(Opaska uredništva: U subotu, 16. svibnja, u Vukovaru će u sklopu brojnih događanja na Festivalu glumca biti predstavljena monografija “Zrinka i Jani”. Ta, kako ju je Zlatko Sviben nazvao, jedinstvena “duografija” u potpunosti je posvećena glumici Zrinki Kolak Fabijan i pokojnom fotoreporteru Novog lista Ivanu Fabijanu Janiju, po kojemu nosi ime i nagrada Zbora fotoreportera Hrvatskog novinarskog društva za fotografiju iz kulture. [Read more…]
Maja Hrgović potjerala Zimu
Ma, dajte, ljudi, šta vam je, nije novinarka i ”pisačica” Maja Hrgović donijela nikakvo proljeće, nije ona konačno gurnula zimu iza nas, kajgod, ona je doslovno potjerala druga Zdravka Zimu iz Novoga lista. To je poanta naslova ove kolumne. [Read more…]
Šutnja o nasilju
Neovisno o motivu, provala u zagrebačko dopisništvo Novog lista, počinjena u noći s ponedjeljka na utorak, napad je na slobodu pisanja. Napad neuspio, a opet – ne podcjenjujmo takve izgrede, ma koliko sitni i nevažni mogli izgledati. [Read more…]
Što se zbilo 11. siječnja?
Ono bitno što se u Hrvatskoj dogodilo 11. siječnja 2015. nije ni minimalna pobjede Kolinde Grabar Kitarović i njezinih, niti isto takav poraz Ive Josipovića i njegovih. Ponajprije stoga što je razlika toliko mala da ostaje ”jedino”, veoma važan, krajnji ishod; a mogao je posve lako biti i obrnut – da je, npr., nevrijeme nad Zagrebom zakasnilo nekoliko sati, ili da su u Rijeci imali nekoga barem malo manje neprivlačnoga od Jovanovića.
Bitno je – i ostaje, čini se, zadugo ključnom političkom činjenicom – to što je politička zajednica podijeljena popola. Uz ostalo, pokazalo se da je na djelu i rat utvarama; podjednaki dijelovi biračkoga tijela vide posvuda ustašku, odnosno udbašku opasnost.
Ova podjela nije samo trajna nego i posve zaoštrena, jer ima i demografijske i ideologijske i regionalne i ideologijske značajke. Ovu su podjelu jasno pojmili u stožeru Kolinde Grabar-Kitarović, a podcijenili na drugoj strani.
Kampanja Grabar-Kitarović funkcionirala je dvokatno – svidljive fraze na gornjem katu, zaoštreni nacional-patriotski ideologemi na onome donjem. Uspjeh je ove dvokatnice zajamčen stegovnim povezivanjem među katovima. Drukčije rečeno, Kolinda je u mnogome bliža Ivi Josipoviću nego mnogima od svojih pristaša, no stranačka je disciplina postigla da se to zanemari
Kampanja Grabar-Kitarović funkcionirala je dvokatno – svidljive fraze na gornjem katu, zaoštreni nacional-patriotski ideologemi na onome donjem. Uspjeh je ove dvokatnice zajamčen stegovnim povezivanjem među katovima. Drukčije rečeno, Kolinda je u mnogome bliža Ivi Josipoviću nego mnogima od svojih pristaša, no stranačka je disciplina postigla da se to zanemari.
S druge strane, Josipović je pokazao da možda može biti predsjednik, ali nikako ne može biti kandidat svih državljana – Kolinda autoritativno smatra da je termin građanin za seljake pejorativne naravi, pa ga od sada valja izbjegavati. Uostalom, neprimjereno je pluralističkome modelu da baš aktualni predsjednik kao kandidat zastupa najradikalnije promjene – protiv ”elita”.
Grabar-Kitarović je, barem na jednome od promidžbenih katova, adresirala svoje prave birače, Josipović se svojem biračkome rezervoaru obraćao samo uz ostale.
Ostalo je dobro poznato i višestruko već spominjano – težnja povezivanja Josipovića s aktualnom krizom, te s nesposobnom i omraženom Vladom uspjela je bolje no nakana da se Grabar-Kitarović poveže sa Sanaderovim korumpiranim timom.
Po potrebi su korišteni i feministički argumenti u obranu kandidatkinje stranaka koja feminizam preziru, čak je i kardinal Bozanić, takorekuć diskretno, po prvi puta u crkvenoj povijesti rabio dvojnu oznaku predsjednik/predsjednica).
Nakon svega, trebat će promisliti i o dokazanoj nesolidnosti dvije vrste opsluživača javnosti – agencija za ispitivanje javnoga mnijenja i PR agencija. Može se tvrditi i to da je glavni tajnik s prepisanom diplomom bio malko uspješniji od glavnoga tajnika bez diplome
Povezivanje Josipovića s udbaškom prošlošću ranijih generacija nije pak naišlo na odgovarajuće reakcije. I to je doista začuđujuće – kandidat koji je prokazivan kao eksponent ”komunističkih koljača” i ”bešćutne Vlade” zamalo je pobijedio; kandidatkinja koja je prokazivana kao ne baš iskrena činovnica inozemne vojne organizacije i, štoviše, članica Trilaterale, kao predstavnica prvostupanjski osuđene političke organizacije – za malo je pobijedila.
Najvjerojatnije stoga što kampanja nije imala efekta, što je, u cjelini, bila ”slika bez tona”, ne računajući efekte koje je – ni kriv niti dužan – polučio Ivan Sinčić u prvome krugu.
