Alen Kristić zvanje magistra teologije stekao je po završetku filozofsko teološkog studija na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Jedan je od pokretača i urednika Međunarodnog teološkog časopisa ”Concilium” za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Do sada je u Sarajevu objavio četiri knjige, od kojih je posljednja objavljena i u Zagrebu: ”Religija i moć”, ”Graditeljice mira – društveno politički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir”, ”Tiranija religijskog – ogledi o religijskom bezboštvu” i ”Prognani u zaborav – fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog”. [Read more…]
Koliko politika ima Srbija?
Vanjska politika Srbije u ozbiljnim je poteškoćama i pravac koji joj zadaju vodeći srbijanski političari ne može držati niti dva mjeseca, i to zbog tih istih političara.
Prije manje od dva mjeseca predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić došao je u Zagreb na inauguraciju Kolinde Grabar-Kitarović. Vučić je govorio da je u Zagreb došao ne bi li učinio sve što može da utječe na izgradnju mostova, a naznaka dobrih odnosa bila je i najava posjeta Grabar-Kitarović Srbiji. Istina, bez ikakvog, makar i približnog datuma posjeta. [Read more…]
Vratite Šešelja u Haag!
Razlog 15 godina djelovanja Igmanske inicijative je duboko uvjerenje da mir i dobrosusjedski, prijateljski odnosi predstavljaju vitalne interese naših zemalja, da je rad na postizanju tih ciljeva izraz istinskog patriotizma. Međutim, u svakoj od naših zemalja postoje radikalni političari, uglavnom propagatori netrpeljivosti i šovinizma, čija moć ovisi o izazivanju straha i nesigurnosti, a zato su im potrebni neprijatelji. [Read more…]
Rajhsštrumpfirer Bujanec
Jedan od popularnijih mitova u mojoj profesiji jest onaj o političkim redikulima, živopisnim likovima negdje sa same margine prirode i društva, koji opstaju samo na interesu javnosti, jednako senzacionalističkih medija i društvenih higijeničara, te preživljavaju hraneći se njihovom ironijom i sarkazmom. Nikad zapravo ta rasprava nije završena: treba li politički talog ignorirati ili na njega treba upozoravati na vrijeme?
Bezbroj je primjera za to. Jako dobro sjećam se vremena kad je politički redikul nedostojan pažnje ozbiljnog novinarstva bio, recimo, Vojislav Šešelj. Visoki, ćosavi četnički vojvoda s naočalama iz socijalnog na Čukarici i šubarom sa štanda na željezničkom kolodvoru, što je sa staturom i intelektom dvolitrene Coca-Cole izgledao poput poslovođe dućana u Staroj Pazovi – i nije znao izgovoriti slovo ”r“, pa je gvanice Svbije bez gveške utvvđivao na cvti Kavlobag-Kavlovac-Vivovitica – dušu je bio dao za ismijavanje ideje o Vevikoj Svbiji.
A svašta je Bujančeva Bujica nanijela proteklih godina, prošli su kroz tužni provincijski studio i redikuli poput Predraga Raosa ili Davora Domazeta Loše, i zaboravljeni asovi poput Antuna Vrdoljaka ili Ivana Zvonimira Čička, i nacionalne zvijezde poput Zdravka Mamića ili Ruže Tomašić, i sam skorup hrvatske inteligencije, poput Ivana Aralice ili Ive Banca, i oni s druge strane, poput Damira Kajina ili Radimira Čačića, i oni s prve, poput Đure Glogoškog ili Milijana Vase Brkića
Stvari su, kako znamo, uskoro prestale biti smiješne, i nakon svega, dvadeset pet godina kasnije, ostale su hiljade trulih kostura u plitkim grobnicama i pitanje: je li Vojislav Šešelj proizvod medija ili društva, treba li dakle pisati o političkim redikulima?
Velimira Bujaneca posljednji put sam spomenuo valjda prije dvadeset godina, kad je kao perspektivni kadar Mladeži HDZ-a, a onda i mlada pravaška naci-zvijezda, narcisoidno pozirao za novine u crnoj SS-uniformi s kukastim križem na nadlaktici, nudeći se Hitler-Jugendu izjavama kako ”njemački neonacisti prezrivo nastupaju prema Srbima, ali prema Hrvatima nastupaju kao prema sebi srodnoj i bliskoj rasi, kao ljudima koji su im intelektualno i borbeno dorasli“, učeno tješeći naciju kako ”dugoročno gledano možda sve i nije tako crno, jer ukoliko nakon uništenja njemačke vojne moći 1945. internacionalisti unište i njemačko gospodarstvo, moglo bi se dogoditi ono što smo već jednom u povijesti vidjeli.“
”Nisu u Jasenovcu Židovi završavali po nekom rasnom ključu, nego zato što su, isto kao i Srbi i komunisti, bili protiv hrvatske države“, govorio je tada rajhsštrumpfirer Velimir Bujanec, upozoravajući kako taj model historijski nije potrošen.
”Jasno je za kakvo se rješenje srpskog pitanja zalažem: trećinu iseliti, trećinu lojalnih prekrstiti, a trećinu, zločince, poubijati“, ponavljao je Budakov ”Endlösung der Serbenfrage“, sažimajući ga u mudrost naših predaka: ”Volim ponavljati ono što su govorili naši djedovi ustaše – Bog na nebu, hrvatski narod na zemlji. Ja još dodajem – Jasenovac između.“
Omaleni, crnokosi nacistički i narcistički kamarad s pažljivo njegovanom frizurom i obrvama mladog Führerova privatsekretära Rudolfa Hessa, što je sa staturom i intelektom limenke Coca-Cole Zero izgledao poput nesigurnog ministranta u župi u Šestinama koji ne zna s djevojkama – ”treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!“, ispovijedio se na kraju novinarima – dušu je bio dao za ismijavanje razbuđenog nacifašizma u Hrvatskoj. I nije, kako pamtimo, bio jedini.
Namnožili su se u to vrijeme politički redikuli poput štakora, ali iste stvari kao oni već su govorili i predsjednik države i njegovi ministri i generali, i nesretni Bujanec je nestao u masi.
”Jasno je za kakvo se rješenje srpskog pitanja zalažem: trećinu iseliti, trećinu lojalnih prekrstiti, a trećinu, zločince, poubijati“, ponavljao je Budakov ”Endlösung der Serbenfrage“, sažimajući ga u mudrost naših predaka: ”Volim ponavljati ono što su govorili naši djedovi ustaše – Bog na nebu, hrvatski narod na zemlji. Ja još dodajem – Jasenovac između“
Nakon svega, dvadeset godina kasnije, ostala je nacistička retorika ”naših djedova ustaša“ kao jezični standard hrvatskog javnog govora.
I pitanje: jesu li redikuli bili tipovi poput Šešelja ili Bujaneca, ili smo redikuli zapravo bili mi? Tko je, naime, bio tamo, na samoj margini prirode i društva?
I što? Dvadeset godina kasnije, opskurni je mladi rajhsštrumpfirer izrastao u nadrkanu televizijsku zvijezdu, sad već stature i intelekta cisterne Coca-Cole Zero iz dućana s autićima, s vlastitim kabelskim televizijskim showom što ga je narcisoidno i maloumno, kopirajući Latinovu ”Latinicu“ kopiranu Marićevom srpskom ”Ćirilicom“, nazvao – ”Bujica“.
A svašta je Bujančeva Bujica nanijela proteklih godina, prošli su kroz tužni provincijski studio i redikuli poput Predraga Raosa ili Davora Domazeta Loše, i zaboravljeni asovi poput Antuna Vrdoljaka ili Ivana Zvonimira Čička, i nacionalne zvijezde poput Zdravka Mamića ili Ruže Tomašić, i sam skorup hrvatske inteligencije, poput Ivana Aralice ili Ive Banca, i oni s druge strane, poput Damira Kajina ili Radimira Čačića, i oni s prve, poput Đure Glogoškog ili Milijana Vase Brkića.
Nije karijeri Velimira Bujanca naudio ni skandal s kokainom. ”Treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!“, rekao je valjda istražnom sucu kad ga je ono policija prije godinu i pol uhvatila na Črnomercu kako prostitutku plaća kokainom.
