Čekićem po ćirilici – slike vukovarskog vandalizma koje su obišle svijet i osramotile Hrvatsku – opet se pojavljuju na nekim TV mrežama i u tiskovinama kao ilustracija međuetničke netrpeljivosti i eskalacije nepovjerenja u nekada herojskom gradu. [Read more…]
Raspištoljena Romina Knežić, nova desničarska herojina
Desničarske novinarske jurišne brigade dobile su sinoć novu heroinu – raspištoljenu Rominu Knežić. Ta ambiciozna spikerica, voditeljica Dnevnika Nove TV, još se jednom upustila u pogibeljnu avanturu intervjuiranja zahtjevnog sugovornika o osjetljivoj i kompleksnoj temi, pokazavši pritom ne samo nedoraslost zadatku, nego i rijetko viđenu bahatost, nerazumijevanje [Read more…]
Pismo nije oružje
(Opaska uredništva: zbog godišnjeg odmora autorice ponavljamo raniju kolumnu).
Dok s ekrana trešti tupava saborska rasprava o ćirilici, ja pogledom pregledavam kućnu biblioteku. Nismo imali vikendice i bijesne automobile, ali na knjigama se nije štedjelo. Na policama su knjige koje su nabavljali i naši roditelji i njihovi preci. Ima starih i po stotinu i pedeset godina. U našoj su se kući knjige čuvale, i nepoćudne i poćudne, sve do njihova raspadanja. Nekih više nema jer su s bratom i sestrom otišle u njihove nove živote, neke su posuđene, pa nikad vraćene i sad kunjaju na nekim tuđim policama… [Read more…]
Pismo nije oružje
(Opaska uredništva: zbog godišnjeg odmora autorice ponavljamo raniju kolumnu).
Dok s ekrana trešti tupava saborska rasprava o ćirilici, ja pogledom pregledavam kućnu biblioteku. Nismo imali vikendice i bijesne automobile, ali na knjigama se nije štedjelo. Na policama su knjige koje su nabavljali i naši roditelji i njihovi preci. Ima starih i po stotinu i pedeset godina. U našoj su se kući knjige čuvale, i nepoćudne i poćudne, sve do njihova raspadanja. Nekih više nema jer su s bratom i sestrom otišle u njihove nove živote, neke su posuđene, pa nikad vraćene i sad kunjaju na nekim tuđim policama… [Read more…]
Pismo nije oružje
Dok s ekrana trešti tupava saborska rasprava o ćirilici, ja pogledom pregledavam kućnu biblioteku. Nismo imali vikendice i bijesne automobile, ali na knjigama se nije štedjelo. Na policama su knjige koje su nabavljali i naši roditelji i njihovi preci. Ima starih i po stotinu i pedeset godina. U našoj su se kući knjige čuvale, i nepoćudne i poćudne, sve do njihova raspadanja. Nekih više nema jer su s bratom i sestrom otišle u njihove nove živote, neke su posuđene, pa nikad vraćene i sad kunjaju na nekim tuđim policama… [Read more…]
Hrvatska na raskršću
1. POLITIČKI I DRUŠTVENI KONTEKST OD PRIKLJUČENJA EUROPSKOJ UNIJI
Hrvatsko je društvo i dalje opterećeno sukobima i polemikama vezanima uz teme s dominantnim nacionalnim predznakom: nedavnu ratnu prošlost, ratne zločine te prava sudionika rata. Navedene teme više su no ikada korištene kao predmet dnevno-političkih obračuna, posebno u mjesecima prije predsjedničkih izbora, a nažalost, s tendencijom da dominiraju i cijele 2015. godine, [Read more…]
Umjesto ”Mir vama”, ”Rat nama”
Očito su zastave pod kojima su dosad vodili rat protiv legalno izabrane vlasti jako olinjale. Nakon što je HDZ ovladao Vukovarom, čekićarski ustanak protiv ćirilice naglo je zamukao, više nema smisla.
