U ovoj rubrici neće uvijek biti riječ o novitetima. Za to su zaduženi, između ostalog, naši književni i ini kritičari. Naravno, i ja ću predstaviti naslov koji stigne u moju biblioteku, a koji me osokoli u potrebi da pronađem valjane argumente za vjeru ili nužan oslonac u ovim ružnim vremenima. Zašto ružnima? Jer su to vremena nesolidarnog življenja! [Read more…]
Kadiš za HBK
Klerici Katoličke crkve vole reći da se njima nikada i nikamo ne žuri jer institucija kojoj služe svoju povijest, a isto tako i vrijeme prošlo i buduće, mjeri tisućljećima. Ali, kad održavanje jedne sjednice Hrvatske biskupske konferencije treba pomaknuti za neznatno zrnce pijeska, kakvo prema vječnosti predstavlja jedan sat zemaljskog vremena, onda je biskupsko vrijeme odjednom dragocjeno.
Na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, 27. siječnja, Hrvatskoj biskupskoj konferenciji učinilo se nemogućim i nepriličnim da barem jedan biskup sat vremena potroši na odlazak u Hrvatski sabor kako bi svojim prisustvom, uz hrvatski državni vrh i najviše predstavnike svih ostalih najbrojnijih crkava i vjerskih zajednica, posvjedočio i kršćansku vjeru i ljudskost i tako supotpisao političku poruku osude strašnog masovnog zločina u kojem je, nažalost, s osobitim žarom i predanošću sudjelovala i ustaška Nezavisna Država Hrvatska.
Možda je i legitimno raspravljati je li premijer Milanović svoje zapažanje o niskoj hijerarhijskoj razini zastupnika Katoličke crkve baš morao izreći u okviru svog službenog govora. No, tu je riječ samo o političko-formalističkim i diplomatskim finesama, dok u samom sadržaju Milanovićevog komentara nema ničeg neistinitog, upitnog ili spornog.
Koliko god je hijerarhija Katoličke crkve u Hrvatskoj predana komemoriranju hrvatskih žrtava komunističkih zločina, toliko je još uvijek oprezna i suzdržana kad treba pognuti glavu i pomoliti se za one koje su sustavno ubijali i istrebljivali Hrvati, da ne kažemo katolici ustaše. To valjda ne treba još jednom dokazivati navođenjem brojnih primjera, a tu očiglednu nelagodu prilično je lako i objasniti
Kad je o holokaustu riječ, a još konkretnije o nedvosmislenoj osudi masovnih ustaških zločina počinjenima prema Srbima, Židovima, Romima te, dakako, Hrvatima kojima savjest nije dopuštala te zločine prešutjeti bez aktivnog protivljenja, onda hijerarhija Katoličke crkve u Hrvatskoj vrlo pažljivo odmjerava vrijeme i intenzitet svog angažmana, onda se broji svaki korak koji treba učiniti prema jasenovačkom Kamenom cvijetu ili od Kaptola ili Ksavera prema Griču.
Da je tog istog dana na najvišoj državnoj razini bila upriličena komemoracija za sve žrtve ratnih, poratnih, pa i mirnodopskih komunističkih zločina, među čijim su žrtvama najbrojniji bili katolici i Hrvati, usuđujem se tvrditi da nema te sjednice čiji bi raspored zapriječio da se u Hrvatski sabor uputi najreprezentativnija moguća delegacija hrvatskih biskupa.
Koliko god je hijerarhija Katoličke crkve u Hrvatskoj predana komemoriranju hrvatskih žrtava komunističkih zločina, toliko je još uvijek oprezna i suzdržana kad treba pognuti glavu i pomoliti se za one koje su sustavno ubijali i istrebljivali Hrvati, da ne kažemo katolici ustaše. To valjda ne treba još jednom dokazivati navođenjem brojnih primjera, a tu očiglednu nelagodu prilično je lako i objasniti.
Sudeći prema držanju Katoličke crkve i njenoj politici i diplomaciji tijekom mračnog 20. stoljeća, između dvije totalitarističke nemani koje su zinule nad Europom i svijetom Crkva je fašizam i nacizam jednostavno detektirala kao manje zlo od boljševizma i komunizma. Tako su se držali i Kaptol i Vatikan.
Ali, problem je u tome što se mnogi na Kaptolu i na Ksaveru (gdje je sjedište HBK) tako drže i danas, a najgore je što neki među njima, dok opravdano zahtijevaju i nastoje da se razotkriju svi komunistički zločini i zločinci, istodobno umanjuju, relativiziraju ili čak i niječu one ustaške, ili ih, kao na nekoliko mjesta u notornom martirologiju don Ante Bakovića, s biskupskim blagoslovom pripisuju partizanima.
Kada je predsjednik Ivo Josipović u prvoj godini svog mandata krenuo sustavno obilaziti sva grobišta i mjesta zločina svih strana, uvrstivši u svoja hodočašća i sramotne tragove koje su nažalost sve strane ostavile i u posljednjem ratu, posvuda je nailazio na nevoljkost i nespremnost za iskreno suočavanje s prošlošću, pa čak i podsmijeh
Na onoj pak antifašističkoj i komunističkoj strani koraci isto tako znaju postati teški i riječi suzdržane kada treba jasno, glasno i nedvosmisleno osuditi zločine počinjene na toj strani i kada treba poći pokloniti se i kolektivno pokajati na stratišta njihovih žrtava.
Kada je predsjednik Ivo Josipović u prvoj godini svog mandata krenuo sustavno obilaziti sva grobišta i mjesta zločina svih strana, uvrstivši u svoja hodočašća i sramotne tragove koje su nažalost sve strane ostavile i u posljednjem ratu, posvuda je nailazio na nevoljkost i nespremnost za iskreno suočavanje s prošlošću, pa čak i podsmijeh.
A nedužnih je žrtava toliko da ih sve komemoracije i molitve dok je svijeta i vijeka neće dostojno oplakati i vratiti im dostojanstvo nakon što su na način nedostojan bilo kojeg živog bića, a kamoli čovjeka, ubijeni, a njihova tijela bešćutno poput strvina razbacana po zastrašujuće brojnim jarcima, jamama i rovovima.
Katolički su biskupi svoj izostanak s komemoracije žrtvama holokausta na dan kada to čini čitav civilizirani svijet opravdali na birokratski i formalistički način. No, kad već nisu u ime kršćanskog duha i čovječnosti mogli prevladati svoju već toliko puta iskazanu netrpeljivost prema aktualnoj hrvatskoj vlasti, nitko im nije branio da budu veliki i pod vlastitim krovom. Mogli su na početak svog zasjedanja, koje ionako uvijek počinju molitvom, pozvati primjerice židovskog rabina da otpjeva kadiš, židovsku molitvu za mrtve i uz nju pognuti glavu u ime čovjeka pred, barem tako kažu, istim Bogom.
Nije to stvar ekumenizma, nego humanizma koji nam u javnom diskursu bilo koje boje i svjetonazora toliko bolno nedostaje ne samo u odnosu prema mrtvima nego podjednako i prema živima. Živimo u vremenu bešćutnosti, socijalne neosjetljivosti, duhovne plitkosti i zamiranja kulture koja na tom polju i danas može biti snažan povezujući simbol.
Mogli su biskupi na početak svog zasjedanja, koje ionako uvijek počinju molitvom, pozvati primjerice židovskog rabina da otpjeva kadiš, židovsku molitvu za mrtve i uz nju pognuti glavu u ime čovjeka pred, barem tako kažu, istim Bogom
Ali, pomanjkanje svijesti i znanja o toj kulturi iskazali su nažalost i organizatori same državne komemoracije u Hrvatskom saboru.
Podosta je već komentara napisano o neprimjerenosti još jedne demonstracije govorničke traljavosti premijera Milanovića čije su nemušte oratorske improvizacije bile naročito nedostojne prigode i poruke koju je želio poslati. Zasluženo je bio kritiziran i predsjednik Sabora Josip Leko koji bi doista morao poraditi na čitanju govora ili, ako je u tome problem, promijeniti naočale. Ali, neprikladan, pa time i nedostojan, bio je i sam završni glazbeni dio komemoracije u Saboru.
Violončelistica Ana Rucner odviše je estradizirana glazbenica da bi bila pravi izbor za takvu prigodu, a odabir skladbe „Oblivion“ argentinskog skladatelja Astora Piazzolle, ma koliko tugaljive bile njegove note, pokazala je pomanjkanje kulturnog sluha i smisla pored tolikih potresnih skladbi svjetskih, pa i hrvatskih skladatelja koje su same po sebi izravan umjetnički odgovor i na holokaust i na ostala davnija i novija stradanja i ubijanja nedužnih.
Da je samo bilo znanja i volje, za tu bi se prigodu našla i poneka itekako prigodna skladba nekog od hrvatskih židovskih skladatelja koji su za ovaj svijet, a nažalost uvelike i za hrvatsku glazbenu kulturu usmrćeni u Jasenovcu, poput Žige Hirschlera, Roberta Herzla ili Rikarda Schwarza. Neki ih glazbenici, poput pijanistice Tamare Jurkić-Sviben, vrijedno nastoje oživjeti.
Nažalost, za takve nema sluha na našim brežuljcima moći, baš kao ni ljubavi i poštovanja kako prema mrtvima, tako i prema živima.
(Prenosimo s partnerskog portala Večernjeg lista)
Desakralizacija struktura
Da je papa Franjo zauzevši Petrovu stolicu mnogima poremetio planove, to je postalo više nego očigledno. A to se dotiče čak i teme petog i ujedno posljednjeg broja Međunarodnog teološkog časopisa ‘‘Concilium“ za 2013. godinu koji smo na hrvatskom jeziku dobili netom pred božićne i novogodišnje blagdane.
Naime, umjesto planiranog broja o ‘‘Pravovjerju“ papa Franjo je uredničko vijeće ‘‘Conciliuma“ najavom ozbiljne reforme Rimske kurije nedugo poslije stupanja na službu nagnao na izvanrednu promjenu teme i užurbano spremanje broja posvećenog upravo toj reformi.
O čemu je zapravo riječ i koje se sve konzekvence kriju za Crkvu na svim njezinim razinama iza najave ozbiljne reforme Rimske kurije, dakle onkraj dekorativnih mijena koje u biti sve ostavljaju po starom, a toliko dugo očekivane da trenutno čak i sama najava izgleda revolucionarnom, i to unatoč silnom broju otvorenih pitanja i ogromnoj dozi neizvjesnosti.?
Nutarnja organizacija Crkve nije nevažna. Naprotiv, upravo vlastitim strukturama na temelju njihove simboličke moći Crkva prije bilo koje izgovorene riječi ili poduzetog čina društvu navješćuje poruku i osnažuje s tom porukom sukladna društveno-politička gibanja
Nutarnja organizacija Crkve nije nevažna. Naprotiv, upravo vlastitim strukturama na temelju njihove simboličke moći Crkva prije bilo koje izgovorene riječi ili poduzetog čina društvu navješćuje poruku i osnažuje s tom porukom sukladna društveno-politička gibanja. Dakle, ono što zbilja jest njezin stav o bilo kojem pitanju s onu stranu puke deklarativnosti to Crkva raskriva ne toliko u svom nauku koliko svojim strukturama, odnosno svojim životom kao institucija.
No, prisjetimo li se da su strukture i institucionalni život Crkve već stoljećima obilježeni nedostatnim dijalogom, nezamislivošću da se vjernike poziva na savjetovanja, odsutnošću ustanova koje bi pozivale na izmjenu ideja, isključivanjem žena s vodećih pozicija, ravnodušnošću prema kolegijalnom sudjelovanju i – kao izvor i zbroj svega toga – monokratskim vršenjem autoriteta nužno povezanim s nasilnim ušutkavanjem neistomišljenika, onda uopće nije niti blasfemično niti neutemeljeno ispostaviti tvrdnju da u Crkvi više susrećemo grešne strukture u funkciji očuvanja autoritarne moći, a manje (ili jedva još?) strukture kroz koje prosijava evanđeoska milost.
Dakako, to bi konkretno značilo da te strukture – s onu strane bilo kakve metafizičke sakralizacije i mitizacije – budu isključivo sredstvo efektivne solidarnosti Crkve s nadama, patnjama i strahovima suvremenih ljudi. A upravo je to, prisjetimo li se Drugog vatikanskog koncila, ne samo fundamentalna zadaća nego i fundamentalni kriterij svega u Crkvi – od sakramenata preko službi do struktura – pa na koncu konca i same Crkve. A tomu je tako naprosto zato što je put efektivne solidarnosti sa suvremenim ljudima jedini način da Crkva bude Crkva Isusa iz Nazareta, konkretno ‘‘obuhvatni sakrament spasenja“, ‘‘koji objavljuje i ozbiljuje tajnu Božje ljubavi prema ljudima“.
Iz rečenog se nameće koliko gorak toliko i neumoljiv zaključak! Upravo strukture i institucionalni život Crkve prije i s onu stranu svih gesta i poduhvata već stoljećima objelodanjuju sablažnjivo proturječje, konkretno ne samo jaz između Crkve i evanđeoske poruke nego i jaz između Crkve i napredovanja ljudskog društva na putu humanizacije, pa i kad je riječ o vršenju vlasti i strukturama vladanja.
To bi konkretno značilo da te strukture – s onu stranu bilo kakve metafizičke sakralizacije i mitizacije – budu isključivo sredstvo efektivne solidarnosti Crkve s nadama, patnjama i strahovima suvremenih ljudi
Dapače, sakralizirane i mitizirane crkvene strukture, sablažnjivo oprečne ne samo ljudskim pravima nego i Radosnoj vijesti, i jesu temeljni uzrok gubitka vjerodostojnosti Crkve posvuda u svijetu posljednjih desetljeća.
Posve je jasno da su upravo postojeće strukture Crkve i s njima skopčani mentalitet – a ne općenita i posvuda nazočna ljudska slabost – omogućile ne samo financijske i seksualne skandale, koji su obilježili povijest Crkve posljednjih godina, nego i njihovo zataškavanje i ravnodušnost spram žrtava, što je beskrajno gore od samih skandala.
