Jest, sramota je. To da kompletno vodstvo nacionalnog nogometnog saveza – uključujući izbornika i isključujući formalnog predsjednika te stvarnog gazdu – bude napadnuto usred vlastite države, na odmorištu na autocesti, s pravom se izrodilo u prvoklasni skandal. Barem na simboličnoj razini budući da se, kako se doznalo kasnije, sve završilo s dva ili tri šamara, jednim razbijenim retrovizorom i jednom bačenom plastičnom bocom. [Read more…]
Trčao je i za njih i za nas
Vijest je objavljena u subotu 14., u rano popodne: na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu umro je Franjo Mihalić. Oni kojih bi se ta vijest mogla stvarno ticati također su većinom mrtvi, ili su se početkom devedesetih podvrgli autohipnozi, te se više i ne sjećaju što im je značio ovaj čovjek.
Njegova biografija vrlo je karakteristična za naše dvadeseto stoljeće, pa se čini da su tisuće ljudi proživjele navlas istu sudbinu: rodio se 1920. u Velikoj Ludini pokraj Kutine, u obitelji siromašnog krojača, kao deseto od dvanaestoro djece. Bio je trogodišnjak kada su se preselili u Zagreb.
Onima koji su ga voljeli ostaje vjera da je Mihalić izbjegavao ustašku uniformu jer su se njoj protivila Mihalićeva moralna i ideološka uvjerenja. Može biti i da je tako. Isto kao što može biti i samo to da je bio oprezan čovjek. Kako god bilo, uspijevao je izbjeći novačenje sve do pred kraj rata, kada je mobiliziran u Hrvatske oružane snage, već u vrijeme kada se pred slom i preokret taktični izbrisala razlika između ustaša i domobrana, e da bi se zločinačka stranačka formacija slila i pretvorila u bezazlenu teritorijalnu obranu
Sportom se počinje baviti još u pučkoj školi, igra nogomet za NK Grafičar i upoznaje tri godine mlađeg Stjepana Bobeka, koji nastupa za suparnički NK Ličanin. Osim što će postati najbolji prijatelji, proći će istu zemljopisnu i životnu putanju. Prvi kao najbolji atletičar u povijesti jedne zemlje, a drugi kao nogometaš.
Ali do toga mora proći vremena, i mora se dogoditi sljedeće: Franjo (kojeg su već zvali Jura) rano se zapošljava, jer treba od nečega živjeti, pa odustaje od nogometa. Kupio je bicikl da s njime ide u tiskaru, gdje je radio kao tiskarski pomoćnik i šegrt. U tiskarstvu nije načinio karijeru, nije stasao do ručnog slagača (ili slovoslagara), ali je zato postao prvak u biciklizmu. Lomio je ruke i noge, i imao dosta nevolja sa svojim biciklom, ali onda je 1940. nekim sretnim slučajem došao u Atletski klub Concordia, i počeo trčati na srednje i duge pruge.
U NDH Franjo Mihalić bio je državni reprezentativac, premda baš i nije bilo natjecanja na kojima su sportaši iz ove države mogli nastupati. Ustaša nije postao, ali zašto nije, to nikada nećemo do kraja znati, jer se kasnija njegova biografija tako razvijala da će činjenice tog vremena biti, uglavnom, prešućene.
Onima koji su ga voljeli ostaje vjera da je Mihalić izbjegavao ustašku uniformu jer su se njoj protivila Mihalićeva moralna i ideološka uvjerenja. Može biti i da je tako. Isto kao što može biti i samo to da je bio oprezan čovjek. Kako god bilo, uspijevao je izbjeći novačenje sve do pred kraj rata, kada je mobiliziran u Hrvatske oružane snage, već u vrijeme kada se pred slom i preokret taktični izbrisala razlika između ustaša i domobrana, e da bi se zločinačka stranačka formacija slila i pretvorila u bezazlenu teritorijalnu obranu.
Tada je imao sreće da izbjegne put prema Blajburškome polju, i da oslobođenje dočeka bez ideološke stigme. Samo dvadesetak dana kasnije, 25. svibnja 1945. predao je, u ime naroda i omladine Hrvatske, štafetu maršalu Titu.
Nekoliko mjeseci zatim našao se među osnivačima Omladinskog fiskulturnog društva Mladost i obnoviteljima zagrebačke atletike. Za taj je klub nastupao sve do 1947, kada mu kao dvadesetsedmogodišnjaku stiže poziv za vojsku. Služi je u Subotici, gdje timari konje u jednoj od posljednjih konjaničkih jedinica, sve dok Artur Takač nije urgirao da ga se, kao perspektivnog sportaša, prebaci u Beograd. I tek tada, već u kasnim godinama za sportaša, započinje velika karijera Franje Mihalića.
Sljedećih godina pobjeđuje na najvećim svjetskim maratonskim utrkama u Bostonu, São Paolu, Ateni, Moskvi i Tokiju, a s trideset i dvije debitira na Olimpijskim igrama u Helsinkiju, gdje u utrci na deset tisuća metara zauzima osamnaesto mjesto. Četiri godine kasnije priredio je podvig karijere: drugi je u olimpijskoj maratonskoj utrci u Melbourneu, iza Francuza Alaina Mimouna.
Četrdesetak godina kasnije, i Franjo Mihalić ostaje bez domovine, što god mu ona bila: Jugoslavija nestaje, Hrvatska ga neće, Srbija u njemu nalazi Hrvata. Tako je to kad započne rat. Kasnije će se za njega stvari popraviti? Ili neće? U toj melburnskoj utrci Emil Zatopek, najbolji bijeli maratonac u povijesti, završava na šestom mjestu
Bio je to, vjerojatno, i najslaviji maraton u suvremenoj povijesti, u kojemu se, kako to već zna biti, osim sportskoga i političkog umiješao i argument sudbine, pa je priča o maratonu postala pričom o jednoj epohi i njezinim, uglavnom tragičnim junacima. Alain Mimoun bio je rođeni Alžirac, kojemu je njegova domovina upravo izmicala pod nogama, kao što će se izmaknuti i Albertu Camusu.
Četrdesetak godina kasnije, i Franjo Mihalić ostaje bez domovine, što god mu ona bila: Jugoslavija nestaje, Hrvatska ga neće, Srbija u njemu nalazi Hrvata. Tako je to kad započne rat. Kasnije će se za njega stvari popraviti? Ili neće? U toj melburnskoj utrci Emil Zatopek, najbolji bijeli maratonac u povijesti, završava na šestom mjestu.
Ali za Mihalića to nije kraj: četiri godine kasnije, u Rimu se pojavio kao četrdesetogodišnjak, gdje je trčao pet minuta brže nego u Melbourneu, što je bilo dovoljno za dvanaesto mjesto. Bila je to već druga atletska i trkačka era, mnogo bliža današnjemu dobu, u kojoj je pobjeđivao bosonogi Etiopljanin Abebe Bikila. Stari je Franjo Mihalić za njim zaostao punih šest minuta, i nadživio ga za više od četrdeset godina.
Franjo Mihalić trčao je za Atletski klub Partizan, dok je Stjepan Bobek bio centarfor Fudbalskog kluba Partizan. Obojica su u Beogradu proveli živote, ali za razliku od Bobeka, Mihalić se nije javno požalio na to da je odbačen u Hrvatskoj i u Zagrebu. Radio je kao atletski trener, i do vrlo kasnih godina sudjelovao u veteranskim utrkama. Kada više nije mogao trčati, bavio se brzim hodanjem.
Još donedavno bio je vrlo vitalan i pojavljivao se u televizijskim emisijama, kao ikona jednog vremena i kao čovjek koji je ostao željan života. Nikada nije ništa tražio, osim da ga se pusti da trči. Netko je izračunao da je tokom karijere istrčao sto šezdeset i pet tisuća kilometara. Je li to zbroj kilometara u svim njegovim utrkama, ili se računaju i treninzi? Kako god bilo, Franjo Mihalić, zvani Jura, četiri puta je optrčao zemaljsku kuglu. Umro je četiri i pol godine nakon Stjepana Bobeka.
Neki dan se hrvatska diplomatska misija u Madridu pobunila što su organizatori najveće svjetske izložbe o Nikoli Tesli izbjegli spomenuti da se ovaj američki znanstvenik srpskoga roda i podrijetla rodio u Hrvatskoj. Savjetnica u hrvatskome veleposlanstvu Karmen Šešelja citirala je u tu svrhu onu znamenitu Teslinu izjavu da se jednako ponosi svojom hrvatskom domovinom i svojim srpskim porijeklom.
