Vatikan je od Lateranskih ugovora s Musolinijem iz 1929. godine bio suverena “državna oblast”, koja zauzima svega 44 ha površine i ima oko tisuću stanovnika, što opet ne smeta da bude jedna od najmoćnijih država na svijetu. No, vatikanska moć, kao što je poznato, ne počiva na njezinoj veličini i oružanoj sili, nego na “tajnim vezama” sa Svevišnjim, gospodarom Neba i Zemlje, što je teško dokazivo, ali je još uzaludniji posao dokazivati da nije tako. [Read more…]
Vatikan i holokaust (1)
U komentaru ”Papa i tajne holokausta“ novinara i publiciste Drage Pilsela (prenijetom 16. veljače 2014. godine iz tjednika Express na portalu Autograf.hr), mogao se pročitati i ulomak iz razgovora pape Franje s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorkom, vođenim 2010. dok je Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskup Buenos Airesa (naravno i kardinal), a koji se može i kod nas pročitati u obliku knjige (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74). [Read more…]
Papa Franjo nije katolik
(Pošto ovoga tjedna u Slobodnoj Dalmaciji radi blagdana nije bilo Tomićeve kolumne, prenosimo jednu raniju).
Vjernik bi očekivao da papa zna sve odgovore, da bi ga znao ispravno uputiti u svim kušnjama i dvojbama. Napokon, to mu je u opisu radnog mjesta. On je Petrov nasljednik, vlasnik onih ključeva koje je Isus, po Matejevim riječima, dao najdražem učeniku.
“Što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima”, rekao je tada Isus i taj božanski autoritet i pravo da sudi i presuđuje u svemu, na kraju dugačkog, dvije tisućljetnog niza rimskih biskupa, baštini i današnji papa Frane.
Okupljeni su se prestrašeno pogledavali dok je vrhovni poglavar njihove crkve otvoreno sumnjao u prirodu svoga bića i svoje službe na zemlji, u dobrotu svoga srca i hrabrost svoje vjere
Ima li netko u rukama nešto tako veliko i moćno, a ja bih pravorijek za sve nedoumice nazvao većim i moćnijim i od kovčežića sa šiframa za aktiviranje međukontinentalnih nuklearnih projektila koje sa sobom vazda nosi američki predsjednik, pretpostavili biste kako je riječ o osobi nepokolebljivih uvjerenja, sigurnoj i samopouzdanoj, odrješitoj i brzoj kod odlučivanja.
Međutim, papa koji je na Cvjetnicu izašao pred vjerničko mnoštvo nije bio ni nalik takvoj osobi. Djelovao je, kažu, ozbiljno i sumorno i u narod unio veliki nemir dugim stankama u propovijedi.
Okupljeni su se prestrašeno pogledavali dok je vrhovni poglavar njihove crkve otvoreno sumnjao u prirodu svoga bića i svoje službe na zemlji, u dobrotu svoga srca i hrabrost svoje vjere.
“Tko sam ja, tko je svatko od nas pred Gospodinom? Jesam li Juda koji ga je prodao za trideset novčića? Jesam li Pilat koji se pranjem ruku distancira od svega? Ili sebe vidim kao žene i druge osobe koje su pomagale Isusu? Perem li ruke kad dolazi do teškoća?…” nizao je sumnje te nedjelje na prepunom Trgu svetog Petra papa Frane, a mene ne bi čudilo da se koji od zabezeknutih očevidaca naposljetku zabrinuto upitao je li papa uopće katolik?
Ne bi, naposljetku, bilo prvi put da se propituje poslanje toga Argentinca. Američki katolički radikali odvažili su se i javno kazati kako se u koječemu ne slažu s njime, kako mnoge njegov prosudbe drže pogrešnim. Znate te ljude, većina je takvih i među hrvatskim svećenicima, premda se naši, dakako, neće drznuti proturječiti Svetom ocu
Ne bi, naposljetku, bilo prvi put da se propituje poslanje toga Argentinca. Američki katolički radikali odvažili su se i javno kazati kako se u koječemu ne slažu s njime, kako mnoge njegov prosudbe drže pogrešnim. Znate te ljude, većina je takvih i među hrvatskim svećenicima, premda se naši, dakako, neće drznuti proturječiti Svetom ocu.
Oni su bez ostatka uvjereni u ispravnost svojih stavova i nemilosrdni prema onima koji misle i propovijedaju drugačije. Homoseksualce, ateiste, komuniste, muslimane i židove, baptiste i metodiste, samohrane roditelje i žene koje su pobacile oni osuđuju hitrinom i okrutnošću dželatove sjekire.
Blagoslovit će čak i ubojice i ratne zločince, kao što je prije nekoliko tjedana učinio sisački biskup Vlado Košić, ako im se njihova zvjerstva učine po mjeri njihove tvrde, isključive, nacionalizmom zatrovane vjere.
Papa koji otvoreno govori o vlastitim slabostima i sumnjama, koji strahuje da možda ne bi bio na pravoj strani u ono davno doba u Jeruzalemu, kad su Sina Božjeg bičevali i razapeli, zaista je na sasvim suprotnoj strani od oholih svećeničkih sveznalica.
Papa koji otvoreno govori o vlastitim slabostima i sumnjama, koji strahuje da možda ne bi bio na pravoj strani u ono davno doba u Jeruzalemu, kad su Sina Božjeg bičevali i razapeli, zaista je na sasvim suprotnoj strani od oholih svećeničkih sveznalica
Papa koji će se upitati o moralnosti vlastitih motiva i postupaka prije nego krene osuđivati motive i postupke drugih nema mnogo zajedničkog s pozom nadute bezgrešnosti koju zauzima velik dio klera.
I naoko se to možda i ne čini papinski, naročito ako imate na umu da taj muškarac drži ključeve Kraljestva nebeskog i sam ga je Bog ovlastio da presuđuje u svim ljudskim pitanjima.
Vjernici su bili s razlogom zabezeknuti i zabrinuti. Stado je onespokojilo otkriće da ni pastir koji put nije načisto kojim putem valja poći. No, u sumnji i slabosti koju je papa na Cvjetnicu priznao zapravo je istinska kršćanska vrlina.
U pozivu da svatko od nas pogleda u svoje srce i upita da se da on sam nije možda kukavica ili nasilnik, Jorge Mario Bergoglio još se jednom potvrdio kao vjerojatno najvažniji čovjek našeg vremena. Blag i pomirljiv prema drugima i drugačijima, oprezan i suzdržan u osudi, papa Frane baš ni po čemu nije sličan rulji koja se uspaljuje lomačama i nalazi božansko nadahnuće u vitlanju dugačkih mačeva.
(Prenosimo s portala Slobodna Dalmacije).
Papa i pentekostalci
Papa Franjo je dio svoje globalne popularnosti stekao kao čovjek koji otvara vrata, ruši predrasude i širi horizonte ljubavi i slobode. Blag je prema grešnicima, voli one koji su drugačiji, a vjernike vlastite crkve poziva na radikalno nasljedovanje Isusa. Njegova spontanost, smiješak, riječi i geste mnogima donose radost, dok druge zbunjuju, pa su sve češći i žešći glasovi kritike i otpora.
Mnogi strahuju što će sljedeće izjaviti ovaj premalo discipliniran i diplomatski nesofisticiran Latinoamerikanac. Reakcionarni rimokatolički tradicionalisti i fundamentalisti drže da se jedan papa ne bi smio tako ponašati, te ga na svojim brojnim portalima i publikacijama osuđuju, pa čak i demoniziraju.
Ovih dana je uz buđenje nekih pozaspalih nada za jedinstvo kršćana digao pravu ekumensku buru kada je mimo svih protokola čitav dan proveo u posjeti ”dragom prijatelju” pentekostalnom propovjedniku, ručao s njegovom obitelji, propovijedao u njegovoj crkvi i tražio oproštenje za progone u prošlosti.
Drugo, papa Franjo je tom prigodom javno u ime katolika tražio oprost za progone pentekostalaca u prošlosti, posebice u fašističkoj Italiji. Usput: u vrijeme NDH u Hrvatskoj su uz pentekostalce progonjeni i baptisti i adventisti, ali od isprika do sada ni glasa
Vijest o tom događaju je tako snažno odjeknula da je (u skraćenom obliku i nedovoljno eksplicitna naslova) stigla čak i u našu ekumenski distanciranu IKU. Pod naslovom ”Papa Franjo susreo se s pastorom Traettinom” vijest počinje riječima: ”Duh Sveti daje različitost, ali i jedinstvo Crkve” koje je papa Franjo 28. srpnja rekao u pentekostalnoj crkvi Pomirenja u Caserti kamo je došao posjetiti pastora Evanđeoske pentekostalne crkve Giovannija Traettina, poznatog ekumenskog djelatnika i svog dugogodišnjeg prijatelja.
U tom srdačnom susretu je Traettin rekao ono što je evanđeoskim kršćanima najvažnije, naime da se ”jedinstvo Crkve utemeljuje u Isusu Kristu koji je središte kršćanskog života te čija je nazočnost zajamčena kada je vjera osobni susret s Njim.” Papa je pak govoreći o jedinstvu Crkve naglasio i različitost jer jedinstvo nije jednoličnost, te u duhu kratke homilije protumačio apostola Pavla kako Duh Sveti daje različite karizme, ali ih zatim i dovodi u sklad.
Papa se u Argentini često družio s pentekostalcima, a nekoliko njihovih lidera mu je, otkad je postao rimskim biskupom, bilo u gostima. Prošlotjedni susret u Caserti ipak zaslužuje posebnu pozornost iz dva razloga. Prvo, govorio je u pentekostalnoj (protestantskoj) crkvi o jednoj Crkvi, priznajući legitimnost različitosti u crkvenosti i ne insistirajući na rimskoj jedincatosti i isključivosti.
Nasuprot Ratzingerovom diskriminatornom eklezijalnom rangiranju u kontroverznom dokumentu Dominus Iesus koji je službeno objavljen u vrijeme pontifikata Ivana Pavla II., ovaj Papa protestantsku crkvu izrijekom teološki priznaje legitimnom članicom ”jedne, svete, apostolske, Katoličke crkve.” Ovaj papa nam je, dakle, opet dao do znanja da on nije glava Crkve, nego da je to Isus Krist.
Na sličnom duhovskom susretu 1996. u Riminiju ”Mea culpa” su izrekli zastupnici katoličkih karizmatika skupa s nazočnim biskupima i kardinalima moleći za oprost zbog progona pentekostalaca. Traettino i ostali prisutni protestantski pastori su ispriku prihvatili tako što su dopustili da im ovi operu i poljube noge
Drugo, papa Franjo je tom prigodom javno u ime katolika tražio oprost za progone pentekostalaca u prošlosti, posebice u fašističkoj Italiji. Usput: u vrijeme NDH u Hrvatskoj su uz pentekostalce progonjeni i baptisti i adventisti, ali od isprika do sada ni glasa.
Papa Franjo je na simpatičan ali duhovno izuzetno zreo način preduhitrio svoje kritičare. ”Netko će biti začuđen pa će reći: ‘Papa je išao pentekostalcima’. Ali, otišao je posjetiti braću! Zahvaljujem vam i molim vas da molite za mene, to mi je potrebno.”