Nije karijeri Velimira Bujanca naudio ni skandal s kokainom. ”Treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!“, rekao je valjda istražnom sucu kad ga je ono policija prije godinu i pol uhvatila na Črnomercu kako prostitutku plaća kokainom
Nekako, naime, baš nakon tog skandala – kako je već običaj da nacionalna zvijezda ima kokainski skandal, i kako je već red da ne naudi njegovu renomeu, jer znamo da mu je i kokain i prostitutku smjestila Udba – Bujanca je baš onako krenulo, i u predizbornoj kampanji Kolinde Grabar Kitarović njegova će emisija postati glavni HDZ-ov komunikacijski kanal, kojim će u sljedećim mjesecima prodefilirati svi likovi iz Kolindinog štaba u Hypo Centru i VIP-lože na Markovom trgu.
Dvadeset godina kasnije, eto, nekadašnji tupavi palanački neonarcist u uniformi Schutzstaffela jedan je od stupova društva, opinion-maker kojega će novoizabrana predsjednica na koncu izabrati za prvi ekskluzivni intervju te večeri, rado viđen gost u štabovima i šatorima, na domjencima, koncertima, tribinama i predsjedničkim inauguracijama – a da se ni u jednom trenutku, ni za jedno slovo, nije odmakao od adolfescentske retorike iz vremena kad smo mislili da je marginalni politički redikul i pitali se treba li o takvima pisati.
Pa zaključili da ne treba.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Filip Ejdus: ”Srbiji će biti sve teže da sedi na dve stolice”
Piše: Drago Kovačević
Dr. Filip Ejdus docent je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, član je Foruma za međunarodne odnose i bivši direktor Centra za civilno-vojne odnose. Riječ je o mladom naučniku, rođenom 1979. godine, ali sigurno jednom od najznačajnijih autoriteta u regionu kada su u pitanju međunarodni odnosi i bezbjednosna politika. Za ”Novosti” govori o srpskoj spoljnoj i bezbjednosnoj politici.
Sve je teže razumijevati spoljnu politiku Srbije. Aktuelna koalicija na vlasti već dvije godine ponavlja mantru ‘I EU i Rusija’ koja jako sliči na onu raniju ‘I Evropa i Kosovo’. Je li moguće zauzeti tako neutralnu poziciju u današnjem političkom i bezbjednosnom kontekstu?
Spoljna politika Srbije jeste ambivalentna, ponekad i šizofrena, ali je moguće razumeti zbog čega je takva. Prvo, u Srbiji istovremeno postoji snažna istovremena identifikacija i sa demokratskom Evropom i sa bratskom ”pravoslavnom” Rusijom. Geopolitička zategnutost između Evrope i Rusije dovodi Srbiju u stanje kolektivne kognitivne disonance, neprijatnog stanja u kome istovremeno imate nekoliko međusobno suprotstavljenih uverenja. U takvoj situaciji Srbija radi ono što je najlakše ali i najopasnije, a to je poricanje problema i zabijanje glave u pesak.
Srbija je u svojoj tranziciji imala iskustvo koje nije imala nijedna druga postkomunistička zemlja, a to su bombardovanje NATO-a i secesija dela teritorije. Zbog svega toga postoji potreba da se pronađe sopstveni put u EU, koji je do sada, nažalost, bio zaobilazan, krivudav i pun opasnih krivina. Od proglašenja vojne neutralnosti 2007. godine, preko četiri stuba spoljne politike, politike ”I Evropa i Kosovo”, pa sve do najnovije mantre ”I EU i Rusija”, put Srbije u EU kao da je stalno pod nekim znakom pitanja
Drugo, Srbija je u svojoj tranziciji imala iskustvo koje nije imala nijedna druga postkomunistička zemlja, a to su bombardovanje NATO-a i secesija dela teritorije. Zbog svega toga postoji potreba da se pronađe sopstveni put u EU, koji je do sada, nažalost, bio zaobilazan, krivudav i pun opasnih krivina. Od proglašenja vojne neutralnosti 2007. godine, preko četiri stuba spoljne politike, politike ”I Evropa i Kosovo”, pa sve do najnovije mantre ”I EU i Rusija”, put Srbije u EU kao da je stalno pod nekim znakom pitanja.
Iako je aktuelnu spoljnu politiku moguće razumeti, treba otvoreno govoriti o tome koliko ona košta. Srbija je već platila ogromnu cenu neodlučnosti. Pred sam kraj hladnog rata, dok na primer u Estoniji još uvek nije bilo fiksnih telefona, Jugoslavija je bila najprosperitetnija zemlja Istočnog bloka. Tokom prvih posthladnoratovskih godina, dok se postkomunistička Evropa, sa izuzetkom Rusije i njenih satelita, krupnim koracima ”vraćala u Evropu”, Srbija je ostala zatočena u postjugoslovenskom limbu. Danas, nakon 25 godina lelujanja, Estonija je članica EU-a i NATO-a i jedna od najzdravijih ekonomija u Evropi, dok se Srbija nalazi na samom začelju postkomunističke Evrope.
Iako je u oktobru 2000. delovalo kao da Srbija hvata priključak, ubrzo se pokazalo da Milošević nije bio jedina prepreka za usvajanje nedvosmislenog proevropskog spoljnopolitičkog kursa. Nakon 14 godina meandriranja, Srbija se danas jednom rukom drži za EU a drugom za Rusiju, u trenutku kada se ove dve sile sve više udaljavaju jedna od druge. Krajnje je vreme da Srbija prelomi ili će se sama prelomiti.
Mogu li se današnja spoljna politika i odnos prema Rusiji i EU-u tumačiti i kao potpuno različiti stavovi predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, poznatog po političkom rusofilstvu, i premijera Aleksandra Vučića koji ostavlja utisak da je prozapadne orijentacije?
Postoji očigledna razlika između spoljne politike premijera Vučića i predsednika Nikolića. Dok se premijer pre svega trudi da unapredi odnose Srbije sa Nemačkom i Evropskom unijom, predsednik uporno radi na unapređenju odnosa sa Rusijom. Nikolić jedan dan izjavi kako je Srbija neutralna u odnosu na krizu u Ukrajinu, a Vučić sutradan to demantuje. Dok premijer ide u posetu Berlinu, predsednik kod kuće dočekuje Lukašenka. Na Vučićevo ”ništa ne može da uništi Bosnu i Hercegovinu”, Nikolić odgovara da ”nema lepka koji može da je poveže”.
Iako je aktuelnu spoljnu politiku moguće razumeti, treba otvoreno govoriti o tome koliko ona košta. Srbija je već platila ogromnu cenu neodlučnosti. Pred sam kraj hladnog rata, dok na primer u Estoniji još uvek nije bilo fiksnih telefona, Jugoslavija je bila najprosperitetnija zemlja Istočnog bloka. Tokom prvih posthladnoratovskih godina, dok se postkomunistička Evropa, sa izuzetkom Rusije i njenih satelita, krupnim koracima ”vraćala u Evropu”, Srbija je ostala zatočena u postjugoslovenskom limbu. Danas, nakon 25 godina lelujanja, Estonija je članica EU-a i NATO-a i jedna od najzdravijih ekonomija u Evropi, dok se Srbija nalazi na samom začelju postkomunističke Evrope
Ako su se i dogovorili da podele uloge, napravili su jako loš dogovor pošto više deluju kao raštimovani orkestar nego kao uigrani tim. Pre bih rekao da se radi o sve otvorenijem rivalitetu ne samo između dva naprednjačka moćnika, već i između dva spoljnopolitička koncepta, jednog pragmatičnog koji zagovara Vučić i drugog inadžijskog koji promoviše Nikolić i koji još uvek ima snažno uporište i u stranačkoj bazi i u biračkom telu.
Rusija se protivi širenju NATO-a jer to smatra ugrožavanjem svojih vitalnih interesa, mada često ponavlja da nema ništa protiv integracije Srbije u EU. Vlada Srbije često pak ističe kako Srbija neće u NATO, mada je to nezaobilazan uslov članstva u EU-u. O čemu se tu radi i koliko je Rusiji uopšte stalo do toga hoće li Srbija u NATO?
Članstvo u NATO-u nije ni formalni ni neformalni uslov za članstvo u EU-u. Činjenica je da su sve postkomunističke države koje su ušle u EU pre toga ušle u NATO, ali to i dalje ne znači da za vojno neutralne zemlje nema mesta u EU-u. O tome najbolje govore primeri Irske, Švedske, Austrije, Finske, Kipra i Malte.