Da bi Tesla, makar i simbolično, pripadao Hrvatima, Hrvati bi ga morali prihvaćati kao Srbina, a s njime i sve druge njegove sunarodnike. Odnos prema živim hrvatskim Srbima zapravo je odnos prema Nikoli Tesli. A Franjo Mihalić trčao je i za njih i za nas
Još da je spomenula i to da mu je posljednja želja bila da mu hrvatski violinist Zlatko Baloković na pogrebu odsvira melodiju “Tamo daleko”, gospođa Šešelja pohrvatila bi Teslu taman koliko treba.
Odakle Tesla u priči o Franji Mihaliću? Osim što su obojica bili svoji ljudi, koji su se visoko uzdigli iznad zajednice u kojoj su rođeni, legende o njima moguće su samo ako se s poštovanjem tretira njihova dvostruka pripadnost, ako ih se prihvaća i s jedne i s druge strane.
Da bi Tesla, makar i simbolično, pripadao Hrvatima, Hrvati bi ga morali prihvaćati kao Srbina, a s njime i sve druge njegove sunarodnike. Odnos prema živim hrvatskim Srbima zapravo je odnos prema Nikoli Tesli. A Franjo Mihalić trčao je i za njih i za nas.
(Prenosimo s autorova portala).
Veličanstveni Poskokovi
(Opaska uredništva: Prvo poglavlje romana ”Veličanstveni poskokovi”, nastavak ”Čuda u Poskokovoj Dragi”, objavljeno ovih dana u izdanju Hena Com iz Zagreba, poziv je da ga nabavite i uživate jer vas Tomić, pardon, ”Ante Tomić Veličanstveni”, kako je napisao Ivo Stivičić, “Sve ono što je Ante Tomić dosad napisao – romani, priče, filmski scenariji, kazališne drame, i posebno tjedne kolumne – bilo je trasiranje puta za ovaj roman. ‘Veličanstveni Poskokovi’ su puna mjera Tomićeve zrelosti u kojoj je hrabrost jedna od njegovih najprepoznatljivijih odlika.
Ante Tomić je pisac jednostavnoga sloga, a slojevite i jake osobnosti. Njegov duhovni hod ‘s brijega na brig’ i natrag ‘s briga na brijeg’ dramatski je uvjerljiv i koloritno složen. Čist je, kratak i jasan, a kreiranje intriga preporuka je za scensku interpretaciju. Potkupljivi, lažljivi, pokvareni, kriminalno i mafijaški organizirani Poskokovi tijelom su naši, ali Tomićev je glas uteg na vazi našega boljeg duha.”) [Read more…]
Hajduk na Rivi, bolji od nas
Đir oko Poljuda prošle subote, koju minutu nakon 17 sati, baš kad je Hajduku poništen regularan gol na utakmici (i to s klubom čiji navijači osnivaju novi klub jer im je svega i s pravom dosta), dakle na utakmici koja se igrala bez publike i navijača, ali, ispada, i bez igrača i strasti, bar s Hajdukove strane.
U mraku cesta, u polumraku raspoređeni redari i prigodno oslabljene snage MUP-a na par punktova, pod reflektorima nogomet koji nitko ne gleda niti zapravo igra.
Tek, između rukometa, jedrenja i vaterpola, povremeno, glas Srđana Fabijanca u klasičnom izdanju reda sporta pa reda glazbe na radiju.
Što se odvijalo tri sata ranije na rivi nije potrebno prepričavati. Bilo je i publike i navijača, i strasti i razuma. Transparenti su poslikani i prokomentirani. Jedan mi je posebno zapeo za oko jer je bio posvećen Luki Podrugu.
Najnovija epizoda slučaja splitski Hajduk barem u jednom i najvažnijem aspektu nije ogledalo društva. Bolja je od njega za klasu, reklo bi se: liga prvaka u odnosu na drugu županijsku. Taj je aspekt vezan uz projekt udruge Naš Hajduk, odnosno model upravljanja splitskim klubom, model koji je već dijelom zaživio, a mogao bi, ako se stvari budu odvijale u željenom smjeru, predstavljati najznačajniju demokratsku točku ne samo u sportskom polju nego i šire, dakle u onome što se naziva društvom i zapravo se ne zna čije je ogledalo
Što se događalo čitav prošli tjedan jednako je tako bezrazložno spominjati jer su svi akteri ostali na svojim pozicijama, samo što se u glasnoj debati nešto češće spominjalo “civiliziranoj” situaciji prikladna opća mjesta kao što su “dijalog” i fraze tipa “sjesti za zajednički stol”.
Dežurni interpretatori su očekivano posegnuli za usporedbom da je nogomet ogledalo društva odnosno, je li, kako to već ide, nogomet je samo društvo u malom, indeks, pokazatelj, zgusnuta slika socijalnih tenzija itd.
Najnovija epizoda slučaja splitski Hajduk barem u jednom i najvažnijem aspektu nije ogledalo društva. Bolja je od njega za klasu, reklo bi se: liga prvaka u odnosu na drugu županijsku.
Taj je aspekt vezan uz projekt udruge Naš Hajduk, odnosno model upravljanja splitskim klubom, model koji je već dijelom zaživio, a mogao bi, ako se stvari budu odvijale u željenom smjeru, predstavljati najznačajniju demokratsku točku ne samo u sportskom polju nego i šire, dakle u onome što se naziva društvom i zapravo se ne zna čije je ogledalo.
Vrijedi donekle iznova uputiti na kontekst u kojem Naš Hajduk nastoji da Hajduk postane opet naš, i to ne samo navijačko-simbolički nego zapravo. Naime, restauracija kapitalizma u istočnom i jugoistočnom dijelu nekad socijalističke Europe, posve nereflektirana kad je riječ o sportu ili, da budemo precizniji, o onome što pokriva složeni izraz sportskog polja, uključujući sve elemente njegove cirkulacije, infrastrukturu, institucionalni raspored i aktere, pa i njegovu autonomiju.
Doduše, možda pretjerujemo s odrednicom ”posve”, ali ono refleksije što je posvećeno tranzicijskim procesima u sportskom polju uglavnom je unisono motivski prilagođeno restauracijskim vrijednostima.
Unutar tako oblikovanog okvira u pravilu se ističu dvije teme, ključne sa stajališta dominantne ideologije: ekonomska – u vidu priželjkivane prilagodbe sporta novim uvjetima, s pripadajućim kompletnim repertoarom poduzetničko-investicijske stilistike, i politička – koja nemilice eksploatira ulogu sporta u oblikovanju nacionalnog identiteta, njegove ekscesne nacionalističke ili fašističke rituale i navijačko nasilje.
Bez lažne patetike: činjenica da bi Hajdukom upravljali oni kojima je do Hajduka najviše stalo ima, u postojećim hrvatskim okolnostima, snagu gotovo jednaku znamenitom klupskom obraćanju s Visa – nešto što mijenja percepciju, nešto što motivira komforne, poluzainteresirane, neodlučne i prestrašene, nešto što se cinicima može vratiti kao bumerang
U međuvremenu se Europom širi pokret otpora “modernom nogometu” čije su temeljne vrijednosti zapravo utkane u projekt Naš Hajduk. U Engleskoj je, naprimjer, taj pokret u novije vrijeme poznat kao punk football ili pankerski nogomet.
Dosezi navijačkih udruženja nezadovoljnih financijskom destrukcijom klubova zasad se mogu prepoznati u nekoliko koraka: od uspostave moralno-poslovnih orijentira (ili kodeksa) do utjecaja na političku raspravu koja je svojedobno kroz laburističku dezorijentiranu optiku predlagala zakonsko usvajanje 25 postotnog navijačkog prvokupa u prodaji kluba ili pak regulativu koja će prilikom kupnje uključivati neka dodatna jamstva posredno vezana i uz zajednicu.
FC United of Manchester, AFC Wimbledon, Exeter City ili Portsmouth, samo su neki primjeri navijačkog vlasništva, nastali iz potrebe za osmišljavanjem drukčije politike u nogometu, reakcije oprečne politici kluba na čijim su tribinama proveli pola života.
Najdalje su u tom smislu dospjeli navijači nekadašnjeg prvoligaša Portsmoutha koji su, nakon višegodišnje financijske i organizacijske kalvarije kluba, preuzeli njegovo vlasništvo, ali su uspjeli postati i vlasnici stadiona. Možda je igra vlasništvom simboličkog kapitala samo prvi i važan korak, ali kad počne zaposjedanje nekretnina, stvari naglo poprimaju ozbiljniju dimenziju. I tu svoje mjesto zauzima i Naš Hajduk.