Pobijedila je stega; legendarno ”zna se” ovoga je puta funkcioniralo na obje strane, osim, dakako, za ubacivače ”nevažećih listića” s kojima DIP već godinama ne zna što bi činio, pa ih u svakome krugu drukčije interpretira. Ti su listići odlučujuće utjecali na rezultat, ali ne i na legitimnost izbora, jer je Grabar-Kitarović naprosto dobila više glasova, ili, pravnički, zato što eksplicitna odredba Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske vrijedi više od ustavne implikacije.
Nakon svega, trebat će promisliti i o dokazanoj nesolidnosti dvije vrste opsluživača javnosti – agencija za ispitivanje javnoga mnijenja i PR agencija. Može se tvrditi i to da je glavni tajnik s prepisanom diplomom bio malko uspješniji od glavnoga tajnika bez diplome.
No, bitno ostaje – razlike su, očito, mikroskopske, a jaz među polovinama, izgleda, veoma dubok. To ostaje vjerojatno i dulje od trijumfalizma, odnosno lizanja rana, pa i dulje o mandata koji će tek započeti.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Novo zajedništvo
Nije da se nije imalo što birati. Moglo se izabrati ”Ljepoticu dana”. Onu pravu, Bunuelovu. Onu svevremensku Catherine Denevue što je te večeri igrala na HRT-ovom Trećem.
Ili se moglo izabrati Lucasovu ”Osvetu Sitha” na javnom Drugom, ako je nekome baš bilo do praćenja rezultata rata klonova.
Ali čemu birati između najboljeg i dobroga, kad već postoje i daleko lošije varijante izbora?! Naprimjer ona da se čovjek opredijeli hoće li rezultate predsjedničkih izbora u Hrvatskoj pratiti na RTL-u, na Novoj TV ili na Prvom HRT-a koji je bio jednak prisavskom Četvrtom, pa se time otvorila i mogućnost da se osim sličnoga o istome bira i između posve istoga o posve istome. A to je valjda vrhunac elektorijalne demokracije, nakon kojega nema dalje. Nego samo natrag. U devedesete, pa sve ispočetka.
Onaj tko se nije upustio u biranje između HRT-ove Jedinice i Četvorke, nego je zaglavio na Novoj ili RTL-u, ostao je – barem po onome što čujem od tih luzera – zakinut za jednu od najznakovitijih izjava čitave izborne noći. Izjavu koja se mogla čuti samo u HRT-ovu javljanju iz slavljeničkog stožera smještenoga u Hypo-centru (valjda kao znak da HDZ ne pada daleko od Hypo-grupe niti se daleko od nje uzdiže).
Jedna od najznakovitijih izjava čitave izborne noći bila je izjava koja se mogla čuti samo u HRT-ovu javljanju iz slavljeničkog stožera smještenoga u Hypo-centru (valjda kao znak da HDZ ne pada daleko od Hypo-grupe niti se daleko od nje uzdiže). Izjavu kojom je dramski umjetnik Božidar Alić iskazao svoj ushit zbog pobjede Kolinde Grabar Kitarović ”nad udbaškom, srbofilskom i četničkom strujom”
Izjavu kojom je dramski umjetnik Božidar Alić iskazao svoj ushit zbog pobjede Kolinde Grabar Kitarović ”nad udbaškom, srbofilskom i četničkom strujom”.
Da, baš tako je rekao – ”nad udbaškom, srbofilskom i četničkom strujom” – i na trenutak zbunio HRT-ovu reporterku Katarinu Perišu Čakarun, koja se iz vidne nelagode uspjela izvući tako što je Aliću brže-bolje pristojno zahvalila na izjavi kakvu očito nije očekivala.
A nije ju očekivala vjerojatno zato što glumca Božidara Alića nikada nije gledala u njegovoj životnoj ulozi istoimenoga kolumnista portala Dnevno.hr.
Jer da je Katarina Periša Čakarun vidjela barem jednu epizodu tog Alićeva serijala, ne bi ostala onako zatečena onim što je glumac sasuo u mikrofon, kad mu ga je već ljubazno ponudila, već bi znala da joj on na temu izbora može govoriti daleko iscrpnije, da joj može – kad je već prigoda – izdeklamirati i ponešto iz svojega kolumnističkog opusa.
Evo naprimjer ovo: ”U Hrvatskoj Hrvata pritajili su se njezini smrtni neprijatelji, koji su našom dobrohotnošću, pa i glupošću, ostali na životu i, eto, danas su na vlasti.”
Pa onda još o istima: ”Oni su guba, lišaj, zlo, nametnici, posrbice i srbi, poturice i turci, sve u isti mah. Oni su nam prirodni neprijatelj! Neprijatelj su hrvatske državnosti, hrvatske samosvojnosti, hrvatskoga jezika i kulture, katoličanstva i tradicije, hrvatskih skromnih obitelji i sviju nas branitelja. Oni su, našom dobrohotnošću, pa i glupošću, preživjeli 1991. Oprosta više neće i ne može biti. Kada ih se budemo rješavali na ovaj, ili onaj način, mi Hrvati, mi hrvatski narod, morat ćemo biti kirurški precizni, bez ostataka.”
Mogao se Alić u ”Izbornoj noći” Hrvatske televizije obratiti i zastranjelim biračima diljem domovine, naravno, svojim riječima: ”Pokajte se, ispovjedite se svi koji ste glasovali za njih, za partizanske udbaške ubojice roda svoga! Sve njih treba smaknuti s javne, političke, ili bilo koje druge scene i aktivnosti, makar i na redovitim izborima. Oni su Zlo, spadala, vucibatine i četničke priležnice anglosaksonskog istospolnog sotonizma.”
