U komentaru ”Papa i tajne holokausta“ novinara i publiciste Drage Pilsela (prenijetom 16. veljače 2014. godine iz tjednika Express na portal Autograf.hr) mogao se pročitati i ulomak iz razgovora pape Franje s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorkom, vođenim 2010. dok je Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskup Buenos Airesa (naravno i kardinal), a koji se može i kod nas pročitati u obliku knjige (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74). [Read more…]
Fra Luka i njegova Bosna (4)
Oprostili smo se od fra Luke Markešića, rođenog u Rami 23. prosinca 1937., u mjestu Proslap kraj Prozora. Krsno ime bilo mu je Mirko. Najveći dio života proveo je u Sarajevu, u kojem je i umro, u četvrtak, 7. kolovoza 2014. Njegova subraća ispunila su mu želju da bude ukopan u mjestu svoga življenja, u Sarajevu, na gradskome višekonfesionalnom groblju Bare, u grobnici bosanskih franjevaca. Bilo je to u utorak, 12. kolovoza.
U posljednjem nastavku feljtona nastavljam navoditi tek samo neke od ”bosanskohercegovačkih tema” kojima se fra Luka bavio u svojim knjigama i člancima.
Pismo papi Franji i treći entitet
Međutim, ono što je mnoge u Crkvi i u HDZ-ovski usmjerenoj politici ”diglo na noge”, bilo je fra Lukino pismo papi Franji od 28. ožujka 2014. godine (http://hnv.ba/2014/03/pismo-papi-franji/) koje je on, kako navodi u razgovoru za portal www.klix.ba, napisao jer je smatrao da je dodjela Večernjakovog pečatnjaka papi Franji ”manipulacija koja u sebi ima negativan cilj (…) pokrivanje zla, koje je činila, i nastavlja na neki način da čini u svojoj politici HDZBiH”.
Ističući u ovome razgovoru da je on fratar i da je za njega papa, posebno papa Franjo, ”osoba s kojom se ne smije manipulirati, kojega treba iskreno prihvatiti” (…) jer se pokazao kao čovjek ”koji voli istinu, koji voli dobro”, a što je ”izraženo na različite načine u njegovom životu i čiji se životni program sastojao upravo u tome da se ne pokriva zlo, već da se otkriva dobro, da se ljudi potiču na dobro”, pa je stoga samoga Papu bilo potrebno upozoriti na manipulacije ovakvim ”počastima”, a koje je bilo moguće učiniti isključivo uz suradnju ili pak uz nagovor iz crkvenih krugova
Ističući u ovome razgovoru da je on fratar i da je za njega papa, posebno papa Franjo, ”osoba s kojom se ne smije manipulirati, kojega treba iskreno prihvatiti” (…) jer se pokazao kao čovjek ”koji voli istinu, koji voli dobro”, a što je ”izraženo na različite načine u njegovom životu i čiji se životni program sastojao upravo u tome ‘da se ne pokriva zlo, već da se otkriva dobro, da se ljudi potiču na dobro”, pa je stoga samoga Papu bilo potrebno upozoriti na manipulacije ovakvim ”počastima”, a koje je bilo moguće učiniti isključivo uz suradnju ili pak uz nagovor iz crkvenih krugova.
Prema fra Lukinim riječima, politika traženja trećeg entiteta ili ekskluzivnoga hrvatskog teritorija unutar Federacije BiH je zapravo ”nastavak one politike koja je imala u sebi zlu ideju o podjeli BiH”. Pa bi slijedom toga politika trećega entiteta bila ”politika uništenja BiH kao jedne cjelovite zemlje”, odnosno podjela BiH na entitete bila bi ”protiv prirode ove zemlje, protiv države BiH”.
U tome smislu tu politiku bi trebalo ostaviti, odnosno umjesto stvaranja trećeg entiteta trebalo bi ići ”s procesom nestajanja entiteta, i jednog i drugog”.
O ”trećem entitetu” progovorio je još ranije u intervjuu ‘Oslobođenju’, 3. srpnja 2011. pod naslovom ”Gdje su sada 325.852 Hrvata?” U odgovoru na pitanje ”Što bi konkretno Hrvati dobili trećim entitetom u BiH?’, fra Luka je iznio svoj stav: ”Što se tiče uopće podjele BiH na entitete, to je posve pogrešna politika, nastala kao posljedica prošlog rata ovdje. Naime, podjela BiH na dva entiteta je protivna geografskoj prirodi i povijesti zemlje, te je takvo uređenje države nefunkcionalno, nepravično i nedemokratično za sve narode i građane”, jer se njime ”provodi diskriminacija te onemogućuje ravnopravnost i zajedništvo naroda i građana BiH, što pogađa posebno Hrvate kao manji konstitutivni narod raspršen na cijelom teritoriju države”.
U svojem opredjeljenju za ili protiv dvo- ili troentitetske podjele BiH fra Luka je bio mišljenja da je troentitetsko uređenje Bosne i Hercegovine ”još gore od dvoentitetskog, koje je također nepravično i nefunkcionalno za Hrvate naseljene različito u cijeloj BiH” i to stoga što bi takvo ustavno uređenje BiH ”većinu Hrvata pretvorilo u nacionalnu manjinu u entitetima drugih dvaju naroda”, što bi ih dovelo ”u izolaciju u samom hrvatskom entitetu, a potom potaknulo iseljavanje i nestanak, što se i sada već događa”, a sve zbog toga što ”niti jedan narod u BiH ne može prihvatiti život neravnopravnosti pod isključivom vlašću ili dominacijom drugoga naroda”.
O Ahdnami
Mnogim njegovim kritičarima i osporavateljima ostalo je sve do danas nejasno zašto je ustrajavao u obilježavanju dana Ahdname. Stoga su i njega i njegovu subraću koji polaze sa stajalištâ iznesenih prije nepuna tri mjeseca u njegovu tekstu ”Aktualnost Ahdname u povijesti i danas” (http://hnv.ba/2014/05/aktualnost-ahdname/) nazivali izdajnicima, daidžama, ljudima koji su pristali živjeti pod okupacijom, itd.
U svojem opredjeljenju za ili protiv dvo- ili troentitetske podjele BiH fra Luka je bio mišljenja da je troentitetsko uređenje Bosne i Hercegovine ”još gore od dvoentitetskog, koje je također nepravično i nefunkcionalno za Hrvate naseljene različito u cijeloj BiH” i to stoga što bi takvo ustavno uređenje BiH ”većinu Hrvata pretvorilo u nacionalnu manjinu u entitetima drugih dvaju naroda”, što bi ih dovelo ”u izolaciju u samom hrvatskom entitetu, a potom potaknulo iseljavanje i nestanak, što se i sada već događa”, a sve zbog toga što ”niti jedan narod u BiH ne može prihvatiti život neravnopravnosti pod isključivom vlašću ili dominacijom drugoga naroda”
Međutim, za fra Luku je Ahdnama ”znak i svjedočanstvo Bosne i Hercegovine – zemlje na raskršću istoga i zapada, sjevera i juga u Evropi”, zemlje u kojoj se susreću ”različite kulture, narodi i religije koji se međusobno prihvaćaju i suprotstavljaju, kao što o toj i takvoj zemlji svjedoče Povelja Kulina Bana i kruna kralja Tvrtaka u srednjovjekovnoj Bosni, Stari most u Mostaru i Most na Drini u Višegradu, džamije i crkve u osmanskom periodu, Muzej i Vijećnicu u austrougarskom periodu, institucije skupštine i univerziteta u jugoslavenskom razdoblju BiH”.
Fra Luka je smatrao da se specifičnost i značenje Ahdname izražava po njezinu ”postanku u situaciji osvajačkog rata, po ponašanju pobjednika i poraženog i po vjerskom razlogu davanja i dobivanja povelje”.
U tome smislu Ahdnamu bi valjalo tumačiti i razumijevati ”kao činjenje dobra pobjednika nad pobijeđenim u ratu”, u kojemu ”dobro postaje vrednije i značajnije negoli u miru”, a što potvrđuje upravo događaj susreta sultana i fratra i davanje i primanje Ahdname, 28. svibnja 1463. na Milodražu.
On to iskazuje na sljedeći način:
Sultan Mehmed II. El-Fatih (1432.–1481.): veliki vladar, čovjek svestrano obrazovan i dobro odgojen u islamskoj vjeri, koji dakle ”kao musliman priznaje kršćanstvo kao religiju knjige po Kuranu”, daje Ahdnamu s izrazito vjerskim motivom i sadržajem o ljudskim pravima, a fratar fra Anđeo Zvizdović (1420.–1498.), duhovnik-franjevac, čovjek širokog obrazovanja i velike hrabrosti, s dubokom vjerom u Boga traži i prima povelju, jer poštuje islam ”po Evanđelju i primjeru svoga učitelja Franje Asiškoga, koji se u svoje vrijeme radi mira između kršćanstva i islama susreo jednako u vrijeme križarskih ratova sa sultanom Melek El-Kamelom u grada Damiettu u Egiptu”.
Fra Luka smatra da se dokument Ahdname, koju franjevački povjesničar Julijan Jelenić naziva Magna charta libertatum, može razumjeti samo u tome kontekstu. Dakle ”sultan je dao Ahdnamu kao vjernik-vladar prema pravilu i duhu islama”, fra Anđeo je ”tražio Ahdnamu kao vjernik-fratar, koji ne bježi iz Bosne, nego ostaje u državi s islamskom vlašću, protivno tadašnjoj općoj praksi politike i vjere u svijetu, izražene u načelu: čija regija, njegova religija – Cuius regio, eius religio”, pa ta povelja ima istodobno ”specifično političko i vjersko značenje”, što se nadaje i iz njezina sadržaja.
Novi Sabor Hrvata BiH
Znao je jako dobro da takav njegov društveni angažman neće naići na odobravanje ni kod njegovih redovničkih poglavara. Međutim, bio je uvjeren da je njegovo društveno angažiranje u danome vremenu i na danome prostoru potrebno i korisno jer je bilo iskreno i usmjereno postizanju općega dobra za sve ljude s kojima je živio u Bosni i Hercegovini koju je smatrao istinskom svojom domovinom. Nije želio biti po strani, želio se uključiti u društvene procese i dati svoj prilog demokratizaciji bosanskohercegovačkoga društva
Ostala mu je neispunjena želja da se ove godine u povodu 20. obljetnice Hrvatskoga narodnog vijeća BiH (1994.-2014.) sazove i održi novi Sabor Hrvata Bosne i Hercegovine koji bi prema njegovu iskazu trebao ”ponovo pokazati također da se ‘slučaj’ Bosne i Hercegovine ne može riješiti samo ekonomskim ili drugim humanitarnim mjerama, kao što po svojoj deklaraciji misli Evropska Unija, na prijedlog predstavnika Hrvatske”, nego da se to može učiniti prije svega ”novim političkim uređenjem, uz druge pomoćne mjere, kojim se BiH priznaje i izgrađuje kao suverena, demokratska i pravedna država u okviru Evropske Unije”, jer će samo tako biti moguće ”postići ravnopravnost, pojedinačno i kolektivno, svih ljudi, nacionalnih manjina i konstitutivnih naroda u BiH.
Sve drugo je velika varka, kojom se pogrešno postupa, gubi vrijeme i duhovno-materijalna dobra, u postizanju toga cilja i ne rješava problem BiH kao više-nacionalno-kulturno-vjerske države.” (više u: http://hnv.ba/2014/03/novi-sabor-hrvata-bih/)
I ovdje ću stati. A ovo je samo djelić od onoga o čemu sam želio govoriti.
Još je mnoštvo drugih društvenih tema o kojima se fra Luka javno i bez sustezanja očitovao bez obzira na kakav će odjek takav njegov stav naići kod političkih i crkvenih ”vladara”. Znao je jako dobro da takav njegov društveni angažman neće naići na odobravanje ni kod njegovih redovničkih poglavara. Međutim, bio je uvjeren da je njegovo društveno angažiranje u danome vremenu i na danome prostoru potrebno i korisno jer je bilo iskreno i usmjereno postizanju općega dobra za sve ljude s kojima je živio u Bosni i Hercegovini koju je smatrao istinskom svojom domovinom. Nije želio biti po strani, želio se uključiti u društvene procese i dati svoj prilog demokratizaciji bosanskohercegovačkoga društva.
Neka, dakle, ovih nekoliko rečenica bude povod i poticaj onima koji se nešto više žele baviti društvenom i političkom mišlju katoličkoga teologa fra Luke Markešića.
(Kraj feljtona)
Zahvlajujemo članu našeg redakcijskog savjeta, profesoru i prijatelju dr. sc. Ivi Markešiću na ovom iznimno važnom svjedočanstvu o velikom bosanskom franjevcu fra Luki Markešiću, naročito jer je feljton napisao nekoliko dana nakon sahrane i u velikoj tuzi zbog gubitka voljenoga rođaka.