Ovaj prijateljski susret i njegov iznenađujući sadržaj imaju svoju svježu pretpovijest. Catholic Herald je mjesec dana ranije prenio riječi Briana Stillera, poznatog kanadskog pentekostalca, lidera u Svjetskoj evangeličkoj alijansi, o tome kako mu je prigodom nedavnog susreta Papa pričao o svom poznanstvu s Traettinom te kako je u vrijeme prijateljske posjete saznao da se njegova zajednica osjeća diskriminiranom jer snažna prisutnost Katoličke crkve opstruira njihovu želju da rastu i svjedoče svoju vjeru. ”Zato ću”, rekao je Papa, ”ovog srpnja propovijedati u njegovoj crkvi u nedjelju i ponuditi ispriku moje Crkve za povredu koju je nanijela njihovoj zajednici.”
Taj raniji susret pastora Traettina i Pape nije bio na službenoj listi audijencija, pa nije bilo ni vatikanskih priopćenja. Ali nas je zato ekumenskom informacijom i komentarom iznenadio Papin Facebook: ”Među nama postoje podjele, štoviše postoje podjele između zajednica; evangeličkih kršćana, pravoslavnih i katoličkih kršćana. No, zašto odvojenost? Moramo pokušati donijeti jedinstvo.
Nadbiskup Buenos Airesa je sve to izdaleka pratio s velikim zanimanjem i radošću, te je osobno stao na čelo karizmatske obnove u svojoj zemlji. Sada je na svoj osebujan način, ali u funkciji poglavara katolika svijeta, učinio iste korake i izrekao slične rijeci u okviru jedne neočekivane ali epohalno značajne posjete Evanđeoskoj pentekostnoj crkvi. Zato je u pravu pastor Traettino koji mu je u riječi dobrodošlice rekao: ”S ljudima poput vas ima nade za nas kršćane!”
Ispričat ću vam nešto – danas, prije nego što sam izašao iz kuće, bio sam zajedno 40 minuta s jednim evangeličkim pastorom. Zajedno smo molili i tražili jedinstvo. Moramo moliti među nama katolicima, ali i s drugim kršćanima. Moliti da Gospodin daruje jedinstvo. Jedinstvo među nama. Laku noć!”
Papi ne smeta što je Traettin kršten kao katolik koji je svoje kršćansko obraćenje doživio po svjedočenju američkih baptista, a danas je ekumenski najangažiraniji talijanski pentekostalni pastor. Franjo zna da Traettin već desetljećima radi na interkonfesionalnoj suradnji i promicanju ekumenskog zajedništva.
Argentinski katolički mediji su 1992. godine prenijeli vijest kako je kod duhovskog susreta u Bariju pentekostalni pastor Traettin oprao noge vodećem predstavniku katoličke karizmatske obnove. Tadašnji predsjednik katoličke karizmatične obnove M. Callisi je prokomentirao: ”Tom gestom na stadionu u Bariju kao da je protestantski svijet oprostio svojim progoniteljima.”
Na sličnom duhovskom susretu 1996. u Riminiju ”Mea culpa” su izrekli zastupnici katoličkih karizmatika skupa s nazočnim biskupima i kardinalima moleći za oprost za progon pentekostalaca. Traettino i ostali prisutni protestantski pastori su ispriku prihvatili tako što su dopustili da im ovi operu i poljube noge.
Nadbiskup Buenos Airesa je sve to izdaleka pratio s velikim zanimanjem i radošću, te je osobno stao na čelo karizmatske obnove u svojoj zemlji. Sada je na svoj osebujan način, ali u funkciji poglavara katolika svijeta, učinio iste korake i izrekao slične rijeci u okviru jedne neočekivane, ali epohalno značajne posjete Evanđeoskoj pentekostnoj crkvi. Zato je u pravu pastor Traettino koji mu je u riječi dobrodošlice rekao: ”S ljudima poput vas ima nade za nas kršćane!”
Koliko ima pedofila u Crkvi?
Nakon papine konstatacije o 2 posto pedofila među svećenicima ostaje jedno važno pitanje: je li papa pretjerao ili je Crkva zataškala tri petine sablazni?
Papa Frane je u razgovoru s talijanskim novinarom Eugeniom Scalfarijem, objavljenim u nedjelju 13. srpnja u rimskoj Repubblici, iznio da ga suradnici uvjeravaju da se među svećenicima u Katoličkoj crkvi broj pedofila kreće oko 2 posto. “Taj bi me podatak morao primiriti ali Vam kažem da me baš ne primiruje”, rekao je papa Bergoglio, dodavši da je još više onih koji znaju i šute, koji kažnjavaju ali ne kažu zašto. “Nalazim to stanje nepodnošljivim i moja je nakana suzbiti ga strogošću koju to zaslužuje.”
Nakon papine konstatacije o 2 posto pedofila među svećenicima ostaje jedno važno pitanje: je li papa pretjerao ili je Crkva zataškala tri petine sablazni? (…) Pogledajmo što bi to značilo za Hrvatsku. Prema Papinskom godišnjaku, u Hrvatskoj je oko 3800 svećenika, a 2 posto od toga iznosi 76 – ali je broj kažnjenih zbog pedofilije posljednjih godina manji od deset
Papi treba odati priznanje što se ne zadovoljava spoznajom da je pedofila razmjerno malo, da ih u Crkvi zapravo nema više (ili barem ne bitno više) nego u društvu, gdje uostalom u tom poroku prednjače, u apsolutnim brojevima, članovi obitelji (očevi, djedovi, ujaci, stričevi i tetci, pa i braća) i bliski obiteljski prijatelji, a tek znatno za njima su oni kojima djecu povjeravamo (treneri, svećenici, skautski instruktori, odgojitelji, podvornici).
Ipak, nešto s postocima i brojkama ne “štima”, kako je u svom blogu primijetio Marco Tosatti, vatikanist torinske Stampe.
Koliko je to: 2 posto? Budući da Katolička crkva broji oko 410.000 svećenika (što dijecezanskih, što redovničkih), to bi bilo nešto više od 8000 pedofila za oltarima.
Je li taj broj zasnovan na nekoj statistici, ili je bačen Papi u uho onako nonšalantno, “odokativno”? Nije nam dano znati, barem ne još. Papa nije precizirao, njegov Ured za novinstvo niti je zanijekao (neke druge sitnice jest), niti je objasnio, nego se vratio staroj taktici šutnje.
Pogledajmo što bi to značilo za Hrvatsku. Prema Papinskom godišnjaku, u Hrvatskoj je oko 3800 svećenika, a 2 posto od toga iznosi 76 – ali je broj kažnjenih zbog pedofilije posljednjih godina manji od deset.
Prema podacima koje je Sveta Stolica u dva navrata ove godine podastrla Ujedinjenim narodima, odnosno njihovu Odboru za suzbijanje mučenja, proizlazi da su između početka 2004. i kraja 2013. ukupno 884 svećenika svedena na laički status (tj. prestali su biti svećenici) zbog pedofilije, a blaže su mjere, zbog istog uzroka, u ista doba poduzete protiv još 2572 svećenika (navodno zato što su bili u poodmakloj životnoj dobi)
Jesu li hrvatski svećenici kreposniji od inih, kad je posrijedi ta užasna devijacija, koja nema ama baš nikakve veze sa spolnim sklonostima, nego s nezrelošću i sklonošću podmuklom nasilju (utoliko je strašnije kada u Katoličkoj crkvi neki guraju u isti koš homoseksualne, dakle osobe s manjinski zastupljenim nagonom, i pedofile, dakle osobe zločinačkih sklonosti)?
Ali ne podudara se ni broj kažnjenih zbog pedofilije u Katoličkoj crkvi u cijelosti i postotak kojim je Frane Bergoglio baratao u razgovoru sa Scalfarijem.
Prema podacima koje je Sveta Stolica u dva navrata ove godine podastrla Ujedinjenim narodima, odnosno njihovu Odboru za suzbijanje mučenja, proizlazi da su između početka 2004. i kraja 2013. ukupno 884 svećenika svedena na laički status (tj. prestali su biti svećenici) zbog pedofilije, a blaže su mjere, zbog istog uzroka, u ista doba poduzete protiv još 2572 svećenika (navodno zato što su bili u poodmakloj životnoj dobi).
I od tih 2572 za neke su dočulo da ozbiljno ispaštaju, ali neki su se izvukli, na primjer bivši bečki nadbiskup kardinal Hans Hermann Groër, jer je tadašnji kardinal Joseph Ratzinger, sada Benedikt XVI., zahtijevao od pape sv. Ivana Pavla II. da pokrene istragu, ali je to blokirao kardinal Angelo Sodano, koga je svetac poslušao, pa je Groër umro nekažnjen, ali osramoćen.
Važno je znati postoji li dovoljna transparencija u Katoličkoj crkvi oko tog zla koje je užasno naudilo njezinu imidžu (istinabog, ima crkava koje to poglavlje u svojim redovima nisu ni otvorile). Dakle, posrijedi je povjerenje u Katoličku crkvu
Zbrojimo li onih 884 koji su lišeni svećeničkog čina i onih 2572, dolazimo do zbroja od 3456 – a to nije ni blizu 2 posto, nego otprilike 0,8 posto.
Onda, jesu li podvalili Papi ili Ujedinjenim narodima? Je li Papa izišao s pretjeranim postotkom, ili je Katolička crkva, na raznim razinama, zataškala tri petine pedofilskih sablazni?
Naravno, najvažnije je što je Papa najavio da kani “nepodnošljivo stanje” pedofilije “suzbiti strogošću koju to zaslužuje”. I što je dodao, ilustracije radi: “Isus je volio sve, čak i grešnike koje je htio otkupiti dijeleći im oprost i milosrđe, ali kada bi ščepao batinu, koristio ju je da bi protjerao demona koji je zagospodario nekom dušom.”
Ali važno je znati postoji li dovoljna transparencija u Katoličkoj crkvi oko tog zla koje je užasno naudilo njezinu imidžu (istinabog, ima crkava koje to poglavlje u svojim redovima nisu ni otvorile). Dakle, posrijedi je povjerenje u Katoličku crkvu.
Ali i spoznaja da Papa ne može sam. A bilo da mu lažu, bilo da zataškavaju – nije mu laka.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Braća nam i sestre u svetosti
Kakvi smo ljudi bjelodano se otkriva u našem odnosu spram drugih živih i neživih bićima. Povrijedimo li njihovo temeljno pravo na opstojnost, možda nas i dosegne kakva pravna kazna, ali moralna nelagoda jedva. Kad nas ne koče društveni i moralni obziri, bivamo bezobzirniji. Zapravo, kakvi doista jesmo.
Znanost i Crkva pridonijele su oblikovanju ljudskoga nadmenog stava spram drugih bića. Ponajprije bavljenjem isključivo ljudskim svijetom i čovjekom kao središtem svemira.
Zašto je Darwinova teorija evolucije, utvrdivši zajedničko porijeklo životinja i ljudi, izazvala toliko otpora u teološkim krugovima? Postalo je očitim da su sva ranija opravdanja vrhovnoga mjesta koje si čovjek pripisuje u hijerarhiji živih bića doista upitna. Ta nije li nas Bog, ontološki povezane, sve – biljke, životinje, ljude, zvijezde i galaksije – stvorio u istom stvaralačkom zamahu, od iste građe i s istom smrtnom sudbinom? I sve zajedno u prostoru kozmičke svetosti?
