Je li papa Franjo dolazi 6. lipnja o. g. u pastoralni ili u državni posjet Bosni i Hercegovini u svojstvu dvostrukog suverena (prvog čovjeka Svete Stolice i grada – države Vatikan) razjašnjeno je protokolarno pitanje. Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski i predsjednik Crkvenog odbora za pripremu pohoda pape Franje BiH, precizirao je početkom veljače o. g. da papa Franjo dolazi prvo kao poglavar Katoličke crkve (KC), a onda i kao državnik, te da će se susresti i s predstavnicima KC, biskupima i državnicima BiH. [Read more…]
Klemm ruši državu, a Kolinda se češlja
Ako je itko još dvojio do sinoć, sada se nema razloga praviti neobaviješten: šef cirkusa u Savskoj, koji se jučer preselio na Trg svetoga Marka te iza 22 sata, nakon policijskog upozorenja da je prosvjed nenajavljen i kao takav ilegalan, a ilegalno je prosvjedovati tamo iza 22 sata, i koji je prešao na izvođenje točke ”nestajanja” sklonivši se u samoj župnoj crkvi je Josip Klemm.
Josip Klemm i ekipa šatoraša imaju se pravo skloniti unutar prostora crkve ako im crkvena vlast to dozvoli (a dozvoljava), jer je crkveni prostor nepovrediv, kako se jasno precizira u članku 7. stavak 2., 3. i 4. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima. [Read more…]
Msgr. Óscar Romero vive!
U subotu, 23. svibnja 2015., u San Salvadoru Katolička crkva je službeno blaženim proglasila nadbiskupa Óscara Romera kao mučenika, čovjeka koji je zbog svoga zauzimanja za siromašne i obespravljene ubijen prije 35 godina, točnije u nedjelju 23. ožujka 1980. Ubijen je nakon čitanja liste počinjenih zločina, ali i imena počinitelja i njihovih žrtava. A činio je to uvijek nakon svoje nedjeljne propovijedi. [Read more…]
Kolinda Papi o Međugorju?
Najavljeni odlazak hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u službeni posjet papi Frani 22. svibnja nije nikakvo iznenađenje.
Dosad još u Hrvatskoj nije bilo ni predsjednika Republike ni predsjednika Vlade koji nije otišao potvrditi svoj unutrašnji i međunarodni ugled posjetom vladajućem papi, [Read more…]
Kubanska kvadratura kruga
Ono što je trebalo biti prvorazredna politička senzacija, doživjelo je u većini zemalja Zapadne Evrope, o tranzicijskom Istoku (uključujući Hrvatsku) da i ne govorimo, sudbinu možda malo bolju od vijesti o razvodu neke estradne zvijezde. Dobro, svjesno pretjerujemo, ali ne baš previše.
Jer kada Sjedinjene Države nakon polustoljetnog embarga uperenog protiv malog karipskog otoka u ”svojem dvorištu” i tko zna koliko poznatih i (još) nepoznatih pokušaja da sruše njegov režim objave kako nakon dugih tajnih pregovora, vođenih u Kanadi, a uz pomoć Svete Stolice i osobno pape Franje (!), obnavljaju diplomatske odnose s Kubom, to jest senzacija. Zašto?
Pa u prvom redu zato što je Washington priznao svu jalovost politike blokiranja Kube i neuspješnost pokušaja mijenjanja tamošnje vlasti, što je – riječju – priznao poraz. E, ali upravo zato što je priznao poraz, ta vijest nikako nije smjela dobiti tretman medijske, a pogotovo ne političke senzacije.
Osim toga, nitko od poslušničkih režima širom svijeta i sve naglašenije antikomunistički orijentiranih medija pojma nije imao o dugom procesu što je vodio do objavljivanja dogovora o posve neočekivanom zaokretu, o ponovnom uspostavljanju diplomatskih odnosa (u isto vrijeme Barack Obama u Washingtonu i Raul Castro u Havani).
Kada Sjedinjene Države nakon polustoljetnog embarga uperenog protiv malog karipskog otoka u ”svojem dvorištu” i tko zna koliko poznatih i (još) nepoznatih pokušaja da sruše njegov režim objave kako nakon dugih tajnih pregovora, vođenih u Kanadi, a uz pomoć Svete Stolice i osobno pape Franje (!), obnavljaju diplomatske odnose s Kubom, to jest senzacija. Zašto?
A poslušnika se najlakše prepozna onda kada gospodar napravi nešto posve neočekivano, bez da ga o tome unaprijed obavijesti. Onda poslušnik ostane bez riječi.
Velikog gazdu ne valja kritizirati, ta ipak je on onaj veliki (a veliki zna što radi i uvijek je u pravu, zar ne?), a za logično objašnjenje poteza koji je najavljen kao grom iz vedra neba nitko se nije pripremio.
Stoga je i vijest o naglom zatopljivanju na relaciji Washington – Havana živjela samo jedan dan i jedva da joj je netko posvetio ozbiljan komentar ili analizu; osim, očekivano, najavi da će Obama teško proći s idejom o potpunom ukidanju embarga u Kongresu kojim dominiraju republikanci i da kubanska emigracija na Floridi nikako nije zadovoljna, dapače, odmah se organizirala u prosvjede (tek su rijetki upozorili na diferencijaciju unutar te poprilične skupine američkih Kubanaca ili kubanskih Amerikanaca: stariji su listom protiv bilo kakve normalizacije s Havanom, mladi je uglavnom odobravaju).
Da, bilo je i komentara u vidu upozorenja kako će kubanski komunisti to sada iskoristiti da bi proglasili svoju pobjedu. Što se nije dogodilo, jer Castro i njegova vlast imaju dovoljno razuma, a i kontrolu nad medijima, tako da je informacija bila obrađivana i analizirana na nekoliko okruglih stolova na državnoj televiziji i u svim novinama, ali bez ikakvih trijumfalističkih tonova.
Isto tako i bez izražavanja skepse u iskrenost namjera Washingtona, za što bi već i Obamino objašnjenje kako ”embargo nije urodio plodom, pa Kubom i nakon pola stoljeća vladaju komunisti i Castro” moglo biti sasvim dovoljno. Jer ako se želi ukinuti embargo zato što se njime nije uspjelo ukloniti komuniste i Castra (sada, doduše, Raula, a ne Fidela), logično je zaključiti kako se mijenja metoda, ali ne i cilj.
Ipak, Washington je objavio da će rado primiti Raula Castra, a državni tajnik John Kerry već sebe vidi kao prvog šefa američke diplomacije koji će nakon šezdeset godina posjetiti Kubu. Bit će to, nema sumnje, protokolarno-kurtoazni posjeti uz uzajamno opipavanje pulsa, a kako će se stvari dalje odvijati, u ovom je trenutku nemoguće reći.
