Imam ili nemam mira? To me zaista muči. Ne prođe dan a da ne maknem nekoga sa mog Facebook zida. Ima dana kada ih ”pobrišem” više. Em konstatiram da je netko lajkao neki fašistički portal tipa Dnevno, em relativno miran i ne aktivan subjekt odjednom stane psovati mene jer ”mrzim državu i sve što je hrvatsko”, pa se pitam što je dotični uopće radio na mome zidu, em se agresija pojavljuje među komentatorima, pa se nakon oštrog starta i prema dobrim nogometnim uzusima odmah hvatam za crveni karton… [Read more…]
Minotaur, egocentrik, gigant
Slavenka Drakulić, ”Dora i minotaur – Moj život s Picassom”, Fraktura, Zaprešić, 2015.
Glavna misao koja mi se formirala tijekom, i ostala neposredno nakon čitanja ”Dore i Minotaura“ bila je: Picasso mi se ne sviđa.
To se ne odnosi na Picassa kao umjetnika, već na osobu iz romana, sebigravitirajuću, naizgled samodostatnu, okrutnu, pa i parazitsku ličnost koja, kao i mnogi veliki umjetnici, neutaživo usisava energiju i tvari oko sebe, da bi ih kasnije kanalizirala u ono zbog čega i postoji – vlastitu umjetnost. [Read more…]
Edip na Facebooku
Posljednje godine života majka je provela na Facebooku. Otkriće društvenih mreža ne samo da je bilo posljednji veliki događaj u njenom životu, nego je tada, 2009. godine, u svojoj šezdeset i osmoj, nakon dva srušena braka, desetak rasturenih veza, jednoga neurednog i plitkog majčinstva i tolikih zapuštenih poznanstava i neuspjelih prijateljstava, pronašla idealan oblik svoje društvenosti.
Imala je dvjestotinjak prijatelja prema kojima je bila dobra i brižna, i koji je – što je veoma važno – nijednog trenutka nisu opterećivali. Bili su njeni tamagočiji, a ona će im ostati do kraja odana.
Facebook je stvorio opasnu iluziju o popularnosti, i o njenoj važnosti u ljudskome životu. Facebook je, drastičnije od tabloida, stvorio iluziju o važnosti takozvanog javnog mišljenja u svemu i svačemu. A javno mišljenje može i smije biti važno samo – na biralištima i pri brendiranju higijenskih uložaka
Dok je bolovala, uzdajući se u čudo odravljenja, zamišljala je kako će doći do svoga radnog stola, sjesti za kompjutor, svim svojim virtualnim prijateljima i prijateljicama objaviti da joj je bolje. Posljednjih devet mjeseci provela je bez cigareta i Facebooka. Nikotin joj nije nedostajao, ali prijatelji jesu.
Dvije su godine otkako je umrla, a meni još uvijek na privatnu mail adresu stižu elektronski obrasci u kojima mi ona nudi – prijateljstvo na Facebooku.
To, možda, i ne bi bilo tako čudno i zazorno da imam profil na Facebooku ili da sam prisutan na nekoj drugoj društvenoj mreži, ali ne samo da nije tako, nego mi baš nikada nije na um palo da na takav način komuniciram.
Mrtva se majka od žive razlikuje po tome što je živa znala da ne želim biti na Facebooku. Njene posmrtne ponude mogao bih ovako shvatiti: Facebook je garant čovjekove besmrtnosti, jer, eto, i moja mrtva majka okolo nuđa prijateljstva. Ponudu njenoga hladnog srca morat ću, na žalost, da odbijem. Osim što u njoj ima nečega incestuoznog, ne želim biti na društvenim mrežama. I naravno: ne zanima me ni prizivanje duhova.
Kada bi mi se, doista, javila iz groba, ne samo ona nego i svi moji mrtvi, uključujući Krležu, Thomasa Manna i Aliju Đerzeleza, ne bih otvorio profil na Facebooku.
Nekoliko mi se puna u životu dogodilo da neke ljude smatram prijateljima. Osim u dva-tri slučaja bila je to fatalna greška, zamjena identiteta, lažno predstavljanje. Ali što je to s dvjestotinjak, uglavnom nabrzinu stečenih prijateljstava moje pokojne majke? Ili s tisućom prijatelja koliko ih, kako sam čuo, imaju neki moji poznanici?
U svemu drugom, mišljenje javnosti ne samo da je suvišno, nego je i opasno, jer je javnost uvijek, ali baš uvijek – huškačka. Danas huškaju na Olivera Frljića, sutra će huškati na nekog drugog, i već se sasvim uklonilo s pameti da bi o kazališnim predstavama smio govoriti samo onaj koji ih je i gledao, i ima tri dana škole i gledateljskog iskustva da ih i razumije
Jedna od stvari koja se majci sviđala na Facebooku, i koja ju je istinski uzbuđivala, tako da je i mene – još dok je bila živa – krenula nagovarati da se otisnem na društvene mreže bila je što su joj se javljali ljudi iz njene rane mladosti, i još neka daleka izgubljena rodbina.
Zamisli koga bi sve opet mogao sresti, govorila je, dok je mene hvatao užas od toga da mi se život tako presuvrati i preokrene, i da mi se vrate sva ona lica iz ranih vremena, iz djetinjstava i osnovnih škola, uključujući, zlo i naopako, i sve one moje prve i neostvarene ljubavi. Sve što mi od toga treba imam u sjećanju i u uspomenama.
Ono što je baš valjalo iskoristio sam u pričama, romanima, novinskim člancima, i zašto sve to oživljavati putem Facebooka?
Facebook je stvorio opasnu iluziju o popularnosti, i o njenoj važnosti u ljudskome životu. Facebook je, drastičnije od tabloida, stvorio iluziju o važnosti takozvanog javnog mišljenja u svemu i svačemu. A javno mišljenje može i smije biti važno samo – na biralištima i pri brendiranju higijenskih uložaka.
Dobro, ne samo higijenskih uložaka, nego i svih drugih potrebnih i bespotrebnih proizvoda.
U svemu drugom, mišljenje javnosti ne samo da je suvišno, nego je i opasno, jer je javnost uvijek, ali baš uvijek – huškačka.
Danas huškaju na Olivera Frljića, sutra će huškati na nekog drugog, i već se sasvim uklonilo s pameti da bi o kazališnim predstavama smio govoriti samo onaj koji ih je i gledao, i ima tri dana škole i gledateljskog iskustva da ih i razumije, a da se Frljića može uniziti i poništiti samo ako se ponište svi koji su u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni, ali i širom Europe hvalili i nagrađivali njegove predstave.
Trebalo bi pokrenuti pješaštvo i avijaciju da se od Olivera Frljića načini nedarovitog provokatora, kojeg treba protjerati nazad u njegov Travnik (ili u Tuzlu – kako u posljednje vrijeme njegovu zavičajnost pogrešno navode pojedini Facebook hejteri…).
Ako javnosti prepustimo pravo na mišljenje, tada nitko tko nije javnost neće imati prava da misli. A javnost nisu oni koji misle svojom, a ne javnom ili Facebook glavom
Ako je za tu stvar dovoljno “mišljenje javnosti” iskazano uz pomoć Facebooka, tada imamo ozbiljan problem. Tada je Facebook zamijenio ljudska prava i demokraciju. Ali ne moramo o Frljiću, možemo i o Židovima, Srbima, homoseksualcima, antifašistima… Ako javnosti prepustimo pravo na mišljenje, tada nitko tko nije javnost neće imati prava da misli. A javnost nisu oni koji misle svojom, a ne javnom ili Facebook glavom.
Postoje zanimanja čiji je smisao da budu mimo javnosti, uz dlaku, ili – kako se to nekad lijepo govorilo – mimo svijeta. Recimo, već spomenuta profesija kazališnog redatelja je upravo takva. Ili profesija novinara. Pisca.
Kada ste političar, naročito u demokratski zapuštenoj zemlji, vaše je da težite za simpatijom što većeg broja punoljetnih pripadnika svoje zajednice, ali kada ste pisac, svejedno u kakvoj zemlji, ne samo da ne trebate nikom biti simpatični, nego je simpatičnost simptom da ste promašili s profesijom. Na pravog se novinara njegov čitatelj ljuti. Prave su novine one s kojima se čitatelj svakoga jutra svađa, ali ih, ipak, kupuje.
To je razlika između novina i Facebooka: na Facebooku svi su prijatelji, čak i ako su hejteri, ili baš zato što su hejteri, dok u novinama prijatelja nema, a ne bi smjelo biti ni hejtera. Novine su sve ono što Facebook ne želi i ne može biti.
Novine su javna platforma niza individualnih glasova, Facebook je privatna plaforma na kojoj se uspostavlja kolektivno mišljenje. Facebook je trg na kojem svatko može reći što misli, i svatko tko ima guzicu na trgu i Facebooku ima pravo na mišljenje, dok bi novine trebale biti – akademija.
Na Facebooku još uvijek nije reguliran fenomen umiranja i sahranjivanja, pa nam zato mrtve majke nude nešto što se žive ne bi usudile. Ne bi Edip bludno zgriješio da se nije petljao po društvenim mrežama. Ne bi s uma sišao, a za njim i bogatija polovica čovječanstva
Trebale bi, ali, na žalost, uglavnom nisu. Novine su posljednja brana individualnog mišljenja pred javnim mnijenjem. Bez novina nema demokracije. Bez obzira na eventualnu urednu izbornu proceduru, bez novina se demokracija pretvara u ruljokraciju.
Prije tačno deset godina, ožujka 2005, Facebook je izašao izvan ograda sveučilišnog kampusa na Harvardu, i postao javna stvar. Nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu, registrirana je internetska domena Facebook.com, a u prosincu iste godine mreža je imala već pet i pol milijuna korisnika. Danas ih je milijarda i pol, živih, ali i mrtvih.
Na Facebooku još uvijek nije reguliran fenomen umiranja i sahranjivanja, pa nam zato mrtve majke nude nešto što se žive ne bi usudile. Ne bi Edip bludno zgriješio da se nije petljao po društvenim mrežama. Ne bi s uma sišao, a za njim i bogatija polovica čovječanstva.
(Prenosimo s autorova portala).
Horvat nedovoljno Hrvat?
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo raniju kolumnu.
Horvat je jedno od najčešćih prezimena u Hrvata. Pripada grupi prezimena (poput Rus, Nemec, Slovak) nastaloj prema pripadnosti određenom narodu. Horvat je, nema spora, jedno od starohrvatskih prezimena. [Read more…]
Zašto je Ivo izgubio?
Iako sam kazao da je sada sve jasno i za sve je sada kasno, dakle da je ta tema ad acta, vidim i zaključna razmišljanja svojih kolega, barem onih koje rado čitam ili koji me motiviraju na razmišljanje o ponekom stavu, i svim tim brojnim analizama dodao bih tek jednu konačnu riječ, o kojoj se šuti, iz sasvim razumljivog razloga.
Naime, kad je god riječ o naknadnim tumačenjima nekog fenomena, onda stručnjaci to obrazlažu svaki kategorijama svoje znanosti, a sumarno kazano, nužno preusko, jer je za znanstveno, ili, dobro, budimo blaži: popularnoznanstveno mišljenje neprihvatljivo svako objašnjenje koje kontaminira visokoparnost teorije pragmom, praksom ili jednostavnom tehnologijom političke borbe.
I upravo o tome imam omanji dodatak svim dosadašnjim interpretacijama.
Ja mislim da je ishod ovih izbora paslika ishoda izbora 2009. godine. Što to znači: zašto paslika prethodnih izbora, i što sad to hoće kazati: paslika?
Kao što je 2009. godine Ivo Josipović personalizirao uspjeh ljevice na valu građanskog ogorčenja kriminalom i korupcijom, nakon upada u demokratski proces brižljivo tempiranim uhićenjem Sanadera i kriminalizacijom HDZ-a, tako sada Ivo Josipović personalizira neuspjeh ljevice u Zagrebu, na valu nezadovoljstva brižljivo tempiranim uhićenjem Milana Bandića!
Evo zašto.