Bojna protiv jugoslavena, programatska parola pod kojom je šator na Savskoj ustoličen, nekako se nije primila. Preočito je da nema veze sa stvarnošću. [Read more…]
Kidnapiranje referenduma
Najavu da Vlada konačno namjerava pokrenuti zakonsko uređivanje referendumske materije svakako treba pozdraviti. Konačno, jer ta je obaveza – prema odluci Ustavnog suda – stara već četiri godine. Nejasno je samo zašto se na isti način ne odgovori i zahtjevima za promjene izbornih zakona, što od Vlade, na isti način kao i u slučaju referenduma, traži i stručna i opća javnost.
Zato planirano redizajniranje referendumskih pravila otvara pitanje uvodi li Vlada red u dosad loše, nelogično i kaotično normiranu materiju ili pokušava uvesti kontrolu i podrezati krila nemiloj joj referendumskoj ofenzivi.
Jako je dobro što se referendumski postupak namjerava učiniti transparentnijim. U tom je pogledu dobrodošla ideja da bi inicijatori referenduma morali obrazložiti svoj zahtjev, podastrijeti argumente za provođenje referenduma, definirati ciljeve koje žele postići neposrednim odlučivanjem građana.
Politička je klasa u ovoj državi okupirala cjelokupan politički prostor i žustro eliminira svaki pokušaj da se u njega uđe. Sklona ga je zatvoriti za sve izvan uske institucionalne politike. Zato su u Hrvatskoj uvjeti za pokretanje referenduma vrlo teški, teži nego što je uobičajeno u drugim zemljama
Da je takva obaveza dosad postojala, sigurno se ne bi moglo dogoditi da, primjerice, pokretači refenduma o braku u kampanji govore jedno, a danas drugo. Prije su svoje homofobne inspiracije skrivali, danas unošenje muško-ženskog braka u Ustav proglašavaju branom zakonskom priznavanju životnih gay zajednica.
Isto vrijedi i za obavezu da se financiranje referenduma učini razvidnim, neskrivenim kako je to bilo dosad. Ne samo zato da bi se isključili crni fondovi ili prljave pare. Važno je znati tko plaća koju referendumsku inicijativu.
Svakako je potrebno definirati i krug pitanja o kojima se referendumski ne može odlučivati. Odluka Ustavnog suda o antićiriličnom referendumu jasno pokazuje da postoje teme koje moraju biti izuzete iz takvog načina izjašnjavanja građana. Da je takav osigurač bio ugrađen u sadašnje zakone, zemlja bi vjerojatno bila pošteđena višemjesečnog neodgovornog napumpavanja antimanjinskih raspoloženja, koja su otvorila neke stare rane i Hrvatsku bacila godinama unatrag.
Međutim, ideja da se skupljanje referendumskih potpisa preseli s trgova i javnih prostora u tijela državne vlasti nikako nije dobra. I ne može joj biti opravdanje da se dosad potpisivanje znalo odvijati i na posve neprimjerenim mjestima.
Ulica uopće nije neprilična za takvu vrstu aktivnosti, dapače!, škole i crkveni prostori jesu. Zato takve zloupotrebe treba onemogućiti.
Ali kidnapirati referendumske inicijative od njihovih pokretača i zatvoriti ih u državne urede, to je vrlo zločesta zamisao.
U takvom aranažmanu skupljanje potpisa sigurno bi se otežalo. Građane se ne smije vući za rukav da bi nešto potpisali, ali ih se isto tako ne smije ni dekuražirati. Osim toga, izmještanjem pod skute države referendumske bi se inicijative ispraznile od energije njihovih pokretača, koja ih sada gura i nerijetko je važan razlog njihova uspjeha.
Nelogično je, nedemokratski i neodrživo da odluku, prema važećem zakonu, donosi većina na referendum izašlih birača, neovisno o tome koliko ih je. Čak ako se odazove zanemariv broj ljudi, koji se na prste jedne ruke mogu prebrojati. Hrvatskoj se to još nije dogodilo, ali može. Zato bi svakako valjalo propisati minimalnu izlaznost, odnosno odrediti razuman broj birača koji se na referendumu moraju izjasniti kako bi se taj oblik iskazivanja narodne volje smatrao valjanim
Iza takve ideje ne stoji samo posvuda političkoj klasi imanentna tendencija sveopćeg birokratiziranja. Ne, iza tog prijedloga stoji strah od direktne demokracije i narodnih inicijativa.