Religija u postsocijalizmu
Dvadeseto stoljeće obilježeno je mobilizacijom ateizma u političke svrhe. Poslije Revolucije 1917. u Rusiji je za Lenjina vladalo još ozračje relativne tolerancije prema fenomenu religije jer na nju se gledalo kao na nužan proizvod ugnjetavanja i materijalne prakse proletarijata: kao ‘‘izokrenuta svijest o svijetu“ religija će naprosto iščeznuti pred znanstvenom obaviještenošću i uklanjanjem uzroka njezina nastajanja.
Kasnije je, pod utjecajem dogmatske interpretacije Marxovih i Lenjinovih tekstova, Staljin otpočeo žestokim represijama protiv religije. Štoviše, Sovjetski Savez i njegove satelitske države učinili su antiteizam temeljem vlastite ideologije, a represivne su prakse (uznemiravanja, društvene degradacije, hapšenja) varirale u intenzitetu, ovisno o zemlji u kojoj su se provodile.
Nakon razlaza Tita sa staljinizmom 1948. u socijalističkoj je Jugoslaviji politička vlast uglavnom bila manje isključiva u odnosu na religiju nego u drugim socijalističkim i komunističkim zemljama. Premda je, dakako, preuzeo glavninu crkvene imovine većinskih kršćanskih Crkava (Katoličke i Pravoslavne), socijalistički režim vodio je pomirljiviju politiku prema religijskim praksama, prepuštajući ih privatnoj sferi.
Možda upravo zbog represija i društvenoga marginaliziranja što su ih, posebice u prvoj fazi socijalizma, doživljavali pojedini istaknuti svećenici i vjernici te možda upravo zahvaljujući činjenici da religiji nije omogućen pristup u prostor javnoga života i obrazovanja, pridržan za marksističku indoktrinaciju, Crkve su se u socijalističkoj Jugoslaviji, zapravo, pred jasno definiranim ‘‘neprijateljem“ učvršćivale u kvaliteti. Priznati se javno vjernikom nije bio tek izraz pripadnosti religijskoj tradiciji, nego osobni izbor i čin svjedočenja vjere
Ateisti iz javnoga kulturnog života kritički su se obrušavali na negativne aspekte iz povijesti Katoličke crkve kao institucije (Križarski ratovi, Inkvizicija, razdoblje korumpiranih i moralno dekadentnih papa iz obitelji Borgia), no rijetko izrijekom posve negirali mogućnost vjere kao takve ili se izjašnjavali kao antikršćani.
Možda upravo zbog represija i društvenoga marginaliziranja što su ih, posebice u prvoj fazi socijalizma, doživljavali pojedini istaknuti svećenici i vjernici te možda upravo zahvaljujući činjenici da religiji nije omogućen pristup u prostor javnoga života i obrazovanja, pridržan za marksističku indoktrinaciju, Crkve su se u socijalističkoj Jugoslaviji, zapravo, pred jasno definiranim ‘‘neprijateljem“ učvršćivale u kvaliteti. Priznati se javno vjernikom nije bio tek izraz pripadnosti religijskoj tradiciji, nego osobni izbor i čin svjedočenja vjere. Katolička crkva se pokazala dovoljno zrelom da prihvati i provodi smjernice Drugoga vatikanskog koncila, a pojedini obrazovani svećenici otvorenima za dijalog sa svijetom.
Što se zapravo dogodilo simboličkim činom rušenja Berlinskog zida 1989, odnosno propašću komunističke ideje i pokušaja njezinoga političkog ostvarenja? Dalekosežnost toga golemoga povijesnog loma tek počinjemo naslućivati: nestanak socijalističko-komunističkoga poretka s političke scene nije značio tek propast jednoga totalitarnog sustava, nego i gubitak ravnoteže na kojoj je, za tzv. Hladnoga rata, počivao cjelokupan svjetski poredak. Gubitkom uzajamnih izazova i korekcija među moćnim društvenim ideologijama, komunističkom i liberalnom, s vremenom sve su se više očitovali njihovi stvarni nedostaci. Socijalizam je bio krivi lijek, ali je bolest što ju je prouzročio liberalni kapitalizam i koja se počela širiti diljem svijeta bila i jest itekako prava.
Nudeći svijetu ostvarenje ljudskoga posvemašnjega razotuđenja i socijalizam kao tehniku toga ostvarenja, komunizam je čovjeka nastojao lišiti prava na individualne slobode i raspolaganje privatnim kapitalom te se, naposljetku, i uz mnoga dobra rješenja socijalne politike, pokazao nesposobnim nositi s tržišnom konkurencijom. Liberalni model uređenja svijeta potkopavao je socijalizam svojim prestižnim gospodarskim potencijalom, a očekivanja ljudi u postsocijalizmu iznevjerio upravo onim čime ih je bio privlačio: deklaracijama o slobodnom društvu, zauzimanjem za individualne slobode, slobodu poduzetništva, transgraničnost, ljudska prava.
Prema novoj tranzicijskoj ideologiji prelaska iz totalitarističkoga u demokratsko društvo, koja je odmijenila onu marksističku, činilo se da, ukoliko se strogo poštuju kulturne i ekonomske institucije, ne bi trebalo biti prevelikih prepreka na putu do demokracije. Cilj – ‘‘liberalizacija“, ‘‘privatizacija“, teleologija ekonomskog rasta i socijalne stabilnosti – činio se određenim, a njegovo dosezanje zajamčeno. Međutim, vrijeme postsocijalizma pokazalo se kao vrijeme trauma, vrijeme zaglavljeno između ideoloških obećanja budućnosti i traumatičnih, ništa manje ideoloških suočavanja s prošlošću
Zatečeno gubitkom ravnoteže, pluralističko društvo s tržišnim gospodarstvom našlo se pred otvorenim geopolitičkim prostorom u nedoumici kako da ga organizira na nov način. Više ne raspolaže konstruktivnom, pokretačkom idejom, a sve se alternative pokazuju neizvjesnima. Polarizacija se više ne stvara na temelju ideološko-političkih, nego na temelju civilizacijskih i tržišnih razlika. Svijet se više ne dijeli na Istok i Zapad, čak ne ni na ‘‘lijeve“ i ‘‘desne“, nego na – bogate i siromašne.
Prema novoj tranzicijskoj ideologiji prelaska iz totalitarističkoga u demokratsko društvo, koja je odmijenila onu marksističku, činilo se da, ukoliko se strogo poštuju kulturne i ekonomske institucije, ne bi trebalo biti prevelikih prepreka na putu do demokracije. Cilj – ‘‘liberalizacija“, ‘‘privatizacija“, teleologija ekonomskog rasta i socijalne stabilnosti – činio se određenim, a njegovo dosezanje zajamčeno. Međutim, vrijeme postsocijalizma pokazalo se kao vrijeme trauma, vrijeme zaglavljeno između ideoloških obećanja budućnosti i traumatičnih, ništa manje ideoloških suočavanja s prošlošću.
Hegemonizam i ideološko nijekanje nacionalnih identiteta u socijalističkoj Jugoslaviji bilo je glavno neuralgično mjesto procesa otpočeta slomom komunizma. Lančano raspadanje višenacionalnih država – budući da se bivšim bratskim nacionalnim entitetima umjetno stvorene države htio nametnuti jedan: srpski (koji se oduvijek najtješnje identificirao s jugoslavenskim) – nije se, čini se, moglo dogoditi drukčije nego ratnim sukobom. Proces nacionalne homogenizacije i identifikacije u bivšoj Jugoslaviji zatekao je tzv. Zapadnu Europu posve nespremnom: ne mogavši ga dugo vremena pravilno shvatiti i kanalizirati i sama je pridonijela stvaranju novih trauma u mladim državama te bitno usporila njihovo iscjeljivanje.
Traumatska situacija bitno je narušila i narušava zdravlje demokratskoga procesa u zemljama bivše Jugoslavije.
Umjesto pluralističkoga, multikulturnog društva – nacionalizmi; umjesto suživota različitih etniciteta – opetovano brojanje kostiju žrtava iz ranijih sukoba te izjednačivanje žrtava kolaboracije i revolucije; umjesto revizije i čišćenja pamćenja – antikomunistički revizionizam; umjesto uspostavljanja novoga društveno-gospodarskog sustava na temelju privatnog vlasništva – nacionalno državotvorstvo, prvobitna akumulacija kapitala i korumpiranost elite; umjesto jasnih programa lijeve i desne političke opcije – borba za vlast; umjesto odgovorne demokratičnosti – pasivnost građana; umjesto slobode religija – tendencije fundamentalizmima, umjesto ekumenizma – nesposobnost dijaloga, umjesto katoliciteta – katolicizam; umjesto vjere – politizirana religija.
Povratak religije u javnu političku, kulturnu, obrazovnu sferu bio je proces koji se nametnuo znatno snažnije od procesa povratka pojedinaca vjeri, tj. zadovoljavanja religijskih potreba osobnim izborom i odlukom. Najezda religioznosti bila je kolektivnoga, društveno-kompenzatorskoga, kulturnog i oportunističkog, etno-mobilizirajućega karaktera te je podrazumijevala konfesionalnu a ne vjersku deklarativnost. Povezana s isticanjem nacionalnog identiteta, takva je religioznost hranila sakralnu nacionalističku retoriku, a folklorni religijski elementi postali su važniji od duhovnih – vjerske zajednice i vjerski službenici bili su servis društvenog rituala, a kršćanstvo često služilo kao društvena mimikrija
U socijalističkom sustavu nije bilo radikalnoga prekida s religijskom tradicijom, ne samo kao prostorom prakticiranja religijskih praksi, nego i prostorom kulturnoga i nacionalnoga kontinuiteta, a marksistička demonizacija religije samo je ojačala njezin politički potencijal. Stoga je većinska Katolička crkva od samoga početka borbe za državnom nezavisnošću u Hrvatskoj bila i njezin glavni akter. Institucionalna Crkva i mlada država su od toga uvelike profitirale mobilizirajući ljude svaka za svoje interese. Konfliktni, ratni okvir pridonio je brzoj i instrumentalnoj revitalizaciji javne uloge tradicionalne religije i Crkve u konfesionalnoj homogenizaciji, mobilizaciji i zaštiti nacionalnoga identiteta.
Naglo afirmirana, Crkva je odjednom, i ne svojom zaslugom, postala toliko javno uposlenom i uspostavljanjem političkog saveza s državom i održavanjem nade ratom napaćenih ljudi da se činilo kako će za vrlo kratko vrijeme nadoknaditi višedesetljetnu društvenu potisnutost i stigmatiziranost.
Međutim, povratak religije u javnu političku, kulturnu, obrazovnu sferu bio je proces koji se nametnuo znatno snažnije od procesa povratka pojedinaca vjeri, tj. zadovoljavanja religijskih potreba osobnim izborom i odlukom. Najezda religioznosti bila je kolektivnoga, društveno-kompenzatorskoga, kulturnog i oportunističkog, etno-mobilizirajućega karaktera te je podrazumijevala konfesionalnu a ne vjersku deklarativnost.
Povezana s isticanjem nacionalnog identiteta, takva je religioznost hranila sakralnu nacionalističku retoriku, a folklorni religijski elementi postali su važniji od duhovnih – vjerske zajednice i vjerski službenici bili su servis društvenog rituala, a kršćanstvo često služilo kao društvena mimikrija.
Zasluge institucionalne Katoličke crkve u osamostaljivanju Hrvatske zasigurno su neosporive, ali to je otprilike sav njezin udio u demokratizaciji traumatiziranoga tranzicijskoga društva koje grca u problemima globalizacijskoga procesa i društveno-ekonomskoj krizi. Štoviše, Crkva zaostaje i za općim kretanjima u društvu. Dok građanske civilne udruge i spontani demokratski pokreti pokazuju sve više zrelosti u demokratičnosti, tj. spremnosti na dijalog i zalaganje za ljudska prava (takvu je političku zrelost pokazala, primjerice, studentska blokada na Filozofskom fakultetu ili prosvjed protiv profitom uvjetovanih urbanističkih zahvata u Zagrebu), Katolička crkva i njezine udruge ostaju po strani.
Premda govori da njezin posao nije politika te ne stvara ozračje za slobodno političko djelovanje svojih vjernika, miješa se u politiku, sugerirajući neizravno ili izravno za koje bi kandidate valjalo glasati, pri čemu daje prednost onima koji potiču spregu nacionalnoga i vjerskoga, osnažujući na taj način mentalitet kakav isključuje različite političke opcije. Skandale u svojim redovima prešućuje i zataškava, nije spremna preispitati vlastitu prošlost, posebice neke svoje postupke u vrijeme Drugoga svjetskog rata, te se pokazuje posve nesposobnom za uvažavanje tuđih kritika i, dakako, za autokritiku.