Kao što je 2009. godine Ivo Josipović personalizirao uspjeh ljevice na valu građanskog ogorčenja kriminalom i korupcijom, nakon upada u demokratski proces brižljivo tempiranim uhićenjem Sanadera i kriminalizacijom HDZ-a, tako sada Ivo Josipović personalizira neuspjeh ljevice u Zagrebu, na valu nezadovoljstva brižljivo tempiranim uhićenjem Milana Bandića!
I 2009. i 2014. izborima prethode uhićenja: tada Sanadera, sada Bandića. Prvi puta građani revoltirani glasaju za ljevicu, drugi puta protiv nje. Zašto govorim o Zagrebu a ne Hrvatskoj?
E, to, tu tehnologiju izbora, vidite, politolozi ne spominju, iako recimo PR stručnjaci, koji su involvirani u te procese, to od zgode do zgode i vide: riječ je dakle o Zagrebu, u kojemu je Ivo Josipović izgubio izbore, naprosto zato jer je 50 000 glasova, koliko je Josipović dobio u ovim izborima manje no 2009. godine, nesumnjivo glas Bandićevog elektorata.
Kako sam u to siguran? Već samo to pitanje odaje ili igoranta ili licemjera: dobro, ili ćemo se praviti idioti ili ćemo se otvoreno razgovarati: u Zagrebu je Bandićeva lista i Josipovićeva, i uhićenjem Milana Bandića i bez ikakva izričita poziva elektorat sklon Milanu Bandiću protestno ili naprosto po inklinaciji glas je dao drugoj strani.
I to je sve. Kakvi Hrvati u BiH, kakva Dalmacija, kakva dijaspora, to su sve naklapanja. Zagreb je svojim kapacitetom mogao kompenzirati sve ostale lošije rezultate, čak tu nije presudna ni manja izlaznost Rijeke (to je posebna priča o demotiviranju Linića izborom Jovanovića), samo da je Zagreb odreagirao kao što je to bio slučaj u prethodnoj suradnji Josipovića i Bandića, kad se slagala lista Milana Bandića. Jasno, nije teško zaključiti kome je, barem koliko HDZ-u, pobratimstvo tih lica u svemiru smetalo, i do koje je mjere bliskost Bandića i Josipovića Milanoviću ugroza, pa je i taj aspekt, eto, lakoshvatljiv i objašnjiv.
Kako sam u to siguran? Već samo to pitanje odaje ili igoranta ili licemjera: dobro, ili ćemo se praviti idioti, ili ćemo se otvoreno razgovarati: u Zagrebu je Bandićeva lista i Josipovićeva, i uhićenjem Milana Bandića i bez ikakva izričita poziva elektorat sklon Milanu Bandiću protestno ili naprosto po inklinaciji glas je dao drugoj strani
Dakle, kao što je nezadovoljno situacijom u zemlji građanstvo 2009. otklizalo u lijevo, birajući pristojnog, civiliziranog gospodina, kao što bi izabralo moguće i bilo kojeg drugog pristojnog i uljuđenog kandidata ljevice, tako je sada isto to građanstvo kaznilo istu tu ljevicu čije je vlast – a i tu prestanimo biti licemjeri, jer bez obzira na ishod procesa, govoreći samo o raspoloženju građana, naprosto moramo priznati da je od 10 Zagrepčana 8 njih protiv uhićenja Milana Bandića, što god mi, kao legalisti, mislili o tome! – s jasno odmjerenim timingom izbore dočekala izbivši uhićenjem zagrebačkog gradonačelnika Ivi Josipoviću presudni predizborni deal iz ruke: dogovor Ive Josipovića s Bandićem bio je jamstvo kako snaženja Josipovića, tako slabljenja Kolinde Grabar Kitarović.
Jasno, oni koji su razmišljali o izborima niti imaju ikakvih nepoznanica, niti dvojbi, niti skrupula: njima je ta pobjednička kombinacija Bandić-Josipovićeve liste postajala egzistencijalnom ugrozom, i elevacija te suradnje i na državnu razinu nije se mogla tolerirati. Milan Bandić, i to je zanimljivo, dva puta je pao kao žrtva ambicije da se iz Grada uzdigne na razinu Države: prvi puta se okliznuo na snijegu, sada je pao i s vlasti.
S njime i Ivo Josipović, koji je, sada je to također očito, preosobno shvatio svoj uspjeh 2009., ne uviđajući ili ne respektirajući činjenicu da bi i svaki drugi uglađeni profesor kao kandidat ljevice u toj atmosferi jednako dobro prošao, pa je naprosto uljuljkan u trajnu anketnu idilu osamdesetpostotne popularnosti pomislio da je to zaista osobna stvar između njega i njegovoga naroda: to je ujedno razlog zbog kojega je Ivo Josipović ovu kampanju shvatio olako.
Zbog kojega je mislio da će izborima prošetati, zbog kojega je zato stožer koncipirao do te mjere katastrofalno da se gore ne može (iz gubitničkog je izbornog stožera Nikice Gabrića preuzeo tri osobe – od toga dvije ključne – pridruživši im osobu koja nikada nije radila taj posao a udaljivši od sebe dvije, tri osobe koje su pet godina pratile njegov rad i poznavale ga u detalje, etc, etc).
I to je sve. Kakvi Hrvati u BiH, kakva Dalmacija, kakva dijaspora, to su sve naklapanja. Zagreb je svojim kapacitetom mogao kompenzirati sve ostale lošije rezultate, čak tu nije presudna ni manja izlaznost Rijeke (to je posebna priča o demotiviranju Linića izborom Jovanovića), samo da je Zagreb odreagirao kao što je to bio slučaj u prethodnoj suradnji Josipovića i Bandića, kad se slagala lista Milana Bandića. Jasno, nije teško zaključiti kome je, barem koliko HDZ-u, pobratimstvo tih lica u svemiru smetalo, i do koje je mjere bliskost Bandića i Josipovića Milanoviću ugroza, pa je i taj aspekt, eto, lakoshvatljiv i objašnjiv
Odatle i ona nervoza koja se pojavila početkom ljeta shvaćanjem da bi kandidatkinja koja dolazi iz NATO-a mogla biti kudikamo veći problem no što su to ini lideri HDZ-a, i napokon, da zaključim, kao što je Ivo Josipović olako shvatio svoj uspjeh, tako je olako shvatio i mogućnost svoga neuspjeha.
O perifernim, iako silno važnim aspektima, možda je sada i suviše govoriti: kreirati nišu zvanu ORaH, a onda ne ubaciti njenog predsjedničkog kandidata, nego tu prazninu prepustiti da je popuni druga strana, jednako je fascinantna pogreška: egzaktno, ona broji 60 000 glasova; ako i nisu svi Viliborovi, dobar ih dio jest.
Potom, pogledajmo naslovnu stranicu Globusa iz kolovoza ove godine: dakle, pet mjeseci prije izbora sve se tu već znalo: čak i datum (OK, tjedan dana sim, tam, tjedan prije ili poslije Božića, svejedno) je bio poznat, iako se stvarala fama da tu nešto Vlada oklijeva i odlučuje, čak se tu pristalo i na fatalnu reinterpretaciju lokalnog kolorita kampanje, jer je obračun crvenih i crnih, na što je sam SDP, u zadnjem krugu, sveo kampanju koju je HDZ od samoga početka fantastično vodio na dvije razine.
Prvo, stranka je krenula putem nacionalističkog revivala, dakle u koloritu crveni-crni, zazivajući lustraciju, pisanje udžbenika, reviziju povijesti itd, dok je kandidatkinja crne amerikanizirala u plave (to je obol PR stručnjaka koji su – znam ljude – briljantno odradili taj posao), kao da je riječ o srazu demokrata i republikanaca, a ne ustaša i partizana (o čemu sam ja ljetos pisao, ali, zašto bi geniji koji su potrošili 6 milijuna kuna ikoga slušali, pa valjda oni znaju kad toliko vrijede!).
Tako je ispod naoko civilizirane utakmice dvoje kulturnih ljudi, dvostrukoga profesora i karijerne diplomatkinje, zapravo trajao obračun nikad do te mjere antagoniziranog nacionalnog korpusa, što je danas i daltonistima jasno: jedan pogled na kartu Hrvatske, i to plavetnilo s naslovne stranice Globusa broji 14 županija, a crvenilo iz želje Ive Josipovića u Rijeci 2009. svelo se na Kvarner, Istru, Međimurje i jedva polovinu Zagreba. Usporedite tu kartu s onom Kuljiševom o dvije Hrvatske, i – zašutite!
Da, one postoje, ma koliko to nama/vama neugodno bilo priznati. Ono što se u u headquarteru kampanje KGK snilo, to se i zbilo: ispod površine pozivi na lustraciju, iznad površine na jedinstvo, i na valu nacionalnog resentimana KGK je dostigla inicijalnih 20-tak posto zaostatka, prestigla Ivu Josipovića za taj 1%, uspjevši na kraju ponuditi njegov core-business: jedinstvo nacije, koje se u žargonu ljevice imenuje: faktor političke stabilnosti. Za ne povjerovati!
Ispod naoko civilizirane utakmice dvoje kulturnih ljudi, dvostrukoga profesora i karijerne diplomatkinje, zapravo trajao obračun nikad do te mjere antagoniziranog nacionalnog korpusa, što je danas i daltonistima jasno: jedan pogled na kartu Hrvatske, i to plavetnilo s naslovne stranice Globusa broji 14 županija, a crvenilo iz želje Ive Josipovića u Rijeci 2009. svelo se na Kvarner, Istru, Međimurje i jedva polovinu Zagreba. Usporedite tu kartu s onom Kuljiševom o dvije Hrvatske, i – zašutite!
Kad je vidio što se sprema (a spremalo se i nezadovoljstvo SAD i Njemačke, svake iz svojih razloga; prvi su bili konsternirani koketiranjem s Rusima, drugi revoltirani obranom Perkovića) Ivo Josipović je trebao kampanju skratiti što je više moguće: ljetos ne trepnuti, ne reagirati kad već ni KGK nije davala izjave, a estradizaciju kampanje dokrajčiti ranijim rokom izbora: HDZ bi poludio, strategija vođenja kampanje tabloidiziranjem idioma istom bi propala jer bi bilo nužno sve zgusnuti a ne baviti se pastoralnim prikazima života obitelji Grabar Kitarović, valjalo je kazati “možda nisam napravio nešto senzacionalno ali nisam napravio niti jednu grešku”, i ako rezlutat i ne bi bio 8:2, bio bi 6:4.
I ne, nije se trebalo igrati samo na svoje! To je idiotizam, tu ljevica pokazuje da ništa ne razumije.
Pa ovo pretumačenje crvenocrne dijalektike u nekakvu crveno-plavu suštinski je pomak koji zadrigla lijeva analitika nikako ne razumije: pomak od obračuna crvenih i crnih (Milanovićevi mi-oni) prema crvenima i plavima pomak je prema – središtu! Kakvom središtu, kojem to centru?
Rekli bi: prema neutralnom građaninu. Ali, ovdje je građanin iščezao, nema ga ni kao političke pozicije a jedva da u tragovima postoji kao socijalni sloj. Realno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva.
Dobro, a koga onda to ima osim ljevice i desnice (iako i tu možemo govoriti prije o subkulturnim identitetima, ne više o klasičnom ideološko-političkom razgraničenju tradicionalne ljevice i desnice) na tom našem centru? Ima Žnidaršića, sinovci! Ima naš mali građanin, naš malograđanin.
I to je taj pomak od crvenih i crnih ka crvenima i plavima: plavi, to, rekao bi možda Dežulović, nije više ustaša, nego domobran! A upravo je taj sentiment, tu vrst patriotizma, domoljublje kao temeljnu robu svoje kampanje, prodavala KGK. Ta, jedna slika će dostajati da vas u to uvjeri: u izbornoj noći prvoga kruga HDZ je plamtio nacionalnim obilježjima, a u stožeru Ive Josipovića niti jedna jedina zastava!