Svakako griješe oni koji su nagli zaokret pokušali prikazati kao pobjedu Washingtona i prelazak Kube pod ”američki kišobran”, jednako kao što griješe i oni koji očekuju da će Amerika naglim izvozom potrošačkog društva i njemu svojstvenog mentaliteta, uz nezaobilaznu dozu pozivanja na ljudska prava, uzdrmati temelje kubanskog režima
Svakako griješe oni koji su nagli zaokret pokušali prikazati kao pobjedu Washingtona i prelazak Kube pod ”američki kišobran”, jednako kao što griješe i oni koji očekuju da će Amerika naglim izvozom potrošačkog društva i njemu svojstvenog mentaliteta, uz nezaobilaznu dozu pozivanja na ljudska prava, uzdrmati temelje kubanskog režima.
Ako ih nešto uzdrma, to će, dugoročno gledano, biti nestanak neprijatelja koji je, mimo svoje volje, ujedinjavao većinu Kubanaca oko vlasti tamošnje komunističke partije (ako taj neprijatelj zaista i nestane).
No postoji još jedan aspekt ove kubanske kvadrature kruga o kojemu se na Zapadu upadljivo šuti, mada ga je nametnuo sam Obama jednom primjedbom lansiranom u medije upravo u vrijeme otvaranja prema Havani. Govoreći o sankcijama Rusiji (a ušli smo u novi krug, uz jasnu rusku najavu da će odgovoriti), američki je predsjednik rekao kako je pogrešno misliti da će se nametanjem novih i novih sankcija Vladimira Putina natjerati na promjenu politike.
Ako se nakon pola stoljeća sankcija i embarga prema Kubi ide u normalizaciju odnosa s Havanom jer se vidjelo da takva politika ne nosi rezultate, ako i sam Obama u nju sumnja, zašto se onda i dalje ide sa sankcijama protiv Rusije?
Pritom je zaoštravanje s Moskvom daleko opasnije za cijeli svijet nego što je bio (s izuzetkom kubanske raketne krize) američki odnos prema Kubi, koja je prije Castrove revolucije zaista bila kolonija, i to ne američka, nego kolonija američke mafije. Sve je više indicija što upućuju na zaključak da se u Washingtonu vodi ogorčena bitka oko toga kakvu će ulogu i kojim sredstvima igrati Sjedinjene Države u svijetu.
Ako se nakon pola stoljeća sankcija i embarga prema Kubi ide u normalizaciju odnosa s Havanom jer se vidjelo da takva politika ne nosi rezultate, ako i sam Obama u nju sumnja, zašto se onda i dalje ide sa sankcijama protiv Rusije? Pritom je zaoštravanje s Moskvom daleko opasnije za cijeli svijet nego što je bio (s izuzetkom kubanske raketne krize) američki odnos prema Kubi, koja je prije Castrove revolucije zaista bila kolonija, i to ne američka, nego kolonija američke mafije
U toj je borbi, tako barem sada izgleda, Obama usamljeni ratnik, predsjednik koji pokušava spasiti ono malo zdravog razuma i još manje preostalog ugleda što ga Amerika, nekadašnji stvarni lučonoša demokracije u svijetu (a sada svjetski policajac), još ima. I koji kao da pokušava oživjeti makar djelić nada s kojima je bio dočekan kada je ušao u Bijelu kuću.
Na drugoj je strani ono što je još general-predsjednik Dwight D. Eisenhower nazvao vojno-industrijskim kompleksom, upozoravajući na njegovu opasnost. Na toj su strani ”stručnjaci” kojima računala izbacuju podatke prema kojima treba još samo malo stisnuti i Rusija je na koljenima, a Rusi će se pobuniti protiv Putina.
Ta računala, ”nahranjena” zapadnim standardima, ne uzimaju u obzir činjenicu da rusko stanovništvo može izdržati daleko više no što bi američko bilo spremno, zaboravljaju da je i prema kalkulacijama Wermahta SSSR morao izgubiti rat, a činjenica je da je u Drugom svjetskom ratu nacifašizam poražen, i to baš zahvaljujući golemim sovjetskim žrtvama.
Nakon maratonske novinske konferencije na kojoj je Putin ponovno posegnuo za svojom omiljenom slikom Rusije-medvjeda i poručio: ”I kada bi medvjed samo sjedio pod drvetom i jeo jagode i med, oni ne bi mirovali, dok ga ne bi stavili na lanac. Shvatite, u pitanju nije Krim, u pitanju je naš opstanak i naš suverenitet”, njegova je popularnost, padu rublje usprkos, a prema anketi što ju je provela zapadna novinska agencija AP, porasla na 81 posto. Taj podatak treba staviti u zapadna računala i onda praviti nove kalkulacije.
Uz to treba napraviti i simulaciju koja bi pokazala da Putina, bude li ga netko rušio, neće rušiti demokratski orijentirani građani, nego nezadovoljnici iz ”tvrdog” krila sadašnje vlasti (bude li se u njihovim očima pokazao previše popustljivim).
I svemu tome valja dodati i kubansku kvadraturu kruga (mada će svaki matematičar reći kako je kvadraturu kruga nemoguće izračunati). Normalizacija američko-kubanskih odnosa mogla bi dakle biti uvod u sasvim novi način razmišljanja i ponašanja najmoćnije sile svijeta. Kažemo, mogla bi, a hoće li, to znaju samo zvijezde.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Tuđman, izaslanik Božji
Službena povijest kršćanstva u dvije je hiljade godina priznala samo jedan slučaj da je Jahve u Svoje ime poslao nekoga među smrtne ljude. Razmjerno je poznat taj slučaj, iscrpno dokumentiran i opisan u brojnim knjigama, pa koliko god bio u samom temelju kršćanskog teizma, toliko je i njegova najslabija karika: kako to, naime, da u svih dvije hiljade godina kasnije Svemogući više nikada nije nikoga poslao dolje?
Otkako je to napravio posljednji put, čovječanstvo se baš onako pustilo od kraja, od Adama do danas nismo zapravo bili gori i grešniji, nikad gramziviji, bešćutniji, okrutniji i sebičniji, Sodoma i Gomora bili su Disneyland prema hladnom i negostoljubivom svijetu kojega smo kasnije sagradili, svaki pojedinačni od sedam smrtnih grijeha razvili smo u industriju, a Svemogući odozgo samo gleda i ništa.