Tačno je da su ove zemlje bogatije od Srbije, ali to zaista nije mnogo relevantno za celu priču, pošto to koliko će vas koštati neutralnost zavisi od zemlje do zemlje. Što se tiče Rusije, ona zvanično širenje NATO-a tretira kao pretnju za svoju nacionalnu bezbednost. Iako bi ulazak Srbije u NATO u geostrateškom smislu bio malo značajan i gotovo neprimetno produbio disbalans moći u korist Zapada, u simboličkom smislu to bi nanelo veliku štetu Rusiji.
Srbija je jedan od poslednjih prijatelja koje Rusija ima u Evropi i njen ulazak u rivalski blok bio bi u Moskvi protumačen kao još jedna pobeda omraženog Zapada.
Odnos Rusije prema proširenju EU-a nešto je drugačiji. Iako se Rusija dugo nije protivila proširenju Unije, to raspoloženje se poslednjih godina menja, što možemo jasno da vidimo i na primeru Ukrajine. Rusija i EU više nisu partneri, već geopolitički rivali. Istina je da se Rusija i dalje deklarativno ne protivi ulasku Srbije u EU. Ipak, ona svojim postupcima može toliko da veže Srbiju za sebe da odluka o pristupanju EU-u postane isuviše skupa i da je građani na referendumu zbog toga odbace.
Evo jednog hipotetičkog scenarija. Srbija trenutno oko 62 odsto svoje spoljnotrgovinske razmene ima sa EU-om, dok nešto više od osam odsto odlazi na Rusiju i to dobrim delom zbog Sporazuma o slobodnoj trgovini. Zamislimo hipotetički da se u narednih nekoliko godina, paralelno sa pregovorima sa Evropskom unijom, srpski izvoz u Rusiju utrostruči, što bi svakako privremeno bilo dobro za srpsku ekonomiju.
Iako je u oktobru 2000. delovalo kao da Srbija hvata priključak, ubrzo se pokazalo da Milošević nije bio jedina prepreka za usvajanje nedvosmislenog proevropskog spoljnopolitičkog kursa. Nakon 14 godina meandriranja, Srbija se danas jednom rukom drži za EU a drugom za Rusiju, u trenutku kada se ove dve sile sve više udaljavaju jedna od druge. Krajnje je vreme da Srbija prelomi ili će se sama prelomiti
U momentu ulaska u EU, Srbija bi morala da raskine Sporazum o slobodnoj trgovini sa Rusijom, što bi izazvalo veliku štetu srpskim proizvođačima okrenutim ka Rusiji. Ovo bi mogao da bude veoma snažan argument protivnika evrointegracija uoči referendumskog izjašnjavanja. Ako se tome pridodaju totalna energetska zavisnost i velikodušna finansijska ponuda kakva je podelila Ukrajinu, Srbija koja je inače sklona evroskepticizmu i rusofilstvu mogla bi lako da u poslednjem trenutku bude otrgnuta od EU-a. Ne kažem da će se ovaj scenario obistiniti, ali treba biti jako obazriv. Odluke koje danas povećavaju manevarski prostor sutra će nam možda vezivati ruke.
U srpsko-ruskim odnosima nezaobilazno je pitanje Kosova. Rusija je angažovana protiv kosovskog priznanja i prijema u UN, mada se kod svojih aktivnosti u regionu i okupacije nekih teritorija poput Krima, Osetije i Abhazije zna pozvati na ”kosovski presedan”. Ne čini li vam se da je takvo ponašanje zapravo medvjeđa usluga Srbiji od koje Rusija ima koristi?
Rusija je višestruko profitirala na secesiji Kosova. Prvo je svoje protivljenje u Savetu bezbednosti naplatila kupovinom Naftne industrije Srbije daleko ispod cene i bez tendera. Onda je nezavisnost Kosova iskoristila kao izgovor za opravdavanje intervencije u Gruziji i priznanje Osetije i Abhazije, a zatim i kao presedan za aneksiju Krima. A šta je Srbija imala od ruske podrške u Savetu bezbednosti? Samo pothranjivanje iluzije da je Kosovo Srbija. Ko god je to želeo da vidi, bilo mu je jasno još pre 15 godina da je Kosovo nakon 1999. izgubljeno za Srbiju. Prijatelji su tu da govore istinu i pomognu da krenete dalje nakon poraza, a ne da vas uljuljkuju u nerealnim ambicijama.
Čini se da zapadni partneri, EU i SAD, ponekad zažmire na jedno oko u vezi izljeva ”ljubavi” srpske vlade prema Rusiji. Može li se to tumačiti kao kompenzacija za brže rješavanje faktične kosovske nezavisnosti i provođenje Briselskih sporazuma?
Može. SAD i EU imaju zajednički interes u regionu da očuvaju Bosnu i Hercegovinu i normalizuju odnose između Srbije i Kosova. Sve dok bilateralni odnosi između Srbije i Rusije ne ugrožavaju ove interese ne verujem da će se zbog toga u Vašingtonu i Briselu paliti crvena lampica. Proteklih godina Rusija jeste pojačala svoje ekonomsko i energetsko prisustvo u Jugoistočnoj Evropi, ali za sada nije uspevala da to pretoči u geopolitički uticaj, pošto je region i dalje snažno vezan uz EU i NATO. Ipak, ukoliko bi se proširenje EU-a ozbiljno usporilo, a transatlantski odnosi pokvarili, Rusija, kao i Turska, mogle bi svoje postojeće kulturne i ekonomske veze sa regionom da unovče na drugi način.
Rusija je višestruko profitirala na secesiji Kosova. Prvo je svoje protivljenje u Savetu bezbednosti naplatila kupovinom Naftne industrije Srbije daleko ispod cene i bez tendera. Onda je nezavisnost Kosova iskoristila kao izgovor za opravdavanje intervencije u Gruziji i priznanje Osetije i Abhazije, a zatim i kao presedan za aneksiju Krima. A šta je Srbija imala od ruske podrške u Savetu bezbednosti? Samo pothranjivanje iluzije da je Kosovo Srbija
Hoće li doći trenutak kada će Vlada Srbije morati jasno zauzeti poziciju oko rata u Ukrajini?
Hoće, osim ukoliko se rat ne završi brzo, što trenutno, nažalost, nije na vidiku. Formalno gledano, Srbija će svoju spoljnu politiku u potpunosti morati da harmonizuje sa EU-om tek po stupanju u članstvo. Ipak, politički gledano, što duže Srbija bude odbijala da se priključi sankcijama Moskvi, cena takve politike će rasti. Mnoge evropske države koje žele snažniju političku integraciju, a posebno istočnoevropske države koje su zainteresovane za jedinstveniju i glasniju spoljnu politiku prema Rusiji, neće biti presrećne da u svoje članstvo prime proruski orijentisanu Srbiju.
Državni vrh Srbije i mediji pompozno su najavili, a onda i dočekali ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je u Beograd svratio na nekoliko sati na proputovanju u Milano. Kakvog je, po vašem mišljenju, imala efekta ta posjeta i kakav je njen opšti odraz?
Putinova poseta i vojna parada su najveći efekat imale na budžet Republike Srbije, negativan, razume se. Male države ne organizuju vojne parade ni kada je ekonomska situacija prosperitetna, a kamoli u vreme ekonomske krize. Osim toga, vojne parade su relikt hladnog rata i po mom sudu predstavljaju odraz militarizma koji se kosi sa savremenim civilnim i miroljubivim vrednostima Evrope.
Što se tiče efekta na spoljnopolitičku poziciju Srbije, mislim da ova demonstracija vojne sile nije nikoga ni zadivila ni zastrašila, osim možda pojedine građane Srbije. U regionalnim i svetskim medijima, onima koji su se ovom temom uopšte bavili, videla se slika pokislog rukovodstva koje ima velike ambicije, a malo municije.
Konačno, prirediti vojnu paradu za Vladimira Putina u trenutku kada ga čitava Evropa poredi sa Hitlerom i Miloševićem zbog aneksije Krima i intervencije u istočnoj Ukrajini, predstavlja prst u oko Zapadu.
Sa vojne parade organizovane povodom Putinova dolaska više nego zbog 70. godišnjice oslobođenja Beograda poslane su neke poruke koje se različito tumače. Što se htjelo tom paradom?
Umesto da Putin bude gost na paradi povodom oslobođenja Beograda, oslobođenje Beograda bilo je samo dekor za Putinovu posetu. Ruski predsednik je imao pametnija posla 20. oktobra i u svom kalendaru je imao slobodan samo 16. oktobar.