Bez lažne patetike: činjenica da bi Hajdukom upravljali oni kojima je do Hajduka najviše stalo ima, u postojećim hrvatskim okolnostima, snagu gotovo jednaku znamenitom klupskom obraćanju s Visa – nešto što mijenja percepciju, nešto što motivira komforne, poluzainteresirane, neodlučne i prestrašene, nešto što se cinicima može vratiti kao bumerang.
Kultur-rasizam tzv. pristojnih građana ili ustaštvo onih bez mozga koji za njima pristojnima zaostaju pokoju stepenicu u društvenoj hijerarhiji: što je gore? Valjda se još uvijek može čuti i iskoristiti ona znamenita “isti k…c, drugo pakovanje”. Barem kad se o Hajduku radi
Jer, sve što se zadnjih dana propelo da bi ideju Našeg Hajduka pokazalo plemenitom, ali zapravo amaterskom i dječjom u okvirima profesionalnog nogometa, okupalo se u močvari malograđanskih gluposti poput, na primjer, Ede Pezzija, koji je u Press klubu HTV-a problem HNS-a dijelom sveo na vladajuće Slavonce kojima se rodno selo ne može naći ni na vojnoj karti, a, bogme, se niti znaju snaći u inozemstvu kad traže hotel u kojem su odsjeli.
Kultur-rasizam tzv. pristojnih građana ili ustaštvo onih bez mozga koji za njima pristojnima zaostaju pokoju stepenicu u društvenoj hijerarhiji: što je gore? Valjda se još uvijek može čuti i iskoristiti ona znamenita “isti k…c, drugo pakovanje”. Barem kad se o Hajduku radi.
S druge strane, suptilnije rečenice sportskog novinara Dražena Krušelja o genezi upravljačko-partitokratske hijerarhije u HNS-u nitko u spomenutoj emisiji nije čuo, niti je želio čuti.
Tako Naš Hajduk već čitav tjedan nije dobio nikakav ozbiljniji kontraargument, a svi koji tobože nisu baš suglasni s tom idejom narodnog kluba nisu ispali ništa pametnijima nego inače dok šute.
Naposljetku, posljednjih desetljeća, naviklo se zbog Hajduka i s Hajdukom biti popišan i osramoćen, stoput, tisuću puta, ne samo zbog rezultata na terenu (to se nekako preboli, na bolne se pljuske s vremenom navikneš, kao što te, posve suprotno, lako zanese poneka zraka rezultatskog sunca), nego zbog svega što se s klubom događalo u političkim, ekonomskim i preoblikovalačkim stranputicama. Upravo zato projekt Našeg Hajduka ima posebnu specifičnu težinu, težinu pod kojom padaju sve sociološke poluideje o nogometu kao ogledalu društva.
Jer što ćemo s tom zrcalnom vezom ako Hajduk doista postane naš i narodni, što ako se dobije koncesija na stadion i što, kako je naglašeno i na skupu u subotu, Naš Hajduk izgubi smisao i prestane postojati jer je Hajduk doista postao naš?
Posljednjih desetljeća, naviklo se zbog Hajduka i s Hajdukom biti popišan i osramoćen, stoput, tisuću puta, ne samo zbog rezultata na terenu (to se nekako preboli, na bolne se pljuske s vremenom navikneš, kao što te, posve suprotno, lako zanese poneka zraka rezultatskog sunca), nego zbog svega što se s klubom događalo u političkim, ekonomskim i preoblikovalačkim stranputicama. Upravo zato projekt Našeg Hajduka ima posebnu specifičnu težinu, težinu pod kojom padaju sve sociološke poluideje o nogometu kao ogledalu društva
Kako će onda zaduženi dijagnostičari protumačiti nogomet kao zrcalo društva?
Koje će im u tom slučaju kategorije poslužiti da javnosti razjasne stanje stvari? Postoje, ponavljam, stvari koje su bolje od onoga što u izlizanoj zrcalnoj usporebi nazivamo društvom. Kao što je to bilo radničko-sindikalno organiziranje u kutinskoj Petrokemiji, kao što je bila studentska blokada 2009. U tom bi smislu i slijedu Naš Hajduk bio treći važan moment.
Za koji tjedan, točnije 29. prosinca, dogodit će se jedna tiha obljetnica koje će se sjetiti rijetki. Naime, na taj dan prije šezdeset i pet godina u solinskoj tvornici Prvoborac, par kilometara sjevernije od Splita, osnovan je prvi radnički savjet.
U borbi protiv otimanja nogometa, ideja Našeg Hajduka koji postaje naš Hajduk, s obzirom na politički i ekonomski kontekst, ima gotovo jednaku važnost: demokratsko ovladavanje sredstvima za nogometnu proizvodnju.
Jedna od onih dalekosežnih stvari koja je od tzv. društva bolja i naprednija. A zvoni gromko kao onih 1:6 na stadionu JNA 9. maja 1976., uz uzbudljivo iščekivanje hoće li i kako “legalno izabrani predstavnici nadležnih institucija”, od gradskih struktura do HNS-a, isfabricirati novu “Ljubljanu” i kome će sve povjeriti ulogu “Dušana Maksimovića”.
Međutim, ova se utakmica, ovaj put u Hajdukovu korist ne igra samo do 94. ili neke kasnije mitske minute, niti je itko može prekinuti.
Možda će trajati mjesecima, možda godinama, ali strpljivo i do konačne pobjede.
Skup u Splitu pokazao je osnovnu bazu, podrška njezinu širinu, a regulacija energije mogućnost kontrole idiota koji bi jednu sjajnu ideju u sekundi simbolički pretvorili u ustaški i huliganski dernek.
Jednostavno, radi se o ozbiljnijoj stvari, onoj koja remeti odnos snaga u srcu problema.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Pobijediti – bacanjem novca
”Neke stvari ne mogu podnijeti, a jedna od tih groznih stvari je kada ‘moji’ gube od Austrijanaca u nogometu, jer oni nisu ni približno nadareni za tu igru kao mi“ – posve nerazumljivo šokiran petardom Dinama od Red Bull Salzburga na Maksimiru napisao je nekidan kolega Tomislav Židak.
Lijepo ta rečenica ispisuje već opasno metastaziranu hrvatsku mitologiju, po kojoj su Hrvati – između ostalog i među ostalima – nogometno superiorni i bečkim opernball-fićfirićima, iako ne postoji nijedan, ali baš nijedan jedini argument za to.
Da, bili smo jednom davno treći na svijetu, ali bila je i Austrija jednom davno treća, i još jednom davnije četvrta. Na Uefinim službenim tablicama europskih kupova bolji od Dinama su i fićfirići iz bečke Austrije i bečkog Rapida, dok je na tablici Lige prvaka ispred zagrebačkih “plavih“ čak i Sturm iz Graza.
Evo još jednog primjera za poguban utjecaj nogometa na zdrav ljudski razum: nakon iste utakmice, i pet lakih komada protiv fićfirića iz Salzburga, trener Dinama Zoran Mamić mrtav hladan je izjavio kako ovom Dinamu “nedostaje samo rezultat“
Četiri utakmice igrao je Dinamo protiv austrijskih klubova u Ligi prvaka i dobio samo jednu, još šest puta igrao je protiv fićfirića u europskim kupovima i jedan jedini put prošao dalje – protiv LASK-a 1963., i to bacanjem novčića! – ukupno je u svojoj povijesti Dinamo igrao šesnaest službenih utakmica protiv šest različitih austrijskih klubova i dobio svega tri, a Židak nakon svega kaže kako “oni nisu ni približno nadareni za tu igru kao mi“.
Evo još jednog primjera za poguban utjecaj nogometa na zdrav ljudski razum: nakon iste utakmice, i pet lakih komada protiv fićfirića iz Salzburga, trener Dinama Zoran Mamić mrtav hladan je izjavio kako ovom Dinamu “nedostaje samo rezultat“.
Još jedan tradicionalni jesenski “nuklearni Dinamo“, ovaj put u obitelji Mamić službeno brendiran kao “najjači u posljednjih deset godina“, najprije je u play-offu za Ligu prvaka na Maksimiru išamaran od malog danskog Aalborga, a onda od četiri utakmice Europa lige izgubio tri, produžujući tako svoj čudesni europski niz u posljednje tri godine: u grupama europskih kupova Dinamo je od šesnaest utakmica dobio samo jednu – i to protiv nesretne Astre, koja je još do prije par godina igrala treću rumunjsku ligu – izgubivši njih četrnaest i primivši nevjerojatnih četrdeset sedam golova, a Zoran Mamić nakon svega kaže kako “ovom Dinamu nedostaje samo rezultat“.