Ako biskup u te ”dosadašnje političare” koji su ”našu Domovinu gurnuli u udbaško-komunističke ralje” ubraja i Franju Tuđmana, kao što ga zajedljivo uvrštava među hrvatske predsjednike koji su bili u komunističkoj partiji, onda je pred Kolindom Grabar Kitarović poprilično zahtjevna zadaća: da Hrvatsku retuđmanizira tako što će je detuđmanizirati
A mogao je i podsjetiti gledateljstvo na tople i duboko humane riječi što ih je još prije godinu dana sročio na račun Kolindina protukandidata: ”Jednooki Ljigavi Lignjun je, kao i ostatak ove hemeroidalne pseudonarodne trenutne vlasti, pomno smislio i sročio izbljuvak od čestitke, svojim troprstim biračima, odlazeći na manji kirurški zahvat uljepšavanja. Nadam se da će ostati i bez drugog oka.”
Da se Aliću dopustilo da pred kamerama HRT-a bude tako rječit kao u svojim pisanijama, pučanstvo bi već u izbornoj noći vidjelo kamo vodi to ”novo zajedništvo” što ga je proklamirala pobjednica izbora. Tako bi ta tema bila apsolvirana i nitko na nju više ne bi morao trošiti riječi.
Ovako je pak bilo nužno da se oglasi i biskup sisački Vlado Košić, i da u čestitarskoj poruci prvoj predsjednici Republike Hrvatske napiše i ovo: ”Nadam se, budući da ste prva hrvatska predsjednica koja nije bila u komunističkoj partiji, da ćete uspjeti izvući našu Domovinu iz udbaško-komunističkih ralja u koje su ju na žalost gurnuli dosadašnji političari.”
Ako biskup u te ”dosadašnje političare” koji su ”našu Domovinu gurnuli u udbaško-komunističke ralje” ubraja i Franju Tuđmana, kao što ga zajedljivo uvrštava među hrvatske predsjednike koji su bili u komunističkoj partiji, onda je pred Kolindom Grabar Kitarović poprilično zahtjevna zadaća: da Hrvatsku retuđmanizira tako što će je detuđmanizirati.
Ako joj u tome i ne pomogne Bog na kojega će se zakleti, pomoći će glumac Božo i biskup Vlado koji će, ako ništa drugo, barem zdušno proklinjati.
Osloni li se na njihovu pomoć, Kolinda Grabar Kitarović će stvoriti otprilike onoliko ”novoga zajedništva” koliko i njezin prethodnik ”nove pravednosti”.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Mirovina ili Mirogoj
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo njenu prvu kolumnu za Autograf.
Kada ste u novinarstvu, što honorarno, što profesionalno tri i pol decenije (od jednog davnog srpnja 1979.), kada mu vrlo bukvalno podredite privatni život uvjeravajući sve oko sebe i sebe da se jedino tako čovjek (a pogotovo žena), može baviti tim poslom, ništa ama baš ništa ne može vas pripremiti za umirovljenje. [Read more…]
Treba nam e-Građanin
Novinar se stvarno mora odmaknuti od rada na izbornoj noći kako bi spoznao jednu lošu stvar. Da domaći mediji jednostavno nisu pratili sve tehnološke promjene posljednjih nekoliko godina i da zapravo jako kaskaju za svijetom, bez neke ideje što učiniti da se situacija poboljša.
Loš analitički dio koji se zasniva na principu ”krušku pod njušku” najčešće upitno potkovanim komentatorima, izvještajni dio koji se ponovno zasniva na uzimanju izjava te jednostavno prepisivanje informacija sa stranica Državnog izbornog povjerenstva. Eto, na to se svelo medijsko praćenje prvog kruga predsjedničkih izbora.
Već je vrijeme da se ministra tjera da napravi nešto na elektroničkom glasanju. Uvođenje e-Građanina, što je vjerojatno bio ponajveći uspjeh Vlade lani, samo slabo doživljen od šire mase, otvorilo je puteve i za e-glasanje. Jedinstveni ”račun” kojem može pristupiti samo jedna jedina registrirana osoba glavni je uvjet za takav način izlaska na izbore, koji u Europi nije nepoznat
Nešto što se faktički moglo osigurati postavljanjem statičke kamere u četiri stožera. Analize dan poslije bile su izuzetno šture i u najmanju ruku nedorečene. A pravu novinarsku reportažu iz te izborne noći nitko očigledno nije imao niti želje raditi.
Ono što je najviše za zabrinuti se je činjenica da ono što bi se trebalo definirati ”novim medijima” u Hrvatskoj također šljapka za modernim vremenom. Svi ti multimedijalni on-line portali uglavnom su služili kao prenositelji informacija s DIP-ovih stranica, kao da ljudi sami ne mogu otići tamo. Kreativnost nula bodova, sad je definitivno kako su mediji, osim kadrovske krize nastale suludim otpuštanjima, upali i u informatizacijsku krizu.
S druge strane, ministar uprave Arsen Bauk dan nakon izbora pohvalio se kako je informatički posao prebrojavanja glasova i obavještavanja javnosti bio obavljen precizno i brzo.
I tu je u pravu, država je danas što se tog informatičkog segmenta tiče otišla daleko u odnosu na vrijeme prije pet godina. No, na lovorikama se ne smije sjediti, tehnologije su danas takve da je sutra ono od jučer već jako zastarjelo.
Već je vrijeme da se ministra tjera da napravi nešto na elektroničkom glasanju. Uvođenje e-Građanina, što je vjerojatno bio ponajveći uspjeh Vlade lani, samo slabo doživljen od šire mase, otvorilo je puteve i za e-glasanje.