Usmrtivši proročki zahtjev Drugog vatikanskog koncila glede preobrazbe struktura i vršenja vlasti u Crkvi dopustili smo da nas sustigne u svoj oštrini i gorčini opomena koju je isusovac, žrtva nacističkog režima, A. Delp izrekao prije više od šezdeset godina, opomena koja – da stvar bude gora – nije niti usamljena niti po oštrini vodeća: ‘‘Crkva samoj sebi predstavlja prepreku stilom svog povijesno nastalog načina postojanja. Vjerujem da će nas na svim mjestima na kojima se zarad života dobrovoljno ne rastanemo od tog načina postojanja suvremena povijest pogoditi poput sudačke i razorne munje.“
Dakako, nije nepoznanica da u naznačenom problemskom sklopu odnosa između crkvenih struktura i vjerodostojnosti Crkve središnje mjesto zauzima Rimska kurija kao sredstvo upravljanja i usmjeravanja opće Crkve, što će oštroumno uvidjeti jedan od autora pažnje vrlo vrijednog priloga u ovom broju ‘‘Conciliuma“: ‘‘Budući da predstavljaju institucionalnu repliku Petrove službe Rimskoga biskupa, strukture Rimske kurije ne uvjetuju samo razumijevanje i vjerodostojnost te službe, nego i razumijevanje i vjerodostojnost cjelokupne vjerničke zajednice, Crkve.“ (P. Hünermann)
Strukture i institucionalni život Crkve prije i s onu stranu svih gesta i poduhvata već stoljećima objelodanjuju sablažnjivo proturječje, konkretno ne samo jaz između Crkve i evanđeoske poruke nego i jaz između Crkve i napredovanja ljudskog društva na putu humanizacije, pa i kad je riječ o vršenju vlasti i strukturama vladanja
A što onda svijet da misli o cjelokupnoj vjerničkoj zajednici, odnosno Crkvi, ako je očigledno da je Rimska kurija, kako će se to više puta ponoviti u ovom broju ‘‘Conciliuma“, birokracija koje je ostala ukopana u 17. stoljeću, dakle uznica mentaliteta vremena prije moderne i prosvjetiteljstva, hijerarhija koja ne poznaje, pa time i ne može priznavati i poštivati ljudska prava.
Uzme li se to trezveno k znanju, u mah postaje jasno zašto je upravo Rimska kurija, ta po starini i dugovječnosti prva birokracija u svijetu, bila grčeviti protivnik Drugog vatikanskog koncila još za njegova odvijanja i autor njegovog sustavnog sabotiranja – sve do danas!
Postoje naznake da je toga u biti svjestan i novi papa Franjo, a papa Benedikt XVI. je, napustivši Petrovu službu, upravo tom gestom otvorio neslućene ili, bolje rečeno, zaboravljene mogućnosti promišljanja i strukturiranja crkvenih struktura i službi onkraj ontološkog identiteta osobe i službe, što omogućuje tako nasušno potrebno postavljanje kompetentnih laikinja i laika čak i na vodeće pozicije unutar Rimske kurije, a zašto ne i na pozicije nuncija, a na što bi istodobno trebalo nadovezati konkretno i učinkovito osnaživanje biskupskih konferencija i kontinentalnih biskupskih konfederacija.
Drugim riječima, iznova se neočekivano otvorila šansa za pokretanje procesa demokratizacije Crkve, pri čemu nije riječ o pukom oponašanju demokratskih procesa u društvu, nego više i u prvom redu o kreativnom odgovoru na zaboravljene i potisnute ‘‘demokratske“ elemente u samom Evanđelju i povijesti Crkve, nadasve onoj prvih stoljeća i Drugog vatikanskog koncila.
Pokazatelj ozbiljnosti pape Franje nadasve je to što je točno mjesec dana nakon preuzimanja službe, pobliže 13. travnja 2013., najavio ozbiljnu namjeru reformiranja Rimske kurije, a o toj ozbiljnosti svjedoči i osnivanje Vijeća od osam kardinala iz različitih dijelova svijeta.
Uzme li se to trezveno k znanju, u mah postaje jasno zašto je upravo Rimska kurija, ta po starini i dugovječnosti prva birokracija u svijetu, bila grčeviti protivnik Drugog vatikanskog koncila još za njegova odvijanja i autor njegovog sustavnog sabotiranja – sve do danas!
Dvije bi se stvari mogle ustvrditi s popriličnom sigurnošću. Kao prvo, ohrabrujuća vizija Crkve pape Franje, koja kako vrijeme odmiče poprima sve jasnije obrise kako na temelju gesti tako i spisa ovog Pape ‘‘s kraja svijeta“, ovisit će u prvom redu ili čak isključivo o tome kako će proteći i kakav će biti konačni rezultat reforme Kurije.
A to iz vrlo prostog razloga: bez institucionaliziranja onoga što papa Franjo predstavlja kao vlastitu viziju Crkve, koliko god to bilo vrijedno ili čak ravno onom proročko-subverzivnom, to će nakon njega vrlo lako i brzo potonuti u zaborav ili, poštenije kazano, biti vrlo pažljivo, ali neumoljivo i sustavno prvo razblaženo, a potom i dekonstruirano. Dosadašnji usud baštine pape Ivana XXIII. i Drugog vatikanskog koncila krunski je dokaz za to.
Kao drugo, institucionaliziranje vizije Crkve pape Franje, koja logikom same stvari mora krenuti od Rimske kurije, predstavljat će ne samo dug proces nego i bespoštednu političku borbu za moć kakva se možda čak ne odigrava ni u Bijeloj kući ili Kremlju. Pitanje je to koje se uvijek iznova nadvija nad Crkvu kao njezin usud.
Crkva bez moći ne samo da bi bila beskorisna nego je i nezamisliva. No – a jedino je o tome riječ – hoće li to biti moć po uzoru na moć ovozemaljskih moćnika, koja nemoćnike gura i izručuje bezdanima političko-socijalnog i duševno-duhovnog zla, ili moć po uzoru na moć nemoćnog Galilejca raspetog na križu, koja je u stanju nemoćnima podijeliti snagu i povratiti ljudsko dostojanstvo čak i na samom dnu koje može dosegnuti ljudska egzistencija.
Pokazatelj ozbiljnosti pape Franje nadasve je to što je točno mjesec dana nakon preuzimanja službe, pobliže 13. travnja 2013., najavio ozbiljnu namjeru reformiranja Rimske kurije, a o toj ozbiljnosti svjedoči i osnivanje Vijeća od osam kardinala iz različitih dijelova svijeta
Pojavom pape Franje to se pitanje iznova postavilo pred Crkvom u punoj oštrini i hitnosti, i to nadasve što se tiče same Crkve, odnosa i struktura u njezinom vlastitom dvorištu.
A koliko je čežnje u svijetu, ne samo među kršćanima, da Crkva konačno krene putem moći nemoćnog Galilejca govori oduševljenje koje cijeli svijet gotovo jednodušno osjeća spram pape Franje, možda upravo zato što taj svijet, koji neki tako uporno diskvalificiraju kao nesposobnog za vjeru i nepovratno pokvarenog, sluti više-manje nesvjesno, ali unatoč tome dublje i životnije od mnogih unutar bedema Crkva, da samo ta moć nemoćnog Galilejca opunomoćuje i osposobljuje za poduhvate humanizacije, što bi morala biti fundamentalna zadaća Crkve, koja ne naviješta da je Bog postao kršćanin, bijelac ili muškarac nego čovjek, i to ne u apstraktnom smislu, nego onaj s margine isključeni i bespomoćni.
U svijesti o toj gotovo neusporedivoj važnosti reforme Kurije, kako za samu Crkvu tako i za pontifikat pape Franje, koju sam na ovom mjestu prikazao na posve osoban način, ali u dosluhu s urednicima ovog broja ‘‘Conciliuma“ – L. C. Susin, S. Ross i S. Scatena – ‘‘Concilium“ se latio oblikovanja ovog broja, izvanrednog ne samo po tome što je stvoren u rekordnom roku nego i zato što konkretnim zapažanjima, sugestijama i idejama, više ili manje podrobno razvijenim, hoće i sam pomoći u procesu reforme Rimske kurije i podsjetiti da je to zadaća svih kršćana, na naročit način teologinja i teologa, ali i da se tiče, makar posredno, i svih drugih pozitivnih procesa u suvremenom svijetu globalizacije.
Dakako, netom predstavljen u Rimu, ovaj nas broj ‘‘Conciliuma“ poziva ne samo na promišljanje o reformama struktura i službi unutar Rimske kurije nego i na bespoštedno pošten odgovor na pitanje o tome kakve su strukture i službe unutar naše mjesne Crkve – od njezinog vrha do posljednje seoske župe – konkretno, prosijava li kroz njih makar malo evanđeoske radosti i blagosti do sve većeg broja ljudi izručenih i pregaženih tranzicijsko-postratnim traumama ili svjedoče o nečemu posve drugom, o arogantnosti i bešćutnosti, tim strašnijoj jer je zaogrnuta sakralno-moralizatorskim plaštem.
Na koncu ostaje reći par riječi o strukturi i sadržaju ovog, po mnogo čemu specifičnog broja ‘‘Conciliuma“.
Opomena pape Franje o Crkvi koja se straši bezuvjetnog i solidarnog (čitaj: moralizatorsko-paternalističkog diskursa lišenog) izlaska na egzistencijalne rubove pojedinaca i skupina, pa se umjesto toga zatvara u sebe i postaje žrtvom nacističko-neurotičnog demoniziranja svijeta u kojem posvuda zamjećuje sotonske zavjere, važi prije svega i nadasve za crkvene strukture i službe, počevši od same Rimske kurije
U prvom dijelu pod naslovom ‘‘Poruke iz prošlosti“ N. Tanner govori o ‘‘Reformama Rimske kurije tijekom povijesti“, a M. Faggiolli o ‘‘Reformama Rimske kurije na Drugom vatikanskom koncilu i nakon njega“.
Drugi dio je posvećen ‘‘Kanonskoj i institucionalnoj razini“ reforme Rimske kurije. A. Melloni govori o ‘‘Senatus communionis“, odnosno o ulozi Vijeća osmorice kardinala i mogućim transformacijama tog Vijeća u skoroj budućnosti. Vrlo važno pitanje tematizira G. Mannion u prilogu pod naslovom ‘‘Priča o kognitivnom neskladu? Promišljanje jaza između Koncila i Kurije“. U kontekstu zajedništva crkava i zajedništva među biskupima o problematici rimskog primata govori G. Mannion.
O šansi, ali i potrebi da Rimska kurija postane predvodnica i uzor partnerskog zajedništva žena i muškaraca, što bi polučilo pozitivne učinke za društvo i mjesne crkve, govori S. Demel u prilogu ‘‘Žene ulaze u vodstvo – sada čak i u Rimskoj kuriji!“ O preobrazbi Kurije od dvorske strukture i mentaliteta iz 17. stoljeća u suvremenu službu govori T. J. Reese, a biskup C. Queiroz na temelju vlastitog iskustva o hitnosti obnove i transparentnosti u upravljanju Crkvom.
U trećem dijelu naslovljenom ‘‘Duhovne, pastoralne i ekumenske dimenzije“ W. Altmann govori o ‘‘Ekumenskim implikacijama reforme Kurije“, a P. Hünermann o ‘‘Duhovnim i pastoralnim smjernicama za reformu Rimske kurije“, pri čemu se – možda i kao poruka samog broja, a ne samo njegovog priloga – izdvaja kao prvi i ključan korak u reformi Rimske kurije nužnost funkcionalnog razdvajanja zakonodavne, izvršne, odnosno administrativne i sudske vlasti, što i jest ključni znak grešnosti crkvenih struktura, kako iz perspektive ljudskih prava tako i iz perspektive naravi same Crkve kakva se nazire i iz Evanđelja.
Drugim riječima, opomena pape Franje o Crkvi koja se straši bezuvjetnog i solidarnog (čitaj: moralizatorsko-paternalističkog diskursa lišenog) izlaska na egzistencijalne rubove pojedinaca i skupina, pa se umjesto toga zatvara u sebe i postaje žrtvom nacističko-neurotičnog demoniziranja svijeta u kojem posvuda zamjećuje sotonske zavjere, važi prije svega i nadasve za crkvene strukture i službe, počevši od same Rimske kurije i to naprosto zato jer će samo u horizontu solidarnosti s patnjama, nadama i strahovima suvremenih ljudi dosegnuti duhovnu i pastoralnu snagu koja je potencijalno položena u njima, baš onako kako to izvršuje sam papa Franjo prakticirajući u horizontu solidarnosti i služenja službu sv. Petra.
(Reforma Rimske kurije, ‘‘Concilium“, 2013., broj 5)
Toneća Argentina
Papa Franjo je najpopularniji “politički” čelnik na tražilicama poput Googlea promatrano od ožujka do prosinca 2013., po anketi objavljenoj na katoličkoj informativnoj mrežnoj stranici Aleteia. Papa iz Argentine vodi po broju mjesečnih upita na Googleu (oko 1,7 milijuna) i po broju citata na svjetskoj internetskoj mreži (njegovo ime se pojavljuje više od 49 milijuna puta), po toj anketi. Među političkim čelnicima, Papa je čak ispred američkog predsjednika Baracka Obame (1,5 milijuna mjesečnih upita i 38 milijuna citata) i ruskog predsjednika Vladimira Putina (246 000 upita i 8 milijuna citata). Izbor Jorgea Maria Bergoglija, prvog pape s južne polutke, potaknuo je veliku radoznalost koja ne jenjava ni deset mjeseci nakon njegova izbora u ožujku.
Papa Franjo postao je prvi poglavar Rimokatoličke crkve koji se našao na naslovnici poznatoga američkog časopisa Rolling Stone. Na naslovnici se našla tipična fotografija Pape koji se smije i maše. U poznatom časopisu, u članku koji je vatikanski glasnogovornik o. Federico Lombardi ocijenio kao loše novinarstvo, naveli su da je papa Franjo ”popularan papa” i da se prije samo mjesec dana smiješio i s naslovne strane Timea kao osoba godine po izboru tog magazina.
Vatikanolozi bez izuzetka ističu veliki doprinos koji je papa Franjo dao saniranju slike Crkve, ponajprije udarajući na koruptivne vatikanske financijske strukture i ne pokazujući milost prema biskupima koji skandaliziraju javnost financijskim makinacijama i pretjerivanjima
Ugledni britanski list The Guardian smatra zanimljivim to što jedan glazbeni časopis na naslovnoj stranici objavljuje fotografiju Pape. Urednik časopisa Mark Binelli napisao je da je ”za manje od godinu dana otkad je počeo njegov mandat, papa Franjo napravio dosta toga čime se odvojio od svojih prethodnika” i postao ”narodni papa”. Rolling Stone prenosi i Binellijev komentar da je papa Franjo otišao još mnogo dalje kada je riječ o promjeni pogleda na svijet navodeći, između ostalog, njegove stavove o gay brakovima, kontroli rađanja i abortusu.
Očekujući najavljene i vrlo važne unutarcrkvene poteze u vezi potrebne reorganizacije kurije, vatikanolozi bez izuzetka ističu veliki doprinos koji je papa Franjo dao saniranju slike Crkve, ponajprije udarajući na koruptivne vatikanske financijske strukture i ne pokazujući milost prema biskupima koji skandaliziraju javnost financijskim makinacijama i pretjerivanjima. No, dok papa Franjo polako i mukotrpno izvlači Crkvu, njegova rodna Argentina tone sve više i više.
