Ivan je Lovrenović 1994. objavio jednu od najsjetnijih knjiga u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Riječ je o hibridnome ”romanu” ‘‘Liber memorabilium“ povijest čijega je nastanka sažeto prikazana u bilješci na kraju. Govoreći o načinu na koji su tekstovi u njemu nanizani Lovrenović ističe jednu osobinu koja ih čini koherentnim tkivom: ”Svi su oni, dakle, iskopine i krhotine, lapidarij jedne osobne književne arheologije. (Uzbuđenja i potonuća, što ih je donosio taj posao (njihova skupljanja – D.B.) po Sveučilišnoj i drugim zagrebačkim knjižnicama – posebna su priča… / Različitih diskursa (proza, dnevnik, esej, novinski tekst…), a tisućom unutrašnjih veza vezani, ovi tekstovi (ne i desetine drugih, odbačenih) gotovo su se sami od sebe sklopili u liber memorabilium.” [Read more…]
Jergović i Sarajevo, opet!
Možete vi svoju knjigu pisati, svoju priču pričati kako god vi hoćete, ali ona će uvijek biti čitana kako to drugi hoće. Ne ni tako kako to drugi zna i umije, nego baš kako hoće. Prosječan čitatelj vaše knjige u najboljem je slučaju tek svršeni gimnazijalac, dakle netko s općim znanjem (pa i znanjem čitanja!) na toj razini. Jer, potom tzv. školsko specijaliziranje, u slučaju da govorimo o čitatelju s fakultetom, potencijalnog čitatelja zauvijek odvuče na sporedni kolosijek (u odnosu na književnost, na tu vrstu knjiga), tako da njegovo znanje ostane na razini za ocjenu naučenih mantri.
Često stvar nije bitno drukčija ni s onima koji su skupa s vama studirali književnost, jer oni u svoja čitanja, nakon što im jednom zauvijek diplome zatvore indekse, najčešće od svih recepcijskih metoda uključe onu najpoznatiju, premda u teoriji jedinu neobrađenu – ‘‘rekla-kazala-metodu“. A i nju samo pod uvjetom da nije riječ o malicioznom čitatelju. Inače…
Ublizu, u kratko vremena, slušam dvije priče koje će, premda međusobno nemaju ništa zajedničko, stjecajem okolnosti ovdje postati jedna.
Od Sarajeva se tiho i nevidljivo zauvijek oprostio i iz njega odselio bh. književnik Nenad Radanović. Prodao je svoj sarajevski stan i odselio u zavičajnu Banju Luku. Međutim tamo, kao neprilagođeni Banjolučanin, čujem, zna ne samo pretrpjeti žestoke verbalne napade nego čak i dobiti batine. Kad u nevjerici, ponajprije zbog ove riječi ‘‘batine“, priupitam zašto, dobijem odgovor kako on tamo, usred Banje Luke brani Sarajevo
Od Sarajeva se tiho i nevidljivo zauvijek oprostio i iz njega odselio bh. književnik Nenad Radanović. Prodao je svoj sarajevski stan i odselio u zavičajnu Banju Luku. Međutim tamo, kao neprilagođeni Banjolučanin, čujem, zna ne samo pretrpjeti žestoke verbalne napade nego čak i dobiti batine. Kad u nevjerici, ponajprije zbog ove riječi ‘‘batine“, priupitam zašto, dobijem odgovor kako on tamo, usred Banje Luke brani Sarajevo.
Srbin nepodoban, a toleriran u Sarajevu, nastavio je to biti i u Banjoj Luci. No, ne i Srbin po tamošnjem aršinu. Neprilagođen inače, a i nije baš u godinama kad bi se toj vještini imao vremena i volje učiti, inatan kao i David mu Štrbac, i dalje se, sad već ‘‘među svojima“, osjeća neudobno. Silno bih htio da priča nije istinita, barem što se batina tiče, ali…
A onda eto i druge priče koja je u Sarajevo došla zajedno s Jergovićevom knjigom ‘‘Rod“. Komentiraju tako uvijek ‘‘dobro obaviješteni“ čitatelji: Hajde što se ovom knjigom oprašta od Sarajeva, ali zar je morao na takav način, s mržnjom? I nisam znao o čemu govore dok nisam uzeo knjigu čitati, zapravo dok nije došla na red za čitanje.
I dok nisam vidio ono što Jergović govori o svome rodnom gradu. Ironijski i(li) žestoko kritički, ali nigdje mrziteljski (osim u glavama dualistički formatiranih čitatelja!) progovorio je ‘‘o herojskoj povijesti Sarajeva“ koja je ‘‘dijelom, konstituirala novoimenovanu bošnjačku naciju i njezino svjetski poznato mučeništvo“ ili o pretvaranju Sarajeva u ‘‘netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“, ili o sarajevskom mentalitetu gdje ‘‘…svatko o svakome sve zna, ljudi jedni drugima zaviruju u dnevne boravke, mutvake i želuce, a nizom javnih tajni nadomješta se sloboda, koju ovaj grad nikada nije osjetio i koja je, na neki način, protivna i samoj njegovoj naravi“, o ‘‘podlim osmijesima sarajevske lirske paščadi“, itd.
I dok Radanović vjerojatno samo brani svoje iskustvo Sarajeva, svoj dio života u njemu koji vidi drukčijim, u opkoljenom Sarajevu posebno, od onoga u Banjoj Luci i onih koji su u toj neratnoj i ni od koga napadanoj i pogotovu ne opkoljenoj Banjoj Luci tamo napravili zločin rušenja sakralnih objekata, protjerivanja ljudi i otimanja njihove imovine; Jergovićevo se ‘‘opraštanje“ (riječ je to njegovih kavanskih kritičara) od Sarajeva iskazuje literarnim diskursom, doduše nimalo drukčijim od onoga koji će reći u nekim drugim prigodama.
Niti je Pavelićev ustaški režim počinio zločin bez sudjelovanja te čaršije nekoć (makar to bilo i samo u zaposjedanju židovske imovine!), niti je to u ovom ratu bilo moguće bez onih kojima su puna usta ‘‘herojske povijesti Sarajeva“ i onih koji ga nakon rata pretvaraju u ‘‘netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“
U slučaju Jergovića, govorim o onom dosad pročitanom koje, premda do kraja individualizirano (čak i kad poopćuje!), literarizira vlastito iskustvo svoga grada. No, naravno, čaršija se u povrijeđenom samoljublju (kao Zagreb u slučaju ‘‘Rute Tannenbaum“ koji mu je donio mnogo neprilika), u samodopadnoj viktimološkoj slici o samoj sebi, nije hrabra suočiti sa samom sobom. (Ne vidi sarajevski ‘‘palanački duh“ to kad, primjerice, desetak-petnaest stranica poslije autor govori slično ili još ‘‘gore“ o malenim Hrvatima…) Još, naime, nije preradila ni svoju krivnju za nestanak svojih desetak tisuća Židova, a kamoli da bi se suočila sa zločinima urađenim u ratu devedesetih. No, dijelila bi lekcije okolo svima i svakome.
Niti je Pavelićev ustaški režim počinio zločin bez sudjelovanja te čaršije nekoć (makar to bilo i samo u zaposjedanju židovske imovine!), niti je to u ovom ratu bilo moguće bez onih kojima su puna usta ‘‘herojske povijesti Sarajeva“ i onih koji ga nakon rata pretvaraju u ‘‘netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“.
Znamo i vidjeli smo što su uradili u Sarajevu u koje nije ušla četnička noga sad; a pročitali smo gdjegdje što su radili kad je u njega ušla Pavelićeva zločinačka čizma…
Malo-malo pa su mi asocijacije vezane za ono što se zove ‘‘sarajevski duh“, kojega se fragmentarno i marginalno dotiče i Jergovićeva knjiga, posezale za knjigom ‘‘Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka.
No, pitam se zašto bi bilo nedopustivo, pogrešno ili samo uzeto kao zamjerka nekome reći da svoje življenje u BiH ili Sarajevu (ili bilo kojem drugom mjestu) doživljava kao življenje u malom, tijesnom, neuvjetnom, tamnom, vlažnom, neudobnom stanu… Pa čak i mnogo više i mnogo gore od toga, ako je već lijepo, dobro, poželjno pozivati se na ‘‘svijetle stranice“ književnosti i citirati ih, zajedno i s tim istim Andrićem kad piše ‘‘Jedan pogled na Sarajevo“!?
Književnost, naravno, treba čitati kao književnost i nikako drukčije, pa bilo da je riječ o Andrićevu ‘‘Pismu iz 1920.“ i Jergovićevoj ‘‘Ruti Tannenbaum“, ‘‘Rodu“ ili kojoj već drugoj knjizi… No, to dakako ne znači da književnost nema svoju istinu i da ta njezina istina ne raduje i ne boli istovremeno… No, pitam se zašto bi bilo nedopustivo, pogrešno ili samo uzeto kao zamjerka nekome reći da svoje življenje u BiH ili Sarajevu (ili bilo kojem drugom mjestu) doživljava kao življenje u malom, tijesnom, neuvjetnom, tamnom, vlažnom, neudobnom stanu… Pa, čak i mnogo više i mnogo gore od toga, ako je već lijepo, dobro, poželjno pozivati se na ‘‘svijetle stranice“ književnosti i citirati ih, zajedno i s tim istim Andrićem kad piše ‘‘Jedan pogled na Sarajevo“!?
Nenad Radanović se tiho oprostio sa Sarajevom. I kao što je u njemu tiho živio nakon smrti svoje supruge Milice, tako je i još tiše iz njega otišao. I on to svoje Sarajevo, ustvari svoj život u njemu, brani kao dio svojega bića, dio svoje intime, dio svojega identiteta…
Miljenko Jergović se od Sarajeva ‘‘oprašta“ (govorim jezikom čitalačke čaršije) literarno, štublerovski, kao zadnji iz kuferaške obitelji Stubler. Pa čak i da se od Sarajeva oprašta egzistencijalno nepovratno, kao što je to uradio Radanović, kako je moguće ne vidjeti sve one, moramo govoriti njihovim jezikom, literarne spomenike koje je Jergović prethodno podigao Sarajevu i BiH, a vidjeti samo kritički govor (doduše nimalo povoljan) o Sarajevu, kad je već tako kritički, gotovo neliterarno kritički, spreman govoriti i o sebi i svojoj obitelji, o najintimnijim stvarima svoga bića.