Jedinstveni ”račun” kojem može pristupiti samo jedna jedina registrirana osoba glavni je uvjet za takav način izlaska na izbore, koji u Europi nije nepoznat. Stoga je od ove administracije bilo za očekivati da naprave neki plan za koje bi se izbore, bar eksperimentalno, primijenio i ovakav način glasanja. Jer, budimo sigurni, ako HDZ dođe na vlast ove godine, oni to neće napraviti
Jedinstveni ”račun” kojem može pristupiti samo jedna jedina registrirana osoba glavni je uvjet za takav način izlaska na izbore, koji u Europi nije nepoznat.
Stoga je od ove administracije bilo za očekivati da naprave neki plan za koje bi se izbore, bar eksperimentalno, primijenio i ovakav način glasanja. Jer, budimo sigurni, ako HDZ dođe na vlast ove godine, oni to neće napraviti.
Pouzdanije je da Milijan Brkić animira ljude po terenu, nego li da se omogući ovaj vid glasanja kojim bi se povećala izlaznost, prije svega mlađih i educiranijih osoba, što tradicionalno nije HDZ-ovo glasačko tijelo.
Stoga će sve biti na ovoj ili nekoj budućoj vladi lijevog centra ili ljevice čak. Educirati ljude kako je mogućnost prevare s računalima teža nego li s listićima. Pojasniti da se time povećava utjecaj svakog čovjeka na glasanje. I tek na kraju infrastrukturno srediti ovaj oblik izbornog prava.
Ako nam mediji tapkaju u mjestu kad su informatizacija i hodanje u korak s vremenom u pitanju, neka se bar država potrudi napraviti nešto što će ljude potaknuti da razmišljaju o sutrašnjici, a ne o 1991. godini. Ili 45-oj.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Što dolazi s HDZ-om?
Nećeš, druže Hnojčik, više vrijeđati ni Domovinski rat, ni doktora Tuđmana, ni naše branitelje, ni našu djecu na taj način što im onemogućavaš budućnost! – to je pravo značenje Karamarkova govora u utorak 16. prosinca navečer u Vinkovcima.
Gotovo istodobno, naime, dok je Karamarko govorio u povodu 25. obljetnice osnutka vinkovačkog HDZ-a, objavljeno je kako je Tony Hnojčik, taj Robert Capa zapadne Slavonije, 30. studenoga sramotno izbačen iz prosvjedničkog šatora u Savskoj, da bi ga policija, zapanjujućom neprofesionalnošću, prekršajno kaznila, pa mu još priprijetila da bi mogao završiti u ludnici!
Dugokosi rocker u kožnom prsluku, zalazio je, ”naoružan” samo fotoaparatom, na najopasnija mjesta (…) da odande donese (…) neka od najdojmljivijih svjedočanstava ratnih strahota što ih je zapadna Slavonija ikada doživjela. Ako je netko ratni heroj, ako je netko učinio nešto za svoju zemlju, ako je netko (…) hrvatski branitelj – to je Tony Hnojčik
A tko je Tony Hnojčik? Mag fotografije, daruvarski Čeh, praški đak, vedri kreativac, hippie i slobodan duh, kojega je emotivni šok srpskoga nasilja devedesetih od prvog dana odveo na prve crte bojišta u njegovom zavičaju, da se s njih ne makne do posljednjeg dana Bljeska, kada je – jedini na svijetu – spektaklularno snimio predaju vojnih i civilnih vođa pobune policijskom zapovjedniku Nikoli Ivkancu i časniku Veljku Barbieriju.
Dugokosi rocker u kožnom prsluku, zalazio je, ”naoružan” samo fotoaparatom, na najopasnija mjesta, u razorena sela, u srce ratne tame, da odande donese potresne i tužne, a tako dojmljive fotke, neka od najdojmljivijih svjedočanstava ratnih strahota što ih je zapadna Slavonija ikada doživjela.
Ako je netko ratni heroj, ako je netko učinio nešto za svoju zemlju, ako je netko, ako baš hoćete, hrvatski branitelj – to je Tony Hnojčik.
Takvoga je čovjeka neki prosvjednik zgrabio za ovratnik i otjerao iz prosvjedničkog šatora. Pitao ga je ”je li branitelj”, na što je ovaj odgovorio – ”Nisam, ja sam građanin”. Ta rečenica čovjeka koji je glavu nosio u torbi i krvi se do sita nagledao – ”Nisam, ja sam građanin” – trebala bi biti pouka svim tim očajnicima koji se, evo, i nasilja poduhvaćaju.
Trebala bi – ali neće. Neće, jer im nasilje sugerira najmoćniji čovjek opozicije. ”Nećete, drugovi, više vrijeđati ni Domovinski rat, ni doktora Tuđmana, ni naše branitelje, ni našu djecu na taj način što im onemogućavate budućnost!”, viče Karamarko.
Zar je, s druge strane, čudno da nikome nije problem što Karamarko koalira s neoustaškom strankom koja slavi dan NDH i progoni ravnateljicu Spomen područja Jasenovac? Zar je čudno da nitko, pa ni Vijeće za elektroničke medije, ne reagira na tsunami govora mržnje s portala dnevno.hr?
”Pomirba nije uspjela!”, domeće i prijeti: ”Kako ćemo se pomiriti i nalaziti kompromise s onima koji hrvatsku državu nikada nisu htjeli, niti voljeli, niti je željeli!?”
Zar je onda čudno da Ilija Vučemilović spominje ”krvavi Božić”? Zar je čudno da varaždinskog liječnika Nenada Horvata nadređeni po kratkome postupku suspendira s mjesta voditelja Odsjeka za psihijatriju Opće bolnice u Varaždinu, jer je na Facebooku objavio rečenicu koju netko može doživjeti uvredljivom?
Zar je, s druge strane, čudno da nikome nije problem što Karamarko koalira s neoustaškom strankom koja slavi dan NDH i progoni ravnateljicu Spomen područja Jasenovac? Zar je čudno da nitko, pa ni Vijeće za elektroničke medije, ne reagira na tsunami govora mržnje s portala dnevno.hr?