Politička je klasa u ovoj državi okupirala cjelokupan politički prostor i žustro eliminira svaki pokušaj da se u njega uđe. Sklona ga je zatvoriti za sve izvan uske institucionalne politike. Zato su u Hrvatskoj uvjeti za pokretanje referenduma vrlo teški, teži nego što je uobičajeno u drugim zemljama.
Kvota potrebnih potpisa nelogično je visoka, a vrijeme njihova skupljanja prekratko. Svojevrsnim podržavljenjem referendumskog postupka sada se izmišlja nova prepreka. Zato je posve opravdano postaviti pitanje želi li Vlada promjenom zakona regulirati ili opstruirati provođenje referenduma.
Pitanje se postavlja pogotovo jer Peđa Grbin, SDP-ov instant ustavni stručnjak koji je promjene zakona najavio, uopće ne spominje neke druge problematične aspekte referendumske materije. Nije rekao baš ništa o jednom od najvećih problema: nepostojanju bilo kakvog praga izlaznosti da bi se referendum na nacionalnoj razini smatrao pravovaljanim. Za razliku od lokalnih referenduma, gdje je taj kriterij – posve suprotno – postavljen previsoko, pa su zato gotovo svi dosad morali propasti.
Nelogično je, nedemokratski i neodrživo da odluku, prema važećem zakonu, donosi većina na referendum izašlih birača, neovisno o tome koliko ih je. Čak ako se odazove zanemariv broj ljudi, koji se na prste jedne ruke mogu prebrojati. Hrvatskoj se to još nije dogodilo, ali može. Zato bi svakako valjalo propisati minimalnu izlaznost, odnosno odrediti razuman broj birača koji se na referendumu moraju izjasniti kako bi se taj oblik iskazivanja narodne volje smatrao valjanim.
Hrvatska je zemlja s izrazito malo održanih referenduma, ali je zazor političke klase od takvog involviranja građana u uređivanje države i društva ogroman. Bilo bi dobro da nova zakonska rješenja ne budu ispisana strahom, nego demokratskom inspiracijom i razumom.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Ćirilica za domoljube
Hrvatska je, navodno, prepuna hrvatskih domoljuba koji jako štuju hrvatsku povijest i hrvatsku tradiciju. Oni su spremni braniti hrvatske vrijednosti, i to po svaku cijenu. Posebno im je na cijeni hrvatski jezik, a onda valjda i hrvatska pismenost i hrvatsko pismo. Ti su domoljubi sigurno u svoje prebogate biblioteke koje imaju u svojim domovima bez obzira na njihovu veličinu već stavili Hrvatski ćirilički molitvenik iz 1512. godine.
Riječ je, dakako, o vrijednom bibliografskom izdanju koje su zajedno objavili Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Matica hrvatska. Prelijepi molitvenik tiskan je u Tiskari Zelina, cijena mu je 300 kuna, a objavljen je u samo 500 kopija. Glavna urednica izdanja i autorica komentara kojim je ovo izdanje popraćeno je Anica Nazor, a u uredništvu su redom uglednici hrvatske kulture poput Josipa Bratulića, Stjepana Damjanovića, Ivana Kosića, Dunje Seiter-Šverko i Ante Stamaća.
Zašto bi hrvatski domoljubi u svojim bibliotekama trebali imati ovu knjižnicu na ćirilici? Odgovor je jednostavan. Zato jer štuju hrvatsku povijest, hrvatsku baštinu, hrvatsku pismenost i Katoličku crkvu
Zašto bi hrvatski domoljubi u svojim bibliotekama trebali imati ovu knjižnicu na ćirilici? Odgovor je jednostavan. Zato jer štuju hrvatsku povijest, hrvatsku baštinu, hrvatsku pismenost i Katoličku crkvu. Zato jer je, kao što je to Anica Nazor napisala u komentaru, ćirilica bilo živo pismo na velikom dijelu hrvatskog prostora počevši od 11. do 13. stoljeća, i to od Istre do Dubrovnika.
Akademkinja Nazor čak ističe da se tzv. poljička ćirilica (ćiriličko pismo s prostora Poljica, dakle onog i danas arkadijskog prostora između Splita i Omiša) među pojedincima zadržala do 20. stoljeća.