U Buenos Airesu, glavnom argentinskom gradu, kojeg upravo ubijaju najvrućiji dani od glasovitoga ljeta 1906. (sada je registrirano čak 47 Celzijevih stupnjeva), veći dijelovi grada su bez struje, barikade na ulicama se množe, a zemlja se tek oporavlja od silnoga policijskoga štrajka koji je zemlju doveo u kaos jer su policajci digli ruke od svega, krenula je opća pljačka marketa i dućana s elektroničkom robom, bilo je 14 mrtvih, a kriminalitet se razmahao posvuda.
Dok argentinski Ured za statistiku Indec za 2013. godinu navodi kako je inflacija iznosila 10,8 posto, neovisni instituti objavljuju kako je riječ o 25,6 posto. Od 2007. godine vlada je na ključne pozicije u Uredu za statistiku postavila osobe od njezina ”povjerenja” i frizirala prave podatke. Cristina Kirchner ovakvu politiku očigledno toliko ozbiljno sprovodi da je u međuvremenu objavljivanje podataka vezanih za inflaciju postalo kazneno djelo zbog kojeg ne prijeti samo novčana kazna već i ona zatvorska
Majka ovoga izvjestitelja, koja živi u predgrađu Buenos Airesa i u prilično solidnom kvartu, više ne može sama i bez pratnje prijeći 400 metara od kuće do dućana s mješovitom robom jer je već opljačkana tri puta, a jednom su je zaskočili vatrenim oružjem u rebra dok se taksijem vraćala kući nakon što je vozilo zaustavljeno a napadači se ugurali u nj.
Predsjednica Cristina Fernández de Kirchner (udovica predsjednika Néstora Kirchnera Ostojić) ne uspijeva uvjeriti građane da zemlja ide u dobrom smjeru jer joj malo tko više vjeruje. Ona je bila odsutna 36 dana nakon operacije u glavi (sumnja se na tumor ali to se drži najstrožom nacionalnom tajnom) i po povratku na posao je odredila odblokadu dolara koja je trajala dvije godine. Argentina je poznata kao zemlja špekulanata i zemlja u kojoj građani ne vjeruju u domaću valutu pa štede u dolarima.
Ali je to bilo nemoguće pa se dolar na crnom (tzv. dolar blue ili dolar Messi) plaćao neko vrijeme i 70% više nego što je bio službeni tečaj ma da ga se jako teško nabavljao. Mjesečna je inflacija opet u galopirajućem rastu i sada iznosi oko 25% (Vlada priznaje da je 10,8%). Naime, kada je riječ o službenim podacima vezanim za postotak inflacije, argentinska vlada ove brojke već godinama ”uljepšava”.
Dok Ured za statistiku Indec za 2013. godinu navodi kako je inflacija iznosila 10,8 posto, neovisni instituti objavljuju kako je riječ o 25,6 posto. Od 2007. godine vlada je na ključne pozicije u Uredu za statistiku postavila osobe od njezina ”povjerenja” i frizirala prave podatke. Cristina Kirchner ovakvu politiku očigledno toliko ozbiljno sprovodi da je u međuvremenu objavljivanje podataka vezanih za inflaciju postalo kazneno djelo zbog kojeg ne prijeti samo novčana kazna već i ona zatvorska.
Počele su i nestašice. U argentinskim trgovinama s polica polako nestaje mate čaj. Nestanak ovog tradicionalnog napitka za Argentince predstavlja jednu vrstu nacionalne katastrofe. No, to nije jedina namirnica koju više nije moguće samo tako dobiti – slično je i sa šećerom i brašnom. Neke trgovine primjerice prodaju šećer još samo u manjim pakovanjima
Privatni instituti i banke te kazne mogu zaobići jedino tako što podatke koje normalnim putem ne smiju objaviti na raspolaganje stavljaju zastupnicima u parlamentu. Oni, naime, uživaju pravo na imunitet i svoje informacije smiju iznijeti u javnost a da za to pred zakonom moraju odgovarati.
Državne rezerve su sve tanje i tanje, sada su procijenjene na svega 30 milijardi dolara, i sve je više glasova, naročito iz zemalja u okruženju (Čile, Urugvaj i Brazil) koji strahuju od novog kolapsa kakav je bio 2002. kada se srušio argentinski bankarski sustav. Već samo zamrzavanje cijena predstavlja priznanje argentinske vlade da se zemlja doista nalazi u škripcu. Da inflacija nije ekstremno visoka, ne bi bilo nikakvog razloga za ovakvo ponašanje. I Međunarodni monetarni fond već duže vrijeme kritizira ovu praksu.
Počele su i nestašice. U argentinskim trgovinama s polica polako nestaje mate čaj. Nestanak ovog tradicionalnog napitka za Argentince predstavlja jednu vrstu nacionalne katastrofe. No, to nije jedina namirnica koju više nije moguće samo tako dobiti – slično je i sa šećerom i brašnom. Neke trgovine primjerice prodaju šećer još samo u manjim pakovanjima. Osim toga, po osobi je moguće kupiti samo jedan paketić. Supermarketi koji nisu uveli ovakvu praksu već duže vrijeme zjape prazni. U njima više nema ničega.
Registrirani su i slučajevi smrti glađu, što je nepojmljivo u zemlji koja obiluje mesom, sojom i žitom. No, zašto argentinska vlada jednostavno ne pokuša nekim djelotvornim sredstvima djelovati protiv inflacije? Ona već godinama sprovodi jednu ekspanzivnu novčanu politiku. To se ne može samo tako promijeniti. Cristina Kirchner ne pokazuje dovoljno interesa u savladavanju inflacije uopće. Vlada sprovodi jednu populističku politiku s mnogim subvencijama i državnim transferima. Malo važnosti daje stabilnosti cijena. I zemlja tone, i tone, i tone…
(Tekst je izvorno napisan za tjednik Express)
Mons. dr. Leonardo Beg: ”Za mene je antifašizam građanski imperativ!”
Piše: Drago Pilsel
Gospodine biskupe, dana 12. siječnja ste rehabilitirali bivšeg senjskog biskupa, splitskog nadbiskupa i primasa Dalmacije i Hrvatske mons. Marka Antuna De Dominisa, vašega sumještanina, kojeg je Rimokatolička crkva odlukom pape Urbana VIII. 1624. nakon smrti u tvrđavi-zatvoru Sv. Anđela u Rimu dala spaliti, zajedno sa njegovim djelima, optuživši ga za herezu. Zašto ste to učinili?
Kao ovlašteni biskup Starokatoličke crkvene pokrajine sv. Metoda za Srednju Europu, za razmatranje i vođenje procesa ukinuća rimsko katoličkog prokletstva (anateme) protiv mons. Marka Antuna de Dominisa, kojom je 1624. godine osuđen na lomaču zajedno sa svojim spisima, nakon završetka procesa, sa stajališta Katoličke stare crkve, u ime Starokatoličke crkvene pokrajine sv. Metoda za Srednju Europu, uz znanje i blagoslov predsjedavajućeg Pokrajine, preuzvišenog monsignora nadbiskupa-metropolite Starokatoličke crkve u Slovačkoj dr. Augustina Bačinskog, te ostalih biskupa i autoriteta, izvršili smo rehabilitaciju mons. Marka Antuna Dominisa (Rab, 1560. – Rim, 1624.), bivšeg splitskog nadbiskupa i primasa, osuđenog kao heretika od strane Katoličke rimske crkve. Inkvizicija ga je, na čelu s papom Urbanom VIII., prisilila da povuče svoje proročko djelo ”O Crkvenoj državi” (De Republica Ecclesiastica) koje je služilo ne za rušenje Rimske crkve nego za njezino popravljanje kao i predlaganje modusa obnove jedinstva Crkve. Nakon što je slomljen morao povući svoju knjigu, umro je pod sumnjivim okolnostima u inkvizicijskom zatvoru tvrđave Sv. Anđela. Postupak protiv nadbiskupa nastavio se i nakon smrti. Iako se nadbiskup pokajao, to su pokajanje papa Urban VIII. i kardinali smatrali neiskrenim s obzirom na to da je optuženi na početku istrage branio svoje glavne teze, a onda ih, ispaćen inkvizicijom, opovrgnuo. Dominisa smo rehabilitirali zato jer je stradao nevin, osuđen je zbog svete stvari: rada na jedinstvu Crkve. Prema tome, osuđen je nepravedno i umoren kao mučenik vjere.
De Dominis je vjerovao u jedinstvo Crkve jer je za to jedinstvo molio i sam Krist: ”Oče, da svi budu jedno”. Ne samo da je Dominis prorok Božji, on je mučenik za vjeru jer je ubijen (ponavljam, bio je zatočenik u vatikanskom zatvoru kada je preminuo) od strane Rimske kurije na čelu s papom Urbanom VIII. koji je osobno predvodio proces, a ubijen je jer je htio jedinstvo Crkve
Možete li nam kazati kojim je to riječima papa Urban osudio De Dominisa?
Osuđen je sljedećim riječima: Osuđujemo uspomenu umrlog Marka Antuna Dominisa, bivšeg nadbiskupa, na vječnu sramotu, lišavamo ga svih časti, funkcija i beneficija, konfisciramo sve njegove posjede i dobra u korist Sv. Oficija. Izbacujemo njegovu uspomenu, njegovo ovdje prisutno zadržano tijelo, njegovu sliku i njegove spise iz Crkve, čijeg se milosrđa on za života pokazao nedostojan, te sve to predajemo u ruke monsignora rimskog guvernera ili njegova ovdje prisutna zamjenika, da se tim raspolaže i postupi prema zakonima, te tražimo da njegovi spisi budu javno spaljeni. Pokojni splitski nadbiskup Maro Antun Dominis najbezbožnije je svoje pisanje usmjerio protiv Crkve Božje, kojoj je izvanredno mnogo dugovao. Ranivši je i probovši, ostavio ju je bez skrbi i bijedno se priklonio engleskim oltarima da bi otad svinja mogla bezbrižnije roktati protiv pape i katolika. Vrativši se kući, ali neobraćen, svog otpadničkog duha nije se odrekao. Umro je (a volio bih da pokajničke riječi nije ni izustio) nepokajan. Finis.
Crkva koju predstavljate i Vi osobno uvjereni ste u neopravdanost takve presude. Kojim se argumentima koristite?
Rehabilitacija je izvršena zato jer je Katolička stara crkva uvjerena u neopravdanost ove sramotne presude protiv Dominisa. Sramotne za one koji su ga osudili. Dominisov teološki opus predstavlja nadahnuto djelo i anticipaciju budućnosti Crkve. Ono što je ovaj sluga Božji – Dominis – htio bilo je pomirenje i sjedinjenje Crkava. Tu teologiju gradio je na temelju biskupskog kolegijaliteta koji je kasnije, modificiran, u nauk Drugog vatikanskog koncila ugradila upravo Katolička rimska crkva, ona ista koja ga je proklela. Razloge neslaganja među kršćanskim vjerama vidio je u neslaganju raznih istina vjere te ponudio izuzetno rješenje u prihvaćanju osnovnih članaka vjere (vjera pracrkve vidljiva u apostolskom vjerovanju i prvim koncilima Crkve), dok se u drugome kršćanske vjeroispovijesti mogu razilaziti. S obzirom na to da Katolička rimska crkva od 1624. godine do današnjega dana nije ništa učinila za rehabilitaciju ovog proroka Božjega, smatrali smo svojom neodgodivom dužnošću to učiniti u naše vrijeme.
Postoji samo jedna opća Crkva, a to je ona sastavljena od svih partikularnih crkava (u smislu denominacija). One su sve mistično povezane u Duhu Svetom i čine jedinstvo u ljubavi i kroz sve takve Crkve djeluje Gospodin Isus. Svojatanje samo jedne Crkve iznad drugih, kako je to već među kleričkim predstavnicima višestoljetna ”moda”, predstavlja nedostatak ljubavi te kroničnu patološku bahatost i nedvojbenu heretičnost na pneumatološkoj razini
Već godinama se tema rehabilitacije nadbiskupa Dominisa nalazi prisutna u našoj javnosti, naročito zahvaljujući velikom trudu pok. prof. Ante Maletića koji je neumorno radio na prijevodima i sakupljanju De Dominisove građe. Zašto se za rehabilitaciju nisu zauzele Vaše kolege iz Hrvatske biskupske konferencije ili sama Sveta Stolica uzimajući u obzir veliki De Dominisov doprinos teologiji i ekumenizmu, što je konačno ugrađeno i u dokumente Drugog vatikanskog sabora?
Pokojni prof. Maletić napravio je više za Dominisa nego itko od crkvenih ljudi do naših dana. Maletić kao da je na neki način bio metafizički vezan s Dominisovom tragedijom, osjetio je nepravednost kojom je Dominis bio udaren te ostavljen da kao heretik bude stoljećima tretiran negativno. Što se tiče rehabilitacije od strane rimokatoličke Hrvatske biskupske konferencije, oni po tom pitanju nisu poduzeli ništa, iako ih na tu rehabilitaciju dodatno potiče i Drugi vatikanski koncil u koji su ugradili Dominisov nauk o biskupskom kolegijalitetu, čime je Dominis direktno zaslužan za razvoj doktrine rimskog katolicizma. Dakako da ni Vatikan ništa nije pokrenuo, a pretpostavljam da i neće bez signala iz Hrvatske biskupske konferencije. Problem je u tome što na radiostanici ”škripi’, ,pa se signal loše čuje.
Vi De Dominisa nazivate prorokom Božjim. On je vjerovao u ”jedinstvo Kršćanske crkve” i postoji jasan pravac od Platona preko Augustina i De Dominisa i dalje. Pojasnite nam, molim Vas, tu ekumensku viziju i to kako Vi kao biskup shvaćate Crkvu?
Da, Dominis je vjerovao u jedinstvo Crkve jer je za to jedinstvo molio i sam Krist: ”Oče, da svi budu jedno”. Ne samo da je Dominis prorok Božji, on je mučenik za vjeru jer je ubijen (ponavljam, bio je zatočenik u vatikanskom zatvoru kada je preminuo) od strane Rimske kurije na čelu s papom Urbanom VIII. koji je osobno predvodio proces, a ubijen je jer je htio jedinstvo Crkve. Korio je sav negativitet koji se kroz stoljeća akumulirao u Rimu, a koji je kasnije pokušao proluftati i papa Ivan XXIII. svojim agiornamentom Drugog vatikanuma – smiono, međutim bezuspješno, nažalost. Ekumenska vizija koju spominjete prisutna je u Sv. Pismu. Naime, Crkva je zajednica vjernika sastavljena od svih plemena, i puka, i jezika i naroda, kako nam to govori sv. Ivan evanđelista. Prema tome, ja kao biskup shvaćam Crkvu onako kako to sv. Ivan jasno izražava govoreći o jedinstvu Crkve Božje. Za tu zajednicu je nebitno koje je Crkve član, stoga postoji samo jedna opća Crkva, a to je ona sastavljena od svih partikularnih crkava (u smislu denominacija). One su sve mistično povezane u Duhu Svetom i čine jedinstvo u ljubavi i kroz sve takve Crkve djeluje Gospodin Isus. Svojatanje samo jedne Crkve iznad drugih, kako je to već među kleričkim predstavnicima višestoljetna ”moda”, predstavlja nedostatak ljubavi te kroničnu patološku bahatost i nedvojbenu heretičnost na pneumatološkoj razini. Tek kada ekumenizam prijeđe u tzv. communicatio in sacris, odnosno u sakramentalno multieklezijalno zajedništvo, može se govoriti o njegovom uspjehu.