Odbacimo iluzije: prešli smo crvenu crtu koja demokraciju štiti od nasilja. Političko bezumlje preuzima kormilo. Ako se to ne zaustavi, nasilje će jačati. A servisira ga osobno – Tomislav Karamarko.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Sila kao svjetski poredak
Treba doista imati podosta stomaka pa slušati minulih dana nebrojene rasprave u svijetu o nasilju i ekstremizmu definiranom akademski po raznim simpozijima, okruglim stolovima i međunarodnim konferencijama. Zima je planiranih rasprava na tu temu, i potrebe da se predviđeni budžeti za nevladina upozorenja, unaprijed zacrtana i isprovocirana nedopustivim i groznim nasiljem, realiziraju do kraja.
Prisustvovao sam jednom takvom skupu. Sastav “dignitetan”. Diplomate, akademici, profesori, mudri stari i agresivni mlađani aktivisti. Zborilo se mudro, uravnoteženo, učeno. Sa puno razumijevanja “za realnost”, rekao bih. Kako teoriji u izvjesnom razilaženju sa svekolikom praksom priliči. A politički? Pa eto tako da se ne daj bože ne uvrijede naši “partneri” i globalne organizacije koje, je li, ulažu velike napore za mir, rezolucijama raznim, a sve u cilju upozorenja onih drugih što proizvode zlo, nasilje i ekstremizam.
Izostale su u toj priči neke činjenice. Nije čudno. One pred svekolikom politikom i našom dobrotom da se uklopimo po svaku cijenu u tu politiku, vjerovatno nisu ni važne. A i kad se nekako incidentno pojave kao relevantne, sahrane ih informacije sračunate na unaprijed određene zaključke.
Previše je dokaza da je taj takozvani međunarodni poredak, u svojoj cjelini i kompleksnosti ali i jednostavnosti, praktično redefiniran. To ne bi bilo moguće da nisu poražene vrijednosti na kojima se poredak inicijalno zasnivao i bio realno važeći sredinom pa i krajem minulog stoljeća. Danas se ovo još ne priznaje, uprkos očiglednim dnevnim promoviranjima standarda i prakse koji se humanističkim vrijednostima, spram militantnih interesa, direktno rugaju. Eto osnova za silu umjesto prava
Poput onih prema kojima je objavljivanje selektiranih i opranih izvještaja o stravičnim mučenjima zarobljenika CIA-a primarno dokaz demokratičnosti tamošnjeg sistema, a ne potvrda najstrašnijeg nasilja nad međunarodnim pravnim poretkom, i šire. Ako toga još ima.
Previše je dokaza da je taj takozvani međunarodni poredak, u svojoj cjelini i kompleksnosti ali i jednostavnosti, praktično redefiniran. To ne bi bilo moguće da nisu poražene vrijednosti na kojima se poredak inicijalno zasnivao i bio realno važeći sredinom pa i krajem minulog stoljeća. Danas se ovo još ne priznaje, uprkos očiglednim dnevnim promoviranjima standarda i prakse koji se humanističkim vrijednostima, spram militantnih interesa, direktno rugaju. Eto osnova za silu umjesto prava.
Silom stvoren okoliš za nasilje i ekstremizam određen je nezajažljivom težnjom da se svekolika globalizacija definira kroz jednostrano očuvanje apsolutnog monocentrizma u vladanju svijetom. Rođen je nakon hladnog rata s kraja minulog stoljeća. Pogrešno je pročitan negiranjem prava i želja većine na planeti na vlastiti put, na specifičnosti i različitosti.
Nasilje nad tim pravima je veliko i svakodnevno. Na njemu se tragom istorijskih razlika, sukoba, nadmetanja, neslaganja i strasti vjerskih i etničkih, ideoloških, političkih i raznih drugih, dodatno podupiranih i dirigovanih izvana, oduvijek stvarao osnov za “poslovno interesnu” upotrebu sile. Što brutalniju to profitabilniju.
Izvedbeni nivo je, konačno, onaj lokalni. Šematski ali i prilagođen svakoj zemlju i svakom narodu po potrebi i realnosti zajednice, države, etničke i vjerske pripadnosti, manjine. Posebno, u odnosu na realnost života pojedinca, prečesto obespravljenog i poniženog.
Na globalnom nivou gdje se definiraju osnovne vrijednosti na kojima počiva međunarodni poredak, brutalna sila i pravo na upotrebu sile de facto su pobijedili. Povelji UN-a dnevna praksa se bezmalo dnevno izruguje. Legitimiraju se planirana rušenja država i režima brutalnom zloupotrebom tzv. “odbrane ljudskih prava” ili “humanitarnih intervencija”, a zapravo isključivo u ime geostrategije energije i prostora.
Na globalnom nivou gdje se definiraju osnovne vrijednosti na kojima počiva međunarodni poredak, brutalna sila i pravo na upotrebu sile de facto su pobijedili. Povelji UN-a dnevna praksa se bezmalo dnevno izruguje. Legitimiraju se planirana rušenja država i režima brutalnom zloupotrebom tzv. “odbrane ljudskih prava” ili “humanitarnih intervencija”, a zapravo isključivo u ime geostrategije energije i prostora
Više se i ne kriju organizirani, finansirani i “naoružavani” planovi i operacije radi smjena režima i gaženja državnih suvereniteta. Nekadašnji principi miroljubive koegzistencije javno se nipodaštavaju, a diplomacija velikih stavljena je u funkciju sile i dominacije. Čak i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a izjavljuju, kada im to zatreba, da će “intervenirati vojno i bez saglasnosti UN-a”.