Ali koga je briga za to u vrijeme sveprisutnog nekritički samoljubivog romantiziranja i mitomaniziranja BiH, Sarajeva, islama, bošnjaštva…
Radanovića, kako čujemo, za njegov kritički govor Banja Luka znade počastiti batinama, Sarajevo još uvijek ostaje ‘‘samo“ na prljavu etiketiranju i diskreditiranju (upisivanju u liste nepoćudnih) pisaca…
Fra Drago Bojić: ”Moramo se suprotstaviti teroru većine”
Piše: Amila Kahrović-Posavljak
Slučaj fra Drage Bojića, koji je na svojim leđima iskusio svu nemilosrdnost religijskih elita, mnogima je poznat. Nakon što je progovorio o onome o čemu se najradije šuti (o sprezi nacionalizma i vjere, o tzv. međugorskoj teologiji, o Bosni i Hercegovini razdijeljenoj etničkim kavezima, o politici kakva se zalagala za odvajanje Hrvata od cjelovitoga političko-socijalnoga korpusa Bosne i Hercegovine u tzv. Herceg-Bosnu, itd.), počeo je ideološki progon ovog bosanskog franjevca. Smijenjen je s mjesta glavnog urednika mjesečnika ”Svjetla riječi”, potom mu je zabranjeno da predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, oduzeto mu je i aktivno i pasivno pravo glasa kao i sve službe koje je obavljao u svojoj zajednici Bosni Srebrenoj. Trenutno živi u Sarajevu, u samostanu na Bistriku, i direktor je IMIC-a (Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra). Za autograf.hr fra Drago Bojić eksluzivno govori o problemima s kojima se susreće savremeni čovjek u BiH i Hrvatskoj koje su, nakon nesretnih devedesetih, počele da tonu u sveopću klerikalizaciju i etniciziranje društva. [Read more…]
Siročad političkih maćeha
Uspinjući se do svoje veličanstvenosti, po kojoj će ostati upamćen, osmanski silnik Sulejman Veličanstveni, pred polazak na Budim, makar samo i u sapunici, svome mlađem sinu, uvjeravajući ga kako ne čini nepravdu njegovu starijem bratu, princu Mustafi, kaže da je u svojoj pravednosti pazio da ni mrava ne zgazi. A onda mu, nekoliko kadrova potom, ostarjeli kadija kaže kako u Budimu ima crkva i kako bi je, kad tamo dođu, trebali pretvoriti u džamiju i u njoj molitvom zahvaliti Alahu. I sultan to u svojoj veličanstvenosti i pravednosti, koja mrava ne bi zgazila, objeručke prihvaća kao nešto najnormalnije. Ni scenarist ni redatelj, naravno, tu ne vide problem…
Nedavno je u Sarajevu otvorena novoizgrađena biblioteka (Iskazujem zadovoljstvo što ju je Sarajevo nakon zločina nad Vijećnicom i Orijentalnim institutom dobilo!), koja nosi ime nekoga tko na sličan način, kao i Sulejman, ne bi mrava zgazio (Tako je u Sarajevu 1992. govorio i general JNA Kukanjac.), a onda je postao i silnik i dobrotvor, baš tim redom, jer drukčije nije ni mogao. A i kako bi? Nije dobrotvor postao od ćaćina novca, od dobitka na lotu ili od biznisa, no treba znati da je taj silnik u memoriji bosanskih katolika upamćen kao zlotvor koji im je otimao imanja… Tako je, eto, svoje junaštvo i nasilje nad drugima, pretvarao u veliku i pamtljivu dobrotu prema svojima.
Modernim bi se to rječnikom nazvalo: nasilna promjena vlasništva. I što je tu čudno? Pa, pravda, ako uopće postoji – postoji samo za svoje, ne i za druge, tuđe… Pravda je onoga tko je dijeli! Drugome je namijenjena milost ili tolerancija – Ahdnama
Modernim bi se to rječnikom nazvalo: nasilna promjena vlasništva. I što je tu čudno? Pa, pravda, ako uopće postoji – postoji samo za svoje, ne i za druge, tuđe… Pravda je onoga tko je dijeli! Drugome je namijenjena milost ili tolerancija – Ahdnama.
Naizgled i stvarno ništa se pod nebom nije promijenilo u odnosu na ta dva asocirana slučaja, ma koliko ona bila stvarna ili samo literarizirana. No, pravi konkretni problem počinje tek onda kad u BiH na svjetlo dana iziđu tri povijesti, tri međusobno zavađene povijesti i svaka nas od njih počinje uvjeravati kako je jedina, prava i istinita, kao uostalom i sveta knjiga u koju se kunu i u ime koje su vas spremni ubiti da bi dokazali koliko je jedina, prava i istinita.
Ovo su samo svježe asocijacije uz moje čitanje izvanredne knjige Ece Temelkuran o tursko-aramenskom sukobu, koji također, kao i svi drugi, pokazuje dva lica, dvije istine jedne te iste povijesti.
Još jučer su u BiH neki koji Tursku doživljavaju kao majku (Pa gdje bi majka to uradila?) tvrdili da ‘‘Turska nije napravila genocid nad Armenima“, kao što nisu htjeli vidjeti ni kurdsko pitanje u suvremenoj Turskoj. Čak ni nakon što je mučki ubijen turski Armenac Dink Hrant, a nobelovcu Pamuku savjetovano da se skloni pred histerijom turskih ultranacionalista.
Nekako sam u to vrijeme u Ankari u razgovoru s nekim Turcima počeo shvaćati zašto njima Pamuk ne samo da nije ni blizu dobar pisac kao meni, a ja sam samo o tome govorio, nego je čak izdajnik. (Asocijacija na čitanje Andrića u nekim bošnjačkim krugovima u BiH nije se mogla izbjeći!)
Bošnjačka majka Turska, srpska majka Rusija i katolička Sveta majka Crkva (O Hrvatima i ostalima ne znam što bih rekao…), manje su majke s majčinskim refleksom, a daleko više političke maćehe ili samo interesno-politički tutori, tj. manipulatori podaničkim mentalitetima ovdašnjih kolektiviteta tako željnih majki, očeva, starije braće, jakih zaštitnika, metafizičkih prodavača magle…
I ova će godina, kao i mnogo toga prije, u zavađene bh. povijesne memorije dodatno unijeti ili samo osnažiti konflikt više, budući da Sarajevski atentat, kao jedan od memorijskih graničnika, svaki od kolektiviteta doživljava i interpretira na svoj način.
Za to vrijeme bh. narodi su svakim danom sve više siročad svojih triju majki. Bošnjačka majka Turska, srpska majka Rusija i katolička Sveta majka Crkva (O Hrvatima i ostalima ne znam što bih rekao…), manje su majke s majčinskim refleksom, a daleko više političke maćehe ili samo interesno-politički tutori, tj. manipulatori podaničkim mentalitetima ovdašnjih kolektiviteta tako željnih majki, očeva, starije braće, jakih zaštitnika, metafizičkih prodavača magle…
Da, vrijedilo bi ovdje ponovo uvesti u priču otvorenje Gazi Husrev-begove biblioteke, ali samo da bi se pokazalo kako ništa od bh. kulturnih dobara koliko je dosada obnovljeno, nije obnovljeno bh. novcem nego su i mostarski most i konjički stari most i Vijećnica i Gazi Husrev-begova biblioteka urađeni tuđim novcem. Domaći novac služi za nešto drugo, recimo i zato da bi institucije kulture bile opstruirane i uništavane.
Da, za to vrijeme Zemaljski muzej, institucija iz koje je izrasla i ANUBiH i Sarajevsko sveučilište, i sav kulturološki potencijal ove zemlje, pa čak i bh. indentitet, svijest o bh. posebnosti i, u krajnjemu, suvremena državnost, i dalje stoji zatvoren. Zašto? Da nagađamo? Zato što ga je izgradio ‘‘mrski“ austro-ugarski okupator, zato što u njemu nema nacionalno podijeljene povijesti, zato što pokazuje da nije baš u BiH sve počelo s dolaskom Osmanlija, zato što čuva i tragove onoga što su Osmanlije porušili, ili samo zato što smo ‘‘mi narod živih, a ne mrtvih“, pa nam ne trebaju muzeji, kako je to jednom rekao bh. ratni ministar kulture i prevoditelj Kurana?
Naše historije su naše histerije, histerije svih onih koji uporno demonstriraju neuzvraćenu, jednosmjernu ljubav prema povijesno odbjegloj Velikoj majci, a geopolitički prostor koji im je stvarna majka (ako takvo što uopće postoji!) destruiraju, da baš ne kažem edipovski incestuozno desetljećima skrnave
Ili samo zato što se ne vidi da su u Zemaljskom muzeju, Muzeju književnosti, Kinoteci, Galeriji BiH te tri historije zavađene. Otuda valjda i svako malo udar na PEN BiH, otuda valjda i trajni ataci na, primjerice, književne časopise koji su simboli ove kulture, otuda i trajni udari na sve što znači kakav-takav kontinuitet, i to od onih kojima su usta puna priče o hiljadugodišnjim kontinuitetom i koji tako snažno mrze sve one koji se usude i spomenuti trajne diskontinuitete ove zemlje, trajne podijeljenosti bh. društva…
Ni sami nisu uvjereni u svoje romantičarske mantre o BiH, jer inače ne bi u praksi činili sve kako bi i sami dali svoj snažni obol njezinoj trajnoj podjeli. Znaju oni dobro da samo jako, oštro podijeljeni mogu živjeti svoju drugost, različitost, identitet itd., jer oni još nisu čuli da se identitet može živjeti i bez neprijateljstava, i bez džambo-plakatiranja te različitosti, i sa sasvim malim razlikama.
Naše historije su naše histerije, histerije svih onih koji uporno demonstriraju neuzvraćenu, jednosmjernu ljubav prema povijesno odbjegloj Velikoj majci, a geopolitički prostor koji im je stvarna majka (ako takvo što uopće postoji!) destruiraju, da baš ne kažem edipovski, incestuozno desetljećima skrnave.