Tek kada ekumenizam prijeđe u tzv. communicatio in sacris, odnosno u sakramentalno multieklezijalno zajedništvo, može se govoriti o njegovom uspjehu
Koje još vrline i koje poruke De Dominisova života valja uočiti?
Dominis je preteča ekumenizma koji je želio premostiti raskol između Katoličke rimske crkve i Anglikanske (protestantske) crkve, dajući u svojim djelima, a posebno u svom monumentalnom opusu „De Republica Ecclesiastica“, rješenje tog gorućeg pitanja. Njegova proročka vizija nije završila na lomači trga Campo di fiori, odakle je pepeo bačen u rijeku Tiber; ona živi i danas jer predstavlja jedan od egzemplara budućeg jedinstva Crkve. Dominis je bio erudita, pa je u Padovi, Bresciji i Veroni predavao matematiku, logiku, filozofiju i retoriku. Za njegove doprinose na polju fizike hvali ga i Sir Isaac Newton. Ono što je posebno potrebno uočiti je Dominisova hrabrost. Naime, u to vrijeme 16. i 17. stoljeća dati takav prijedlog sjedinjenja Crkava značilo je lomaču. Dominis stoga ostaje nadbiskup sa svojom glavom i mišljenjem, vjeran Staroj crkvi i njezinoj širini, za razliku od mnogih prošlih i današnjih nad/biskupa ”na daljinsko upravljanje” čija će imena ostati tek upisana u neku kronotaksu kao odrađeni mandat slijepe poslušnosti koja im je garantirala udobnost, ugled i prestiž – čast izuzecima.
Starokatolički ste biskup. Vašim posvećenjem za starokatoličkog biskupa rapskog i cijele Hrvatske i regije dogodio se znak nade za one koji su se pribojavali da će starokatolici izumrijeti. Kada vaša Crkva dobiva taj naziv i kada i zašto joj se dogodio pomor starokatolika u našoj zemlji i regiji?
Prvo treba reći da u Hrvatskoj djeluju dvije Crkve sličnog naziva, ali različitog usmjerenja. Postoji Hrvatska starokatolička crkva koja je članica liberalne Utrechtske unije te Starokatolički generalni vikarijat sv. Metoda, koji je član Saveza narodnih katoličkih crkava, po sebi tradicionalnog. Ja djelujem kroz taj Generalni vikarijat koji je za sada registriran kao udruga građana, iako smo već morali biti priznati kao vjerska zajednica automatizmom s obzirom na to da smo podružnica Starokatoličke crkve Slovačke, koja je tamo državno priznata. Kako je Hrvatska postala članicom Europske unije, to se moralo već riješiti. Međutim, u tome nas zaustavlja rimokatolički element kojemu nije stalo da u Hrvatskoj djeluje, pored već postojeće Hrvatske starokatoličke crkve, još jedna Starokatolička crkva. Međutim, do te će registracije prije ili kasnije doći. Što se tiče izumiranja starokatolika, mnogi su se ponadali da će to tako zaista i biti. Ono što se zna je da je starokatolicizam na hrvatskim područjima prije Drugog svjetskog rata bio vrlo aktivan te je napredovao eksponencijalno, što je osobito ljutilo zagrebačkog nadbiskupa Aloizija Stepinca koji je javno govorio kako je Starokatolička crkva ”trulež na korpusu hrvatskog naroda” (toliko o njegovom ekumenizmu i ”blaženosti”). Želeći ugoditi Stepincu, Ante Pavelić je taj ”trulež hrvatskog naroda” išao iskorjenjivati te je Starokatolička crkva proglašena sektom, starokatolici su morali postati rimski katolici, a oni koji su to odbili bili su strijeljani ili poslani u Jasenovac. U Jasenovcu je završilo nekoliko starokatoličkih biskupa. Taj progon starokatolika u Hrvatskoj i dalje je aktualan. Npr. mi u Hrvatskoj imamo velikih problema jer je cijeli naš program kontaminiran djelovanjem Rimske crkve koja je brojčano neusporedivo jača te svoju snagu koristi za gaženje nas malenih. Međutim, Krist kaže ”Blago tebi, malo stado” i ta nas Kristova utjeha jača.
Starokatolicizam na hrvatskim područjima prije Drugog svjetskog rata bio je vrlo aktivan te je napredovao eksponencijalno, što je osobito ljutilo zagrebačkog nadbiskupa Aloizija Stepinca koji je javno govorio kako je Starokatolička crkva ”trulež na korpusu hrvatskog naroda” (toliko o njegovom ekumenizmu i ”blaženosti”)
Najprije ste bili kandidat krčke biskupije i studirali na riječkoj bogosloviji. Zašto se niste zaredili kao katolički svećenik?
Kako je vrijeme prolazilo, ja sam studirao te usput sve više gubio želju za rimokatoličkim svećeništvom promatrajući taj klerički hoštapleraj: međusobna ljubomora, netrpeljivost, ogovaranja, devijacije na spolnom području, materijalizam, konzumizam, itd. A najgore od svega je bilo: nedostatak poziva! Jasno ovdje želim izraziti da je postojalo izuzetaka koji su bili i ostali čestiti i rijetki, ali ja sam sve manje osjećao potrebu da sudjelujem u članstvu takvog aparata koji je po mom mišljenju krivo postavljen. Tako se dogodilo da sam došao do zadnje godine studija i spremalo se moje đakonsko ređenje; ono što sam znao je da želim biti zaređen, međutim, nisam se više vidio u službi rimskog katolicizma jer sam sve to počeo smatrati jednom velikom nakaradom. Dodatno je na moju distancu prema rimokatoličkom svećeništvu utjecalo i to što sam se u to vrijeme i zaljubio u jednu djevojku. Tada je kriza dosegla vrhunac.
Ali svejedno ste se dali zarediti za đakona…
Da. Nakon đakonskog ređenja upućen sam na službu u Cres, odakle mi je bilo zabranjeno bilo kamo ići; zašto je tako odlučio novi krčki biskup Valter Župan nije mi ni danas poznato. Uglavnom, zatražio sam ga godinu dana pauze kako bih dalje u miru odlučio o svojem životnom putu. Udovoljio je mom zahtjevu. U narednom periodu tražio sam savjete svećenika krčke biskupije, želio sam da me savjetuju o mom daljnjem životnom izboru. Nekolicina tih svećenika mi je odgovorila otprilike: ”Dragi Leonardo, briši što prije možeš, mi smo bili zaređeni premladi i da nas je sada pitati, pitanje je da li bi opet tako postupili, ti si sretan čovjek što si to shvatio na vrijeme”.
Želeći ugoditi Stepincu, Ante Pavelić je taj ”trulež Hrvatskog naroda” išao iskorjenjivati te je Starokatolička crkva proglašena sektom, starokatolici su morali postati rimski katolici, a oni koji su to odbili bili su strijeljani ili poslani u Jasenovac
Ipak je to bio dobar ”poguranac”…
Možete misliti kakav je na mene to ostavilo utisak – dodatno su osnažile moje pozicije za napuštanjem rimskog katolicizma; jedino što me bunilo bilo je to što sam duboko u sebi osjećao želju da budem svećenik. Tako sam napustio službu đakona rimskog katolicizma. Naravno, tada su počeli lokalni rimokatolički svećenici svoj javni linč po mom liku i djelu, bilo implicitno na propovijedima, bilo eksplicitno po vjerničkim kućama, savjetovanjima, itd. Ukratko, proglašen sam otpadnikom. I kako već biva sa svakim otpadnikom, od mene se trebala vjernička zajednica distancirati kako je ne bih zaveo, jer to su, eto, osjetljive ovčice. Mene je jedino čudilo kako ovčice ne shvaćaju da za stado nije dobro ako im je pastir ovca, kako to reče Goethe. Tako sam kao otpadnik bio prepušten sam sebi i Bogu kojemu sam se intenzivno molio i utjecao, a ulaz u Rimsku katoličku crkvu postajao mi je sve nepodnošljiviji jer je to za mene bio prostor ljudi koji su me prezirali, izrugivali, rugali se sa mnom. Sve mi se to u jednu riječ – zgadilo preko svake mjere. Ostalo je još samo jedno – ili da potpuno prestanem posjećivati rimokatoličku vjersku zajednicu ili da postanem član neke druge zajednice. Kako sam ipak bio katolički đakon, to je mogla biti samo zajednica koja je bitno određena katoličkim koloritom. Stoga sam se javio Starokatoličkoj crkvi u Slovačkoj koja je ostala vjerna i Pismu i tradiciji, te je u Savezu narodnih katoličkih Crkava čuvajući vjeru tradicije.
Uz to ste i oženjeni i obiteljski čovjek. Kako to pojasniti neupućenima?
Neupućenima je najbolje da se o tome upute čitajući Sv. Pismo koje jasno kaže kod Timoteja: ”Biskup neka bude jedne žene muž”. Ako to ne prihvaćaju, džaba im objašnjavanja. Kad se tome doda da su svi apostoli, osim Ivana koji je bio još premlad, bili oženjeni, pa i sv. Petar kojeg smatraju prvim papom, onda je svaka daljnja diskusija završena. Smiješno je samo to što sv. Petar prema kriterijima Rimske crkve ne bi mogao biti ni svećenik, a kamoli papa, s obzirom na to da se za svećeničkog kandidata traži celebatarni način života.
Papa Franjo je sušta suprotnost hrvatskom episkopatu i zaista je uveo jedan optimizam te pokazao u praksi ljubav za siromahe, a to je na onoj liniji na koju nas Krist poziva. Stoga papi Franji skidam kapu, a pred hrvatskim episkopatom stavljam kacigu
Koje su najvažnije razlike između rimokatoličke i starokatoličke Crkve?
Kad kažemo ”starokatoličke”, onda moramo biti precizni. Naime, kao što sam već spomenuo, postoje starokatoličke Crkve članice Utrechtske unije koje su u moralnom kao i sakramentalnom smislu odlutale od katoličkog nauka. Za razliku od takvih crkava, postoje Starokatoličke crkve koje su u Savezu narodnih katoličkih Crkava i koje su zadržale tradicionalnu moralno sakramentalnu vjeru. Kada govorimo o razlikama između Rimske crkve i starokatoličkih crkava članica Utrechtske unije, onda moramo reći da je razlika znatna. Ali kada govorimo o Starokatoličkim crkvama članicama Saveza narodnih katoličkih Crkava, a koje sam i ja član, onda možemo reći da su razlike u tome što Starokatolička crkva u načelu prihvaća prvih sedam ekumenskih koncila kao i one koji nisu u protivnosti sa Sv. Pismom. Postoji i razlika u disciplini jer se kod nas svećenstvo i episkopat može ženiti, na što nas potiče sv. Petar, kao oženjeni apostol, te što papu ne držimo nepogrešivim kao što to – iako je u praksi više manje pro forma – drže rimokatolici. Također, naše su Crkve samoupravne, odnosno, autonomne ili autokefalne, te nemaju centar u Vatikanu, ali su povezane zajedničkim učenjem i sinodama.
Vaše ređenje nije ”prijateljski dočekano”. Rekli ste već. Koliko pamtim, samo vam je biskup Vlado Košić poslao pismo. Katolički biskup u Krku mons Valter Župan, koji ima crkvenu vlast i na otoku Rabu, Vas, dakle, ignorira, a i blatio Vas je. Je li bilo kakvih pomaka?
Istina je da sam dobio dopis čestitke od mons. Vlade Košića, međutim, kasnije se ispostavilo da ga on nikada ne bi ni poslao da ga nije tada poslao. Naime, kad je kasnije biskup Valter Župan opalio teškom artiljerijom po meni, tada se je i biskup Košić distancirao. Imam negdje njegov mail u kojem kaže da je njegovo mišljenje o meni ono isto koje je izrazio Valter Župan. Stoga je moja prvotna radost zbog bratske geste biskupa Košića, zaduženog za ekumenske odnose u HBK, nažalost srušena. Da budem iskren, takvoga bezobrazluka kakvog je pokazao Valter Župan zaista nisam očekivao. Očekivati se moglo, više-manje nekakvu reakciju, ali ona je mogla i morala biti na razini Drugog vatikanskog koncila, koegzistencija i ekumenizam. Kad razmislim o toj njegovoj reakciji, uvijek nanovo dobijem dodatnu potvrdu kako je sve što sam učinio opravdano te kako bih sve ponovio kada bih bio u istoj situaciji. Što se tiče nekog mogućeg pomaka, on je s moje strane moguć, sa Županove je isto moguć, ali, po svemu sudeći, u smjeru obrnutom od kretanja kazaljke na satu. Dapače i mediji kojima smo najavili ređenje starokatoličkog biskupa u Rabu bili su, djelovanjem rimskog katolicizma, negativno usmjereni prema nama.
Kako je vrijeme prolazilo, ja sam studirao te usput sve više gubio želju za rimokatoličkim svećeništvom promatrajući taj klerički hoštapleraj: međusobna ljubomora, netrpeljivost, ogovaranja, devijacije na spolnom području, materijalizam, konzumizam, itd.
Kako komentirate podršku biskupa Košića sada već gotovo pa zaboravljenom referendumu protiv ćirilice?
Mislim da su tu svi komentari suvišni. Da se jedan prelat može spustiti tako nisko da proglašava neprijateljem jedno pismo, koje je uostalom i hrvatsko, te koje nisu izmislili Srbi nego sveta braća Ćiril i Metod, to je izvan svake pameti. Naime, uz latinicu, koja je već više od pola tisućljeća glavno hrvatsko pismo, a posljednjih dvjestotinjak godina jedino službeno i uobičajeno, u srednjem vijeku supostojala su uz nju i dva slavenska pisma: glagoljica i ćirilica. Hrvatski jezik se isprva bilježio glagoljicom, a kasnije i ćirilicom, što je potvrđeno pouzdanim povijesnim vrelima koja navode da je u to doba na hrvatskom prostoru proširen Metodijev nauk. Prema tome, trebalo bi da Košić promijeni i povijest. Doduše, rimokatolički biskupi na Splitskom saboru 925. godine, koji je sazvao papa Ivan X., imali su za zadaću iskorjenjivanje glagoljice, glagoljaštva, odnosno ”Metodijeve nauke” i staroslavenskog jezika u liturgiji. Time je rimski katolicizam direktno odgovoran za uništenje jezika jednog naroda – čisti i nedvojbeni kulturocid.