Kad je vidio što se sprema (a spremalo se i nezadovoljstvo SAD i Njemačke, svake iz svojih razloga; prvi su bili konsternirani koketiranjem s Rusima, drugi revoltirani obranom Perkovića) Ivo Josipović je trebao kampanju skratiti što je više moguće: ljetos ne trepnuti, ne reagirati kad već ni KGK nije davala izjave, a estradizaciju kampanje dokrajčiti ranijim rokom izbora: HDZ bi poludio, strategija vođenja kampanje tabloidiziranjem idioma istom bi propala jer bi bilo nužno sve zgusnuti a ne baviti se pastoralnim prikazima života obitelji Grabar Kitarović, valjalo je kazati “možda nisam napravio nešto senzacionalno ali nisam napravio niti jednu grešku”, i ako rezultat i ne bi bio 8:2, bio bi 6:4
Naravno, dvostruka je to greška: izbori su za PRH, pa pobogu, dajte tu zastavu države čijega predsjednika biramo, ali, ako se odmaknemo od te proklete lijeve zaglupljenosti koja u svakom nacionalnom simbolu vidi ugrozu svog malograđanskog kozmopolitizma koji se ionako ne zna snaći na frankfurtskom aerodromu, a kamoli u današnjem svijetu, ipak ostaj pitanje: što je Bruketi u glavi da mu niti jednoga trenutak na pamet ne pada kopirati bilo koju predsjedničku kampanju zapadnoga svijeta, pa ako ne već kroz stijegove, a ono digitalno razvuči crven-bijel-plavi i kockice da se vidi da je i Ivo – Hrvatska!
Ne, ne radi se tu o tome da je itko nacionalno insuficijentan, ne daj Bože. Puno je jednostavnij razlog: intelektualna je tu insuficijencija. Ne, nije riječ čak ni o kreativnoj, ne ćete se moći na to vaditi! Riječ je o jednostavnom nedostatku pameti: samo glupan može Ivi Josipoviću pripraviti u noći prvog izbornog kruga stožer bez i jednog jedinog simbola hrvatske državnosti!
Ali, to sad nije post festum dociranje o efemeralijama ove kampanje: ne, tu se dobijao taj centar, tu, u animaciji upravo tog malog građanina koji uz Žuju voli kockice, i, nije mu ni za zamjeriti: voli čovjek svoju državu, patriot je, zovite ga kako hoćete, recimo Hrvat, pa bira hrvatskoga predsjednika.
A, nažalost, marketinški geniji misle da se predsjednik države bira simbolima Pride-kružnog toka. Nemam ništa protiv sveopće ljubavi, ali kad je koloristički labirint simbol Pravoga puta, onda se put po tom labirintu može lako dogoditi stranputica. Lako je meni sada biti general poslije bitke? Zakaj nisam ja… A tko veli da nisam? I tko kaže da ponešto nije i usvojeno. Ali, na dio toga nisam imao utjecaja, a za dio se nije imalo sluha.
I, tu smo gdje jesmo.
Da sumiram: opušteni Ivo Josipović, vjerujući da ima 80% popularnosti, olako je pomislio da je dovoljno skupiti za kampanju novac (odatle Tamara O.), dati Bruketi da tu kampanju konceptualizira i osmisli, uključiti Skoku kao hommage Milanu, poslušati prijetlja Ninu i druge (o, kako su Ivu Josipovića koštali savjeti njegovih prijatelja!) i preuzeti dio Gabrićevog stožera za koji ni sam Nikica nije kriv, i onda će sve ostalo biti stvar rutine: neka kampanja mora biti, odradit ćemo je rutinski, i kako je to ionako samo nužno formalno zlo, stvar ćemo privesti kraju i vidimo se u veljači.
Ispalo je da su dečki i cura s druge strane tu pobjedu malo više željeli, da nisu imali Milanovića ali su imali Karamarka, da Milijana Brkića SDP nema iako se ne bi moglo kazati da manjka pokoji Vaso, i ne baveći se razmišljanjma hoće li uspjeh Ive Josipovića umanjiti šanse Zorana Milanovića, Tomislav Karamarko je nakon Stjepana Mesića do Pantovčaka doveo i Kolindu Grabar Kitarović.
Pametujem?
Da? Jer je 1% razlika koja je mogla otići i na drugu stranu?
Odlična su mi mnoga tumačenja, naročito ovaj trend pozivanja profesora i PR stručnjaka – nisam sarkastičan, zaista je tome tako, iako PR-ovci tu prodaju prije sebe budućim klijentima, no što meritorno govore o samoj stvari, jer, po logici njihove kompetentnosti (ta, oni su uz političare, pa znaju) mogli bismo uskoro pozivati i vozače automobila koji kudikamo više znaju, što je veća kilometraža – ali pate od jednoga manjka: to su objašnjenja liječnika pacijentu koji ima triper. Ne, latinski nazivi tu ništa ne objašnjavaju. Tu je nužno, ali i dovoljno, kazati: klonite se kurvi! To je onda valjana dijagnoza, jer je i savjet za ubuduće
Ne. Nije.
Nije, jer je 50 000 glasova, Bandićevih glasova, u Zagrebu bilo manje na Josipovićevom kontu.
A za to nije kriv Bero, kako se odmah tražilo, kukavički, odovornost i odgovornoga iz ustiju zajapurenih partijaca u samoj izbornoj noći: okrenite se prema šefu, on zna tko je kriv.
Jesam li, raspravimo i mene, ciničan ako govorim o uhićenju Bandića tek u kontekstu predizbornog timinga?
Nisam. Upišite studij filozofije, ne treba političke znanosti, naučite kad se desio diskontinuitet moralnog i političkog, kad se zbio razdvoj svrhe i sredstva, i prestanite za ovaj svijet kriviti mene: ja samo govorim kako u ovakvom svijetu dobiti a kako izgubiti izbore.
Ionako tema nisam ja, a i da jesam, svijet mogu lako promijeniti: već od 33 eura, Germanwings, Pleso – Tegel. Govorim dakle ne o sebi, niti u svoj govor upisujem tu ciničnu perspektivu, nego konstatiram da su je već drugi upisali: uhićenjem Bandića par mjeseci pred izbore, kao onomad i Sanadera.
I tu je i početak i kraj. I interpretacije i ovih izbora.
Toliko sam od njih umoran, da neću odgovarati ni na komentare. Uostalom, ne znam ima li potrebe za njima. Zanimljiva su mi vaša mišljenja, slušam ih 25 godina u emisiji, na blogu, ovdje na Faceu, i ne može mi se prigovoriti da vas ignoriram, da se oglušujem o njih, ali, znate, jednom kap prelije čašu: sada me više ništa ne zanima, jer ja znam kako se zbilo i zašto se zbilo. Bijah tamo.
Odlična su mi mnoga tumačenja, naročito ovaj trend pozivanja profesora i PR stručnjaka – nisam sarkastičan, zaista je tome tako, iako PR-ovci tu prodaju prije sebe budućim klijentima, no što meritorno govore o samoj stvari, jer, po logici njihove kompetentnosti (ta, oni su uz političare, pa znaju) mogli bismo uskoro pozivati i vozače automobila koji kudikamo više znaju, što je veća kilometraža – ali pate od jednoga manjka: to su objašnjenja liječnika pacijentu koji ima triper.
Ne, latinski nazivi tu ništa ne objašnjavaju. Tu je nužno, ali i dovoljno, kazati: klonite se kurvi!
To je onda valjana dijagnoza, jer je i savjet za ubuduće.
(Opaska uredništva: komentar kolege Bolkovića namjerno nismo dali na lekturu već ga prenosimo onako kako ga je objavio na svojem FB zidu).
Ivo Josipović: ”Gospođa Grabar Kitarović brani jedan propali sustav”
Piše: Danica Ramljak
Postovana gospođo Danice Ramljak,
šaljem Vam odgovore na 11. javno postavljenih pitanja. Slažem se s Vama, javnim postavljanjem pitanja i javnim odgovorima nastala je moderna demokracija. Demokracija je suprotnost stanju u kojem se građani boje postavljati neugodna pitanja političarima zbog mogućeg javnog linča, političke osvete i kazne. Demokracija je stanje u kojem političari ne mogu ni sanjati da ih politička moć štiti od obaveze odgovora na javno postavljena pitanja o važnim temama. Demokracija je stanje suprotno političkoj propagandi u kojoj se poruke šalju samo u jednom smjeru i mjere snagom decibela, minutama oglasa ili oduševljenim povicima istomišljenika. U demokraciji su javna pitanja upućena kandidatu i javnosti.
Zbog toga mi je Vaša forma jednako važna kao i sadržaj. Pitanja o odnosima SAD-a i Hrvatske su doista važna pitanja. Pitanja koje ste postavili (zašto podržavam suradnju u regiji, što sam učinio za Hrvate u BiH, nafta u Jadranu, Lex Perković) su glavna pitanja mojih političkih konkurenata. I Vaše “bonus” pitanje što mislim o Vladi Zorana Milanovića je njihovo bonus pitanje. Gospođa Grabar Kitarović i šef HDZ-a gospodin Karamarko postavljaju ih svaki dan. Vjerojatno misle da su jako teška. Vidjet ćemo za koga.
Dao sam ozbiljnu ocjenu dviju vlada s kojima sam surađivao, onu gospođe Kosor i onu gospodina Milanovića. Obje su imale i uspjehe i neuspjehe. Ušli smo u Europsku uniju, dijelom uveli red u državu. Za to zaslužuju priznanje koje im nitko neće moći oduzeti. Na ekonomskom planu ni jedna ni druga vlada nisu provele ključne strukturne reforme. Za to zaslužuju kritiku kao i sve vlade u zadnjih dvadeset godina. Može li jasnije? Uostalom, Google, suprotno spinu koji koriste oponenti, daje podatke o desecima medijskih nastupa na kojima sam kritizirao Vladu, a i ona mene
BONUS PITANJE: Zašto izbjegavate dati ocjenu rada Vlade Zorana Milanovića iako od Vas to traži gospođa Kitarović?
Moje je životno pravilo da najprije treba riješiti pitanja za koje suparnici misle da su najteža. Zato ću Vam odmah odgovoriti na ovo, kako kažete, “bonus pitanje”.
Prvo. Dao sam ozbiljnu ocjenu dviju vlada s kojima sam surađivao, onu gospođe Kosor i onu gospodina Milanovića. Obje su imale i uspjehe i neuspjehe. Ušli smo u Europsku uniju, dijelom uveli red u državu. Za to zaslužuju priznanje koje im nitko neće moći oduzeti. Na ekonomskom planu ni jedna ni druga vlada nisu provele ključne strukturne reforme. Za to zaslužuju kritiku kao i sve vlade u zadnjih dvadeset godina. Može li jasnije? Uostalom, Google, suprotno spinu koji koriste oponenti, daje podatke o desecima medijskih nastupa na kojima sam kritizirao Vladu, a i ona mene.
Drugo. Zašto gospođa Grabar Kitarović misli da samo ona ima pravo postavljati pitanja, a ne davati odgovore? Zašto i nju ne bismo pitali za ocjenu rada Vlade u kojoj je gospođa Grabar Kitarović bila ministrica vanjskih poslova, u vladi Ive Sanadera? Istina je, na sučeljavanju Media Servisa, rekla je kako je to naša najuspješnija vlada. Ali, što je stvarnost, gdje je objektivnost? Da citiram govor uz presudu sutkinje Ivane Čalić u predmetu protiv visokih dužnosnika HDZ-a i same stranke – stranke u čijem je predsjedništvu i u čijoj je vladi bila i gospođa Grabar Kitarović.
“Ipak, sud je jasno rekao da je odgovornost u slučaju Fimi-Media ležala na puno više osoba iz HDZ-a, od onih petero koji su osuđeni. Treba reći da sustav koji je pogodovao počinjenju ovih kaznenih djela nije samo pet fizičkih osoba. Omogućili su ga svi oni pojedinci koji su za to barem znali, a na neki način su u tome i sudjelovali. Oni koji su spuštali glavu, oni koji su je okretali od problema, oni koji su zatvarali oči, i oni koji su šutjeli o tome. Svi su oni prešutno podupirali ovakav način funkcioniranja sustava te time pridonijeli njegovoj održivosti. Na opisani način, koji je doveo do kaznenog postupka protiv HDZ-a, stavljen je na stup srama i onaj dio članstva koji s počinjenjem kaznenih djela nema nikakve veze.”