Za to vrijeme sjajna nam Ece Temelkuran ukazuje na jedan od mogućih modela prevladavanja (ne i zaborava!) podijeljenosti i zavađenosti memorija, jer nije njezina knjiga samo knjiga o različitim pogledima na armensko-turski Ararat (Planinu boli – kako se knjiga zove), nego i o svim našim araratima, ma kako se oni zvali i ma kada u našim svijestima počinjali ili najbolnije odjekivali. Jednako se to odnosi i na Srebrenicu i Kozarac, Vukovar i Dubrovnik, Jasenovac i Bleiburg, da ne idemo dalje u povijest…
Andrić i “zemlja mržnje” (2)
“U pričanju Ive Andrića bosanski Muslimani su ustrajno i nepoštedno turčeni, pa fantazijski izdvojeni iz svog izvornog bivanja, suprotstavljani i bosanskim i svim drugim hrišćanima. Njihove kuće i varoši su turske, a zloća i mržnja su njihovo najvažnije svojstvo. U takvome okviru pričanja, drukčije mogućnosti u životima bosanskih Muslimana su izuzeci kojima oni iznevjeravaju svoju ontološku niskost. Naspram njih su tlačeni, progonjeni i ubijani hrišćani, ali u svojoj srijedi dobri i voleći. Kada ti hrišćani nisu takvi, riječ je o iznevjerenju njihove izvorne dobrote.”
Ovo i ovako piše Rusmir Mahmutćehajić u tekstu Andrićevstvo – Protiv etike sjećanja (Forum Bosnae, 61-62/2013, uredili fra Mile Babić, Rusmir Mahmutćehajić, Žarko Papić), s naznakom da je riječ o dijelu iz istoimene knjige. Sudeći po ovome tekstu, kao i po tekstu Andrićism. An Aesthetics for Genocide istoga autora objavljenom u časopisu East European Politics & Societies, Mahmutćehajićeva knjiga bit će najzaoštreniji pokušaj ideološke likvidacije Andrićeva književnog djela kao islamomrzilačkoga i bosnomrzilačkog.
U dosadašnjim pokušajima te vrste primat je nosila knjiga profesora Muhsina Rizvića Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu (1995), u kojoj je na 700 stranica suhom pozitivističkom metodom sačinjen katalog svih “grijeha” protiv muslimana u Andrićevu djelu, kako ih autor vidi. Nešto novijega datuma je zbornik radova Andrić i Bošnjaci (2000), u kojemu po ideološkim diskvalifikacijama prednjači članak profesora Esada Durakovića.
Mahmutćehajić preuzima i prosljeđuje tezu o uključenosti Andrićeve književnosti u antibošnjačke i antimuslimanske političke planove o istrebljivanju, samo što on, za razliku od prethodnika, ima ambiciju da cijelu stvar istumači iz aspekta perenijalne filozofije, odnosno “tradicijske škole”. I tu nastaju svi ozbiljni problemi u susretu s razumijevanjem i tumačenjem (Andrićeve) književnosti, ali jednako tako, zapravo mnogo važnije, i s interpretacijom (bosanske) povijesti
U njemu se i dodjeljivanje Nobelove nagrade Andriću tumači kao perfidno djelovanje “ideologije evrocentrizma”, a krajnji zaključak je zlokoban: “Ko prihvati Andrićev svijet kao autentičan, po prirodi stvari smatrat će korisnim istrebljivanje Bošnjaka kao opasnog elementa u samome tkivu tzv. evropske civilizacije – jednako kao što se smatra korisnim bespoštedno trijebljenje štetnoga korova.” Da bi se tomu doskočilo, autor preporučuje stvaranje svojevrsne pedagoške policije, tj. da se “nastavnički kadar valjano educira i da se Andrićevo djelo uzima kao školski negativan primjer ideologizacije literature i funkcionalnog nagrađivanja takvoga djela u najširim okvirima ideologije evrocentrizma.”
Profesor Ivo Banac, pak, svu tu dosadašnju protuandrićevsku produkciju sažima u tri površna iskaza, književno i činjenično neistinita – da je Andrić “Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“, da je “sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam”, te da su “muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i braće Morića u njegovom djelu zapravo dehumanizirani”.
Mahmutćehajić preuzima i prosljeđuje tezu o uključenosti Andrićeve književnosti u antibošnjačke i antimuslimanske političke planove o istrebljivanju, samo što on, za razliku od prethodnika, ima ambiciju da cijelu stvar istumači iz aspekta perenijalne filozofije, odnosno “tradicijske škole”. I tu nastaju svi ozbiljni problemi u susretu s razumijevanjem i tumačenjem (Andrićeve) književnosti, ali jednako tako, zapravo mnogo važnije, i s ideološkom interpretacijom (bosanske) povijesti.
Mahmutćehajićevi problemi s književnošću već su uočavani i precizno definirani. Povodom njegove “perenijalne” interpretacije Kamenoga spavača Maka Dizdara, recimo, književna teoretičarka Maja Abadžija piše kako je riječ o “manipulativnom, skolastički intoniranom labirintu koji na pojedinim mjestima potpuno gubi vezu sa književnošću samom”, te kako “Mahmutćehajićev pseudofilozofski poduhvat dovodi do zaključka da čitanje književnosti kao književnosti, dakle sredstvima i metodima književne kritike i teorije, nije poželjno, jer udaljava od istina kojima nas uče religijske dogme i objave”. Ona resko zaključuje kako se ne radi ni o čemu drugome do o “književnokritičkom šarlatanstvu” i “nedostojnom konglomeratu skolastičke hermetičnosti, newageovskog uvijek-prividnog eskapizma i potpunog pomračenja znanstvenokritičkog razuma”.
Tome perenijalističkom i kvaziteološkom mlinu, što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, zasmetao je i način na koji sam pisao o Andriću u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji, ustvrdivši da je uslijed radikalnoga divergiranja triju nacionalnih kultura taj “najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni”.
Tome perenijalističkom i kvaziteološkom mlinu, što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, zasmetao je i način na koji sam pisao o Andriću u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji, ustvrdivši da je uslijed radikalnoga divergiranja triju nacionalnih kultura taj “najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni”
Na to Mahmutćehajić: “Nikada niko od Bosanskih Muslimana – čak ni uz prihvatanje da je Andrić, kako tvrdi Ivan Lovrenović, ‘najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti’ – neće moći u njegovim prikazima Turaka, u svem njegovom bosanskom panoptikumu, pristati na to da su to upravo oni sami u svome dijahronijskom trajanju, oni koji nasljeđuju svoje krstjanske pretke, te kao sljedbenici vjesnika Hvala štuju i Merjemu i njenoga Sina, blaguju i Jurijevdan i Ilindan, i to upravo zato što jesu to što jesu.”
Koja preuzetnost u uzimanju riječi ispred baš svih bosanskih muslimana, i to čak u njihovom “dijahronijskom trajanju”, i koja sigurnost u poimanju identiteta bosanskih muslimana kao gvozdene homogenosti i nepromjenljivosti! I koje vratolomno pretumbavanje planova – s mojega rezigniranog konstatiranja kulturne situacije u Bosni i Andrićeva statusa u njoj, na primordijalistički izmaštan kolektivni kontinuitet bosanskih muslimana, identitet i “nasljeđivanje”, sve od “krstjanskih predaka” do danas!
Time dolazimo i na Mahmutćehajićev problem s interpretacijom bosanske povijesti, koja i jest temeljni motiv svih njegovih tobože perenijalističkih a zapravo nacionalno-ideološki zainteresiranih elaboracija, pa i ove u kojoj je Andrić samo prividno glavna tema. Taj problem odlično je uočio Riccardo Nicolosi u eseju Dijaloška tolerancija? Konstrukcija bosanskog kulturalnog identiteta i uloga islama (devedesete godine), objavljenom u časopisu Sarajevske sveske (27-28/2010):
“S osobitom emfazom Mahmutćehajić podcrtava usidrenost bosanskoga kulturalnog identiteta u islamu. Pri tom postaje jasno da on pod kulturalnim modelom ‘jedinstva u različitosti’ podrazumijeva prilično jednostavan sadržaj: tolerantno držanje islama prema prethodničkim monoteističkim religijama židovstvu i kršćanstvu, čije pravo na postojanje islam ne negira, već ga shvaća kao od Boga željeno mnoštvo stvarnosti. Polazeći od te teološke opće mudrosti, koja u svojoj neizdiferenciranosti opet nije baš sasvim točna, Mahmutćehajić konstruira povijesno osporivu ‘istinu’ jedne neprekinute tradicije tolerancije u Bosni, utoliko što projicira fundamentalni postulat islama na kristologiju arijanizma i Crkve bosanske; i, kao drugo, utoliko što politiku Osmanskoga carstva vidi kao vođenu isključivo tim diktatom religiozne tolerancije, što je bajkovito pojednostavljivanje kompleksne političke situacije.”
Moja figura o Andriću kao piscu “apsolutne, nulte estetske vrijednosti” kod Mahmutćehajića izaziva naročito žestoku iritaciju pa joj se opetovano vraća, a konačni i neopozivi sud o njoj glasi ovako: “O apsolutnoj vrijednosti ne može znati niko do Apsolutni. Zato je i najviša estetska vrijednost istodobno i etička. A one su dva pokazanja apsolutno Dobrog Koji je isti s apsolutno Lijepim.”
To je u Bosni bilo uobičajeno i u samoimenovanju Muslimana sve do novijih vremena, dok je za etničke Turke, uz neutralan naziv Osmanlije, bio rezerviran posprdni termin – Turkuše. O svemu tome, i o vjerskoj i etničkoj istoznačnosti pojmova Turčin, turski i turska vjera u tradicionalnom muslimanskom i bosanskom svijetu i jeziku sustavno i upućeno piše znameniti povjesničar Muhamed Hadžijahić u djelu Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana (1974)
Tako to izgleda u perenijalističkoj estetici, kakvu prakticira Mahmutćehajić. Kao da još s Aristotelom nisu postavljeni temelji znanosti o poetici, i kao da se od Aristotela u povijesti poetike, teorije književnosti pa i same književne prakse nije dogodilo ništa, te kao da je sav hod racionaliteta od renesanse do danas tek zla kartezijanska zabluda koju valja ispravljati i vraćati se “svetom znanju” kao jedinome spasu. Spomenuti Nicolosi o tomu ovako piše: “Sa zapanjujućom lakoćom i lakomislenošću Mahmutćehajić proglašava pet stotina godina povijesti civilizacije za ništavne i pledira na povratak jednome obliku života u kojemu vodeći princip više nije kritički um, već ‘potčinjavanje’ ljudi Bogu i njegovim zakonima.”