Umesto da Putin bude gost na paradi povodom oslobođenja Beograda, oslobođenje Beograda bilo je samo dekor za Putinovu posetu. Ruski predsednik je imao pametnija posla 20. oktobra i u svom kalendaru je imao slobodan samo 16. oktobar
Spremnost države da zbog Putinovog rasporeda pomeri obeležavanje ovog datuma četiri dana unazad najbolje govori o njenim pobrkanim prioritetima. Osim toga, celokupna ikonografija vojne parade sa uniformama iz Prvog svetskog rata i uz intoniranje ”Marša na Drinu” pokazuje visok stepen ideološke konfuzije. Da nije bilo Putina, antifašizam i Jugoslavija ne bi bili ni pomenuti.
Kako vidite razvoj srpsko-ruskih odnosa za nekoliko godina i što će te odnose prevashodno definisati? Hoće li to biti samo energetska zavisnost Srbije?
Srbija će, po svemu sudeći, ostati u velikoj meri energetski zavisna od Rusije. Na bilateralne odnose će sigurno uticati i odnos Srbije i EU-a. Ukoliko se integracija nastavi, Srbija će svoje bilateralne odnose sa Rusijom morati da revidira. Najpre, spoljna politika Srbije će morati da se sinhronizuje sa zajedničkom bezbednosnom i odbrambenom politikom EU-a, uključujući tu i sankcije i restriktivne mere. Ukoliko se sukob u Ukrajini nastavi, to znači da će EU i Rusija biti sve udaljenije jedna od druge. Srbiji će zbog toga biti sve teže da sedi na dve stolice.
Osim toga, kao što sam ranije rekao, pre ulaska u EU Srbija će morati da raskine Sporazum o slobodnoj trgovini koji je sa Rusijom sklopljen 2000. godine. Konačno, ukoliko se normalizacija odnosa sa Kosovom nastavi, ruski stav u Savetu bezbednosti biće sve manje značajan i verovatno revidiran. Paralelno sa ovim procesima, mislim da će u Srbiji jačati konzervativna evroskeptična opozicija koja trenutno nije zastupljena u Skupštini. Kako će ovaj čvor na kraju biti razvezan, zavisi od razboritosti onih koji odlučuju i zrelosti našeg javnog mnjenja da procene šta je najbolje za razvoj evropske i demokratske Srbije.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Dilema manjeg zla
Mit o lapotu je univerzalni antropološki fenomen i ova priča na rascepu mita i sećanja nalazi u posve sličnom obliku u svakom društvu. Slični su prvenstveno strukturalno, bez obzira na to da li je reč o mitovima/sećanjima o prestarelim babama i dedama koji sa osmehom idu u nekakvu ’’porodičnu smrt“, ili o gotovo istinitim pričama o sahranama živih roditelja, stilizovane priče o kokoški, dedi i drumu iz pozorišnih predstava ili ostale benignije.
Zapravo su sve bajke za koje znamo benigne, a deci ih čitamo tek nakon temeljnog čićenja od seksa, incesta, nasilja, klanja, iskopanih očiju i odsečenih jezika, pričanja sa mrtvacima i/ili povampirenima, manje ili više simboličnih kanibalističkih obreda i slično – priče u kojima je sublimirana poruka ovog mita.
Upravo ovih dana ritualno svedočimo uprizorenju ovog mita i prisećamo ga se (jer obred sećanja je najsvetiji deo mita – ne sadržina, već njegova sakralna reprodukcija), jer se u Srbiju, žedan osvete, vratio mentor Aleksandra Vučića
A mit je jednostavan: sin je iz prikrajka video kako njegov otac ubija prestarelog dedu, pa je nakon ubistva pokupio malj (ili čime je već deda ubijen) sa rečima da će za par decenija ustrebati i njemu. U dobroćudnijim varijantama ubistvo je zamenjeno batinanjem, malj kaišem; dok se u svakodnevnoj varijanti javlja u vidu kletve ’’Dabogda i tebe tvoja deca ovako“.
Savremena globalna kultura reprodukovala je ovaj mit u donekle modifikovanoj i bezazlenijoj varijanti kao sukob učitelja i štićenika. Priču svakako znate: počinje saradnjom, a završava međusobnim sukobom u kojem pobeđuje mlađi. Iako u filmovima i literaturi često nailazimo i na reprodukciju obrnute situacije – pobedu starog vuka – radi se samo o privremenoj pobedi i odgađanju neminovne smene generacija.
Redovno je to konačni poraz pobeđenog u kojem njegovo životno delo biva krunisano i najteža pobeda pobednika koji tek kroz ovu pobedu dostiže svoj vrhunac.
I upravo ovih dana ritualno svedočimo uprizorenju ovog mita i prisećamo ga se (jer obred sećanja je najsvetiji deo mita – ne sadržina, već njegova sakralna reprodukcija), jer se u Srbiju, žedan osvete, vratio mentor Aleksandra Vučića.
Nije se toliko promenio on, koliko se promenio njegov učenik. Vučić je demagogiju učitelja upotpunio demagogijom kapitalizma (jer i učitelj i učenik svojim političkim programima nude demagoški koncept reda; etnički red ili red tržišta, posve je svejedno – kapitalizam, nacionalizam i konzervativizam ionako idu ruku pod ruku), a maltretiranje je Vučić upotpunio zlostavljanjem nezaštićenih tranzicionih gubitnika na čijim leđima lomi sve nevolje tranzicije
Pošto bez starca nema udarca, učitelj nije za podcenjivanje, ratoboran je, kreativan u agresivnosti i računa na ono blago potisnuto kulturno intimno očekivanje tvrdog jezgra Vučićeve mašinerije na povratak u raspojasano divljanje i maltretiranje nezaštićenih (jer izvestan broj njih je u SNS-u upravo iz tog razloga: očekuju divljanje nad prethodnom političkom garniturom; činjenica da ih je većina u njoj i bila ne menja ništa) kao u onim mitskim devedesetim.
I tako kreativan uspeo je čak i da izdejstvuje rezoluciju Evropskog parlamenta. Rekli bismo na prvi pogled da je uspeo da zagadi idiličnu saradnju srpskog premijera i EU administracije te da mu time zada odlučan nokdaun.
Ali samo naizgled: po svemu sudeći i uprkos najavama prgavog vojvode, Vojislav Šešelj nije više bauk od kojeg se funkcioneri kriju po mišjim rupama i haos koji on pravi nije destruktivan po sadašnju političku garnituru.
Nije se toliko promenio on, koliko se promenio njegov učenik. Vučić je demagogiju učitelja upotpunio demagogijom kapitalizma (jer i učitelj i učenik svojim političkim programima nude demagoški koncept reda; etnički red ili red tržišta, posve je svejedno – kapitalizam, nacionalizam i konzervativizam ionako idu ruku pod ruku), a maltretiranje je Vučić upotpunio zlostavljanjem nezaštićenih tranzicionih gubitnika na čijim leđima lomi sve nevolje tranzicije.
Rečju, učenik je postao bolji demagog od učitelja, politički nemerljivo moćniji i za potpunu moć fali mu samo jedna stvar – pobeda nad tutorom – i čini se da je ostvaruje. Jer tek su mu povratak Vojvode Šešelja i donošenje rezolucije Evropskog parlamenta omogućili da totalizuje svoju demagogiju.
Teško je zapravo i zamisliti da novokonzervativne snage tako dugotrajno održavaju svoje polu-diktature bez takvih klovnova u politici (podsećam usput da je Šešelj u ovoj ulozi odličan, slične usluge je pružao i Miloševiću). Tako nam se još jednom, igrom sudbine, privukla dilema manjeg zla. Ispostavlja se na kraju da je Šešelj, ukoliko je pušten da bi nešto uradio na političkoj sceni, pušten da bi Vučića na vlasti održao, a ne da bi ga poljuljao
Vučić briljira tek sada kad ima priliku da u jednoj rečenici zahvati ono što nije mogao ni njegov mentor: majčicu-naciju u opasnosti koji niko drugi do On ne štiti od zlih napada sa strane i iluziju nacionalne superiornosti koju bi mi demonstrirali (i) na tržištu samo da nije tih međunarodnih klipova u točkovima (sve ovo zahvatio je on na konferenciji za štampu povodom rezolucije Evropskog parlamenta).
Jednom rečju, uspeo je da zahvati oba izvora trodecenijske restauracije konzervativizma: deregulisanu naciju i etnički kapitalizam.
Pored toga što će Šešelj Vučićevu vlast učvrstiti na simboličkom nivou, on odigrava ulogu bez čije pomoći nema održavanja ni jednog novokonzervativnog režima sličnih svetonazora: ulogu većeg zla. Otvorio se, dakle, novi prostor za manevrisanje a taj je prostor primetio niko drugi do predsednik Srbije.