Pristojno sam mjesecima slušao uvredljive govore, ali to ne znači da ne pamtim i ne vidim što su drugi radili u Zagrebu, ili u Washingtonu. Smatram da mnogi ljudi to također vide. Predlažem protukandidatima da se okrenemo pitanjima o budućnosti, jer su ta pitanja puno važnija i puno teža od demagoških.
Zašto gospođa Grabar Kitarović misli da samo ona ima pravo postavljati pitanja, a ne davati odgovore? Zašto i nju ne bismo pitali za ocjenu rada Vlade u kojoj je gospođa Grabar Kitarović bila ministrica vanjskih poslova, u vladi Ive Sanadera? Istina je, na sučeljavanju Media Servisa, rekla je kako je to naša najuspješnija vlada. Ali, što je stvarnost, gdje je objektivnost?
Stvarno je životno pitanje kako provesti strukturne reforme koje se odgađaju punih 20 godina? Kako? Lupati šakom o stol? Vikati da ćete sazvati sjednicu vlade koju zapravo po ustavu ne možete sazvati? Govoriti, kao što kaže gospođa Grabar Kitarović, da nemamo ustavnu krizu, pa nisu potrebne ustavne reforme? Kakva površnost i neznanje! Država nam je u strukturnoj blokadi već dvadeset godina. Treba pročitati pismo bivšeg premijera Nikice Valentića predsjedniku Tuđmanu davne 1995. O čemu on govori? O nejasnim ovlastima institucija.
Na sve to još dolazi katastrofalna administrativna organizacija zemlje. Stvorena je da se mogu dobivati izbori, a ne da bi zemlja i ekonomija mogle funkcionirati. Imamo 577 načelnika, gradonačelnika i župana. Hrvatska ima najveći broj plaćenih političara na broj stanovnika u Europi. Želim tome konačno stati na kraj. Gospođa Grabar Kitarović i gospodin Karamarko brane taj propali sustav, jer u njemu plaću prima većina članova HDZ-a. Jedino oni u Europi tvrde da ne treba stvarati moćne regije. To je prava istina. Ali, ovo je trenutak u kome ne kanim popustiti niti HDZ-u, niti bilo kojoj drugoj antireformskoj stranci u ovoj zemlji, zato što to čine samo iz neznanja, ili iz interesa. Vratimo se na bitno.
HDZ je održao press konferenciju na temu Ustavnih promjena i gospodarskog rasta. Opet su pokazali da ne žele, ne mogu i ne znaju provesti nikakve promjene. Posebno ne žele promjene teritorijalnog ustroja države. Dohvatili su se i primjera Poljske. Poljska ekonomija je danas zvijezda europske unije. Zašto? Poljaci su učinili upravo ono što HDZ nikako ne želi. Predsjednik HDZ-a je izričito, nekoliko puta izjavio da 21 županija mora ostati. Poljska je uspjela u svojim reformama jer je broj regija (voivodship) smanjila s 49 na 16.
Poljska je u vremenu od samo dvije godine donijela novi Ustav koji je postavio potpuno nove političke temelje zemlje, provela administrativnu reformu i lansirala vladin program ekonomskih reformi. Ekonomski program koji je provediv samo unutar nove strukture države. Ne znaju da postoji posebna grana ekonomije “constitutional economics” (http://www.nobelprize.org/nobel_prizes/economic-sciences/laureates/1986/press.html) Osnivač je James McGill Buchanan koji je dobio Nobela zbog objašnjenja veze između “ugovornih i ustavnih temelja i ekonomskog i političkog odlučivanja”.
Stvarno je životno pitanje kako provesti strukturne reforme koje se odgađaju punih 20 godina? Kako? Lupati šakom o stol? Vikati da ćete sazvati sjednicu vlade koju zapravo po ustavu ne možete sazvati? Govoriti, kao što kaže gospođa Grabar Kitarović, da nemamo ustavnu krizu, pa nisu potrebne ustavne reforme? Kakva površnost i neznanje! Država nam je u strukturnoj blokadi već dvadeset godina. Treba pročitati pismo bivšeg premijera Nikice Valentića predsjedniku Tuđmanu davne 1995. O čemu on govori? O nejasnim ovlastima institucija
Dojam je u javnosti i Vaši kritičari ističu da ste se u svom mandatu prečesto sastajali s čelnicima država u regiji, a premalo s liderima zemalja EU, SAD i ostatka svijeta. Kako to komentirate i zašto Vam je regija fokus?
Kažete da volite konkretne odgovore i konkretne rezultate. I ja to poštujem. U proteklih pet godina naš je državni cilj broj jedan bio ulazak u Europsku uniju. Ostvarili smo taj cilj. Hrvatska je punopravna članica EU. Kako smo do toga došli? Kroz vrlo dobru suradnju s premijerkom Kosor i odličnu suradnju s Odborom gospođe Pusić, današnjom ministricom, i surađujući s velikim brojem zastupnica i zastupnika u Hrvatskom saboru. Bio je to općenacionalni i svestranački cilj. Ustav kaže da je predsjednik Republike sukreator i suprovoditelj vanjske politike. Tijekom tog razdoblja susreo sam se s desecima europskih ministara, premijera, kraljica i kraljeva. Uvjerili smo ih da je Hrvatska europska zemlja koja je ispunila tražene uvjete.
Evo krenut ću od netipičnog državnika, dva puta sam razgovarao s Papom Benediktom XVI. Tri puta sam susreo Papu Franju. Posebno je bio važan susret s predsjednikom Obamom. Susreo sam gospođu Merkel nekoliko puta, doveo je u Dubrovnik. Susreo sam premijera Ujedinjenog Kraljevstva Camerona, predsjednika Češke Klausa, Slovačke Gašparovića, Njemačke Gaucka. S predsjednikom Francuske Hollandom otvorio sam Festival hrvatske kulture u Parizu. Susreo sam, kad je još bio potrepdsjednik, predsjednika Kine Xi Jinpinga, zatim japanskog princa i princezu Akishino, i nekoliko okrunjenih glava zapadne Europe, uključujući britansku kraljicu Elizabetu II.
Drugi važan cilj bio je vanjska politika Hrvatske kao europske države u regiji Jugoistočne Europe. Koji je drugi rezultat? Očigledno poboljšanje odnosa u regiji. To nije isključivo moja ocjena. To je ocjena, gospođo Ramljak, i Vaše druge domovine SAD-a. Zašto sam se borio za taj cilj? Prvo, to je pitanje sigurnosti. Kaže se da više vrijedi dobar susjed, nego najviši zid kojim se ogradimo. Želim da sa svim našim susjedima imamo dobre odnose. To nam jamči mir i stabilnost. Mi smo danas ekonomski snažniji od svojih susjeda, članica smo NATO saveza. Nema naznaka da bi nas netko napao, ali ako mislite da naša sigurnost nije na iskušenjima, onda se varate. Pogledajte druge vrste ugroza: terorizam, trgovina oružjem, drogom, trgovina bijelim robljem, organizirani kriminal.
Na sve još dolazi katastrofalna administrativna organizacija zemlje. Stvorena je da se mogu dobivati izbori, a ne da bi zemlja i ekonomija mogle funkcionirati. Imamo 577 načelnika, gradonačelnika i župana. Hrvatska ima najveći broj plaćenih političara na broj stanovnika u Europi. Želim tome konačno stati na kraj. Gospođa Grabar Kitarović i gospodin Karamarko brane taj propali sustav, jer u njemu plaću prima većina članova HDZ-a. Jedino oni u Europi tvrde da ne treba stvarati moćne regije. To je prava istina
A pored svih tih ugroza, upravo zato jer smo dobro surađivali sa susjedima, Hrvatska je ovih pet godina moga mandata bila sigurna zemlja. Ta sigurnost je vrijednost koja nam omogućava i turističku sezonu i suradnju i gospodarske uspjehe. Sigurno nam je susjedstvo važno i radi gospodarskih interesa. Naše vodeće kompanije ostvarile su milijardu eura investicija u regionalne ekonomije. Sve je više ulagača iz Hrvatske u susjedne zemlje. Sve je veći naš ekonomski interes u tome području i nakon toga bi netko da se ne bavimo regijom. Pa taj netko je neodgovaran.
I konačno, imamo ratne traume. I njih treba razriješiti. Najvažnije pitanje koje imamo za riješiti sa susjedima u političkom i moralnom smislu su nestali. I u tome smo otvorili procese suradnje sa Srbijom. Naš je interes riješiti pitanje mirovina, izbjeglica, obnove objekata, bivše savezne imovine, otetog blaga za vrijeme rata iz Hrvatske. Ako netko misli da je moguće riješiti pitanja poput odgovornosti za zločine, uključujući rješavanje i pitanja državnih granica, a da ne surađujete sa susjedima, onda taj blago rečeno nema pojma o politici, a posebno ne o vanjskoj politici. Gospođa Grabar Kitarević me kritizira radi regionalne politike, a bila je u kampanji u regiji, u susjedstvu.
Je li regija važna samo kad trebamo uzeti glas Hrvata iz susjednih zemalja? Njezina defanzivna, zapravo preplašena regionalna politika trpi od predrasuda prošlosti i nije prihvatljiva. Hrvatska mora biti predvodnik artikuliranja i kreiranja politike EU prema zemljama u jugoistočnoj Europi. Vodeći političari u Europskoj uniji i u razvijenom svijetu imaju uz obaveze obrane institucija i pravila demokracije prvenstvenu zadaću podržavati kompanije koje stvaraju radna mjesta i nose tehnološki razvoj. Nije im zadaća dizati sebi rejting tako da fantaziraju o neprijateljima politike “tzv. regiona”. Gospođa Merkel je najveći promotor njemačkog gospodarstva, Cameron britanskog. Hvala Vam na pitanju, ja ću i dalje i u drugom mandatu nastaviti europsku politiku. Nastaviti ću voditi i aktivnu hrvatsku regionalnu politiku. Izuzetno su važne za Hrvatsku.
Kako vidite status Hrvata u Bosni i Hercegovini i što ste kao Predsjednik poduzeli da u toj susjednoj zemlji njihov položaj bude zadovoljavajući? Podržavate li reviziju Daytonskog sporazuma u kojem je SAD pod vodstvom predsjednika Clintona odigrao ključnu ulogu?
Predsjednik Clinton je svojom odlučnošću odigrao ključnu ulogu u završetku rata na području bivše Jugoslavije. Ne samo na temi stanja u BiH. Hrvati u Bosni i Hercegovini su konstitutivan narod. To je neupitna činjenica o kojoj svi koji danas žele dobrobit toj državi moraju voditi računa. Jednako je nužno učiniti još napora kako bi se taj konstitutivni status do kraja realizirao. Protekli izbori otvorili su prostor za napredak. Hrvati u BiH su izabrali svog stvarnog predstavnika u Predsjedništvu BiH i time započeli proces aktivnog i ravnopravnog sudjelovanja u vlasti susjedne nam države.
Hrvatska je ovih pet godina moga mandata bila sigurna zemlja. Ta sigurnost je vrijednost koja nam omogućava i turističku sezonu i suradnju i gospodarske uspjehe. Sigurno nam je susjedstvo važno i radi gospodarskih interesa. Naše vodeće kompanije ostvarile su milijardu eura investicija u regionalne ekonomije. Sve je više ulagača iz Hrvatske u susjedne zemlje. Sve je veći naš ekonomski interes u tome području i nakon toga bi netko da se ne bavimo regijom. Pa taj netko je neodgovaran
Stoga dajem i davat ću i dalje punu podršku nastojanjima bosanskohercegovačkih Hrvata da osiguraju istinsku jednakopravnost s druga dva konstitutivna naroda: kroz dijalog, međusobno razumijevanje i kompromis. Što sam kao predsjednik poduzeo za Hrvate u BiH? Zanimaju Vas konkretni rezultati? Možda je bolje da citiram člana predsjedništva BiH Dragana Čovića kako on vidi rezultate moje suradnje i rada na podršci Hrvatima u BiH.
“Predsjednik Josipović i ja smo imali dobru suradnju i prijateljstvo jer u zadnje tri četiri godine mislim da je predsjednik Josipović posjetio BiH od Brčkog, Orašja, Tuzle, pa do Mostara više puta.” Čini li Vam se gospodin Čović dovoljno kredibilnim za ovu ocjenu, a sadržaj odgovora dovoljno konkretnim? Ili će sada gospodin Dragan Čović član predsjedništva HDZ-a BiH doživjeti isto što ste i Vi proteklih dana, osudu i napade za nedomoljublje?
