Jedna od najljepših knjižnica u kojoj sam bio je ona u École nationale de la France d’Outre-Mer. Mirišu knjige, studenti čitaju, na kavi se okupljaju ljudi sa svih strana svijeta. Proveo sam tamo nekoliko sjajnih mjeseci, upoznao fascinantne ljude, pretežno iz Afrike. koji su smišljali urote protiv svoje korumpirane vlasti. [Read more…]
Enes Karić: ”Nema izabranog naroda”
Dr. Enes Karić redovni je profesor Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Član je savjeta domaćih i stranih stručnih časopisa, surađuje s brojnim svjetskim institucijama, a bio je i ministar obrazovanja Bosne i Hercegovine sredinom 1990-ih i kandidat za reis-l-ulemu Islamske zajednice u BiH 2005. godine. [Read more…]
Koliko činimo za napaćene ljude?
Bajramska poruka, 24.9.2015.
Kurban – bajram je jedan od najvećih blagdana u muslimana koji nosi brojne poruke, upućuje nas na žrtvu na putu dobra, razvijanje strpljivosti, a posebno osjećaja suosjećanja s drugima i nužnosti pružanja pomoći onima koji su u potrebi. [Read more…]
Ne možemo zatvoriti put izbjeglicama žicom i vojskom
Sigurnost je temeljna ljudska potreba. Zbog toga što je tako važna, lako biva predmet političkih manipulacija. Upravo to se sada događa nama.
Najčešća riječ političara, bilo u vlasti ili oporbi, i u tekstovima vojnih analitičara je upravo sigurnost i često plašenje da nam je ona ugrožena. A zapravo je naša sigurnost ugrožena onima koji govore da je štite. [Read more…]
Umjesto talibana, Dubrovčani
Evo naslova na jednome hrvatskom portalu: “Laušić: Zbog Houellebecqa će se štititi i naša veleposlanstva”. Riječi koje su stavljene u usta Mati Laušiću, ekspertu za pitanja sigurnosti, on, ipak, nije izgovorio.
Ali znate kako je to s naslovima u Hrvata – ako hoćeš ispasti budala, samo moli Boga da te metnu u naslov – nije Laušić blebnuo ono što mu se pripisuje, ali da je u istoj rečenici spominjao Houellebecqa, veleposlanstva i mjere sigurnosti, to, brate, jest, nabrajajući onako odokativno što se sve može dogoditi odigra li se u Dubrovniku kazališna predstava, u režiji Ivice Buljana, jednoga od vještijih i darovitijih redatelja u ovom dijelu Europe.
Dakle, ipak, ekspert za pitanja sigurnosti ne samo da se nije iskazao ekspertom za kazalište i književnost, nego ni s redom stvari u kosmosu ne stoji baš najbolje. [Read more…]
U RH nema ravnopravnosti spolova
ŽENA U POLITICI: IZAZOVI U GLOBALIZIRANOM SVIJETU
Predavanje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović održano na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu, 27. svibnja 2015.
”Danas je teško biti žena: moraš misliti kao muškarac, ponašati se kao gospođa, praviti se da si djevojčica i raditi kao konj.“ [Read more…]
Što je europska periferija?
Sedam dana proveo sam ljetos na krajnjem jugu Hrvatske, tamo dolje na vrhu njezina repa, gdje se, otkrio sam to, u selu Vodovađa nalazi posljednja oglasna ploča prije granice sa Crnom Gorom. Vjerojatno to otkriće nije od širega društvenog interesa, ono neće utjecati na vaše ili moje stavove o bilo čemu, ali za mene je važno da se ta ploča, pri čijem vrhu velikim bijelim štampanim slovima piše OPĆINA KONAVLE, a na kojoj u dane oko Velike Gospe nije bilo nikakve obavijesti, nalazi upravo na tom mjestu, odakle se do Debelog brijega može pješice, laganom nizbrdicom, kakva godi duši i niz koju čovjek lako zaboravlja na sve ono što ga svakodnevno tišti.
Uz taj stari drum, koji je sagrađen još u vrijeme Dubrovačke republike, i koji je do početka šezdesetih i izgradnje Jadranske magistrale bio glavna konavoska prometnica prema Herceg Novom, nakon oglasne ploče u Vodovađi više nećete naići niti na jednu obavijest, plakat ili grafit. Nema više novinskih kioska, oskudan je telefonski signal, nema ljudi. Samo još jedna crkvica s grobljem, uz koje je u vrijeme Republike bio leprozorij.
A gdje je, i što je, zapravo, europska periferija? U akvatoriju oko talijanskog otočića Lampedusa, tamo gdje je davilište afričkih imigranata? Ili je, kako nam se sve više čini posljednjih tjedana i mjeseci, zlokobna periferija Europe tamo negdje u istočnoj Ukrajini?
Tu su, uz samu granicu svjetova, zapadnoga kršćanstva i islama, živjeli, bolovali i umirali bolesnici od lepre. Tu su se i pokopavali, jer ih Dubrovčani, kao pravi dionici epohe, nisu ni mrtve pripuštali k sebi. U srednjevjekovnoj Europi, pa do dvadesetog stoljeća, a ponegdje i kasnije, gubavci su bili društveno isključeni i izolirani, bačeni uz samu granicu, tamo gdje nema ni oglasnih ploča ni vijesti iz prijestolnice, po prilici kao danas afrički i azijski imigranti.