“Jel to najbolje što znaš?“, rugaju mu se oni sićušni tudumi odozdo kad s vremena na vrijeme pošalje na njih kakvu najezdu skakavaca, razorni tsunami ili biblijsku poplavu. U dvije hiljade godina, najzad, napravili smo oružje opasnije i smrtonosnije od svega čime nam je ikad zaprijetio, a On i dalje ni a ni be.
“Kad se Franjo rodio u Trgovišću Velikome, u dane Aleksandra kralja, gle – mudraci se s Istoka pojaviše u Beogradu raspitujući se: ‘Gdje je taj novorođeni predsjednik hrvatski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova, pa mu se dođosmo pokloniti.’ Kada to doču kralj Aleksandar, uznemiri se on i sav Beograd s njime. Sazva sve glavare svešteničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Franjo ima roditi“
Očekivao bi čovjek barem da pošalje kakvog povjerenika, stečajnog upravitelja, bilo koga, da nas malo urazumi, ali Svemogući sveudilj ne miče malim prstom.
Otkako je Vatikan nedavno konačno priznao kako naša planeta možda i nije jedina udahnuta životom, i kako se Dragi Bog moguće još ponegdje širom beskrajnog Svemira igrao blatom, milijuni i milijarde nepoznatih vanzemaljskih civilizacija već je odigralo svoje, puni su Raj i Pakao kojekakvih neobičnih aliena i malih zelenih bića, samo još, eto, kolonija onih malih, zlih dvonožaca u Sunčevu sustavu još uvijek izbjegava Posljednji sud.
Ozbiljno Gore sumnjaju u korupciju – navodno su obijesni Zemljani Svemogućemu tamo sagradili palače od zlata, ima On na toj planetici nezamislivo luksuznih Božjih kuća i nekretnina više nego Nadan Vidošević – pa se navodno sve češće traži čak i ostavka. Ili smo barem mi dolje tako mislili.
Još prije devedeset dvije godine, naime, Svemogući je poslao svoga čovjeka među nas, samo što mi to, slijepi kod zdravih očiju, nismo ni znali. Tek ovih dana otkriveno je evanđelje koje će iz temelja promijeniti kršćansku Crkvu i svijet oko nje.
“Kad se Franjo rodio u Trgovišću Velikome, u dane Aleksandra kralja, gle – mudraci se s Istoka pojaviše u Beogradu raspitujući se: ‘Gdje je taj novorođeni predsjednik hrvatski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova, pa mu se dođosmo pokloniti.’ Kada to doču kralj Aleksandar, uznemiri se on i sav Beograd s njime. Sazva sve glavare svešteničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Franjo ima roditi.“
Čudni su i gdjekad baš nerazumljivi putevi Gospodnji, ali ovaj je od svih vjerojatno najčudniji i najnerazumljiviji. Država je tu, makar i hrvatska, najmanji problem. Iz nekog razloga – a nama nije dato da ga shvatimo – Jahve je od sviju naroda svijeta ovaj put izabrao baš Hrvate, i nije na nama da sumnjamo u njegov politički izbor
Da, gospodo, Franjo Tuđman. Ne bismo, rekoh, nikad to ni saznali da se ovih dana nije izlanuo sisački biskup Vlado Košić, pa na misi zadušnici za prvog hrvatskog predsjednika u zagrebačkom svetištu Svete Mati Slobode odao najstrože čuvanu tajnu vatikanskih arhiva. Prenio mu je navodno pokojni nadbiskup zagrebački kardinal Franjo Kuharić.
“Sjećam se, to sam čuo iz kardinalovih usta, kada je rekao da je Hrvatska doživjela tri čuda“, rekao je tako biskup Košić. “Prvo je bilo da se Hrvatska obranila, drugo je čudo bilo da je postala ponovo samostalna država, a treće da su nas priznale i one države koje nas nisu željele. Dakle, tko je učinio ta čudesa? Bog! Jedino je Bog autor djela koja se čine nemoguća i zato ih mi, kada se ipak dogode, nazivamo čudesima.
Tako je, bez sumnje, Franjo Tuđman bio izabranik Božji, Božje oruđe, po kojemu je Bog nama Hrvatima darovao konačno ispunjenje vjekovnog sna, da živimo u samostalnoj Domovini, kao svoji na svomu, bez tuđih gospodara. To čudo ostvario je Bog po prvom predsjedniku i vrhovniku Franji Tuđmanu!“
Ne znam kako vi stojite s tim stvarima, ali sve da sam neki nevjerujući alien iz sazviježđa Vega, što se već trilijardu zemaljskih godina peče u ognju paklenom, a kamoli, recimo, obični kakav državotvorni Škot ili Katalonac, imao bih sve razloge ovoga nevelikog svijeta da ozbiljno posumnjam u korupciju na visokoj, pače vrlo doslovno najvišoj razini.
Od Adama čovječanstvo nije bilo gore i grešnije, nikad gramzivije, bešćutnije, okrutnije i sebičnije, Sodoma i Gomora bili su Disneyland prema hladnom i negostoljubivom svijetu kojega smo sagradili, svaki pojedinačni od sedam smrtnih grijeha razvili smo u industriju, a Svemogući od svega zla na ovom svijetu, od sviju ljudskih tuga i nesreća, najvećim problemom suvremenog čovječanstva našao hrvatsku državnu pravicu
Siroti Katalonci, samo njihov primjer, stoljećima su tako usrdno molili svoju državu – eno u Barceloni već punih stotinu trideset godina grade najljepšu katedralu što će je svijet vidjeti – a Hrvati s druge strane, što su onomad na prvi mig iz Moskve masovno pohrlili u komuniste, već do kraja vijeka dobili svoju nezavisnu državu.
I koga pri tom Bog šalje da Hrvatima ostvari to čudo? Boljševičkog ćatu i komunističkog generala što će, kad doživi Prosvjetljenje, za uzora uzeti generalissimusa Francisca Franca, španjolskog diktatora koji je trideset pet godina u pobožnim Kataloncima ubijao i Boga i Državu!
Dobro, čudni su i gdjekad baš nerazumljivi putevi Gospodnji, ali ovaj je od svih vjerojatno najčudniji i najnerazumljiviji. Država je tu, makar i hrvatska, najmanji problem. Iz nekog razloga – a nama nije dato da ga shvatimo – Jahve je od sviju naroda svijeta ovaj put izabrao baš Hrvate, i nije na nama da sumnjamo u njegov politički izbor.
Na nama je, naime, mnogo šira teološka sumnja: od Adama čovječanstvo nije bilo gore i grešnije, nikad gramzivije, bešćutnije, okrutnije i sebičnije, Sodoma i Gomora bili su Disneyland prema hladnom i negostoljubivom svijetu kojega smo sagradili, svaki pojedinačni od sedam smrtnih grijeha razvili smo u industriju, a Svemogući od svega zla na ovom svijetu, od sviju ljudskih tuga i nesreća, najvećim problemom suvremenog čovječanstva našao hrvatsku državnu pravicu.