Treba li uopće postaviti pitanje: kamo nas je dovela glorifikacija prednosti što ju čovjek, posjedujući razum, ima pred drugim stvorenjima?! To da je čovjek stvoren na sliku Božju daje mu tek jednu prednost – prednost veće odgovornosti. Povjerivši nam stvorenja na čuvanje, Bog nam ih zasigurno nije dao kao vlasništvo. Vlasnički odnos došao je s prvim ubojstvom. Kajinovim. Otada se prema ne-ljudskim bićima ponašamo kao prema objektima stvorenima za zadovoljavanje naših potreba i užitaka, a ne kao prema subjektima koji imaju vlastiti život vrijedan po sebi
Treba li uopće postaviti pitanje: kamo nas je dovela glorifikacija prednosti što ju čovjek, posjedujući razum, ima pred drugim stvorenjima?! To da je čovjek stvoren na sliku Božju daje mu tek jednu prednost – prednost veće odgovornosti. Povjerivši nam stvorenja na čuvanje, Bog nam ih zasigurno nije dao kao vlasništvo. Vlasnički odnos došao je s prvim ubojstvom. Kajinovim. Otada se prema ne-ljudskim bićima ponašamo kao prema objektima stvorenima za zadovoljavanje naših potreba i užitaka, a ne kao prema subjektima koji imaju vlastiti život vrijedan po sebi.
No, kako očekivati da razumijednemo kako su nam sva stvorenja braća i sestre ako ponajprije ne razumijemo da smo to međusobno mi ljudi?!
Osloboditi čovjeka od ugnjetavanja nije moguće dok ne budu oslobođena sva bića. Žene ne postoje da bi služile muškarcima, ni siromašni bogatima, ni slabi jakima, a ni minerali, biljke i životinje da bi ih ljudi istrebljivali. Genocid i biocid proizlaze iz iste strukture zla. Kakvi smo prema drugim ne-ljudskim bićima pokazuje kakvi smo kadri biti prema ljudima.
Početak trećeg tisućljeća obilježen je dvjema krajnostima: s jedne strane, brutalnom i golemom tiranijom ljudskih nad ne-ljudskim bićima u ekonomske i istraživačke svrhe, a s druge strane, revolucionarnim promjenama u našem shvaćanju ne-ljudskih bića, ili barem životinja, i njihova prava na ničim ugrožen život i prirodni rast i razvoj.
Ipak, valja primijetiti: zanimanje ljudi i zajednica za dobrobit životne zajednice na Zemlji probuđeno je tek kad je narušavanje ekološke ravnoteže postao gorućim problemom koji uključuje i pitanje opstanka ljudske vrste. Opet čovjek u središtu svemira!
Bog je Otac svemu stvorenju i do svakog mu je jednako stalo. Cijela je Zemlja biće koje On ljubi. Pitanje opstanka, štoviše i otkupljenja, nije tek ljudsko pitanje, nego kozmičko.
Franjo iz Asiza, prisjećajući se Isusova poziva da Evanđelje treba propovijedati svem stvorenju (Mk 16,15), radosnu vijest ljubavi hoće podijeliti sa svima: stoga propovijeda ne samo ljudima nego i pticama, zečevima i ribama. I oni ga slušaju. I on se s njima ophodi kao s osobama, odnosom dijaloga i poštovanja. Naziva ih braćom i sestrama.
Vjera koja se brine samo oko mojega dobra i dobra mojih bližnjih, ograničena je. Vjera koja se brine samo oko dobra ljudi nije cjelovita. Zapravo, kakvi smo doista u odnosu s Bogom, takvi smo u odnosu sa živim i neživim bićima. Naposljetku, takvi smo spram onoga najdubljeg i najtananijeg u našem biću
Vjera koja se brine samo oko mojega dobra i dobra mojih bližnjih, ograničena je. Vjera koja se brine samo oko dobra ljudi nije cjelovita. Zapravo, kakvi smo doista u odnosu s Bogom, takvi smo u odnosu sa živim i neživim bićima. Naposljetku, takvi smo spram onoga najdubljeg i najtananijeg u našem biću.
Sveto je ono što nas posve nadilazi i za čim najdublje čeznemo. Ono je očitovanje Božje prisutnosti. Otkrivanje svetoga, hijerofanija, može se dogoditi u našem susretu s prirodom, u našem doživljaju ljudske ljepote, u našoj zahvalnosti za darovani život, u našem čitanju Pisma, u otvaranju sadržajima obreda i sakramenata. A prije svega u čežnji za našim nutarnjim domom.
Mjesta gdje smo osjetili da nas je dotaklo, vremena u kojima nas je zahvatilo ono sveto posvećujemo našim doživljajem prisutnosti svetoga te ta mjesta i ta vremena i sami za nas postaju svetima.
Iako smo uronjeni u sveti kozmos i prožeti njime, potrebno nam je da se svetoga trajno prisjećamo. To nam ne uspijeva uvijek izravno. Stoga gradimo mjesta pamćenja. Crkve, džamije, hramovi i sinagoge podignuti s tom nakanom prisjećaju nas naših susreta sa svetim ili mogu pobuditi želju za njima. Ono što i njih čini sakralnim jest upravo pamćenje svetoga. U izgradnju sakralnih zdanja stoga nastojimo uložiti naša ponajbolja znanja o arhitekturi i lijepome, o prisutnosti i svetome te ona za nas bivaju mjesta objave svetoga ukoliko u njih ulazimo očekujući da nam se to sveto obrati.
‘‘Sakralno“ je to mjesto i to vrijeme kojima stremimo u obrednom vjerovanju li mističkom osjećaju. A religija ga nastoji razlučiti od ‘‘profanoga“.
Bogoštovni obredi i sakramenti uspostavljaju sveti prostor, sveto vrijeme, svetu prirodu i sveti život. Utvrđujući ono što je sveto, što uistinu jest, omogućuju nam sigurnu orijentaciju u svakodnevnom prostoru, vremenu i životu. A opreka sakralnoga i profanog zasniva se na kvaliteti svetoga te tek spoznaja te kvalitete omogućuje prodor svetoga u svijet. Kultura je jedino tako mogla nastati iz prirode.
Naša svetost nisu naša dobra djela, nego naša cjelovitost. Ona nam se trajno daje ukoliko se otvorimo Onome tko nas čini cjelovitima i potpunima, Onome tko nas čeka u našem svetom zavičaju. Bog nas čeka kako u dubini našega bića, tako i u cjelokupnoj arhitekturi kozmosa čiji je govor tišina. Tišina je molitva svemira
Sa svetim, s oniričkim i kozmičkim dimenzijama svojega bića komuniciramo prije njegova pojavljivanja u jeziku. S jedne strane, sveto je vezano uz svoja prvotna značenja, doslovna, osjetilna: upravo je to njegova neprozirnost; s druge strane, doslovno (‘‘profano“) značenje vezano je simboličkim značenjem koje na njemu počiva.
Stoga je potrebno da se trajno iznova prisjećamo najvažnijega: da je prisutnost Božje svetosti u sakralnome sakrament njegove prisutnosti u nama i u životu samom.
Naša svetost nisu naša dobra djela, nego naša cjelovitost. Ona nam se trajno daje ukoliko se otvorimo Onome tko nas čini cjelovitima i potpunima, Onome tko nas čeka u našem svetom zavičaju. Bog nas čeka kako u dubini našega bića, tako i u cjelokupnoj arhitekturi kozmosa čiji je govor tišina. Tišina je molitva svemira.
U dijelu misnog obrasca što ga zovemo Pretvorbom, svećenik pruža dlanove nad kalež s vinom i pliticom s hostijama te izgovara Isusove riječi za Posljednje večere: “Uzmite i pijte – ovo je moja krv. Uzmite i jedite – ovo je moje tijelo”. Po svećenikovim riječima Isus izgovara riječi pretvorbe i nad svakim od nas. Po Njemu i ja postajem Njegovo tijelo i Njegova krv.
U euharistiji Bogu prinosimo sami sebe, sve što jesmo, mislimo i osjećamo, sve koje volimo (i ne volimo) i sve što nas okružuje, a Bog nam po našoj spremnosti na otpuštanje, na darivanje, sve vraća preobraženo, posvećeno, produhovljeno. Po euharistijskoj žrtvi mi ponovno primamo sav kozmos iz Božje ruke. Sve što jest Kristovo je tijelo i krv. U Kristu sav kozmos za nas zadobiva svoje duhovno lice.
Sestra Lucía Caram: “Milijuni koje dobivaju nogometaši su grijeh“
Piše: Dino Geromella
Otkad je argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio izabran za novog papu, za Katoličku crkvu započelo je novo, svjetlije razdoblje. Institucija, upletena u skandale do grla, koja je u proteklom desetljeću izgubila znatan broj pratitelja zbog korupcije, moralizma i luksuznog života njenih čelnika, sada se svakim danom približava običnim vjernicima, a i nevjernicima.
Unutar Crkve ima mnogo ljudi poput pape Franje, ali do njegovog izbora nisu imali posebnu vidljivost. Jedna od njih je časna sestra Cristina, koja je nedavno pobijedila na talijanskom talent showu ”The voice”, a koja se u Ratzingerovo vrijeme ne bi osjećala slobodna sudjelovati u njemu. I dok nas u Hrvatskoj iz visine gleda Josip Bozanić, a Željka Markić iz svoje luksuzne rezidencije širi moralizme, u španjolskim medijima caruje Lucía Caram, časna sestra dobročiniteljica, koja ne sudi niti palamudi, nego konkretno pomaže ljudima.
Na Twitteru i Facebooku imate preko 100 tisuća fanova. Vi ste redovnica 2.0? – Važno je prenijeti Isusovu poruku jednostavno, direktno i brzo. Socijalne mreže najbolji su način dopiranja do mladih, a dopuštaju i interakciju. To su današnje propovjedaonice / Da Isus živi u našem vremenu, bi li koristio Twitter? – Bez ikakve sumnje! Isus je bio prvi tviteraš u povijesti. Njegove su poruke ljubavi i tolerancije uvijek bile jake, ali kratke. Stale bi u 140 znakova…
Prvi puta vidio sam je u travnju, u late night showu u kojemu se govorilo o seksu, temi koja je za Katoličku crkvu škakljiva, ali je sestra Lucía odmah dokazala da je otvorena, obrazovana, izuzetno inteligentna i da se o ovoj temi može govoriti bez tabua, ali na vrlo decentan način. Nekoliko tjedana kasnije, kada je izlazila iz samostana da bi donirala krv, susreli smo se u jednom hotelu u Barceloni. Dok me čekala, mladi su se prolaznici zaustavljali i tražili fotografiju s njom.
Lucía Caram rođena je prije 46 godina u argentinskom gradu Tucumán, a već dva desetljeća živi u samostanu u katalonskom gradu Manresi. Zaljubljena je u Isusa i njegove propovjedi, ali nema dlake na jeziku, pa otvoreno govori o korumpiranim političarima i nudi rješenja putem Twittera i Facebooka, gdje ima na desetke tisuća fanova.