Kakvo je Vaše mišljenje o riječkom nadbiskupu Ivanu Devčiću koji se doima kao ekumenski te religijsko-dijaloški vrlo širok?
Dobro ste rekli da se ”doima”. Vidite, mons. Devčić je bio moj profesor filozofije na Riječkoj teologiji i jako sam ga cijenio, osobito zato što se i meni doimao takvim. Zapravo, nadbiskup Devčić je bio jedini rimokatolički biskup kojega sam cijenio. Nažalost, pokazalo se da i on ima manje okvire nego što ih pokazuje objektivu fotoaparata i kamere. Naime, prije nekog vremena poslali smo upit na Riječku nadbiskupiju da nam na temelju ekumenske suradnje daju na uporabu malenu crkvicu sv. Fabijana i Sebastijana kako bismo u njoj izvršili đakonsko ređenje. Očekivao sam da tu neće biti nikakvih problema s obzirom na to da je riječ baš o mons. Devčiću, te s obzirom na to da Riječka nadbiskupija tu crkvicu daje na korištenje i Makedonskoj pravoslavnoj crkvi. Međutim, prevario sam se. Odgovorili su da nisu u mogućnosti dati crkvicu jer da se s time ne slaže ni župa, ni župno pastoralno vijeće, ni župnik i tako u nedogled. Zašto se ne slažu, nisu odgovorili. Stoga im je jedan od službenika Starokatoličkog vikarijata odgovorio otprilike: poštovani, s obzirom na to da niste naveli razlog, pretpostavljamo da je to zbog toga jer je ta crkvica premala za uzvišeni čin đakonskog ređenja, stoga smo slobodni zamoliti Vas da nam na raspolaganje dadnete riječku katedralu sv. Vida. Odgovora nismo dobili, međutim, mišljenja sam da se nadbiskup Devčić posramio, jer je to jedino što čestit čovjek i može ako negdje u sebi želi ostati ono što jest. Ono što mu ja mogu preporučiti je da on i njegove kolege počnu konačno provoditi Drugi vatikanski koncil jer je njihovo mantranje o tom koncilu postalo zaista dosadno.
Ja sam bio i kod predsjednika države Ive Josipovića da nešto učini kako bi nam se pomoglo u registraciji, a on je na to slegnuo ramenima rekavši ”A što mogu, prejaki su”; tako sam popio malenu tursku kavicu na Pantovčaku i vratio se na Rab
Postoji li, barem u Rabu, kakav kontakt s rimokatoličkim svećenicima? Kako se odnose prema Vama?
Prema meni se odnose jadno. Osim vlč. Antona Turčića s kojim se može porazgovarati i popiti kavicu. Sve rimokatoličke svećenike sa otoka pozvao sam na svoje biskupsko ređenje i na ručak nakon ređenja isto kao i neke rimokatoličke biskupe. Oni su odgovorili na nekorektan način. Zamislite, pozovete ljude na svečanost u ime ekumenizma, a oni vas pregaze. Očito se oni drže programa koji im je zacrtao njihov blaženik Stepinac: da je Starokatolička crkva ”trulež na korpusu hrvatskog naroda”, a pravoslavlje da je skoro veća kuga od protestantizma. S obzirom da sam sada ja prijenosnik te kuge, jedina je sreća za mene što je Jasenovac zatvoren, nadam se za trajno. Kad spominjem Jasenovac, također ne shvaćam zašto se gospoda biskupi nikada ne okupe da tamo održe sv. misu, dok ih je na Bleiburgu čitav bataljun. Ne znam kakvu poruku time misle da šalju. Imam mnogo drugih primjera kontakata sa rimokatoličkim klerom, ali ne želim o imenima kako tim ljudima ne bih naškodio. Radi se uglavnom o tome da im je zabranjeno imati bilo kakva kontakta sa nama, bilo pastoralnog bilo znanstvenog, između ostalog zbog toga jer znaju da bi, kada bismo mi imali financijskih sredstava za plaćanje svećenika, minimalno 40 % rimokatoličkog klera preko noći postalo starokatoličim svećenicima. To vam garantiram kategorički na temelju diskretnih razgovora s mnogima od njih. Stoga ti svećenici ostaju tamo gdje jesu, jer ako ih otpuste u ovo doba recesije kada nema posla, gdje će ti ljudi raditi, a znate i sami kakva je Katolička rimska crkva prema svojim bivšim kadrovima koje nazivaju ”izdajnicima” – nemilosrdna. Njihovi biskupi bi ih poput hladnokrvnih kameleona za vrijeme obimnog ručka promatrali iz prekrasne novoizgrađene palače Hrvatske biskupske konferencije kako kopaju po kontejnerima zajedno s ostalim obespravljenim, osiromašenim, pokradenim, poniženim i prevarenim hrvatskim narodom.
Koji su Vaši pastoralni prioriteti i što ste uspjeli postići otkako ste zaređeni za biskupa?
Otkad sam zaređen za biskupa, uspio sam iziritirati mnoštvo življa (smijeh!). Šalu na stranu, izazovi su prekrasni. Ljudima, osobito svećeničkim kandidatima, nudi se svećeništvo uz mogućnost zdravog ljudskog obiteljskog života. Upravo onako kako su živjeli apostoli. Pastoralni prioriteti su svakako povećanje broja svećenika. Ti će svećenici biti zaista vjernici jer će živjeti od svoga rada na svojem poslu, što više-manje dodatno garantira da ne dolaze interesno zbog položaja, beneficija, itd. Također, prioriteti su usmjereni na vjernike kojima je ovdje omogućen pristup kršćanskoj Crkvi bez tisuća kanonskih propisa, zareza i točaka. Osobito nas mogu prepoznati pravoslavni vjernici s obzirom na to da je naš dogmatski nauk gotovo identičan pravoslavnom. Ja sam u kontaktu s nekim zainteresiranim svećeničkim kandidatima i stvari polako idu svojim putem. Jurisdikcijski sam nadležan za područje Hrvatske, međutim vršim i službu pastoralnog administratora regije za Starokatoličku crkvu Bosne i Hercegovine kojoj je u Tuzli na čelu župe i dekanata sv. Marije prečasni Jozo Kljajić. Također istu funkciju vršim za Srbiju, gdje starokatoličku zajednicu vodi đakon Željko Madi kojeg ću uskoro, ako Bog da i bude sve u redu, zarediti za svećenika. Dakle, i u tim se zemljama obnavlja starokatolicizam, a u posljednje vrijeme imamo i raznih kontakata iz dalekih zemalja inozemstva. U stalnom sam kontaktu sa starokatoličkim biskupima ili njihovim tajnicima i generalnim vikarima Crkvene pokrajine sv. Metoda za Srednju Europu, te se sastajemo nekoliko puta godišnje na starokatoličkim biskupskim konferencijama spomenute crkvene pokrajine, gdje raspravljamo o stanju stvari. Na primjer, ti su biskupi zgroženi našom situacijom u Hrvatskoj i čudom su se čudili kada su čitali potjerničko priopćenje za javnost Ordinarijata Krčke biskupije, koje je povodom mojeg ređenja izdao Krčki ordinarijat. U Poljskoj, na primjer, nemaju takvih problema nego gaje vrlo plodne međusobne ekumenske susrete s Rimskom crkvom. Stoga, kad ja govorim o Katoličkoj rimskoj crkvi, mislim na njeno djelovanje u Hrvatskoj, a ne općenito na Katoličku rimsku crkvu. Ponekad mi se čini kao da je Katolička rimska crkva jedna stvar, a njeno djelovanje u Hrvatskoj druga stvar, pa bi se u Hrvatskoj mogla nazvati ”Hrvatska katolička rimska crkva”. Ta se distinkcija da uočiti već samim djelovanjem pape Franje koji je sušta suprotnost hrvatskom episkopatu i koji je zaista uveo jedan optimizam te pokazao u praksi ljubav za siromahe, a to je na onoj liniji na koju nas Krist poziva. Stoga papi Franji skidam kapu, a pred hrvatskim episkopatom stavljam kacigu.
Biti antifašist podrazumijeva biti protiv svih fašističkih nasrtaja, što uključuje i klerofašističke nasrtaje s kojima sam imao, kako je ranije izraženo, osobnog iskustva, a imam ga i dalje
Kakav je položaj Vaše Crkve u Republici Hrvatskoj? Zamjerate li štogod Vladi?
Vladi zamjeram mnogo, osobito ovoj lijevoj, jer bi od neke desne inercijom stvari i bilo očekivat da nas skupa s Katoličkom rimskom crkvom koči. Ljevica bi morala nas obespravljene mnogo više pomagati pred raljama jakih. Doduše, to ponekad i učine, ali sve je to preslabo. Ja sam bio i kod predsjednika države Ive Josipovića da nešto učini kako bi nam se pomoglo u registraciji, a on je na to slegnuo ramenima rekavši ”A što mogu, prejaki su”; tako sam popio malenu tursku kavicu na Pantovčaku i vratio se na Rab. Eto, i to je žalosno, ali istinito. Vladi također zamjeram što ima nepravedne kriterije u odnosu na vjerske zajednice, te je nekim zajednicama dala status ”vjerske zajednice” (iako nisu zadovoljavale formalne kriterije), a nama taj status ne daju. Zajednice koje su dobile status vjerskih su: Crnogorska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, Kršćanska nazarenska vjerska zajednica Hrvatske i Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj. Također, ministru Orsatu Miljeniću pisali smo nekoliko puta kao predsjedniku Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, ali ”džaba” – dobijali smo formalne odgovore, pa smo prestali i s dopisivanjem jer je to besmisleno. Ponavljam, moramo biti realni i znati da živimo u Hrvatskoj gdje su takve stvari moguće unatoč članstvu u Europskoj uniji. Stoga, iako smo prava Crkva, nastavljamo za sada djelovati kao Udruga građana kako to zakon i zahtijeva. Predsjedavajući Starokatoličke crkvene provincije sv. Metoda za Srednju Europu, nadbiskup i metropolita Starokatoličke crkve u Slovačkoj mons. dr. Augustin Bačinski, osobno je pisao predsjedniku RH Ivi Josipoviću i drugim visokim tijelima u RH, međutim, ništa nisu napravili. Predsjednik Josipović mi je rekao, doduše, da je primio pismo mons. Bačinskog, ali ništa nije napravljeno. To nam samo pokazuje koliko je Katolička rimska crkva, odnosno, Hrvatska katolička rimska crkva jaka u državi. Ponekad osjećam kao da ne živim u svojoj nego u ”njihovoj” državi, mada bi ovo trebala biti država svih građana RH.
Biskup ste, a i antifašist. Još jedna provokacija ili je to nužnost i moralni, odnosno građanski imperativ? Naime, ovako, zašto ste antifašist i što je za Vas antifašizam?
Temeljeći svoj svjetonazor na antifašizmu, od 29. VIII. 2007. član sam Udruge antifašista Raba te glavni urednik lista Udruge ”Naša riječ”. Ne znam da li je to nekoga isprovociralo, a i ne znam zašto bi. Da budem potpuno precizan, ja sam antifašist i antikomunist. Nažalost, zbog nedovoljne naobrazbe mnogi ne mogu napraviti distinkciju jednoga od drugog, pa to povezuju smatrajući to nerazdjeljivim. To je krivo. Radi se o dvije različite stvari. Biti antifašist podrazumijeva biti protiv svih fašističkih nasrtaja, što uključuje i klerofašističke nasrtaje s kojima sam imao, kako je ranije izraženo, osobnog iskustva, a imam ga i dalje. Dodatno treba reći da je osim podizanja spomenika žrtvama komunističkog režima potrebno podignuti i spomenik žrtvama crkvenog režima. Naime, kada razmislimo o broju pobijenih kroz povijest Crkve, osobito kroz srednji vijek pa do bližih dana, onda bi taj broj mogao narasti do zbunjujućih visina. Stoga, pravde i čovjekoljublja radi, potrebno je podignuti i spomenike žrtvama crkvenog terora. U svakom slučaju, za mene je antifašizam građanski imperativ i svaka osviještena osoba morala bi dati svoj aktivni doprinos tome. Za mene je antifašizam kakav postoji danas civilizacijski izraz humaniziranog svijeta koji je došao do svijesti o potrebi udruživanja radi održanja ugrožene njegove opstojnosti, najviše poradi nedovoljne prosvjećenosti. Ponavljam, antifašizam nije komunizam, a s druge strane nije ni komunizam bitno ateizam. Naime, postoji i teistički komunizam kakav nalazimo u Djelima apostolskim: ”Sve im bijaše zajedničko…” kao i u franjevačkom načinu života.
Žalosno je da se Crkva kao institucija zloupotrebljava na svim stranama te se identificira s narodom: Hrvat rimokatolik – Srbin pravoslavac. To je u čistoj suprotnosti s onim što Crkva suštinski jest, a o čemu smo već govorili, naime, da je Crkva zajednica vjernika sastavljena od svih plemena, i puka, i jezika i naroda
Kako komentirate božićno pismo srpskog patrijarha Irineja?
Držao sam da je gospodin Irinej staloženija i razboritija osoba. Nažalost, pogriješio sam. On se pokazao kao raspirivatelj velikosrpskog hegemonizma i time kao onaj koji podržava agresiju na Republiku Hrvatsku. To patrijarhovo pismo-čestitka i nije nikakvo pismo, nego pamflet kojim on javno pokazuje da ne priznaje Republiku Hrvatsku. To pokazuje kada se u pismu obraća pravoslavnim vjernicima u: Dalmaciji, Slavoniji, Lici, Kordunu, Banovini i Hrvatskoj, kao da smo još u 19. stoljeću. Jasno je da je namjerno izostavio Istru i Gorski Kotar iz čestitke, čime aludira da su to talijanska područja. Još je gore u svoj toj priči što su u supotpisu svi srpski episkopi. Oni moraju shvatiti da time upravo odmažu čestitim srpskim pravoslavcima, jer pogoduju tome da se svetosavlje na ovim prostorima smatra četničkim načertanijem agresivno djelatnim i u 21. stoljeću. Ali izgleda da je patrijarh Irinej to i htio eksplicitno pokazati kako ne bi bilo zabune oko toga što on zaista misli. Uglavnom, ne razumijem što mu je to trebalo. To ne da je bio krivi potez – bio je upravo katastrofalan. Žalosno je da se Crkva kao institucija zloupotrebljava na svim stranama te se identificira s narodom: Hrvat rimokatolik – Srbin pravoslavac. To je u čistoj suprotnosti s onim što Crkva suštinski jest, a o čemu smo već govorili, naime, da je Crkva zajednica vjernika sastavljena od svih plemena, i puka, i jezika i naroda, kako nam to reče sv. Ivan evanđelista. Stoga u Crkvi nema različitih nacija, jer nema više ”Židov, Grk” – nema više Hrvat – svi smo jedno u Kristu Isusu te je potrebno da se ljubimo kao što je Isus ljubio nas. To je abeceda Evanđelja koja očito nije sjela ni patrijarsima ni kardinalima. Oni nisu shvatili Evanđelja Božjega koje je na spasenje svima koji vjeruju.