A i kako ga je riješio – među nama – bolje da nije. “Jel to najbolje što znaš?“, rugaju mu se sićušni tudumi odozdo gledajući Božju državu danas, dvadesetak godina kasnije. Pitate li stoga mene, više bi Hrvatima napravio da im je umjesto vrhovnika poslao jednog jedinog dobrog seoskog učitelja.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
O biblijskoj vjeri
Inteligentna vjera nužno uključuje hermeneutiku demistificiranja. Vjera je ono područje simboličkog na kojem se funkcija obzora neprestano izrođuje u funkciju predmeta, stvarajući idole, religiozne likove iste one iluzije koja u metafizici rađa pojmovima vrhunskoga bića, prve supstancije, apsolutnog mišljenja. Idol je postvarenje obzora u stvar, pad znaka u nadnadaravan i nadkulturan predmet.
Riječi ‘‘idol“ i ‘‘idolatrija“ dolaze iz grčkoga – eidolon: slika i eidololatria: predočavanje, obožavanje. No, kada je riječ o klanjaju idolima, idolopoklonstvu, onda njihovo značenje valja tražiti u Starom zavjetu u kojemu se odnosi na zabranu štovanja tuđih, paganskih bogova kakvi su često bili predočavani u skulpturama koje bi činom poklonstva postajali idolima (kumirima). Grijeh idolopoklonstva (usp. Izl 20.3-6; Pnz 32,21) sastoji se u tome da se slike (predmeti) obožavaju poput bogova, tj. u tome da se obožavaju predodžbe umjesto da se štuje njihov sadržaj.
Upravo odricanje od idokloponstva zahtijeva da odijelimo vjeru od religije, vjeru u ‘‘sve drugo“ od vjerovanja u religijski predmet, tj. ‘‘vjerovati u“ od ‘‘vjerovati da“, štoviše: ‘‘vjerovati u“ od ‘‘vjerovati kome“. Razliku između religije i biblijske vjere moguće je, uopćeno, svesti na razliku između vjere kao prihvaćanja određenih koncepata, pravila i obreda koje omogućuju prostor svetosti za susret s Bogom te vjere kao povjerenja u Boga, u njegov angažman za čovjeka, povjerenja kakvo je prošlo kroz kritičko propitivanje vlastita utemeljenja.
Razliku između religije i biblijske vjere moguće je, uopćeno, svesti na razliku između vjere kao prihvaćanja određenih koncepata, pravila i obreda koje omogućuju prostor svetosti za susret s Bogom te vjere kao povjerenja u Boga, u njegov angažman za čovjeka, povjerenja kakvo je prošlo kroz kritičko propitivanje vlastita utemeljenja
Govori li se o predjezičnom ili hiperjezičnom karakteru pojma ‘‘vjera“, u teološkom i religijskom rječniku javljaju se različiti pojmovi: ‘‘najviša briga“ ili ‘‘jedino potrebno“ izražava vjeru kakva orijentira sve izbore vjerujućega; izraz ‘‘osjećaj apsolutne ovisnosti“ naglašava da je vjera odgovor na prethodnu inicijativu, ‘‘bezuvjetno povjerenje“ izražava da je vjera neodvojiva od nade unatoč razlozima koji idu u prilog očaju.
Svi ovi izrazi govore o paradoksalnoj logici obilja, ali, zapravo, izmiču hermeneutici. Vjera koju hermeneutika može doseći ne može se odvojiti od kretanja interpretacije koja je podiže do jezika: ona za hermeneutiku nije trenutno iskustvo nego uvijek posredovano određenim jezikom koje ju artikulira.
Koncept vjere valja vezati uz samorazumijevanje pred biblijskim tekstom: vjera je stav nekoga tko prihvaća biti interpretiran istodobno kada i on/ona interpretira svijet teksta. Takvim prihvaćanjem hermeneutička koncepcija biblijske vjere opire se svim psihologizantnim redukcijama. Ona, doduše, može biti podvrgnuta lingvističkoj analizi, ali ju nadilazi. Ona može biti definirana teološkim rječnikom i konceptima, ali im prethodi. Vjera je granica svih hermeneutika i istodobno hermeneutičko porijeklo svih interpretacija.
Interpretacija počinje i završava rizikom odgovaranja kakvo nije ni otvoreno ni iscrpljeno komentarom. Iz te pozicije vjera se doista može nazvati ‘‘najvišom brigom“, pristajanjem uz nužnu i jedinu potrebnu stvar iz čijeg temelja orijentiram sebe i sve svoje izbore. No, ‘‘najviša briga“ ostala bi nijemom kada ne bi primala moć riječi iz neprestano započete interpretacije znakova i simbola koji su, ako tako mogu reći, obrazovali i oblikovali ovu brigu tijekom stoljeća.
Osjećaj apsolutne ovisnosti ostao bi slab i neartikuliran osjećaj da nije odgovor na prijedlog ‘‘novoga stvorenja“ koje mi otvara nove mogućnosti postojanja i djelovanja. Bezuvjetno povjerenje bilo bi prazno da se ne oslanja na uvijek iznova obnovljenu interpretaciju događaja-znamenja o kojima piše Sveto pismo – Izlazak u Starom zavjetu i uskrsnuće u Novom zavjetu. To su događaji oslobođenja koji otvaraju i zatvaraju ono najvlastitije moguće moje vlastite slobode i tako za mene postaju Riječju Božjom.
‘‘Najviša briga“ ostala bi nijemom kada ne bi primala moć riječi iz neprestano započete interpretacije znakova i simbola koji su, ako tako mogu reći, obrazovali i oblikovali ovu brigu tijekom stoljeća. Osjećaj apsolutne ovisnosti ostao bi slab i neartikuliran osjećaj da nije odgovor na prijedlog ‘‘novoga stvorenja“ koje mi otvara nove mogućnosti postojanja i djelovanja. Bezuvjetno povjerenje bilo bi prazno da se ne oslanja na uvijek iznova obnovljenu interpretaciju događaja-znamenja o kojima piše Sveto pismo – Izlazak u Starom zavjetu i uskrsnuće u Novom zavjetu. To su događaji oslobođenja koji otvaraju i zatvaraju ono najvlastitije moguće moje vlastite slobode i tako za mene postaju Riječju Božjom
Takva je hermeneutička konstitucija vjere. I takva je prva teološka posljedica neodvojive korelacije između svijeta teksta i njegova prisvajanja. Upravo ono što se u teološkom jeziku naziva vjerom u svijetu biblijskoga teksta konstituira – ‘‘novo stvorenje“. Dva su referencijalna pola u biblijskom tekstu: ‘‘Bog“ i ‘‘novo stvorenje“. Sintagma ‘‘novo stvorenje“ Pavlova je: ‘‘Ako je dakle tko u Kristu, on je novo stvorenje. Staro je prošlo i, gle, novo je nastalo.