Hrvatsko društvo kao da je sklono krajnostima, no, zapravo, očituje istu mentalitetnu strukturu: prvo su u socijalizmu kršena prava vjernika, a onda u tzv. demokratskoj državi marginalizirani oni koji nisu nacionalno-religijski podobni. Iako su prava nereligioznih osoba zajamčena Ustavom, na njih valja uvijek iznova upozoravati
Ateisti i agnostici u Hrvatskoj su u velikoj manjini – prema istom popisu stanovništva iz 2001. deklariralo se 132.000 agnostika (3%) i 98.000 ateista (2.2%). Hrvatsko društvo kao da je sklono krajnostima, no, zapravo, očituje istu mentalitetnu strukturu: prvo su u socijalizmu kršena prava vjernika, a onda u tzv. demokratskoj državi marginalizirani oni koji nisu nacionalno-religijski podobni. Iako su prava nereligioznih osoba zajamčena Ustavom, na njih valja uvijek iznova upozoravati.
Do koje mjere, zapravo, nisu precizno definirana, kao što očito nisu jasno razgraničene ni kompetencije Crkve i laičke države, najbolje svjedoči neusuglašenost Zakona o izboru Predsjednika i Ustava. Naime, iako se novi predsjednik Republike Hrvatske, gospodin Ivo Josipović javno deklarirao kao agnostik, za vrijeme predsjedničke inauguracije morao je legalistički prisegnuti na Boga u kojega ne vjeruje.
Utjecaj institucionalne Katoličke crkve iznimno je velik. Podupire ga argument statistike: prema popisu stanovništva iz 2001. u Hrvatskoj se čak oko 90 % stanovništva deklariralo kršćanima, štoviše katolicima. Hrvatski sabor je 1997. ratificirao četiri sporazuma između Hrvatske i Svete Stolice te otada Crkva ima pravo na povrat crkvene imovine, na vjeronauk u školama i vrtićima, vojne dušebrižnike, predstavnike u Vijeću hrvatske državne televizije i emisije u programu, a uvelike utječe i na donošenje zakona (primjerice: o neradnoj nedjelji, umjetnoj oplodnji, buci…).
Riječju: Katolička je crkva prožela sve pore javnoga života te, u sprezi s državnom vlašću koja si među vjernicima osigurava glasove na budućim parlamentarnim izborima, nametnula manjinama – pripadnicima drugih konfesija i religija te nereligioznim osobama i osobama kojima je važnija vjera od religije – svojevrstan kulturno-religijski totalitarizam. Njemu se sve više ljudi i udruga opire, čak i među vjernicima što izaziva negodovanje crkvenoga vrha. Nadati se da će odustati od svojega nacionalističkoga i imperijalističkoga projekta te se napokon početi baviti onim što im je temeljno poslanje. Ili su to zaboravili?
Fra Luka i njegova Bosna (3)
Oprostili smo se od fra Luke Markešića, rođenog u Rami 23. prosinca 1937., u mjestu Proslap kraj Prozora. Krsno ime bilo mu je Mirko. Najveći dio života proveo je u Sarajevu, u kojem je i umro, u četvrtak, 7. kolovoza 2014. Njegova subraća ispunila su mu želju da bude ukopan u mjestu svoga življenja, u Sarajevu, na gradskome višekonfesionalnom groblju Bare, u grobnici bosanskih franjevaca. Bilo je to u utorak, 12. kolovoza.
U nastavku feljtona nastavljam navoditi tek neke od ”bosanskohercegovačkih tema” kojima se fra Luka bavio u svojim knjigama i člancima.
Konstitutivnost Hrvata u BiH
Posebnu važnost fra Luka je posvećivao neupitnoj konstitutivnosti naroda u BiH i to stoga što je ”konstitutivnost postala naša – povijesna, civilizacijska i ustavna kategorija”. A to znači sljedeće:
Povijesna kategorija: jer se u povijesti BiH na njezinom teritoriju ”susreću i tako isprepliću tri naroda da istodobno tvore jedinstvo i različitost života, kulture, Države” , a što je potvrđeno i na ZAVNOBiH-u 1943. poznatom formulacijom: ”Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska”.
Kako se konstitutivnost naroda proteže na cijeli teritorij BiH, time se, po njemu, priznaje jedinstvenost države. Nepriznavanje konstitutivnosti sva tri naroda na cijelome području znači nepriznavanje jedinstvenosti i suverenosti države. Ali isto tako, smatrao je, ”konstitutivnost ne znači suverenitet i mogućnost secesije naroda”, jer se ovdje pod pojmom konstitutivnost podrazumijeva ”nerazdvojna konstitutivna povezanost naroda s državom BiH”
Civilizacijska kategorija: Konstitutivnost naroda u BiH spada upravo u onaj dio ljudskih prava koji uvažava ne samo individualna nego i kolektivna prava čovjeka: ljudska prava i pravo naroda.
Ustavna kategorija: Ustav BiH govori izričito o konstitutivnim narodima, a Ustavni sud BiH je to također svojim odlukama od 30. lipnja i 1. srpnja 2000. potvrdio i pojasnio, tako da je ta konstitutivnost doista, smatrao je fra Luka – neupitnost u konstituciji BiH.
Kako se konstitutivnost naroda proteže na cijeli teritorij BiH, time se, po njemu, priznaje jedinstvenost države. Nepriznavanje konstitutivnosti sva tri naroda na cijelome području znači nepriznavanje jedinstvenosti i suverenosti države. Ali isto tako, smatrao je, ”konstitutivnost ne znači suverenitet i mogućnost secesije naroda”, jer se ovdje pod pojmom konstitutivnost podrazumijeva ”nerazdvojna konstitutivna povezanost naroda s državom BiH”.
U tekstu ”Politička i moralna tragedija hrvatskoga naroda BiH”, objavljenom u Statusu, magazinu za političku kulturu i društvena pitanja, broj 14, proljeće 2010., fra Luka navodi da bi radi zaštite i očuvanja hrvatskoga naroda u BiH bilo potrebno u ustavnim promjenama koje su se tada pripremale učiniti sljedeće:
- Daytonski sporazum doraditi i promijeniti prema kriterijima pravde i međunarodnog prava, čime bi se postigla ravnopravnost ljudi i naroda u suverenoj, demokratskoj, pravnoj i sekularnoj državi BiH.
- Nema ustavne neupitne konstitutivnosti naroda bez ostvarenja povratka, niti ima povratka bez provođenja konstitutivnosti!
- Nema ustavne ravnopravnosti povratničke populacije i održivog povratka bez konstitutivnosti naroda! To je ostvarenje načela o ljudskim pravima – individualnim i socijalnim – pojedinaca i etničkih zajednica kao naroda.
- Treba poduzeti sve političke, zakonske i stručne mjere i aktivnosti kako bi se ustavi kantona FBiH i RS uskladili s amandmanima na ustav BiH o konstitutivnosti naroda i time osigurala ravnopravnost, te omogućio i ostvario održivi povratak svih ljudi i naroda BiH.
- Protuustavno ponašanje u obliku opstrukcije ili javne protivnosti podliježe zakonskim mjerama i potrebno je primijeniti odgovarajuće sankcija za sve prekršitelje ustavnih načela i državnih odluka.
- Povratak izbjeglica i raseljenih osoba traje sve dok se ne ostvari održivi povratak. Svako sprječavanje povratka je protivno osnovnim ljudskim pravima na sigurnost života u baštini svojih predaka, u svom zavičaju i domovini, te kao takvo podliježe zakonskim sankcijama države i međunarodnog prava.
A kad je riječ o problemima Daytonske BiH i rješenjima za nju, fra Luka je decidirano jasan:
- ”Daytonska BiH je plod politike Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana sa svojim zločinačkim projektom o podjeli BiH, koja je započela u Karađorđevu, završila u Daytonu, te provođena od njihovih vjernih sljedbenika kao što su bili Radovan Karadžić i Mate Boban, sve do današnjih vođa Milorada Dodika i Dragana Čovića. Da je to aktualno i danas pokazuje se i u opasnom djelovanje Milorada Dodika, po uzoru na svoga političkog vožda Slobodana Miloševića.”
- Po Daytonskom sporazumu hrvatski narod u BiH je postao briga hrvatske države, koja se u svom ustavu obvezuje da bude zaštitnica Hrvata u BiH. Međutim, u tome se gleda uglavnom ostvarivati svoje interese preko leđa Hrvata u BiH, sada kao i vrijeme ratova 1991.-1995. Ili, još točnije rečeno, hrvatski politički krug HDZ-a vodi brigu o Hrvatima u BiH tako kao da su oni maloljetni ili nesposobni sami o sebi voditi brigu, te su zato pod njihovim skrbništvom. Politika pak hrvatskoga naroda u BiH je bila i ostala u rukama trgovaca i provodadžija nacionalnih interesa za svoje sebične individualne interese, a ne rade za opće dobro Hrvata BiH. Nažalost, velikim dijelom je sam taj narod kriv za svoju takvu sadašnju povijesnu nedoraslost i zlokobnost.
- Posebno mjesto u procesu prevladavanja teškog ekonomskog stanja u BiH, a to znači i u stvaranju stabilnih političkih odnosa u cijeloj regiji, predstavljaju gospodarske veze RH i BiH. Gospodarska podrška povratka Hrvata u BiH u njihova predratna prebivališta traži radikalnu promjenu. Ranija hrvatska vlast je novcem hrvatskih poreskih obveznika pravila Bobanova i Šuškova sela i druga fantomska graničarska naselja u BiH kako bi spriječila povratak srednjobosanskih Hrvata u svoja mjesta i načinila od njih humano preseljene i usrećene Hrvate. Takve investicije su direktan akt protiv povratka Hrvata onamo gdje su nekada živjeli. Pri tome je potpuno ostavljeno po strani pitanje što će ti ljudi raditi osim spavanja u novoizgrađenim spavaonicama. Novi pristup traži da se investira u povratak kući i istovremeno otvaraju radna mjesta za povratnike kroz aktivnosti hrvatskih poduzeća. Također, nova hrvatska vlast mora otvoriti realne mogućnosti povratku hrvatskih Srba u njihove domove kako bi se omogućio povratak bosanskih Hrvata u RS.
Fra Luka Markešić: ”Daytonska BiH je plod politike Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana sa svojim zločinačkim projektom o podjeli BiH, koja je započela u Karađorđevu, završila u Daytonu, te provođena od njihovih vjernih sljedbenika kao što su bili Radovan Karadžić i Mate Boban, sve do današnjih vođa Milorada Dodika i Dragana Čovića. Da je to aktualno i danas, pokazuje se i u opasnom djelovanju Milorada Dodika po uzoru na svoga političkog vožda Slobodana Miloševića”
Uloga Katoličke crkve u BiH
U ovome tekstu progovorio je fra Luka i o ulozi Katoličke crkve u integrativnim procesima u BiH. U njemu polazi od stava da je Katolička crkva ”imala opravdano pravo i dužnost vršiti integrativnu ulogu u BiH i činila je to riječju i djelom, za vrijeme i poslije rata 1992.-1995. u BiH”.
Međutim, kako je prema njegovu mišljenju glavni problem Hrvata u Bosni i Hercegovini bila pogrešna politika vođena u vrijeme raspada bivše Jugoslavije ”s ciljem podjele i uništenja BiH kao samostane države”, a u čemu su prema fra Lukinim riječima ”aktivno sudjelovali i hrvatski političari na čelu s Franjom Tuđmanom, koji je to izvodio preko svojih eksponenata u Hrvatskoj i BiH”, tako su i sva zbivanja u Bosni i Hercegovini krenula krivim putem. U tome smislu, navodi on, Hrvati BiH prihvaćaju i danas političke ideje HDZBiH koje se sastoje u sljedećem:
- Podjela BiH i svoj treći entitet u Zapadnoj Hercegovini
- Dvije škole pod jednim krovom
- Podjela medija i treći kanal svoj
- Svoju akademiju znanosti i umjetnosti.
S druge strane, fra Luka je smatrao da je upravo Crkva, koja bi trebala biti kritičko-oslobađajući proročki glas, zarobljena tom političkom ideologijom, pa stoga nije čudno da se i u vjerskim zajednicama, od kojih nisu pošteđeni ni neki vjerski poglavari, javljaju ”mržnja, nacionalizam, šovinizam, rasizam”, pa se ”često obistinjuje davna izreka opata Doroteja: glavni uzrok nemira i svađa među ljudima je zbog toga što nitko ne optužuje samoga sebe, nego samo druge”, a što se, kako fra Luka dalje navodi, pokazuje i u odnosu prema zločincima: ”Zločince drugih se imenuje posebno i konkretno, a zločince svojih se navodi općenito i zajedno s drugima, te se tako umanjuju, relativiziraju ili čak niječe njihovi zločini”.