Počeli smo s De Dominisom i završavamo s njim. Javlja se De Dominis pred nama, javio se i pred Vašim očima, kao ispovijed i izazov pred kojim ne možemo ni mi ostati mirni. Možda zato što u njemu, kako je napisao pok. prof. Turčinović, otkrivamo neke koordinate koje su nastavile tištati ovu civilizaciju. Tišti li Vas De Dominisovo breme? Može li, dopustite mi ovu evanđeosku parafrazu, stići ikakvo dobro s Raba?
Vlč. dr. Turčinović analizirao je stvari i razmišljao svojom glavom te je odvagnuo na temelju vlastite savjesti. Za to mu svaka čast. Mene je osobno Dominisovo breme jako tištalo i Božja je providnost htjela da Dominis kao Rabljanin bude rehabilitiran upravo od strane Rabljanina. U tom smislu stiglo je dobro za Dominisa baš s Raba. Žalosna je činjenica da se od davne 1624. godine do naših dana nije našao ni jedan rimokatolički biskup koji bi pokrenuo nešto u vezi Dominisa, pa ni bivši rapski rimokatolički biskupi nisu prstom mrdnuli, a ni kasnije nasljednici rapskih biskupa, tj. krčki biskupi. Mnogi su među njima, smatram, bili svjesni Dominisove nevinosti, međutim, bojali su se za svoje privilegije i udobnost te ”nisu stršili”, nego su ostajali ”u okvirima”, jer je tako sigurnije – ne izlaže se čovjek opasnosti i ne riskira da ”izleti” kao što se leti iz svih krutih sistema, bilo komunističkih bilo kleričkih. Važnija je svima bila njihova fotelja nego ispravljanje nepravde nanesene pravedniku. To je u cijelom ovom događaju najžalosnije – tako stvari stoje i dan danas. Biti biskup ”na daljinsko upravljanje” koji će bespogovorno izvršavati volju ”nepogrešivog” rimskog biskupa, onog istog koji je spalio Dominisa, to znači sigurno držati svoj položaj, ići po svoje mišljenje i onda to ”svoje” mišljenje plasirati upravo kao – ”svoje”, sa udobnog stolca, u udobnoj fotelji i iz ugodnog ordinarijata. Mislim da je čovjeku najveća kazna upravo ona koja mu tiho i permanentno svjedoči o izdaji samoga sebe, Isusa Krista i svetog poslanja Crkve.
Taj drugi HDZ
HDZ-ovcima je dosta Karamarka i njegova guranja stranke prema krajnjoj desnici. Atmosferu su dodatno zagrijali besmisleni kvaziideološki ratovi s Milanovićem i marginaliziranje Stiera.
Davor Ivo Stier maknut je prije nekoliko dana – iznenada i bez najave – s mjesta međunarodnog tajnika HDZ-a. Na njegovo mjesto Tomislav Karamarko je stavio diplomata Miru Kovača, bivšeg veleposlanika u SR Njemačkoj, koji je odmah zatražio sporazumni raskid radnog odnosa u matičnoj kući MVPEI-ju i preuzeo funkciju čovjeka za vezu HDZ-a s ostatkom svijeta, a s Njemačkom i europskim pučanima posebno.
Stier je, nakon prvog šoka, rekao otprilike da će se jednako prilježno i posvećeno primiti daljnjih, još viših i zahtjevnijih zaduženja. Nije definirao koja su to. Ponuđeno mu je tek mjesto na listi za Europski parlament, navodno šesto ili sedmo, što više izgleda kao uvreda nego kao ponuda. Biti svrstan iza notorne Ruže Tomašić ili za zbrinjavanje uvijek spremne Marijane Petir (Željka Markić je, na sreću, odbila ponudu, inače bi bio i iza nje), samo je po sebi uvredljivo za pravog hadezeovca.
Davor Ivo Stier maknut je prije nekoliko dana – iznenada i bez najave – s mjesta međunarodnog tajnika HDZ-a (…) Stier je, nakon prvog šoka, rekao otprilike da će se jednako prilježno i posvećeno primiti daljnjih, još viših i zahtjevnijih zaduženja. Nije definirao koja su to. Ponuđeno mu je tek mjesto na listi za Europski parlament, navodno šesto ili sedmo, što više izgleda kao uvreda nego kao ponuda
Ponuda je vrlo jasno pokazala da Karamarko Stiera želi dalje od HDZ-a i od bilo kakvog utjecaja u stranci. A Stierov neodređeni odgovor, koji je više zazvučao kao da se neće predati bez borbe, pobudio je ponovo špekulacije da je maknut zato što bi mnogi u stranci na predsjedničkom mjestu radije vidjeli njega nego Karamarka.
Između njih dvojice od početka nije bilo ni ljubavi ni iskrenosti. Karamarko nije oprostio nikome od onih koji su 2012. na stranačkim izborima predugo čekali da iz tabora Jadranke Kosor pretrče u njegov, a Stier je samo zadnji u nizu kojega treba odstraniti, tim prije što se protivio stegovnom postupku protiv Kosorice i njezina brutalnog bacanja iz stranke.
No, Stier je ipak malo posebnija priča od ostalih koji su Karamarku neugodan podsjetnik na izborni sabor. Prema mišljenju mnogih, idealan je za predsjednika HDZ-a. Dijete je dijaspore, rođen 1972. u Argentini, sin liječnika i sveučilišne profesorice, diplomirani politolog i novinar, u Hrvatskoj od 1996.
Demokršćanin je novog doba s vrlo desničarskim zaleđem (jedan djed pukovnik Ustaške vojnice, drugi među vodećim emigrantskim političarima HSS-a), diplomat i saborski zastupnik, europarlamentarac, vrlo prihvatljiv i Crkvi zbog svog podrijetla, odgoja i stavova, a blizak i s europskim pučanima, koji bi sigurno radije na čelu vodeće hrvatske konzervativne stranke vidjeli njega nego Karamarka. I, da slika bude savršena, otac četvero djece.
“Stier je sve ono što Karamarko nije. A uz to ima i petlje. Uz njega kao predsjednika stranke i Kolindu Grabar Kitarović kao predsjedničku kandidatkinju dobili bismo izbore bez problema. To bi bio taj drugi HDZ, a ne ovo u što nas Karamarko gura. Karamarko to zna i zato se pokušava riješiti oboje. Da Stier nešto pokrene, 90 posto ljudi u stranci stalo bi iza njega”, tvrde Stierovi tihi obožavatelji u HDZ-u, vjerojatno pretjerujući u postocima, ali već krajnje očajni zbog stanja u stranci.
Javna je tajna da unutar HDZ-a vlada veliko nezadovoljstvo rejtingom stranke, a posebno rejtingom njezina predsjednika. HDZ se u anketama ne miče s dvadesetak posto, dok se Karamarko potpuno sljubio s prvim mjestom najnepopularnijeg političara u državi i ne odvaja se od njega mjesecima
Javna je tajna da unutar HDZ-a vlada veliko nezadovoljstvo rejtingom stranke, a posebno rejtingom njezina predsjednika. HDZ se u anketama ne miče s dvadesetak posto, dok se Karamarko potpuno sljubio s prvim mjestom najnepopularnijeg političara u državi i ne odvaja se od njega mjesecima, a njegov vulgarni zaokret krajnje udesno i besmislen jeftini kvaziideološki rat s gotovo jednako nepopularnim Milanovićem ne pokazuje rezultate.
No Statut stranke ne daje ozbiljnu mogućnost za smjenu Karamarka, koji je bez puno obzira preskočio vlastito obećanje o izborima po principu „jedan čovjek, jedan glas“ godinu dana nakon stranačkog sabora i time umrtvio sve one koji su se nadali da će njegova vladavina biti kratkog vijeka.
Jedina je mogućnost poraz na izborima za Europski parlament, nakon kojih bi se mogli tražiti unutarstranački izbori prije parlamentarnih, ali s obzirom na šeprtljavost onih koji slažu listu Kukuriku koalicije, mogućnost značajnijeg poraza nije baš velika.
Po tome bi Stier morao izdržati na čekanju još više od dvije godine i to onemogućen u širem unutarstranačkom djelovanju. Oni koji ga poznaju tvrde da neće čekati toliko, da ima osjećaj za tajming i da neće preskočiti svoj trenutak.
“Zna prepoznati kada se slože karte, a zna i da se slože jednom u životu”, tvrde oni koji vjeruju da se Stier neće oglušiti na tihi, ali uporni zov iz dijela stranke. Boje se jedino da ih Karamarko ne preduhitri. I da se Stier ne uplaši.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Bratstvo je put za mir
Želim se osvrnuti na sukobe, napetosti i stradanja u brojnim zemljama svijeta. Podsjećam na svoju poruku za Svjetski dan mira posvećenoj temi bratstva kao temelja i puta za mir u kojoj sam napisao da se bratstvo počinje učiti u krilu obitelji koja bi po svojem pozivu trebala prenositi na svijet svoju ljubav i pridonijeti da poraste onaj duh služenja i dijeljenja koji izgrađuje mir.
Nažalost, sve više raste broj podijeljenih i rastrganih obitelji, ne samo zbog krhke svijesti osjećaja pripadnosti kojom je obilježen današnji svijet, već također zbog teških uvjeta u kojima su obitelji prisiljene živjeti do te mjere da im nedostaju čak i osnovna sredstva za preživljavanje. Nužne su zato primjerene politike koje će podupirati, potpomagati, unapređivati i učvršćivati obitelj!
Potrebna je kultura susreta jer samo onaj koji je kadar ići ususret drugima može donijeti plod, stvarati veze, stvarati zajedništvo, širiti radost, graditi mir. I u protekloj godini do nas su dolazile slike razaranja i smrti. Koliko boli, koliki očaj uzrokuje zatvaranje u same sebe koje poprima različita lica: sad zavisti, sad egoizma, sad suparništva, sad opet žeđi za moći i novcem!
Događa se također da se starije smatra teretom, a mladi ne vide pred sobom sigurne perspektive za svoj život. Starije osobe i mladi su, naprotiv, nada čovječanstva. Prvi donose mudrost iskustva, a drugi nas otvaraju budućnosti, sprečavajući nas da se zatvaramo u same sebe. Mudro je ne marginalizirati starije iz života društva kako bi se sačuvalo sjećanje naroda. Jednako tako, dobro je ulagati u mlade, uz prikladne inicijative koje će im pomoći da nađu posao i zasnuju obiteljsko gnijezdo. Ne smije se gušiti njihov zanos!
Potrebna je kultura susreta jer samo onaj koji je kadar ići ususret drugima može donijeti plod, stvarati veze, stvarati zajedništvo, širiti radost, graditi mir. I u protekloj godini do nas su dolazile slike razaranja i smrti. Koliko boli, koliki očaj uzrokuje zatvaranje u same sebe koje poprima različita lica: sad zavisti, sad egoizma, sad suparništva, sad opet žeđi za moći i novcem!
Ponekad se čini da te stvarnosti dominiraju. Božić, međutim, ulijeva u nas kršćane sigurnost da posljednja i definitivna riječ pripada Knezu mira koji pretvara ”mačeve u plugove, a koplja u srpove” (usp. Iz 2, 4), egoizam u sebedarje, a osvetu u opraštanje. S tom nadom želim gledati u godinu koja je pred nama i izraziti nadu da će se okončati rat u Siriji. U rujnu prošle godine proglasio sam dan posta i molitve za mir u Siriji, ali je potrebna nova zajednička politička volja da se taj sukob privede kraju. Svi mi želimo da Konferencija ”Ženeva 2″ označi početak željenog hoda pomirenja.
Izražavam zabrinutost zbog političkih napetosti u Libanonu i Srednjoafričkoj Republici te zbog stanja u Egiptu i Iraku, Nigeriji, Maliju i Južnom Sudanu. Od pozitivnih događaja ističem ponovno pokretanje mirovnih pregovora između Izraelaca i Palestinaca, te se nadam da će dvije strane biti odlučne donijeti, uz pomoć međunarodne zajednice, hrabre odluke za iznalaženje pravednog i trajnog rješenja za sukob čiji se svršetak pokazuje sve nužnijim i urgentnijim. Zabrinut sam i zbog iseljavanja kršćana s Bliskog istoka i sa sjevera Afrike.
Mir narušava svako nijekanje ljudskog dostojanstva, prije svega oskudica u hrani. Ne smijemo biti ravnodušni prema onima koji trpe glad, prije svega djeci, posebno kad se sjetimo koliko se hrane svakoga dana baca u mnogim dijelovima svijeta, uronjenima u ono što sam nazvao ”kulturom bacanja”
Sveta Stolica prati sa živim zanimanjem i zbivanja na azijskom kontinentu, gdje Crkva želi dijeliti radosti i nade svih naroda koji žive na tom velikom kontinentu. U prigodi 50. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa s Republikom Korejom želim zamoliti od Boga dar pomirenja na korejskom poluotoku, uz želju da, na dobrobit čitavog korejskog naroda, dvije strane neumorno traže moguća rješenja.
Mir narušava svako nijekanje ljudskog dostojanstva, prije svega oskudica u hrani. Ne smijemo biti ravnodušni prema onima koji trpe glad, prije svega djeci, posebno kad se sjetimo koliko se hrane svakoga dana baca u mnogim dijelovima svijeta, uronjenima u ono što sam nazvao ”kulturom bacanja”. Nažalost, baca se ne samo hranu ili suvišna dobra, već često i sama ljudska bića, koja se ”odlažu” kao da su ”nepotrebne stvari”.
Na primjer, užasava i sama misao da ima djece koja neće nikada ugledati svjetlo dana, žrtvi pobačaja ili djece koja se koriste kao vojnici, koju se siluje ili ubija u oružanim sukobima ili one koja su žrtve trgovine onog strašnog oblika suvremenog ropstva koja je trgovina ljudima, tog zločina protiv čovječanstva.
Ne smijemo biti neosjetljivi prema drami mnoštava koja su prisiljena pobjeći od bijede i neimaštine, odnosno nasilja ili zlostavljanja, osobito na Rogu Afrike i na području Velikih jezera. Mnogi od njih žive kao prognanici ili izbjeglice u logorima gdje ih se više ne smatra osobama već bezimenim brojevima. Drugi se, nošeni nadom za boljim životom, upuštaju u opasna putovanja koja nerijetko završavaju tragično.
Upozoravam i na još jednu ”ranu miru” koja se sastoji u pohlepnom iskorištavanju prirodnih bogatstava. Premda nam je dana na raspolaganje, previše često prirodu ne poštujemo, ne smatramo je besplatnim darom koji treba čuvati i staviti u službi braći, uključujući buduće naraštaje
Tu mislim na poseban način na brojne migrante koji iz Latinske Amerike kreću prema SAD-u, ali prije svega na one koji iz Afrike ili s Bliskog istoka traže utočište u Europi.