Malo iza Vodovađe, u koloniji gubavaca, za Dubrovčane bio je kraj svijeta. Ali iznad Vodovađe bio je bogat izvor, sa kojega je matematički složenim i arhitektonski preciznim sustavom voda išla prema Cavtatu i Dubrovniku. Da se našao takav koji bi Dubrovčanima htio učiniti najveće zlo, ne bi ih morao ni sresti, niti se spuštati do Dubrovnika. Dovoljno bi mu bilo da dođe do Vodovađe i potruje ili zarazi grad. Kao i svi ljudi onoga doba, Dubrovčani su se najviše plašili otrova i epidemije.
Jesu li ti ljudi imali svijest da njihova dobrobit i opstanak ovise od događaja na periferiji? Nisu, kao što tu svijest nemaju ni današnji Europljani. A gdje je, i što je, zapravo, europska periferija? U akvatoriju oko talijanskog otočića Lampedusa, tamo gdje je davilište afričkih imigranata? Ili je, kako nam se sve više čini posljednjih tjedana i mjeseci, zlokobna periferija Europe tamo negdje u istočnoj Ukrajini?
Dubrovčani su vrlo uspješno umjeli izolirati svoje gubavce. Uostalom, suvremenoj su civilizaciji najviše pridonijeli izumom sustava karantene. Karantenom su se Dubrovčani obranili od kuge i drugih bolesti, ali ih je, možda, neka vrsta mentalne i kulturološke karantene učinila nesposobnim za društvenu i političku evoluciju.
Od 1989, i pada Berlinskog zida traje tihi euro-američki marš na istok. Za Amerikance to je neka vrsta kompjutorske igre, poput raketiranja svadbara po afganistanskim planinama ili eksperimentalnog rušenja arapskih i bliskoistočnih diktatora. Za Europljane taj marš neka je vrsta opasnog političkog eksperimenta. Ili provjere strpljenja mrkog medvjeda kojemu zeko gura grančicu najprije u nos, pa u prkno, pa u oko. A medo brunda li ga brunda. Sve do jednom…
Tako će se, vjerojatno, i Europljani obraniti od nevinih i naivnih afričkih snova o boljemu životu i o bratstvu svih ljudi. Ali će, utvrđujući svoje južne granice, Europljani zaboraviti na istok. Tako da u ljeto 2014. neće ni znati gdje se to tačno nalaze istočne granice buduće pa i sadašnje ujedinjene Europe.
Od 1989, i pada Berlinskog zida traje tihi euro-američki marš na istok. Za Amerikance to je neka vrsta kompjutorske igre, poput raketiranja svadbara po afganistanskim planinama ili eksperimentalnog rušenja arapskih i bliskoistočnih diktatora. Za Europljane taj marš neka je vrsta opasnog političkog eksperimenta. Ili provjere strpljenja mrkog medvjeda kojemu zeko gura grančicu najprije u nos, pa u prkno, pa u oko. A medo brunda li ga brunda. Sve do jednom…
Jedan od najambicioznijih pokušaja uspostave trajnoga mira ticao se raskidanja Varšavskog ugovora, što ga je Gorbačov jednostrano proveo, nakon što je George Bush otac odbio ideju da istovremeno budu raskinuta oba pakta, istočni i zapadni. Ali, ipak, nešto je Bush obećao Gorbačovu, i to poprilično javno: NATO pakt se neće širiti na istok. Osim što nove istočnoeuropske demokracije neće ulaziti u taj vojni savez, neće biti ni zapadnih vojnih baza u tim zemljama. Čak ni u bivšoj Istočnoj Njemačkoj.
To je bivšem generalnom sekretaru Komunističke partije Sovjetskog Saveza bilo dovoljno da onesposobi vlastito oružje, da odustane od blokovske podjele svijeta, i da snove o proleterskom internacionalizmu, zasnovane, uglavnom, na brutalnoj fizičkoj snazi i moći Rusije, zamijeni snovima o slobodi javne riječi, višepartijskom sistemu, parlamentarnoj demokraciji, rastu društvenog standarda, boljem životu… Gorbačov je, doista, u takve stvari vjerovao.
Nakon njega došao je pijanica Jeljcin, nastupilo je kratko razdoblje dekadencije, tokom kojeg su se neki Rusi silno obogatili, a drugi su osiromašili. Raspao se Sovjetski Savez, a Rusija nije postala parlamentarna demokracija, zemlja slobode i blagostanja.
Američka politika dvadeset je godina tretirala Rusiju kao zemlju koja je izgubila rat. I zeko ju je tako tretirao. Problem je, međutim, samo u tome što se nitko ne može sjetiti koji je to rat Rusija izgubila, pa je sad dužna prihvatiti da se raketni sustavi Zapada instaliraju, maltene, u predgrađima Moskve. Stradanje Ukrajine dio je te priče, s tim da Europljane baš i nije previše briga za Ukrajince, kao što ni Ameriku nije briga za Europljane
Što se dogodilo valja čitati u odličnoj knjizi Svetlane Aleksijevič “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka” (na hrvatskom objavila Naklada Božičević). I onda je, nošen energijom razočaranja i poniženja, stigao Vladimir Putin. U međuvremenu je zeko medvjedu počeo opasno ići na živce.