Ne bi, jasno, ta nogometna patologija bila zanimljiva nikome osim možda navijačkoj patologiji splitskih rivala, da nije gotovo istu rečenicu istoga dana izgovorio i drugi jedan Zoran, ponavljajući u Sinju po tko zna koji put kako je svjestan da rezultati njegove vlade još nisu vidljivi.
“Hrvatska živi u takvom okružju anemične i slabe sjeverne Italije, koja pada ekonomski, Njemačke koja stagnira, i mi koji se držimo tu negdje“, podsjetio je trener Zoran Milanović na tešku grupu koja je dopala Hrvatsku, objašnjavajući kako njegovoj vladi – “na dobrom putu, čvrstoj, stabilnoj i s jasnim planom“ – nedostaje, ukratko, “samo rezultat“
“Hrvatska živi u takvom okružju anemične i slabe sjeverne Italije, koja pada ekonomski, Njemačke koja stagnira, i mi koji se držimo tu negdje“, podsjetio je trener Zoran Milanović na tešku grupu koja je dopala Hrvatsku, objašnjavajući kako njegovoj vladi – “na dobrom putu, čvrstoj, stabilnoj i s jasnim planom“ – nedostaje, ukratko, “samo rezultat“.
Isto je onda ponovio i ministar poduzetništva Gordan Maras, izjavivši u Zagrebu kako “ova Vlada može čista obraza pred građanima tražiti još jedan mandat“, jer će “ono što su radili posljednje tri godine sigurno dati rezultat“.
Da Milanovićevoj Vladi “nedostaju samo rezultati“ istoga se dana, gostujući na N1 televiziji, složila i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, pozvavši navijače na strpljenje jer “ovo je najbolja vlada u novijoj hrvatskoj povijesti“.
Zvuči poznato? “Ovo je najbolja, najstabilnija i najpoštenija vlada do sad“, rekao je proljetos i premijer Mamić, pardon Milanović, najavljujući SDP-ove kvalifikacije za Europu i izbore za Europski parlament. Ili kraće, shvatili ste, “ovo je najjači Dinamo u posljednjih deset godina“.
Jednako kao i Dinamo, tri posljednje sezone Hrvatska je uvjerljivo najlošija u Europi, i šestu godinu zaredom u recesiji, posljednja u Europskoj uniji po stopi gospodarskog rasta, BDP-u, investicijama, konkurentnosti, transparentnosti, parafiskalnim nametima – najgora valjda na četrnaest od šesnaest raznih službenih tablica europskih ekonomija.
I Mamić i Milanović, međutim, i dalje se uzdaju u historijsko iskustvo iz davne i slavne 1963., kad je nakon neriješenog rezultata u Kupu pobjednika kupova Dinamo eliminirao austrijski LASK tek bacanjem novčića, iskustvo što ih zavodljivo uvjerava da se može pobijediti – bacanjem novca
Hrvatska, što se zna, nije najslabija jedino na nedavno objavljenoj ljestvici CEPEJ-a, Komisije Vijeća Europe za ocjenu efikasnosti pravosuđa, prema kojoj je od naše zemlje gora još samo jedna članica Europske unije – i to nesretna Rumunjska, u kojoj je još do prije par godina vladajuća stranka legalno postavljala svoje suce i tužitelje – a Milanović nakon svega kaže kako njegovoj nuklearnoj Vladi, najjačoj u posljednjih deset godina, nedostaju samo rezultati.
U ovom trenutku, Zoran Milanović funkcionira upravo kao maksimirski kondukator Zdravko Mamić: obojica su izgradili cijele svoje paralelne svemire, posve odsječene od stvarnog svijeta.
I u Maksimiru i u Banskim dvorima sve tako funkcionira bez greške, stani pa gledaj – stakleni uredi, moderna oprema, njemačke limuzine, talijanska odijela, redovne plaće, debeli bonusi, sve je ustrojeno kao japanske željeznice, točno se zna tko što radi, a tko zašto ne – i Vlada i Dinamo su “najbolji do sad“, kako ono, “čvrsti, stabilni, s jasnim planom“, i jedino što im nedostaje su rezultati: samo dakle ono po čemu se tamo dolje – u stvarnom, fizičkom svijetu – najboljost, na koncu, mjeri. Voda je, ukratko, došla do grla, nezaustavljivo tonemo na dno, ali Hrvati se mole za strpljenje: u vodi, na dnu, nedostaje samo zraka.
Posve stoga logično, i Vlada i Dinamo imaju po prilici jednaku potporu navijača. S tim da je onih što vjeruju kako će Dinamo sljedeće godine, “najjači ikad“, dočekati proljeće u Europi, u ovom trenutku za jedan više nego onih što vjeruju da će Hrvatska sljedeće godine dočekati izlaz iz recesije. Dinamo, jebiga, ima barem Tomislava Židaka.
I Mamić i Milanović, međutim, i dalje se uzdaju u historijsko iskustvo iz davne i slavne 1963., kad je nakon neriješenog rezultata u Kupu pobjednika kupova Dinamo eliminirao austrijski LASK tek bacanjem novčića, iskustvo što ih zavodljivo uvjerava da se može pobijediti – bacanjem novca.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Između mržnje i ljubavi
Dva događaja u srpskoj prestonici u razmaku od samo nekoliko dana pokazala su da se Srbija teško oslobađa starih predrasuda i da je postojeće stanje duha slično onom s početka devedesetih, opterećeno političkim tenzijama i nacionalističkim nabojem. U jednom slučaju radi se o dugoročno usađivanoj mržnji, u drugom o ispoljavanju i veličanju opsesivne ljubavi. U oba slučaja frustriranost je velika, nezdrava i opasna.
Krenimo redom.
U utorak je započet, a prekinut pre kraja prvog poluvremena fudbalski susret između Albanije i Srbije. Nekoliko dana uoči utakmice beogradski mediji su objavljivali tobožnje izjave albanskih fudbalera i funkcionera albanskog fudbalskog saveza koje su se najmanje doticale utakmice, a više su bile u oblasti političkih provokacija. Uzalud su iz Albanije stizali demanti takvih izjava; nekome je odgovaralo da se one plasiraju i podgreju atmosferu netolerancije pred samu utakmicu.
Dva događaja u srpskoj prestonici u razmaku od samo nekoliko dana pokazala su da se Srbija teško oslobađa starih predrasuda i da je postojeće stanje duha slično onom s početka devedesetih, opterećeno političkim tenzijama i nacionalističkim nabojem. U jednom slučaju radi se o dugoročno usađivanoj mržnji, u drugom o ispoljavanju i veličanju opsesivne ljubavi
Sve što se potom odigralo dobro je poznato. Zviždanje prepunog stadiona albanskoj himni, skandiranje ”Ubij, ubij, zakolji, da Albanac ne postoji”, bacanje baklji na teren, pojava iznad stadiona letilice sa albanskom zastavom sa znamenjima, kako je protumačeno, ”velike Albanije”, tuča igrača oko zastave, upad navijača. Redari su se pridružili navijačima u obračunu sa albanskim igračima koji su se sa zadobijem modricama jedva probili do svlačionica gde su nekoliko sati čekali da se gužva raščisti, a potom i na aerodromu proveli sate u očekivanju da se vrate u Tiranu.
U međuvremenu Ministarstvo unutrašnjih poslova saopštava, kako prenose Večernji novosti, da je uhapšen brat predsednika Albanije prisutan na tribini, jer je, kako saopštavaju iste novine, a prenose svi srpski mediji, ustanovljeno da je upravljao famoznom letilicom i usmeravao je. Olsi Rama, predsednikov brat, po povratku u Tiranu izjavljuje da je ta optužba čista laž, da nema nikakve veze sa incidentom ni sa letilicom, da nije hapšen niti zadržavan u policiji.
Ono što potom sledi pretvara se u pravu histeriju koja nema nikakve veze sa sportom. Tabloid blizak srpskom premijeru izvlači u naslov na prvoj strani kvalifikaciju događaja kao ”Šiptarsku svinjariju”. Predsednik Foruma za istraživanje međunarodnog terorizma Milan Pašanski ocenio je da su Albanci, ubacivanjem zastave takozvane ”velike Albanije” na stadion Partizana u Beogradu, objavili specijalni rat Srbiji i bez ugrožavanja ljudskih života ostvarili svoj cilj – svetsku reafirmaciju političkog koncepta ”velike Albanije”.