Redovnica ste. Zašto ste stalno izvan samostana?
Kontemplativna sam redovnica, a svijet je moj samostan.
Za sebe kažete da ste nemirna i uznemirujuća redovnica.
Svako jutro budim se u pet. Pomolim se, pa odem u banku hrane gdje dijelim obroke onima kojima je to potrebno i slušam te ljude. Dok siromašni budu nevidljivi očima onih koji vladaju, potrebno je da netko drugi odradi posao koji bi trebao pripadati vladi. Moj je život baviti se ”gubitnicima”. Njima se dajem u potpunosti i od njih sam puno naučila.
Na Twitteru i Facebooku imate preko 100 tisuća fanova. Vi ste redovnica 2.0?
Važno je prenijeti Isusovu poruku jednostavno, direktno i brzo. Socijalne mreže najbolji su način dopiranja do mladih, a dopuštaju i interakciju. To su današnje propovjedaonice.
Da Isus živi u našem vremenu, bi li koristio Twitter?
Bez ikakve sumnje! Isus je bio prvi tviteraš u povijesti. Njegove su poruke ljubavi i tolerancije uvijek bile jake, ali kratke. Stale bi u 140 znakova…
Ali ono što je papa Franjo dao Crkvi omogućilo je da napravimo ogroman korak naprijed. Približio je Crkvu narodu i odlučio je svoj život staviti u Božje ruke
Netko ipak tvrdi da se u socijalnim mrežama krije Zlo.
Ako želimo vidjeti Zlo, možemo ga pronaći bilo gdje. Bolje je da se koncentriramo na dobre stvari. I Dobro je svugdje.
Svakodnevno ste prisutni u medijima zbog jakih kritika upućenih španjolskoj vladi.
U samostanu, u katalonskom gradu Manresi, svakodnevno prehranjujem 1600 obitelji. To su ljudi koje je vlada dovela na rub egzistencije. Za vladu su oni čista statistika. U Španjolskoj svakih 15 minuta jedna obitelj ostaje bez krova nad glavom i, unatoč tome što su radno sposobni, nitko im ne da priliku raditi. Postoje samostani poput mojega ili organizacije kao što je Caritas koji pomažu tim ljudima. Mi činimo sve što je moguće da ljudi žive na decentan način, a vlada i dalje nastavlja rezati. U Španjolskoj nitko ne želi dati ostavku, pa tako ni Bog, koji će uvijek pomoći!
Od čega živi vaš samostan?
Od donacija. Štogod dobijemo, odmah distribuiramo. Ne ostaje nam ništa. Moja prva knjiga zove se ”Moleći Boga”, jer sam se prije molila Bogu da nam da sve što je ljudima potrebno. Danas ne molim samo Boga, molim sve da nam pomognu. I to zaista funkcionira.
Nakon što je Franjo izabran za papu, svakim danom upoznajemo nove ljude iz Crkve koji su skromni i pomažu ljudima, a koji dosad nisu imali medijsku pažnju. Zašto?
Recitirati misu na latinskom, i to sa superiornošću, nije baš najbolji način da približiš ljude Crkvi. Ljudi poput nas je uvijek bilo. Ali danas, za razliku od nekad, više ne dobivamo stalna upozorenja, pa smo slobodniji ponašati se na način koji smatramo primjerenijim. Zato nas više vidite i zato se svakim danom Crkvi vraćaju vjernici koji su se bili udaljili.
Seks je najljepši način izražavanja ljubavi. Zašto ga ne činiti? Važno je da to bude na odgovoran način. Tisuću je puta bolje koristiti kondom, nego kasnije abortirati. Ponavljam, podržavam život, a ako zabranimo korištenje prezervativa, bit će više abortusa. Neka Crkva razmisli o ukidanju celibata umjesto da zabranjuje korištenje kondoma!
Siguran sam da ste Vi u prošlosti dobili mnogo upozorenja.
Nije se svidjelo, na primjer, to što sam se približila muslimanskoj zajednici u gradu Manresi. Bila sam im dala potporu u rekonstrukciji njihove džamije. Danas to više nije problem.
Jasno je da se papa Franjo ne sviđa lobijima koji s njim ne dijele njegovu jednostavnost i bliskost s narodom. Je li vas strah da mu se nešto ne dogodi?
Iskreno, rizik postoji. Ali ono što je papa Franjo dao Crkvi omogućilo je da napravimo ogroman korak naprijed. Približio je Crkvu narodu i odlučio je svoj život staviti u Božje ruke.
Argentinka ste. Poput Pape, ali i Lea Messija.
Bog je Argentinac, to uvjereno tvrdim. Nekad se zove Franjo, a nekad Leo.
Jasno je da ste veliki fan FC Barcelone.
To je moja velika strast, dijelim je sa milijunima ljudi.
Čuo sam da se prije utakmica molite za Barçinu pobjedu.
Uvijek to činim. Malo pomoći nikad ne škodi. Osim toga, Barça je božanstvena!
Ali novac koji se vrti u svijetu nogometa i nije toliko božanstven…
Milijuni koje dobivaju nogometaši su grijeh. Sve što se plaća u milijunima eura je grijeh!
A ne brine Vas kardinal Tarcisio Bertone? Tek je obnovio 700-metarski luksuzni apartman u središtu Rima… – Nadam se da će mu ga Bergoglio oduzeti. Želim da razumijete da nismo svi takvi
Papu Franju poznajete. A Messija?
S kardinalom Bergoglijom surađivala sam davno, u Argentini. Bio mi je od velike pomoći oko realizacije projekta SOS Tucumán, u borbi protiv gladi i nepismenosti u siromašnom kraju gdje sam rođena. A Lea sam upoznala nedavno, na jednom hodniku.
Jeste li pričali o nogometu?
Hm, iskreno, samo ja sam pričala…
Kako to mislite?
Leo je povučen, sramežljiv. Ne priča. Niti je to potrebno. Sve što treba dokazati on to učini pred nogometnom loptom.
Tvrdite da Crkva ne smije utjecati na odabir žene kada se govori o abortusu.
Ni Crkva ni Bog, koji nas je iz nekog razloga stvorio kao slobodne ljude. Ja sam za život i ni izdaleka ne podržavam abortus. Ali smatram da začeće mora biti željeno i promišljeno. Očinstvo mora biti nešto odgovorno.
Dakle, podržavate korištenje prezervativa?
Seks je najljepši način izražavanja ljubavi. Zašto ga ne činiti? Važno je da to bude na odgovoran način. Tisuću je puta bolje koristiti kondom nego kasnije abortirati. Ponavljam, podržavam život, a ako zabranimo korištenje prezervativa, bit će više abortusa. Neka Crkva razmisli o ukidanju celibata umjesto da zabranjuje korištenje kondoma!
Protivite se celibatu unutar Crkve?
Ja sam odabrala celibat, ali to je bio moj slobodni odabir. Pomaže mi u mom služenju, mogu otvoriti ruke i voljeti sve. Koncentrirati se na samo jednu osobu meni nije dovoljno. Unatoč tome smatram da je celibat nešto što ne bi trebalo biti nametnuto s visoka.
U 2014. godini jedan kardinal iz Málage na jugu Španjolske tvrdi da homoseksualnost može biti izliječena.
Taj je kardinal vrlo star čovjek. Predstavlja konzervativnu Crkvu monsinjora Ruocca Varele, ali je i starac. Ne mogu mu suditi, to je djedica, a od staraca baš i ne možemo očekivati da se previše otvore. Ono što me jako zabrinjava su riječi jednog mladog monsinjora u toj istoj biskupiji, koji je usporedio homoseksualnost sa seksom sa životinjama i pedofilijom. Osim što su to apsurdne izjave i nemaju veze s istinom, zabrinuta sam jer izlaze iz ustiju jedne vrlo mlade osobe. Taj je pop poslao priopćenje za javnost da su njegove riječi u medijima loše interpretirane, ali nikad nije izjavio da ih nije rekao, niti ih je povukao. Eto, to me jako brine!
Ono što me jako zabrinjava su riječi jednog mladog monsinjora u toj istoj biskupiji, koji je usporedio homoseksualnost sa seksom sa životinjama i pedofilijom. Osim što su to apsurdne izjave i nemaju veze s istinom, zabrinuta sam jer izlaze iz ustiju jedne vrlo mlade osobe
A ne brine Vas kardinal Tarcisio Bertone? Tek je obnovio 700-metarski luksuzni apartman u središtu Rima…
Nadam se da će mu ga Bergoglio oduzeti. Želim da razumijete da nismo svi takvi. Moj je samostan u Manresi sagrađen u Srednjem vijeku. Velik je i zašto bi ga koristile samo mi, časne sestre? Svaku prostoriju koja je bila slobodna dale smo nekome. Pola samostana sada koristi jedna psihijatrijska bolnica te neke udruge koje nisu imale gdje. Istina je, Crkva i dalje skuplja materijalna dobra i bilo bi korektno da ih dodijeli onima kojima su stvarno potrebna. Ne govorim o svim zgradama, jer neke imaju vrlo veliku umjetničku vrijednost i važno je da budu zaštićene.
Vidim na Vašoj vesti poruku ”9N. Glasovati je normalno”. Što je to?
To su mi zalijepili na cesti dok sam vas čekala. U studenom će u Kataloniji biti izjašnjavanje o neovisnosti, a ova mi se poruka jako svidjela jer ne govori za koga glasovati. Nije na meni da nagovaram nekoga da glasa ”za” ili ”protiv”, važno je da se ljudi izjasne.
Vi tvrdite da, ukoliko je život vječan, znači da je već započeo.
Tako je. Moramo biti sretni, živjeti život u potpunosti. Neki stariji ljudi misle, na egoističan način, da što više patiš na Zemlji, više ćeš biti nagrađen na nebu. To je apsurdno. Ako nas je Bog stvorio, to je učinio jer želi da budemo sretni. Ne kasnije, nego odmah. Tu smo da budemo sretni i da usrećimo druge!
(Prenosimo s portala jasam.hr)
Hrvat Srbinu otvara dušu
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić još je jednom pokazao da je nedovoljno mudar i opako ograničen čovjek. To će još jače doći na vidjelo kada budemo u stanju usporediti njegov javni profil s profilom novoimenovanog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog dr. Porfirija Perića, čija služba počinje iduće nedjelje 13. srpnja kada ga u Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjega u Zagrebu bude ustoličio srpski patrijarh gospodin Irinej.
Umjesto da pripremi kakvu-takvu klimu gostoprimstva i da pokaže da razumije znakove vremena (naime, onaj crkveni poglavar koji ne umije shvatiti važnost opetovanog susreta pape Franje i carigradskog patrijarha Bartolomeja u Jeruzalemu i Vatikanu, oprostit ćete mi na izrazu, naprosto je glup čovjek), Bozanić odvaljuje trostruki šamar vladiki Porfiriju.
Susreli su se, naime, u biskupskome dvoru u Bjelovaru u srijedu 2. srpnja biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine. Uz kardinala na sjednici su sudjelovali svi biskupi Zagrebačke metropolije: varaždinski Josip Mrzljak, sisački Vlado Košić, biskup Križevačke eparhije Nikola Kekić, domaćin bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak te zagrebački pomoćni biskupi Valentin Pozaić, Ivan Šaško i Mijo Gorski. Na sjednici su razmotrena ”aktualna pitanja u hrvatskome društvu”.