Američka politika dvadeset je godina tretirala Rusiju kao zemlju koja je izgubila rat. I zeko ju je tako tretirao. Problem je, međutim, samo u tome što se nitko ne može sjetiti koji je to rat Rusija izgubila, pa je sad dužna prihvatiti da se raketni sustavi Zapada instaliraju, maltene, u predgrađima Moskve.
Stradanje Ukrajine dio je te priče, s tim da Europljane baš i nije previše briga za Ukrajince, kao što ni Ameriku nije briga za Europljane. Amerika bi, kako se čini, rado vodila ratove, pa čak i ratove na rubu Europe, ali da sama bude mirna, sigurna, vesela i u svakom pogledu berićetna. A tako to ne ide. Kao što nikada i nigdje nije išlo. Medo na kraju uvijek popizdi na zeku.
Veličina nekog imperija ovisi o svijesti o smislu i važnosti vlastite periferije. Europa te svijesti, izgleda, nema ni na Lampedusi, ni u Ukrajini. Dubrovnik je tu svijest imao, i zato je tako dugo i trajao. Zato nam se tako često i doima kao zgodna metafora. Kada prestane osjećati periferiju, imperij propada. Tako je bilo s Rimom, tako je bilo s Austro-Ugarskom kada je 1908. anektirala Bosnu i nekoliko godina zatim Srbiji objavila rat, a tako će biti i s Europom i Amerikom, ako se nešto iznenada ne promijeni.
O tome sam razmišljao između Vodovađe i Debelog brijega, pomalo nošen epskom prirodom ovoga svijeta, njegovim dugim porodičnim i plemenskim pamćenjem, i sklonošću da se u nekoj krčmi, u hladu košćele ili platana, razrješavaju svjetski problemi. Uostalom, Općinom Konavle već dvadeset i koju godinu vlada jedan od najdugovječnijih europskih vladara, gospar Luka Korda. I dobro vlada, rekao bih, iako o politici mislimo različito.
(Prenosimo s autorova portala).
Naprijed separatisti!
Zadržite ovo u pamćenju jer se ne događa svaki dan, a takvi iznimni dani i čine povijest. Evropa je posljednjih tjedana pretrnula od straha, da baš ne kažem da je zamalo uneredila donji veš, zbog referenduma o nezavisnosti Škotske.
Doduše, u Bruxellesu su se očajnički trudili da se to ne vidi i da nekom krivom riječju dodatno ne podjare i ne motiviraju škotske nacionaliste i indenpendiste. Ali kada je referendum završio pobjedom unionista, iz svih vodećih kancelarija Evropske unije oteo se uzdah olakšanja kao da je izbjegnuta najveća strahota koju je moguće zamisliti.
Osim u Bruxellesu, taj uzdah bio je najdublji u Španjolskoj, koju uskoro čeka referendum o odcjepljenju Katalonije, a sličnu muku nose i Italija, Belgija, Francuska, sve kandidati da se u dogledno vrijeme i njima nešto slično dogodi.
Ovdje nas više zanima nešto drugo, a to je da je EU, koja je toliko zapela da složene evropske države ostanu u komadu, imala sasvim drukčiji odnos prema socijalističkim federacijama potkraj prošlog stoljeća. Tada nije bilo ni “z” od ovolike zabrinutosti što će biti ako se te federacije raspadnu, a referendumi o državnoj samostalnosti nisu ni izbliza doživljavani kao nešto što vuče natrag kao ovaj u Škotskoj
Sada sa svih tih adresa, ali i iz Njemačke koja slovi kao neproglašeni pater evropske familije, stižu radosni usklici kako poslije poraza škotskih separatista Evropa ulazi jača i homogenija u godine koje su pred njom. To ne izgleda bogzna kako optimistički, jer ako je Bruxellesu sada dovoljno za zadovoljstvo i samo izbjegavanje poraza, a ne više pobjede, ne izgleda da tu ima prevelikog kruha.
Uostalom, rezultat škotskog referenduma uskoro može biti glatko poništen ako Velika Britanija na referendumu, koji se također najavljuje, odluči istupiti iz EU-a.
Ali pustimo to. Ovdje nas više zanima nešto drugo, a to je da je EU, koja je toliko zapela da složene evropske države ostanu u komadu, imala sasvim drukčiji odnos prema socijalističkim federacijama potkraj prošlog stoljeća.
Tada nije bilo ni “z” od ovolike zabrinutosti što će biti ako se te federacije raspadnu, a referendumi o državnoj samostalnosti nisu ni izbliza doživljavani kao nešto što vuče natrag kao ovaj u Škotskoj.
Nego ih se, vidi bogati, tretiralo kao velike festivale demokracije koji su štimani po najvišim standardima naprednog zapadnog svijeta. Naravno, nije se na pogrebima tih socijalističkih federacija baš bančilo i bacalo konfete preko lijesa pokojnika, to bi ipak bilo previše, nego se postupalo diskretno i nastojalo se stvoriti dojam da su se te federacije raspale same od sebe.