Prema njegovu mišljenju Katolička crkva – univerzalna i mjesna – iznosila je ”teoretski kršćansko-crkvena načela o sudjelovanju katolika u politici, što se tiče njihova vjerskog ponašanju u ratu i prihvaćanja pravednog rješenja za priznanje i izgradnju države BiH”.
Po Daytonskom sporazumu hrvatski narod u BiH je postao briga hrvatske države, koja se u svom ustavu obvezuje da bude zaštitnica Hrvata u BiH. Međutim, u tome se gleda uglavnom ostvarivati svoje interese preko leđa Hrvata u BiH, sada kao i vrijeme ratova 1991.-1995. Ili, još točnije rečeno, hrvatski politički krug HDZ-a vodi brigu o Hrvatima u BiH tako kao da su oni maloljetni ili nesposobni sami o sebi voditi brigu, te su zato pod njihovim skrbništvom. Politika pak hrvatskoga naroda u BiH je bila i ostala u rukama trgovaca i provodadžija nacionalnih interesa koji rade za svoje sebične individualne interese, a ne za opće dobro Hrvata BiH. Nažalost, velikim dijelom je sam taj narod kriv za svoju takvu sadašnju povijesnu nedoraslost i zlokobnost
Međutim, iako se jedan dio viših i nižih poglavara i članova Crkve zauzimao teoretski i praktično za izgradnju BiH kao suverene, demokratske i pravne države triju konstitutivnih naroda i brojnih nacionalnih manjina, njihovu ravnopravnost na cijelom teritoriju i uključivanje u euroatlantsku integraciju države u duhu katoličkog socijalnog nauka i univerzalne crkvene politike Pape, Svete stolice i Vatikana, ipak je, navodi fra Luka, ”jedan dio viših i nižih crkvenih poglavara, protivno javno obznanjenim stavovima mjesne i univerzalne Crkve, djelovao teoretski i praktično za ostvarenje plana podjele BiH bez obzira na zločine koji su se time činili, od etničkog čišćenja do genocida, i to se toleriralo bez primjene opravdanih sankcija prema njima”.
A potom je bez ustezanja u istome tekstu kazao i ovo:
- Članovi mjesne Crkve, koja bi trebala biti kritičko-oslobađajući proročki glas, bili su velikim dijelom zarobljeni navedenom pogrešnom politikom i nacionalističkom ideologijom.
- Dio crkvenih poglavara i vjernika bio je naime stvarno zatrovan grijehom mržnje, nacionalizma, šovinizma i rasizma. To se očitovalo posebno priklanjanjem teoretski i praktično na izborima ekstremističkom krilu politike HDZ i nacionalističkim projektima te stranke u Hrvatskoj i BiH.
- U prosuđivanju političkih događaja i posebno ratnih zločina i zločinaca oni su bili redovno jednostrani: zločini i zločinci drugih su imenovani posebno i konkretno, a zločini i zločinci svojih su relativizirani ili nijekani, navodeći ih općenito ili zajedno s drugima, kao na primjer: svi su činili zločine, pa i naši s njima zajedno, ali nikada to nisu bili oni sami ili konkretno određeni ljudi kao zločinci.
- Dio viših i nižih crkvenih poglavara u mjesnoj Crkvi Hrvatske i BiH prihvatio je također pogrešnu politiku iseljavanja i stavio se u službu progonstva katolika Hrvata iz BiH pod geslom ”humanog preseljavanja” iz BiH u napuštena područja Hrvatske, te u sprječavanju povratka prognanih, izbjeglih i raseljenih u njihova rodna mjesta i zavičaje. Pritom se davanjem humanitarne pomoći prognanicima, često i lažnim obećanjima, zaustavljalo provođenje održivog povratka, koji je prije svega politička, a ne humanitarna dužnost države i međunarodne zajednice. Ne treba čuditi što je bio mišljenja da Hrvatima u BiH ne treba humanitarna pomoć, nego pomoć u političkome uređenju države.
- Tako se, štoviše, humanitarnim djelovanjem pokrivala nemoralnost političke akcije u podjeli i uništenju države BiH, a time istodobno stradanju ljudi i naroda u njoj, sve do njihova genocida!
U zaključku toga dijela teksta on kaže:
”Koliko je takvo osobno djelovanje pojedinaca kao članova Crkve, na svim razinama, od viših poglavara do običnih vjernika, bilo pozitivno, a koliko negativno, u integrativnim i dezintegrativnim procesima rata i poslije njega sve do danas, kakav je posebno bio odnos između njihovih riječi i djela, stvar je nepristrane i pravedne znanstvene i teološke prosudbe. I ovdje naime treba polaziti od osobe kao pojedinog čovjeka u prosudbi odgovornosti u dobru i zlu. Pritom valja imati u vidu također specifičnost života i ograničene mogućnosti djelovanja Crkve u politici, koja je po sebi samostalna, slobodna i odgovorna djelatnost svakog čovjeka kao političkog bića. Konačno, samo istina u ljubavi nas spašava i oslobađa od sadašnjih i budućih opasnosti zla kao što je rat i vodi miru među ljudima i narodima u istini, pravdi i slobodi kod nas i u cijelom svijetu. ”
(Nastavlja se)
Križni put nacionalizma
Došli su s koferima, ispunjenim parolama i zastavama. Kad su ih otvorili, kofere su spakirali drugi.
To je tako.
Živimo u vremenu eksplicitnog nacionalizma i nacionalizma iz koristoljublja. To je klonirani sin, kopile tridesetih i devedesetih. Prepoznat ćete ga. Eminencija je napola podignute glave, ukočenog vrata i zuri negdje u desno – u zastavu, u domovinu. Nekad se beznačajno šetkao našim životima, gotovo neprimjetan uvijek stajao po strani, smješkao se i klimao glavom, rijetko častio pićem.
Današnju poziciju objašnjava kao rezultat danonoćnog rada – i do trideset sati dnevno – i nesebičnom donacijom sebe, duše i tijela domovinskom oltaru. Sin mu ima bijesan auto, skup sat i manekenku. On posjeduje domovinu koju vara i krade.
Živimo u vremenu eksplicitnog nacionalizma i nacionalizma iz koristoljublja. To je klonirani sin, kopile tridesetih i devedesetih. Prepoznat ćete ga. Eminencija je napola podignute glave, ukočenog vrata i zuri negdje u desno – u zastavu, u domovinu. Nekad se beznačajno šetkao našim životima, gotovo neprimjetan uvijek stajao po strani, smješkao se i klimao glavom, rijetko častio pićem
Kao lokalni moćnik počeo se definirati početkom devedesetih, u dijaspori ili lešinarskoj privatizaciji, razoružavanjem domaćih tvrtki i radnika, otimanjem radnog mjesta sugrađaninu nepodobnog imena, te pilanjem brončanih partizanskih spomenika i njihovom prodajom pod staro željezo rođakovoj export firmi u Italiju ili Austriju.
U nastavku tog privrednog pothvata i odabirom podobnih egzekutora – namjenskih rukovodioca, direktora i ministara – ne libi se tako ni danas graditi poziciju, varati i Boga i narod, pa onda istom varkom “spašavati” propale tvrtke otvaranjem novog kredita i privatnog konta u nekom drugom austrijskom gradiću.
Sad, pred izbore, opet parole i floskule mirišu na lož-ulje iz devedesetih i uglavnom su u službi poznatog trgovca, stečajnog upravitelja “nerentabilnog” škvera, novog K-apitala, K-onzuma, K-aptola, Slobodnog i Dnevnog.hr ili nekog sličnog nacionalnog K-a.
Pošto su naciju, sklopljenih ruku i amenom, razriješili muka socijalizma i podarili joj vječni život, svijest o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti udahnuli su i u vrtiće, školske udžbenike i nogometne klubove brišući iz njih cijelu jednu povijest, spakirali su joj kofer, odveli na nepoznato mjesto i zakopali u travanj 1941. godine. Tako su ušutkane i prešućene, sve prave velike pobjede i svi pravi veliki porazi, porazi koji će još dugo, dugo uzimati danak intelektu i životu, u društvu s izopačenim jezikom i izopačene životne koncepcije.
Pošto su naciju, sklopljenih ruku i amenom, razriješili muka socijalizma i podarili joj vječni život, svijest o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti udahnuli su i u vrtiće, školske udžbenike i nogometne klubove brišući iz njih cijelu jednu povijest, spakirali su joj kofer, odveli na nepoznato mjesto i zakopali u travanj 1941. godine
Obrušit će se tako K-a na neistomišljenike i slobodan um, progresivnu opasku ili satiru, danas Ivančića, Lucića, Dežulovića, Jergovića ili Tomića, a već sutra nekog novog Kiša, Cicerona ili ludog pjesnika, pozivajući se na naciju, obitelj i dom.
Obrušit će se na “heretike”, “komuniste”, “jugoslavene” i “ostale” bez “nacionalnog identiteta” i “bez našeg Boga” – pa će ih tako kao nacionalne beskućnike, u režiji Jakova Sedlara i nacionalnih portala, pod etiketom “bolesni liberalni fašisti”, umjesto u “Četverored”, pospremiti u “Četverokut” nekog KBC-a na liječenje.
Na liječenje od čega?!
Zar nije ta pila naopako, ta insinuacija i bijedna laž, naposljetku žal, što najbolji pisci, pjesnici i intelektualci, ipak nisu traženi fašisti – statisti iz dotičnog scenarija!?
Zar je “Četverokut” KBC-a za hrvatski intelekt, najbolje što ovom društvu slijedi?!
Ma nemojte?!
Zar niste za taj KBC i KPD ipak podobniji Vi i vaši mladi kloneri s desnicom u srcu, sto svoje susjede umjesto imenom, zovete – Srbin, Musliman i Židov, pa u tom mulju veličaju domoljublje i traže identitet, bas kao i Vi mešetari ove zablude u memljivoj buli punoj stradanja branitelja, križnih putova i sličnih procesija.
Na paljevinu iz devedesetih možete tom svetom cilju, prema potrebi, dodati još neki referendum i podići križ, položiti cvijeće na Bleiburg, pa zatim zbog ideološke prošlosti i opravdanog straha – zaobići žrtve Jasenovca i borce Prvog splitskog partizanskog odreda
Danas bi poželjeli, kad bi mogli, da ih netko nauci artikuliranim vrijednostima nekog zajedničkog dobra i da im otvori perspektivu suživota, tolerancije i znanja.
Dok državne institucije prešućuju kako se mladi odgajaju na nacionalističkim podvalama i mirno promatraju kako revizionisti povijesti truju ulice i knjige, čudili bi se – kao onda tridesetih – da Himmlerovi uniformirani crnokošuljaši, spaljujući knjige, pjesnike i stihove usput spale i Vas?!
Što biste im onda rekli – da niste Srbin, da niste mesar, da nemate novca, da vam ne pucaju djeci u leđa i ne pale ploče Arsena, Johnnya, Balaševića, Ekatarine velike ili Ede Maajke.
Bijedno i jadno jeste, ali država je država – a vlast je vlast! Jer, još se možete jeftino prodati domovinskom oltaru, plagijatskim radovima s nejasnim datumom i pečatom na diplomi, jeftinim politikanstvom i nacionalno osviješteni, usredočiti se samo na ostvarenje svetog cilja – sudjelovanju u mešetarskoj podjeli vlasti u najdražoj i jedinoj domovini.
Na paljevinu iz devedesetih možete tom svetom cilju, prema potrebi, dodati još neki referendum i podići križ, položiti cvijeće na Bleiburg, pa zatim zbog ideološke prošlosti i opravdanog straha – zaobići žrtve Jasenovca i borce Prvog splitskog partizanskog odreda.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Energični Isusov biograf
Kralj Isus, Robert Graves, Sandorf, Zagreb, 2014.
Rijetki su romani koji na tako temeljit način preispituju civilizacijske norme kao što je to roman engleskog svestranog književnika Roberta Gravesa “Kralj Isus”. Kao što mu i samo ime govori, Graves se u romanu bavi Isusom Kristom, možda i najspominjanijom osobom ljudske povijesti koja već dulje od dva tisućljeća ima snagu simbola i to ne samo za kršćane nego i za sve one koji kršćanstvu pripadaju na kulturološki, a ne isključivo vjerski način.
Zagrebačka nakladnička (i posrednička) kuća Sandorf prihvatila se opsežnog posla objavljivanja izabranih Gravesovih djela u Hrvatskoj.
Roman “Kralj Isus” preveo je pokretač kuće Ivan Sršen, a za objavu je dobio i novčanu potporu Europske komisije. Graves je u Hrvatskoj poznat kao autor povijesnog romana “Ja, Klaudije”, koji je svojedobno dobio i iznimno popularnu televizijsku inačicu.