A paralele sa okruženjem se same nameću jer veće zlo čini jedan od neizbežnih i nezamenljivih faktora stabilnosti novokonzervativnih vlada u okruženju i šire. Mađarskom premijeru Orbanu usluge desničarskog kreveljenja i izigravanja većeg zla pruža Jobik, Erdoganu religijski fanatici i tako dalje.
Teško je zapravo i zamisliti da novokonzervativne snage tako dugotrajno održavaju svoje polu-diktature bez takvih klovnova u politici (podsećam usput da je Šešelj u ovoj ulozi odličan, slične usluge je pružao i Miloševiću). Tako nam se još jednom, igrom sudbine, privukla dilema manjeg zla.
Ispostavlja se na kraju da je Šešelj, ukoliko je pušten da bi nešto uradio na političkoj sceni, pušten da bi Vučića na vlasti održao, a ne da bi ga poljuljao.
Osveta loših đaka
Bili su u pravu oni koji su predviđali da će nova naprednjačko-socijalistička vlast pre ili kasnije progovoriti radikalskom ili miloševićevskom retorikom, glasovima koji vaskrsavaju sećanje na vremena što, očevidno, još žive u glavama nekih političara. Probuđeni iz zimskog sna nastavljaju svoj politički život kao da se u Srbiji ništa nije promenilo u poslednjih petnaestak godina. A moguće je, zaista, da se ništa suštinski nije promenilo ako oni u toj vlasti zauzimaju važne pozicije.
Još je prilikom formiranja ”proevropske” srpske vlasti delovalo šokantno da su se u njoj našli na važnim ministarskim i savetničkim mestima neke ličnosti veoma dobro poznate po svojoj antievropskoj i ratnohuškačkoj delatnosti iz vremena Miloševićevog vladanja Srbijom. To se odnosi i na likove poput Milana Drecuna i Aleksandra Vulina.
Drecun se ”proslavio” kao novinar u Narodnoj armiji, Vojsci i kao ratni dopisnik Televizije Beograd. Godine 1996. pridružio je Miloševićevoj Socijalističkoj partiji Srbije. Njegove vojne i političke analize rata u Bosni i na Kosovu pružale su punu podršku Miloševićevoj politici, o čemu svedoče i naslovi njegovih knjiga: ”Drugi kosovski boj”, ”Kosmetska legenda”, ”Rat za Kosovo” i ”Alahovi ratnici”.
Dvojica ”povratnika” iz mračnog i nesretnog perioda srpske istorije, iz tragičnih devedesetih godina, sada pokazuju da je njihov preobražaj od patriota miloševićevog kova u ”evroslinavce” (izraz je vladike Amfilohija) krajnje sumnjiv i problematičan, da, po svemu sudeći, takvog preobražaja zapravo nije ni bilo. Sada su, procenjujući za njih povoljnu situaciju, krenuli u ofanzivu
Posle silaska Miloševića sa vlasti i Drecunova novinarska zvezda se gasi. Nestaje iz javnog života. Javlja se ponovo posle pobede Srpske napredne stranke 2012. godine i postaje narodni poslanik na listi te partije. Izabran je za predsednika Odbora za Kosovo i Metohiju. Kao u onoj šaljivoj pričici o kozi zaduženoj da čuva kupus.
I to upravo u vreme kada Srbija i Kosovo počinju pregovore u Bruxellesu. Drecunu se u toj istorijskoj ulozi pridružuje još jedno ”slavno” ime iz Miloševićevog okruženja. Ljubimac i favorit Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića, nekada mladi, borbeni junoša Aleksandar Vulin. Političku karijeru započeo je u Savezu komunista-Pokret za Jugoslaviju, jedan je od osnivača JUL-a i predsednik Jugoslovenske revolucionarne omladine.
I Vulin posle 2000. godine postaje poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije, kasnije direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju u Vladi Republike Srbije, a od 2014. ministar rada zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja.
Postaviti ovu dvojicu na odgovorna mesta kosovskih pregovarača i onih koji treba da sporovode briselske odluke moglo je značiti samo jednu od dve poruke javnosti: da su tu kako bi ispaštali prethodne, ne male grehe u podršci nasilnom rešavanju kosovske drame ili da se njihovim postavljanjem na ta mesta šalje simbolična poruka kako su briselski dogovori samo obična farsa. Ovo drugo očevidno odgovara istini. Jer i dan-danas, više meseci posle potpisivanja briselskih sporazuma, malo toga je sprovedeno u delo, što je i glavna smetnja započinjanju ozbiljnih pregovora o ulasku Srbije u Evropsku uniju.
No, ovde se ne prekida priča o Drecunu i Vulinu, uticajnim članovima Narodne skupštine i proevropske srpske vlade. Osetivši se jakima i moćnima, uz podršku svojih mentora ove gromade srpske političke misli pojačavaju svoje delovanje na javnoj srpskoj sceni.
Nekada najbliži saradnik Mirjane Marković pozvao je Državnu revizorsku komisiju da proveri sve konkurse poslednjih desetak godina za sredstva koja se dodeljuju nevladinim organizacijama (…) Ali, kako piše jedan komentator, ”to su odlične ideje u JUL-ovskoj glavici, ali pre nego što NVO dođu na red, treba ispitati ne samo deset nego dvadeset godina unazad” kako je ovaj ”Mirin potrčko” delio državne pare (…) Inače, izražene su ozbiljne sumnje da je Vulinov Pokret socijalista i nedavno kupovao poslanike u Skupštini Vojvodine, a zabeležene su po bizarnosti i gluposti Vulinove poslednje izjave o Haškom tribunalu, Sjedinjenim Američkim Državama, Albaniji i Hrvatskoj
Dvojica ”povratnika” iz mračnog i nesretnog perioda srpske istorije, iz tragičnih devedesetih godina, sada pokazuju da je njihov preobražaj od patriota miloševićevog kova u ”evroslinavce” (izraz je vladike Amfilohija) krajnje sumnjiv i problematičan, da, po svemu sudeći, takvog preobražaja zapravo nije ni bilo. Sada su, procenjujući za njih povoljnu situaciju, krenuli u ofanzivu.
Milovan Drecun je sa parlamentarne govornice pokrenuo ”pitanje legalnosti izbora zamenika tužioca za ratne zločine Bruna Vekarića”. Naime, Tužilaštvo od 2009. godine istražuje učešće srpskih novinara u ”krivičnom delu planiranja, organizovanja i podsticanja genocida, zločina protiv čovečnosti i drugih teških krivičnih dela”. Posle dve godine istraživanja pojavila se publikacija ”Reči i nedela” čiji je urednik Bruno Vekarić, a u kojoj svoje zasluženo mesto dobija i Drecun. Drecun to naziva ”staljinističkim optužbama”. Pribegava onoj poznatoj taktici kako je napad najbolja odbrana.
Zapravo, jedino što se Tužilaštvu i Vekariću može zameriti jeste da se istraga otegla preko šest godina uprkos nesumnjivim dokazima o prljavoj ulozi pojedinih novinara u ratnohuškačkoj kampanji devedesetih. I što na listi osumnjičenih nema nekih od glavnih krivaca koji su kampanju vodili i usmeravali poput Milorada Vučelića, koga su uvek štitili moćni prijatelji. Čak je ovih dana Vučelić dobio sat programa na javnom servisu, na televiziji koju je osramotio i pretvorio u jednu od najozloglašenijih ustanova Miloševićeve Srbije.
I ministar Aleksandar Vulin spada u piromane kojima je data legitimacija vatrogasca. Nekada najbliži saradnik Mirjane Marković pozvao je Državnu revizorsku komisiju da proveri sve konkurse poslednjih desetak godina za sredstva koja se dodeljuju nevladinim organizacijama. I da, ubuduće, on lično ukida pomoć nevladinim organizacijama. Ali, kako piše jedan komentator, ”to su odlične ideje u JUL-ovskoj glavici, ali pre nego što NVO dođu na red, treba ispitati ne samo deset nego dvadeset godina unazad” kako je ovaj ”Mirin potrčko” delio državne pare, kako su se obavljale javne nabavke, kakav se sve kriminal pod pokroviteljstvom države i Mirine i Vulinove partije događao u Srbiji.
Inače, izražene su ozbiljne sumnje da je Vulinov Pokret socijalista i nedavno kupovao poslanike u Skupštini Vojvodine, a zabeležene su po bizarnosti i gluposti Vulinove poslednje izjave o Haškom tribunalu, Sjedinjenim Američkim Državama, Albaniji i Hrvatskoj.