U velikoj mjeri to je zaista bilo tako. Socijalistička Jugoslavija, koja je i po klasnom i po nacionalnom kriteriju bila dovoljno ozbiljna da bude superiorna drugim dvjema evropskim socijalističkim federacijama (Sovjetski Savez, Čehoslovačka), ipak se pred kraj nakrcala tolikim proturječjima po obje te osnove da je pod tim bremenom pokleknula.
Socijalistička Jugoslavija, koja je i po klasnom i po nacionalnom kriteriju bila dovoljno ozbiljna da bude superiorna drugim dvjema evropskim socijalističkim federacijama (Sovjetski Savez, Čehoslovačka), ipak se pred kraj nakrcala tolikim proturječjima po obje te osnove da je pod tim bremenom pokleknula. Ali da li baš sama od sebe? Ili je tu bilo i malih, ali važnih, ključnih poticaja sa strane?
Ali da li baš sama od sebe? Ili je tu bilo i malih, ali važnih, ključnih poticaja sa strane? U prilog ovom drugom dragocjeno je svjedočanstvo ostavio jedan od najkvalificiranijih i najpronicljivijih stranaca koji je u to vrijeme kročio na ove prostore, a to je zadnji američki ambasador u SFRJ Warren Zimmermann.
On je bio bijesan na poznatu prognozu CIA-e da će se Jugoslavija raspasti, i to ne zato što ta prognoza ne bi bila točna, nego zato što je bio uvjeren da američke obavještajne i ine službe aktivno rade na tome da se ona ostvari.
Zbog toga se demonstrativno povukao iz diplomatske službe, što u ono vrijeme nije bilo dovoljno shvaćeno, jer među ozbiljnim kritičarima američke politike na Balkanu ni oni najoštriji nisu vjerovali da bi ta politika mogla otići baš toliko daleko.
Ali često se dogodi da neki događaji iz prošlosti postanu jasniji i proničniji kada ih se osmotri iz današnjeg rakursa – izgleda da je to i ovdje slučaj.
U posljednje vrijeme Amerikanci su, uz sve veće sudjelovanje Evrope, razorili ili pokušali razoriti više složenih država u okruženju EU-a, spomenimo samo najgore primjere: Afganistan (s tim da tu početna polovica krivice ide SSSR-u), Libiju, Irak, Siriju i u najnovije vrijeme Ukrajinu. U svakoj od njih pronađen je neki smrtni grijeh koji je trebalo kazniti, bilo da je riječ o razvijanju specifične vrste afričko-azijskog socijalizma ili o potpadanju pod ruski utjecaj.
U posljednje vrijeme Amerikanci su, uz sve veće sudjelovanje Evrope, razorili ili pokušali razoriti više složenih država u okruženju EU-a, spomenimo samo najgore primjere: Afganistan (…), Libiju, Irak, Siriju i u najnovije vrijeme Ukrajinu. U svakoj od njih pronađen je neki smrtni grijeh koji je trebalo kazniti…
No kako nije uputno o tome otvoreno govoriti, u sve je uvedena priča kako je riječ o nedemokratskim režimima koji, kao, ne slijede volju naroda i slične blablarije.
Istina, nijedna od spomenutih država nije bila cvijet demokracije, ali nisu ni mogle u kratko vrijeme dostići standarde koji su na Zapadu mukotrpno, često i u krvi, građeni stoljećima. Ali u cjelini uzevši, to su bile solidno uređene države, s relativno razvijenim mehanizmima socijalnog uravnoteživanja i međunacionalne i međureligijske snošljivosti.
To se, uostalom, najbolje vidjelo nakon njihovog rušenja. Jer svega toga nestalo je do posljednjeg traga, a scenom su zagospodarili ostrašćeni nacionalisti i vjerski fanatici, od kojih je dobar dio, ironično, smrtno zavađen baš s Amerikancima, čijom su “pametnom” politikom došli u prvi plan.
Ono što su u tom smislu učinili afganistanski talibani udruženi s Al-Kaidom ili u najnovije vrijeme pripadnici Islamske države (ISIL) u Iraku i u Siriji ostat će zapisano u svjetskim analima kao dosad nezabilježeni primjeri rušilačkog terorističkog radikalizma. Ali zar se u krajnjoj liniji isto nije dogodilo i u bivšoj Jugoslaviji?!
Ovdje ni nepunih dva i pol desetljeća poslije rata ne prestaje vitalna prisutnost političkog, nacionalnog i vjerskog ekstremizma, koja je otišla dotle da se jedino od reformiranih ekstremista može očekivati da skrate spirale mržnje i učine ih kontrolabilnim.
Socijalističke federacije trebale su nestati i kada su osiguravale maksimalna prava svojim članicama, a kapitalističke trebaju ostati i kada ne osiguravaju ni jači minimum takvih prava, pa ih onda treba iskamčiti prijetnjama o odcjepljenju
Ali to još nije toliko osviješteno kao u slučaju drugih spomenutih država, u rasponu od Afganistana do Libije. Kao da se još odgonetava što je mislio američki državni tajnik James Baker kada je, došavši 1990. u Beograd, rekao da je SAD za opstanak Jugoslavije, ali ne putem vojne sile.