Što ste kao Predsjednik RH poduzeli da međunarodna zajednica nađe kvalitetno dugoročno rješenje za BiH i koji je rezultat?
Višekratno sam isticao da Dayton nije savršen sporazum, no tim sporazumom zaustavljen je rat. Danas o tome treba li ga mijenjati, moraju odlučiti narodi u BiH, uvijek uzimajući u obzir bi li promjena bila daljnji put stabilizaciji ili ne. Bosna i Hercegovina mora se istinski okrenuti prema svojoj europskoj perspektivi koja je danas njihova realna i jedina šansa. Šansa za koju sam se osobno zalagao i koja je danas prihvaćena kao najbolja opcija za BiH i u Europskoj uniji.
U svim svojim razgovorima nastojao sam pobliže pojasniti situaciju u BiH i akterima međunarodne politike koji su, iz ovih ili onih razloga, skloni na stvari gledati pojednostavljeno. Smatrao sam, a i danas si uzimam za pravo da, kao predsjednik države, koja je vitalno zainteresirana za stabilnost i prosperitet svojih susjeda, kao i za dobrobit hrvatskog naroda u BiH, potičem promišljanja o mogućim rješenjima i inovativnom pristupu rješenju problema u BiH. Eto, sada i Europska unija zagovara novi, fleksibilniji pristup prema BiH i iskreno se nadam da će BiH iskoristiti ovu priliku na dobrobit svih svojih naroda i građana. No, moram ponovo istaknuti da se međunarodna zajednica, pa ni Europska unija, neće miješati ni arbitrirati u unutarnjim procesima BiH. To je nešto o čemu moraju odlučiti narodi BiH.
Ulazak Hrvatske u EU otvorio je novu etapu u hrvatsko-američkim odnosima i otvorio velike mogućnosti. Gospodarski odnosi EU i SAD-a najveći su na svijetu, a trenutni pregovori o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu omogućit će uklanjanje trgovinskih barijera i olakšavanje ulaganja između EU-a i SAD-a. Uz rast i stvaranje novih radnih mjesta, to će nadamo se imati i pozitivan učinak i na hrvatsko gospodarstvo
Koliko ste Vi i Vaši suradnici i na koji način aktivno radili da se ojačaju hrvatsko-američki odnosi, posebice na polju gospodarstva, zaštite okoliša, znanosti i tehnologije?
Hrvatsko-američki odnosi su odlični, prijateljski i partnerski. To službeno i neslužbeno ističu predstavnici američke i hrvatske državne politike. To je nastavak politike koju vodimo već godinama. Prilikom svih mojih susreta s najvišim američkim dužnosnicima, od predsjednika Obame, do potpredsjednika Bidena i bivše državne tajnice Hillary Clinton, potvrđena je visoka razina razumijevanja i podrške u bilateralnim pitanjima kao i zajednička potpora regionalnoj politici koju sam vodio, posebno prema BiH. Jedan od glavnih pokretača bilateralnih hrvatsko-američkih odnosa je vojno-obrambena suradnja koja je karakterizirana kao saveznička i na bilateralnoj razini i u okviru NATO-a.
Po pitanju gospodarstva, Hrvatska i SAD imaju niz potencijalnih područja za jačanje gospodarskih veza, i na tome sigurno treba puno raditi. Nadamo se da će otvaranjem energetskih projekata u RH ta suradnja ojačati. Ulazak Hrvatske u EU otvorio je novu etapu u hrvatsko-američkim odnosima i otvorio velike mogućnosti. Gospodarski odnosi EU i SAD-a najveći su na svijetu, a trenutni pregovori o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu omogućit će uklanjanje trgovinskih barijera i olakšavanje ulaganja između EU-a i SAD-a. Uz rast i stvaranje novih radnih mjesta, to će nadamo se imati i pozitivan učinak i na hrvatsko gospodarstvo.
Tradicionalno je dobra suradnja između SAD-a i Hrvatske na području znanstvene razmjene, i kroz projekte razmjena znanja u području tehnologija. Tu, međutim, postoji veliki prostor za napredak. Nove tehnologije nezadrživo prodiru u naš prostor, posebno preko naših znanstvenika koji su uspješni i ugledni u svijetu znanosti, obrazovanja i tehnologije u SAD-u. Njihov doprinos unapređenju hrvatske znanosti i tehnologije je nemjerljiv, pa ga i kao čovjek iz obrazovanja i znanosti, svesrdno podržavam
Što je konkretni rezultat Vaše nedavne posjete SAD-u, susreta s potpredsjednikom SAD-a Bidenom u Washingtonu?
Vrlo konkretno? Koja je poruka potpredsjednika SAD-a Josepha Bidena prije deset dana na Energetskom i ekonomskom Vijeću Atlanskog vijeća u Istanbulu?
“Hrvatska je među zemljama koje imaju potencijal postati regionalni energetski centar. Uvjet je da pametno investira odmah, uz pomoć novca iz Europske unije, te da radi u suradnji sa svojim susjedima”, to je Bidenova poruka. Ona je između ostalog rezultat mog posljednjeg posjeta SAD-u u svibnju ove godine. Razgovori koje sam tamo vodio bili su prvenstveno posvećeni energetici i energetskim projektima. Prenio sam američkim sugovornicima da je Hrvatska stabilna zemlja, otvorena za strane investitore, u kojoj vrijede europska pravila i načela poslovanja.
Hrvatsku sam predstavio kao zemlju s jedinstvenim geo-političkim položajem koja može biti jedno od važnijih energetskih čvorišta u Europi. Ukrajinska kriza potvrdila je potrebu jačanja energetske sigurnosti u Europi, a značaj Hrvatske u tom kontekstu sve je veći, a to prepoznaju naši i europski i američki partneri. Sve veća američka potpora hrvatskim energetskim projektima, poput završetka LNG terminala na otoku Krku, kao i dolazak kancelarke Merkel ove godine u Dubrovnik, kamo je stigla na moj poziv, pokazuje kako se Hrvatsku doživljava kao pouzdanog i važnog partnera i da može igrati značajnu ulogu u energetskoj sigurnosti i diversifikaciji opskrbe energentima.
Plin je čišća opcija. Koliki su i kakvi energetski potencijali, kakva su nalazišta odgovorit će struka. Ali ne radi se samo o Jadranu, nafti i plinu. Isto vrijedi i za zaštitu tla u Slavoniji i Lici, čistoću zraka u velikim gradovima i bistrinu velikih vodnih resursa posvuda u Hrvatskoj. Zato su nam potrebne održive transportne, turističke i poljoprivredne strategije u Hrvatskoj. Strategije za koje postoje sredstva i investitori
Od ostalih tema koje bi Vas mogle zanimati, s potpredsjednikom Bidenom razgovarao sam i o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i o ukidanju viznog režima za hrvatske građane. Oba su pitanja prioritetna za poboljšanje i jačanje gospodarskih veza Hrvatske i SAD-a, i na tome treba još raditi.
Svakako treba napomenuti da je logičan nastavak ovog susreta bio i moj susret s predsjednikom Obamom u Varšavi. I tom smo prilikom vodili vrlo konkretne razgovore o energetskoj budućnosti Hrvatske. Neposredna posljedica – LNG terminal na otoku Krku, prepoznat je kao jedan od prioriteta EU politike, dobivena su sredstva od oko 5 milijuna eura za pripremu projekta.
Zašto ste nakon razgovora s bivšim potpredsjednik SAD Al Gorom promijenili svoje stavove prema eksploataciji nafte i plina u Jadranu? Jeste li ekonomske interese stavili ispred političke suradnje s Orahom i gospođom Mirelom Holy?
Više puta sam govorio i pisao o novoj ekonomiji, energetici i ekologiji. Objavio sam članke u Financial Timesu, u Wall Street Journalu, Business New Europe, dao sam izjave za vodeće televizijske poslovne mreže u SAD-u nakon razgovora s Al Gorom. Imao sam govor na konferenciji FT-ja u Londonu, naglasak je uvijek na ekonomiji i energetici, budućnosti – nezamislivoj bez novih, sigurnih i čistih tehnologija. Primjena tih tehnologija imperativ je i kad se radi o istraživanjima energetskih zaliha u Jadranu. Od toga nećemo odustati i nećemo raditi kompromise. Nema većeg gospodarskog interesa od očuvanja zdravog okoliša, čistog mora, ekološki prihvatljivih tehnologija. Dolaze u obzir samo resursi i tehnologije kojima će se zaštiti Jadran naš veliki prirodni i ekonomski resurs.
Plin je čišća opcija. Koliki su i kakvi energetski potencijali, kakva su nalazišta odgovorit će struka. Ali ne radi se samo o Jadranu, nafti i plinu. Isto vrijedi i za zaštitu tla u Slavoniji i Lici, čistoću zraka u velikim gradovima i bistrinu velikih vodnih resursa posvuda u Hrvatskoj. Zato su nam potrebne održive transportne, turističke i poljoprivredne strategije u Hrvatskoj. Strategije za koje postoje sredstva i investitori. S Al Gorom sam prvenstveno razgovarao o klimatskim promjenama i ugrozama koje prijete stanovništvu u svim dijelovima zemaljske kugle. Mislim da su protekli mjeseci sve u Hrvatskoj mogli uvjeriti da smo svi izloženi posljedicama klimatskih promjena, kao što su poplave ili orkanski vjetrovi i oluje koje su rušile sve pred sobom.
Jesmo li pokvarili odnose s Njemačkom zbog “Lex Perković”? Na žalost, to su bile politikantske teze, a bojim se i nade nekih ljudi iz opozicije. Te su se teze ponavljale sve do dolaska gospođe Anglele Merkel kao moje gošće u Dubrovnik. Konkretna podrška koju smo kao zemlja dobili više je nego jasan odgovor na prvo pitanje. Nikakvog kvarenja odnosa nije bilo
Priroda, u kojoj smo očito svojim djelovanjem poremetili ravnotežu, pokazala je svu silinu razorne snage što nam nalaže da se vratimo razumnoj eksploataciji resursa i njihovom korištenju. S gospođom Holy i strankom ORAH našao sam sličnosti u programskoj orijentaciji jer smatram da je razumna i uzima u obzir sve elemente o kojima treba voditi računa kad se planira naš budući razvoj. Održivi razvoj nije svrstavanje iza interesa kapitala ili interesa tzv. ”zelene agende“, nego razvoj koji uzima u obzir potrebe cijelog spektra interesa. U komunikaciji sam s Al Gorom koji nije samo ikona zelene politike i održivog razvoja, nego i jedan od najutjecajnijih ljudi u svijetu u segmentu gospodarstva. Nadam se da ćemo u 2015. imati prilike vidjeti u Hrvatskoj što znači ta nova strategija.
I na kraju principijelno pitanje Vama kao znanstvenici. Kako se definira dogmatizam? Zašto bi promjena stavova u informiranije, modernije, progresivnije i bolje bio problem? To je osnovni princip kritičkog mišljenja u znanosti. Problem su ljudi koji nazaduju u mišljenju, koji ne prihvaćaju inovacije u znanosti i u politici.
Mnogo je kritika na rad naše diplomacije. Što ste kao Predsjednik poduzeli da u diplomaciju odu kompetentni diplomati koji će adekvatno predstavljati Hrvatsku u svijetu?
Hrvatska je diplomacija stasala zajedno s hrvatskom državom. Naša je diplomacija, zajedno s predstavnicima države ugradila i uložila svoj stručni potencijal u realizaciju svih vanjskopolitičkih ciljeva koje smo postavili na samom početku, za međunarodno priznanje granica nove države, uspostave mira, sve do realizacije članstva u NATO-u i u Europskoj uniji. Vanjska politika je svakoj državi test ozbiljnosti i državotvornosti i traži da iziđemo izvan standarda koji su vrijedili zadnjih nekoliko desetljeća – kada se razgovaralo / i još se razgovara / samo u diplomatskim predstavništvima. Dolazi do dramatičnih promjena u konstrukciji odnosa u Europi i svijetu.