Kap dobrote. Božić dolazi!
Publika koja se prije dva tjedna sjatila u zagrebački HNK na prvu “predstavu” filozofskog kazališta Srećka Horvata sigurno nije očekivala da će tamo od Julije Kristeve čuti lijepo sročenu pohvalu kršćanstvu i Katoličkoj crkvi. Uostalom, vjerojatno sam jedan od rijetkih koji je upravo na taj način čuo i razumio rečenice što ih je na pozornici, uz izravni prijenos na HTV 3, Kristeva izrekla o značenju i mjestu svete Terezije Avilske u katoličanstvu.
Za neupućene: Kristeva je velika spisateljska, filozofska i feministička zvijezda, k tomu psihoterapeut i teoretičar humanističkih znanosti, a povrh svega i deklarirani ateist. Upravo kao takvu pozvao ju je 2011. godine papa Benedikt XVI u Asiz da govori na velikom susretu religija i (ne)vjera. Bavljenje Kristeve religijskim temama doseglo je vrhunac u velikoj knjizi “Terezijo, ljubavi moja”. Tako bi barem glasio na hrvatskom naslov njenog francuskog, prije šest godina objavljenog originala.
Knjiga je biografsko-autobiografsko-filozofski roman u kojem Kristeva vlastiti tekst isprepliće s tekstovima španjolske redovnice Terezije Avilske, katoličke mističarke rođene prije 499 godina. Uvod u kazališni razgovor s Kristevom bila je ta knjiga iz koje je Alma Prica razgovjetno i sabrano čitala dobrih 45 minuta.
Da je Kristeva u Zagrebu osobito na ovoj temi ostala neshvaćena posvjedočila mi je većina novinskih prikaza. Na lijevoj intelektualno-aktivističkoj sceni u odnosu prema religioznosti uvelike vladaju nelagoda, zazor, neznanje i predrasude. No, to nimalo ne čudi kad se pogleda druga strana. Od svih članaka o nastupu Kristeve koje sam pročitao, uvjerljivo najprimitivniji ispisala je hrvatska teatrologinja Sanja Nikčević tobože iz pozicije vjernice i intelektualke katoličke orijentacije
Kristeva voli reći kako je sa svetom Terezijom proživjela punih deset godina, pa nije ni čudo što Srećko Horvat nije mogao biti na istoj razini udubljenosti u njezin život, djelo i mistiku. Zato je i poneko njegovo pitanje bilo više aktivističko nego filozofsko, poput onog nije li Crkva licemjerna kad tako časti tu svoju sveticu, a s druge strane znamo kakav odnos ima prema tjelesnosti i prema ženama.
U odnosu na način na koji je Kristeva govorila o prožimanju duhovnog i tjelesnog u ekstazama svete Terezije, Horvatovo je pitanje zvučalo banalno. No, Kristeva je, odgovarajući, ostala na svom kolosjeku nazvavši svetu Tereziju Avilsku i slične joj mistike samim srcem katoličanstva.
Potom je izrekla jednostavnu konstataciju da je Crkva, kao institucija, prema tako posebnim karizmatičnim osobama u svojim redovima uvijek imala rezerviran odnos, osobito za njihova života. To je doista notorna činjenica i tako se baš sve velike i hijerarhijski čvrsto ustrojene institucije odnose prema svim odstupanjima od norme, pa i onima koje će kasnije prihvatiti i slaviti kao vizionarska i reformatorska.
To srce Crkve, nastavila je Kristeva, uglavnom je potisnuto na rub, ali to ga ne sprečava da s neumanjenom snagom zrači i tijekom stoljeća nadahnjuje i pokreće mnoge ljude na međusobno udaljenim razinama društva. Bez te mistike, rekla je Kristeva, ne bi bilo ni renesanse, ni baroka, ni Voltairea, ni Mozarta, a istodobno tu katoličku mistiku vidi i u tradicijskim slojevima i ritualima pučke pobožnosti i religioznosti.
Da je Kristeva u Zagrebu osobito na ovoj temi ostala neshvaćena posvjedočila mi je većina novinskih prikaza. Na lijevoj intelektualno-aktivističkoj sceni u odnosu prema religioznosti uvelike vladaju nelagoda, zazor, neznanje i predrasude. No, to nimalo ne čudi kad se pogleda druga strana. Od svih članaka o nastupu Kristeve koje sam pročitao, uvjerljivo najprimitivniji ispisala je hrvatska teatrologinja Sanja Nikčević tobože iz pozicije vjernice i intelektualke katoličke orijentacije.
Prva je adventska svijeća pater Antun Cvek, isusovac kojeg više baš (jer je bolestan) više i ne viđamo na zagrebačkim ulicama kako na biciklu raznosi kantice s toplim obrocima. No, zato je tu Kap dobrote, udruga koju je on pokrenuo i svojom ljubavlju nadahnuo. Kap dobrote. Ako vas zanimaju, pronaći ćete ih na internetu brže nego najnovije Šešeljeve psovke
O pamfletističkom karakteru tog teksta, koji na portalu Bitno.net naprosto falsificira nastup Kristeve, dovoljno svjedoči već i sam naslov: “Julia Kristeva i sv. Terezija Avilska ili kako su ateisti od svetice napravili seksualnu revolucionarku”. Ali, zato je Mladen Bićanić na portalu Lupiga.com “heretički nastup” Kristeve i Terezije Avilske u HNK baš lijepo i točno sažeo u rečenici: “Nije stvar u tome da puno razmišljamo, već da puno ljubimo…”.
U tom duhu pripremam i odmah palim četiri svijeće na adventskom vijencu koji vjernicima i nevjernicima u ovo vrijeme godišta poručuje: Božić je blizu! I baš ovih dana vidim te svijeće i u Crkvi. Ne u onoj u koju se ide, jer to nije zgrada, nego koja ide ulicama u ljudima koji svijetle.
Prva je svijeća pater Antun Cvek, isusovac kojeg (jer je bolestan) više baš i ne viđamo na zagrebačkim ulicama kako na biciklu raznosi kantice s toplim obrocima. No, zato je tu Kap dobrote, udruga koju je on pokrenuo i svojom ljubavlju nadahnuo. Kap dobrote. Ako vas zanimaju, pronaći ćete ih na internetu brže nego najnovije Šešeljeve psovke.
O, kada bismo se barem nad svakim prosjakom na ulici zabrinuli onoliko koliko strepimo za apstraktno ugrožene hrvatske nacionalne interese!
Druga se adventska svijeća pali tako da u Google upišete “fratar lopov”. Odmah će vam se ponuditi lijepa priča koju je nedavno u Slobodnoj Dalmaciji ispisao kolega Damir Šarac. Fra Lino Maupaus mogao bi i morao možda vrlo skoro postati prvi katolički blaženik rođen u Splitu, a o njemu se nit što zna, nit što govori.
Papa Franjo na Bosporu. Otišao je posjetiti državu Tursku, ali i svog brata, pravoslavnog ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja, i to upravo 30. studenog, na blagdan svetog Andrije, utemeljitelja carigradske crkve, zaštitnika čitavog pravoslavlja i rođenog brata onog rimskog svetog Petra. Brat je to kojeg premalo poznajemo i prerijetko posjećujemo, kao da nam poručuje papa iz Istanbula, pozivajući od tamo katolike na godinu posvećenog života
U Parmi, gdje je 1924. godine umro, podigli su mu čak tri spomenika, a o životu tog zaštitnika sirotinje, zatvorenika, odbačene djece i svih nevoljnika Talijani su i snimili film “Fratello ladro” (Kradljivi fratar). Lopovom su ga od milja nazvala samostanska franjevačka subraća znajući da će svaki put kad on prvi dođe na ručak nešto sa stola završiti u širokim rukavima njegova habita, a kasnije kod parmskih siromaha.
Treću svijeću na mom vijencu pali papa Franjo na Bosporu. Otišao je posjetiti državu Tursku, ali i svog brata, pravoslavnog ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja, i to upravo 30. studenog, na blagdan svetog Andrije, utemeljitelja carigradske crkve, zaštitnika čitavog pravoslavlja i rođenog brata onog rimskog svetog Petra. Brat je to kojeg premalo poznajemo i prerijetko posjećujemo, kao da nam poručuje papa iz Istanbula, pozivajući od tamo katolike na godinu
posvećenog života.