Pritom, kako je naglasio, SAD imaju svoju računicu da ”gaje” belu Al kaidu na Balkanu, da fundamentalizmom inficira muslimanske delove Rusije i Kine, te da drži bezbednosno otvorenim obod EU s ciljem vezivanja za sebe. Pored Pašanskog javljaju se i drugi ”stručnjaci” koji za upad letelice, pored Albanaca, optužuju i Amerikance i Hrvate.
Iz ovakve ”antifašitičke” izjave poslate gledalištu može se zaključiti da će se verovatno na nekoj od sledećih parada, ako ih bude, pojaviti i četnička obeležja, o čemu je već bilo zahteva. Poruka na kraju svečane akademije (…) bila je da Srbi moraju da zapamte ko ih je nedavno bombardovao i da shvate ko su pravi srpski prijatelji
Izlivi nesputane mržnje prema susednom narodu, podgrejavani izjavama visokih političkih funkcionera, dobijaju opasne razmere. U Somboru, Staroj Pazovi, Vršcu i Novom Sadu ”nepoznata lica” pale i kamenuju pekare i poslastičarnice čiji su vlasnici Albanci, srpski državljani.
Podmetnut je požar na subotičkoj Muhadžir džamiji. Reakcija policije je nepravovremena i zakasnela, što podseća na ponašanje policije prilikom paljevina ambasada i džamije u Beogradu posle mitinga 2008.godine. Sve ovo dovelo je u pitanje ranije ugovorenu posetu predsednika Albanije Edija Rame Beogradu koja je proglašena istorijskom. Ako do posete i dođe pod pritiskom Evropske unije, očevidno je da je nekome bilo u interesu da se stara mržnja produbi i dobije novi zamah.
Nekoliko dana posle ovih događaja Beograd je preplavljen izjavama ljubavi Putinu i Rusiji. U centru Beograda, u Knez Mihailovoj ulici ulične tezge ukrašene su majicama sa slikama Putina, Ratka Mladića i Karadžića. Pored njih, šajkače sa kokardama. Ova roba nikada nije bolje išla, hvale se prodavci.
Parada je bila i prošla. Narod prisutan na paradi nosio je transparente sa natpisima ”Spasi nas, Putine!” i ”Srbija, Rusija, ne treba nam Unija”. Izjave ljubavi ruskom premijeru od strane srpskog premijera delovale su u toj meri udvorički da se činilo kako je i samom Vladimiru Putinu neprijatno.
Fudbalska utakmica sa Albanijom, a potom poseta ruskog predsednika Srbiji probudili su loše strasti i loše stereotipe. Srbija (…) ponovo postaje talac već doživljenih zabluda, bez želje i spremnosti da izvuče pouke iz bliske prošlosti
Tri dana posle posete ruskog predsednika Beogradu održana je svečana akademija povodom dana oslobođenja Beograda u Sava centru. U pamćenju su ostale dve poruke. U jednoj sceni okupatori tuku i muče osvedočenog patriotu. Na pitanje kakva su njegova uverenja on odgovara: ”Ja sam ravnogorac i “crveni”. Ravnogorac je zato što je veran zakletvi koju je dao kralju, a ”crveni” zato što voli Rusiju.
Iz ovakve ”antifašitičke” izjave poslate gledalištu može se zaključiti da će se verovatno na nekoj od sledećih parada, ako ih bude, pojaviti i četnička obeležja, o čemu je već bilo zahteva. Poruka na kraju svečane akademije, rečena glasom spikera, bila je da Srbi moraju da zapamte ko ih je nedavno bombardovao i da shvate ko su pravi srpski prijatelji. Naravno, ne oni na Zapadu, nego oni na Istoku.
Posle svega što se u ovih nekoliko dana događalo ciljevi srpske politike ostaju zamagljeni. Doskora se govorilo kako u politici nema ljubavi i večnih prijateljstava nego samo interesa; danas se ta rečenica više ne čuje i ne spominje.
Fudbalska utakmica sa Albanijom, a potom poseta ruskog predsednika Srbiji probudile su loše strasti i loše stereotipe. Srbija, kako se čini, zaslugom svojih političara, medija i svoje intelektualne elite, ponovo postaje talac već doživljenih zabluda, bez želje i spremnosti da izvuče pouke iz bliske prošlosti.
Gerard iz našeg sokaka
Kao tajanstvena sila koja stiže iz svemira da razreši stvar (kako kaže jedna poznata rok-pesmica), ovog četvrtka banuo je u našu malu sredinu velikan sa ruskim pasošem Gerard Depardieu. Primljen na visokom državnom nivou, prošetao je kroz nekoliko ustanova, primio Zlatni pečat Jug. kinoteke, onako u prolazu. Obično se pečat dodeljivao uz filmske radnike u gledalištu, ali sada je to obavljeno na prepad. Sledeći put ga nekom mogu poslati na kućnu adresu.
Čovek koji se odrekao svoje domovine da ne bi platio porez (plemenito, nema šta) utekao u naručje moćnom hazjajinu sa Istoka, sa ponudom moćnika sa primorja da bude ambasador kulture Montenegra (ne znamo kako se to razrešilo, jer su odande proglašene sankcije protiv nove glumčeve domovine). Obišao je Skadarliju, probao pohovane paprike i ajvar, između ostalog pohvalio ovaj hrabri narod koji nikom ne uvodi sankcije. Rekao da će da govori o kulturi, a uspeo samo da pozdravi Putina kao mirotvorca!
Čovek koji se odrekao svoje domovine da ne bi platio porez (plemenito, nema šta) utekao u naručje moćnom hazjajinu sa Istoka, sa ponudom moćnika sa primorja da bude ambasador kulture Montenegra (ne znamo kako se to razrešilo, jer su odande proglašene sankcije protiv nove glumčeve domovine). Obišao je Skadarliju, probao pohovane paprike i ajvar, između ostalog pohvalio ovaj hrabri narod koji nikom ne uvodi sankcije. Rekao da će da govori o kulturi, a uspeo samo da pozdravi Putina kao mirotvorca!
Ostavio je dubok trag u francuskom filmu posle Novog talasa, a sada šeta svetom, buntovnik protiv obaveze koju podmiruje svaki građanin neke uređene zemlje. Čak ni onaj vampirski tajkun Roman Abramovič, vlasnik londonskog Chelseyja, nije se odrekao svoje zemlje, ali njega i našeg Gerarda vezuje samo jedna stvar: odanost velikom moskovskom hazjajinu.
Zbog toga sam ovih dana tužan. Njegovo novo zvanje, prijatelj srpskog naroda, podsetilo me je na rane devedesete kad su u ovu zemlju dolazili neki ljudi da nas brane od zlotvora. I odbraniše nas, vala, onoliko! Ali Gerard nas samo voli i doći će nam ponovo.
Tog četvrtka, tačno u podne, u istorijskom zdanju Muzeja Jugoslovenske kinoteke (legendarni bunker u Kosovskoj ulici) skupina filmskih novinara i znalaca došla je na tradicionalno obeležavanje početka jesenje sezone ove ugledne kuće. I onda uleće direktor JK Radoslav Zelenović i saopštava: Izvinite zbog zakašnjenja (oprostivog, dodajemo, samo petnaestak minuta). I kaže nam, uzbuđen, intonacijom kojom Bora Todorović u mitskim ”Maratoncima” saopštava ”Stigao je bioskop”: ”Dali smo Depardieuu Zlatni pečat Jugoslovenske kinoteke”. Zbunjeni, tek tada doznajemo da je junak ”Asterixa” u našoj maloj sredini.
Tokom popodneva i večeri elektronski mediji ogroman deo prostora posvećuju ovoj istorijskoj poseti, jer se danima ništa bitno ne događa sem užasnih vesti da pola Srbije pije zagađenu vodu (i to ne od juče, kad je saopšteno), da u mnogim gradovima, na nešto jači pljusak voda ponovo nadire sirotinji u stanove, da od obećane pomoći postradalima još ništa bitno nije dodeljeno, jer lenja, nušićevska birokratija ne zna šta da ponudi nesrećnicima sem gomile konfuznih upitnika za popunjavanje.