Hrvatska vanjska politika i ljudi koji sudjeluju u njenoj realizaciji morat će se prilagoditi upravo novim globalnim sigurnosnim, ekonomskim i energetskim odnosima. Hrvatska diplomacija morat će služiti prije svega promociji ekonomskih i sigurnosnih interesa zemlje. Ne radi se više samo o odnosu s vodećim međunarodnim organizacijama poput UN-a ili njihovim agencijama. Odnosi s vodećim globalnim medijima, vodećim globalnim sveučilištima, globalnim tehnološkim kompanijama postaju gotovo jednako važni kao i odnosi s državama i međunarodnim institucijama.
Vodili ste u inozemstvo nekoliko gospodarskih delegacija. Koje zemlje ste posjetili i koji je konkretan rezultat a ne samo politička obećanja?
U tom bih kontekstu istaknuo tri državna posjeta: Azerbajdžanu u ožujku 2012. (uz uzvratni posjet predsjednika Aliyeva 2013.), Kataru u studenom 2012. i Turkmenistanu u travnju 2014., jer sve tri države imaju golem gospodarski potencijal kad je riječ o investicijama i o trgovini. Sva tri posjeta ocjenjujem vrlo uspješnima – pokrenuli smo strateške razgovore o energetskoj suradnji i konkretnim projektima, potaknuli smo i probudili interes druge strane da surađuje s nama, potpisali smo krovne sporazume, poput onih o gospodarskoj suradnji i/ili o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, koji će omogućiti hrvatskim poduzetnicima da bolje i uspješnije posluju na tim tržištima.
Što se tiče strateških projekata o kojima smo razgovarali, uključujući tu i LNG terminal na Krku, posebno u vrijeme mojeg posjeta SAD-u, jasno je da su nastojanja dala rezultate. To je potvrđeno i tijekom razgovora s europskim i američkim saveznicima, da se Republiku Hrvatsku sve ozbiljnije promatra kao buduće novo europsko energetsko čvorište, jednim dijelom i zahvaljujući inicijativama koje sam pokretao i u tim državama. I ne samo to, neke od tvrtki koje sam vodio u te zemlje zaključile su vrlo unosne poslove, posebice na području vojne industrije, brodogradnje i prehrambene industrije.
Sigurnosna politika i međunarodna borba protiv terorizma važno je područje za SAD i za Hrvatsku. Neugodno pitanje koje se s pravom ističe je pitanje je li Lex Perkovic poremetio inače tradicionalno dobre hrvatsko-njemačke odnose i na koji način ste Vi doprinijeli da se ti odnosi poprave?
Pitali ste me zapravo više pitanja u jednom. Idemo ponovo s onim što je najvažnije, bez okolišanja. Jesmo li pokvarili odnose s Njemačkom zbog “Lex Perković”? Na žalost, to su bile politikantske teze, a bojim se i nade nekih ljudi iz opozicije. Te su se teze ponavljale sve do dolaska gospođe Anglele Merkel kao moje gošće u Dubrovnik. Konkretna podrška koju smo kao zemlja dobili više je nego jasan odgovor na prvo pitanje. Nikakvog kvarenja odnosa nije bilo.
Drugo, kakav je moj stav u svemu tome? Mogu Vam samo reći da Google nije moj neprijatelj i ne brine me što sam govorio na bilo koju temu uključujući i ovu. Umjesto da prepričavam pogledajte moj stav izrečen 17.09.2013. objavljen u “Večernjem listu” (http://www.vecernji.hr/lex-perkovic/josipovic-lex-perkovic-mora-se-sto-prije-promijeniti-614668).
Terorizam je treća tema. Sve je veća prijetnja svjetskom miru, destabilizaciji velikih regija u svijetu, ali i sigurnosti velikom broju država i njihovim građanima. Uvijek mislimo da su krize daleko, da teroristi prijete samo nekima, nama ne. Danas svjedočimo više nego ikad da ta teza ne stoji. Ugrožen je svatko, vi i ja, vaš i moj susjed, moj i vaš grad, moja i vaša država. Bitno je da je svijet, posebno onaj slobodnih demokracija, u potpunosti uvidio svu tragičnu prijetnju terorizma koji ne bira sredstva niti metode kojima će se obračunati s neistomišljenicima i ideološkim protivnicima.
Obračun s terorizmom ne smije se pretvoriti u obračun s ljudskim pravima ili demokracijom. Hrvatska se pridružila i doprinosi radu koalicije u svim oblicima u skladu sa svojim realnim mogućnostima. Surađujemo s članovima koalicije u okviru EU i sa SAD-om koje su na čelu koalicije. Suradnja protiv terorizma samo je dio plodne i obimne suradnje i partnerstva koje tradicionalno imamo sa SAD-om
Obračun s terorizmom ne smije se pretvoriti u obračun s ljudskim pravima ili demokracijom. Hrvatska se pridružila i doprinosi radu koalicije u svim oblicima u skladu sa svojim realnim mogućnostima. Surađujemo s članovima koalicije u okviru EU i sa SAD-om koje su na čelu koalicije. Suradnja protiv terorizma samo je dio plodne i obimne suradnje i partnerstva koje tradicionalno imamo sa SAD-om. Što se tiče ”LEX Perković“, želim istaknuti da smatram kako je danas to pravosudno pitanje. Svojevremeno je možda bilo nepotrebnih poteza u ”slučaja Perković“, o čemu sam se tada javno izjasnio.
Hrvatska je na samom europskom dnu po ulaganju u obrazovanje, znanost i tehnologiju, a SAD je vodeća sila upravo u tim područjima. Zašto ništa ne učimo od prijateljske zemlje i od naše snažne dijaspore?
Od dvadeset vodećih sveučilišta u svijetu petnaest je iz SAD-a. Vjerojatno znate da sam nekoliko puta bio gost-predavač na dva vodeća svjetska sveučilišta, na Harvardu i na Yaleu. Držao sam nekoliko predavanja i dobro se upoznao s njihovim pristupom. Temeljem i toga iskustva svoj sam opsežan i precizan prijedlog promjena u obrazovanju iznio u tekstu u ”Jutarnjem listu” (http://www.jutarnji.hr/ivo-josipovic-za-jutarnji–bolonju-treba-revidirati–kao-i-odnos-trzista-rada-prema-prvostupnicima-/1223574/).
Dobro mi je poznata formula američkog veličanstvenog uspjeha. I Vi je znate, ospođo Ramljak. U nekim elementima ona je prenosiva i ponovljiva. U mnogočemu nije, jer se radi o ogromnoj privlačnoj snazi, ponekad i neizmjernom bogatstvu tih sveučilišta. Zbog toga europska kontinentalna sveučilišta tako dramatično gube utakmicu s Amerikom. Nama nedostaje obrazovanje usmjereno na rješavanje problema, tzv. “problem solving” pristup. Druga je tema integrirani pristup učenju na primjerima. Takozvani “case building”. Glavna prednost anglosaksonskog obrazovanja, nasuprot kontinentalnoj Humboltovskoj tradiciji, je u te dvije teme koje bi rado vidio bolje razvijene u Hrvatskoj, ali jednako nedostaju cijeloj Europi.
I na kraju, zahvaljujem Vam na ovome razgovoru.
(Prenosimo s Facebook profila Danice Ramljak).
Frljićeva samopromocija
Pogledao sam predstavu ”Hrvatsko glumište” HNK Ivana pl. Zajca Olivera Frljića i Marina Blaževića i moram reći da me jako, ali baš jako razočarala. Umjetnički.
Nisam od onih koji imaju previše predrasuda i prihvatio bih kritiku pa i kad je neopravdana kad bi to Gesamtkunstwerk nudio – ali on ga ne nudi. A niti ovo može biti taj Gesamtkunstwerk jer je riječ o gotovo skorojevićarenju.
Riječ je o predstavi koja je, to se ne dade sakriti, sklepana na brzaka. Nedostaje joj daha, onog umjetničkog erosa koji bi mogao iznijeti i kritiku i svjetonazorski novum ili pak kakav oblik umjetničke inovacije
Vrijeđanje kršćanskih simbola – da, ima ga. Ima vrlo mnogo nategnutih i jeftinih slika. Tekstualno – apsolutna nula.
Ima tu, naravno, i nekih jačih slika i poruka, ali ono što me najviše razočaralo jest, barem kako ja shvaćam umjetnost, izostanak istinske umjetnosti i umjetničke ekspresije. Nema je…
Predstava je u dramskoj i umjetničkoj artikulaciji ostala nepovezana, smušena, nedorečena i impotentna. Ništa u njoj nije suvislo povezano osim napadne želje za provokacijom.
Dobro, ako ćemo provokaciju podvesti pod umjetnost tada to netko treba tako i nazvati. Ja to nisam spreman tako shvatiti niti mi pada na pamet to tako prihvatiti.
Riječ je o predstavi koja je, to se ne dade sakriti, sklepana na brzaka. Nedostaje joj daha, onog umjetničkog erosa koji bi mogao iznijeti i kritiku i svjetonazorski novum ili pak kakav oblik umjetničke inovacije.
Ono što redatelj želi jest da se priča o njemu i njegovim akcijama, da je stalno u središtu pozornosti. To nazovimo svojim imenom: riječ je o političkom ili politikantskom marketingu
Ovako ostalo je sve na nekoj nesuvisloj provokativnoj i blasfemnoj matrici koja ne bi bila dostojna ni trećerazrednog kazališta.
Kad nakon predstave ne znaš što bi o njoj mislio, to je dovoljno da je ignoriraš. A mislim da ovakve uratke naprosto treba ignorirati…
Ono što redatelj želi jest da se priča o njemu i njegovim akcijama, da je stalno u središtu pozornosti. To nazovimo svojim imenom: riječ je o političkom ili politikantskom marketingu.
U spomenutoj predstavi umjetnost je izgubila bitku s tim i takvim marketingom. O tome se radi…
(Komentar Antona Šuljića je objavljen na Facebook zidu riječkog urednika i teologa Zorana Grozdanova).
Hitler u Josića i Dumičić
Smatram da nigdje, pa ni u podrumu zgrade, ni na fasadi, niti na fakultetu, ne treba ružno govoriti o obitelji, tvrtki u kojoj radiš, tako ni o fakultetu na kojemu studiraš.
Navedene riječi, prema citatu u novinama, izrekla je profesorica zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ksenija Dumičić. Takva bi izjava bila na svom mjestu, štoviše i odgojno korisna, da je uvažena članica hrvatske akademske zajednice njima htjela reći ono što svako dobro odgojeno dijete zna – da ni o kome na bilo kojem zidu nije lijepo ispisivati vulgarne psovke poput one koju je na internetskom fejsbučkom zidu Ekonomskog fakulteta nepoznat netko, skriven iza izmišljenog imena, napisao na račun gospođa zaposlenih u referadi te ustanove.
Međutim, profesorica Dumičić te je riječi izrekla nakon što je stegovno povjerenstvo Ekonomskog fakulteta, kojem je ona predsjednica, izreklo drakonske kazne i višemjesečne suspenzije za tri studentice koje su se na istom zidu, bez psovki i prilično bezazleno, požalile na loš rad referade svog fakulteta.
Da, riječi profesorice Dumičić doista su vrlo odgojne. Njima se odgaja novi naraštaj onih koji se nikada neće usprotiviti svom šefu, pa ni onda kada firmu očigledno vodi u propast, a profesiju, ma koja ona bila, izvrgava ruglu. Iz takve škole profesorice Dumičić izaći će novi partijski aparatčici koji nikada neće javno kritizirati predsjednika svoje stranke i nesposobni ministri koji će povlađivati svom još nesposobnijem premijeru
Dakle, izjava sveučilišne profesorice Dumičić ima upravo ono značenje koje čovjeku prvo i padne na pamet nakon što je pročita. U toj izjavi ružan govor je svaki prigovor i svaka kritika ako je izrečena na račun obitelji u kojoj si odrastao, tvrtke u kojoj radiš ili fakulteta na kojemu studiraš.