Baš tim povodom moju su četvrtu adventsku svijeću upalili hrvatski katolički redovnici i redovnice, od četiri i pol tisuće koliko ih ima njih stotinu i dvoje koliko ih je zapjevalo u zboru i snimilo pjesmu “Hvala redovnika” kao svoju himnu.
Nisu kvarili gregorijanske korale, nego su lijepo uvježbali jedan pravi band-aidovski pop-šlager koji su im napravili njihovi prijatelji, laici u Crkvi, ali u glazbi profesionalci. Ako se pjesma i video spot samo malo zavrte na radiju i televizijama, proričem da bi “Hvala redovnika” do Božića mogla poharati domaće pop-topliste. Youtube: “Hvala redovnika”.
Na televizijskoj premijeri pjesme čitavu je Hrvatsku uživo, smijehom koji sav dolazi iznutra, obasjalo lice sestre karmelićanke Antonele Pavičić. To me vraća na početak, do njene velike učiteljice, karmelićanke Terezije Avilske. Mistični smijeh preko pet stoljeća neka bude kopča ovog vijenca.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Hrvatski premijer Vučić
Ni gotovo punih dvanaest godina nije haškom sudu bilo dovoljno da presudi Vojislavu Šešelju: premalo je valjda bilo vremena da se pretrese i dokaže ono što je sam huškački vojvoda javno u novinama izjavljivao devedeset prve, pa časni sud zatražio stanku.
Ili je to, ili su se uplašili da će im nakon Đorđa Đukića, Slavka Dokmanovića, Milana Kovačevića, Momira Talića, Milana Babića, Miroslava Deronjića i Slobodana Miloševića umrijeti još jedan srpski optuženik, pa su teško bolesnog Šešelja, najvećeg redikula među ratnim zločincima i najvećeg ratnog zločinca među redikulima, pustili iz pritvora da se liječi kod kuće.
Već i visoki mortalitet srpskih optuženika – samo jedan haški pokojnik nije bio Srbin, a od devet onih koji su umrli prije nego su stigli do Sheveningena čak je sedam srpskih optuženika – u Srbiji je gotovo općeprihvaćen kao dokaz za teoriju belosvetske zavere protiv Srba. Šešelj na slobodi pri tom nije iznimka koja potvrđuje teoriju, čak ni dok je živ: nije to, naime, jedina antisrpska zavjera.
Već i visoki mortalitet srpskih optuženika – samo jedan haški pokojnik nije bio Srbin, a od devet onih koji su umrli prije nego su stigli do Sheveningena čak je sedam srpskih optuženika – u Srbiji je gotovo općeprihvaćen kao dokaz za teoriju belosvetske zavere protiv Srba. Šešelj na slobodi pri tom nije iznimka koja potvrđuje teoriju, čak ni dok je živ: nije to, naime, jedina antisrpska zavjera. Najnovija takva općeprihvaćena teorija belosvetske zavere kaže tako da je haški sud četničkog vojvodu Šešelja pustio zapravo da – sruši vladu Aleksandra Vučića
Najnovija takva općeprihvaćena teorija belosvetske zavere kaže tako da je haški sud četničkog vojvodu Šešelja pustio zapravo da – sruši vladu Aleksandra Vučića.
Beogradski mainstream mediji na daljinskom upravljaču srpskog premijera već danima tako objašnjavaju kako iza odluke Raspravnog vijeća haškog tribunala stoje Amerikanci – u fusnoti ove teorije stoje Wikileaksovi dokumenti o washingtonskoj kontroli UN-ovog suda za ratne zločine – koji su, nezadovoljni vazalnom politikom srpske vlade prema svom generalnom sponzoru Vladimiru Putinu i Majčici Rusiji, Srbiji pripremili ”ukrajinski scenarij“, sa Šešeljom kao vođom pobune.
Aleksandar Vučić tako bivšeg kuma koristi kao idealnog neprijatelja, točno onoliko bezopasnog koliko i korisnog za jednokratnu upotrebu u unutrašnjoj politici, za saniranje štete od iznuđene kooperativne europske politike.
Teorija je uobičajeno kretenska, mada je njena najtanja karika zapravo jedina jaka: ona po kojoj bi stratezi američke vanjske politike, CIA i skupština stanara Bijele kuće morali biti potpuni imbecili da srpsku vladu s najjačom podrškom još od Miloševićevih vremena ruše pomoću takvog teškog bolesnika kakav je Vojislav Šešelj. Koji se pri tom još i teško razbolio.
Teoriji beloameričke zavere protiv Srba to bi bio upravo krunski argument: inteligencija i mudrost – poznata je stvar – oduvijek su krasili američku vanjsku politiku, osobito onu intervencionističku. Ako, naime, bolesnog Šešelja u Beograd i nije poslala CIA, vjerojatno se Obamin genijalni obavještajni kružok u Ovalnom uredu sad lupa po čelu kako im to nije palo na pamet prije nego Vučićevim spin-lekarima.
Teorija je uobičajeno kretenska, mada je njena najtanja karika zapravo jedina jaka: ona po kojoj bi stratezi američke vanjske politike, CIA i skupština stanara Bijele kuće morali biti potpuni imbecili da srpsku vladu s najjačom podrškom još od Miloševićevih vremena ruše pomoću takvog teškog bolesnika kakav je Vojislav Šešelj. Koji se pri tom još i teško razbolio
Uistinu, među svim onim ekscentricima, šarlatanima, konjokradicama i ubojicama koje je američka vlada proteklih pedesetak godina naoružavala za atentate, državne udare i ”ukrajinske scenarije“ diljem Trećeg svijeta, nije bilo mnogo bolesnika i redikula većih od Vojislava Šešelja.
Bilo bi to, najzad, sasvim u skladu s nadaleko poznatom inteligencijom i mudrošću američke intervencionističke politike: nakon nekoliko mjeseci pomnog planiranja svome su igraču položili ”jamčevinu“ za liječenje sa slobode kako bi destabilizirao jednu sigurnosno interesantnu državu, a ovaj već sutradan destabilizirao susjednu.
Prvog dana na slobodi – kad je dakle mobilizacijski kapacitet povratka iz zatvora najveći – Vojislav Šešelj je okupio jedva par hiljada svojih redikula, pardon radikala, od kojih je, nota bene, dobar broj autobusima stigao iz radikalskih vukojebina Republike Srpske: već sutradan ”revolucionare“ je velikosrpskim i maloumnim doskočicama zapravo više uveseljavao nego dizao na bunu, i do subote su ga na političkom ga životu u Beogradu držali još samo Vučićevi medijski aparati.
Umjesto Srbije, Šešelj je tako za tih par dana mobilizirao – Hrvatsku.
Sve od njegova slijetanja na beogradski aerodrom, cjelokupno vojno sposobno pučanstvo Hrvatske – predsjednik Republike, premijer, ministri, opozicijski lideri, generali, novinari, politički analitičari, branitelji, biskupi, navijači, pjevači, manekenke i anonimni komentatori – podignuto je na uzbunu.
I vlast i opozicija u Hrvatskoj, jednako kao i hrvatska parapolitika, koriste tako četničkog huškača puštenog iz haške vremenske kapsule kao idealnog neprijatelja, točno onoliko bezopasnog koliko i korisnog za jednokratnu upotrebu u unutrašnjoj politici, za saniranje štete od iznuđene kooperativne europske politike
Sirene, međutim, ne tule zbog skandalozne odluke Raspravnog vijeća haškog suda da jednog od najgorih ratnih huškača iz krvavih devedesetih pusti kući, već zavijaju – opću opasnost.
I vlast i opozicija u Hrvatskoj, jednako kao i hrvatska parapolitika, koriste tako četničkog huškača puštenog iz haške vremenske kapsule kao idealnog neprijatelja, točno onoliko bezopasnog koliko i korisnog za jednokratnu upotrebu u unutrašnjoj politici, za saniranje štete od iznuđene kooperativne europske politike.
Vojislava Šešelja ozbiljno su na kraju shvatili samo Hrvati i Aleksandar Vučić, koji se u stvari preporučuje kao upravo savršen predsjednik hrvatske Vlade. Od svih Srba, najzad, Šešelja je najozbiljnije shvatio predsjednik Hrvatske stranke prava.