Tako ističe primjer Matije Mandalić rođ. Gojsalić koja je još 1972. godine poljičkom ćirilicom ispisala tekst posvećen etnomuzikologu i skladatelju Stjepanu Stepanovu, a spominje da su se u Poljicima ćirilicom pisali nadaleko čuveni statuti, isprave, pisma, kupoprodajni ugovori, oporuke… Ćiriličko se pismo u poljičkim dokumentima tako naziva hrvatskim pismom.
Hrvatska tradicija i tisućljetna kultura upućuju nas da štujemo sve oblike pismenosti i kulture koje su Hrvati kroz svoju prošlost razvijali. A među njima i Hrvatski ćirilički molitvenik iz 1512. godine koji je tridesetih godina prošlog stoljeća bio nazvan srpskim, pa ga je i pretiskala tadašnja Srpska kraljevska akademija budući da ga je filolog iz Dubrovnika Milan Rešetar nazvao “najstarijom srpskom knjigom štampanom ćirilicom”
Stoga ne začuđuje da su se znanstvenici založili da se u povodu 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske ćiriličke knjige, spomenutog Molitvenika iz 1512. godine, taj molitvenik doista i otisne kako bi ga i vrli hrvatski domoljubi mogli staviti na svoje police rezervirane za lijepu baštinsku književnost.
Činjenica je da su od originalnog izdanja sačuvana samo tri primjerka i da se sva tri čuvaju izvan Hrvatske. No, susretljivošću uprava Francuske nacionalne knjižnice u Parizu te Američkog katoličkog sveučilišta iz Washingtona, omogućeno je da se s njihovih originalnih primjeraka priredi hrvatski faksimil koji će sasvim sigurno naći put do hrvatskih javnih knjižnica, ali i do onih privatnih biblioteka dičnih hrvatskih muževa koji nadasve vole hrvatsku tradiciju i tisućljetnu kulturu.
A ta hrvatska tradicija i tisućljetna kultura upućuju nas da štujemo sve oblike pismenosti i kulture koje su Hrvati kroz svoju prošlost razvijali. A među njima i Hrvatski ćirilički molitvenik iz 1512. godine koji je tridesetih godina prošlog stoljeća bio nazvan srpskim, pa ga je i pretiskala tadašnja Srpska kraljevska akademija budući da ga je filolog iz Dubrovnika Milan Rešetar nazvao “najstarijom srpskom knjigom štampanom ćirilicom”.
No, čak je i sam Rešetar priznao da je tu riječ o molitveniku koji je namijenjen dubrovačkim katolicima jer bi pravoslavci od njega zazirali zbog slovâ, i zbog jezika i zbog sadržaja. Stoga Hrvatski, a ne Srpski ćirilički Molitvenik iz 1512. hrvatskoj kulturi, a onda i hrvatskim domoljubima može služiti samo na čast.
(Prenosimo iz portala Večernjeg lista).
Antisemitizam bez Židova
Već odavno neki svjetski događaj nije tako senzibilizirao hrvatsku javnost, tabloide i web portale, kao izraelsko kasapljenje i ravnanje Gaze. Nadigla se kuka i motika među anonimnim Facebook komentarima, tamo gdje pojedini novinari i urednici sve češće, kroz usta svojih bezimenih “čitatelja”, plasiraju ono što se sami ne bi odvažili napisati ili reći.
Naše “analitičare” nikako da zainteresira rat u Ukrajini, mukom su ispratili i rušenje malezijskog putničkog aviona, nije ih briga za ostavku Jacenjukove vlade, za slom američke politike u Iraku i širenje teritorija pod kontrolom islamista; ni za što njih nije ovih dana briga, osim za sudbinu arapskih civila, izloženih politici Benjamina Netanyahua i Avigdora Libermana.
Antisemitizam bez Židova nakon ulaska u Europsku Uniju sve se više osjeti u hrvatskim medijima: elektronski mediji puni su iluminata, masona i antikatoličke zavjere svjetskih bankara, o tome piše crkveni tisak i tabloidi. I na koga pritom misle nego na Židove
Tako to svaki put biva, kada Izrael izvrši agresiju na palestinske teritorije, kod hrvatske se publike odjednom probude humanizam i osjećaj solidarnosti s našom dalekom palestinskom braćom i sestricama. Između dva židovsko-arapska rata kao da se u svijetu ništa i ne događa, kao da je hrvatska javnost, skupa s anonimnim komentatorima, u stanju stupora, tupe moralne obamrlosti iz koje će je probuditi samo izraelski bombarderi.