Tada je to protumačeno kako je kome odgovaralo, u Srbiji se inzistiralo na prvom dijelu rečenice, u Hrvatskoj i Sloveniji na drugom, a prava je istina, po svemu sudeći, bila ovakva. Tražilo se opstanak Jugoslavije samo zato da jugoslavenska kriza ne bude okidač za masovni krvavi raspad SSSR-a, a kada se vidjelo da je taj raspad prošao bez žrtava, mirno se pustilo niz vodu i Jugoslaviju.
Za to je postojala, čvrsti je dojam, jaka motivacija u tome što je bila riječ o najuspješnijem modelu socijalizma, a nije se željelo da on postane presedan koji će slijediti drugi u Evropi i u svijetu.
I eto, tako se zatvara krug tadašnjih i današnjih događaja. Socijalističke federacije trebale su nestati i kada su osiguravale maksimalna prava svojim članicama, a kapitalističke trebaju ostati i kada ne osiguravaju ni jači minimum takvih prava, pa ih onda treba iskamčiti prijetnjama o odcjepljenju.
I što onda da čovjek poželi nego da sva ta odcjepljenja ubuduće uspiju. Samo naprijed, gospodo separatisti!
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Strah naš nasušni
Nisu nam bili potrebni psihoanalitičari u rasponu od Freuda, Junga do Foucalta i Lacana da bismo saznali da se čovek rađa sa osećanjem straha (angst, fear, anxiety, kako hoćete), a da, kliničari to potvrđuju, sa tim osećanjem umire.
Pošto se osećanje straha uvek javlja kad se čovek susreće sa nečim novim, neočekivanim, nepredvidljivim, već sama pojava filma kao medija zabave i razbibrige, a kasnije i značajne umetnosti popularne kulture, izazvala je veliki strah. Prilikom prve javne projekcije filma francuske braće Lumière (Louis i Auguste), 28. decembra 1895. u Indijskom salonu pariškog Grand Cafea, a reč je o ”Ulasku voza u lionsku stanicu”, gledalište je puštalo krike, neki su pokušali da umaknu, jer im se učinilo da voz sa ekrana, koji se kretao ka kameri, može da ih ugrozi.
Time je nagoveštena priroda novog tehnološkog izuma i medija koji će kasnijim otkrićem zvuka, potom kolora i najzad, u najnovijim vremenima, 3-dimenzionalne projekcije povećati iluziju uključivanja gledališta putem identifikacije sa junacima filma i opštom narativnom strukturom, do visokog stepena zastrašenosti.
Zanimljivo je da je na jednoj od prvih projekcija u Kraljevini Srbiji (juni 1896.), ulazak voza propraćen prilično mirno, ali je zato projekcija drugog filma, u kojem se jedan zid srušio, dočekana velikom panikom u gledalištu. Nepriviknuta publika na zbivanja u bioskopskoj pomrčini reagovala je burno u prvim decenijama, a prvi pravi narativni film, po strukturi vestern, ”Velika pljačka voza” (1903.) reditelja Edwina Portera propraćen je uzdasima i kricima tokom premijere u New Yorku 1903., dok je napad razbojnika na voz u punoj vožnji, sa jednim kadrom u kojem lokomotiva gotovo ulazi u gledalište, izazvao posebno uzbuđenje
Zanimljivo je da je na jednoj od prvih projekcija u Kraljevini Srbiji (juni 1896.), ulazak voza propraćen prilično mirno, ali je zato projekcija drugog filma, u kojem se jedan zid srušio, dočekana velikom panikom u gledalištu. Nepriviknuta publika na zbivanja u bioskopskoj pomrčini reagovala je burno u prvim decenijama, a prvi pravi narativni film, po strukturi vestern, ”Velika pljačka voza” (1903.) reditelja Edwina Portera propraćen je uzdasima i kricima tokom premijere u New Yorku 1903., dok je napad razbojnika na voz u punoj vožnji, sa jednim kadrom u kojem lokomotiva gotovo ulazi u gledalište, izazvao posebno uzbuđenje.
Film se završava šokantnim kadrom: jedan od napadača u krupnom planu ispaljuje revolverski hitac u gledalište. Novine su zabeležile da su gledaoci izlazili sa izrazima užasa.
Već su prvi teoretičari filma poput Richota Canuda i Huga Minsterberga (1910. i nešto kasnije) ukazivali na oniričnu, snoliku prirodu filma, na gledaočev doživljaj koji povremeno podseća na budno snevanje. Kasniji tvorci filmova iz žanrova psiho-trilera, kriminalističkog film noara (film noir, termin pozajmljen od jednog francuskog kritičara odmah posle stizanja američkih filmova u Evropu sa okončanjem Drugog svetskog rata), žestoko su koristili ovu interakciju dramaturgije filma i gledališta.
Prvi horor filmovi su junake potražili u klasičnim delima književnosti 19. veka. Fenomen hipnotisanog umobolnika preuzet je iz nemačkog romantizma u filmu ”Kabinet doktora Kaligarija” reditelja Roberta Wienea, iz 1920. Rađanje Frankensteina obradila je Mary Shelly, žena poznatog engleskog pesnika, u romanu napisanom dvadesetih godina 19. veka. Frankenstein, čudovište nastalo eksperimentom na ljudskom lešu tajno iskopanom pod okriljem noći na seoskom groblju, preuzeo je ime svog tvorca, doktora koji je rešio da izvrši ovaj čudovišni eksperiment.