Sad se možemo vratiti Mahmutćehajićevu citatu s početka ovoga teksta. Da u suptilniju analizu ovom prilikom ne ulazimo, ono što je u tim tvrdnjama doista frapantno i intelektualno sablažnjivo jesu dvije stvari: materijalna neistinitost i zastrašujuće generaliziranje. Jedno i drugo pokazuje do potpune očiglednosti da Mahmutćehajićev tekst uopće ne komunicira sa svijetom (Andrićeve) književnosti u namjeri da ga razumije i korektno interpretira, nego ga surovo falsificira s nekim posve drugim namjerama.
A što se tiče optužbi za “turčenje”, Andrić je sam na najjednostavniji način objasnio o čemu se radi, stavljajući na sva izdanja svojih novelističkih knjiga napomenu: “Nazivi Turci i turski upotrebljeni su često u toku pričanja i za bosanski muslimanski svet, naravno ne u rasnom i etničkom smislu, nego kao pogrešni ali tada uobičajeni nazivi.”
To je u Bosni bilo uobičajeno i u samoimenovanju Muslimana sve do novijih vremena, dok je za etničke Turke, uz neutralan naziv Osmanlije, bio rezerviran posprdni termin – Turkuše. O svemu tome, i o vjerskoj i etničkoj istoznačnosti pojmova Turčin, turski i turska vjera u tradicionalnom muslimanskom i bosanskom svijetu i jeziku sustavno i upućeno piše znameniti povjesničar Muhamed Hadžijahić u djelu Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana (1974).
Izvoditi krupne i drastične zaključke iz podmetnute zle namjere “turčenja” Ivi Andriću, kako to čini Mahmutćehajić, moguće je, dakle, samo uz zaprepašćujuću ahistoričnost i ignoriranje povijesne stvarnosti, uz ignoriranje političkih i identitetnih promjena u dinamičnom historijskom procesu, ali i uz ignorantski odnos prema relevantnoj historiografskoj i etnografskoj literaturi. Očevidno, takav postupak ne pripada ni znanstvenom ni teološko-filozofskom govoru (čak ni kada bi htio biti perenijalistički), nego je riječ o tipičnom ideološkom diskursu kojim se hoće voluntaristički intervenirati u stvarnost, podešavajući je prema vlastitim (političkim i nacionalnim) željama i himerama.
Ni s kime se svaditi
Maksimilijan Maks Peč, ”povijest Rijeke na dvije noge”, kako ga je jednom prilikom nazvao riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić, u ponedjeljak je proslavio 100. rođendan. Stoljeće života barba Maksa, kako ga zovu svi koji ga vole, a zavoljeti ga nije teško, hodajuća je riječka enciklopedija, projektant i graditelj mostova od Senja do Trsta, pranećak sv. Leopolda Bogdana Mandića, cijenjen katolički laik, najstariji aktivni novinar u riječkim ”Zvonima”, a prije i u Novom listu, La Voce del Popolu i Panorami, zaljubljenik u fotografiju iza kojeg stoji deset samostalnih izložbi, filatelist, spisatelj, sportaš, nekadašnji profesor u Građevinskoj školi u Rijeci, tajnik Plivačkog kluba Primorje, zapovjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Sušak, zaposlenik Ministarstva pomorstva i u riječkoj gradskoj upravi.
Gospodin Peč, čovjek-institucija, svojim je zapisima, brojnim intervjuima, a najviše djelima, na najbolji mogući način svojim je suvremenicima, ”urbi et orbi”, prikazao povijest Rijeke i Sušaka u posljednjih stotinu godina, grada koji ima dušu, a koju je uvelike oplemenio ovaj uvijek veselo raspoloženi ”dobri duh grada”. Možda ga je jednom prilikom najbolje opisao Zdravko Ćiro Kovačić, još jedna živuća riječko-sušačka legenda, riječima: ”Kada sretnete ovog čovjeka u najboljim godinama kako veselo prolazi gradom, onda s njim prolazi i značajan dio povijesti Rijeke i Sušaka. Bez njega bi grad, a i svi mi, bili siromašniji.”
– Ma, ja sam ti stara karampana!, rekao je barba Makso, u za njega prepoznatljivom stilu šaljenja na vlastiti račun, tijekom telefonskog razgovora pred objavljivanje ovog teksta koji su obogatili mnogi dijelovi iz prijašnjih razgovora s njime, objavljeni u Novom listu, Nadbiskupijskom listu Zvona, Sušačkoj reviji ili u najnovijoj knjizi ”Maks Peč – radoznali promatrač”, autorice Gordane Fumić i nakladnika Riječke nadbiskupije.
Na stranu svaka politička demagogija, na stranu i to kako tko sebe titulira, pozicionira, opisuje, ali u ovim je riječima sadržan djelatni antifašizam. Nemam, zapravo, pojma tko je Željko Burić, kakav je inače, kakvim se poslovima bavi i što misli o manjinama, ovim i onim, ali oko prve važne stvari koja je doprla do naših, vazda vrlo udaljenih, ušiju i očiju, on se pokazao kao bolno ispravan čovjek
O obitelji i rođenju
– Cijela moja obitelj pripada našoj divnoj, napaćenoj domovini. U našoj brojnoj familiji svi su ”naše gore list”, iznimka je jedino moj otac. Djed po ocu, Matija Pötsch, bio je Nijemac, aktivni oficir kod Franje Josipa i poznati graditelj utvrda na fronti prema Rusiji. Jedan od njegovih sinova bio je, dakle, moj otac Theodor, aktivni marinski vojni časnik s bazama u Tivtu, Puli, a naposljetku i u Kini. Godine 1914. bio je stacioniran na topiljerki ispred Dugog Rata, gdje se nalazila tvornica streljiva SUFID.
Na toj topiljerki služili su Austrijanci, Česi, Slovaci i Hrvati, a moj je otac bio prvi oficir stroja. Kad je moja majka u visokom stadiju trudnoće došla posjetiti muža u Dugom Ratu, tu joj je pozlilo i tu sam rođen 13. siječnja 1914. godine. Jedna seljanka me je tada stavila u koš te su me odnijeli na obližnje brdo do kapelice, gdje sam odmah kršten.
Kako sam rođen u tvornici streljiva, zato sam ovako nemiran duh, svakom loncu poklopac, pravi vulkanski tip. S druge strane, moja majka, Genoveva Mandić, bila je iz poznate obitelji u Boki kotorskoj. Njezina prabaka bila je grofica Ana Bujević, udana za Mandića, admirala Bokeljske mornarice. Bili su dobrostojeća obitelj u ono vrijeme. Mamin djed Kuzma Mandić i baka Marija imali su jedanaestero djece. Jedan njihov sin bio je naš svetac Leopold Bogdan Mandić, brat moje bake ili mamin ujak.
O djetinjstvu
– Budući da obitelj nije bila zadovoljna izborom majčina partnera, ona se, kad je otac poslan na ruski front, sa mnom preselila na Sušak, gdje sam od četvrtog mjeseca života. Oca se na sjećam jer je poginuo u Prvom svjetskom ratu, pa nas je moja majka uzdržavala radeći i šivajući po kućama. Našla je neku podstanarsku sobicu iznad današnjega Autotroleja na Fiumari.
Teško smo živjeli i često išli spavati gladni. Nakon šest godina, kada više nije bilo nikakve nade da će se moj otac vratiti, majka se preudala za Antuna Benussija, direktora velike sušačke tvrtke za skladištenje drva Pavlović d.d., u čijem su vlasništvu bile još dvije pilane u Bosni i jedna na Pećinama. Pučku školu završio sam na Sušaku. Mi smo kao djeca i mladići bili drukčije odgajani. Molitva i odlazak na svetu misu nedjeljom bili su sastavni dio življenja.
U školi smo bili poslušni, slušali smo i poštovali i profesore i starije. Kao pubertetlije još smo igrali nogomet krpenjačom i špigule, igrali se skrivača. Očuh me nakon svršetka gimnazije poslao na Tehnički fakultet u Zagreb – postao sam inženjer građevine, a kasnije sam doktorirao u Italiji.
O Sušaku
Teško smo živjeli i često išli spavati gladni. Nakon šest godina, kada više nije bilo nikakve nade da će se moj otac vratiti, majka se preudala za Antuna Benussija, direktora velike sušačke tvrtke za skladištenje drva Pavlović d.d., u čijem su vlasništvu bile još dvije pilane u Bosni i jedna na Pećinama. Pučku školu završio sam na Sušaku. Mi smo kao djeca i mladići bili drukčije odgajani
– Sušak moga djetinjstva bio je potpuno neizgrađen, a prvu građansku kuću tamo su počeli graditi moja majka i očuh: nije bilo asfalta, vodovoda, kanalizacije, postojala je samo jedna kočija ”starog Majera s Trsata”. Polako se sve urbaniziralo, ovdje su obični činovnici počeli dizati kuće – Sušak se izgrađivao i napredovao. Bio je to grad s gotovo 20 tisuća stanovnika, i to vrlo perspektivan grad u kojem su ljudi govorili – tamo u luci trava raste, ovdje se radi. Sjedište velikih brodarskih kompanija, niza konzulata, ali i živo tkivo umjetničkoga života.
Sam hotel Continental gradila je obitelj Bačić, oni su činili dio sušačke elite i dali nekoliko gradonačelnika grada. U Kontu je bio cijeli život Sušaka. Nego, smatram se pravim Sušačanom. Ovdje sam prohodao i pohađao školu, maturirao, oženio se, zaposlio…
O mostovima
Njegovu vitrinu krase brojne medalje, odličja i diplome koje je dobio od institucija, sportskih društava u Jugoslaviji, Hrvatskoj i iz drugih država. One nijemo svjedoče o svojemu vremenu, raznim društvenim i političkim prilikama, pomiruju svjetonazore, ideje i sustave. Uz Spomenicu Domovinskoga rata, najvećim priznanjem smatra ono bl. pape Ivana Pavla II. – Pro Ecclesia et Pontifice, najveće priznanje koje laik u Crkvi može dobiti.