Zašto je tako? Odgovor je prost do bola. Zbog antisemitizma, zbog mržnje prema Židovima, prema ljudima kojih u Hrvatskoj zapravo i nema.
Nestali su između 1941. i 1943, a oni koji su se spasili bijegom u partizane, nakon 1945. lagano su iscurili prema Beogradu, otišli na Zapad, odselili se u Izrael. Taj antisemitizam bez Židova nakon ulaska u Europsku Uniju sve se više osjeti u hrvatskim medijima: elektronski mediji puni su iluminata, masona i antikatoličke zavjere svjetskih bankara, o tome piše crkveni tisak i tabloidi. I na koga pritom misle nego na Židove.
Znači li to da je svaka solidarnost prema narodu Gaze sumnjiva? Ne, nikako.
Bombom kasapljena palestinska djevojčica, koju je smrt stigla u školi pod zaštitom Ujedinjenih naroda, jednako je čista i nevina kao bombom ili rafalom iskasapljena bošnjačka djevojčica iz Ahmića. Moguća razlika između njih dvije samo je u stupnju naše odgovornosti za zločin. Za jednu nas vezuje to što smo ljudi i građani Svijeta, za drugu to što pripadamo narodu kojem pripadaju i ubojice.
Bombom kasapljena palestinska djevojčica, koju je smrt stigla u školi pod zaštitom Ujedinjenih naroda, jednako je čista i nevina kao bombom ili rafalom iskasapljena bošnjačka djevojčica iz Ahmića. Moguća razlika između njih dvije samo je u stupnju naše odgovornosti za zločin. Za jednu nas vezuje to što smo ljudi i građani Svijeta, za drugu to što pripadamo narodu kojem pripadaju i ubojice
Ako nismo solidarni s ubijenim iz Ahmića, tada ne možemo biti solidarni ni s ubijenim iz Gaze. I jedni i drugi su muslimani, s tim da su nam muslimani iz Ahmića u svakom pogledu bliži. Poslužimo li se biblijskim metaforama, Ahmićani su naša poznata braća, dok su Palestinci braća koju ne poznajemo. Žrtve nas se tiču zbog njih samih, a ne zbog njihovih ubojica. Ali ubojice nas čine više ili manje odgovornima.
Kad god Izrael napadne palestinske teritorije, začuju se vapaji onih koji misle da bi “naši” Židovi morali javno reagirati. Među njima se nađe i takvih koji nisu antisemiti. Ali ne misle što govore. Ili im imaginacija ne dosegne krajnje konzekvence pozivanja “naših” ili svejedno čijih Židova na odgovornost. U načelu, poziv na odgovornost moguć je samo unutar prvoga lica množine.
Prozivanje drugih oblik je mentalnog, identitarnog zlostavljanja. Ali zaboravimo načelo, nismo dužni ponašati se načelno, pogotovo kada emocionalno reagiramo.
Ako je netko građanin ove ili bilo koje druge europske zemlje, ako živi tu ili svejedno gdje u Europi, tada se ne smije apelirati na njegovu odgovornost zbog onoga što se događa u Izraelu. Čak i ako je Židov koji podržava Izrael, on se ni po čemu ne razlikuje od Ne-židova koji podržava Izrael. Njegova odgovornost je općeljudska, a ne židovska, jer svi Židovi niti su odgovorni niti zaslužni za državu Izrael. Za nju odgovaraju Izraelci.
Ako nismo solidarni s ubijenim iz Ahmića, tada ne možemo biti solidarni ni s ubijenim iz Gaze. I jedni i drugi su muslimani, s tim da su nam muslimani iz Ahmića u svakom pogledu bliži. Poslužimo li se biblijskim metaforama, Ahmićani su naša poznata braća, dok su Palestinci braća koju ne poznajemo. Žrtve nas se tiču zbog njih samih, a ne zbog njihovih ubojica. Ali ubojice nas čine više ili manje odgovornima
Židovstvo je širi, obuhvatniji i – što je veoma važno – stariji pojam od modernog Izraela. Tko ne razumije o čemu je riječ, a dobronamjeran je pa bi htio razumjeti, evo mu slikovitog primjera: nisu sve židovske knjige, slike, filmovi, dio izraelske kulture, kao što sve hrvatske ili američke knjige, slike, filmovi, jesu dio hrvatske ili američke kulture.