Ali je sve od Boga koji nas pomiri sa sobom po Kristu i dade nam službu pomirenja“ (2 Kor 5,17-18). ‘‘Novo stvorenje“ je, dakle, po Pavlu, stvorenje povezano s Kristom u kojem su Bog i svijet pomireni. Ili drugim riječima: otkupljeno, oprošteno, spašeno stvorenje. Zapravo: integrirano sebstvo.
Druga posljedica proizlazi iz distanciranja što ga hermeneutika proizvodi usred razumijevanja sebe ukoliko je to razumijevanje razumijevanje sebe pred tekstom. Budući da se subjekt odnosi na samog sebe u tekstu i budući da se ‘‘struktura razumijevanja“, o kakvoj govori Heidegger, ne može ukloniti iz razumijevanja koje hoće pustiti tekst da govori, sastavni dio razumijevanja sebe pred tekstom jest: samokritika. Postoji bitna artikulacija između kritike religije i samorazumijevanja vjere.
Kritika učitelja sumnje (Marx, Nietzsche i Freud) konstituirana je izvan hermeneutike vjere, poput kritike ideologija ili iluzija. Za hermeneutiku razumijevanja usredotočenu na tekst ova kritika može postati prepoznavanjem izvana i sredstvom unutarnje kritike koja pripada samom radu distanciranja kakav zahtijeva svako samorazumijevanje pred tekstom. Hermeneutika sumnje sastavni je dio svakog prisvajanja smisla, a za njom slijedi dekonstrukcija predrasuda koje onemogućuju tekstu da naprosto bude svijet (teksta).
‘‘Novo stvorenje“ u nama najprije se oblikuje u imaginaciji, ne u volji. Vjera se događa u prostoru imaginacije. Sposobnost da se prepustimo novim mogućnostima prethodi našim odlukama i izborima. Imaginacija je dimenzija subjektivnosti koja odgovara na poetsku moć teksta. Drugim riječima: kada se čitatelj stavi pred tekst da bi sebe razumio, tada tekst govori njegovoj imaginaciji predlažući joj figure njegova oslobođenja.
Dva arhaična i naivna, ali temeljna pola etičke dimenzije religije – strah od kazne, koji prerasta u tabu, te želja za zaštitom, tj. utočištem, glavna su meta Nietzscheove i Freudove kritike religije. Oni, dakle, svatko na svoj način, napadaju iluziju religije, i to ne na području epistemologije ili pozitivizma, nego kao iluziju ljudske svijesti u području kulturnih predodžbi koje prijetnjama kaznom ili nuđenjem utočišta pripadnike religije drže u stanovitoj manipulativnoj pokornosti.
Biblijska je vjera u oštroj suprotnosti s očekivanjem ma kakve nagrade ili utjehe. Ona je obećanje bez jamstva. Vjera, dakle, kakva se probija kroz ‘‘noć“ teologije do ‘‘noći iščekivanja“, vjera u Boga koji ne optužuje niti štiti, nego dopušta da čovjek bude izložen krajnjim opasnostima a da one ne ugrožavaju njegovu ljudskost; vjera u Boga koji je i sam nemoćan i čija nemoć jedina može pomoći čovjeku da bude čovjek ne bojeći se prijetnji kaznama ni utječući se mogućim utočištima. Tek onkraj ove noći ponovno se može naći Bog utjehe i Bog uskrsnuća
Funkcija ničeanske i frojdovske kritike religije jest: njezino apriorno načelo obaveze, iz koje proizlazi i optužba i utjeha, podvrgnuti regresivnoj analizi koja to načelo lišava njegova apriorna karaktera. Stoga vjeru valja osloboditi njezina religijskoga utega kritikom religije, osloboditi ju moralističke vizije svijeta kritikom moralističkoga čitanja biblijskoga teksta kakvo ga ispražnjuje od etičkoga temelja. Takva je vjera proročka. Vjera, dakle, kakvu je, primjerice, imao Job, mudri prorok.
Biblijska je vjera u oštroj suprotnosti s očekivanjem ma kakve nagrade ili utjehe. Ona je obećanje bez jamstva. Vjera, dakle, kakva se probija kroz ‘‘noć“ teologije do ‘‘noći iščekivanja“, vjera u Boga koji ne optužuje niti štiti, nego dopušta da čovjek bude izložen krajnjim opasnostima a da one ne ugrožavaju njegovu ljudskost; vjera u Boga koji je i sam nemoćan i čija nemoć jedina može pomoći čovjeku da bude čovjek ne bojeći se prijetnji kaznama ni utječući se mogućim utočištima. Tek onkraj ove noći ponovno se može naći Bog utjehe i Bog uskrsnuća.
Božje djelovanje je onkraj zakona kompenzacije. Bog ne očekuje nikakvo priznanje za svoju stvarateljsku dobrotu, stoga mu i trebamo služiti ništa ne očekujući za uzvrat. Ovaj modus bivanja ljubav je prema svijetu i kozmosu, ljubav kakva prihvaća patnju, ljubav kakva je sama sebi utjeha i nagrada.
Odricanje što ga vjera traži od mene jest odricanje od svakog znanja o Bogu: željeti ‘‘znati istinu“ i baviti se dokazivanjem Božje opstojnosti znači, zapravo, tražiti najviše jamstvo za nas same. Tražiti u Bogu jamstvo za našu želju da u njemu imamo najviše jamstvo znači koristiti Boga kao jamstvo da nas ništa ne može dovesti u pitanje pred ‘‘odricanjem od sebe samih“.
No, vjera je upravo suprotno od takvoga jamstva – ona je rizik na koji pristajemo stavljajući svoj život pod znak Krista koji se odrekao sviju jamstava, čak i Božjega. Što dalje idemo na putu ‘‘gubitka života“, više nas prožima Isusov poziv da ‘‘zadobijemo život“. Biblijski Bog ništa ne jamči, čak ni sebe, kao izvjesno, nego obećava kao sadržaj nade.
Savjeti za dobar život
Postoji li sreća? Vjerojatno ne, ali papa Franjo je iznio neka načela koja mogu pomoći ljudima da žive bolje. To je učinio u jednom razgovoru za podlistak Viva argentinskog lista Clarín.