Rijetki su romani koji na tako temeljit način preispituju civilizacijske norme kao što je to roman engleskog svestranog književnika Roberta Gravesa “Kralj Isus”. Kao što mu i samo ime govori, Graves se u romanu bavi Isusom Kristom, možda i najspominjanijom osobom ljudske povijesti koja već dulje od dva tisućljeća ima snagu simbola i to ne samo za kršćane nego i za sve one koji kršćanstvu pripadaju na kulturološki, a ne isključivo vjerski način
No, riječ je o slavljenom engleskom pjesniku, ali i autoru koji se bavio i univerzalnim temama svjetske povijesti i religije. Svojevrsni vrhunac tog očito ne samo literarnog interesa ovjekovječen je baš u “Kralju Isusu”, knjizi koja obiluje povijesnim i religijskim podacima te analizom davnašnjih zbivanja na geografski relativno malom prostoru današnjeg Izraela i, budimo politički korektni, današnje Palestine.
Graves je u knjizi zapravo energični biograf Isusa Krista, ali pri tome zadržava nekonvencionalan pristup prema onoj svima poznatoj biblijskoj, dakle službenoj crkvenoj verziji Isusova života i djela. Iako knjiga “Kralj Isus” iznosi i tvrdnje koje će se mnogim vjernicima, a o klericima da i ne govorimo, učiniti i pretjeranim i preradikalnim, valja reći da autor ovom knjigom nikako ne propituje ni Isusovu pojavu ni njegov čovjekoljubni nauk. Dapače.
Stoga će knjiga biti i te kako interesantna svima koji su do dana današnjih zaneseni iznimnom Isusovom pojavom. Ali pišući o Isusu, Graves hrabro i dosljedno iznosi neke svoje istine opravdavajući ih posvemašnjom beletrističkom slobodom pisanja, pa tako u “Kralju Isusu” možemo pročitati i tko je to zapravo Isusov pravi otac, po kome je to Isus ima kraljevsko podrijetlo, tko mu je onda bio djed, zašto je Isus ušao i u brak i zašto ga, na kraju, nije konzumirao…
Gravesov intenzivni roman prepun je likova koji se spominju i u Bibliji, ali i u povijesti Rimskog Carstva i njegove okrutne vladavine nad židovskom državom. Posebno je tu interesantna Gravesova obrada likova kao što su to u ovom romanu potpuno pomaknuta Marija Magdalena, Poncije Pilat ili Juda, ali i vremešni suprug Djevice Marije Josip.
Graves je u knjizi zapravo energični biograf Isusa Krista, ali pri tome zadržava nekonvencionalan pristup prema onoj svima poznatoj biblijskoj, dakle službenoj crkvenoj verziji Isusova života i djela. Iako knjiga “Kralj Isus” iznosi i tvrdnje koje će se mnogim vjernicima, a o klericima da i ne govorimo, učiniti i pretjeranim i preradikalnim, valja reći da autor ovom knjigom nikako ne propituje ni Isusovu pojavu ni njegov čovjekoljubni nauk. Dapače
Gravesov stil je uzoran, ali kako bi bio što uvjerljiviji u svojim tezama, autor radnju romana usporava i opterećuje povijesnim citiranjima, nabrajanjima, ponavljanjima i minucioznim analiziranjem odnosa između likova, ali i vjerske interpretacije Isusova života.
Stoga će čitanje “Kralja Isusa” biti veliki izazov za sve one teološke znalce koji ovoj knjizi neće prići samo kao beletristici, nego i kao svojevrsnoj polemičkoj rukavici koju je svetim istinama bacio jedan slobodoumni i, mora se priznati, oštroumni književnik.
Graves nikako nije prvi, a još je manje posljednji autor koji se upustio u reinterpretaciju crkvenih tabua o Isusu Kristu. No, za razliku od mnogih površnih autora, Gravesova knjiga o Isusu imponira koncentracijom, uvjerljivošću, obrazovanjem, lucidnošću, ali i velikom strašću kojom je pisana i kojom tjera čitatelja na vrlo pozorno praćenje radnje sve do Isusova tragičnog kraja koji je za njegove sljedbenike tek veliki početak Isusova trijumfalnog povratka koji, doduše, još iščekujemo.
No, Graves je Isusov život i Isusov smisao obojio i snažnim mitološkim bojama, pokušavši dokazati kontinuitet civilizacijskog razvoja u kojem je Isus tek jedna, iako jako važna stepenica. Pri tome Isusu uvijek prilazi kao čovjeku i to čovjeku koji nikako nije imun na bol, ali je zato imun na iskušenja i sasvim vjeruje u svoju misiju i ono tako često spominjano iskupljenje grijeha.
No, kako ne bi upao u isključivo vjerski zanos, pa i fanatizam, Graves je svoj roman ipak osvježio i s puno životnih priča o svakodnevnom životu iz doba rimskog vladanja nad židovskom državom, a dao je oduška i svojoj pjesničkoj prirodi. I premda neki “Kralja Isusa” nazivaju kontroverznom knjigom, prije je to knjiga koja s velikim poštovanjem skida debeli veo tajni s Isusova života. I s puno poštovanja promiče Isusove poruke koje, mora se priznati, malo tko poštuje.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Vatikan i holokaust (2)
Vatikan je od Lateranskih ugovora s Musolinijem iz 1929. godine bio suverena “državna oblast”, koja zauzima svega 44 ha površine i ima oko tisuću stanovnika, što opet ne smeta da bude jedna od najmoćnijih država na svijetu. No, vatikanska moć, kao što je poznato, ne počiva na njezinoj veličini i oružanoj sili, nego na “tajnim vezama” sa Svevišnjim, gospodarom Neba i Zemlje, što je teško dokazivo, ali je još uzaludniji posao dokazivati da nije tako. [Read more…]
Monsinjore Sotono, odlazi!
Nedavno sam imao jako ugodno iskustvo: ma da sam novoga zagrebačko-ljubljanskog mitropolite, gospodina Porfirija Perića, već bio sreo prije nekoliko godina na jednom stručnom skupu u Strasbourgu, razgovor u sjedištu mitropolije u Zagrebu, opušten i intiman, dubok i iskren, bez ikakvih zadrški i bez okolišanja oko vrućih i aktualnih tema, razgovor koji je otkrio da će se među nama dogoditi ozbiljno partnerstvo utemeljeno na činjenici da smo oboje iskreni tražitelji Boga i zagovaratelji ljudskih prava, pokazao mi je koliko sam bio u pravu kada sam u ovim kolumnama pohvalio patrijarha srpskog i braće u episkopatu kada su nam poslali brata Porfirija kao nasljednika blakopokojnog mitropolite Jovana Pavlovića.
Naime, gospodin Porfirije je istančana duša, brižan duhovnik i apsolutno suvremen teolog, pa sam si rekao, vraćajući se doma nakon razgovora: Blago nama, Srbima i Hrvatima, što dobismo tako kvalitetna pastira.
Nedavno sam imao jako ugodno iskustvo: mada sam novoga zagrebačko-ljubljanskog mitropilitu, gospodina Porfirija Perića, već bio sreo prije nekoliko godina na jednom stručnom skupu u Strasbourgu, razgovor u sjedištu mitropolije u Zagrebu, opušten i intiman, dubog i iskren, bez ikakvih zadrški i bez okolišanja oko vrućih i aktualnih tema, razgovor koji je otkrio da će se među nama dogoditi ozbiljno partnerstvo utemeljeno na činjenici da smo oboje iskreni tražitelji Boga i zagovaratelji ljudskih prava pokazao mi je koliko sam bio u pravu kada sam u ovim kolumnama pohvalio patrijarha srpskog i braće u episkopatu kada su nam poslali brata Porfirija kao nasljednika blakopokojnog mitropolite Jovana Pavlovića
I zato sam u subotu bio preneražen, osupnut, užasno žalostan i demoraliziran, zašto bih vam lagao i zašto bih bio škrt u opisivanju mojeg emocionalnog i dugovnoga stanja? Ukratko, paraliziran i u stanju šoka i straha nakon što sam pročitao što je sisački biskup Vlado Košić izgovorio toga dana ”dragim štovateljima hrvatskih mučenika” na proslavi u Udbini, u tzv. nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika, kada se ”jednim blagdanom slave hrvatski sveci, blaženici i sluge i službenice Božje, ali i mnoge znane i neznane, tj. od Crkve (još) neproglašene Božje ugodnike na našim (što će reći, hrvatskim) oltarima, a koji su dali svoje živote za Krista.”
Najprije to su, nabrajao je biskup Košić, ”sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, blažene sestre Drinske mučenice – bl. Jela Ivanišević i četiri njezine susestre Kćeri Božje ljubavi, kao i službenici Božji Širokobriješki mučenici (njih 66: Fra Leo Petrović i 65 subraće) i službenica Božja časna s. Žarka Ivasić. Oni su neposredni svjedoci vjere jer su bili progonjeni in odium fidei, iz mržnje na vjeru i živote dali za Krista.
Drugotni su mučenici za Krista i oni koji su poginuli jer su svjedočili kršćansku ljubav, a nisu bili direktno progonjeni zbog vjere, ali su oni iz vjere a ne iz mržnje branili svoju domovinu, obitelj i svoje bližnje, dakle bili su žrtve progona slično kao nevina dječica u Betlehemu i sv. Ivan Krstitelj.”
A što bi to moglo biti tako strašno, tako skandalozno, tako necivilizirano, tako antikršćanski, tako barbarski, tako zločinački, tako bogohulno, tako… što bi jedan hrvatski katolički biskup, čak i da je riječ o notornom veličatelju ratnih zločina Vlade Košića, mogao reći ako i kada se govori o onima koji su nastradali ”zbog vjere” i ”zbog ljubavi prema domovini”?
Odmah ću vam kazati, znate već mene, idem ravno u glavu, ali dopustite mi najprije da vam kažem da kada biskup govori o mučenicima, a u isti koš stavlja Isusa Krista, Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, braću Radić, izmišljene žrtve na bleiburškom polju (jer su se žrtve dogodile ne tada već kasnije, recimo u Macelju), članove tzv. Bugojanske skupine itd, itd, pa sve do Zvonka Bušića, pa se kaže da je i on, prosviravši si tintaru u svom WC-u, hrvatski mučenik, onda znate da imate posla sa još jednom žalosnom postajom furioznog klerofašizma koji promovira ovaj veličatelj ustaša (da, ustaše su mu jedini izvorni junaci, od onih koji su se digli protiv Turaka, pa sve do onih koji se kanili pobratimiti s Englezima na Bleiburgu iako im se još nije bila osušila srpska, židovska i romska krv na rukama), to jest da ćete svjedočiti još jednoj dozi divljaštva, ništa različitog od filozofije Dide Kvaternika ili Maksa Lubrića, ništa manje inspirativne od one koju demonstriraju fanatički borci Islamske države, dok mole Boga i režu glave novinarima pred tv-kamerama.
Odmah ću vam kazati, znate već mene, idem ravno u glavu, ali dopustite mi najprije da vam kažem da kada biskup govori o mučenicima, a u isti koš stavlja Isusa Krista, Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, braću Radić, izmišljene žrtve na bleiburškom polju (jer su se žrtve dogodile ne tada, već kasnije, recimo u Macelju), članove tzv. Bugojanske skupine, itd., itd., pa sve do Zvonka Bušića, pa se kaže da je i on, prosviravši si tintaru u svom WC-u, hrvatski mučenik, onda znate da imate posla sa još jednom žalosnom postajom furioznog klerofašizma
Najprije je bubnuo da su kršćani više stradali od Židova u XX. stoljeću, i to nije novo jer u modi je da katolički biskupi u RH relativiziraju stradavanje Židova ili se rugaju holokaustu! Ali, nakon što je naširoko i s pravom biskup Košić opisao strahote koje se događaju kršćanima koje kao zvjeri progone fundamentalisti, postajući eho molbi i želja pape Franje da sve svugdje moli, recimo, za preostale kršćane Iraka (dapače, nihil obstat), sisački se biskup vratio omiljenoj temi, a to je suvremeno mučeništvo kroz koje prolaze Hrvati, što je pak posljedica ili nastavak velikosrpske agresije 90-tih godina prošlog vijeka, pa kaže, u izravnom prijenosu HRT-a, i ja tada pomislih na brata Porfirija i na njegovu pastvu, jer ih putem Hrvatske televizije napada jedan naš fundamentalist:
”Nije li na djelu aktualno mučeništvo kršćana koji trpe od nasilja nad zdravom pameti, kad se u javnom diskursu izvrću kako povijesne istine, od interpretacija Drugog svjetskog rata i komunističke vladavine koja je za mnoge naše javne prisutnike sam ‘med i mlijeko’, usprkos stravičnim žrtvama, ne samo političkih nego i kršćanskih mučenika, koje jednostavno oni ne žele vidjeti, do Domovinskog rata koji se izvrće u oružani sukob bez imenovanja krivca za gubitak ljudskih života i ogromnu gospodarsku, kulturnu i općedruštvenu štetu, tako i sadašnje društveno stanje koje se živi bez prave želje da se ono promijeni u moralnom, gospodarskom i političkom smislu te da se poštuju temeljni moralni i općedruštveni principi?”