Danijel Srb je tako na konferenciji za novinare mrtav ozbiljan izjavio kako Hrvatska uz granicu sa Srbijom hitno treba rasporediti vojsku, upozorivši kako će – ogluši li se Vlada na sirenu za opću opasnost – HSP na granicu pozvati dragovoljce. Za jednog Srba, argument mu je možda i odveć očekivano srpski: ”povratak Vojislava Šešelja dio je pažljivo planiranog projeta ukrajinizacije Srbije“, ponavlja Danijel Srb od slova do slova tezu Vučićevih teoretičara belosvetske zavere, preporučujući se premijeru Srbije kao upravo savršen ministar odbrane.
A u Ovalnom uredu lupaju glavama kako se svaki Srb toga sjetio prije njih.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Kakvu politiku prema Srbiji?
Vojislav Šešelj u pravnom i političkom smislu nije isključivo unutarnje pitanje Srbije. Hrvatsku vanjsku politiku i sve njezine aktere, kako to često biva, uvijek zateknu događaji poput ovoga jer ni nema razrađeniju strategiju od odnosa sa susjedima preko položaja u Europskoj uniji do globalnih tema. Zato ne čudi da nam uvijek netko sa strane sugerira pojedine poteze kao što je to učinila bivša glasnogovornica haaškog tužiteljstva Florence Hartmann.
I dok se 2014. u cijelom svijetu obilježava stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata, u to vrijeme najvećeg vojnog sukoba u povijesti čovječanstva, odmah treba istaknuti da je njegova glavna posljedica bilo stvaranje uvjeta za izbijanje još većeg i strašnijeg rata samo dvadeset i jednu godinu nakon njegova završetka 1918.
Zbog sustavne detotalitarizacije njemačkog i japanskog društva i države te jasne osude pojedinaca najodgovornijih za ratne zločine, Drugi svjetski rat nije olako metastazirao u permanentne konflikte i blokadu pomirenja bivših neprijatelja, poglavito u Europi. Ratovi na području bivše Jugoslavije nisu imali takav završetak te se i danas, gotovo dvadeset godina nakon posljednjih vojnih operacija, stječe dojam o ratu kao trajnom stanju svijesti
Kako bi spriječili sličan razvoj događaja nakon Drugog svjetskog rata, Saveznici su povukli nekoliko ključnih poteza. Poražene države nisu ponižavali kontraproduktivnim uvjetima mira kao poslije Prvog svjetskog rata, niti ih u političkom, socijalnom i ekonomskom smislu prepustili ponovnom usponu zagovaratelja mržnje i osvete.
Za potonje je bilo iznimno bitno organiziranje suđenja optuženima za ratne zločine pri čemu su vođe Trećeg Reicha procesuirani u Nürnbergu, a japanski militaristi u Tokiju. Pritom ova dva procesa nisu bili samo suđenja pojedincima nego i ideologijama i politici koje su u Njemačkoj i Japanu doveli do najgorih zločina i desetina milijuna ubijenih.
Upravo zbog sustavne detotalitarizacije njemačkog i japanskog društva i države te jasne osude pojedinaca najodgovornijih za ratne zločine, Drugi svjetski rat nije olako metastazirao u permanentne konflikte i blokadu pomirenja bivših neprijatelja, poglavito u Europi. Ratovi na području bivše Jugoslavije nisu imali takav završetak te se i danas, gotovo dvadeset godina nakon posljednjih vojnih operacija, stječe dojam o ratu kao trajnom stanju svijesti.
Ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koje je inicirao režim srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića nisu ni približno završeni jasnom osudom agresora iako je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda još 1993. svojom rezolucijom 827 utemeljilo Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju tj. Haški tribunal koji je trebao imati isti pravni i politički učinak kao i Nürnberški proces.
No, niz ishoda, što pravnih, što prirodnih, onemogućilo je pretvaranje Haaškog tribunala u neprijepornog arbitra kada su posrijedi ratni zločini počinjeni na tlu Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Kosova. Posljednja odluka tamošnjeg Sudskog vijeća o privremenom, ali neuvjetovanom puštanju na slobodu Vojislava Šešelja u iščekivanju presude u postupku protiv njega, nije samo pravno, nego i prvorazredno političko pitanje. Neovisno što se i u Srbiji i u Hrvatskoj zagovara stav o Šešeljevoj irelevantnosti za aktualni trenutak.
Vojislav Šešelj ni kao fizička osoba ni kao promicatelj ideologije temeljem koje su počinjeni zločini, ne pripada pravnoj i političkoj prošlosti, već je itekako važan u sadašnjem odnosu prema onom zbog čega je osnovan Haaški tribunal. To je sankcioniranje kršenja Ženevskih konvencija, prava i običaja ratovanja, počinjenja genocida te zločina protiv čovječnosti. Ništa od toga ne zastarijeva
Problem je, naime, što Vojislav Šešelj ni kao fizička osoba ni kao promicatelj ideologije temeljem koje su počinjeni zločini, ne pripada pravnoj i političkoj prošlosti, već je itekako važan u sadašnjem odnosu prema onom zbog čega je osnovan Haaški tribunal. To je sankcioniranje kršenja Ženevskih konvencija, prava i običaja ratovanja, počinjenja genocida te zločina protiv čovječnosti. Ništa od toga ne zastarijeva.
I dok će Vojislav Šešelj sa svojom reanimiranom Srpskom radikalnom strankom sigurno djelovati protiv sadašnjeg predsjednika i premijera Srbije, to u konačnici neće biti ništa drugo nego li obračun otvorenog zagovaratelja četništva i postčetničkih političara koji su iz pragmatičnih razloga napravili ideološki zaokret, ali ne i preokret.
Stoga Srbija ni ne može biti poput Njemačke nakon Drugog svjetskog rata jer teško može proći kroz vlastitu inačicu denacifikacije.
Hrvatska, naravno, ni na koji način ne može biti po strani kada je u pitanju procesuiranje ratnih zločina počinjenih na njezinu tlu. Stoga Vojislav Šešelj u pravnom i političkom smislu nije isključivo unutarnje pitanje Srbije. Hrvatsku vanjsku politiku i sve njezine aktere, kako to često biva, uvijek zateknu događaji poput ovoga jer ni nema razrađeniju strategiju od odnosa sa susjedima preko položaja u Europskoj uniji do globalnih tema.
Zato ne čudi da nam uvijek netko sa strane sugerira pojedine poteze kao što je to učinila bivša glasnogovornica haaškog tužiteljstva Florence Hartmann i sama osudivši puštanje Vojislava Šešelja na privremenu slobodu te njegov aktivan nastavak ratnohuškačke politike.
Ostane li do daljnjega Vojislav Šešelj na slobodi bez ikakvih sankcija za očito manipuliranje Sudom, posljedice će se rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prolongirati bez jasnog odgovora kada će i hoće li uopće biti sankcionirani barem najodgovorniji za ratne zločine. Smrću Slobodana Miloševića taj odgovor može biti samo djelomičan, ali bi najtragičnije bilo da se Haaški tribunal pretvori u mjesto političke i društvene reaktivacije optuženika
Slijedom njezina prijedloga o obraćanju članicama Vijeća sigurnosti koje je i osnovalo Haaški tribunal, Hrvatska će se obratiti najvažnijem tijelu Ujedinjenih naroda uz iščekivanje hoće li njegov način donošenja odluka uz mogućnost veta i odnos snaga među stalnim članicama Vijeća biti u korist hrvatske inicijative ili ne.
Ostane li do daljnjega Vojislav Šešelj na slobodi bez ikakvih sankcija za očito manipuliranje Sudom, posljedice će se rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prolongirati bez jasnog odgovora kada će i hoće li uopće biti sankcionirani barem najodgovorniji za ratne zločine. Smrću Slobodana Miloševića taj odgovor može biti samo djelomičan, ali bi najtragičnije bilo da se Haaški tribunal pretvori u mjesto političke i društvene reaktivacije optuženika.
Neovisno o recentnim događajima, Hrvatska mora imati osmišljenu politiku prema Srbiji kao susjednoj državi i izglednoj članici Europske unije unatoč svim srbijanskim vanjskopolitičkim žongliranjima.
Sankcioniranje ratnih zločina, istina o nestalima i pravedan mir kao trajni kontekst odnosa, moraju biti temelj te politike bez obzira jesu li na čelu Srbije političari koji se hrvatskim kolegama više ili manje sviđaju.
Hrvatskoj je u interesu da Srbija promiče iste vrijednosti kao i članice Europske unije, bez obzira koliko je ona sama udaljena od članstva. Samo u tom slučaju Vojislav Šešelj može biti iznimka unutar jednog političkog pravca. Na žalost, njegovo je ponašanje više pravilo, i to bez pravde.
(Prenosimo s tportala).