Takva izjava ima svoj logičan nastavak: ne treba kritizirati nijednu zajednicu ili organizaciju kojoj pripadaš, ni onu koju si sam odabrao, ni onu kojoj bez svoje vlastite volje i zasluge pripadaš, poput obitelji u kojoj si rođen ili naroda kojem po tom rođenju pripadaš i države u kojoj stanuješ.
Takvo razmišljanje ugrađeno je u same temelje neuspješnosti i naše države i našeg društva. Da, riječi profesorice Dumičić doista su vrlo odgojne. Njima se odgaja novi naraštaj onih koji se nikada neće usprotiviti svom šefu, pa ni onda kada firmu očigledno vodi u propast, a profesiju, ma koja ona bila, izvrgava ruglu. Iz takve škole profesorice Dumičić izaći će novi partijski aparatčici koji nikada neće javno kritizirati predsjednika svoje stranke i nesposobni ministri koji će povlađivati svom još nesposobnijem premijeru.
Na takvom stavu, koji bez straha i srama zastupa i promiče profesorica Dumičić, izgrađeno je novo jednoumlje hrvatskog društva. Zapravo, u tom jednoumlju nema ničeg novog; to je isto ono jednoumlje koje je vladalo u jednopartijskom sistemu bivše države predvođene jednim, svetim i nepogrešivim Savezom komunista. Jedina je novost koju vidimo u 25. godini demokracije u tomu što tih partijskih jednoumlja imamo više. I to ne samo dva.
Nakon što je u najveće dvije hrvatske političke stranke postalo sasvim prihvatljivo i uobičajeno izbacivati svakog tko se usudi svom partijskom vrhu nešto prigovoriti, taj primjer slijede i strančice. Ne bismo sad trošili vrijeme i prostor podsjećajući na konkretne slučajeve.
Profesorica Dumičić svojom izjavom i disciplinskim postupkom sve to odobrava, potvrđuje i utvrđuje. Svaka takva kritika i prigovor za nju je ružan govor koji treba sankcionirati.
Milostiva je doista ta profesorica Dumičić i njen mali prijeki sud u kojem, kako sama voli istaknuti, uz tri profesora sjede, eto, i dva studenta. U takvom sistemu čak i lijepo odgojenom čovjeku lako s jezika ili ispod prstiju klizne i poneka psovka. Sve u svemu, skandal i svinjarija
Uz sve to, o kaznama za tri studentice, kaznama koje će morati pasti na nekoj višoj instanci ili sudu ako u ovoj zemlji ima još imalo pravde, profesorica govori da su blage i da su prestupnice mogle proći i mnogo gore, na primjer, biti smjesta izbačene s fakulteta. Blažena demokracija! Pa da!
Nekada se ne samo studente nego i učenike gimnazija izbacivalo iz škole zbog bilo kakvog bunta prema velikom svevladajućem režimu države i prema malim režimima unutar svake ustanove koji su onaj veliki predstavljali. O, da, vrijedi se sjetiti da se nekada ljude zbog sličnih prestupa i tuklo!
Milostiva je doista ta profesorica Dumičić i njen mali prijeki sud u kojem, kako sama voli istaknuti, uz tri profesora sjede, eto, i dva studenta. U takvom sistemu čak i lijepo odgojenom čovjeku lako s jezika ili ispod prstiju klizne i poneka psovka. Sve u svemu, skandal i svinjarija.
Ako nama novinarima zbog ovakvog pisanja mislite predbaciti licemjerje, bit ćete, nažalost, u pravu. Naša razvikana sedma sila, kontrolor društva i pojava u njemu, odavno je već otupljena neodupiranjem istim tim pojavama u našoj profesiji i u medijskim kućama u kojima radimo.
Nekada je zakonom bilo strogo zabranjeno ružno govoriti, kako bi to blago i majčinski kvalificirala profesorica Dumičić, o jednom velikom vođi. Člancima o tajnosti i zaštiti ugleda poslodavca, koji su upisani u gotovo svaki ugovor o radu, danas je svaki šefić zaštićen od bilo kakve kritike i bunta. One narodne poslovice o ruci koja te hrani, grani na kojoj sjediš, zdjele iz koje jedeš i gnijezdu iz koje si se ispilio danas su pretvorene u zakon. Šuti, klimaj i radi.
Svi su oni u tom pamfletu klasičnim fašističkim i nacističkim rječnikom nazvani “parazitima na hrvatskom nacionalnom biću”, iz čega slijedi i fašistički logičan zaključak: “Svi umreženi koji 20 godina ruše hrvatsku državnost moraju otići da bi hrvatska djeca ostala u Hrvatskoj”. Autori tog teksta, koje predstavlja stožeraški predsjednik Tomislav Josić, hrvatskoj su javnosti, na političkoj sceni i u najvišim državnim institucijama, a o Crkvi da i ne govorimo, prihvatljivi
A nadali smo se boljem. Upravo s tom nadom i vjerom da će u novom, demokratskom i slobodnom društvu biti drugačije mnogi su i izginuli ili žrtvovali svoje zdravlje. Ali ne i oni koji u njihovo ime danas galame na cestama i trgovima.
Profesorica Dumičić govori o bespogovornoj lojalnosti prema obitelji, tvrtki i fakultetu, dok stožeraši i šatoraši govore o narodu, domovini i samom gospodinu Bogu, jednom jedinom u kojeg treba vjerovati, jednom jedinom, čijim se imenom služe kao pečatom na svojim optužnicama, presudama i potjernicama.
Jedna takva sramna potjernica već mjesecima stoji napisana i izvješena, potpisana “S vjerom u Boga i hrvatski narod”, na internetskom zidu Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Kao i sve prave potjernice, tako i ova počinje nizom imena. Njih 26. Na čelu je ime aktualnog hrvatskog predsjednika, malo dalje je i premijer. Popis političara, isključivo oporbenih, prošaran je imenima hrvatskih novinara, književnika, glumaca i aktivista, a valjda zbog dojma ubačen je i Savo Štrbac.
Potom je naveden i niz udruga na čije se članove odnosi optužujući “dokument”, sve redom zastrašujućih imena poput Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku, Centra za mirovne studije u Zagrebu i Vukovaru, Građanskog odbora za ljudska prava ili Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta, čija je voditeljica na popisu odmah iza predsjednika države.
Svi su oni u tom pamfletu klasičnim fašističkim i nacističkim rječnikom nazvani “parazitima na hrvatskom nacionalnom biću”, iz čega slijedi i fašistički logičan zaključak:
“Svi umreženi koji 20 godina ruše hrvatsku državnost moraju otići da bi hrvatska djeca ostala u Hrvatskoj.”
Autori tog teksta, koje predstavlja stožeraški predsjednik Tomislav Josić, hrvatskoj su javnosti, na političkoj sceni i u najvišim državnim institucijama, a o Crkvi da i ne govorimo, prihvatljivi, štoviše, na mnogim mjestima i poželjni sugovornici i partneri kao prava mjera hrvatstva. U tom kontekstu mali sramotni prijeki sud profesorice Dumičić samo je jedna od logičnih nuspojava.
(Prenosimo iz Večernjeg lista)
Protiv dilera mržnje
Ja ne mrzim – na tako imenovanom Facebook profilu podrške Bojanu Glavaševiću, kreiranom neposredno nakon njegova nedjeljnog intervjua HTV-u, roje se tisuće lajkova i pohvala. Mladi pomoćnik ministra branitelja postao je točka okupljanja svih koji se “zalažu za toleranciju, dijalog i konstruktivnu budućnost”. Lice Hrvatske koja ne mrzi. A i tata bi se imao razloga ponositi.
Sin legendarnog Siniše Glavaševića ima sve predispozicije da ga braniteljska populacija smatra svojim. Otac heroj Domovinskog rata, smaknut na Ovčari. Glas koji je u najtežim danima bio spona između Vukovara i ostatka Hrvatske. Mladi Glavašević puno poštovanje zaslužuje i načinom na koji se nosio sa svojom obiteljskom tragedijom. Izrastao je u obrazovanog i u akademskim krugovima cijenjenog mladog čovjeka.
Bojan Glavašević ipak ima jednu opaku, fatalnu falinku. Koju mu njegovi kritičari ne mogu oprostiti i koja je glavni razlog njihovih bjesova. Zbog koje su ga proglasili neprijateljem i četnikom. On, naime, ne mrzi. Premda bi imao mnogo razloga za to. Pred kamerama jednostavno kaže: “I ja sam žrtva rata… znam odakle dolazi moja bol”. No iz toga ne slijedi osvetnički poriv, nego empatija prema svakom ratnom stradalniku
Djeluje otvoreno, iskreno i toplo. Iako je u posljednjih mjesec dana izvrgnut strašnoj difamaciji i hajci, iako mu braniteljski prosvjedi pripisuju monstruoznu namjeru o izjednačavanju Domovinskog rata i velikosrpske agresije, nazivaju ga četnikom i traže njegovu smjenu, on svejedno veli: “Ljudi koji prosvjeduju, zaslužuju svačije poštovanje”.
Učinit će sve, tvrdi, da im pomogne. Navodi sve što je uradio i što do kraja mandata još kani napraviti. Nepravedno ga napadaju, ali ako će im biti lakše, neka se, kaže, iskale.
Bojan Glavašević ipak ima jednu opaku, fatalnu falinku. Koju mu njegovi kritičari ne mogu oprostiti i koja je glavni razlog njihovih bjesova. Zbog koje su ga proglasili neprijateljem i četnikom. On, naime, ne mrzi. Premda bi imao mnogo razloga za to. Pred kamerama jednostavno kaže: “I ja sam žrtva rata… znam odakle dolazi moja bol”. No iz toga ne slijedi osvetnički poriv, nego empatija prema svakom ratnom stradalniku.
S javnošću je podijelio svoju priču o tome kako se oslobodio mržnje. To na neki način smatra i svojom obavezom prema ocu. Njegov bi ga tata, objašnjava, sigurno želio vidjeti sretnoga, a “nije sretan onaj tko živi u mržnji”. Nije lako, teško je, ali “svatko može naći put koji će ga odvesti dalje od mržnje”.Mnogi u Hrvatskoj – gledamo i ovih dana – taj put nisu uspjeli pronaći. Upravo suprotno, javno se overdoziraju netolerancijom, omrazama i pizmom.
Na žalost, mnogo je u Hrvatskoj onih koji se hrane mržnjom i gonjeni su negativnim emocijama. Zato se dvadeset godina po okončanju rata ponovno ovdje stvara ratno ozračje. Opet se maršira u vojnim uniformama i prijeti oružanim obračunima. Bojan Glavašević pledira da se prestanu voditi davno završeni ratovi, usto ratovi u kojima je Hrvatska pobijedila. Da, Hrvatska je pobijedila u ratu protiv velikosrpske agresije.
Na žalost, mnogo je u Hrvatskoj onih koji se hrane mržnjom i gonjeni su negativnim emocijama. Zato se dvadeset godina po okončanju rata ponovno ovdje stvara ratno ozračje. Opet se maršira u vojnim uniformama i prijeti oružanim obračunima. Bojan Glavašević pledira da se prestanu voditi davno završeni ratovi, usto ratovi u kojima je Hrvatska pobijedila. Da, Hrvatska je pobijedila u ratu protiv velikosrpske agresije
Ali, ovdje više nije riječ o tom ratu. U tom se pogledu mladi pomoćnik ministra branitelja jako vara. Više se ne radi o ratu protiv vanjske agresije. Ovdje se danas pokušava zametnuti rat protiv takozvanih unutarnjih neprijatelja. Danima već gledamo transparent pod kojim se prosvjed branitelja u Savskoj odvija: “1991. protiv JNA, 2014. protiv Jugoslavena”. Protiv Jugoslavena? U kojoj su ih to mišjoj rupi prosvjednici uspjeli pronaći!
Potpuno blesavu i bezobraznu optužbu da aktualna vlast izjednačava Domovinski rat s velikosrpskom agresijom zajedničkim snagama rabe kolovođe braniteljske pobune i šef HDZ-a Tomislav Karamarko. Lokalne mu uzdanice – nove snage HDZ-a? – prizivaju Bljesak i Oluju. Protiv koga bi se ta nova Oluja vodila? Nema više srpske pobune ni okupacije Knina. “Protiv koga bi se vodila?! Pa, protiv nas, hrvatskih građana, Hrvat na Hrvata”, komentira mi ovih dana jedan zagrebački taksist.