Tu su i medalje za zasluge u izgradnji Tunela Učka, za obnovu sporta nakon rata, plaketa za suradnju u Zvonima, Medalja sv. Vida koju je dobio kao istaknuti crkveni laik i vjernik, jubilarne medalje i plakete Plivačkoga kluba Primorje, plaketa i sat Grada Rijeke za obnovu porušene luke i obale, a proglašen je inovatorom 1946. godine, kada je ponovo gradio porušene mostove do Trsta i drugo.
– Uspio sam izgraditi mnoštvo mostova sve do Trsta, iako mi je na fakultetu statika bila najmrskiji predmet. Osim statike, nisam trpio ni mostove, pa sam zbog toga građevinu studirao šest godina. No, budući da je poslije rata porušene ceste i mostove gradila vojska, kad sam dobio naredbu od generala Holjevca da gradim mostove, otišao sam kući i tjedan dana ponavljao statiku kako bih mogao ispuniti njegovu naredbu.
Kako sam bio jedini građevinski inženjer među arhitektima u Općini Rijeka, rečeno mi je da treba obnavljati mostove i ceste od Novog Vinodolskog i Crikvenice pa sve do Trsta. Trebalo je odmah napraviti provizorne drvene mostove, pa sam tako najprije izradio most u Šoićima kraj pruge, a onda je došla naredba da treba izgraditi most kod Kontinentala. Kod Kontinentala sam odmah po oslobođenju Rijeke i Sušaka 1945. godine napravio drveni most u samo 24 sata, koliko je trajalo njegovo cjelokupno projektiranje i postavljanje. Tko bi uopće mogao zamisliti da ću ja, koji sam kao pučkoškolac s prozora gledao kako su D’Anunzijevi soldati čuvali mostove preko Rječine, jednoga dana graditi novi drveni most. I most na Titovu trgu sam gradio, ali nisam ga projektirao.
O D’Annunziju
”Iznad tebe će biti maršal, a ti ćeš sjediti tu ispod”, rekao mi je. Poslušao sam ga i tek mi je poslije postalo jasno da svi policajci imaju bijele mantile, kao i ja, pa je policajac pomislio da sam i ja udbaš. Tako sam zbog mantila cijelo otvorenje prosjedio s policijom, pazeći na Tita. Predstavili su me njemu i rukovali smo se. Bio je lijep čovjek, miran
– Znali smo ga sretati na riječkome Korzu. Jednom smo ja i sin dr. Kresnika, Jaroslav, moj školski kolega, šetali Korzom. Bilo je vrijeme prije ručka i D’Annunzio je također šetao Korzom. Ušao je u parfumeriju i kupio puno parfema koje je dijelio Fiumankama, a one su ga grlile i ljubile. Uvijek su žene oblijetale oko njega. Kad je ugledao Jaroslava i mene, rekao je: ”Kako lijepa djeca”, a mi smo od straha pobjegli. Bio je pun sebe, narcisoidan, smatrao se velikim pjesnikom i književnikom. Volio je žene do nastranosti, a volio se i hvaliti. Prvi je preletio Beč i prvi je uplovio u Bakarski zaljev na torpednom čamcu. Jednom se hvalio kako je osvojio otok na Kvarneru, a taj otok nije ništa drugo nego pećina, grota koja strši kraj Kraljevice. Sve talijanske novine su o tome pisale kao o senzaciji. To je bila opća sprdnja nas domaćih na njegov račun.
O šahu sa Spielmannom
– Već sam u gimnaziji bio aktivan u sportu. U prvom razredu, 1928. godine, bio sam suosnivač Šahovskoga kluba Jadran. Igrao sam i šah i stolni tenis. Bavio sam se i atletikom. Bio sam u skautima. Jednom je na Sušak na simultanku došao dr. Spielmann. Imao sam čast igrati s njime. Veoma dobro sam počeo te su se ljudi stali okupljati oko našega stola. Dr. Spielmann je tada malo zastao, preko očala me ispitivački pogledao i, vidjevši mulca pred sobom, u četiri, pet poteza me tako smlavio da nisam znao kako se zovem.
O susretu s Titom
– Prilikom svečanog otvorenja novoizgrađenog mosta na Rječini, kao rukovoditelj mogao sam se slobodno kretati po mostu, a s obzirom na to da je na dan otvorenja cijeli most bio prepun pripadnika Udbe i Ozne, najednom me je jedan šef policije uhvatio za rukav i postavio ispod tribine na kojoj je trebao govoriti Tito. ”Iznad tebe će biti maršal, a ti ćeš sjediti tu ispod”, rekao mi je. Poslušao sam ga i tek mi je poslije postalo jasno da svi policajci imaju bijele mantile, kao i ja, pa je policajac pomislio da sam i ja udbaš. Tako sam zbog mantila cijelo otvorenje prosjedio s policijom, pazeći na Tita.
Predstavili su me njemu i rukovali smo se. Bio je lijep čovjek, miran. Jednom, pri gradnji autoceste Rijeka – Zagreb, bio sam na gradilištu na Grobničkom polju. Odjednom je došla velika kolona službenih automobila s tadašnjim rukovodiocima države koji su se vraćali s Brijuna. Stali su, a iz jednog je izišla Jovanka Broz, pozdravila nas, pogledala cestu koja se gradila i rekla: ”Mnogo lepa cesta.” I otišla.
O supruzi Nadi
Sam perem robu, ”na ruke”. Ne peglam je, još mokru je posložim i tako osušim. Kuham sam. Ujutro se probudim u šest sati. Nakon toalete, najprije zalijem cvijeće. Imam velik vrt. Nekada smo u njemu sadili povrće. Sada su tu voćke i cvijeće. Doručkujem bijelu kavu uz komad kruha s medom. Za ručak skuham nešto lagano, juhu ili povrće. Ponekad me pozove na ručak kapetan Grgurić kojemu smo prodali stan na drugome katu. Zna me na ručak pozvati i moj dragi prijatelj nadbiskup Devčić. Večera je također lagana. Navečer idem spavati oko devet
– Moja obitelj družila se s obiteljima Rac i Kolombo. Svakoga ljeta mama je s gospođama Rac i Kolombo i njihovom djecom odlazila na ljetovanje u Fužine. Bio sam tada prva godina fakulteta i najstariji od djece. Oni su u meni gledali vođu, a ja sam ih pazio, šetao se s njima, izvodio razne vragolije. Nada Rac tada je imala petnaest godina. Družeći se tako godinama, rodila se među nama ljubav te sam se njome oženio kada je postala punoljetna, 1943. godine.
Vjenčao nas je moj prijatelj vlč. Martin Bubanj. Najprije smo živjeli u unajmljenom stanu kraj Sušačke gimnazije, jer je stan u kući bio iznajmljen, a prilikom bombardiranja Sušaka i Rijeke bio je i dosta oštećen. Nakon toga preselili smo se u našu kuću na Sušaku u ovaj stan, u kojem je Nada umrla, a ja živim i dalje s našim lijepim uspomenama. Bila je jako bolesna. Tri godine bila je potpuno nepokretna. Nije mogla ni govoriti. Mnogi su mi savjetovali da je smjestim u starački dom. Nisam mogao. To bi izgledalo kao da sam je nakon šezdeset godina zajedničkoga života potjerao. Njegovao sam je sâm. Inače, Nada i ja nismo mogli imati djece. Obilazili smo mnoge poznate stručnjake, ali bezuspješno. Volio sam djecu pa sam jedanaest puta bio kum na krštenju.
O samačkom životu
– Sam perem robu, ”na ruke”. Ne peglam je, još mokru je posložim i tako osušim. Kuham sam. Ujutro se probudim u šest sati. Nakon toalete, najprije zalijem cvijeće. Imam velik vrt. Nekada smo u njemu sadili povrće. Sada su tu voćke i cvijeće. Doručkujem bijelu kavu uz komad kruha s medom. Za ručak skuham nešto lagano, juhu ili povrće. Ponekad me pozove na ručak kapetan Grgurić kojemu smo prodali stan na drugome katu. Zna me na ručak pozvati i moj dragi prijatelj nadbiskup Devčić. Večera je također lagana. Navečer idem spavati oko devet. U krevetu slušam radio ako je na programu neki dobar koncert ili utakmicu.
Znam ponekad prijepodne otići u kafić Picasso. Tu se redovito nalazim sa starim prijateljima: prof. Marijanom Kolombom, dr. Radom Petehom, ing. Kokom Baglamom. Dolazio je i Nikola Flass, ali nakon što je prešao devedesetu, ne izlazi više iz kuće. Sastajemo se redovito. Čitamo novine, pričamo o politici i sportu. Iako imamo različita mišljenja, dobro se slažemo. Nastojim se kretati. Ponekad odem pješice na Trsat. Ako sretnem patera Hoška, ugodno porazgovaramo. Ponekad mi svrati pokoji prijatelj, ali rijetko imam goste.
– Dug je život za mojim leđima. Imao sam svoju filozofiju: ni s kime se svaditi, svi su ljudi dobri; ako je netko i malo čudan, pusti ga na miru. Toga se držim i danas.
(Prenosimo s portala Novoga lista)
I liječnici ubijaju
Oduvijek je narod znao da i liječnici ubijaju i nije uzalud smislio uzrečicu da liječničke greške zemlja pokriva. Ali i da su prejaki i prevažni da bi im se zamjeralo, jer vrana vrani očiju ne vadi.
Tko radi, taj i griješi – još je jedna od narodnih. I istinita, kao i druga narodna iskustva. No, nekad se govorilo o greškama, a sad… Sad ih je, barem gledano u Sarajevu, toliko da se više ne može govoriti samo o greškama. Mnogo je veća stvar u igri, čak možda neka vrsta ”udruženog zločinačkog pothvata”!
Proljetos u jednoj klinici na zidu čitam plakat: ”Ovdje nema korupcije”. Čudom se ne mogu načuditi. Kao da dođem u restoran i na zidu piše: ”Ovdje nema salmonele”. Ili u hotel, a ondje piše: ”Ovdje nema žohara”. Nekad davno je u čekaonicama pisalo: ”Ne pljuj po podu”. A sad?
