranju i oprezu. Ne žuri nam se na barikade kao nekad. Zgledamo se i čekamo što kaže ostatak Europe. Ne znam što se s nama dogodilo. Jesmo li izgubili vjeru u smisao međusobne pomoći?”
Zašto se sva ova pitanja tiču i nas Hrvata? Između ostalog i zato što smo i mi iskusili nešto slično. Andrzej Stasiuk napisao je mnoge sjajne stranice o Europi, osobito ovom našem, istočnom krilu. U knjizi “Na putu za Babadag” zabilježio je lucidne razgovore sa živima, a u fantastičnom tekstu “Novembarska noć”, napisanom za nastup u projektu Kakanien bečkog Burgtheatra, zapisao je što su mu na nekom zapuštenom karpatskom vojničkom groblju iz Prvog svjetskog rata ispričali mrtvi i njihov car koji ih je tamo ostavio.
Da ima nesreću biti Hrvat, u Stasiukovom bi kriku zasigurno bilo još više srama i očaja. Naime, mi Hrvati nesumnjivo smo danas dio te prestrašene, kukavičke Europe bez volje i karaktera, makar smo samo nakratko i na kredit opipali blagostanje u kojem ipak koliko-toliko još uvijek uživa dobar dio njenih građana sjevernije i zapadnije od nas
Pišući o Europi koja se mučnom šutnjom danas ogradila od svog revolucionarnog, u ime europskih vrijednosti pobunjenog ukrajinskog istoka, Stasiuk priziva potpunu samoću i izdaju koju je 1939. godine morala osjetiti njegova nacistima pregažena Poljska, a odmah potom i Balkan koji je na početku 1990-ih godina bio jednako sam, premda perverzno okružen kamerama kroz koje je svijet “bio u prilici gledati kako se ide na klanje”.
I zato Stasiuk zdvaja nad ovim kontinentom koji premire od straha od vlastitih vrijednosti za koje su se odlučili boriti neki ljudi tamo preko istočne poljske granice i zbog kojih tisuće i tisuće s juga nasrću na sve utvrđenije obale europskog Mediterana.
“Ne znam što se s nama dogodilo. Jesmo li izgubili vjeru u smisao međusobne pomoći?” O, itekako. Da ima nesreću biti Hrvat, u Stasiukovom bi kriku zasigurno bilo još više srama i očaja. Naime, mi Hrvati nesumnjivo smo danas dio te prestrašene, kukavičke Europe bez volje i karaktera, makar smo samo nakratko i na kredit opipali blagostanje u kojem ipak koliko-toliko još uvijek uživa dobar dio njenih građana sjevernije i zapadnije od nas.
A pravnu i građansku sigurnost kakvu tom dijelu naših europskih sugrađana jamče njihove države nismo osjetili nikada. Štoviše, upravo se ovih dana na brojnim primjerima, poput iživljavanja sistema nad liječničkim sindikalistom dr. Babićem, možemo uvjeriti da hrvatski građanin nema većeg neprijatelja od hrvatske države i ljudi koji njom vladaju.
A mi ipak jednako kukavički i bezvoljno pristajemo na sve. Štoviše, od Ukrajine nas je još više strah dignuti glas za sebe, osim, što čitavu situaciju čini još apsurdnijom, kada nam je navodno ugrožen nacionalni ponos. Pritom je sve očitije da je Europu sve manje briga kako se i koliko u našoj državi drži do europskih vrijednosti. U svakovrsnoj iskvarenosti i korupciji uživamo, čini se, potpunu suverenost! Glavni cilj je ispunjen: Europa nas je sada doista ugradila u svoje istočno i južno predziđe, a mi ćemo spremno prvi zarežati na one još siromašnije od nas.
(Prenosimo s partnerskog portala Večernjeg lista)