A gdje je to novovjeko, aktualno, današnje mučeništvo koje se dade usporediti, prema Košićevim riječima, sa strahotama koje proživljavaju irački kršćani? Gdje se to događa, pobogu, pa da odmah u to mjesto pošaljemo svu sliu Hrvatske vojske, da angažiramo NATO-ve snage koje su nas dužne zaštititi, te da šutnemo u dupe hrvatskog predsjednika koji je zaspao dok mu goloruki narod stradava u neviđenim masovnih zločinima?
Biksup Košić kaže da naše ”aktualno hrvatsko mučeništvo ima ime i da je to Vukovar”!!!
Gdje je to novovjeko, aktualno, današnje mučeništvo koje se dade usporediti, prema Košićevim riječima, sa strahotama koje proživljavaju irački kršćani? Gdje se to događa, pobogu, pa da odmah u to mjesto pošaljemo svu sliu Hrvatske vojske, da angažiramo NATO-ve snage koje su nas dužne zaštititi, te da šutnemo u dupe hrvatskog predsjednika koji je zaspao dok mu goloruki narod stradava u neviđenim masovnih zločinima? Biksup Košić kaže da naše ”aktualno hrvatsko mučeništvo ima ime i da je to Vukovar”!!!
Kako bi nam što vjerodostojnije prenio stradavanja Hrvata u Vukovaru, koja se dešavaju dok vi šetate vašu lijenu guzicu po Zrinjevcu, riječkom Korzu ili splitskoj Rivi, biskup navodi riječi koje je o svom iskustvu Vukovara progovorio fra Gordan Propadalo, dosadašnji vukovarski župnik, prigodom svoga oproštaja 17. kolovoza o. g. rekavši između ostaloga i ove riječi: ”Ono što mi je možda bilo najteže, to je vezano uz ćirilicu. To je bezvezna jedna stvar u sebi, ali iza toga se krije jedna sotonska zamka po kojoj se žrtvi htjelo odalamiti šamar jer je nevina, a uzveličati zločin.
Odmah mi je bilo u početku jasno da se iza toga krije strašno veliki ulog koji još danas nismo do kraja prozreli, ali na sreću sad se neke stvari prelamaju pa će nam jednom biti to čišće i jasnije. Ja vjerujem da oni koji su to silom nametnuli, htjeli su u nama proizvesti izgrede, nerede, i tako nas optužiti kao šoviniste, naciste i krive za sve ono što se dogodilo u Vukovaru. I to je ono što sam nazvao zločinom i to je ono što me najviše boljelo u Vukovaru…”.
Da, to je to, ćirilica, to je taj sotonski program kojim će doći do istrebljenja, najprije, vukovarskih Hrvata, a onda cijele naše nacije, pa dalje, sve dok ne bude ubijen posljednji Hrvat u Punta Arenasu, na jugu Čilea, u Buenos Airesu, Chicagu, Stuttgartu i u Sydneyju.
Jer, joj, kako ste slijepi, kako ne razumijete?! ”Uvesti ćirilično pismo u Vukovaru uistinu znači rehabilitirati sve zločince, zaštiti ih i dapače nagraditi. A s druge pak strane, onim nevinim žrtvama koje su toliko propatile zadati dodatni udarac na sve one nebrojene primljene udarce. I jasno da se na kraju svega toga čovjek pita: a gdje je tu poštivanje istine, pravde i dostojanstva ljudske osobe.
U stvari tu se nagrađuje nepravda, laž i zločin. I u tome se krije istinski problem…”, rekao je Košić, kojem bi valjda i Mojsije, predvodeći izabrani narod nakon bijega iz Egipta, tjeran od faraonove vojske, zavidio na dalekovidnosti, hrabrosti, požrtvovnosti, odlučnosti i snazi.
Zavapimo, dakle, svemogućem Bogu, da nam po zagovoru svetoga Zvonka Bušića, svetoga Antu Pavelića i još svetijeg Alojzija Stepinca, dadne ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. Ali ne izbjegnimo mučeništvo ako je to naš usud
Mučenici smo svi, ne samo oni u Vukovaru ili u Sarajevu, gdje Hrvate na roštilju peku ti odvratni muslimani, jer, kaže biskup, mučenici smo ”zbog neodgovornosti onih koji nas vode, a koji ne vole ni hrvatski narod ni Katoličku crkvu”.
Zavapimo, dakle, svemogućem Bogu, da nam po zagovoru svetoga Zvonka Bušića, svetoga Antu Pavelića i još svetijeg Alojzija Stepinca, dadne ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. Ali ne izbjegnimo mučeništvo ako je to naš usud.
Dok oni koji se grčevito bore da sačuvaju svoj život na zemlji gube vječni život jer taj se život stječe nesebičnošću, onaj koji umire za Krista, taj dobiva život vječni. Tko se sebično bori za sebe i želi sačuvati prolazni život, taj je gubitnik; pobjeđuje onaj koji je nesebičan i koji se spreman žrtvovati za druge.
Ne dopustimo, dakle, da nam se dogodi ćirilica, da Ivo Josipović dobije drugi mandat, da lijeva koalicija konačno napravi nešto za naše dobro, da Ivica Šola ne bude sposoban sačuvati kolumnu u Večernjem listu i nastaviti jebati mater četničku Dejanu Joviću jer to je poruka Kristove riječi, ako ste shvatili biskupa Košića.
A ako ga ne želite shvatiti, ako pak mislite, kao i ja, kako je pak teško zvati se Porfirije Perić i kako je knjiga Slavka Goldsteina ”1941., godina koja se vraća” fundamentalna, ako ste voljni biti u manjini, ako ste spreman da vas neki Košić zakolje nakon nadahnutih poruka sa slavlja na Udbini, ako možete na trenutak biti Milorad ili Jovanka, jer nije teško, znate već da sam ja bez problema postao Jovo Pilsel, onda recite to, nemojte dozvoliti da oni budi glasniji, viknite ako treba: ”Ja nisam fašist, a ti, Sotono, odlazi!”
Fra Luka i njegova Bosna (2)
Oprostili smo se od fra Luke Markešića, rođenog u Rami 23. prosinca 1937., u mjestu Proslap kraj Prozora. Krsno ime bilo mu je Mirko. Najveći dio života proveo je u Sarajevu, u kojem je i umro, u četvrtak, 7. kolovoza 2014. Njegova subraća ispunila su mu želju da bude ukopan u mjestu svoga življenja, u Sarajevu, na gradskome višekonfesionalnom groblju Bare, u grobnici bosanskih franjevaca. I bilo je to u utorak, 12. kolovoza.
U nastavku feljtona ću navesti samo neke od ”bosanskohercegovačkih tema” kojima se fra Luka bavio u svojim knjigama i člancima.
Crkva u samoupravnom socijalizmu
Fra Luka je svoj teološki uspon započeo promišljanjima o izgradnji i djelovanju prve Crkve. Magistrirao je radom ”Suvremene teme poslanice Korinćanima: Izgradnja Crkve u Korintu” (1969.), a doktorirao temom ”Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinćanima” (1972.). Stoga mu zacijelo nije bilo teško pisati knjigu – poslanicu – kršćanima u Bosni i Hercegovini u vrijeme samoupravnoga socijalizma, knjigu pod naslovom ”Crkva u samoupravnom socijalizmu” (Svjetlo riječi, Sarajevo 1986.).
Iako može izgledati paradoksalno, fra Luka će u intervjuu Danima, br. 193 od 16. veljače 2001., ustvrditi da je Crkva u socijalističkome društvu velikim dijelom mogla biti slobodna i vršiti svoju vjersku i društvenu funkciju zato ”što nije bila vezana uz vlast, dok je u sadašnjoj situaciji to prividno”, jer Crkva sada ”ima prividnu slobodu, vanjsku slobodu, ali je svoju unutarnju slobodu toliko povezala s političkim strankama da je u stvari ugrozila svoju slobodu”
Pisao ju je ne za to da bi se dodvorio socijalističkim vlastima i njihovu sustavu, kako to mnogi zlurado navode, nego da bi, kritizirajući taj sustav i njegove okove koji su sapinjali nesmetano djelovanje Crkve i život njezinih vjernika, ohrabrio vjernike da ustraju u svojoj vjeri bez obzira na okolnosti u kojima su živjeli.
Činio je to imajući pred očima model borbe za opstanak kršćana u nekršćanskim režimima koji je još prije 500 godina promovirao fra Anđeo Zvizdović primajući 1463. godine ”Ahdnamu” od osvajača Bosne Mehmeda el-Fatiha.
I fra Luka je, suočen s postojećom zbiljom života, zbiljom socijalističkoga režima i službene državne ateizacije društva u Bosni i Hercegovini, tražio i pronalazio modalitete života Crkve i vjerničkog života njezinih vjernika. Stoga je ta njegova knjiga jedno vrijedno svjedočanstvo opstanka i rasta Crkve u socijalističkome sustavu.
U njoj je polazio od temeljne činjenice da religija i Crkva nisu negdje izvan postojeće društvene stvarnosti, svejedno kako je mi definirali, nego da i jedna i druga trebaju ”u toj stvarnosti, izbjegavajući opasnost neosmišljenog prilagođavanja kao i apriornog protivljenja” sačuvati ”svoju vlastitu funkciju, te krećući se između tih dviju krajnosti u konkretnoj povijesnoj situaciji izgrađivati ”svoj vlastiti identitet i poslanje”.
Iako može izgledati paradoksalno, fra Luka će u intervjuu Danima, br. 193 od 16. veljače 2001., ustvrditi da je Crkva u socijalističkome društvu velikim dijelom mogla biti slobodna i vršiti svoju vjersku i društvenu funkciju zato ”što nije bila vezana uz vlast, dok je u sadašnjoj situaciji to prividno ”, jer Crkva sada ”ima prividnu slobodu, vanjsku slobodu, ali je svoju unutarnju slobodu toliko povezala s političkim strankama da je u stvari ugrozila svoju slobodu”.
Uvođenje višestranačja, osnivanje HDZBiH, referendum
Fra Luka je od kraja 1980-ih pa sve do svoje smrti bio snažno angažiran u svim procesima demokratizacije bosanskohercegovačkog društva, posebno oko uvođenja i promoviranja višestranačja i osnivanja političkih stranaka s nacionalnim predznakom, pa tako i oko osnivanja Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZBiH).
Ne treba čuditi što je fra Luka, kao jedan od utemeljitelja i pokretača franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi i kao njegov prvi urednik, uime Franjevačke provincije Bosne Srebrene pozvao bosanskohercegovačke katolike Hrvate na referendum za neovisnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu koji je održan od 29. veljače do 1. ožujka 1992. s pitanjem “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”
Njezino vodstvo i djelovanje podržavao je sve dotle dok je ta stranka u svome praktičnom javnom djelovanju zagovarala i u praksi promovirala ideju cjelovite i nedjeljive Bosne i Hercegovine. Dakle, sve do početka govora o podjeli Bosne i Hercegovine, a što je ”službeno” krenulo susretom Tuđman-Milošević u Karađorđevu 25. ožujka 1991.
Ne treba stoga čuditi što je fra Luka, kao jedan od utemeljitelja i pokretača franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi i kao njegov prvi urednik, uime Franjevačke provincije Bosne Srebrene pozvao bosanskohercegovačke katolike Hrvate na referendum za neovisnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu koji je održan od 29. veljače do 1. ožujka 1992. s pitanjem “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”.
Temeljem rezultata tog referenduma Bosna i Hercegovina je dobila međunarodno priznanje, ali je na nju nakon referenduma i započela velikosrpska agresija.
Bila je to prva velika pobjeda u borbi za državnost Bosne i Hercegovine, ali i za njezinu cjelovitost i nedjeljivost.
Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH
Svoje najvažnije članke u kojima je iznosio vlastite stavove o domovini i državi Bosni i Hercegovini objavio je u knjigama ”Slučaj Bosna” (Svjetlo riječi, Livno, 1995.) te u najnovijoj ”Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH?” (HNVBiH, Sarajevo, 2012.).