Među porukama koje je poslao je i ona da bi ljudi bili mnogo sretniji kad bi se prestali toliko truditi da privole druge na svoju vjeru jer da Crkva raste privlačenjem, a ne prozelitizmom (nasrtljivim nastojanjem za preobraćenje) te da se najbolje do nekoga može doprijeti razgovorom.
Među porukama koje je poslao je i ona da bi ljudi bili mnogo sretniji kad bi se prestali toliko truditi da privole druge na svoju vjeru jer da Crkva raste privlačenjem, a ne prozelitizmom (nasrtljivim nastojanjem za preobraćenje) te da se najbolje do nekoga može doprijeti razgovorom
Živi i pusti druge živjeti, zaboravi negativno i poštuj tuđa uvjerenja
1. “Živi i pusti živjeti” – prvi savjet koji je papa Franjo iznio, a na koji ga je nadahnula uzrečica koja vlada u Rimu: “Idi naprijed i pusti da i drugi učine isto.”
2. “Posveti sve drugima” – proizlazi iz misli da, ako se netko zatvori u sebe, postaje egoist.
3. “Kreći se s vedrinom” – sposobnost benevolentnog i skromnog držanja prava je životna vedrina.
4. “Igraj se s djecom” – roditelji rade i često i ne susreću vlastitu djecu. Konzumerizam je utjecao da izgubimo zdravu kulturu.
5. “Provedi nedjelju u obitelji” – razgovarajući nedavno sa sveučilišnom zajednicom i radnicima, svi su govorili o potrebi za neradnom nedjeljom. Nedjelja je za obitelj.
“Brzo zaboravi negativne stvari” – potreba da se o drugome govori loše znači nemati samopouzdanje, znači ne štovati sebe. Drugim riječima, osjećam se tako nisko da, umjesto da se pokušam podići, nastojim uniziti drugoga
6. “Pomognimo mladima naći zaposlenje” – moramo biti kreativni u tom smislu jer, ako ne nađu posao, upadaju u drogu.
7. “Poštuj prirodu” – moramo poštovati stvoreno, a to ne činimo.
8. “Brzo zaboravi negativne stvari” – potreba da se o drugome govori loše znači nemati samopouzdanje, znači ne štovati sebe.
Drugim riječima, osjećam se tako nisko da, umjesto da se pokušam podići, nastojim uniziti drugoga.
9. “Poštuj onoga tko misli drugačije od tebe” – religijski prozelitizam je najgora moguća stvar, ona paralizira. Govorim s tobom da te uvjerim – ne. Crkva raste kada privlači, a ne zbog prozelitizma.
10. “Aktivno traži mir” – mir se brka s mirnoćom. Međutim, nikada nema mirnoće, uvijek je aktivan mir.
Progon kršćana
Prošle nedjelje je bio Međunarodni dan molitve za progonjene kršćane. Istog vikenda je kao ciljani podsjetnik svijet obišla vijest o novom valu nasilja protiv kršćanskih crkava i vjernika u Nigeriji gdje islamski militanti ruše i spaljuju kršćanske bogomolje različitih denominacija, otimaju zemlju i kuće te na najbrutalniji način protjeruju kršćane iz područja u kojima žele silom nametnuti šerijatski zakon.
U prošlosti su kršćani progonili muslimane, a danas muslimani progone kršćane. Tako otprilike ide jedna sve češće ponavljana tvrdnja kojom se pokušava, neprikladnim povijesnim komparacijama, relativizirati zlo religijskog čišćenja, nepojmljivog za 21. stoljeće. S druge strane se, uz sve rezerve i kvalifikacije, mora priznati kako takva uvelike pojednostavljena shematska usporedba ipak nije daleko od istine.
Kršćane se danas progoni, u najboljem slučaju otvoreno diskriminira. a u najgorem fizički zlostavlja pa čak i ubija, u više od 40 zemalja svijeta i to s neočekivanim trendom porasta. Oko 250 milijuna osoba je u našem vremenu izloženo progonstvima zbog svoje kršćanske vjere. Ti su progoni različitih oblika i intenziteta, od prisilnih obraćenja, torture, nasilja, zatvaranja pa čak i javnih smaknuća i rušenja kršćanskih bogomolja te zapljene materijalnih dobara crkava i vjernika
Kršćane se danas progoni, u najboljem slučaju otvoreno diskriminira, a u najgorem fizički zlostavlja pa čak i ubija, u više od 40 zemalja svijeta i to s neočekivanim trendom porasta. Oko 250 milijuna osoba je u našem vremenu izloženo progonstvima zbog svoje kršćanske vjere. Ti su progoni različitih oblika i intenziteta, od prisilnih obraćenja, torture, nasilja, zatvaranja pa čak i javnih smaknuća i rušenja kršćanskih bogomolja te zapljene materijalnih dobara crkava i vjernika.
Tko su najgori progonitelji kršćana i zašto? Na prvom mjestu je neostaljinistička i od svijeta izolirana Sjeverna Koreja koja kršćane progoni iz pseudoideoloških razloga. U toj se zemlji trenutno nalazi negdje između 50 tisuća i 70 tisuća kršćana u zatvorima i logorima za prisilni rad jer se nisu htjeli javno odreći svoje vjere.
Antiteističku Sjevernu Koreju po brutalnosti i sustavnom progonu onih koji vjeruju na drugačiji način slijede uglavnom islamske zemlje. Najnovije globalne analize stupnjuju ih ovim redoslijedom: Somalija, Sirija, Irak, Afganistan, Saudijska Arabija, Maldivi, Pakistan, Iran, Jemen i tako dalje.
Hoće li se ostvariti zla predviđanja da će do kraja ovog desetljeća Bliski istok biti očišćen od kršćana? To je pitanje koje se danas nerijetko postavlja u mnogim civiliziranim krugovima. Kršćane koji su u tim zemljama prisutni od samih početaka se sustavno protjeruje ne samo iz religioznih nego i političkih razloga jer ih se drži pripadnicima vjere neprijateljski nastrojenih zapadnih zemalja, posebno Sjedinjenih Američkih Država, koje su zbog preferencijalnog tretmana Izraela i nedavnih vojnih intervencija u tom dijelu svijeta na lošem glasu među svim arapskim narodima i u Iranu.
Najzorniji primjer gore navedene zabrinutosti je Irak, zemlja u kojoj je prije dolaska američkih vojnih snaga živjelo oko 1,5 milijuna kršćana. Danas je taj broj reduciran na svega nekoliko stotina tisuća koji su pod posebnim pritiskom otkada je takozvana Iračka islamska armija, ključni saveznik Al-Kaide u Iraku, javno proklamirala kako su ”sve ustanove, organizacije, centri, vođe i sljedbenici kršćanstva legitimni ciljevi”.