Umjesto da pripremi kakvu-takvu klimu gostoprimstva i da pokaže da razumije znakove vremena (naime, onaj crkveni poglavar koji ne umije shvatiti važnost opetovanog susreta pape Franje i carigradskog patrijarha Bartolomeja u Jeruzalemu i Vatikanu, oprostit ćete mi na izrazu, naprosto je glup čovjek), Bozanić odvaljuje trostruki šamar vladiki Porfiriju
U priopćenju koje je poslao Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije između ostaloga se kaže: ”Posebno su u javnosti primijećeni učestaliji napadi na Katoličku crkvu, u kojima se iznose razne neistine. Biskupi su izrazili potporu sisačkomu biskupu Vladi Košiću, ‘prozivanom i izloženom neprimjerenim grubostima i nepravednim prozivanjima, koja su plod zatvorenosti prema traženju istine i pokušaja da se Crkvi oduzme glas u zalaganju za pročišćavanje spomena prošlosti koja i dalje opterećuje hrvatsku sadašnjost’.”
Zašto kažem da je tri puta odvaljen šamar dr. Periću? Zato što legitimnu kritiku neekumenskoga javnoga rada biskupa Košića, glavnog promotora antićirilične i antisrpske kampanje u Hrvatskoj, Bozanić i kompanija tumače kao neprijateljski stav prema Katoličkoj crkvi. A kardinal Bozanić bi trebao znati, budući da je imao polemiku s patrijarhom Irinejem oko ćirilice u Vukovaru, polemika koja je aterirala na stol samoga pape Franje, da u Zagreb ne stiže čovjek koji će olako prijeći preko zakidanja prava srpske manjine, što se pokušava učiniti sumanutim referendumom iza kojeg stoje upravo članovi hrvatskog episkopata.
U intervjuu koji je dao Hini dr. Porfirije Perić kaže ovako: ”Srbi nemaju drugog pisma. Onaj tko se zalaže za ukidanje ćirilice tamo gdje je njena uporaba u skladu s ljudskim pravima i domaćim i europskim standardima i zakonodavstvom, zapravo teži ukinuti i srpski kulturni i nacionalni identitet.”
Proširujući tvrdnju da je osporavanjem ćirilice ugrožen i nacionalni identitet Srba u Hrvatskoj, ovaj velikodostojnik SPC ukazuje da je ćirilično pismo ”organski dio kulturnog identiteta srpskog naroda” i dodaje: ”Prethodni, nemili događaji i reagiranje hrvatske države uvjerili su me da se, ovim povodom, ipak ne moramo pozivati na zakonodavstvo Europske unije i da su oni koji ne žele vidjeti ćirilicu u Hrvatskoj u manjini.”
Nema tu alternative. Ne vidi to Bozanić. A još manje to vidi antisrpski raspoloženi biskup sisački Vlado Košić, koji, da grozota i sramota budu veće, vodi Komisiju ”za pravdu i mir” te Vijeće za ”ekumenizam i dijalog” Hrvatske biskupske konferencije. Misle Bozanić i njegovi da mogu lupati bez kraja i konca.
U priopćenju koje je poslao Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije između ostaloga se kaže: ”Posebno su u javnosti primijećeni učestaliji napadi na Katoličku crkvu, u kojima se iznose razne neistine. Biskupi su izrazili potporu sisačkomu biskupu Vladi Košiću, ‘prozivanom i izloženom neprimjerenim grubostima i nepravednim prozivanjima, koja su plod zatvorenosti prema traženju istine i pokušaja da se Crkvi oduzme glas u zalaganju za pročišćavanje spomena prošlosti koja i dalje opterećuje hrvatsku sadašnjost’.”
Pretpostavljamo da ne shvaćaju kako se antisrpskom politikom i negiranjem očite činjenice da je predsjednik Mešihata Islamske zajednice u RH muftija Aziz ef. Hasanović u ime svoje (ali i kao glasnogovornik ostalih predstavnika crkava i vjerskih zajednica ogorčenih na manipulacije koje provodi biskup Košić) zatražio smjenu biskupa sisačkog sa funkcije za koju više nema ni kredibilitet ni moralni legitimitet ne mogu pokazati kao dobri domaćini ni susjedi.
Ljubljenje ruke ratnom zločincu i veličanje te osobe poremećene duhovnosti (Kordić tvrdi da mu se u zatvoru više puta ukazao sam Isus Krist) bila je samo kap koja je prelila čašu. Predstavnici crkava i vjerskih zajednica su već ”ispalili na živce” kada im je lani Košić želio podvaliti izjavu u kojoj se on obračunava s predsjednikom Ivom Josipovićem. Bila je to ružna, ali zataškana afera o kojoj konačno treba progovoriti.
Košić je zloupotrijebio svoj položaj da nametne ostalima stav ”protiv” u vezi referenduma koji je pokrenula paracrkvena i parapolitička ultradesna udruga ”U ime obitelji” jer je, ne najavivši svoju namjeru, kolegama i kolegicama u izjavi ”o obitelji” želio provući i napad na hrvatskog Predsjednika, što su oštro odbili supotpisati najprije muslimani, a onda i drugi.
Već dugo je tinjalo nezadovoljstvo, a bilo je jasno da iz kolegijalnih razloga ostali ne mogu više trpjeti antisrpsku harangu koju je organizirao biskup Košić zajedno sa tzv. Stožerom za obranu hrvatskog Vukovara. Smrt vladike i mitropolita Jovana je ”zaledila” nezadovoljstvo, ali je, shvaćajući da moraju učiniti jasnu gestu jer u Zagreb stiže kao novi mitropolit dokazani mirotvorac i ekumenski radnik, skandal koji je priredio Košić s beatifikacijom još jednog ratnog zločinca, koji na duši ima i tromjesečnu bebu, vjerske čelnike (a među njima je muftija Hasanović, objektivno rečeno, najviši po činu i najpozvaniji prema broju vjernika koje predstavlja) potaklo da traže odlazak Košića.
Što pak radi Bozanić? Kamuflira svoju ljutnju na muslimane i Srbe, židove i druge kršćane koji su se usudili, po prvi puta i u činu koji je od izuzetne važnosti za demokratski život u našoj zemlji, iskazati svoje nezadovoljstvo lošim stanjem ekumenskog i međureligijskog dijaloga u RH, pa ih u društvu ostalih biskupa optužuje za ”neprimjerene grubosti i nepravedna prozivanja”, koja su ”plod zatvorenosti prema traženju istine i pokušaja da se Crkvi oduzme glas u zalaganju za pročišćavanje spomena prošlosti”.
Dr. Porfirije Perić kaže ovako: ”Srbi nemaju drugog pisma. Onaj tko se zalaže za ukidanje ćirilice tamo gdje je njena uporaba u skladu s ljudskim pravima i domaćim i europskim standardima i zakonodavstvom, zapravo teži ukinuti i srpski kulturni i nacionalni identitet”
U toj se optužbi krije i drugo šamaranje vladike Porfirija i vodstva SPC-a koji je protivan nekritičkom pristupu Alojziju Stepincu. I tu je gospodin Porfirije više nego jasan jer u razgovoru za Hinu kaže kako ”dijeli mišljenje patrijarha Srpskog Irineja da svetac, kojoj god crkvi pripadao, mora biti ličnost svijetla i sveta za svu braću u Kristu”. A Stepinac nije u potpunosti svijetla ličnost niti može biti primjer svim kršćanima. On je, otprilike, nevin u očima biskupa Košića i drugih biskupa, svećenika, redovnika i redovnica baš kao što je nevin Dario Kordić (citiram riječi gospodina Košića).
Inoslav Bešker je ovih dana u Jutarnjem listu primijetio da je Stepinac pravi fenomen jer je drugo ljudsko biće koje je neokaljano od grijeha (a mislili smo da Katolička crkva tvrdi da je to samo Isusova majka Marija): ”Činjenice o Stepincu su poznate. Kao Solunac bio je Karađorđevićev izbor, na Uskrs 1941. pozdravio je ustašku državu kao Božje čudo, privatno je gunđao protiv pokolja i spasio ponekog Židova, ako se konvertirao u katolika i ako nije bio komunist, naljutio se na ustaše kad su mu ubili brata, slikao se s Bakarićem na Jelačić-placu, u svom je domu pružio zaštitu zločincu Erihu Lisaku.
Za ovo posljednje djelo je uhićen. Opetovao je da mu je savjest čista i da si nema što predbaciti. Prvi poslije Marije. Tito i Partija su od takvoga napravili mučenika. Ali ako ga katolici i Hrvati hoće za sveca – bujrum. ‘Tko sam ja da im sudim?!’ To ionako ne govori više o pokojniku, nego o živima”, napisao je kolega Bešker.
Bozanić i drugovi pokazuju ushićenje Stepincem jer je ”naš svjedok istine, promicatelj ljudskih prava i crkvenoga jedinstva” i jer je ”i dalje dragocjenost koja privlači svojom snagom i svježinom u sadašnjim hrvatskim i europskim okolnostima”. Samo jedan detalj o poznatom ”ekumenizmu” dr. Stepinca. Osoba koja je vjerovala i javno širila misao da je NDH ”Božje djelo” bila je sposobna zastupati ovakve anti-ekumenske i anti-kršćanske misli: ”Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta … koji se nikada neće približiti osim čudom Božjim. Shizma (tj. pravoslavlje) je najveće prokletstvo Evrope, skoro veće nego protestantizam.
Ljubljenje ruke ratnom zločincu i veličanje te osobe poremećene duhovnosti (Kordić tvrdi da mu se u zatvoru više puta ukazao sam Isus Krist) bila je samo kap koja je prelila čašu. Predstavnici crkava i vjerskih zajednica su već ”ispalili na živce” kada im je lani Košić želio podvaliti izjavu u kojoj se on obračunava s predsjednikom Ivom Josipovićem. Bila je to grozna, ali zataškana afera o kojoj konačno treba progovoriti
Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja”. To je napisao u svom dnevniku (str. 176) nakon što su 27. ožujka 1941. izbile u Beogradu i drugim gradovima masovne demonstracije protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, a probritanski oficiri izvršili državni udar. Nadbiskup Stepinac bio je ogorčen i, očigledno, držao je vjerske razlike podlogom svim ostalim razlikama, pa tako i glavnim izvorom nevolja u Jugoslaviji.
Treće šamaranje dr. Porfirija Perića se sastoji u tome da se Srbe neizravno optužuje da ”i dalje opterećuju hrvatsku sadašnjost”! Što na to kaže novi vladika? Komentirajući tvrdnje pojedinih čelnika izbjegličkih udruga Srba iz Hrvatske u Srbiji da se mijenja nacionalna slika i da su tisuće Srba u Hrvatskoj u međuvremenu pokatoličeni, vladika Porfirije za Hinu kaže da ”nema egzaktne podatke”, ali želi vjerovati ”da je prozelitizam daleka prošlost”. ”Iznad svega poštujem slobodu svakoga i u slobodi osobnu opredijeljenost po svakom pitanju, pa i po pitanju vjere”, naglašava i kaže da bi, primijeti li ”bilo kakav oblik prisile ne samo u vezi s vjeroispoviješću, u skladu sa svojom odgovornošću, ukazivao bi na takvu pojavu i činio sve da se zaštiti sloboda vjere i savjesti svakog ljudskog bića.”