Narodni mit o rumunskom knezu Vladu Draku opisao je engleski pisac Bram Stoker 1897.u svom romanu ”Drakula”, a veliki nemački reditelj F. W.Murnau je načinio antologijski film ”Nosferatu” (doslovni prevod: onaj koji ne može da umre) 1921. godine, o vampiru koji kao grof živi u svom transilvanijskom dvorcu, da bi onda u mrtvačkom sanduku stigao u London, sa gomilom miševa, i sejao užas. Uz donetu koleru, naravno.
O Drakuli je načinjen veliki niz horor filmova, a legendarni glumac Bela Lugosi, je posle nekoliko decenija filmske slave poludeo i umro u liku svog junaka, ali ovoga puta stvarno! Varijacije na temu Drakule imamo sve do nedavnih filmova Wernera Hercoga (antologijska uloga Clausa Kinskog) i Fransisa Forda Coppole.
Čitav jedan sloj filmova je nastao na zagrobnim motivima, ustajanju mrtvih i užasu, doslovno prenetim iz priča Edgara Allana Poea ”Pad kuće Usher” i ”Wiliam Wilson”, s motivom udvajanja junaka.
Film opisuje družinu doslovnih nakaza među koje zaluta obična devojka koja će na kraju podleći sudu većine: biće osakaćena do neprepoznatljivosti. Film je doživeo veliki uspeh u svetu, ali je izazvao i intervencije cenzure. Dve godine kasnije čuvena cenzorska komisija u Hollywoodu donosi takozvani Haysov kodeks (Hays Code) i upotreba unesrećenih i unakaženih ljudi, nakaza i monstruma je zabranjena. Ali ”Nakaze” su ostale kao antologijsko delo
Dva filma s junakom monstruozno osakaćenim – ”Zvonar Bogorodične crkve” i ”Fantom opere” – imala su dvadesetih godina prošlog veka za svog junaka senzacionalnog glumca Lona Chaneyja, kojeg je filmska javnost prozvala Čovekom sa hiljadu lica. Kasnije su ove priče dobivale nove verzije i nastavke (čak i u obliku mjuzikla) jer je publika bila gladna užasa i horora.
Jedan tok horor-filmova je preuzet iz tradicije američkih cirkuskih predstava druge polovine 19. veka, kad su važan sastojak zabave činili kepeci, nakaze, unakaženi ljudi, žene sa dve glave, žene-zmije… Ubrzo se to prenelo na filmski ekran, a vrhunac ove vrste užasavajuće zabave bio je film ”Nakaze” (Freaks) čuvenog američkog reditelja Toda Browninga iz 1930.
Film opisuje družinu doslovnih nakaza među koje zaluta obična devojka koja će na kraju podleći sudu većine: biće osakaćena do neprepoznatljivosti. Film je doživeo veliki uspeh u svetu, ali je izazvao i intervencije cenzure. Dve godine kasnije čuvena cenzorska komisija u Hollywoodu donosi takozvani Haysov kodeks (Hays Code) i upotreba unesrećenih i unakaženih ljudi, nakaza i monstruma je zabranujena. Ali ”Nakaze” su ostale kao antologijsko delo.
Sredinom treće decenije Hollywood kao tvornica snova i zabavne kulture počeo je da oblikuje filmske žanrove koji su dozirano koristili različite stepene zastrašivanja, sve do stvaranja panike i onog što se u filmskom jeziku naziva teror.
Kriminalistički žanr nastaje posle uvođenja prohibicije u Americi i neskrivene vladavine gangsterskih bandi. Film preuzima teme nasilja na ulici i javnim mestima, ucene vlasti, krvave oružane obračune na ulicama Chicaga i drugih velikih gradova. Početkom tridesetih nastaju filmovi poput ”Državnog neprijatelja”, ”Lica sa ožiljkom” i ”Belog usijanja” sa velikim zvezdama Jamesom Cagneyem i Paulom Munijem, koji strah sa ulica prenose u zanračene dvorane. Ove filmove su gledali i prototipovi iz podzemlja: Al Capone, Dillindger i Lucky Luciano. Reč je o jednom od najvažnijih žanrova starog i novog Hollywooda.
Mnogo godina kasnije ”Lice sa ožiljkom” (Scarface, 1983.) rekonstruiše u novim socijalnim okolnostima Brian De Palma sa zvezdama Al Pacinom i Michel Pfeifer, a nedavno (2009.) je Michael Mann ponovo snimio legendu o Dillingeru (Public Enemies) sa Johnijem Deppom i našom glumicom Brankom Katić.
Kao podžanr kriminalističkog filma krajem tridesetih, pa sve do sredine pedesetih, nastaje film noar (film noir), dobro stilizovana krimi-priča naseljena ciničnim privatnim detektivima, atmosferom noćnih barova u kojima caruju kriminalci sa elegantnim odelima i fatalne dame ambivalentnih moralnih izbora.