Usporedimo ovo dvoje. Narod je pljuvao gdje je stigao, moralo ga se educirati. Još nedavno za vrijeme Olimpijskih igara u Pekingu, ”civilizirani svijet” je tražio da se u hrani za trajanja Igara ne služi pseće meso, a domaćin je sam od sebe zabranio svojim građanima, a posebno taksistima ”pljuvanje po ulicama”. Tako se odgaja za kulturu.
Političkim se jezikom to impersonalno imenuje ”sistemska korupcija”. Kaže se: Ima korupcije ili nema političke volje… Skroz bezlično: kao ima snijega ili nema snijega. To je, kao, nešto izvan nas, elementarna nepogoda. Kao da nismo mi ta politička volja i kao da nismo mi ti koji nećemo!
A vidi kod nas: ”Ovdje nema korupcije”… Tko to piše, zašto i gdje, osim ako to nije mjesto, leglo korupcije. Političkim se jezikom to impersonalno imenuje ”sistemska korupcija”. Kaže se: Ima korupcije ili nema političke volje… Skroz bezlično: kao ima snijega ili nema snijega. To je, kao, nešto izvan nas, elementarna nepogoda. Kao da nismo mi ta politička volja i kao da nismo mi ti koji nećemo!
Danas, eto, nigdje ne piše: ne pljuj po podu ili ne bacaj otpatke. Izgleda da smo to riješili?! Vraga! Sudeći po našim klinikama i bolnicama, barem prema onome što se golim okom vidi, to bi bilo jednako važno pisati danas kao kao što je bilo nakon 1945. i jednako važno kao i ono o korupciji.
Sarajevo je prljav grad i dovoljno je, što reče jedan pametan čovjek, pet posto prljavoga svijeta, da se jedan grad ne može kvalitetno očistiti… A današnje Sarajevo ima, premda to popis nije obuhvaćao, mnogo više od pet posto tih prljavih!
U svijetu orijentalne aljkavosti, prljavštine, neodgovornosti i bahatosti umjesto stručnosti i kompetencije onih koji misle da su, jer su npr. liječnici, bogom dani i događa se da je zdravstvo u samom vrhu korumpiranosti u zemlji. Kako i ne bi bilo, kad bi svi da su doktori ili da su im djeca doktori i kad nema cijene koja se nije spremna za takvo što platiti. A potom dolazi cijena da se zaposli, pa da upiše specijalizaciju, pa potom dolazi plagiran magisterij ili doktorat i eto. Pozicija za cijeli život. Plaćeno za korupciju, sad treba početi vraćati, primanjem mita…
A obrazovanje? Pa što će im to kad su već doktori? Oni se potom jedva znaju tehnički služiti visokosofisticiranom medicinskom opremom, i jedva sricati njezine nalaze.
To su rezultati namjernog ili iz nehaja, svejedno je, udruženog zločinačkog pothvata, koji ne završava samo na ubijanju pacijenata, među njima i iznimno mladih ljudi, nego s dodatnim prikrivanjem i izbjegavanjem suočavanja s ogromnim društvenim problemom, s dugogodišnjim posljedicama generirane nesposobnosti, nekompetencije, u konačnici i – medicinski organiziran zločin nad vlastitim narodom
Za to vrijeme oni koji su ih namještali kao svoje sinove, kćeri, bratiće, sestrične, stranačke juniore ili djecu dobrih platiša, idu na liječenje u inozemstvo. Oni koji se liječe u domaćim klinikama umiru od mrse ili sepse, ili bakterija i virusa koje je civilizirani svijet iskorijenio, a tko i sve to preživi – umre od liječničke greške. Greška je obično kriva dijagnoza i(li) krivi medicinski tretman pacijenta.
Ovo je tema koja okupira svakodnevno Sarajevo otkako se u zadnje vrijeme po sarajevskim klinikama povećao broj smrti pacijenata ”na pravdi boga”, i to samo zato jer doktori s tako kupljenom školom, radnim mjestom i ”specijalizacijom” ne znaju što s pacijentom kad im padne šaka. Najgore u svemu je što se sve te smrti pribrojavaju u ”liječničke greške”, i pravdaju onom ”tko radi, taj i griješi”, ili ”pa to se događa i u svjetskim medicinskim centrima”.
Ne, gospodo, previše je toga, a da bi sve to bile samo greške. To su već na naplatu došli plodovi onoga što se tako eufemistički zove sistemska korupcija. To su rezultati namjernog ili iz nehaja, svejedno je, udruženog zločinačkog pothvata, koji ne završava samo na ubijanju pacijenata, među njima i iznimno mladih ljudi, nego s dodatnim prikrivanjem i izbjegavanjem suočavanja s ogromnim društvenim problemom, s dugogodišnjim posljedicama generirane nesposobnosti, nekompetencije, u konačnici i – medicinski organiziran zločin nad vlastitim narodom. Da je to tako više od svega, govori strah, šutnja ili skrovito šaputanje onih čestitih i stručnih kadrova šutnutih negdje ukraj.
Za vrijeme u kojem bi se sestre i liječnici trebali educirati, pratiti moderna medicinska dostignuća, raditi na napredovanju u struci ili barem održavati rad, red i disciplinu, oni trče po sjednicama raznih skupština, partijskih organizacija, ili u obilazak kadrovskih džamija.
Baš ih briga, pa ni sami se neće liječiti kod svojih kolega kad za to dođe vrijeme. A do tada se treba financijski osigurati, onako kako su i sami plaćali svoj ”stručni” uspon.
To je sistemska arogancija i agresija primitivnih, korupcijski uvezanih struktura, čija se mjera komptencije potvrđuje u primitivnoj odanosti vjeri, naciji, stranci, i naravno – pohlepi. A jedinica kulture im se izražava količinom gađenja i prezira prema knjizi, kazalištu, muzeju, galeriji… I onome za što su trebali biti školovani!
Prijatelj liječnik ili medicinska sestra ili samo dobar susjed te profesije, vrlo diskretno će vam umjesto pozdrava sve češće reći: ”Čuvajte zdravlje i ne dao vam bog doći k nama. Ali ništa vam nisam rekao.”
Poruka poslije koje se osjećate beznadno osuđenim na smrt. Da, povjerit će vam i to kako su svi stručnjaci za jezik, vjeru i naciju, ili da se mladu medicinsku sestru koja je završila prestižnu medicinsku školu u Katoličkom školskom centru stalno jezično korigira da se ne kaže ovako, nego ovako, ali nikad i da se nešto radi ovako, a ne onako. Neki će od malih šefova na klinikama uglednome, apolitički i struci okrenutom liječniku, kao u šali, pred nekim od pretpostavljenih kao slučajno predbaciti: ”Ne viđam te nešto u džamiji.” A drugi će dodati: ”A i djeca su ti nešto previše odana ćafirskim običajima: te Djed Mraz, te Nova godina…”
I dok ti ”mali miševi”, kako bi se reklo po sarajevski, tom vrstom korupcije kupuju svoje napredovanje, a mladi ljudi od ”grešaka” umiru po sarajevskim klinikama, tužan zbog onoga što se dogodilo mome kolegi sa smrću njegove kćeri, saznajem da mi je i prijateljici iz Beograda zamalo ”zbog liječničke greške” umrla kći. A kad je na njezinu intervenciju došao neki gradski guzonja, kad im je tužbom priprijetio jedan ugledni odvjetnik, po klinici su se ustrčali kao miševi (njezine riječi).
Nigdje, dakle, ni liječnikâ ni Hipokratove zakletve, a kamoli čovjeka u doktoru, sve čista liječnička mafija i zavjera šutnje, priča mi ona jučer vlastito iskustvo.
Ne, nisu to greške. Odavno nisu i nigdje kod nas nisu. Ni u zdravstvu, ni u školstvu, ni u…, ni u… To je sistemska arogancija i agresija primitivnih, korupcijski uvezanih struktura, čija se mjera komptencije potvrđuje u primitivnoj odanosti vjeri, naciji, stranci, i naravno – pohlepi. A jedinica kulture im se izražava količinom gađenja i prezira prema knjizi, kazalištu, muzeju, galeriji itd. I onome za što su trebali biti školovani!
Prljave ulice ili bolnice, ukradena tri centrimetra asfalta na autoputu, pedofilija u religijskim zajednicama… Pa sve su to samo posljedice. A smrti po izrovanim cestama ili prljavim bolnicama, ionako su unaprijed uračunati gubici. Orijentalni fatalizam će za smrt starijih reći – ah, godine; za smrt mlađih – Alahova volja ili sudbina, šta ćeš… ili slične gluposti koje su odavno opijum za narod. Njihov je opijum, međutim, nezasitna pohlepa!
Kopile ovjenčano Nobelom
Što sve sladostrasni istražitelji porijekla i rođenja Ive Andrića do sada nisu iščeprkali: te, nije rođen na postelji nego u starome bosanskom “ćiri” na pruzi Sarajevo – Lašva, te, jest rođen pod kućnim krovom, ali nije sigurno gdje, u Travniku ili u Dôcu, te, nije mu otac njegov otac Antun, nego mu je otac netko drugi, bit će onaj fratar kod kojega mu je mati djevojkom služila u Ovčarevu.
A kada se prije koju godinu raščulo o sporu Matice hrvatske iz Sarajeva i Zadužbine Ive Andrića iz Beograda, koja nacionalno uskogrudno Matici osporava objavljivanje Andrićevih djela u ediciji hrvatske književnosti iz Bosne i Hercegovine, javila se sa svojom verzijom “nezakonito” začetoga Andrića stanovita gospođa iz Poreča, navodna piščeva rodica, koja se – kako su brižno izvijestile zagrebačke novine – “cijelog života bori i stradava za hrvatsku stvar”.