I to rade. Ostali poslušno slijede.
U Libiji je, de facto manipulativnim odobrenjem UN-a, proizvedeno strašno krvoproliće, srušena država i realiziran cilj: strane kompanije vratile su kontrolu nad naftnim resursima. Zemlja gurnuta u permanentno oružano nasilje.
Za te potrebe naoružani su domaći i inostrani teroristi svih boja, nazvani revolucionarima.
Nakon obavljenog posla tamo preseljeni su u Siriju sa drugim, “revolucionarnim” zadacima. Za njima je otišlo i njihovo oružje poznatim putevima, nazvanim “pacovskom rutom”.
Irak, kolijevka svjetske civilizacije, razoren je interesno-osmišljenim lažnim povodom glatko prihvaćenim u UN-u. Milion ubijenih rezultat je te prevare. I o tom broju se evo duže od decenije laže.
U Ukrajini je nasilnom zamjenom jednog režima oligarha, ali bez fašista, doveden drugi režim oligarha ali sa deklarisanim fašistima. Jedna sila se primakla granici druge što je bio cilj, sve ostalo je posljedica a ne uzrok, kako se hoće kazati. I to se nazvalo “narodnom revolucijom!
U UN-u su prije tri sedmice, na glasanju o rezoluciji protiv nacizma, fašizma, rasizma i ksenofobije, sve zemlje Evropske Unije, plus većina novih demokracija iz bivše Jugoslavije, bile “bez stava” – suzdržane. A stav je do neba jasan. Tribunal u Hagu izvrgnut je ruglu, dižu se spomenici fašistima i SS divizijama, Crkva slavi presuđene zločince, nacisti ulaze u parlamente i – sve se zove demokracija!
Više se i ne kriju organizirani, finansirani i “naoružavani” planovi i operacije radi smjena režima i gaženja državnih suvereniteta. Nekadašnji principi miroljubive koegzistencije javno se nipodaštavaju, a diplomacija velikih stavljena je u funkciju sile i dominacije. Čak i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a izjavljuju, kada im to zatreba, da će “intervenirati vojno i bez saglasnosti UN-a”. I to rade. Ostali poslušno slijede
Izraelska oligarhija bombarduje koga hoće u komšiluku, (prije neki dan opet Siriju, ničim izazvan), i gazi sve nekadašnje principe i glasanja u UN-u, i nikom ništa. Iako tamošnja intelektualna ali i vojna i obavještajna elita protiv ovoga diže javno svoj glas.
U svijetu više nema mehanizama za odupiranje sili jer se to neće. Teroriste koji rade za silu proglašavaju “umjerenima”, finansiraju se izvana, naoružavaju i treniraju. Pa su tako navodno nakon svake operacije protiv njih, sve su jači i brojniji. Kažu moćni, rat će trajati godinama. Eto i finog businessa – godinama.
Korporacije i multinacionalne kompanije gaze nacionalna prava i suverenitete, o pravima pojedinaca da se ne govori. Pogledajte samo temelje na kojima počivaju okviri za budući trgovinski sporazum između SAD i EU. Životi ne više jedinke, nego desetina i stotina hiljada ljudi postali su bezvrijedni. Legalizacija nasilja i ekstremizam, koncept je u borbi za preostale planetarne resurse.
Mediji koji su u funkciji tog koncepta stvaraju mentalni okvir za opravdanje ovog koncepta u borbi protiv “sila zla”. Iz centara koji utvrđuju ovakav red stvari, jasno je poručeno: ko nije sa nama, protiv nas je!
Ozbiljni, rijetki novinari o tome pišu. Prije neki dan glavni tajnik NATO-a Stoltenberg izjavljuje kako se “ubrzano izgrađuju brze snage za intervencije namijenjene odbrani članica pakta od Rusije. Kada te snage postignu svoju spremnost, nisu isključeni ni lokalni okršaji…”.
Imamo krvava iskustva iz bivše Jugoslavije sa onim što je počelo prijetnjama “lokalnim okršajima”.
Paralelno sa izjavom lidera alijanse zadužene za kontrolirano discipliniranje Evrope i okoline, u Kongresu SAD-a se izglasava rezolucija kojom se “oštro osuđuje politika agresije Rusije prema susjednim državama”. Ton i sadržaj rezolucije su takvi da je Ron Paul, bivši senator i kandidat za američkog predsjednika, glatko izjavio da “tom rezolucijom SAD provocira rat sa Rusijom koji bi mogao završiti opštim uništenjem”.
U UN-u su prije tri sedmice, na glasanju o rezoluciji protiv nacizma, fašizma, rasizma i ksenofobije, sve zemlje Evropske Unije, plus većina novih demokracija iz bivše Jugoslavije, bile “bez stava” – suzdržane. A stav je do neba jasan. Tribunal u Hagu izvrgnut je ruglu, dižu se spomenici fašistima i SS divizijama, Crkva slavi presuđene zločince, nacisti ulaze u parlamente i – sve se zove demokracija!
U ovome nije usamljen. Čak je i Kissinger izjavio kako politika satanizacije Putina nije politika, već otsustvo politike prema Putinu… Džaba, oni što ne mogu podnijeti nikakvu konkurenciju na planeti, i misle da je treba eliminirati raznim varijantama sile, u tu igru guraju očigledno sve dezorijentiraniju i slabiju Evropu, vazale u Golfu i teroriste proglašene umjerenima.
Uz svekoliku proizvodnju iluzija da će lako iznutra srušiti režim u Kremlju i približiti se Kini, a da će zamjena Putinu biti prozapadna i proamerička, a ne tek njegova kopija.