Posle zvaničnog gašenja cenzure u američkoj filmskoj industriji sredinom šezdesetih golemu podzemnu slavu izazivaju filmovi horrora (terora), sa gomilama sadističkih nakaza, pa je čak nastao i poseban podžanr slasher films (sekački fimovi), koji ne ide kroz redovnu bioskopsku mrežu već se distribuira preko kablovskih kanala i distribucije u DVD formatu
Na scenarijima su radili sjajni pisci poput Francisa Scotta Fitzgeralda, Williama Faulknera, Raymonda Chandlera i Mickeyja Spillanea, a atmosferu velike neizvesnosti i stalne potencijalne neizvesnosti su oblikovali najveći stilisti Hollywooda poput Johna Hustona (”Malteški soko” i ”Ostrvo Largo”), Howarda Hawksa (”Veliki san”), Otta Premingera (”Laura”), Fritza Langa (”Žena u izlogu” i ”Skarletna ulica”)… To osećanje jeze i straha više niko nije uspeo da dosegne na tako suptilan i dostojanstven način.
Sa ovim podžanrom se dodiruje i povremeno prožima psiho-triler ili u širem smislu psihološki film, koji vuče korene od velikih majstora neme epohe Murnaua, von Stroheima, Renoira i Wylera.Najveći majstor psiho-trilera je Alfred Hitchcock koji je u svojoj dugoj karijeri od preko pola stoleća razvio dramaturgiju filmskih priča zasnovanih na suspensu (napetost), a to je u jednom razgovoru objasnio kao umetnost da se nagovesti preteća opasnost koju gledaoci doznaju pre junaka (oni često to doznaju kasno, kao u njegovom antologijskom filmu ”Psiho”. Poseban red filmova ovog podžanra barata mentalnom klinikom kao metaforom totalitarnog, zatvorenog društva koje ne dozvoljava različitost.
Remek-delo u ovom nizu je čuveni ”Šok koridor” iz 1963. cenjenog američkog reditelja Samuela Fullera, u kojem radoznali novinar, zaintrigiran opresivnošću i surovošću metalne klinike, dobrovoljno ulazi u ovu ustanovu i pod pritiskom strašnih izlečiteljskih metoda doslovno poludi, ne pobegavši nikad više u građansku sredinu.
Fulleru je nakon toga onemogućeno da radi u Hollywoodu, tako da je niz godina proveo u Evropi, dok mu nije data prilika da ponovo snima. Slični sižejni sklop koristi poznati ”Let iznad kukavičjeg gnezda” (1975.) Miloša Formana, a nedavno (2010.) je Martin Scorsese u filmu ”Zatvoreno ostrvo” prikazao ulazak u azil (ostrvo pretvoreno u mentalnu kliniku sa visokim stepenom rizika za svakog ko tamo kroči) visokog policijskog oficira koji polako tone u kovitlac paranoje, gubljenja osećanja za realnost. Uzgred mu narasta osećanje krivice za smrt žene koju u svojoj imaginaciji prepoznaje na mestu istrage!
Ali horor film kao deo populističke zabave grana se u novijim godinama u mnogo rukavaca: filmovi katastrofe opisuju, recimo, propast Titanica u nekoliko verzija tokom pola stoleća, sve do čuvene verzije Jamesa Camerona iz 1997., premda postoji jedna izvrsna verzija propasti Titanica u nemačkom filmu nacističke epohe, začudo bez ikakvih izraženijih ideološko-propagandnih obeležja. Filmovi katastrofe često su se bavili padovima aviona, havarijama brodova na pučini, sudbinama podmorničkih posada…
I to nije kraj; novi užasi nas čekaju iza ugla kao cinična ravnoteža strahotama koje se zbivaju na raznim stranama sveta, od Iraka, Afganistana, Sirije do Ukrajine. Što rekao jedna radijski voditelj u godinama kad niko nije sanjao raspad Jugoslavije u krvi i zločinu: ”Danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu”. Voditelj je dobio kaznu, a ona je stigla i nas
Poseban odeljak horora pripada delima o posetama iz svemira, marsovcima koji pristižu kao opasni osvajači i ratnici u čudnim i čudovišnim obličjima. A od svih filmova ove vrste vrh čini ”Stvor” (1982.) Johna Carpentera, u kojem je došljak najčešće nevidljiva i želatinozna tvorevina koja sluđuje i ugrožava jednu antarktičku ekspediciju.
Mnogo popularnija je serija po uspešnom filmu ”Osmi putnik“ (Alien) reditelja Ridleyja Scotta, u filmu koji nam pokazuje da biće iz svemira iskače iz utrobe jednog člana interplanetarne posade (igra ga John Hurt). Kanadski reditelj David Cronenberg je 1983. snimio užasavajući film ”Muva” (The Fly) o naučniku koji sebe pretvori u muvu i više ne zna kako da se vrati do tačke odakle je krenuo.
Od sedamdesetih godina, posle mračne slave Džeka Trboseka s početka 20. veka, veliku popularnost ponovo zadobijaju poludele serijske ubice u filmovima serije ”Noć veštica” i ”Strava u ulici brestova”. Ponovnu popularnost, posle King Konga, džinovskog gorile koji teroriše ceo New York (više verzija, sve do najnovije Petera Jacksona), izaziva morsko čudovište Godzila, nastalo strašnom mutacijom usled atomskih eksplozija, koje takođe uleće u metropolu izazivajući velika razaranja i paniku stanovnika.
