Sloboda savjesti (lat. conscientia – suznanje, znanje čega i zajedno s drugima) u katoličkoj duhovnosti često se primjenjuje na slobodu drugih da izaberu ono što katolici misle da je jedino ispravno, a rijetko na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti. [Read more…]
Banalne kazne za nasilje nad ženama
U Nedeljancu pokraj Varaždina muškarac je u svom automobilu ubio djevojku, potom i sebe.
Što se dogodilo?
Pretpostavlja se da je riječ o posljednjem u nizu nasilničkih poteza muškarca prema djevojci s kojom je živio. [Read more…]
Ime je Božje Milosrđe
O milosrđu je papa Franjo progovorio već za prvoga javnog govora s balkona bazilike sv. Petra: ”Isusova poruka je milosrđe… to je njegova najsnažnija poruka“.
Milosrđe je glavna tema i žarište cjelokupnoga njegova pontifikata, kao, uostalom, i osobnosti koja prožima njegov govor i njegove geste spontanošću, iskrenošću, izravnošću i jednostavnošću. [Read more…]
Tuđi grijeh, tuđi grijeh, tuđi preveliki grijeh
Nađem se i dandanas katkad u crkvi, obično na sprovodu, i molim zajedno s prisutnima iako odavno ne vjerujem.
Molim iz poštovanja za umrlog, a i po navici, usta mi se sama otvaraju jer mi bogoslužje nije strano, od svoje pete godine znam kad treba reći “Bogu hvala”, a kad “slava tebi Kriste” i kako skupljenim prstima valja tri puta dodirnuti prsa ponavljajući: “Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh”. [Read more…]
Papa: 15 grijehova svećenika
Papa Franjo primio je 22. prosinca u audijenciju članove Rimske kurije povodom tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom važnom govoru Papa je naveo “popis” od petnaest “bolesti” Rimske kurije među koje je ubrojio “duhovni Alzheimer”, egzistencijalnu shizofreniju, mentalnu i duhovnu “okamenjenost”, slabu koordinaciju, pretjerano planiranje i funkcionalizam, ravnodušnost prema drugima, klevetanje i ogovaranje.
Na početku Papa je rekao kako zamišlja Rimsku kuriju kao mali model Crkve, to jest, kao “tijelo” koje pokušava ozbiljno i svaki dan biti više živo, zdravije, skladnije i ujedinjenije u sebi i s Kristom. Zapravo, Rimska kurija je složeno tijelo, sastavljeno od mnogih odjela, vijeća, ureda, sudova, povjerenstava i brojnih elemenata koji nemaju svi isti zadatak, ali su koordinirani kako bi učinkovito, konstruktivno, disciplinirano i uzorno funkcionirali unatoč kulturnim, jezičnim i nacionalnim razlikama svojih članova.
Međutim, budući da je Kurija dinamično tijelo, ne može živjeti ako se ne hrani i ne brine za sebe. U stvari, kurija – poput Crkve – ne može živjeti bez životnog, osobnog, autentičnog i čvrstog odnosa s Kristom.
Papa Franjo primio je 22. prosinca u audijenciju članove Rimske kurije povodom tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom važnom govoru Papa je naveo “popis” od petnaest “bolesti” Rimske kurije među koje je ubrojio “duhovni Alzheimer”, egzistencijalnu shizofreniju, mentalnu i duhovnu “okamenjenost”, slabu koordinaciju, pretjerano planiranje i funkcionalizam, ravnodušnost prema drugima, klevetanje i ogovaranje
Član kurije koji se svakodnevno ne hrani tom hranom postat će birokrat (formalist, funkcionalist, puki službenik): loza koja se suši, malo po malo odumire i baca van. Svakodnevna molitva, redovito sudjelovanje u sakramentima, osobito euharistiji i pomirenju, svakodnevni dodir s Božjom riječju i duhovnost pretočena u življenu ljubav hrana je od vitalnog značaja za svakog od nas. Neka bude jasno da bez Njega ne možemo učiniti ništa, rekao je Papa.
Kao i svako tijelo, kao i svako ljudsko tijelo, ona je izložena bolestima i nemoćima, primijetio je Papa te spomenuo neke od tih mogućih bolesti, boljki kurije “koje slabe naše služenje Gospodinu”. Po uzoru na pustinjake, naveo je “popis” bolesti “koje će nam pomoći da se pripravimo za sakrament pomirenja, koji će biti lijep korak svih nas za pripremu za Božić”.
Prva je bolest osjećati se “besmrtnima”, “imunima” ili čak “nezamjenjivima” zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo.
Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! To je često posljedica patologije moći, “kompleksa izabranih”, narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: “Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti” (Lk 17, 10).
Druga je bolest “martalizam” (od imena Marta), pretjerana zauzetost: to je bolest onih koji su uronjeni u posao, zanemarujući, neizbježno, “bolji dio”: sjesti do Isusovih nogu (usp. Lk 10,38-42). Zato je Isus pozivao svoje učenike da “malo otpočinu” (usp. Mk 6,31), jer zanemarivanje nužnog odmora dovodi do stresa i uznemirenosti. Vrijeme odmora, za one koji su završili svoju misiju, potrebno je, obavezno i treba ga živjeti ozbiljno, rekao je Papa.