Ono što ohrabruje je stav kojim vladika Porfirije započinje svoju službu: ”Naglašavam, ne postoji alternativa – moramo učiniti sve da prihvatimo jedni druge onakvima kakvi jesmo.” Pozdravljajući ”sve građane Hrvatske i Slovenije – pravoslavne, katolike i svih drugih vjeroispovijesti, ali i agnostike ili ateiste”, mitropolit Porfirije naglašava: ”Dolazim otvorena srca, nastojeći primijeniti tri načela – dijalog, praštanje i pomirenje, uz poruke da moramo prihvatiti jedni druge onakvima kakvi jesmo.”
Kaže da mu je njegov prethodnik vladika Jovan ostavio ”dragocjeno naslijeđe sijući evanđeosko sjeme u desetljećima koja nisu bila nimalo laka te da nije za sobom zatvorio nijedna vrata.” Hoće li moći otvoriti okorjela srca subraće u hrvatskom episkopatu, pa čak i srce čovjeka zatamnjene duše kakvim se pokazao biskup Vlado Košić?
”Iskreno ću raditi na dijalogu sa svim dobronamjernim ljudima u Hrvatskoj, ali u prvom redu ću, razumljivo, voditi brigu za povjerene mi pravoslavne kršćane u Eparhiji zagrebačko-ljubljanskoj. Njih pozdravljam Kristovim riječima: ‘Što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće’, a u isto vrijeme, riječima premudrog Salomona: ‘Bolje susjed blizu, nego brat daleko’”, kaže vladika Porfirije.
Ono što ohrabruje je stav kojim vladika Porfirije započinje svoju službu: ”Naglašavam, ne postoji alternativa – moramo učiniti sve da prihvatimo jedni druge onakvima kakvi jesmo”. Pozdravljajući ”sve građane Hrvatske i Slovenije – pravoslavne, katolike i svih drugih vjeroispovijesti, ali i agnostike ili ateiste”, mitropolit Porfirije naglašava: ”Dolazim otvorena srca, nastojeći primijeniti tri načela – dijalog, praštanje i pomirenje, uz poruke da moramo prihvatiti jedni druge onakvima kakvi jesmo”
Meni se čini da će samo svojom pojavom, da završim tamo gdje sam započeo, vladika Porfirije svladavati podmetanja i grubosti. Ako se ljudi prepoznaju po djelima, ona nam govore da nam ususret dolazi izvanredan čovjek vrlo širokih pogleda pred kojim se kardinal Bozanić neće moći praviti važan. Sasvim suprotno!
Novi mitropolit zagrebačko-ljubljanski dr. Porfirije Perić, izvještava Hina, rođen je 1961. u Bečeju. Osnovnu školu je završio u Čurugu, gimnaziju u Novom Sadu, diplomirao je na Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu u Beogradu 1986. godine, a zamonašio se godinu dana ranije. Na postdiplomskom studiju u Ateni bio je od 1986. do 1990. kad je postavljen za igumana manastira Kovilj kod Novog Sada, koji od tada postaje duhovna matica mnogim mladim ljudima, intelektualcima, ali i umjetnicima, glumcima i rock glazbenicima.
Kao iguman manastira posebno je angažiran u liječenju bolesti ovisnosti, a 2005. godine utemeljio je terapijsku zajednicu ”Zemlja živih”, koja je priznata kao najuspješniji projekt za liječenje ovisnosti o drogama i danas, pod vodstvom vladike Porfirija, ima više od stotinu štićenika u kampovima širom Srbije.
Sabor SPC izabrao ga je 1999. za episkopa jegarskog, vikara Eparhije bačke, a doktorirao je 2004. na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Ateni.
Na Bogoslovnom fakultetu u Beogradu predavač je na katedri Pastoralne psihologije; njegova predavanja posjećuju i studenti drugih fakulteta, a suosnivač je građanske udruge koja se bavi resocijalizacijom žrtava destruktivnih vjerskih sekti i kultova.
Episkop Porfirije istodobno je i predsjednik Upravnog odbora humanitarne zaklade ”Privrednik” koja stipendira talentirane, a siromašne učenike i studente.
Skupština Srbije ga je, kao predstavnika svih crkava i vjerskih zajednica, 2005. godine izabrala za člana Vijeća Republičke radiodifuzne agencije (RRA), neovisnog tijela s javnim ovlastima u reguliranju radiodifuzne politike u Srbiji. Vijeće RRA ga je za svog predsjednika izabralo 2008. godine. Od dolaska vladike Porfirija na to mjesto u radiodifuznom spektru Srbije čuju se i pravoslavne radijske postaje te katolički Radio Marija, a potaknuo je i pokretanje niza radijskih i televizijskih emisija koje se bave religijskim temama.
Mogu li Bozanić i Košić, Pozaić i ostali pokazati da imaju takav kredibilitet i moralni autoritet? Ne, ne mogu! I to je cijela znanost oko ovoga pitanja. Oni su izdali evanđelje, ljudska prava, mir i ekumenizam. Badava im riganje vatre na one koji im stavljaju zrcala pred lica. Zrcala samo pokazuju kakvi su. Besramni. Jako se radujem vladiki Porfiriju jer sam Hrvat, a imam brata Srbina, pastira kojem mogu otvoriti dušu
Dakle, za razliku od msgr. Bozanića, jako dobro poznaje jezik medija i pokazao je da poštuje i cijeni našu novinarsku profesiju. Svojim je ne samo duhovnim već i bogatim i raznolikim društvenim angažmanom stekao izniman ugled u Srbiji gdje je bio, među ostalog, pravi operativac kod obilježavanja 1700. godišnjice Milanskog edikta. Govori grčki, engleski i njemački, služi se ruskim jezikom.
Za sam kraj: jedan snažan dokaz da su Bozanić i Košić u strašnom moralnom deficitu ako ih se usporedi s vladikom Porfirijem Perićem i muftijom Azizom Hasanovićem. Ovdje nije potrebno svjedočiti koliko je efendija Hasanović konstruktivan i dijaloški raspoložen čovjek (a i skroman, pa svoj važan susret s papom Franjom nije dao na velika zvona).
Gospodin Porfirije svoj smisao za pravednost i mir tumači ovako: navodi da je bio ”ako ne protagonist, a ono svjedok i skromni suradnik nastojanja odgovornih ličnosti u SPC da katolici, kao i vjernici drugih vjeroispovijesti, imaju u Srbiji ista prava kao i pravoslavni” i zaključuje: ”Što smo od države tražili za sebe, u istoj mjeri smo tražili za druge crkve i vjerske zajednice i njihove vjernike. Ni više ni manje. U pogledu zakonodavnih rješenja, društvenog života, vraćanja imovine, zastupljenosti u medijima, svega…”.
Mogu li Bozanić i Košić, Pozaić i ostali pokazati da imaju takav kredibilitet i moralni autoritet? Ne, ne mogu! Oni bi Srbima oteli pravo na pismo, ugrožavaju Srbima kulturu i identitet! A ostale vrijeđaju veličajući ratnog zločinca i promovirajući nacionalistički govor koji dodatno viktimizira žrtve ratnih zločina nad ne-Hrvatima. I to je cijela znanost oko ovoga pitanja. Oni su izdali evanđelje, ljudska prava, mir i ekumenizam. Badava im riganje vatre na one koje im stavljaju zrcala pred lica. Zrcala samo pokazuju kakvi su. Besramni.
Jako se radujem vladiki Porfiriju jer sam Hrvat, a imam brata Srbina, pastira kojem mogu otvoriti dušu. Bozaniću ne mogu. Imam takvo iskustvo da mi ni čašu vode u času smrti ne bi dao. Osim toga, njemu nije stalo do žrtava ni do siromaha. A ja sam njima suputnik.
Krv, krv i samo krv
Izraelski tinejdžeri Eyal Yifrah (19), Gilad Sha’er (16) i Naftali Frankel (16, također građanin SAD-a) oteta su na području Zapadne Obale u zoni Gush Etzionu u četvrtak, 12. lipnja 2014. Mladići, učenici ješive, posljednji su put viđeni u četvrtak navečer. Rachel Frenkel, majka jednog od otetih izraelskih tinejdžera, u svom obraćanju Savjetu za ljudska prava UN-a zamolila je 24. lipnja pomoć kako bi se dječaci vratili kući. Pronađeni su mrtvi 1. srpnja ispod hrpe kamenja blizu palestinskog sela Halhul, sjeverozapadno od Hebrona, blizu mjesta gdje su nestali.
Nakon što su u ponedjeljak pronađena tijela trojice izraelskih tinejdžera na Zapadnoj obali Izrael je obećao da će kazniti Hamas, palestinsku skupinu koju optužuje za otmicu i ubojstvo mladića.
“Otele su ih i hladnokrvno ubile zvijeri”, rekao je u priopćenju nakon što je vojska otkrila tijela mladića nestalih 12. lipnja izraelski premijer Benjamin Netanyahu. “Za njihovu smrt odgovoran je Hamas i za to će i platiti”, upozorio je.
Izraelski tinejdžeri Eyal Yifrah (19), Gilad Sha’er (16) i Naftali Frankel (16, također građanin SAD-a) oteta su na području Zapadne obale. “Otele su ih i hladnokrvno ubile zvijeri”, rekao je u priopćenju nakon što je vojska otkrila tijela mladića nestalih 12. lipnja izraelski premijer Benjamin Netanyahu. “Za njihovu smrt odgovoran je Hamas i za to će i platiti”, upozorio je
Netanyahu je sazvao sjednicu sigurnosnog kabineta na kojoj bi mogla biti donesena odluka o odlučnijim vojnim potezima protiv islamističke grupe koja nije potvrdila, ali ni zanijekala izraelske optužbe.
Na trgu u Tel Avivu na kojemu je 1995. ubijen izraelski premijer Yitzhak Rabin brojni su Izraelci zapalili svijeće u spomen na ubijene tinejdžere. “U ime izraelskog naroda obiteljima stradalih mladića želim poručiti da nam se srca stežu i da cijela nacija tuguje zajedno s vama”, stoji u Netanyahuovu priopćenju.
Tijela tinejdžera, učenika židovske vjerske škole, pronađena su u blizini Hebrona, uporišta ekstremista i doma dvojice članova Hamasa koje Izraelci smatraju otmičarima, no još uvijek su na slobodi, rekli su sigurnosni dužnosnici.
“Tijela otetih mladića pronađena su pod hrpom kamenja na jednoj poljani”, rekao je vojni glasnogovornik, pukovnik Peter Lerner.
I palestinski predsjednik Mahmoud Abbas u ponedjeljak navečer je nakon informacija o pronalasku tijela nestalih mladića sazvao hitnu sjednicu palestinske uprave, izvijestio je njegov glasnogovornik Nabil Abu Rudeina.
Uslijedila je odmazda koja je odnijela nekoliko života Palestinaca, izraelske su snage čak i rušile kuće osoba koje su se našle na meti akcije, uhićeno je najmanje 420 osoba i sve pod pretpostavkom, do sada nedokazanom, a koju je lansirao izraelski premijer benjamin Netanyahu, da iza kidnapiranje i surovih ubojstava mladića stoji Hamas, što je ponovio i u američkom veleposlanstvu 3. srpnja u povodu prijema organiziranog u čast Dana nezavisnosti SAD-a (4. srpnja, koji je pao na petak).