Pozivanje Židova na odgovornost za ono što radi Izrael, svejedno pozivaju li se poimence ili skupno, bespredmetno je, ali i zloslutno.
Tako se ljude izolira, obilježava, označava, tako im se, metaforično, oko rukava vezuju žute vrpce. Možda i bez zle namjere, zbog gluposti i nesposobnosti identifikacije s drugim, pristaje se na logiku antisemitizma.
Ta logika tvrdi i ovo: Židovi među nama ljudi su s dvostrukom lojalnošću, prema Izraelu i prema državi u kojoj su rođeni. Prepune su novinske dokumentacije članaka, intervjua, izjava hrvatskih značajnika, političara i akademika, koji, primjerice, Slavku i Ivi Goldsteinu spočitavaju takvo što. A kada bi se našao takav koji bi istu stvar prigovorio cjelokupnome hrvatskom katoličkom svećenstvu – jer Vatikan je, znate, država koliko i Izrael – isti bi ga proglasili, u najboljem slučaju, luđakom.
Pritom Židovi, pa ni ako su rabini, ne potpisuju lojalnost Izraelu, kao što katolički svećenici potpisuju lojalnost Vatikanu. Postoje rabini koji se bore protiv Izraela i ne priznaju tu državu, ne postoje katolici koji ne priznaju Vatikan…
Ako podržavate politiku države Izrael, čak i kada ona uključuje rušenje bolnica i objekata pod zaštitom Ujedinjenih naroda, sve će vam biti oprošteno. Gledat će vam kroz prste, kao kroz zatvorske rešetke, i Izraelci i Amerikanci, i nikoga neće biti briga ni što mislite o Paveliću i Luburiću, ni kršite li ljudska prava, zalijevate li pisce kantama govana, progonite li manjine, zabranjujete li ćirilicu
Solidarnost sa stradalima u Gazi može se izraziti na mnogo načina. Jedan od njih je i pozivanje na odgovornost. Ali koga građanin ne samo da smije nego i treba svakodnevno pozivati na odgovornost? One koje bira i koji ga simbolički predstavljaju pred državom i svijetom. Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, kao i profesor Ivo Josipović, s dužnosti predsjednika Republike, sjajne su mete svih naših opravdanih frustracija zbog izraelskog masakriranja naroda u Gazi.
Važno bi bilo znati što ta gospođa misli o izraelskim akcijama, recimo o pozivu civilima da za pet minuta napuste zgradu, da se za dvadeset četiri etnički očiste iz svoga grada, inače će biti smatrani kolateralnim žrtvama borbe protiv terorizma. Što o tome misli profesor Josipović?
Saopćenje Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske zvuči kao podrška ferijalnog saveza Tel Aviva izraelskoj vojsci, premda je malo vjerojatno i da bi svi izraelski ferijalci stali uz logiku Pusićkinoga akademskog zbora. Također, ne bi bilo loše na odgovornost pozivati Tomislava Karamarka, ako vam je on politički izbor, Ružu Tomašić, biskupe Košića, Jezerinca, Bozanića… Što oni sa svojih političkih i pastirskih pozicija misle o izraelskim napadima na Gazu?
Ako podržavate politiku države Izrael, čak i kada ona uključuje rušenje bolnica i objekata pod zaštitom Ujedinjenih naroda, sve će vam biti oprošteno. Gledat će vam kroz prste, kao kroz zatvorske rešetke, i Izraelci i Amerikanci, i nikoga neće biti briga ni što mislite o Paveliću i Luburiću, ni kršite li ljudska prava, zalijevate li pisce kantama govana, progonite li manjine, zabranjujete li ćirilicu.
Zato o bombardiranju Gaze zajedničkom šutnjom šute Vesna Pusić i Tomislav Karamarko, Ivo Josipović i Davor Ivo Stier.
(Prenosimo s autorova portala).