A i oni spasonosni arapski šeici se već dugo ne oglašavaju. Jedan komentator navodi da mu je nešto mnogo bilo sumnjivo kako se ovi šeici razbacuju milijardama dolara. A onda je, kako kaže, prolazio kraj Marinkove bare, oaza iz pretprošlog veka, i primetio dvojicu kako sortiraju sekundarne sirovine! Možda mu se nešto prividelo.
I onda ga neki novinarski glas pita da li će nešto od svog kapitala (o kome mislimo da znamo više od njega) uložiti u srpsku kinematografiju. GD zbunjeno zaobilazi svaki određeniji odgovor. A zašto je onda bežao iz otadžbine ako krene da se razbacuje krvavo zarađenim penezima kao pijani baron iz nekog vodvilja! Tad mu je valjda postalo jasnije kamo je zalutao. Ali – glumac je glumac, valja odigrati preuzetu ulogu do kraja, makar bila reč o rđavoj farsi
A kad je reč o Depardieuu, doznajemo da se ništa sigurno ne zna. Gorostasni glumac se zahvaljuje na ljubaznom pozivu, ali se ne otkriva ko ga je i za koji iznos pozvao. Došao je prvi put, na kratko, jer nas voli.
Na konferenciji za novinare premijer Srbije je potresen, uručuje mu golemu kotaricu za pićima iz podruma svog oca. GD prima i zagleda. Čujemo da je oduševljen zemljom, i to posle pola časa vožnje od aerodroma do Predsedništva srpske vlade. Premijer ga moli da, gde god može, lepo govori o nama (veoma mučan trenutak, takvo sitno poniženje nam nije potrebno).
I onda ga neki novinarski glas pita da li će nešto od svog kapitala (o kome mislimo da znamo više od njega) uložiti u srpsku kinematografiju. GD zbunjeno zaobilazi svaki određeniji odgovor. A zašto je onda bežao iz otadžbine ako krene da se razbacuje krvavo zarađenim penezima kao pijani baron iz nekog vodvilja! Tad mu je valjda postalo jasnije kamo je zalutao. Ali – glumac je glumac, valja odigrati preuzetu ulogu do kraja, makar bila reč o rđavoj farsi.
Pre nego što su ga odveli u Skadarliju, jer je izjavio da ga zanima naša hrana, pokazali su mu maketu Beograda na vodi u obnovljenom zdanju Geozavoda. Posle samo nekoliko trenutaka zagledanja u maketu dela grada o kojem ne zna ništa kamere beleže njegovo oduševljenje i radost da će Beograd na vodi tako izgledati. Čisti blam, veći nego kad je pre izvesnog vremena holivudska zvezda Steven Seagal srpskim odličnicima objašnjavao kako se boriti sa organizovanim kriminalom, dok ovi naši dilberi u glavi hvataju beleške!
U video snimcima i sutrašnjoj štampi podrobno je opisano šta je ovaj bucko sve konzumirao. Ako su samo pola izmislili, njemu je kasnije žestoko pozlilo! Na televiziji su viđeni snimci kako se glumac veseli sa šeširom na glavi, uz bučnu kafansku muziku i prepunu trpezu.
Niko nijednog trena nije saopštio ni odakle je došao, ni kamo se zaputio! Strogo poverljivo, nema šta.
Ne zna se u ovom retoričkom bunilu od najavljenih reformi (nijedna nije ni načeta) ko će još biti doveden da nam poboljša imidž. Neki jezici kažu da uskoro dolazi David Jason, legendarni Del Boy, a možda i španska burleskna verzija Eliota Nessa – neodoljivo vulgarni inspektor Torente. Ako do toga dođe, kakvi će se tu voditi državnički razgovori od bilateralnog značaja!
Nema razloga da ističem kako je Depardieu jedan od najvećih evropskih glumaca posle Belmonda i Delona, sa dugom glumačkom karijerom od 1967. naovamo i desetinama antologijskih ostvarenja. Glumci po svojoj konstituciji imaju pravo da se prilagođavaju životnim situacijama, pa čak i kad je reč o dramaturgiji kao pozajmljenoj iz Gogoljevog ”Revizora”. Ništa ne ide njemu na dušu, ova mera konfuzije i infantilne strategije (Putinov protégé) ide na dušu palanačkom mentalitetu i snižavanju lestvice podnošljivog građanskog ukusa.
Nedosegnut uzor u manipulaciji javnim mnjenjem sopstvenom zagonetnom biografijom, Maršal Jugoslavije bio je oprezniji, jer je znao da se snađe u okruženju Churchilla, Staljina, Gamala Abdela Nasera, cara Haile Selasija i gomile afričkih poglavica (čak je onog zlikovca Idija Amina potajno primio u državnu posetu na Brionima, pa je to jedva procurilo u javnost da bruka ne bi bila prevelika). Kad je predstavljen Richardu Burtonu (filmskom Titu iz ”Sutjeske”), promrsio je da nema ništa protiv svog filmskog dvojnika, zadovoljan što poređenje ide njemu u prilog (lična iluzija ili ne).
U godinama prvih Festova, sedamdeste prošlog veka, sijaset velikih zvezda se promuvalo Beogradom, ali niko nije imao hrabrosti da Hoppera, Petera Fondu, Sissy Spacek i slične hipijevske persone odvede kod Maršala. Da je došao John Wayne, njemu bi srce zaigralo, jer je voleo vesterne…
Ne zna se u ovom retoričkom bunilu od najavljenih reformi (nijedna nije ni načeta) ko će još biti doveden da nam poboljša imidž. Neki jezici kažu da uskoro dolazi David Jason, legendarni Del Boy, a možda i španska burleskna verzija Eliota Nessa – neodoljivo vulgarni inspektor Torente. Ako do toga dođe, kakvi će se tu voditi državnički razgovori od bilateralnog značaja!
Zubić vila na Maksimiru
Čudesan preokret, uzvikivale su oduševljeno zagrebačke novine prije dva dana. Nemreš bilivit, ponavljali su zapanjeno gosti kafića na trešnjevačkom placu i Remizi, razdragano se grleći i zovući piće za cijeli lokal, i ne bi zapravo stigli vlahovcem i gemištom ni zaliti prethodni zgoditak zagrebačkih modrih, a već bi idući zatresao mrežu Lokomotive.
Takav se strahotni pljusak golova iznenada, iz vedrog neba spustio na stadion u Kranjčevićevoj.
Za nogometnu povijest valja zabilježiti tri nedokučiva trenutka, kad je Dinamo dobio izgubljenu utakmicu, iz pakla poraza od 1-3 u jedva nešto više od deset minuta vinuo u nebesa pobjede od 4-3.
81. minuta – nakon Brozovićeva kornera Soudani glavom spušta loptu za Djeda Mraza, koji pogađa za 3:2!
88. minuta – izjednačenje! Pjacin ubačaj s lijevog krila sletio je na glavu Zubić vile, koja precizno pogađa suprotni kut!
Iako je scenografijom i kostimima djelovalo autentično, to zapravo nije bio nogomet, već teatar. Zadnjih deset minuta utakmice Dinamo – Lokomotiva slobodno bi se moglo davati na pozornici Satiričkog kazališta “Kerempuh” ili možda, još bolje, Dječjeg kazališta “Trešnja”
94. minuta – u posljednjim sekundama Uskršnji zeko je primio loptu na 18 metara od gola, prošao dvojicu obrambenih igrača i pogodio donji desni Zelenikin kut za rijetko viđeni preokret i pobjedu Dinama!
Kafići su eksplodirali. Skakali su od oduševljenja i u suzama se ljubili Dinamovi navijači koji još uvijek vjeruju u Djeda Mraza, Zubić vilu i Uskršnjeg zeku.
Za sve druge, odraslije, razumnije, bila je to, međutim, jedna smiješna predstava.
Iako je scenografijom i kostimima djelovalo autentično, to zapravo nije bio nogomet, već teatar. Zadnjih deset minuta utakmice Dinamo – Lokomotiva slobodno bi se moglo davati na pozornici Satiričkog kazališta “Kerempuh” ili možda, još bolje, Dječjeg kazališta “Trešnja”.
Nevjerojatna pobjeda Dinama, rođenog djeteta Zdravka Mamića, protiv Lokomotive, Mamićeva posvojčeta i sirote što nosi kopačke koje je stariji brat prerastao, bila je bijedna i sramotna točka u otrcanom cirkusu što se zove MAXtv prva liga.