Kada se prije koju godinu raščulo o sporu Matice hrvatske iz Sarajeva i Zadužbine Ive Andrića iz Beograda, koja nacionalno uskogrudno Matici osporava objavljivanje Andrićevih djela u ediciji hrvatske književnosti iz Bosne i Hercegovine, javila se sa svojom verzijom “nezakonito” začetoga Andrića stanovita gospođa iz Poreča, navodna piščeva rodica, koja se – kako su brižno izvijestile zagrebačke novine – “cijelog života bori i stradava za hrvatsku stvar”
Na sve to, dobili smo još jedno “otkriće”, za sad nezasluženo neprimijećeno od književne i ine javnosti. U svojoj budalastoj a zloj neopozivosti, ono glasi: “Otac mu je bosanski beg koji je silovao majku mu, sluškinju u svojoj kući.” Nepravedno bi bilo zatajiti ime autora ovoga bisera: to je, kako saznajemo iz biografske bilješke ispod teksta, stanoviti Faris Nanić, građevinski poduzetnik i bošnjački političar, a publikacija – zagrebački Behar, bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja. Eto, šućur Beharu i poduzetniku, sad je barem jasno odakle je Andrić “povukao” genijalnost!
Ne treba Andriću apologetika – ni njegovoj književnosti, koja je sve bolja i sve jača kako vrijeme prolazi, ni njegovu privatnom životu i građanskom liku, koji je bio kakav je bio, eto ga tamo, rekli bi u Bosni. Poželjne su sve vrste novih kritičkih istraživanja toga djela i toga lika – i književne i biografske i povijesno-političke. A nepoželjno je i besmisleno da se u istraživanjima ide ispod onoga što je u “andrićologiji” već dosegnuto i ovjereno, da se ideološkim aparatom (bilo koje provenijencije i orijentacije) prosuđuje o književnosti, te da se krivim metodološkim postupcima privatni život podmeće djelu, i vice versa.
Ni na jednoj od naših strana, međutim, nikada toga nije manjkalo; uvijek je bilo zogovićâ, kurtovićâ, kalezićâ, filipovićâ, kneževićâ, rizvićâ, durakovića, mihanovićâ, jelčićâ. A sad, evo i najnovijih priloga toj tradiciji: članci o Andriću Ive Banca i Rusmira Mahmutćehajića u recentnim izdanjima časopisa Forum Bosnae, Književna republika i East European Politics & Societies.
Bančev tekst u Književnoj republici i u Forumu Bosnae (urednici R. Mahmutćehajić, fra Mile Babić, Žarko Papić) autorizirano je izlaganje na skupu o Andriću u Hrvatskom društvu pisaca 2012. godine. O njemu sam pisao na osnovi sažetka objavljenog u novinama, jer su već i u tom obliku bile vidljive grube simplifikacije i nedopustive zamjene planova u povezivanju “političkih aspekata Andrićeva djelovanja” i njegova književnoga djela.
Bančev tekst u Književnoj republici i u Forumu Bosnae (urednici R. Mahmutćehajić, fra Mile Babić, Žarko Papić) autorizirano je izlaganje na skupu o Andriću u Hrvatskom društvu pisaca 2012. godine. O njemu sam pisao na osnovi sažetka objavljenog u novinama, jer su već i u tom obliku bile vidljive grube simplifikacije i nedopustive zamjene planova u povezivanju “političkih aspekata Andrićeva djelovanja” i njegova književnoga djela
Tu se za Andrića tvrdi: “Bosnu je doživljavao kao zemlju mržnje i svoja razmišljanja o užoj domovini stavio je u usta svog književnog dvojnika Maxa Levenfelda”. Zapanjio sam se nad tim “mesarenjem književnosti”: badava su književni znalci unatrag više od pola stoljeća, otkako je objavljena ta važna i velika proza (Pismo iz 1920. godine), ispisali masu kompetentnih analiza i tumačenja, badava elementarne književnoznanstvene pouke o razlikovanju instanci lika, naratora i autora, i o neprihvatljivosti tumačenja književne proze kao idejnoga pamfleta!
A tek to da je “Andrić Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“! Način na koji je Andrić “doživljavao Bosnu”, i o kojemu hiljadu i jednim glasom govori malne cijeli njegov opus, tako je nesvodljivo bogat a sudbonosan, ponoran i melankoličan, a, opet, zavjetan i uznesen, da se o njemu ovakvim površnim mišljenjem i arogantnim govorom ne može razumjeti ni saznati ama baš ništa.
Zatim, tu je ideološki totalizirana a skandalozno netačna tvrdnja kako “nema dvojbe da je (Andrić, op. a.) sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam”, a da su “muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i braće Morića u njegovom djelu zapravo dehumanizirani”.
Tužno je kako je eminentni američki profesor “legao” na tu staru, izlizanu ploču, materijalno neistinitu i književno irelevantnu. Andrić jest bio pisac kojega je zanimala tamna strana ljudske sudbine i tamna strana ljudske historije, osobito bosanske, a po toj volji, snazi i sposobnosti u istraživanju tame i jest bio veliki pisac.
Banac za Andrića tvrdi da je “Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“! Način na koji je Andrić “doživljavao Bosnu”, i o kojemu hiljadu i jednim glasom govori malne cijeli njegov opus, tako je nesvodljivo bogat a sudbonosan, ponoran i melankoličan, a, opet, zavjetan i uznesen, da se o njemu ovakvim površnim mišljenjem i arogantnim govorom ne može razumjeti ni saznati ama baš ništa
Bančeva olako izgovorena teza nekritički preuzima diskurs jednoga dijela bošnjačke interpretacije osmanske prošlosti BiH, u kojemu se ta prošlost idealizira, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd.
Obuhvaćajući cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi književni izvještaji u koječemu “mračni” i “nepovoljni” po one koji u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu: ubiti donositelja loših vijesti.
Protivno ovoj fami, u cjelokupnoj bosanskoj pa i bošnjačkomuslimanskoj književnosti teško je naći pisca koji je s takvim uživljavanjem i s takvim tragičkim ko–sentimentom kao Andrić razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana.
Napokon, on je u poetičko-filozofskom a i u praktično-životnom smislu usvojio kao dio vlastitoga pogleda na svijet i na temeljna pitanja condition humaine neke od postulata eminentno islamskih: vrijednost dobročinstva, smisao strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije zadužbine-vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd. (Iz takvoga osjećaja duga potječe ona velika Andrićeva gesta – darovanje cijeloga novčanog iznosa Nobelove nagrade Bosni i Hercegovini za razvoj bibliotekarstva. Negdje sam napisao da je Andrić po toj gesti najveći kulturni legator, vakif, u modernoj povijesti Bosne).
Nije od prevelikoga značenja, ali neka ostane zapisano: nakon objavljivanja gornjih neveselih opaski, dočekao me je razjareni Banac, i to gdje – u istom onome zagrebačkom Beharu, uz zdušno navijanje urednika. Potpuno iskočivši iz akademskog diskursa i racionalnog govora, ne iznijevši argumenta ni jednoga, profesor me tu jednostavno proglasio – monstrumom. Umjesto komentara: aferim i ačkosum!
Što tek reći za tvrdnju da su Đerzelez i braća Morići kod Andrića ”dehumanizirani”, kada stvar stoji upravo obrnuto. U Andrićevu postupku ovi likovi iz narodne epike bivaju deheroizirani, delegendarizirani, ”spušteni na zemlju”, i tako prikazani kao stvarni ljudi, dakle – humanizirani, o-čovječeni. Podvrgnuto ovoj vrsti istražnoga postupka, najmanje pola najbolje svjetske i evropske književnosti moralo bi biti prokazano kao ”dehumaniziranje”.
Nije od prevelikoga značenja, ali neka ostane zapisano: nakon objavljivanja gornjih neveselih opaski, dočekao me je razjareni Banac, i to gdje – u istom onome zagrebačkom Beharu, uz zdušno navijanje urednika. Potpuno iskočivši iz akademskog diskursa i racionalnog govora, ne iznijevši argumenta ni jednoga, profesor me tu jednostavno proglasio – monstrumom.
Umjesto komentara: aferim i ačkosum!
No, tu nije kraj. U integralnom Bančevu izlaganju o Andriću čeka nas još jedan frapantan historiografski faux pas. Riječ je o člancima u Stojadinovićevom časopisu XX vek krajem 30-ih godina 20. stoljeća, u kojima se afirmira pronjemački i proosovinski kurs Stojadinovićeve vlade. Članci su potpisivani pseudonimom Patrius, a Banac ga bezrezervno pripisuje Andriću.
U debati o identitetu Patriusa, koja se u beogradskoj periodici vodila krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošloga stoljeća, završnu riječ predstavljala je ekspertiza profesora Ive Tartalje, vrsnoga znalca Andrićeva djela. U tom akribičnom tekstu, pomno razmotrivši sve aspekte Patriusovih članaka, Tartalja dolazi do nedvosmislenoga zaključka: “Pravopis, jezik, duh onoga ko se pod člancima u XX veku potpisivao Patrius nisu Andrićevi. Tekst tih napisa pokazuje da Patrius nije bio Andrićev pseudonim. (…) Treba konačno odbaciti sve zaključke o Andriću koji su zabludom izvođeni iz tih spisa.”
Moguće bi bilo taj nalaz osporavati kad bi se imali noviji i jači argumenti, ali dotle je naprosto nedopustivo pisati kao da ga nema.
Biti politički korektan?
Pojam ‘‘politička korektnost“ novijeg je datuma i došao nam je zajedno sa svim drugim demokratskim novotarijama kojima nas tzv. uljuđeni svijet privodi ‘‘političkoj kulturi“. No, i on se, barem u nas, pokazao kao maska za još jedan oblik cenzure ili discipliniranja, tj. samocenzure.
Vlastiti primjer, zna se, nije primjer, ili nije najbolji primjer, ali je svakako nešto što može izdržati kvalifikaciju ‘‘ilustrativna građa“. To je razlog zbog kojega ću, uvjeren da i drugi imaju svoj dossier sličnih iskustava, na vlastitu primjeru pokazati kako nas desetljećima ‘‘nepoznat netko“ uči političkoj korektnosti, koja se pokazala manje kao politički bonton, a više kao stvar čitanja, tj. učitavanja raznih čitača i s tim puzajuće ili stvarne izravne cenzure.