Zagazilo se duboko u promociju sile kao osnovnog puta za ostvarenje interesa. Nema tu sreće jer se rješenja, sve isključivije, doživljavaju kao pobjeda, a ne kao kompromis. Za to su potrebna i okupljanja raznih alijansi u kojima su, po potrebi, i oni protiv kojih se alijanse formiraju. I nove, stare baze za evropske mornarice koje se ponovo ubrzano grade u Zaljevu, odakle su otišle, navodno trajno, prije više decenija.
Zato se, zapravo, pokušavaju srušiti četiri države koje baštine svjetsku civilizaciju, ma koliko im režimi nisu demokratski, Irak, Siriju, Egipat i Iran. Da ne ulazimo ovdje u ozbiljnu raspravu o tome šta je u svijetu doista jednostrano tumačena demokracija.
Siguran sam, znam to kao svjedok života tamo, da postojeća, ekskluzivno zapadna percepcija demokracije koja ne uvažava tamošnji svijet, nije ni blizu vrha na skali vrijednosti Istoka. Ma šta mi o tome mislili. A da je otpor tom nametanju postao refleks, sve rašireniji. I pogoduje i sili i ekstremizmu.
Sve ovo najuočljivije se prelama na najnižem nivou, onom lokalnom. Svi ti interesi moćnih, pritisci, sila i igre raznih vrsta, bez ikakvog obzira prema pojedincu i lokalnoj zajednici, prepoznatljivi su u bijesu, izgubljenom dignitetu, sahranjenim iluzijama i potpunoj besperspektivnosti ne za milione, već za stotine miliona ljudi na prostoru koji generalno zovemo Istokom.
Zločin i ekstremizam nisu prirodne i genetske kategorije. To su proizvedeni mehanizmi u svijetu koji je napustio humanističke okvire konstituiranja, čitanja i tumačenja odnosa među ljudima a silu u realiziranju svojih interesa stavio ispred koegzistencije i kompromisa, uvažavanja drugih i drugačijih
Ali, ni Zapad nije više potpuno imun na ovakvu realnost. Opravdano je upozorenje da se terorizam probudio u Evropi i Americi, kao i da se formacije poput ISIL-a i sličnih sve više hrane regrutima sa Zapada.
Problem se odavno prelio i na teren socijalne patologije koja korporaciju prividno ne interesira. Treba otići u predgrađa Bagdada, Kaira, Kartuma, Islamabada, u Gazu i u palestinske kampove, podjednako i u nove izbjegličke kampove u sjevernim pustinjama Jordana, pa vidjeti ljude koji istinski vjeruju da je odlazak sa ovoga svijeta spasenje.
Alternativa je samo pružena ruka onih što im nude šansu u dinamitu oko pasa, protiv vanjskog svijeta ma koji on bio. Razgovarao sam tamo sa takvima koji su i fakultete završili, ali je poniženje što im se nudi kao svakodnevnica taman toliko da sve ekstremističke organizacije svijeta mogu da budu presrećne brojem potencijalnih regruta za njihove eskadrone smrti.
To nema veze ni sa religijom, ni sa etnosom. To je proizvedeni zločin koji oligarhijama tamošnjih zemalja sa marionetskim režimima često služi kao čisti interes i politika.
Zločin i ekstremizam nisu prirodne i genetske kategorije. To su proizvedeni mehanizmi u svijetu koji je napustio humanističke okvire konstituiranja, čitanja i tumačenja odnosa među ljudima a silu u realiziranju svojih interesa stavio ispred koegzistencije i kompromisa, uvažavanja drugih i drugačijih.
(Tekst je objavljen u broju Novog lista od subote 13.12.2014. ali pošto je nedostupan na web stranici toga lista preuzimamo ga s portala forum.tm).
Papa Čovićevih siromaha
Nezaboravan je to doživljaj bio za Dragana Čovića i njegovu svitu. Prolaziti kroz vatikanske hodnike u strogo određenoj koloni. Ići jedan iza drugoga, u potpunoj tišini, pored švicarskih gardista i papinih časnih ljudi. Slijediti upute prefekta koji dirigira kada se hoda a kada se stoji. Hodati, stajati, hodati, stajati… ”Kao da prolaziš kroz povijest…” – zapisati.
Zabilježiti i da je ”put pored impresivnih dvorana do vrhovnog poglavara više od milijarde katolika iz cijelog svijeta prepun mističnosti”. I da sve izgleda svečano. I da je u Vatikanu Božić.
Nije baš Božić, kao što se nekima u toj koloni – valjda zbog sve te mistike impresivnih dvorana, a možda i zbog prefektova dirigiranja kada stati a kada hodati – pričinja, ali je Advent. Došašće. Dolazi Dragan Čović. Na ulazu u knjižnicu dočekuje ga papa Franjo.
Reutersov fotograf, da ne kažem paparazzo, hvata Dragana Čovića skoro u polučučnju, dok papinu ruku ljubi tako predano kao da, božeprosti, glođe prsten. Na slici taj trenutak vječnosti djeluje kao vječnost trenutka. Ali i toj vječnosti, baš kao i svemu što čovjek vječnim zove, ipak dođe kraj
Reutersov fotograf, da ne kažem paparazzo, hvata Dragana Čovića skoro u polučučnju, dok papinu ruku ljubi tako predano kao da, božeprosti, glođe prsten. Na slici taj trenutak vječnosti djeluje kao vječnost trenutka. Ali i toj vječnosti, baš kao i svemu što čovjek vječnim zove, ipak dođe kraj.
Dragan Čović se uspravlja, premda se tren ranije činilo da ga je ukočilo u križima. Papa privlači ruku k tijelu, premda je tren ranije izgledalo da taj rukoljub nikada neće prestati…
Sve je na svome mjestu i sve blista. Blista prsten na papinoj ruci. Blistaju svi zubi u Čovićevu širokom osmijehu.