Čak i meni, ravnodušnom za nogomet, bilo je mučno i uvredljivo to gledati. Epizoda me je u mislima vratila na jednu sličnu, otprije nekoliko godina, kad sam, nesmotrenošću pokojnog Milorada Bibića, prvi put, zadnji put i nikad više završio u svečanoj loži nekog našeg stadiona.
Ljuštio sam koštice okružen ozbiljnom i uglednom nogometnom gospodom, ili su mi barem oni djelovali ozbiljno i ugledno do trenutka kad je u ložu stupio Zdravko Mamić. Njegovo ukazanje izazvalo je socijalni fenomen koji mi dosta uvjerljivo objašnjava čudesnu završnicu subotnje utakmice.
Kupujući za sitniš na tucete klimoglavaca i slabića, koji trče za njim i pobožno ljube tragove njegova terenca, Zdravko Mamić sebi može dopustiti što god mu padne na pamet, prisiliti talentiranog mladića da potpiše besramno izrabljivački ugovor s njim, u radijskom eteru šovinistički ispsovati ministra prosvjete i sporta, šakom udariti penzionera ili vladati u dva kluba u istoj ligi
Moćni muškarci našeg nogometa redom su ponizno prilazili notornom prostaku i nasilniku. Ulizivački mu se cerekali i klanjali. Mučno i uvredljivo bilo je to gledati, upravo kao i zadnjih deset minuta Dinama protiv Lokomotive.
Majke mi, svaki je krnjavi navijač koji na zidiću kod samoposluživanja pije pivo na dug imao više dostojanstva od te gospode s najboljim ulaznicama.
Taj tip naprosto može sve, shvatio sam tada.
Kupujući za sitniš na tucete klimoglavaca i slabića, koji trče za njim i pobožno ljube tragove njegova terenca, Zdravko Mamić sebi može dopustiti što god mu padne na pamet, prisiliti talentiranog mladića da potpiše besramno izrabljivački ugovor s njim, u radijskom eteru šovinistički ispsovati ministra prosvjete i sporta, šakom udariti penzionera ili vladati u dva kluba u istoj ligi.
Na volju mu je, napokon, i uvesti s klupe Djeda Mraza, Zubić vilu i Uskršnjeg zeku koji će čarobno rasplesti ogled u korist maksimirskih modrih.
Kontrolirajući nogometnu organizaciju, medije i sponzore, on čini sve nevjerojatnije ludosti, sve grublje ismijavajući sve što je u ovoj igri jednom možda bilo pametno i pošteno, a jedina su mu opozicija siromašne i neutjecajne navijačke grupe.
Cijela je čast hrvatskog nogometa završila na bijelim lancunima transparenata. Osim tih nekoliko krpa ništa ljudski vrijedno nije tu ostalo.
Nekolicina se uglednika, istina, nedavno pobunila i pozvala klubove da napuste cirkus, ali od toga, znate i sami, neće biti bogzna kakve vajde.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Podešavanje Mamiću
HRT skače iz uloge javnog servisa u ulogu tržišnog borca i natrag kako kome na Prisavlju u tom trenutku paše.
Moraju se znati neki prioriteti, rekao je u srijedu, pritiješnjen lavinom kritika, urednik Sportskog programa Hrvatske televizije Bruno Kovačević.
Tom rečenicom – jednostavnom i bezazleno iskrenom – objasnio je ljutitoj internetskoj svjetini zašto će Hrvatska radiotelevizija u prvim ljetnim pretkolima europskih kupova prenositi gostovanje Dinama, ali neće ona Hajduka, Splita i Rijeke. Moraju se znati prioriteti, ustvrdio je prisavski sportski urednik, a ti su prioriteti, čini se, uvijek sjeverno od Karlovca.
Nakon što su ga navijači Hajduka zasuli kritikama zato što na HTV-u neće moći gledati kvalifikacijsku utakmicu između Dundalka i Hajduka koja se igra u Irskoj, Bruno Kovačević im je odgovorio da prijenosa neće biti jer je HTV-u to “skupo”.
Ono što Kovačeviću nije jasno (ili prije: odlučio je da mu ne bude jasno) jest ovo: naime, u hrvatskom nogometu postoji samo jedan “Medveščak”, a to je – Hajduk
Koliko to “skupo” iznosi u brojkama, nismo doznali jer HTV to čuva kao poslovnu tajnu, no neki analitičari tvrde da je riječ o samo nekoliko tisuća eura.
Čak i da nije tako, cinično je da tim iznosom svoje knjigovodstvo sanira tvrtka koja istodobno troši milijune na bjelosvjetska putovanja reportera, avionske karte, mozaičke sportsko-zabavne forme i Tinu Katanić.
Pritom HTV kad je posrijedi sport – kao i mnoge druge stvari – zgodno iskače iz uloge javnog servisa u ulogu tržišnog borca i natrag, kako kome na Prisavlju u tom času paše. Kad redovno prenosi utakmice sporta koji je u Hrvatskoj lokalno popularan u jednom gradu i ima samo jedan jedini klub – hokeja – HRT to pravda posjećenošću Medveščakovih utakmica, što je argument koji nije za podcjenjivanje.
Kada, međutim, treba opravdati zašto pretplatnici neće vidjeti utakmicu Dundalk – Hajduk, Kovačević vadi argument obveza javnog servisa i kaže da je HTV-u bilo važnije kupiti prava na prijenos natjecanja “manjih” sportova, kao što su atletika i vaterpolo, nego prijenos utakmice jednog možda popularnog, no neuspješnog kluba.
Ono što Kovačeviću nije jasno (ili prije: odlučio je da mu ne bude jasno) jest ovo: naime, u hrvatskom nogometu postoji samo jedan “Medveščak”, a to je – Hajduk.
Je li Bruno Kovačević nepogrešivim instinktom domobrana iz ‘44. naprosto namirisao da Hajduk nije institucija kojoj se u današnjem društvu ne smiješ zamjerati? Pa će “prioritete” podesiti prema onima čiji je društveni utjecaj širi, a “kesa” dublja?
Unatoč činjenici da je splitski nogometni klub već nepuno desetljeće rezultatski posve neuspješan, činjenica je da Hajduk ima veću prosječnu gledanost na domaćim utakmicama nego dva njegova sportska konkurenta, Dinamo i Rijeka, zajedno.
Činjenica je da Hajduk ima više godišnjih pretplatnika (6000) nego što je u prosjeku bilo gledatelja na Dinamovim utakmicama Lige prvaka. Činjenica je da za splitski klub navija oko dvije petine hrvatskih deklariranih navijača te da je navijačka demografija splitskog kluba raspršena diljem svijeta, od južnog Čilea do Kanade i Novog Zelanda.
Ti ljudi se često na nemoguće načine dovijaju kako kupiti ili gledati signal hrvatskog javnog servisa, među ostalim i zato što se tamo može – gledati Hajduk. Ili ipak ne može.
– Moraju se znati neki prioriteti – kaže nam Kovačević, a s tom se tvrdnjom teško složiti. Istina, moraju se znati, i mi bismo ih doista htjeli znati. Koji su to prioriteti kojima se sportsko krilo HTV-a vodi? Je li to popularnost, gledanost? Zastupljenost svih sportova? Objektivni natjecateljski značaj? Ili i te prioritete – da parafraziramo Eduarda – kroje ljudi koji nisu formalni dio televizije, ali imaju velik utjecaj na njezin rad.
Ljudi kod kojih je – da se opet pozovemo na brazilskog centarfora – Hajduk i inače “lišen pravednog i poštenog tretmana”? Je li Bruno Kovačević nepogrešivim instinktom domobrana iz ‘44. naprosto namirisao da Hajduk nije institucija kojoj se u današnjem društvu ne smiješ zamjerati? Pa će “prioritete” podesiti prema onima čiji je društveni utjecaj širi, a “kesa” dublja?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Danke, Deutschland
Iako su odigrali najviše utakmica na svjetskim nogometnim prvenstvima, prvi put u povijesti Mundijala Nijemci i Brazilci sastali su se tek 2002., u onom finalu kojega je s dva gola riješio originalni Ronaldo. Cijeli jedan život, gotovo sedamdeset godina, volja ždrijeba nam je tako uskraćivala realno najveći derbi svjetskih prvenstava, tri puta veći od svih onih silnih klasika između njih i Argentinaca, Talijana, Nizozemaca ili Engleza.