Ti tekstovi u najnovijoj knjizi su istodobno i svjedočanstvo rada Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine – vremenski i prostorno – ali, kako on kaže, ”uvijek vjerno, dosljedno i ustrajno u svojem opredjeljenju za izgradnju države BiH i ravnopravnosti građana i naroda u njoj, prema suvremenim civilizacijskim načelima demokracije i općeg dobra. ”
Glavne krivce za katastrofalno stanje hrvatskoga naroda u državi Bosni i Hercegovini on vidi u hrvatskim političkim strankama, ponajprije u HDZBiH, u kojima se, kako navodi ”uglavnom vodila hrvatska politika koja je dovela do takvog bespuća”. Te hrvatske stranke bile su, smatrao je, ”sklone isključivosti u postizanju vlastitih interesa na štetu općeg dobra hrvatskog naroda na cijelom teritoriju BiH”
Po naslovnici i impressumu ove zadnje knjige moglo bi se zaključiti da ju nije pisao redovnik franjevac i svećenik fra Luka Markešić, nego samo građanin BiH, civil Luka Markešić. Tim imenom i prezimenom potpisuje se kao autor i kao urednik knjige, ali i uime nakladnika HNVBiH. Međutim, kao lektora i korektora navodi ”izvjesnoga” Mirka Kuraju.
A riječ je zapravo o njemu samome, o njegovu osobnom, mnogima potpuno nepoznatom imenu i prezimenu. Zapravo, fra Luka je ovim ”novim” imenom i prezimenom želio sačuvati od zaborava svoje ”sekularno” krsno ime Mirko i svoje ”starinsko” prezime Kuraja. Oboje je spojio u osobi lektora i korektora Mirka Kuraje i tako na nenametljiv način čitateljima dao do znanja da mu je draga i tzv. ”sekularna” strana vlastitoga redovničkog identiteta.
Naime, mi Markešići imali smo dvojno prezime ”Kuraja Markešić”. Fra Luka, kao i moj otac, morali su se u jednome vremenu opredijeliti koji dio prezimena će zadržati. Opredijelili su se za drugi dio prezimena, za ”Markešić”, ali još uvijek s ponosom spominjemo i prvi dio prezimena ”Kuraja”.
Elem, na pitanje koje u ovoj knjizi postavlja sebi i čitateljima: ”Ima li izlaza iz bespuća hrvatske politike u BiH?” fra Luka ne daje konačan odgovor. Međutim, u zamjenu za to nudi prijedloge za moguća rješenja. No, ta njegova rješenja dijametralno su suprotna postojećim rješenjima različitih hrvatskih politika, kako onih domicilnih (bosanskohercegovačkih), posebno HDZBiH, tako i onih ”uvoznih”: zagrebačko-hrvatskih, bez obzira na njihov stranački i ideološki predznak.
A sve to vidljivo je odmah u uvodu knjige – koju, da ne bude zabune, fra Luka posvećuje ”Bosni i Hercegovini, državi ravnopravnih građana i naroda u povodu dvadeset godina međunarodnog priznanja 1992 – 2012.” On sasvim jasno navodi da ”socijalno-politički pogledi ove knjige žele pokazati bespuće hrvatske politike u BiH i potaknuti ALTERNATIVU kao izlaz iz toga bezizglednog stanja”, uz njegovu napomenu da su ti pogledi uključivi (inkluzivni) dio političke filozofije i teologije ”kojima je glavno načelo i cilj zajedničko opće dobro”.
Osim što za katastrofalno stanje hrvatskoga naroda u BiH prstom upire u hrvatske političke stranke, on ovdje bez uvijanja govori i o suodgovornosti vjerskih zajednica, a to znači o suodgovornosti nekih ljudi iz Katoličke crkve za takvo stanje
Glavne krivce za katastrofalno stanje hrvatskoga naroda u državi Bosni i Hercegovini on vidi u hrvatskim političkim strankama, ponajprije u HDZBiH, u kojima se, kako navodi ”uglavnom vodila hrvatska politika koja je dovela do takvog bespuća”.
Te hrvatske stranke bile su, smatrao je, ”sklone isključivosti u postizanju vlastitih interesa na štetu općeg dobra hrvatskog naroda na cijelom teritoriju BiH”, pa je u tome smislu dužnost svakog Hrvata kao građanina države BiH i člana hrvatskog naroda, pak njihova je moralna obveza ”da se u političkim strankama, civilnim društvima, religioznim zajednicama ili izvan njih, na vlastitom području, u svojim vjekovnim zavičajima, aktivno zauzima za postizanje individualnih ljudskih prava i kolektivnih kulturnih, nacionalnih i vjerskih dobara”.
Osim što za katastrofalno stanje hrvatskoga naroda u BiH prstom upire u hrvatske političke stranke, on ovdje bez uvijanja govori i o suodgovornosti vjerskih zajednica, a to znači o suodgovornosti nekih ljudi iz Katoličke crkve za takvo stanje.
Pozivajući se na pismo pape Benedikta XVI. ”Hrvati katolici nestaju iz BiH, zaustavite iseljavanje” upućenog Biskupskim konferencijama BiH i Hrvatske 14. siječnja 2012., kojim se hoće potaknuti jedinstvo i odgovornost Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH ”prije svega za tragičnu demografsku stvarnost, odnosno svakodnevno smanjenje katoličke prisutnosti u BiH, jer se od oko 800.000 katolika u 1991. došlo na oko današnjih 440.000 katolika”, fra Luka se ne suspreže kazati da se taj problem neće moći riješiti samo akcijom solidarnosti, pod geslom Caritasa Republike Hrvatske ”Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH”, kako misle biskupi u RH i BiH, ”nego samo promjenom politike koja se provodila i još uvijek provodi nad katolicima i Hrvatima prije svega od samih njihovih kriminalnih vođa u BiH i Hrvatskoj i s našom slijepom poslušnošću njima već 20 godina.“
A to se neće moći dogoditi stoga, naglašavao je fra Luka, što je u Bosni i Hercegovini, slično nekim drugim državama u bivšemu komunističkom sistemu ”došlo do pogrešnog tipa saveza ‘trona i oltara’, često goreg od onog tradicionalno konstantinskog, pa i od komunističkog neprijateljskog odnosa prema religiji (…)
Prema fra Lukinom prijedlogu za ”promjenu Daytonske u Evropsku BiH” potrebno je ponajprije raditi na ”izgradnji države BiH” koja bi osiguravala ”život, dom, rad, vlasništvo, zatim rješavati individualne i socijalne probleme od mladih do starih žitelja zemlje” te ”provesti regionalizaciju i federalizaciju zemlje” i to zbog njezina unutarnjeg mira kao najsigurnijega temelja svake države
Posljedica pak takvoga ponovnog pogrešnog saveza Crkve s politikom kod nas jest, prema biblijskom upozorenju, upravo zajednička propast, kao što piše: ‘Kad slijepac slijepca vodi, obojica u jamu padnu’ (Mt 15,14). Ostaje nam dakle jedino nada, na što nas zapravo poziva pismo pape Benedikta XVI, ako vjerujemo i hoćemo prihvatiti promjene i obraćenje u smislu samog Evanđelja (Mk 1,14-15).”
Da bi se takvo stanje u Bosni i Hercegovini promijenilo, fra Luka je u svojstvu predsjednika Hrvatskoga narodnog vijeća BiH davao u više navrata i prijedloge za rješavanje postojećeg stanja u BiH, između ostaloga i prijedlog za promjenu Daytonske u Evropsku BiH!, a što je iznio u svome referatu na Četvrtome saboru HNVBiH, održanog u Sarajevu, 12. veljače 2005.
Prema tome prijedlogu za ”promjenu Daytonske u Evropsku BiH” potrebno je ponajprije raditi na ”izgradnji države BiH” koja bi osiguravala ”život, dom, rad, vlasništvo, zatim rješavati individualne i socijalne probleme od mladih do starih žitelja zemlje” te ”provesti regionalizaciju i federalizaciju zemlje” i to zbog njezina unutarnjeg mira kao najsigurnijega temelja svake države.
Posebnu važnost u tome prijedlogu fra Luka je dao ”neupitnosti konstitutivnih naroda”, i to stoga što su, kako on navodi, ”njezini konstitutivni narodi – Bošnjaci, Hrvati i Srbi” jedna od specifičnosti Bosne i Hercegovine, pa bi u tome smislu bilo potrebno urediti Bosnu i Hercegovinu tako ”da je svaki od tih naroda prisutan i ravnopravan na cijelom teritoriju ove jedne multietničke države”. Ali i zbog toga jer je konstitutivnost postala naša – ”povijesna, civilizacijska i ustavna kategorija”.
Nije se u ovome prijedlogu libio govoriti o potrebi stvaranja jedinstvenoga gospodarskog sustava i prostora u Bosni i Hercegovini, jer se, smatrao je, jedino na taj način BiH može povezati s drugim regijama i državama u okruženju i u Europi. Ukazivao je i na potrebu čuvanja svoje kulture i vrednota u njoj, govorio o potrebi obrazovanja koji su – kultura i obrazovanje – ”osobito značajni za izgradnju vlastitog identiteta u suvremenom pluralističkom svijetu.
Posebno važan dio svoga društvenog rada i angažmana, a što je istaknuo i ovom prigodom, odnosio se na brigu oko povratka izbjeglih i prognanih na svoja ognjišta. Bila je to i ostala bolna točka današnjeg bh-društva, jer se izbjeglim i prognanim, kako navodi u ovome prijedlogu, raznim opstrukcijama ”onemogućuje bilo kakav, pogotovo onaj održivi povratak.”
(Nastavlja se)
Teresa Forcades – redovnica u borbi za pravedniji svijet
Piše: Emir Imamović
(Ovo je klasičan intervju, ali zbog važnosti nastupa sestre benediktinke, Katalonke Terese Forcades na Festivala alternative i ljevice FALIŠ koji će se od 3. do 6. rujna održati u Šibeniku odlučili smo kao intervju tjedna prenijeti članak Emira Imamovića, direktora spomenutoga festivala, i da upoznamo ovu izvanrednu osobu i da, kao redakcija, dadnemo mali prilog promociji vrijednoga napora naših kolega i prijatelja u Šibeniku).
Umjesto uvoda: biskup, krotitelj zmija
Šibenski biskup Ante Ivas broji sitno do mirovine i to je, manje-više, sve što on zna o onome što dolazi. Ne, naravno, nisu godine učinile svoje, a sedamdeset i pet nije malo, dapače, koliko god se ponekad čini da ne bi mogao proći liječnički pregled niti u “Hrvatskom dragovoljcu“, padre je u boljoj formi od većine vršnjaka. Osim, naravno, svećeničkog, zdravog života i pratećih beneficija, tu bitnu ulogu igra i vrijeme.
Ante Ivas, naime, nije duhom niti blizu 2014.: vizionarski zagledan u retrovizor, on je, ako je oblačno, u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, dok za vedrih dana vidi sve do one 1945. A znamo što se tamo ima vidjeti…
“Da, ja sam za revoluciju, za drastičnu promjenu društva”, kaže Teresa Forcades, Katalonka koja je studirala medicinu u Barceloni i New Yorku, a na Harvardu diplomirala teologiju. Dobro, reći će netko, mnogi možda, nije neki problem biti za revolucionarnu, drastičnu promjenu društva: lako je, je li, znati što se neće, ali je već malo teže znati što se hoće. Teresa Forcades, međutim, nije dokona dama kojoj revolucionarni žar splasne čim počne neka serija. Ona ima i program, nedug, u deset točaka
Uglavnom, umjesto da se lagano priprema za umirovljeničke dane – novine ujutru, šah do ručka, siesta do sumraka, pa dnevnik i večera – Ante Ivas svaku zgodnu priliku koristi da označi krivce za kompletnu propast Hrvatske, hrvatskog društva, smjernog načina života i tako redom i do iznemoglosti. Odakle god krenuo, gdje god stao za mikrofon, kakav god povod imao, biskup Ivas neće propustiti da objasni korijen nedaća. Njemu je, tom korijenu i pratećim pojavama, dao i pjesničko ime: “crvena zmija“.
“Uvijek se nađe onih koji su u danima teškoća i iskušenja spremni narodu ponuditi lažne nade, lažne bogove i opasne idole, ‘zlatnu telad’ pod prividom novih sloboda, nove pravednosti, novog poretka.., nove mudrosti i blagostanja.., novih zakona, često protu Božjih, protu naravnih i protu narodnih. I uvijek se nađe onih koji se dadu zavesti, podmititi, dignuti ruku ZA, pa zaigrati kolo oko ‘zlatnog teleta’, kako se to dogodilo i Izraelcima pod Sinajem na putu…
Mi se danas s ponosom sjećamo kako je sav narod hrvatski osjetio da treba odlučno ustati na obranu svoga doma i roda… A trebalo je ući u teške borbe, micati ‘balvane na cestama’. Ali još više one mnogo teže, glavne krivce za sve što će se događati: ‘balvane’ u glavama ljudi koji su dugo živjeli u ‘sistemu’ koji je kao ‘crvena zmija’ sustavno trovao dušu hrvatskog naroda najkrvavijom ideologijom ljudske civilizacije, ‘komunističkom, partijskom’.