Prva je bolest osjećati se “besmrtnima”, “imunima” ili čak “nezamjenjivima” zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo. Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! To je često posljedica patologije moći, “kompleksa izabranih”, narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: “Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti” (Lk 17, 10)
Treća je bolest mentalna i duhovna “okamenjenost” od koje boluju oni koji imaju srce kameno i “tvrdi vrat” (Dj 7,51-60); oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju “strojevi koji obavljaju radnje”, a ne “Božji ljudi”. Opasno je, primijetio je pritom Papa, izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju!
To je bolest od onih koji su izgubili “mišljenje Isusovo” (usp. Fil 2,5-11), jer njihovo srce, vremenom, otvrdne i postane nesposobno bezuvjetno ljubiti Oca i bližnje (usp. Mt 22, 34-40). Biti kršćanin, zapravo, znači “imati isto mišljenje kao u Kristu Isusu” (Fil 2,5), osjećaje poniznosti, nesebičnosti, velikodušnosti.
Četvrta je bolest pretjeranog planiranja i funkcionalizma. To se događa kad apostol sve pažljivo isplanira i vjeruje da će stvaranjem savršenog plana stvari napredovati, te se tako pretvara u knjigovođu ili računovođu. Nužno je, rekao je Papa, sve dobro pripremiti, ali nikada pritom ne pasti u napast da sputavamo i upravljamo slobodom Duha Svetoga, koja uvijek ostaje veća, darežljivija od svih ljudskih planiranja. “Naime, Crkva pokazuje svoju vjernost Duha Svetoga u mjeri u kojoj ne teži regulirati ga i ukrotiti… – krotiti Duha Svetoga! – … On je svježina, mašta, inovacija”, rekao je Papa.
Peta je bolest slabe koordinacije. To je kad udovi gube zajedništvo jedni s drugima i tijelo gubi svoju skladnu funkcionalnost i svoju odmjerenost, postaje orkestar koji proizvodi buku, jer njegovi članovi ne surađuju i ne žive duh zajedništva i izostaje “timski rad”. Kad noga govori ruci: “ja te ne trebam”, ili ruka glavi: “ja zapovijedam”, uzrokujući tako nelagodu i sablazan.
Postoji i bolest “duhovni Alzheimer” to jest zaborav “povijesti spasenja”, osobne povijesti s Gospodinom, “prve ljubavi” (Otk 2,4). To je progresivno opadanje duhovnih sposobnosti koje u dužem ili kraćem vremenskom razdoblju kod osobe izaziva teški invaliditet te ona postaje nesposobna samostalno obavljati bilo koju aktivnost, živeći u stanju apsolutne ovisnosti o svojim često izmišljenim pogledima.
Vidimo to kod onih koji su izgubili sjećanje na susret s Gospodinom; kod onih koji nemaju deuteronomijski osjećaj života; kod onih koji u potpunosti ovise o svojoj sadašnjosti, svojim strastima, hirovima i slabostima; kod onih koji oko sebe grade zidove i navike te postaju, sve više i više, robovi idola koje su isklesali vlastitim rukama, rekao je Papa.
Treća je bolest mentalna i duhovna “okamenjenost” od koje boluju oni koji imaju srce kameno i “tvrdi vrat” (Dj 7,51-60); oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju “strojevi koji obavljaju radnje”, a ne “Božji ljudi”. Opasno je, primijetio je pritom Papa, izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju!
Sedma je bolest suparništva i umišljenost kad izgled, boje odjeće i znakovi časti postaju primarni životni cilj, zaboravljajući riječi svetoga Pavla: “nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih” (Fil 2,1-4). To je bolest koja nas navodi da budemo lažni muškarci i žene i živimo lažni “misticizam” i lažni “kvijetizam”. Sam Pavao ih naziva “neprijateljima križa Kristova”, jer im je “slava u sramoti – jer misle na zemaljsko ” (Fil 3,19).
Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije, nastavio je Papa. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerstva karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademski stupnjevi ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima. Oni stvaraju tako vlastiti paralelni svijet, u kojem ostavljaju po strani sve ono što sa strogošću uče druge i počinju živjeti skrivenim i često razuzdanim životom. Za tu je vrlo ozbiljnu bolest veoma hitno i prijeko potrebno obraćenje, istaknuo je Papa.
Deveta je bolest naklapanja, mrmljanja i ogovaranja. Podsjećajući kako je o toj bolesti govorio mnogo puta, Papa je rekao kako o tome nije nikada previše govoriti. To je ozbiljna bolest, koja počinje jednostavno, možda samo običnim trivijalnim razgovorom, te obuzme osobu koja postaje “sijač kukolja” (poput Sotone), i u mnogim slučajevima “hladnokrvni ubojica” dobroga glasa svojih kolega i subraće. To je bolest kukavica koje nemaju hrabrosti reći nešto u lice osobama pa im govore iza leđa. Braćo, čuvajmo se terorizma naklapanja!, upozorio je Papa.