Hoće li se ostvariti zla predviđanja da će do kraja ovog desetljeća Bliski istok biti očišćen od kršćana? To je pitanje koje se danas nerijetko postavlja u mnogim civiliziranim krugovima globalnih senzibiliteta. Kršćane koji su u tim zemljama prisutni od samih početaka se sustavno protjeruje ne samo iz religioznih nego i političkih razloga jer ih se drži pripadnicima vjere neprijateljski nastrojenih zapadnih zemalja, posebno Sjedinjenih Američkih Država…
Svjetska javnost je na dramu iračkih kršćana upozorena brutalnim masakrom katolika za vrijeme mise u Bagdadu 2010. godine. U nenajavljenom napadu na crkvu punu vjernika ubijeno je šezdesetak ljudi, uključivši dva svećenika, a još veći broj ozbiljno ozlijeđen.
Papa Benedikt XVI. je taj napad osudio kao ”apsurdno i okrutno nasilje protiv nezaštićenih ljudi, okupljenih u Božjoj kući, mjestu ljubavi i pomirenja”. A hrabri bagdadski biskup Yousif Mansoor je tada upozorio iračke vlasti i svijet kako cilj terorista nije bio nasumce ubiti ljude koji su došli na bogoslužje, nego ubiti nadu i utjerati strah kako bi se preostale kršćane natjeralo da bježe iz svoje domovine Iraka.
Poslije bagdadskog masakra, odvažnih javnih nastupa biskupa Mansoora i drugih njime ohrabrenih lidera progonjenih kršćana u bliskoistočnim i afričkim zemljama s islamskom većinom, zapadni su mediji počeli intenzivnije pratiti fenomen suvremenog progona kršćana, koji čine vlasti i ekstremisti jedne druge monoteističke religije, a koji je dotle zanemarivan zbog nerazumljive religijsko-političke korektnosti. Organizacijama i udrugama za ljudska prava i vjerske slobode su se po prvi puta u novijoj povijesti pridružili međunarodni i nacionalni politički lideri, a o progonu kršćana se konačno progovorilo i u parlamentima europskih demokratskih zemalja.
Saudijska Arabija je fenomen za sebe jer spada među zemlje s najmanje vjerskih sloboda, a da se o tome u svijetu najmanje zna i govori. Sve religije osim islamske su zakonom zabranjene, a za obraćenje muslimana na drugu vjeru je predviđena smrtna kazna koja prijeti i onome koji bi na bilo koji način bio posrednikom nedopuštene konverzije.
Iako u Saudijskoj Arabiji živi oko 800 tisuća kršćana, uglavnom doseljenih radnika s Filipina, njima je zabranjeno svako izražavanje vlastite vjere. Andy Dipper, ravnatelj organizacije Release International, upućuje na skandalozni paradoks: ”Postoji urota oko Saudijaca, vjerojatno zato jer Zapad želi njihovu naftu i novac.
U mnogim do nedavno umjerenim afričkim zemljama, pa čak i u nekim zapadnim demokracijama, raste broj ekstremističkih organizacija i fanatiziranih interpretacija pojmova poput ”džihad” kao poziva na nasilje protiv drugih i različitih. U njihovim glavama nema mjesta za društveni i religijski pluralizam, a nedostatkom edukacije (…) i odgoja savjesti za slobodu oni postaju instrumenti mržnje i sijači smrti…
No, radi se o vladi koja primjenjuje smrtnu kaznu za svoje građane koji žele slobodu izbora vlastite vjere. S jedne strane, Saudijci zabranjuju bilo koju vrstu kršćanske literature, a s druge strane troše milijarde dolara na širenje islama u svijetu.”
U Africi kršćani su, osim u (sjevernoj) Nigeriji, progonjeni u svim zemljama s muslimanskom većinom, a najbrutalnije u Somaliji i Sudanu. U više zemalja srednje Afrike, gdje se susreću rastuće kršćanstvo i agresivni islam, fanatizirani i najčešće naoružani ekstremisti su si postavili za cilj da kršćane silom prevedu na muslimansku vjeru ili ih protjeraju iz svojih područja kako bi pripremili put za nametanje šerijatskog zakona. Umjereni i progresivno usmjereni imami su u takvom kontekstu ponajčešće natjerani na šutnju zbog straha za svoje i živote svojih obitelji.
U mnogim do nedavno umjerenim afričkim zemljama, pa čak i u nekim zapadnim demokracijama, raste broj ekstremističkih organizacija i fanatiziranih interpretacija pojmova poput ”džihad” kao poziva na nasilje protiv drugih i različitih. U njihovim glavama nema mjesta za društveni i religijski pluralizam, a nedostatkom edukacije (koju svode isključivo na indoktrinaciju) i odgoja savjesti za slobodu oni postaju instrumenti mržnje i sijači smrti koji žele silom kotač povijesti vratiti u predmodernu eru robovanja nekritičkim religijama i neupitnim autoritetima.
Zaključimo podsjetnikom kako je već prije pola stoljeća Drugi vatikanski sabor (ne bez otpora u samom vrhu kurije) promijenio način razmišljanja o slobodi vjere i savjesti u Katoličkoj crkvi i suvremenom društvu.
Deklaracija o vjerskoj slobodi (Dignitatis Humanae) nepogrešivo teološki utemeljuje i etički usmjerava: ”Ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Ta se sloboda sastoji u tome što svi ljudi moraju biti slobodni od prisile bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprečavan da postupa po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima (…) pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma.”
Proces za Freda i Bojana
Toliko dugo već stožeraši, šatoraši i njihovi medijski logističari razvlače svoju omiljenu priču o Bojanu Glavaševiću koji, po njima, nije dostojan ni svojega oca ni njegove žrtve, da je bilo samo pitanje trenutka kada će nasrnuti i na ono u ime čega, verbalno i bukvalno, cipelare nedostojnoga mu sina – na lik i djelo Siniše Glavaševića.
Tog zahvalnog posla se naposljetku prihvatio portal poznat po suptilnom bavljenju pitanjima očinstva, portal koji je prošloga tjedna sa svoje srpske adrese pustio u optjecaj ”ekskluzivno otkriće” iz arhiva Stasija i KGB-a da je Angela Merkel začeta ubrizgavanjem zamrznute sperme Adolfa Hitlera u maternicu Gretl Braun, najmlađe sestre Führerove supruge Eve, te da je u tajnom ugovoru sklopljenom između SAD-a, SSSR-a i Vatikana zapisano da će se toj djevojčici jednoga dana dati internacionalna moć.