Sahrana izraelskih mladića bila je povod ekstremno desnim grupacijama u Izraelu da zazovu opću osvetu nad Palestinom. Neki su najavili, a neki i uzeli ”pravdu u vlastite ruke”. U šumi nedaleko od Jeruzalema je pronađeno mrtvo tijelo 16-godišnjeg Abu Khdaira za kojeg je autopsija pokazala da je spaljen živ
Na društvenim su mrežama zaredali pozivi na osvetu. Izrael je za ubojstvo trojice mladića okrivio islamistički pokret Hamas, no ta je skupina zanijekala svaku umiješanost i odgovornost za zločin.
Ali su se mnogi rugali, pa su vrlo neukusne karikature osvanule na mnogim mjestima, pa tako i na web stranici Al Fataha, stranke predsjednika Mahmouda Abbasa.
Sahrana izraelskih mladića bila je povod ekstremno desnim grupacijama u Izraelu da zazovu opću osvetu nad Palestinom. Neki su najavili, a neki i uzeli ”pravdu u vlastite ruke”. U šumi nedaleko od Jeruzalema je pronađeno mrtvo tijelo 16-godišnjeg Abu Khdaira za kojeg je autopsija pokazala da je spaljen živ.
Netanyahu je ubojstvo 16-godišnjeg Palestinca, koji je otet ispred svoje kuće i umoren, nazvao “podlim”. Palestinci tvrde da su tinejdžera usmrtili radikalni židovski doseljenici kao odmazdu za još uvijek nerazjašnjenu smrt trojice izraelskih tinejdžera na Zapadnoj obali. Izraelske vlasti za njihovu smrt krive Hamas.
“Izrael je pravna država, država zakona i svi se po zakonu moraju ponašati”, rekao je Netanyahu, pozvavši obje strane da ne uzimaju pravdu u svoje ruke. Snagama za provedbu zakona dao je naredbu da što prije pronađu odgovorne za ubojstvo mladog Palestinca.
Gradonačelnik Jeruzalema Nir Barkat osudio je ubojstvo kao “barbarsko” i pozvao sve da se smire.
Ovo je naša poruka: brutalnost ubojstava tih mladića, Izraelaca i Palestinca, varijacija su permanentne mržnje između ekstremista na izraelskoj i na palestinskoj strani. Tražiti mir, kako su to učinili papa Franjo, predsjednik Shimon Peres i predsjednik Mahmoud Abbas u Vatikanu, čini se uzaludan posao, ali je to je jedini racionalni postupak u nemogućoj situaciji koja prijeti velikim ratom ukoliko se nasilje nametne kao opcija
Ministar sigurnosti Yitzhak Aharonovitch rekao je novinarima da policija istražuje navode da su židovski doseljenici ubili mladića. “Mi, policija, učinit ćemo sve da riješimo slučaj”, rekao je.
Izraelska policija je uhitila šestoricu židovskih ekstremista a lokalni mediji izvještavaju da je barem jedan od njih priznao autorstvo zločina nad mladim Palestincem u istočnom Jeruzalemu.
U petak su trajali cjelodnevni prosvjedi u Istočnom Jeruzalemu i Ramallahu zbog tog ubojstva koje Palestinci pripisuju ekstremno desnim Židovima.
Rakete su padale na izraelska sela, a izbacivane su iz Gaze, izraelsko zrakoplovstvo je bombardiralo položaje terorista i poslalo tenkove na granice, Egipat se uključilo u posredovanje da se spriječi eskalacija i još jedan gadan rat.
U trenutku objave ovoga osvrta u arapskim selima opet vrije. Na sjeveru Izraela došlo je u noći na subotu do sukoba izraelske policije i palestinskih prosvjednika nakon što je u petak nekoliko tisuća gnjevnih Palestinaca posljednji put ispratilo ubijenog Abu Khdaira.
Iz Pojasa Gaze se nastavljaju minobacački i raketni napadi, a izraelska vojska odgovara zračnim napadima na tu priobalnu enklavu. Izraelski radio javio je o napadima na židovske vozače u sjevernom Izraelu, u blizini arapskih sela, dok su na Zapadnoj obali židovski naseljenici napali Palestince, nastavljajući novi krug osvetničkog nasilja. Kako se doznaje, u sukobima ima ozlijeđenih, a bilo je i uhićenja.
U nasilju su stradala mnoga javna dobra i nanesena je materijalna šteta koja se broji milijunima dolara. Palestinci su izraelsku policiju napali kamenjem i Molotovljevim koktelima, a druga je strana odgovorila suzavcima, šok granatama i gumenim mecima.
No, ovo je naša poruka: brutalnost ubojstava tih mladića, Izraelaca i Palestinca, varijacija su permanentne mržnje između ekstremista na izraelskoj i na palestinskoj strani. Tražiti mir, kako su to učinili papa Franjo, predsjednik Shimon Peres i predsjednik Mahmoud Abbas u Vatikanu, čini se uzaludan posao, ali je to jedini racionalni postupak u nemogućoj situaciji koja prijeti velikim ratom ukoliko se nasilje nametne kao opcija.
Krv, krv i samo krv nisu budućnost Izraelaca i Palestinaca. Ali, joj, opet se ide u proljevanju krvi. Islamistički pokret Hamas, koji sigurnosno kontrolira Pojas Gaze, u ponedjeljak je ispalio više od 130 projektila na Izrael, koji je odgovorio opsežnom operacijom zračnih napada na tu palestinsku enklavu. Izraelska vojska ne isključuje mogućnost kopnene invazije. Naime, odobreno je aktiviranje 40.000 rezervista u očekivanju mogućega kopnenog napada na Pojas Gaze, izvijestili su u utorak izraelski mediji.
Da, krv, krv i samo krv: Izrael svakih pet minuta nastavlja u srijedu bombardirati Pojas Gaze iz zraka, a militanti uzvraćaju raketama po izraelskom teritoriju intenzivirajući sukobe u kojima je prema palestinskim dužnosnicima ubijeno najmanje 38 ljudi u palestinskoj enklavi koju kontrolira islamistički pokret Hamas. Proturaketni sustav “Čelična kupola” drugi dan zaredom presreće rakete ispaljene iz Gaze na Tel Aviv, trgovački centar Izraela.
Ovoga puta, izgleda, nema natrag. Glasnogovornik Benjamina Netanyahua Mark Regev za BBC je rekao da je cilj Izraela razmontirati Hamasov ratni stroj. ”Ne želimo nikakvo privremeno rješenje, nikakvo primirje pa da tjedan dana nakon toga ponovno rakete počnu padati na izraelske građane.” S druge strane, Hamas zasad ne daje nikakve naznake da je spreman na prekid vatre. BBC piše da je organizacija objavila upozorenje kako su joj od sada svi Izraelci potencijalne mete.
Stotinu ubijenih Palestinaca u četiri dana te 210 izraelskih zračnih napada na pojas Gaze i 194 palestinske rakete ispaljene na Izrael u posljednja 24 sata, ali i najava izraelske kopnene ofenzive ovoga petka 11. srpnja, pokazuju da sukob eskalira prema otvorenom ratu, unatoč pozivima na mir koji stižu iz međunarodne zajednice.
Izrael je u subotu rasporedio još osam proturaketnih sustava protiv jake raketne vatre iz Pojasa Gaze, dok vojska peti dan zaredom bombardira tu palestinsku enklavu pri čemu je poginulo petoro ljudi, objavili su medicinski izvori.
Izrael ostavlja mogućnost kopnene ofenzive na gusto naseljeno područje unatoč međunarodnom pritisku da otvori pregovare o prekidu sukoba u kojem je od utorka poginuo 121 stanovnik enklave pod upravom islamističkog pokreta Hamas. Palestinci prenose da je sa zemljom sravnjena džamija u središtu Pojasa Gaze za koju izraelska vojska tvrdi da je bila skladište oružja.
Još osam džamija oštećeno je, a 537 kuća oštećeno ili uništeno, izvijestila je palestinska organizacija za ljudska prava Al-Mezan. Do subote nijedan Izraelac nije poginuo u raketnim napadima iz Gaze, zahvaljujući izraelskom proturaketnom sustavu “Željezna kupola” koji djelomično financira SAD.
Moj susret s Bogom
‘Voli ! … Kroz ljubav možeš vidjeti Boga.’
– Yogaswami, cejlonski mislilac (1872-1964)
Bilo je to u ljeto 1981. Mjesec august. Da, dobro se sjećam. Ivan je još bio beba, supruga me je trebala uz nju i sina, a ja sam pored svega odlučio da održim zadatu riječ, ostavim ih i krenem s mamom na put. Naime, još prije nego se on i začeo ja sam sebi rekao, a majci obećao da ću je, kada mi Borjana podari potomka, kćer ili sina, svejedno, odvesti na sveto mjesto koje bi ona najviše željela posjetiti. Obećao sam da ću joj to priuštiti još prije nego li dijete napuni godinu i po prvi puta slasne plodove života vlastitim zubima zagrize.
Zamišljao sam si da će mama htjeti ići u Sinj, u Gospino svetilište, ili da će zaželjeti hodočastiti do Jajca, put crkve Svetog Ante u Podmilačju. Mislio sam biće to tu negdje. No kada sam je jednog dana, onako iznenada upitao gdje bi ona željela da pođe, koje sveto mjesto da vidi, odgovorila je u trenu i bez ikakve dvojbe, spremno, kao da je o tome godinama promišljala, da bi željela otići u Rim. “Rim je jedino mjesto koje bih voljela za života vidjeti, Vatikan i crkvu sv. Petra! Time bi bili ispunjeni svi moji snovi o putovanjima, to bi bilo kao da bih se zaputila u Gospodnje dvore, u njegove najljepše vrtove”, pojasni mi sva usplahirena i u zanosu. Šta mi je drugo preostalo nego da joj obećam da će tako biti.
Ulazimo mama i ja u to svetište umjetnosti. Stotine ljudi se tiska po velikoj dvorani oslikanoj na svakom njenom pedlju. Mikelanđelo, taj genije kičice, prisutan je posvuda. Podignem glavu, kad Mikelanđelovo djelo i na plafonu kojeg je, prema predanju, oslikao kroz dugih sedam godina rada, a sve ležeći na visećoj skeli, na leđima, u jednom položaju. U sredini velike svodne freske koja lebdi nad našim glavama stoji On. Ne, nije Mikelanđelo, već Bog, naš Bog, glavom i bradom
Tog augustovska dana, rano ujutro, krenusmo iz Sarajeva, put mora. Pošli smo automobilom, glanc nova Zastava 101, tamnoplava. Moje prvo auto. I sad se sjećam registarskih tablica: SA 212-644. Išli smo prvo ka Splitu gdje stigosmo u rano popodne. Auto ostavismo na parkingu hotela Marjan, nakratko obiđosmo Dioklecijanov grad, a sa sumrakom se ukrcasmo na trajekt za Italiju. Nakon što je brod cijelu noć brazdao po nemirnu moru, stigosmo u Peskaru, prelijepi gradić na zapadnoj strani Jadrana.