Podsjećam pritom na moj pohod Lampedusi u srpnju prošle godine gdje sam molio za migrante koji su se utopili na Sredozemnom moru na putovanju prema Europi. Nažalost, postoji opća ravnodušnost prema takvim tragedijama, što je dramatični znak onog gubljenja osjećaja bratske odgovornosti.
Na kraju upozoravam na još jednu ”ranu miru” koja se sastoji u pohlepnom iskorištavanju prirodnih bogatstava. Premda nam je dana na raspolaganje, previše često prirodu ne poštujemo, ne smatramo je besplatnim darom kojeg treba čuvati i staviti u službi braći, uključujući buduće naraštaje.
Svi imamo odgovornost da se, u bratskom duhu, provode politike koje će poštivati stvoreni svijet, koji je naš zajednički dom. Još su nam pred očima razorne posljedice nekih nedavnih prirodnih katastrofa.
Želim obnoviti spremnost Svete Stolice, a posebno Državnog tajništva, da surađuje sa svim zemljama da bi se učvrstile one veze bratstva koje su odraz Božje ljubavi i temelj sloge i mira.
(Prenosimo s IKA-e iz Papina govora diplomatima akreditiranima pri Svetoj Stolici)
Mi koji gledamo sa strane
”Pojmovi (pogledi na svet prema kojima je religija potpuno irelevantna za čovekov život) kao što su sekularizam i laicizam izazivaju danas žučne polemike i nedoumice u svetu’“. Tako je pisalo u pozivu na skup na kojem je održano ovo izlaganje.
Međutim, pristalice sekularizma, koji se u Francuskoj zove laicité, zagovaraju, prije svega, odvojenost crkve od države, nemiješanje vjerskih institucija u poslove države i nemiješanje države u rad vjerskih institucija. Odvojenost crkve i države izravno je naglašena u prvom članku francuskog Ustava: La France est une République indivisible, laique, démocratique et sociale. U prvom članku hrvatskog Ustava, kojeg su pisali hrvatski pravnici školovani i u Francuskoj, ta izravna napomena o odvojenosti crkve i države je izbačeno: Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država. To je nešto sasvim drugo od tvrdnje da je religija irelevantna za čovjekov život.
Religija nije nikad bila irelevantna, niti je to danas; ni za pojedine vjernike, ni za ljudsko društvo. Religija se pojavljuje u svakoj civilizaciji koju znamo, u civilizacijama koje su nastajale neovisno i koje nisu imale nikakvih kontakata. Sve ukazuje na to da je religija karakteristika one faze ljudske vrste o kojoj posjedujemo neko znanje.
Karakteristike vrste su produkt evolucije, a ostvarenja evolucije su u pravilu povezana, direktno ili indirektno, s nečim što je kroz duži period vremena za vrstu bilo korisno. Danas postoje vrlo uvjerljiva objašnjenja, potkrijepljena brojnim argumentima, o nastanku religije kao nusprodukta evolucijski uvjetovanih oblika ponašanja.
Postoji bitna razlika između religijskih dogmi i moralnih zakona. Dok različite religije imaju različite dogme, pa pripadnicima jedne religije dogme drugih religija izgledaju neprirodno i vrlo su skeptični prema njima, kod morala izgleda vrijede neka opća i apsolutna pravila koja moraju biti zadovoljena da bi moralni sistem bio stabilan
Na primjer, evolucijski uvjetovan oblik ponašanja je da djeca slušaju odrasle. To je bilo vrlo važno za preživljavanje; oni koji su slušali preživjeli su u većem broju i tu osobinu prenosili na potomstvo. Dječji um nije selektivan u prihvaćanju tvrdnji odraslih, a sama ideja postojanja Stvoritelja, koja iako ne objašnjava ništa – jer tko je stvorio Stvoritelja, za mnoge ljude je (bila) privlačno utočište od primarnih strahova koji prate ljudsku egzistenciju: od nestanka pouzdanog autoriteta (majke, oca) s odrastanjem, od nemoći prema prijetnjama ravnodušne prirode, od straha od smrti, evolucijom usađenog u većinu živih bića.
Nusprodukt zvuči malo pejorativno, ali u ovom slučaju on to nije. Neke od glavnih karakteristika ljudske vrste su nusprodukti evolucijski uvjetovanog ponašanja. Poput ljubavi prema nekoj osobi, poput empatije prema nepoznatim ljudima ili, na drugoj strani spektra, poput netrpeljivosti prema drugačijim i poput ratova koji također prate ljudsku vrstu od pamtivijeka.
Slično je i s moralom i moralnim zakonima. Središnje načelo većine moralnih sistema je neki oblik altruizma, nesebične brige za druge. A briga za druge je dobro poznata nuspojava ponašanja usvojenog kroz selekciju da se brinemo za potomstvo i rođake. Moralne zakone nalazimo u svakom društvu koje nam je poznato, najčešće isprepletene s dominantnom religijom tog društva. Ti zakoni ponašanja mogu biti vrlo različiti – od krajnje okrutnih i, po našim današnjim kriterijima, krajnje nemoralnih, do pravila ponašanja kroz koja zajednica pomaže ostvarenje veće slobode pojedinca, njegovog dostojanstva, njegovih prava i njegove sigurnosti.
Postoji bitna razlika između religijskih dogmi i moralnih zakona. Dok različite religije imaju različite dogme, pa pripadnicima jedne religije dogme drugih religija izgledaju neprirodno i vrlo su skeptični prema njima, kod morala izgleda vrijede neka opća i apsolutna pravila koja moraju biti zadovoljena da bi moralni sistem bio stabilan.
Nije samo po sebi jasno što bi značilo da je moralni sistem stabilan. Neki moralni sistemi koje danas držimo izuzetno moralno odbojnim, poput onih koji su bili u skladu s robovlasništvom ili feudalizmom, trajali su tisućljećima; u prvi čas to ne izgleda kao argument u prilog njihove nestabilnosti.
Postupke koji su se dogodili uz blagoslov Crkve, od Križarskih i vjerskih ratova do spaljivanja heretika i vještica i genocida nad južnoameričkim Indijancima, danas kao nemoralne osuđuje i Crkva. Ali u čemu je korijen tih nama krajnje nemoralnih postupaka i najgorih kršenja ljudskih prava?
Kao nestabilni moralni sistem ovdje se definira moralni sistem sa sljedećim svojstvom: ako društvo napusti neka od njegovih bitnih načela i odrednica, ono se neće njima samo od sebe vratiti. S druge strane, skup pravila ponašanja kojima se društvo vraća (najčešće dijelu tih pravila) i onda kad od njih odstupi, smatrat ćemo stabilnim moralnim načelima. Odstupanje se obično događa zbog nekih izvanrednih okolnost, npr. u vrijeme rata.
To je jedna od osnovnih teza ovog izlaganja, a varijante te teze provlače se od Epikura do Kanta, od Kanta do modernih teoretičara morala poput Sama Harrisa. Moralni sistem je stabilan ako su njegova pravila jednaka za sve, ako promoviraju načelo da se pojedinac ponaša onako kako bi želio da se drugi ponašaju prema njemu i ako ograničavaju slobodu pojedinca samo slobodom drugih pojedinaca.
Kant to, na primjer, sažima u kategoričkom imperativu – da se treba ponašati tako da naše ponašanje možemo braniti kao opći zakon koji želimo da se primjenjuje jednako na nas kao i na naše bližnje.
Evolucija moralnih načela kroz duži period govori u prilog postojanja stabilnih moralnih sistema. Moralni uzori na primjer iz Starog zavjeta bi, po današnjim kriterijima, bile krajnje nemoralne osobe i ratni zločinci. Konačno i Isus je bio veliki moralni reformator. Mnoge njegove tvrdnje, poput rečenice: ”Nije čovjek za Šabat nego Šabat za čovjeka”, daleko su ispred njegovog vremena. Ta je rečenica u suprotnosti s moralom Starog zavjeta i danas većinu tih načela doživljavamo moralno superiornim moralu onog vremena.
Postupke koji su se dogodili uz blagoslov Crkve, od Križarskih i vjerskih ratova do spaljivanja heretika i vještica i genocida nad južnoameričkim Indijancima, danas kao nemoralne osuđuje i Crkva. Ali u čemu je korijen tih nama krajnje nemoralnih postupaka i najgorih kršenja ljudskih prava? U njihovom korijenu uvijek će se naći proglašavanje određenih uvjerenja apsolutnom istinom i, dosljedno, svako izražavanje sumnje u te apsolutne istine najtežim grijehom.
To je bila, bar u nekom periodu, karakteristika svih velikih monoteističkih religija. Ali kao posebno instruktivan primjer kamo može voditi uvjerenje u posjedovanje apsolutne istine kombinirano s posjedovanjem apsolutne moći je razvoj komunizma u SSSR-u. U tom primjeru, koji počinje s moralno visoko postavljenim ciljevima o usrećivanju čovječanstva da bi nastavio uvođenjem dogmi, nedodirljivosti autoriteta, proglašavanjem sumnje neoprostivim grijehom i paranoičnim, okrutnim progonom najčešće izmišljenih heretika, sažeto je u relativno kratkom vremenu ono od čega su monoteističke religije patile kroz tisućljeća.
Lakoća i dragovoljnost s kojom su se crkvene hijerarhije uključile u nacionalističke politike i spetljale s vladama čiji su glavni protagonisti završili na Međunarodnom sudu za ratne zločine također bi trebala biti dobra lekcija o važnosti sekularizma za samu Crkvu
Da li je sekularizam mogući put da se smanji vjerojatnost nemoralnih postupaka i vjernika i vjerskih institucija? Da li je to laicizam koji propovijeda toleranciju? Osim odvojenosti crkve i države danas pod tim nazivom dolaze ideje i nastojanja da se zadrži vjera u dogme, a isključi vjerska isključivost. Tako jedan od osnivača sociologije laicizma Jean Bauberot piše: ”Laicizam treba omogućiti čovjeku da bude vjerni musliman ili kršćanin i da mirno živi sa svojom vjerom zajedno s drugima, drugačijih uvjerenja.” On, dakle, ne inzistira na apsolutnoj istini čak i ako se u nju vjeruje. Da li je to put da se izbjegne ponavljanje tragičnih epizoda iz povijesti monoteističkih religija?
To bi bilo vrlo korisno za društvo, ali laicizam je koristan i za vjerske zajednice. Religiju čini manje netrpeljivom, crkvenu hijerarhiju udaljava od vlasti, a to da vlast kvari, tj. da je u dobroj mjeri inkompatibilna s moralnim načelima koja promoviraju altruizam i prava pojedinca, da apsolutna vlast kvari apsolutno nije stilska figura, nego bezbroj puta potvrđena činjenica.
Neki od najgorih zločina učinjenih iz uvjerenja u posjedovanje apsolutne istine nisu činjeni u ime religije samo kroz povijest nego se čine i danas. Stotine i hiljade ljudi ubijeni su zato što nisu bili muslimani ili zato što su bili suniti ili zato što su bili šijiti. Fanatični kršćani napadaju, pa i ubijaju ginekologe u Americi koji vrše pobačaje.
Ali ne moramo ići geografski tako daleko – većina direktnih počinitelja ratnih zločina na ovim prostorima nosila je križeve oko vrata i odlazila u crkvu prije i poslije zločina. Lakoća i dragovoljnost s kojom su se crkvene hijerarhije uključile u nacionalističke politike i spetljale s vladama čiji su glavni protagonisti završili na Međunarodnom sudu za ratne zločine također bi trebala biti dobra lekcija o važnosti sekularizma za samu Crkvu.
Često se, dobrim dijelom s pravom, ističe da se u današnjem svijetu sve više osjeća duhovna praznina. Ali da li se ta duhovna praznina može popuniti bespogovornim vjerovanjem u riječi izgovorene u pradavna vremena bremenita praznovjerjem, predrasudama i neznanjem? Vjerski fanatici ne spadaju u ljude koje muči duhovna praznina. Nama koji gledamo sa strane ne čini se takvo stanje kao poželjno duhovno ispunjenje, već prije kao duhovni ponor nedostojan ljudskog bića.
Da li tu prazninu mogu svi ljudi dobre volje, u Crkvi i izvan nje, popuniti znanjem, otvorenošću duha i dobronamjernošću prema svojim bližnjima?
(Ovaj članak je prošireno izlaganje s okruglog stola ”Religija – sekularizam – laicizam”, koje je održano u organizaciji Hrišćanskog kulturnog centra i Fondacije Konrad Adenauer, u Beogradu 10. ožujka 2012.).
Majstor(i) mržnje
Nisi trebao ići u emisiju kod onog bezbožnika Stankovića, prigovorio mi je ne samo jedan veliki croato-katolik. Neću se osvrtati na one koji misle, rišu i pišu kao da sam u nekom komplotu sa Stankovićem i Hrvatskom televizijom da razbijamo jedinstvo hrvatskog naroda i maltene rušimo državu. Ne zaslužuju osvrt moje malenkosti, osim što ću im iskreno ljudski i kršćanski priznati da sam gospodina Stankovića po prvi puta u životu susreo dvije minute prije početka emisije.
Na jednoga se ipak moram osvrnuti jer me je napao osobno, javno i neočekivano bezobrazno u prisutnosti svjedoka na Ban Jelačić Placu. Ugledavši trojicu poznatih hrvatskih intelektualaca pristupio sam im ljubazno i oslovio ih kao “elitu” za koju je lijepo da se pametno druži. Dok je jedan od njih počeo priču “gledao sam vas kod Stankovića, bili ste dobri…” Milan Ivkošić ga je prekinuo i krenuo u verbalnu agresiju kakvu dugo nisam doživio.
“Ali ja se s vama baš u ničemu ne slažem!” “Baš ni u čemu?”, priupitao sam pomalo bojažljivo, “a ja se s vama ponekad čak i slažem”. Nije pomoglo jer je on nastavio paljbom: “A ja s vama u ničemu!” Bio je apsolutistički i krajnje netolerantno rezolutan. Ja sam htio dijalog, ali on je htio kavgu. Dizao je glas kao pomahnitali, a iz očiju mu je sijala mržnja nešto slično kao onom pohlepno-častohlepnom nogometnom tajkunu i velikom etno-katoliku koji Boga psuje i kad se na njega poziva, a osim svoje žene vara i svoju toliko “voljenu” domovinu Hrvatsku. A poznat je po robovlasničkim odnosima prema igračima koje smatra etnički inferiornima.
Ugledavši trojicu poznatih hrvatskih intelektualaca pristupio sam im ljubazno i oslovio ih kao “elitu” za koju je lijepo da se pametno druži. Dok je jedan od njih počeo priču “gledao sam vas kod Stankovića, bili ste dobri…” Milan Ivkošić ga je prekinuo i krenuo u verbalnu agresiju kakvu dugo nisam doživio. “Ali ja se s vama baš u ničemu ne slažem!”