Posle zvaničnog gašenja cenzure u američkoj filmskoj industriji sredinom šezdesetih golemu podzemnu slavu izazivaju filmovi horrora (terora), sa gomilama sadističkih nakaza, pa je čak nastao i poseban podžanr slasher films (sekački fimovi), koji ne ide kroz redovnu bioskopsku mrežu već se distribuira preko kablovskih kanala i distribucije u DVD formatu.
I to nije kraj; novi užasi nas čekaju iza ugla kao cinična ravnoteža strahotama koje se zbivaju na raznim stranama sveta, od Iraka, Afganistana, Sirije do Ukrajine. Što rekao jedna radijski voditelj u godinama kad niko nije sanjao raspad Jugoslavije u krvi i zločinu: ”Danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu”. Voditelj je dobio kaznu, a ona je stigla i nas.
Kazališnim aktivizmom protiv nasilja
Potkraj prošloga tjedna u dvorani Gorgoni u zagrebačkome Muzeju suvremene umjetnosti prvi put izvedena je dokumentarna drama “Seven” u režiji Anice Tomić. Predstava je to o važnosti borbe za ljudska prava i smatra se jednom od najvažnijih aktivističkih predstava današnjice.
Projekt “Seven” inicirala je i režirala švedska književnica, glumica i producentica Hedda Krausz Sjögren prije šest godina, a praizvedba je bila u Švedskoj. Do sada je “Seven” izveden u 13 zemalja, među ostalim i u Afganistanu, a predstava je stigla u Zagreb uz pomoć nevladine udruge Domino, koja organizira i festival Perforacije i Queer Zagreb. U isto vrijeme, tijekom vikenda, održana je i međunarodna dvodnevna konferencija o traffickingu, na kojoj su švedski stručnjaci govorili o tome kako se oni bore protiv trgovine ženama.
Predstava “Sedam” temelji se na potresnim ispovijestima žena iz cijeloga svijeta, od Pakistana i Kambodže do Sjeverne Irske, koje su digle glas protiv svih vrsta diskriminacije te spolnoga i obiteljskog nasilja, a potom su neustrašivim aktivističkim radom promijenile svijet oko sebe. Njihove priče literarno su potom oblikovale književnice, a projekt je podržala i švedska vlada. Dodatna važnost i snaga predstave jest u tome da je u svim zemljama, pa i u Hrvatskoj, podupiru političari, umjetnici, novinari i drugi aktivisti, koji javno čitaju priče tih hrabrih žena.
Do sada je u projektu sudjelovalo 500 političara, umjetnika, ljudi iz svijeta filma i teatra, među ostalima i članice Europskoga parlamenta, njih sedam, švedska ministrica pravosuđa Beatrice Ask te oskarovka Meryl Streep. I u Hrvatskoj su neke političarke i aktivistice te ostale osobe iz javnog života rado prihvatile poziv za sudjelovanje u predstavi. Među njima su prva hrvatska premijerka Jadranka Kosor, ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, aktivistica i predsjednica udruge B.a.b.e. Sanja Sarnavka, glumica Ksenija Pajić, novinar Aleksandar Stanković, prva intendantica u povijesti hrvatskoga kazališta Mani Gotovac te član kraljevske obitelji iz Nigerije princ Wale Soniyiki, azilant u Zagrebu, koji je nakon što su mu u domovini ubijena dvojica braće također dignuo glas protiv nepravde.
Svi su oni vjerodostojno interpretirali priče aktivistica, koje su često riskirale i život kako bi se izborile za pravdu i istinu, a među tim hrabrim ženama su i Mukhtar Mai iz Pakistana, Farida Azizi iz Afganistana, sindikalistica iz Sjeverne Irske Inez McCormack, Annabelle de Leon iz Gvatemale, Hafsat Abiole iz Nigerije, Mu Sochme iz Kambodže te mnoge druge.
Možda su najsnažnije ispovijesti Pakistanke Mukhtar Mai, Afganistanke Faride Azizi i Kambodžanke Mu Sochme. Naime, Mukhtar Mai postala je uzor mnogim Pakistankama jer se nije predala zloj sudbini nakon četverostrukog silovanja, već je učinila sve da silovatelje dovede pred sud. Afganistanka Farida Azizi oduprla se marginalizaciji žena pod talibanskim režimom, a nakon prijetnji smrću u svojoj domovini aktivistički rad nastavila je u Americi. Mu Sochme, bivša ministrica u kambodžanskoj vladi, koja je 2005. bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir, poznata je po borbi protiv trgovine ženama u Kambodži i na Tajlandu.
Iako će projektu “Seven” možda mnogi prigovarati zbog izvedbi u formi statičnoga scenskog čitanja, valja reći da ovdje u prvome planu nisu teatralnost i glumačka izvedba, nego promicanje poruke – teatrom protiv nasilja i diskriminacije. Što je tema itekako aktualna i u Hrvatskoj uoči referenduma.
Nažalost, predstava “Seven” izvedena je samo jednom pa je mnogo zainteresiranih nije uspjelo pogledati, no nadamo se da će udruga Domino uspjeti organizirati bar još jednu izvedbu te na taj način prikupiti više novca od prodaje ulaznica (a sav prihod namijenjen je u dobrotvorne svrhe) te poruku mira i nenasilja poslati i dalje i šire.