Cijele dvije godine prije moje prve knjige, odbijen mi je u listu Naš kolektiv prvi tekst uz obrazloženje da u njemu spominjem samo pisce Hrvate (premda nije bilo tako!); a onda priča u časopisu Život pod izlikom da može iritirati Crkvu (iz nje je poslije nastao roman); iz prve knjige pjesama urednik mi je izbacio tri pjesme jer ‘‘vrijeđaju majčinske osjećaje“ (to vidim i kao ‘‘obrazloženje“ čujem tek po izlasku knjige); iz već otisnutog broja časopisa Lica prvi čovjek SSRN izbacio mi je tekst i nanovo tiskao sadržaj, jer je moj ‘‘tekst više isticao razlike nego zajedništvo“ itd.
I ne bi ni sve te brojne etikete bile važne (one ipak najviše govore o onima koji ih izriču!) da same međusobno nisu toliko proturječne i isključive da je naprosto nemoguće da jedan te isti čovjek bude sve to i u tri života, a kamoli u samo tri i pol desetljeća bivanja na javnoj sceni
Tako je krenulo, ali je i ostalo do dana današnjeg. Tako su čitani i učitavani (više policijski nego poetički) i moji romani ‘‘Dodirom i svijet poče“, ‘‘Ljubav u Berlinu“, knjiga priča ‘‘Na svoji baštini“, ili knjige ‘‘700 dana opsade“ i ‘‘Tko je upalio mrak?“, ‘‘Tetoviranje identiteta“ i ‘‘Pogled s margine“, kao i moji tekstovi od Književne reči prije rata do Nezavisnih novina, Bosne franciscane ili Conciliuma nedavno.
Šokantno je koliko je čak pisaca i kritičara s imenom (!) imalo potrebu isljednički čitati moje tekstove i objašnjavati meni ili drugima što sam rekao ili mislio reći, te kako su me sve privodili ‘‘političkoj korektnosti“, a da o svim etiketama koje sam dobio od 1976. do, doslovce, jučer na natječajima Ministarstva kulture u BiH i Hrvatskoj i ne govorim. I ne bi ni sve te brojne etikete bile važne (one ipak najviše govore o onima koji ih izriču!) da same međusobno nisu toliko proturječne i isključive da je naprosto nemoguće da jedan te isti čovjek bude sve to i u tri života, a kamoli u samo tri i pol desetljeća bivanja na javnoj sceni.
E, a tu su i posebna priča oni koji svoje mišljenje, pa makar i ostalo samo na etiketiranju (iako to više nije mišljenje!), nemaju muda napisati i potpisati, nego djeluju kao potajni čitači i denuncijanti, sitne duše i pizduni. A moj je, svaki je put moj tekst, bilo da je riječ o pjesmi, priči, romanu, eseju, kritici, kolumni itd. pred njih dolazio s nedvosmislenim stavom i uvijek potpisan. I ne govorim pritom o njihovu književno-kritičkom stavu nego isključivo o ideološkom (dis)kvalificiranju. Najčešće anonimnom. Možda o tome jednom sa svim detaljima i imenima napišem knjigu.
Pitam se hoću li uskoro na početku neke svoje knjige priča ili romana morati upozoriti da junaci ne iskazuju stavove autora, podsjećajući vrle čitače koji ne čitaju ništa, a znaju sve na poznatu dosjetku: I u Bibliji piše da Boga nema…
Naravno da bih ovdje mogao govoriti i o novijim slučajevima čitanja i učitavanja, ali to više nije važno. Važnije mi je, dok čitam druge pisce i njihove knjige, konstruirati (moguću priču) što bi se sve dogodilo da sam ja autor bilo koje od ‘‘spornih“ rečenica ili stavova iz tih knjiga. Čak ne i ja, nego samo neki od mojih junaka! No, kod mene, pokazalo se, ni književni junaci ne smiju imati svoje mišljenje. Jer, i da pišem i o ‘‘Hitleru iz moga sokaka“ i on bi morao misliti i govoriti ‘‘politički korektno“ na razini europske 2014. godine.
Pitam se hoću li uskoro na početku neke svoje knjige priča ili romana morati upozoriti da junaci ne iskazuju stavove autora, podsjećajući vrle čitače koji ne čitaju ništa, a znaju sve na poznatu dosjetku: I u Bibliji piše da Boga nema…
A na sve me ovo potaknulo čitanje dosad nepročitane pripovijesti Michela Houellebecqa ‘‘Lanzarote“ koji bez zazora napiše rečenicu ‘‘arapske bi zemlje možda i vrijedile truda kad ne bi bilo te njihove usrane religije“ ili, u ‘‘Mogućnosti otoka“, također o islamu: ‘‘…čije su dogme dovoljno primitivne da budu dostupne masama, no istodobno i dovoljno neodređene da mogu zavesti i najoštroumniji um“. On će napisati i ovo: ‘‘U svakom slučaju, Francuzi preziru Belgijance“, pa onda i zaključi: ‘‘A najgore je to što imaju pravo.
Belgija je oronula i apsurdna zemlja, zemlja koja nikada nije ni trebala postojati“, a na drugom mjestu i: ‘‘Žene općenito nisu duhovite…“ ili u opisu Talijanke ‘‘lijep raspored čestica, glatka površina bez osobnosti, čiji nestanak nema nikakve važnosti…“ ili ‘‘… prostački kreten Hegel…“ A pritom taj Houellebecq nije nipošto jedini ili iznimka u stavljanju u usta svojih junaka provokativnih atribucija ili ‘‘samo“ klišeja i stereotipa o ženama, narodima, religijama, pokretima, historijskim velikanima i sl.
Ne daj, bože, da kojim slučajem neki vaš junak kaže ‘‘ubit ću te ko psa“, što biste tek doživjeli?! Odnedavno na to ne smijete ni pomisliti, jer pas može namrtvo izgristi dijete, ali ne može biti ubijen, nego samo smješten u ‘‘azil za pse“. Pritom, još uvijek neće biti azila za ljude i ipak ćete smjeti napisati da je čovjek ubio čovjeka ili u Srebrenici neki ljudi malo više nekih drugih ljudi. No, dokad i to?!
Da imam ovdje prostora, pokazao bih to na primjerima nebrojeno drugih autora i mjesta. No, nije mi to cilj, nego tek ilustrativno ukazati na to kako naši ideološki čistunci milom i(li) silom uvode novi književni bonton i cenzuriraju naša ‘‘politički nekorektna“ mjesta ili nas na ministarstvima kažnjavaju uskraćivanjem potpore jer smo tobože ‘‘politički nekorektni“ prema ženi, povijesnom velikanu, nekoj državi ili naciji, rasi, religijskoj praksi ili čemu već. A naš književni junak ne smije reći ono što prosječni čovjek kaže na ulici, čak npr. ni bezazlenu kvalifikaciju kakvu će bez zazora reći bilo koji književni junak prije pojave Helsinške povelje o ljudskim pravima ili novog bontona o ‘‘političkoj korektnosti“.
Ne daj, bože, da kojim slučajem neki vaš junak kaže ‘‘ubit ću te ko psa“, što biste tek doživjeli?! Odnedavno na to ne smijete ni pomisliti, jer pas može namrtvo izgristi dijete, ali ne može biti ubijen, nego samo smješten u ‘‘azil za pse“. Pritom, još uvijek neće biti azila za ljude i ipak ćete smjeti napisati da je čovjek ubio čovjeka ili u Srebrenici neki ljudi malo više nekih drugih ljudi. No, dokad i to?!
Sve ovo govorim jer se meni prije tek koju godinu kao politički nekorektno predbacilo to što sam podcijenjen intelektualni posao (rad na bibliografiji) metaforički nazvao ‘‘crnačkim“ i ‘‘rudarskim“ (pogađate, ne zbog rudara!), dakle onako kako bi to kolokvijalno rekao i najobičniji čovjek na ulici. Ili što sam umjesto “sarajevski Jevreji“ napisao sintagmu ‘‘sarajevski Židovi“ koja je asocirala (?!) na holokaust i genocid.
Što upotrijebim riječ Ciganin (njem. Zigeuner), a ne Rom, kao da u istom rangu (ili gore!) nije politički nekorektno u našem jeziku zvati ljude iz Deutschlanda Nijemcima (zar su doista nijemi?)… No, hajdemo sad, zarad ‘‘političke korektonosti“ mijenjati i povijest i jezik, pa Lorcin ‘‘Ciganski romancero“ zvati ‘‘Romski romacero“, ‘‘Ciganski čardaš“ zvati ‘‘Romski čardaš“, a Straussov ‘‘Ciganski barun“ imenovati kao ‘‘Romski barun“ itd.
Tko je tu lud, a tko samo politički (ne)korektan?
Rod
Nova knjiga Miljenka Jergovića obuhvaća preko tisuću stranica, i sastavljena je od više cjelina – romana, dokumenata, pripovjednih skica, fragmenata – u kojima se izmjenjuju fikcionalni i nefikcionalni dijelovi i miješaju stvarno i izmaštano. S mnogo autobiografskih elemenata Jergović u “Rodu” ispisuje sagu o porodici Karla Stublera, svoga pradjeda.
Karlo Stubler, dunavski Švaba, rođen u Bosowiczu, u rumunjskome Banatu, po zanimanju je bio željezničar koji je život proveo u Bosni. Kćeri su mu se udavale u Bosni, sin mu je studirao u Beču i Grazu. U njegovu domu govorilo se njemačkim jezikom, a izvan kuće srpskohrvatskim. Država s kojom je došao u Bosnu zvala se Austro-Ugarska, ali je većinu života proživio u Jugoslaviji. Unuk mu je 1943. poginuo kao njemački vojnik u Slavoniji. Dvije godine poslije po Karla Stublera dolaze partizani da ga vode u logor za pripadnike njemačke narodne zajednice u Jugoslaviji, iz kojega će biti deportiran u Njemačku. Spašavaju ga susjedi koje je tijekom rata štitio i skrivao u svome domu.
“Rod” prati priče Karlove djece i unuka sve do smrti njegove posljednje unuke, koja je živjela u Sarajevu, i prekida porodične loze. Jergović tako kroz sudbinu vlastite porodice premrežuje epohu i krajeve, zemlje koje su se izmjenjivale, govori o stoljeću Srednje Europe i Balkana, i povijesti koja je nerijetko prema njima bila nemilosrdna.
Autor: Miljenko Jergović
Naslov: Rod
Književnost
Broj stranica: 1008
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 2013.
ISBN 9789532665192
Izdavač: Fraktura
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)