Više nego ijedna druga, naime, utakmica Njemačke i Brazila je sudar dviju nogometnih, kulturnih, civilizacijskih, tradicijskih, mentalitetskih i svih drugih paradigmi. Ozbiljni sjevernjački germansko-protestantski red-rad-i-disciplina bogatog bijelog industrijskog kolektiva protiv opuštene južnjačke latino-katoličke improvizacije siromašnog crnog proletera individualca: svi antagonizmi ondašnjega svijeta stali bi u brazilsko-njemački rivalitet, i ne bi na svijetu bilo nikoga kome bi bilo svejedno tko će pobijediti.
Više nego ijedna druga, naime, utakmica Njemačke i Brazila je sudar dviju nogometnih, kulturnih, civilizacijskih, tradicijskih, mentalitetskih i svih drugih paradigmi. Ozbiljni sjevernjački germansko-protestantski red-rad-i-disciplina bogatog bijelog industrijskog kolektiva protiv opuštene južnjačke latino-katoličke improvizacije siromašnog crnog proletera individualca: svi antagonizmi ondašnjega svijeta stali bi u brazilsko-njemački rivalitet, i ne bi na svijetu bilo nikoga kome bi bilo svejedno tko će pobijediti
Lako je stoga zamisliti kako bi izgledala fibra pred njihov susret prije trideset ili četrdeset godina. Mi s ove strane svijeta u to smo vrijeme svi do posljednjega bili, jasno, Brazilci: Pelé, Garrincha, Jairzinho, Rivelinho ili Zico. Bili su tako slični nama – samo igra, vic i zajebancija, bez plana i bez obrane – samo što su, za razliku od nas, bili najbolji, i bili su prvaci.
I da je bilo Boga u doba komunizma, pa da je recimo onaj Socratesov Brazil – najbolji Brazil bez Pelea ikad – 1982. prošao Rossijevu Italiju i igrao finale protiv Rummeniggeove Njemačke, navijače ”elfa“ te bi se nedjelje na ovim prostorima moglo nabrojati na prste dvije ruke, uglavnom među onima koji su s tih deset prstiju svoj kruh zarađivali kao gastarbajteri, šireći po gostionicama dalmatinske Zagore legende o Švabama kod kojih nema zajebancije, već se zna red i cijeni rad.
Ostala, golema većina ne samo da je tada slavila brazilski jogo bonito i sama sebe uvjeravala kako je ”europski Brazil“ – više tugujući zbog poraza Socratesove momčadi od mrske Italije nego zbog poraza Jugoslavije od Španjolske – nego je, gotovo i više nego što je voljela Brazil, mrzila njemački odljuđeni, industrijski nogomet od nehrđajućeg čelika, koji je uvijek pobijeđivao u 89. minuti, i koji nikad nije onako pošteno, ljudski izgubio glavu kod 0:2 ili odlučujućeg jedanaesterca.
Tridesetak godina kasnije, međutim, Brazilci više ne stanuju ovdje. Sportski novinari i kolumnisti, treneri i igrači, nogometni komentatori, stručni analitičari i gosti u studiju, navijači, političari, pisci, domaćice, javne osobe i slučajni prolaznici iz televizijskih anketa, svi u Hrvatskoj navijaju za Njemačku. Tolika je u Hrvata ta nekritička fascinacija da su u anketi prije utakmice Njemačka-Brazil čak trojica gledatelja Hrvatske televizije pogodila konačni i još uvijek nevjerojatni rezultat od 7:1 za Nijemce!
I ne samo da su pobjedu ”elfa“ protiv one jeftine kineske kopije Brazila Hrvati po kafićima, fan-zonama, društvenim mrežama i internetskim forumima slavili kao svoju – gotovo i više Hrvati su slavili katastrofu brazilske i uopće južnoameričke improvizacije i neozbiljnosti: sve je to samo vic i zajebancija, bez plana i bez obrane.
I da je bilo Boga u doba komunizma, pa da je recimo onaj Socratesov Brazil – najbolji Brazil bez Pelea ikad – 1982. prošao Rossijevu Italiju i igrao finale protiv Rummeniggeove Njemačke, navijače ”elfa“ te bi se nedjelje na ovim prostorima moglo nabrojati na prste dvije ruke, uglavnom među onima koji su s tih deset prstiju svoj kruh zarađivali kao gastarbajteri, šireći po gostionicama dalmatinske Zagore legende o Švabama kod kojih nema zajebancije, već se zna red i cijeni rad
Zanimljiva je to stvar za ozbiljnu sociološku studiju, jer – kao i mnoge stvari u nogometu – sa samim nogometom, naravno, nikakve veze nema.
Fascinacija njemačkom nogometnom filozofijom proizvod je grandioznog projekta nacionalne emancipacije iz ranih devedesetih, kojim je predviđeno da se cijela hrvatska povijest, kultura, tradicija i mentalitet izmjeste s Balkana – kojemu po novome nikad nismo pripadali, kao što nikad nismo navijali za Brazil – i smjesti nešto sjeverozapadnije, između Austrije i Bavarske. Sve od ”Danke Deutschland“ i lanca kafića Genscher, kojega je imalo svako hrvatsko selo, ispisuju se tako panegirici i himne njemačkom narodu, našim osvjedočenim prijateljima, i navija za njemačku nogometnu reprezentaciju.
Čak i kad nam ta sila 1996. sudačkom krađom otme polufinale prvog Eura, neće to u Hrvata ostati osobitom traumom: upravo tih dana, uostalom, Ćiro Blažević će izjavom kako Nijemce ”najviše voli vidjeti na tenku i u Štuki“ – diveći se njihovoj pobjedi nad Rusijom i ”osveti za Staljingrad“ – osloboditi Hrvate i posljednje rezerve, te ”primalnim krikom“ s psihijatrijskog kauča razotkriti prave korijene iznenadne hrvatske ljubavi prema njemačkom nogometu.
Tako lijepo složenu priču jebu, međutim, samo Nijemci, kojima je i samima vidno neugodno kad njihovi navijači s europskog juga dižu desnice i slave osvetu za Staljingrad, a sportski komentatori otamo pjevaju ”Deutschland über alles“, tri riječi koje pristojni Nijemci ne izgovaraju.
Fascinacija njemačkom nogometnom filozofijom proizvod je grandioznog projekta nacionalne emancipacije iz ranih devedesetih, kojim je predviđeno da se cijela hrvatska povijest, kultura, tradicija i mentalitet izmjeste s Balkana – kojemu po novome nikad nismo pripadali, kao što nikad nismo navijali za Brazil – i smjesti nešto sjeverozapadnije, između Austrije i Bavarske
U zabavnom obratu hrvatski jugend u penziji dodvorava se tako svojim historijskim sponzorima navijajući za reprezentaciju u kojoj igraju Turci, Tunižani, Ganci, Albanci, Španjolci i Poljaci, pa slave arijevsku superiornost neuništivog Miroslava Klosea, stasitog Teutonca sa samog postera Wehrmachta, iako je taj veliki igrač budalama sa tribina Lazija – što svoga heroja običavaju pozdravljati uzdignutom desnicom – već objasnio da je on i Nijemac i Poljak, i da su njihovi idoli na tenkovima i u Štukama ”jednu od njegove dvije domovine osramotili, a drugu ubijali“.
Guraju se Hrvati u svoju novu paradigmu, iako s njom baš nikakve veze nemaju. Sve što njemačka reprezentacija predstavlja u civiliziranom svijetu, u onome dakle u kojemu ne predstavlja osvetnike Staljingrada, Hrvatima je daleko, strano i nerazumljivo poput ćirilice: i germanska radna etika, i red, i rad i disciplina, i njihova opjevana upornost, čvrstoća, karakter i mentalna snaga, i veličanstveni njemački duh, i možda najvažnije – protestantska skromnost, iz koje će, dok raspamećeni Hrvati budu cipelarili potučene Brazilce, selektor Joachim Löw podsjetiti kako ”u pobjedi treba ostati ponizan“.
Tužna je stoga i za Hrvate teško prihvatljiva istina da je ona brazilska katastrofa zapravo i njihov poraz – neizbježan povijesni rezultat koji kultura talenta, improvizacije, zajebancije i radosti doživi kad ostane bez – talenta. Pa nema više što improvizirati, čime se zajebavati i čemu na kraju radovati. Brazil je, naime, bez talenta ostao – tužna je to i za nas Brazilce pod njemačkom zastavom opominjuća istina – upravo zato što je htio biti ono što nije.
U pobjedi se ne uzvisi, u porazu ne unizi – podsjeća nas herr Löw. Zato nam nakon 1:7 valja reći: danke, Deutschland.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).