Toliko dugo već stožeraši, šatoraši i njihovi medijski logističari razvlače svoju omiljenu priču o Bojanu Glavaševiću koji, po njima, nije dostojan ni svojega oca ni njegove žrtve, da je bilo samo pitanje trenutka kada će nasrnuti i na ono u ime čega, verbalno i bukvalno, cipelare nedostojnoga mu sina – na lik i djelo Siniše Glavaševića
Dok su se srpski trudbenici s multišovenskog portala Dnevno.hr/rs/ba manijakalno oblizivali nad Hitlerovim izlučevinama iz kojih je zavjerom Kominterne, Vatikana i Bijele kuće nastala današnja njemačka kancelarka, njihova su se hrvatska braća proslavila jednako ekskluzivnim i jednako umobolnim ”otkrićem” da je otac Bojana Glavaševića s ovoga svijeta otišao bez zaslužene kazne za svoje izdajničko djelovanje protiv Republike Hrvatske.
”Onoga trenutka kada je ubijen na Ovčari, Siniša Glavašević je postao hrvatski mučenik i nacionalna vrijednost. Bi li to izabrao za života nitko danas ne može sigurno reći”, kreće kolumnist portala Dnevno.hr po imenu Marko Ljubić u obračun s legendarnim vukovarskim novinarom, dijagnosticirajući da je ”njegovo radno mjesto od njega, sasvim slučajno, učinilo dnevni glas hrvatskom narodu, signal da je Vukovar još uvijek živ”.
Siniši Glavaševiću doduše priznaje da je ”u teškim okolnostima radio svoj posao” i da je ”očito imao minimum časti pa nije htio bježati još dok je mogao”. No, ni to što je 1991. ostao u Vukovaru sve do strašnoga kraja opsade grada, pa i po cijenu vlastitoga života, Glavaševića ne oslobađa od sumnjičavosti portalskoga heroja iz 2014. koji – valjda u znak posebnoga pijeteta prema žrtvi Ovčare – nalazi za shodno nagađati: ”Ne znamo ni kamo bi bježao, ni je li njegova intimna domovina bila samostalna Hrvatska ili Jugoslavija.”
Ali taj čovjek ”upitne intimne domovine” nije bježao. Ni pred srpskim zločincima koji su ga likvidirali na Ovčari i time ga, prema Ljubiću, potpuno nezasluženo pretvorili u hrvatsku ”nacionalnu vrijednost”. A ni pred pravnom državom Hrvatsku kojoj, na Ljubićevo žaljenje, nije dopao šaka.
Mentalni je sklop kolumnista koji sve povratnike iz srpskih logora smatra prijetnjom za hrvatsku nacionalnu sigurnost navlas isti onome u glavama OZN-inih isljednika i ostalih perjanica jugoslavenske komunističke represije poslije Drugog svjetskog rata
”Da je zapovjedništvo obrane Vukovara bilo zapovjedništvo izgrađene vojske, da je Hrvatska tada bila država kakvom je se danas predstavlja kada joj se tovare na leđa, usprkos svemu, rijetki zločini lešinara u njezino ime, Siniša Glavašević bi zbog čuvene optužnice protiv vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske u ratu završio na vojnom sudu kao izdajnik. Svojim je pozivom snažno propagandno oslabio obranu zemlje, a morao je biti svjestan pa i zbog svojih javljanja na Hrvatskom radiju – masovnih nacionalnih empatija hrvatskog naroda.” – ispravlja portal Dnevno.hr 2014. propust hrvatskoga pravosuđa iz 1991.
A uzgred donosi i pravorijek u slučaju ”izdajnikova” sina Bojana Glavaševića: ”On jednostavno Hrvatsku drži odgovornom za smrt svoga oca, jer, da nije bilo zahtjeva za slobodom hrvatskoga naroda – Bojan bi danas imao živoga oca, novinara Radio Vukovara! A Hrvatske ne bi bilo.”
Drugačije je stoga, drži pravdoljubivi kolumnist, Hrvatska trebala s Vukovarcima, kako s mrtvima, tako i s onima koji su uspjeli preživjeti torturu u srpskim logorima. Ponajprije s Predragom Matićem i Željkom Sabom koji upravo zbog toga što su bili logoraši ”nikada nisu smjeli preuzeti visoke državne funkcije, jer nitko ne stavlja nacionalnu sigurnost na kocku tipujući na to kako nekoga tortura u logoru nije – slomila”.
Ako taj totalitarni nacionalistički um (…) nije u stanju organizirati procese nalik dahauškima, nego za početak ”samo” podmuklo zagovarati lustraciju svih vukovarskih logoraša, krivih što su preživjeli mučenja i ponižavanja, to ne znači da se već koliko sutra – uz blagoslov Kaptola i uz vlastohleplje o-zna-se koje stranke – neće dokraja razmahati i razmahnitati
Odmah slijedi i Ljubićevo bestidno pitanje ”Bi li se netko smio kladiti danas znajući Matića i Sabu da njih – nije?”, u kojemu bi se, kao u rečenici koja mu je prethodila, trebali prepoznati ne samo imenovani logoraši, nego i svi ostali koji su prošli kroz logorski inferno.
Jer neskrivena poruka tog oznaškog uma glasi da Hrvatska i dan-danas mora biti sumnjičava prema svima njima, i to samo zato što su se iz logora vratili živi.
Poruka je to, kažem, oznaškog uma, jer je mentalni sklop kolumnista koji sve povratnike iz srpskih logora smatra prijetnjom za hrvatsku nacionalnu sigurnost navlas isti onome u glavama OZN-inih isljednika i ostalih perjanica jugoslavenske komunističke represije poslije Drugog svjetskog rata, u glavama svih onih koji su ljude – samo zato što su se živi vratili iz Dachaua i ostalih nacističkih konc-logora – izvodili na montirane ”dahauške” procese, da bi ih pod optužbom za kolaboraciju s neprijateljem, izdaju i špijunažu, osuđivali na smrt ili na tešku robiju, a potom te kazne ”u ime naroda” revno provodili u djelo.
Pa ako taj totalitarni nacionalistički um danas, zbog objektivnih poteškoća, nije u stanju organizirati procese nalik dahauškima, nego za početak ”samo” podmuklo zagovarati lustraciju svih vukovarskih logoraša, krivih što su preživjeli mučenja i ponižavanja, to ne znači da se već koliko sutra – uz blagoslov Kaptola i uz vlastohleplje o-zna-se koje stranke – neće dokraja razmahati i razmahnitati.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
- « Previous Page
- 1
- …
- 6
- 7
- 8
- 9
- 10
- …
- 15
- Next Page »