Proveli smo tu jedan dan i prespavali u malom hotelu na rivi. Uživali smo šetajući po lijepu vremenu, razgledajući grad, odmarajući u restoranima i kafanicama. Na prvi pogled opuštana, mama je u suštini bila nervozna, nestrpljiva. Kao da se plašila susreta sa gorostasom Rimom i dugo snivanim snom. Ne baš naspavani, sljedeći dan ujutro krenusmo vozom put vječnog grada.
Ta tri dana u prijestolnici svjetske kulturne baštine, a bastionu i izlogu moćne Katoličke crkve ostaće godinama u mome pamćenju, u maminom cio njen život, sve do smrti. Tačno tako. Do smrti je običavala da pregleda fotografije koje smo napravili za tog našeg putovanja, prelistavala turističke brošure o Vatikanskom muzeju, Petrovoj bazilici, Sikstinskoj kapeli. Ona je tako u Rim hodočastila svake sedmice, sjedeći u predvečerja na starom kuhinjskom otomanu i strasno pušeći svoju omiljenu Drinu.
O maminom doživljaju Rima i svetih rimskih mjesta napisaću kasnije još par redaka. Sada želim ispričati nešto drugo. Želim iznijeti moje snažne impresije što sam ih stekao tokom te prve posjete drevnom gradu na Tibru, želim ispovjediti se o najneobičnijem susretu koji sam do tada imao. Želim ispričati o mome susretu s BOGOM.
Razočarah se u velikana kičice i pomislih: taj Mikelanđelo je bio slijep ili krajnje nepošten, a možda i oboje. Slijep da nije mogao vidjeti kako ništa hladno, namrgođeno i strašeće nije moglo doći u obzir da postane stvoritelj te čarobne harmonije, tog toplog sklada, te ljepote koja se prirodom zove. Bio je nepošten ako je mogao pristati da Boga oslika onako kako su željeli tadašnji crkveni autoriteti na čijoj je platnoj listi bio (…) To nije moj Bog
Bilo je to u Sikstinskoj kapeli. Ulazimo mama i ja u to svetište umjetnosti. Stotine ljudi se tiska po velikoj dvorani oslikanoj na svakom njenom pedlju. Mikelanđelo, taj genije kičice, prisutan je posvuda. Podignem glavu, kad Mikelanđelovo djelo i na plafonu kojeg je, prema predanju, oslikao kroz dugih sedam godina rada, a sve ležeći na visećoj skeli, na leđima, u jednom položaju. U sredini velike svodne freske koja lebdi nad našim glavama stoji On. Ne, nije Mikelanđelo, već Bog, naš Bog, glavom i bradom.
Pogledam malo bolje i prepadnem se. Neki mišićav starac, bradat, ozbiljna lica, ljut, gotovo gnjevan stoji i prijeti nam. Prepadoh se i razočarah u isti mah. Ako je Bog već morao postojati (za druge, dakako, jer ja sam u ta doba bio ateista), trebao je izgledati drugačije. Po meni najradije kao veseljak, neko ko zrači radost i toplinu.
Intimno sam Ga zamišljao kao šarenu dugu ili plameno-crveno nebo pri ljetnom zalasku sunca, zamišljao Ga kao nešto toplo što mami osmijeh na licu i grije srce.
Mikelanđelo: Bog stvara sunce i mjesec (Sikstinska kapela–Vatikan)
Razočarah se u velikana kičice i pomislih: taj Mikelanđelo je bio slijep ili krajnje nepošten, a možda i oboje. Slijep da nije mogao vidjeti kako ništa hladno, namrgođeno i strašeće nije moglo doći u obzir da postane stvoritelj te čarobne harmonije, tog toplog sklada, te ljepote koja se prirodom zove. Bio je nepošten ako je mogao pristati da Boga oslika onako kako su željeli tadašnji crkveni autoriteti na čijoj je platnoj listi bio: da Ga predstavi kako unosi strah u ljude, plaši ih i čini pokornim.
Ja takvog Boga neću. To nije moj Bog. To moj Bog nikada neće biti. Pa onda spustih pogled s tog jezivog stropa i požurih da izađem van. Gotovo istrčah iz kapele.
Dugo poslije toga sam se vraćao Mikelanđelu. Godinama sam pokušavo da odgonetnem razlog što Boga prikaza onako ljuta i strašećeg, nikako drugačije. Mučilo me posebno zašto je taj slikar nad slikarima baš čovjeka izabrao da nam pokaže Boga. Ako je htio da nas plaši i time upokorava po nalogu njegove crkve, mogao je izabrati i nešto strašnije i efektnije – recimo jednookog Kiklopa, rogata Minotaura, šestoglavu Scilu. Nešto nalik na kakva vatrena zmaja.
“Bog je ljubav”, poručuje nam se u Knjizi nad knjigama (1 Ivanova 4:8). On svaki dan suncem daruje i vuka i jagnje, kišu šalje dobrima i zlima. Takva nesebična i neuslovljena ljubav je Njegova suština, esencija (…) To je jedini Njegov lik, image u kojem nam se Bog pokazuje. I nas je stvarao takve, prema sebi i sopstvenu izgledu – da budemo isti kao On
Ne, ne. To se Mikelanđelu nije moglo potkrasti. On je tačno znao šta radi, on taj pokvarenjak do srži. On nije samo podilazio crkvenim velikodostojnicima već i običnim ljudima i njihovim slabostima. Posebno onoj da vole sebe, da su zaljubljeni u svoj lik, zagledani u sebe baš kao Narcis nagnut nad vodom jezera u kojem se utopio.
Mikelanđelo je znao da mi ljudi nismo htjeli i nećemo da sagledamo ko je Bog, kakav je i šta ga krasi. Znao je da se toga plašimo jer bismo se suočili s našom imperfektnom prirodom, zlim karakterom. Lakše nam je bilo da narcisoidno i nadasve arogantno zaključimo da, ako nas je Bog stvorio na njegovu sliku i priliku, trebamo samo uzeti ogledalo da otkrijemo kakve sličnosti između Njega i nas ima.
I onda smo Ga ugledali gledajući u sebe: vidjeli ga kao mudra (tà, ko od nas ne misli o sebi da je dovoljno mudar?!) čovjeka (zašto ne ženu?!), bijelca (zašto ne crnca ako je Bog nama svima?!) koji, dakako, ima oči, ima uši, nos, ruke, noge. Samo Ga još nismo secirali da si pokažemo kako ima jetru i želudac ovaj naš ljudski, da ima i naš genetski kod, našu DNA. I počeli Ga oslikavati sebi i drugima držeći ispred nas, a pored štafelaja ogledalo.
Zaslijepljeni i zaokupljeni sami sobom nismo se ni trudili da skrenemo pogled sa sebe i pokušamo spoznati kako Bog stvarno izgleda. Slikali smo Njega gledajući u sebe umjesto da gledamo u Boga i pokušamo si odgonetnuti ko je On, šta je to namjeravao stvoriti kada je nas po Njegovu liku stvarao. Kakve nas je želio imati.
Znate koga sam vidio? Kod fontane, s desna obelisku što stoji posred trga, u tankoj tirkiznoplavoj haljini kratkih rukava, u ljetnim sandalama i s povelikom kožnom tašnom ispod pazuha stoji ona – moja mama. Baš kao na fotografiji koju sam bio napravio jedna vrela augustovska dana prije tridesetak godina, a pronašao tek nedavno u njenom stanu u Sarajevu kada sam joj dolazio na sahranu. Meni dođe nekako toplo oko srca
A On nam tako jasno, kaže kako, izgleda i kako treba da ga vidimo. “Bog je ljubav”, poručuje nam se u Knjizi nad knjigama (1 Ivanova 4:8). On svaki dan suncem daruje i vuka i jagnje, kišu šalje dobrima i zlima. Takva nesebična i neuslovljena ljubav je Njegova suština, esencija, najbitnije svojstvo bez kojeg Bog ne bi bio ono što jeste. To je jedini Njegov lik, image u kojem nam se Bog pokazuje.
I nas je stvarao takve, prema sebi i sopstvenu izgledu – da budemo isti kao On. Da volimo sve ljude, našu braću na Zemlji, da saosjećamo s njima, da im praštamo, zaboravljamo, dajemo i darujemo. Takve nas je Bog želio imati. Ali mi, sebični i arogantni kakvi jesmo, ne htjedosmo to postati. Bar do sada i za sada.
Da li ćemo sutra to uspjeti, ne znam. Samo znam, ako budemo previše i predugo gledali u sebe, da ćemo se utopiti. To nam poručuje stara priča o antičkom ljepotanu po kojem je jedan prekrasni mirisni cvijet dobio ime.
**********
U Rimu sam bio još jednom, ne tako davno. Tačnije, u januaru 2012. Putovali smo supruga i ja, iz Dublina gdje smo tada oboje živjeli. Pridružila nam se Iris, jedna od naših kćeri bliznakinja. Imala je neki raspust, par dana slobodno od studija. Sjećam se bilo je toplo i izuzetno ugodno vrijeme, neobično čak i za Rim u to doba godine. Bio je sunčan dan, šetali smo po trgu Sv. Petra, zagledali lica prolaznika, uglavnom turista iz Filipina, Japana i tog daleka svijeta. Kad odjednom poznat mi i drag lik!
Znate koga sam vidio? Kod fontane, s desna obelisku što stoji posred trga, u tankoj tirkiznoplavoj haljini kratkih rukava, u ljetnim sandalama i s povelikom kožnom tašnom ispod pazuha stoji ona – moja mama. Baš kao na fotografiji koju sam bio napravio jedna vrela augustovska dana prije tridesetak godina, a pronašao tek nedavno u njenom stanu u Sarajevu kada sam joj dolazio na sahranu. Meni dođe nekako toplo oko srca. Drago mi da sam je sreo. I nije me napuštala cijelo vrijeme što smo ga supruga, kći i ja proveli u Rimu šetajući po mjestima koje smo ja i mama nekoć već vidjeli. U meni se ta toplina razlijegala srcem svih naših preostalih rimskih dana.
Danas jedva čekam da ponovo krenem put Rima. Ne zbog još jednog susreta s onim strašnim Bogom, već zbog drage mi božice, moje mame.
P.S. Nedavno pomislih da Mikelanđelo možda i nije bio kratkovidan, a ni kvaran. Nego da je bio veoma oštrouman, pametan i mudar. Bio genijalan um jednako kao i slikar. Mračnim Bogom kakvog je naslikao, majstorski da se shvatimo, želio se cinično nasmijati mračnoj crkvi tog doba. Ismijavao joj se na način da taj njegov jezivi kikot odzvanja i danas u kapeli gdje sjedi prijeteći Bog, pa ljudi začepljuju uši rukama i trčeći izlaze van. Ne, ne izlaze oni iz kapele, Sikstinske, tu su zbog Mikelandjela, već iz ostalih kapela, hramova i inih bogomolja u kojima stanuje namrgođeni, prijeteći Bog.
U Amsterdamu, jula 2013
Branislav Mikulić 14. 06. 2014.
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
- « Previous Page
- 1
- …
- 8
- 9
- 10
- 11
- 12
- …
- 15
- Next Page »