Potom se sjeda pa se razgovara. A razgovara se poduže, srdačno i prijateljski. Razgovara se o Temeljnom ugovoru što ga je Bosna i Hercegovina potpisala sa Svetom Stolicom, ali ga još nije počela provoditi. O statusu Hrvata u državi kojom supredsjeda Dragan Čović. Državnik o kojemu se, tamo u Bosni, ispredaju ne priče već jednadžbe: ”Svaki put kad Čović kaže da se bori za interese Hrvata u BiH, 60 Hrvata iz Livna i Rame sjedne na autobus za Njemačku.”
Ali ljudi iz državnikove svite, obuzeti mističnim ozračjem vatikanskih dvorana, i ne pomišljaju na te što rogobore po Bosni i na te što, čim Čović zine, hvataju autobuse za Njemačku. Sva svita sad sjedi tu, pri Svetoj Stolici, i gleda u Jorgea Bergoglija kao u papu i u Dragana Čovića kao u Boga. I sluša svita kako svježe ustoličeni državnik službeno poziva rimskoga pontifeksa u posjet Bosni i Hercegovini.
Razgovara se o Temeljnom ugovoru što ga je Bosna i Hercegovina potpisala sa Svetom Stolicom, ali ga još nije počela provoditi. O statusu Hrvata u državi kojom supredsjeda Dragan Čović. Državnik o kojemu se, tamo u Bosni, ispredaju ne priče već jednadžbe: ”Svaki put kad Čović kaže da se bori za interese Hrvata u BiH, 60 Hrvata iz Livna i Rame sjedne na autobus za Njemačku”
U svojim glavama svita već sklapa sliku Papina uzvratnog posjeta Draganu Čoviću: ”Ako se taj susret dogodi, ilustrirat će dramatičnost stanja katolika u BiH. Jer, papa Franjo uglavnom odlazi u one države u kojima su kršćani manjina i ugroženi.”
I čita svita iz Čovićeva poziva silnu želju da papa, uz Sarajevo, posjeti i Mostar. Da dođe u Hercegovinu, gdje su ”katolici većina, ali su i kao takvi ugroženi”. Pa da se pod golemim križem bez Krista na Humu dogodi prekretnica u papinu zemaljskom hodu. Da nakon već rutinskih obilazaka ugroženih manjina krene u duhovnu avanturu borbe za prava ugroženih većina.
Dragan Čović za to vrijeme ne dopušta mislima da odlutaju. Čeka prigodu da papi Franji prenese pozdrave svojih kolega iz državnoga predsjedništva i svih ljudi iz BiH, a posebno – pazite sad ovo! – ”onih koji danas teško žive”. I čeka Dragan Čović da u ime svoje, i u ime svih koji žive jednako teško kao i on, Svetome Ocu uruči poklon: statuu Katarine Kosače-Kotromanić, blaženice i posljednje bosanske kraljice, rad kipara Florijana Mićkovića.
Papa zauzvrat Čoviću – tronut njegovom empatijom za sve ljude koji danas u BiH teško žive – poklanja reljef na kojemu je prikazan sveti Martin dok na pleća siromaha stavlja svoj ogrtač. ”Političari i čelnici država i vlada trebali bi ogrnuti siromašne”, poručuje Papa svome gostu.
Sve što ima je obiteljska kuća vrijedna tri milijuna eura, koju je izgradio u mostarskoj zaštićenoj zoni, među sebi sličnima koji žive toliko teško da ni pogledom ne mogu spojiti kraj s krajem svojega posjeda. Tu kuću je teškom mukom podigao nakon što se godinama zlopatio u kadrovskom stanu dobivenom za odano služenje Savezu komunista, na jedvite jade krpajući novac iz brojnih korupcijskih afera i smišljajući kako skrenuti tok rječice Radobolje, da teče kroz njegovo dvorište
Poruka je stigla u prave uši, a sveti Martin u prave ruke. Dragan Čović od tog trenutka više ne razmišlja kako s gole kože siromaha zgrnuti i ono što se još nije uspjelo zgrnuti – dakle, samu tu kožu – već kako i čime da ih ogrne. Ali on ogrtača nema.
Sve što ima je obiteljska kuća vrijedna tri milijuna eura, koju je izgradio u mostarskoj zaštićenoj zoni, među sebi sličnima koji žive toliko teško da ni pogledom ne mogu spojiti kraj s krajem svojega posjeda. Tu kuću je teškom mukom podigao nakon što se godinama zlopatio u kadrovskom stanu dobivenom za odano služenje Savezu komunista, na jedvite jade krpajući novac iz brojnih korupcijskih afera i smišljajući kako skrenuti tok rječice Radobolje, da teče kroz njegovo dvorište.
I kako da sada – samo da bi uslišao papinu poruku – to imanje pretvori u ogrtače za siromahe? Kako da Radobolju vrati u njezino korito? Sve mu se to čini prekompliciranim i nedostojnim vatikanske mistike koja ga je prožela do kostiju…
Jer zar je to, zabogamiloga, ono što od njega očekuju ljudi koji teško žive? Zar im nije olakšao život samim tim što se potrudio da papi isporuči njihove pozdrave, i to bez da je uoči puta za Rim išao od siromaha do siromaha i od svakoga ubirao em pozdrav em pozdravarinu?
Zar siromasima nije dovoljno što im je Dragan Čović udijelio milost da svoje osobne pozdrave papi prošverca kao da su njihovi? I što će im, pobogu, stvarniji ogrtač od toga?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5
- 6
- 7
- …
- 9
- Next Page »