“Pa vi napadate Crkvu i branitelje.” “Nikada, nego samo zloupotrebe…”, pokušao sam objasniti, ali bez uspjeha jer mi u svojoj monološkoj samopravednosti i vehementnoj seriji tirada nije dao da dovršim ni jednu rečenicu. “Pa dobro, ne date mi da odgovorim, kada završite, dajte mi par minuta da vam odgovorim…”
Slušao sam ga pažljivo, gledao mu izravno u oči i civilizirano čekao svojih pet minuta. Sve uzalud, jer kada sam se ponadao da ću moći reći koju riječ ovom “brendu”, po onoj dijaloško-civiliziranoj “Sada sam ja na redu”, on se okrenuo i zaprijetio “Vi meni nemate što za reći” i ljutito, pun gnjeva samopravedničkog, odmarširao u svoj mrak mržnje i isključivosti. Nisam bio ljutit jer mi ga je zapravo bilo žao.
Prva mi je pomisao bila: evo ti pravi case-study zašto je veliki i iskreni katolik Željko Mardešić ustvrdio: “Kada vidim tko sve brani Crkvu, požalim što joj pripadam te mi dođe da se proglasim ateistom”. Druga, osobnija i bolnija: kako mora biti teško živjeti s tim čovjekom, ne bih htio biti u koži njegove žene i djece.
Kaže mi jedan dobrohotni konzervativni prijatelj da Ivkošić zapravo ne mrzi mene nego Stankovića i “socijalističko-komunistički HRT” te da sam ja samo kolateralna žrtva. To sa socijalističko-komunističkom televizijom nikako ne kužim jer često pratim prijenose katoličkih misa koje se vrte svake nedjelje, jer sam bio član Vijeća HRT-a kada je religiozne programe vodio i nadzirao poznati isusovac Tonči Trstenjak. Znam, jer i danas povremeno pratim emisije kao što su “Biblija” kao i one koje vodi nadaleko prepoznatljivi predsjednik Hrvatskog društva katoličkih novinara, itd., itd.
Slušao sam ga pažljivo, gledao mu izravno u oči i civilizirano čekao svojih pet minuta. Sve uzalud, jer kada sam se ponadao da ću moći reći koju riječ ovom “brendu”, po onoj dijaloško-civiliziranoj “Sada sam ja na redu”, on se okrenuo i zaprijetio “Vi meni nemate što za reći” i ljutito, pun gnjeva samopravedničkog, odmarširao u svoj mrak mržnje i isključivosti. Nisam bio ljutit jer mi ga je zapravo bilo žao
Dakle, nisam baš uvjeren da Ivkošić mrzi samo Stankovića i televiziju na kojoj nastupa češće od mene niti shvaćam sve što mu se pričinjava socijalističko-komunističkim. Ja mislim da on mrzi sve one koji svojom, a ne njegovom glavom misle – što bi moglo značiti da ne misle, nego poput njega borave u mraku laži i mržnje. Evidentno je da Ivkošić i njemu slični majstori mržnje vole laž i sebe više od istine i bližnjega svoga. To važi i za njegova slavonskog šegrta i suflera koji je po nečijem nalogu i za dobre novce preuzeo poluudbašku odgovornost suvremenog inkvizitora da moju malenkost cenzurira, difamira.
Uostalom i usput, to je i glavni razlog zašto sam kolumne “Vrijeme i vječnost” otkazao od njega nadziranom i iz inozemstva kontroliranom slavonskom lokalnom listu niskog tiraža te ih preselio na ovaj ugledni portal.
Dakle: ljudi mržnje i distributori laži definitivno nisu katolici, barem ne kršćanske provenijencije. Mogu biti etno-katolici koji mrze etno-pravoslavce, a iznad svega mrze protestante, posebno one individualizirane koji vlastitom glavom misle i po vlastitoj savjesti djeluju te ih ne možeš svrstati ni u jedan religijski etno-tor jer oni osobno vjeruju i ne pristaju na mržnju. A takvi su vrlo opasni!
Kolika sam ja dobrohotna naivčina?! Pa ja još uvijek vjerujem u moć ljubavi i istine, te stoga tražim dijalog u svijetu mržnje i isključivog monologiziranja samopravednih samodopadnika koji ne žele dijalogizirati niti učiti jer sve znaju iako ništa ne razumiju.
Po svom primitivnom obrascu razvrstavanja i segregiranja oni bi sve “proklete luterane i kalviniste” i sve njima slične, a posebno komuniste i sekulariste, protjerali iz svoje od njih privatizirane domovine. To bi se onda prljavo zvalo nešto kao etno-religijsko čišćenje.
Nisam baš uvjeren da Milan Ivkošić mrzi samo Stankovića i televiziju na kojoj nastupa češće od mene niti shvaćam sve što mu se pričinjava socijalističko-komunističkim. Ja mislim da on mrzi sve one koji svojom, a ne njegovom glavom misle – što bi moglo značiti da ne misle, nego poput njega borave u mraku laži i mržnje
Ali to danas više ne ide tako lako jer ipak se u međuvremenu dogodilo prosvjetiteljstvo, pa Francuska i neke druge revolucije, pa neotuđiva ljudska prava i svima dostupno obrazovanje, itd. Ne ide to danas tako lako jer je i njemačka kancelarka i aktivna vjernica Angela Merkel isto “prokleta luteranka”. To je i sadašnji predsjednik Njemačke, velečasni Joachim Gauck, poznati borac za ljudska prava i promotor od nas i kod nas odlagane i uveliko frustrirane lustracije.
Angela Merkel je kćerka evangeličkog pastora, koji je s obitelji preselio u DDR kada je Angela bila mala curica jer je tamo bio duhovno potrebniji, a i gajio je neke simpatije za socijalizam da bi kasnije ustanovio da su Sovjeti Njemačku najprije oslobodili, a zatim i zarobili. To mi je on osobno ispričao u prisutnosti Angele dok je još bila Kohlova mlada ali učinkovita ministrica.
Imam dojam da ju neki mrze upravo zbog druge vjere i kao sposobnu ženu jer naši balkanski ivkoševci svih vrsta u svojoj muškoj nadmoći preziru sposobne žene. Merkelicu mrze više od svih njima slično rodoljubnih ali politički naivnih i etički neodgovornih lijevih i desnih Grka.
Naši smišljeno selektivni majstori mržnje, slijepi i gluhi na suvremeni narativ, ne razumiju da u demokraciji nema tabu tema niti nedodirljivih ljudi i institucija.
To su ljudi koji na suvremeni svijet, a posebice na svoju Hrvatsku, gledaju užasno zastarjelom, da ne kažem neupotrebljivom optikom besramno se služeći plemenskim i nacionalnim atavizmima.
Nije ni čudo što bi oni stoga htjeli svima nametnuti ideološke, nacionalističke i religiozne kaveze koji su po percepciji mnogih sagrađeni sa samo jednom svrhom, naime da guše sve što je individualno i slobodno. Bog neka im oprosti za neznanje i zlobu!
Evidentno je da Ivkošić i njemu slični majstori mržnje vole laž i sebe više od istine i bližnjega svoga. To važi i za njegova slavonskog šegrta i suflera koji je po nečijem nalogu i za dobre novce preuzeo poluudbašku odgovornost suvremenog inkvizitora da moju malenkost cenzurira, difamira. Uostalom i usput, to je i glavni razlog zašto sam kolumne „Vrijeme i vječnost“ otkazao od njega nadziranom i iz inozemstva kontroliranom slavonskom lokalnom listu niskog tiraža te ih preselio na ovaj ugledni portal
Mogli bi se barem povremeno ugledati na ne manje našeg iako evropski velikog i civilizacijski širokog A. G. Matoša. Pisao je nedavno pametni Zdravko Zima: “Ljubav prema domovini nije zatirala Matošev kritički pogled, pa je tvrdio da mu je Hrvatska simpatičnija od Hrvata i da Zagreb voli više od Zagrepčana. To je pouka jedne intimne povijesiti iz koje, kao ni iz bilo koje druge povijest, nismo ništa naučili.”
U istom tonu, ali dijagnostički jače, već spomenuti plemeniti i uvijek dobrohotni Željko Mardešić (alias Jakov Jukić), iskreni katolik, veliki promotor koncilske obnove i autentični vjernik upozorava na opasnosti našeg hrvatskog tradicionalizma koji se suprotstavlja izgradnji građanskog društva. Dobri Željko se usudio tvrditi i napisati kako ”nedostatak demokratske baštine i odveć kruto nasljeđe patrijarhalne autoritarnosti, zapreka je svakom otvaranju i priznavanju vlastite krivnje u ponašanju.”
Milan, majstor mržnje i njegov osječki sufler i šegrt iznad svega mrze protestante, što je izgleda glavni sport mnogih “velikih” balkano-Hrvata. Moram priznati da me čudi ovaj drugi jer je ipak donekle međunarodno školovan i puno mlađi od staroga zlomajstora. S druge strane, zapravo ne znam zašto se čudim kada dobro znam da se radi o homogenizirajućim hrvatskim nacionalistima koji osim germano-protestanata mrze i Srbe, rimokatolicima koji mrze pravoslavne i, zamisli samo, komunikatorima koji mrze medije na koje se često guraju. Nedostatak etičke prosudbe i samokritike ili nešto drugo?
Preporučam im da pročitaju Volfovu opravdano razvikanu i višestruko nagrađivanu studiju globalnog značenja ali lokalno premalog impakta “Isključenje i zagrljaj: teološka razmišljanja o identitu, drugosti i pomirenju” kao i nedavno objavljenu “Javna vjera” (tko drugi nego riječki Ex Libris?!). Ako ovi i oni drugi koji sve znaju iako malo toga razumiju ipak nešto čitaju, onda im svakako preporučam i na ovom portalu prikazanu i ne manje značajnu knjigu istog hrvatskog autora – “Javnu vjeru”.
Dopuštam da u ovoj mnogo čime isprovociranoj te stoga naizgled (pre)oštroj kolumni (znam da će mi to reći neke pobožne i drage duše) možda dijagnostički gledano griješim. Što ako je problem ipak više u području duhovnosti i teološke antropologije te se nalazi u onoj sjajnoj Matulićevoj analizi: “Oholost je uzrok drame duboke duhovne krize.” Tončija treba čitati kao i Miroslava i neprežaljenog Željka jer su na sličnom, a povremeno i istom tragu dijagnoze naših realnosti, nuđenja pravih rješenja i proročke odvažnosti.
Stoga je aktualna tema: kako zaustaviti vraćanje zle povijesti. Zato bismo trebali konačno dovršiti rat, jer će nas, u protivnom rat prošlosti pobijediti u sadašnjosti. Zato je vrlo važan moralni čin sjećanja na prošlost zbog mira u sadašnjosti. Treba nam radosti, smijeha, a ne mračnih sjećanja – memorije koje se između sebe sukobljavaju
Da zaključim sa Željkom, najvećim hrvatski laičkim teologom koji je u Volfovom i mom Osijeku održao sjajno predavanje u kojem je bilo volfovskog govora o zlopamćenju, zlom sjećanju ali i praštanju i pomirenju.
On je probleme locirao u našoj nepomirenoj prošlosti. ”U svakom narodu susrećemo dalju prošlost (što dolazi i povijesti ili čak prapovijesti) i njegovu bližu prošlost, što su dva dijela zlopamćenja. Danas se u socijalnoj biologiji smatra da postoji neko kolektivno podsvjesno sjećanje, tj. da se ljudi sjećaju događaja kojima nisu bili suvremenici ni sudionici. Drugim riječima, da duboko u nama, u našoj konstituciji, postoji ‘gen’ kolektivno podsvjesnog sjećanja na rat, krv zločin koji se pretvara u povijesno sjećanje.
Ne dolazi povijesno sjećanje od početka povijesti nego seže u pretpovijest, u biolobiju, gdje već postoji gensko zlo. A što se događa? Događa se da se to sjećanje vraća u trenucima rata, u trenucima ugroze, u trenucima prijetnje. Vraća se u ljudsko povijesno i ljudsko sadašnje sjećanje. Rekao bih, krv se sjeća, krv ima pamćenje i zlopamćenje. I ratovi koji se vode i koji su se ovdje vodili, a to sam napisao u svojoj knjizi, u velikom svom dijelu nisu ratovi sadašnjice. To su bili ratovi prošlosti.
Prošlost se među sobom sukobljavala. Prošlosti su se borile, a ne sadašnjosti. Borila su se naša sjećanja, memorije, one biološke i one povijesne. Carstva. Povijest se sukobljavala. Pa i u Hrvatskoj je u mnogim slučajevima stopljen Drugi svjetski rat i događaji u nedavnoj, bliskoj prošlosti.
Zato susrećemo kumulaciju, zbrajanje lošeg sjećanja. Svaki put kad se nešto dogodi, svaki put se sve iz prošlosti vrati, sabije. I stoga je aktualna tema: kako zaustaviti vraćanje zle povijesti. Zato bismo trebali konačno dovršiti rat, jer će nas, u protivnom rat prošlosti pobijediti u sadašnjosti.
Zato je vrlo važan moralni čin sjećanja na prošlost zbog mira u sadašnjosti. Treba nam radosti, smijeha, a ne mračnih sjećanja – memorije koje se između sebe sukobljavaju.”
Željko s poljskim Woytiłom naglašava ”Čistite sjećanje!” Hvala, Željko!
Fra Drago Bojić: ”Moramo se suprotstaviti teroru većine”
Piše: Amila Kahrović-Posavljak
Slučaj fra Drage Bojića, koji je na svojim leđima iskusio svu nemilosrdnost religijskih elita, mnogima je poznat. Nakon što je progovorio o onome o čemu se najradije šuti (o sprezi nacionalizma i vjere, o tzv. međugorskoj teologiji, o Bosni i Hercegovini razdijeljenoj etničkim kavezima, o politici kakva se zalagala za odvajanje Hrvata od cjelovitoga političko-socijalnoga korpusa Bosne i Hercegovine u tzv. Herceg-Bosnu, itd.), počeo je ideološki progon ovog bosanskog franjevca. Smijenjen je s mjesta glavnog urednika mjesečnika ”Svjetla riječi”, potom mu je zabranjeno da predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, oduzeto mu je i aktivno i pasivno pravo glasa kao i sve službe koje je obavljao u svojoj zajednici Bosni Srebrenoj. Trenutno živi u Sarajevu, u samostanu na Bistriku, i direktor je IMIC-a (Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra). Za autograf.hr fra Drago Bojić eksluzivno govori o problemima s kojima se susreće savremeni čovjek u BiH i Hrvatskoj koje su, nakon nesretnih devedesetih, počele da tonu u sveopću klerikalizaciju i etniciziranje društva. [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- …
- 67
- 68
- 69
- 70
- 71
- …
- 75
- Next Page »