Srbi u Hrvatskoj objektivno više ne mogu predstavljati problem. Od mogućnosti da funkcioniraju kao remetilački faktor ni kamen na kamenu nije ostao. Hrvatska je danas jedna od etnički najhomogenijih država. Na braniteljsku populaciju iz državnog se budžeta izdvaja oko šest milijardi kuna.
Ali, legije onih koji bez neprijatelja ne mogu funkcionirati ubrzano traže nove kandidate za tu ulogu. Zato se Bojana Glavaševića, sina heroja Domovinskog rata i čovjeka koji je sve svoje snage stavio u službu branitelja, odjednom naziva četnikom. Cijela se aktualna vlast, kao i njeno biračko tijelo, sumnjiče kao nedomoljubni, izdajnički i antihrvatski. Ukupna se drugačije misleća Hrvatska proglašava neprijateljskom.
Nema za naciju važnijeg pitanja od onog hoće li je voditi snage kojima je mržnja jedino pogonsko gorivo ili oni kojima Hrvatska nije država divlje i razarajuće mržnje, nego – upravo suprotno – uređeni prostor civiliziranosti, pristojnosti i demokratskih sloboda
Iz takve perspektive zaista se protekli Domovinski rat može smatrati nezavršenim, kako neki glasovi iz braniteljskih redova uporno tvrde. Nezavršen im je zato jer je devedesetih napad Beograda na Hrvatsku onemogućio unutarhrvatski obračun. Recentna grozničava potraga za unutarnjim neprijateljem implicira da je velikosrpska agresija spasila Hrvatsku od građanskog rata. Da je nije bilo, Hrvati bi se tukli između sebe.
Kao što se sada, kad vanjske ugroze više nema, otvara unutarhrvatska fronta. Samo se iz tih, zbog povijesnih okolnosti neostvarenih namjera, Domovinski rat može smatrati nezatvorenim i nezaključenim. Odnosno, aktualni se događaji, koji dijele naciju i njene dijelove maksimalno, na posve izmišljenim temama nepodnošljivo antagoniziraju, vide kao nastavak proteklog rata.
Nastup Bojana Glavaševića i ohrabrujuća podrška koja ga prati znak su da za Hrvatsku ipak ima nade. Dileri mržnje vrlo su moćni, ali ni graditelji društva tolerancije i uvažavanja različitosti nisu slabi. To je danas glavna razdjelnica Hrvatske. Koja dolazi prije svjetonazorskih i političkih razlika, prije razvrstavanja na ljevicu i desnicu.
Nema za naciju važnijeg pitanja od onog hoće li je voditi snage kojima je mržnja jedino pogonsko gorivo ili oni kojima Hrvatska nije država divlje i razarajuće mržnje, nego – upravo suprotno – uređeni prostor civiliziranosti, pristojnosti i demokratskih sloboda.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Zaboravljeni prijatelji
Grad, svi znamo, nisu zgrade, grad čine ljudi. Živa su to bića, golemi organizmi, neka vrsta biocenoze, jedinstvene zajednice raznih oblika života, poput recimo koraljnog grebena. Ljudski greben, to bi bila najkraća definicija grada.
Zato gradovima dajemo ljudske osobine, pa su neki upravo stari dosadni namćori, a neki mladi, rauzdani i divlji: neki arogantni, neki neposredni i srdačni, jedni teške naravi, opasni, rabijatni, izbrijani i tetovirani, drugi fini, kulturni, obrazovani i načitani, ima ih i što su samo lijepi, a isprazni, a ima bogami i ružnih, a punih duha.
Neki se stoga međusobno ne podnose, pa se gledaju kao pas i mačka, a neki opet održavaju prijateljske odnose, uspostavljene – baš kao među ljudima – zajedničkim interesima i sličnim sudbinama.
Kako pak gradovi, baš kao i ljudi, prijatelje traže među sebi sličnima, tako je – osim ukrajinske Odese, engleskog Dovera, norveškog Trondheima i još petnaestak gradova, među kojima i čileansku Antofagastu, talijansku Anconu, njemački Charlottenburg ili češku Ostravu – radnički, južnjački sunčan, ali slavni herojski Split imao za prijatelje i nekadašnje susjede, radničko slovensko Velenje, južnjački makedonski Štip, sunčani bosanskohercegovački Mostar, slavno crnogorsko Cetinje i herojski srpski Kragujevac
Nekad, prije nego što nas je Facebook zabio u kuće, dok su ljudi dakle prijatelje stjecali na dječjim igralištima, u školi, na poslu ili u susjedstvu, i gradovi su sklapali prijateljstva. Novim naraštajima ta je stvar posve nepoznata, pa ljudi na Mertojaku, recimo, pojma nemaju zašto se zapravo njihove ulice zovu Doverska, Odeska ili ona treća, komplicirana, Tronh… Trom… da, Trondheimska.
Ta tri grada bila su, malo tko danas uopće zna, gradovi-prijatelji Splita. Bio je to, naime, blesav, simpatičan običaj u ono vrijeme, da se poglavarstva dva grada dogovore i potpišu povelju o prijateljstvu, pa onda djeca u školama uče o novom gradu prijatelju i odlaze tamo na izlete, umjetnici organiziraju izložbe, a ako novi prijatelj ima i kakav nogometni klub, još bolje.
Kako pak gradovi, baš kao i ljudi, prijatelje traže među sebi sličnima, tako je – osim ukrajinske Odese, engleskog Dovera, norveškog Trondheima i još petnaestak gradova, među kojima i čileansku Antofagastu, talijansku Anconu, njemački Charlottenburg ili češku Ostravu – radnički, južnjački sunčan, ali slavni herojski Split imao za prijatelje i nekadašnje susjede, radničko slovensko Velenje, južnjački makedonski Štip, sunčani bosanskohercegovački Mostar, slavno crnogorsko Cetinje i herojski srpski Kragujevac.
Gradovi su, rekoh, kao ljudi, pa kako se i ljudi posvađaju ili im se jednostavno raziđu životni putevi, tako je i s gradovima. Norveški Trondheim, recimo, prvi je grad s kojim se Split, još daleke 1957., potpisao povelju o prijateljstvu, a s engleskim Doverom sprijateljio se samo godinu dana kasnije.
Reklo bi se, Split, Dover i Trondheim su prijatelji iz vrtića. U međuvremenu, znate već kako to ide, svaki je otišao svojim putem, pa kad splitska djeca danas pitaju tko je taj Trondheim s one plave pločice na neboderu, Split ga se i ne sjeća. A teško da bi ga danas i prepoznao.
Split je svoj ”friendship request“, bolno očekivano, poslao u Kinu, u Hangzhou, glavni grad pokrajine Zhejiang. Na Fejsu, naime, Hangzhou izgleda kao tipičan propulzivni, bogati i razmetni kineski metropolis: do jučer neugledni sivi gradić od par milijuna stanovnika, u posljednjih je petnaestak godina doživio ekonomsku eksploziju, utrostručio svoj brutto proizvod i izrastao u bogatog industrijskog diva od osam milijuna stanovnika, pa se Splitu, razumljivo, učinio zanimljivim za početak jednog divnog prijateljstva
Mali norveški gradić s neuspješnim amaterskim nogometnim klubićem danas je treći norveški grad, živo sveučilišno središte Sjevera, čiji je nogometni klub, uzgred budi rečeno – Rosenborg se zove, možda ste čuli – u posljednjih dvadeset pet godina osamnaest puta bio norveški prvak, i jedanaest puta igrao Ligu prvaka!
Split je tako u međuvremenu zaboravio prijatelje iz vrtića, zaboravio je i prijatelje iz škole, a bogami i one iz starog susjedstva. Sa Kragujevcem i Cetinjem se posvađao pred rat, pa iako nikad nije poništio te povelje, te gradove nećete naći niti na listi gradova pirjatelja na službenim stranicama Grada Splita.
Slično je, uostalom, jednoga dana digao pozdrav i proleterskom Velenju i siromašnom Štipu. Zbunjeno su ova dva grada pitala zašto im se ne javlja, a uobraženi Split se pravio da ne razumije njihove smiješne jezike.
”Niht feršten, niht feršten… non kapiši”, odgovarao im je Split ispijajući koktele u lounge baru s Anconom i berlinskim Charlottenburgom, jedina dva grada s kojima je do danas prijatelj. Uz, jasno, Mostar, starog ratnog druga s kojim se i danas ponekad nađe na janjetini, pa ogovoraju ono đubre od Kragujevca. I s Ukrajincima i Česima Splitu je bezveze da ga vide, pa kad Odesa i Ostrava dođu na more i zovu starog prijatelja, glumi da su birali pogrešni broj.
– Split vam je odavno odselio – laže im neuvjerljivo.
– On vam je sad u zapadnoj Europi.
Govori i ta stvar – odnos dakle prema starim prijateljima – o gradovima, onako kako govori i o ljudima. Pa govore nešto o gradovima i njihova nova prijateljstva, kao što je slučaj sa Splitom, koji je ovih dana, čitamo u novinama, nakon punih dvadeset godina našao novog prijatelja, valjda preko Facebooka. Ili tako barem izgleda kad čitamo da su u proteklih nekoliko godina prijateljstvo Splitu nudili, recimo, francuski Marseille, argentinski Rosario i čak dva španjolska grada, Pamplona i Valladolid.
Zaboravljeni naš prijatelj iz vrtića, onaj, kako se zove, Trondheim, za to je vrijeme također prvi put nakon dvadeset godina potpisao povelju o prijateljstvu. Njihov je izbor pak ovaj put bio – palestinski Ramallah. Ništa, samo kažem. Govore te stvari i o ljudima, onako kako govore o gradovima. Ljudi su, naime, živa bića, baš kao i gradovi
Vidjeli valjda ovi južnjački veseljaci Splitov profil – a na Fejsu Split izgleda kao tipičan živi i razigrani mediteranski grad – pa im se učinilo zanimljivim poslati mu ”friendship request“. Split ih, međutim, sve stavio na ”ignore“. Otkantao je uz prigušenu psovku i irski Bushehr, i iranski Cork. Dobro – irski, iranski, ista stvar.
Umjesto, njih, Split je svoj ”friendship request“, bolno očekivano, poslao u Kinu, u Hangzhou, glavni grad pokrajine Zhejiang. Na Fejsu, naime, Hangzhou izgleda kao tipičan propulzivni, bogati i razmetni kineski metropolis: do jučer neugledni sivi gradić od par milijuna stanovnika, u posljednjih je petnaestak godina doživio ekonomsku eksploziju, utrostručio svoj brutto proizvod i izrastao u bogatog industrijskog diva od osam milijuna stanovnika, pa se Splitu, razumljivo, učinio zanimljivim za početak jednog divnog prijateljstva.
Točno dakle onako kako je u posljednje vrijeme običaj za vjenčane i krizmane kumove u društvu tražiti boljestojeće kandidate – kakvog pomorca, poduzetnika ili županijskog pročelnika – tako je i Split, pored radničkog Marseillesa, južnjačke Pamplone, sunčanog Rosarija, slavnog Bushehra i herojskog Corka, izabrao bogati kineski Hangzhou.
Kinezi, shvatili ste, neće doći praznih ruku, uložit će nekoliko milijardi različitih novaca u Split, a imaju bogami slične interese i ukuse: pored neviđenih prirodnih ljepota i historijskih znamenitosti, glavna turistička atrakcija Huangzhoua ipak je Tianducheng, bizarni umjetni grad izgrađen kao groteskna replika Pariza, sa stotinu metara visokom kopijom Eiffelovog tornja.
Zaboravljeni naš prijatelj iz vrtića, onaj, kako se zove, Trondheim, za to je vrijeme također prvi put nakon dvadeset godina potpisao povelju o prijateljstvu. Njihov je izbor pak ovaj put bio – palestinski Ramallah.
Ništa, samo kažem. Govore te stvari i o ljudima, onako kako govore o gradovima. Ljudi su, naime, živa bića, baš kao i gradovi.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
- « Previous Page
- 1
- …
- 6
- 7
- 8
- 9
- 10
- 11
- Next Page »