Ona je pod plaštem antifašizma, nemilosrdno satirala izvornu kulturu, kršćansku vjeru i Crkvu, kršćanske vrednote i institucije.., kulturni duhovni identitet i ime hrvatsko…”, rekao je u Kninu, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.
Crvena u crnom
“Da, ja sam za revoluciju, za drastičnu promjenu društva”, kaže Teresa Forcades (Barcelona, 1966.), Katalonka koja je studirala medicinu u Barceloni i New Yorku, a na Harvardu diplomirala teologiju. Dobro, reći će netko, mnogi možda, nije neki problem biti za revolucionarnu, drastičnu promjenu društva: lako je, je li, znati što se neće, ali je već malo teže znati što se hoće. Teresa Forcades, međutim, nije dokona dama kojoj revolucionarni žar splasne čim počne neka serija. Ona ima i program, nedug, u deset točaka, i u njemu poziva:
Teresa Forcades, u jednom je od onih mailova sa stotinu pitanja napisala dvije riječi koje se danas svugdje razumiju: “Prokleti kapitalizam“. A puno, puno prije, u manifestu španjolskog “Pokreta ogorčenih” je rekla: “Trenutačni ekonomski model, institucionalni i politički poredak, nisu donijeli rezultate. Hitno moramo stvoriti novi politički i socijalni model, i to bez ponavljanja formula iz prošlosti, znajući da taj proces nije ni lak ni kratak”
1. da država preuzme banke i pokuša obuzdati financijske špekulacije
2. da se poveća zaposlenost, osiguraju korektne plaće i mirovine, skrati radno vrijeme i osigura dohodak za roditelje koji ostaju kod kuće čuvati djecu
3. da se osigura prava participativna demokracija i reducira politička korupcija
4. da se svima osigura pristojan smještaj i da se ukinu hipoteke na stambene objekte
5. da se poveća javna potrošnja i (do)nacionaliziraju sve javne usluge
6. da se poštuje čovjekovo pravo da sa svojim tijelom radi što hoće, pa i ženino pravo na abortus
7. da se uvede što “zelenija” ekonomska politika i nacionaliziraju energetske kompanije
8. da se iskorijeni ksenofobija i ukinu zakoni o imigraciji
9. da se mediji i internet nađu pod kontrolom građana
10. da se potiče međunarodna solidarnost, napusti NATO i u budućoj slobodnoj Kataloniji ukinu oružane snage.
Dobro, dakle, Teresa Forcades je Španjolka i Katalonka, Katalonka i Španjolka, kako god, visokoobrazovana, ljevičarka je i – časna sestra. Upravo tako, časna sestra, benediktinka, živi u svetištu Montserrat, u planinama pored Barcelone i… Kako piše u jednom od njenih novinskih portreta: “uzor joj je Gandhi, mada joj se djelimično dopadaju i dijelovi ideologije pokojnog Huga Cháveza i Eva Moralesa“.
U početku biješe pitanje
Nekoliko mjeseci nakon što je na španjolskom jeziku objavljena knjiga Slavoja Žižeka i Srećka Horvata “Što Europa želi?“, sestra Teresa se u jednom od mnogobrojnih intervjua referirala na njen sadržaj. Bio je to sasvim dovoljan razlog da je čudnim putevima e-mailovskim upitamo bi li, možda, nekako, čudom, došla na Festival alternative i ljevice u Šibeniku, od trećeg do šestog rujna ove godine, i na njemu, u subotu, posljednju večer, kada padne mrak, predavala, govorila, što god… “Imamo sestru!!!“, napisao je nešto kasnije Srećko.
Još kasnije, “sestra, a naša“, Teresa Forcades, u jednom je od onih mailova sa stotinu pitanja napisala dvije riječi koje se danas svugdje razumiju: “Prokleti kapitalizam“. A puno, puno prije, u manifestu španjolskog “Pokreta ogorčenih” je rekla: “Trenutačni ekonomski model, institucionalni i politički poredak, nisu donijeli rezultate.
Hitno moramo stvoriti novi politički i socijalni model, i to bez ponavljanja formula iz prošlosti, znajući da taj proces nije ni lak ni kratak.” Uglavnom, sestri, vidimo, za razliku od šibenskog biskupa, retrovizor ne treba, osim u vožnji. Čisto da vidi tko joj dolazi s leđa.
Čuđenje u svijetu
Nije Teresa Forcades tek jedna od španjolskih zagovornica promjena, niti tamo, gdje živi, ima društvo da može po cijele dane, što bi Štulić kazao, kužiti svijet. Ona je, sasvim suprotno, jednako čuđenje kod kuće, kao i bilo gdje, tamo je, kao i ovdje, “kontroverzna“ i ovdje je, koliko u Španjolskoj ili Engleskoj, zapravo rijetka pojava: časna sestra koja ne vidi ama baš ništa sporno u tome što jest i onome za što se, u isto vrijeme, zalaže
Nije Teresa Forcades tek jedna od španjolskih zagovornica promjena, niti tamo, gdje živi, ima društvo da može po cijele dane, što bi Štulić kazao, kužiti svijet. Ona je, sasvim suprotno, jednako čuđenje kod kuće, kao i bilo gdje, tamo je, kao i ovdje, “kontroverzna“ i ovdje je, koliko u Španjolskoj ili Engleskoj, zapravo rijetka pojava: časna sestra koja ne vidi ama baš ništa sporno u tome što jest i onome za što se, u isto vrijeme, zalaže.
Drugi, mnogi, naravno vide, pa ne čude reakcije Šibenčana koji su ranu, usmenu najavu dolaska časne ljevičarke dočekali otprilike kako bi dočekali vijest da će se na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu prisutnima obratiti Darth Vader.
Motorna pila naopako
Religijske institucije, od Vatikana do Irana, što bi rekla Dubioza kolektiv, zapovjedništva su obrane ideja koje, ma koliko štete činile, uvijek imaju prednost nad zdravim razumom.
Zato su i, recimo, poruke pape Franje u kojima je kritizirao klasne razlike, odnose prema imigrantima ili pristajanje na siromaštvo većine zarad enormnog bogatstva manjine, proglašene – marksističkim. Papa je, naravno, marksist onoliko koliko je, recimo, grčka Syrza ekstremna. Ili koliko je Teresa Forcades kontroverzna.
Pisao je o tome nedavno i upravo u “Spektru“ Damir Pilić: “Tobožnja ‘radikalnost’ SYRIZA-e tek je zdravorazumski odgovor na radikalnost neoliberalnog kapitalizma i ekstremne socijalne posljedice koje taj sustav stvara za veliki dio stanovništva: rastuću nejednakost građana, nezaposlenost, ekonomsku depresiju i europsku mladost lišenu perspektive. Kojim logičkim trikom politička borba protiv ovih jezivih posljedica može biti ‘ekstremistička’?
Religijske institucije, od Vatikana do Irana, što bi rekla Dubioza kolektiv, zapovjedništva su obrane ideja koje, ma koliko štete činile, uvijek imaju prednost nad zdravim razumom. Zato su i, recimo, poruke pape Franje u kojima je kritizirao klasne razlike, odnose prema imigrantima ili pristajanje na siromaštvo većine zarad enormnog bogatstva manjine, proglašene – marksističkim. Papa je, naravno, marksist onoliko koliko je, recimo, grčka Syrza ekstremna. Ili koliko je Teresa Forcades kontroverzna
Kako zahtjev za dostojanstvenim životom može biti ‘radikalan’? (…) Pokušaj da se najjača i najvažnija europska ljevičarska partija, a to SYRIZA nesumnjivo jest, mehanički utrpa u ekstremistički tor samo je obrambeni refleks europske političke elite, koja ne želi priznati da je izjednačavanjem komunizma i fašizma – osim što je falsificirala povijest – ugrozila i budućnost Europe, jer je tim moralnim žigosanjem paralizirala lijevu misao na kontinentu, a bez tog obrambenog bedema europsko je političko klatno otklizalo udesno, skupa sa socijaldemokracijom, pa je socijalna država šaptom pala, a fašizam oživio kao Freddy Krueger i uzletio kao ptica feniks.”
Dva su svijeta različita
Tako, eto, “kontroverzna” časna sestra, “ikona europske ljevice” i još nešto, zapravo jedna jako ozbiljna žena, dolazi ovdje gdje se u Crkvu ne smije u kupaćim gaćama i, pogotovo, s kalendarom, tamo gdje se vodi ljuti boj s demonima nešto bliže prošlosti, a ona malo, tek malo dalja, nanovo ispisuje, uz ignoriranje sadašnjeg trenutka i zbivanja u njemu poslije kojih ovaj svijet neće biti isti, a pitanje civilizacije je hoće li i koliko može biti gori.
Teresa Forcades, s druge, ma s prve, prave strane, baš ovaj svijet, kao i ono do jučer, zna u dušu. Rođena je 1966. i najznačajnije godine života su joj se desile u desetljeću koje je nas današnje stvorilo. Tamo negdje početkom osamdesetih, kada je imala petnaest, Teresa se počela, ako se to tako kaže, pronalaziti u vjeri i otkrivati Bibliju.
Njen background, međutim, s tim nema neku vezu: odrasla je u ateističkoj obitelji koja je Crkvu doživljavala, kako je opisala, jednako kao i monarhiju, kao dakle zastarjelu, potrošenu instituciju. Paralelno s njenim putovanjem ka sadašnjem pozivu, konzumerizam se pokazao kao efikasnije oružje od konvencionalnog i svakog drugog, vojskama dodijeljenog. Kapitalistički Zapad je komunistički Istok činio sivim, nezanimljivim, bijednim, ponudivši mu ono što će ubrzo prigrliti s druge strane Berlinskog zida: iluziju slobode mjerljivu kupovnom moći.
Diktaturu jednopartijskih sustava zamijenile su regije pod kontrolom oligarha, umjesto komiteta o potrebama su počele odlučivati banke, bog tržišta je ujedinio ateiste i vjernike, kršćane i muslimane, nebitno je postalo sve što se ne može izraziti u brojkama i, sve u svemu, otišli smo svako u svoje rodno mjesto, majci u onu stvar.
Nije, kada se podvuče crta, gošća ovogodišnjeg FALIŠ-a niti kontroverzna, niti ekstremna, niti nešto treće. No, da je neobična pojava u svijetu kojem pripada – e, to jest. Ona, očito, ne misli kako zalaganje za socijalnu pravdu, jednakost i slobodu ima veze sa zmijama i drugim gmizavcima… Ona, naime, misli ozbiljno!
Žar s kojim su ispratile navodni komunizam – zapravo neuspjele, karikaturalne eksperimente koji o komunizmu, kako piše Terry Eagleton, govore koliko i pacijenti iz psihijatrijske klinike o ljudskom rodu – u povijest, vjerske su instuticije ugasile kako slučajno plamen ne bi zahvatio obližnju kulu od kamata i slične tvorevine iz kojih se danas brani sve ono što Teresa Forcades smatra opasnim poput ebole.
No, razlika između nje i, recimo, šibenskog biskupa je u tome što katalonska ljevičarka prošlost smatra svršenim vremenom, a šibenski biskup sadašnjim i budućim. Pri tome, oboje su, uvjetno kazano, na istom poslu, ali ne na istim svjetovima. I oboje vjeruju, samo… “Jedino ako vjeruješ da nešto može biti drugačije, možeš aktivirati snagu potrebnu za promjenu“, kaže sestra Teresa. Ne misli, naravno, na one promjene čiji je cilj da opet bude – isto.
Sasvim obična benediktinka
Stav Terese Forcades o abortusu, odnosno njen pogled, ali i razumijevanje tuđih prava i odluka, svjedoče koliko je zapravo ovu benediktinku krivo promatrati kao nešto čemu se treba malo i čuditi: “Ne zalažem se za pravo na abortus općenito, već samo u određenim okolnostima. Žena koja je silovana i začela, može traumu na koncu preživjeti na način da je ta nesreća ojača kao osobu, može trudnoću naposljetku prihvatiti kao blagoslov u svom životu i odlučiti roditi. No, ako to nije slučaj, ne mogu osuđivati ženu koja je odlučila ne roditi.
To što ja podupirem sve koje žele roditi, čak i u najtežim okolnostima, to je moj stav, ali ne mogu pristati na to da država dekretom tjera na rađanje.” Nije, kada se podvuče crta, gošća ovogodišnjeg FALIŠ-a niti kontroverzna, niti ekstremna, niti nešto treće. No, da je neobična pojava u svijetu kojem pripada – e, to jest. Ona, očito, ne misli kako zalaganje za socijalnu pravdu, jednakost i slobodu ima veze sa zmijama i drugim gmizavcima… Ona, naime, misli ozbiljno!
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
- « Previous Page
- 1
- …
- 10
- 11
- 12
- 13
- 14
- …
- 18
- Next Page »