Deseta je bolest obožavanja vođa. To je bolest onih koji se dodvoravaju nadređenima, u nadi da će steći njihovu naklonost. Oni su žrtve karijerizma i oportunizma, časte ljude, a ne Boga (usp. Mt 23, 8-12). To su ljudi koji u obavljanju svoje službe misle samo na ono što moraju postići a ne ono što moraju dati. To su sitne duše, nesretni ljudi koji se vode isključivo vlastitom pogubnom sebičnošću (usp. Gal 5, 16-25). Ta bolest može također pogoditi nadređene kada se dodvoravaju nekim od svojih suradnika ne bi li stekli njihovu podložnost, odanost i psihološku ovisnost, ali krajnji rezultat je stvarno sudioništvo.
Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije, nastavio je Papa. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerstva karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademski stupnjevi ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima
Jedanaesta je bolest ravnodušnosti prema drugima. Prema Papi ta se “bolest” sastoji u ovome: “Kad svatko misli samo na sebe i gubi iskrenost i toplinu ljudskih odnosa. Kad onaj koji je najiskusniji ne stavlja svoje znanje u službu manje iskusnim kolegama. Kad se nešto dozna pa se zadrži za sebe namjesto da se podijeli s drugima što bi djelovalo pozitivno. Kad, iz ljubomore ili lukavosti, osjeća radost zbog tuđeg pada namjesto da drugoga podigne i ohrabri”.
Dvanaesta je bolest smrknuto lice kao na pogrebu. Od nje, smatra Papa, boluju osorne i strašne osobe, koje smatraju da – da bi netko bio ozbiljan – treba imati potišten, strogi izraz lica i postupati prema drugima – osobito prema onima koje se smatra inferiornima – s krutošću, tvrdoćom i arogancijom. Zapravo, teatralna ozbiljnost i sterilni pesimizam su često simptomi straha i nesigurnosti u sebe.
Apostol mora težiti tome da bude uljudna, vedra, oduševljena i vesela osoba koja posvuda širi radost. Srce puno Boga je sretno srce koje zrači radošću i prenosi je na sve oko sebe: to se odmah vidi! Ne gubimo dakle taj duh radosti, humora, pa čak i samoironije, koji nas čini dragim ljudima, čak i u teškim situacijama. Kako je dobro imati zdravu dozu humora!, poručio je Papa.
Trinaesta je bolest zgrtanja. To je kad “apostol želi ispuniti egzistencijalnu prazninu u svom srcu zgrtanjem materijalnih dobara, ne iz nužde, već samo radi nekog osjećaja sigurnosti”. Papa je pritom podsjetio kako ništa od materijalnog ne možemo ponijeti sa sobom, jer “sudarij nema džepova” i sva naša zemaljska blaga – čak i ako su darovi – nikada neće ispuniti tu prazninu, štoviše učinit će je sve zahtjevnijom i dubljom. Za ove ljude Gospodin ponavlja: “Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol… Revan budi i obrati se” (Otk 3,17-19).
Zgrtanje samo otežava i nezaobilazno usporava hod. Papa je pritom iznio jednu anegdotu. Podsjetio se kako su španjolski isusovci opisivali Družbu Isusovu kao “laku konjicu Crkve”. “Sjećam se premještaja mladog isusovca, kada su se na kamion tovarila mnoga njegova dobra predmeti: torbe, knjige, predmeti i darovi. Tada mu jedan mudri stari isusovac, koji je to promatrao, reče: ‘zar je to laka konjica Crkve?’. Naše su selidbe znak te bolesti”, rekao je Papa.
Svoj govor Papa je završio duhovitom opaskom: Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji “padne”
Četrnaesta je bolest zatvorenih krugova, gdje pripadnost grupi postaje jača od pripadnosti Tijelu i, u nekim situacijama, samome Kristu. Premda ova bolest uvijek počinje s dobrim namjerama, ona s vremenom zarobljavaju udove i postaje rak koji prijeti skladu Tijela i uzrokuje toliko zla – sablazni – pogotovo za našu najmanju braću. Samouništenje ili “prijateljska vatra” od suboraca je najpodmuklija opasnost. To je zlo koje pogađa iznutra i, kao što Krist kaže: “Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti” (Lk 11,17).
Posljednja, petnaesta, bolest s Papina “popisa” je svjetovna dobit, egzibicionizmi, kad apostol pretvara svoju službu u vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći. To je bolest ljudi koji nezasitno pokušavaju uvećati svoju moć i da bi to postigli ne prezaju ni od klevetanja, ocrnjivanja i diskreditiranja drugih, čak i u novinama i časopisima. Oni to naravno čine samo radi vlastitog pokazivanja i dokazivanja da su sposobniji od drugih.
I ta bolest nanosi mnogo zla Tijelu, jer dovodi ljude do toga da opravdavaju korištenje svakog sredstva za postizanje tog cilja, često uime pravde i transparentnosti! Papa je pritom podsjetio na svećenika koji je pozvao novinare da im ispriča – i izmisli – neke privatne i povjerljive stvari o svojoj braći i župljanima. Njemu je bilo važno vidjeti se samo na naslovnici, jer se tako osjećao “snažnim i uvjerljivim” nanoseći mnogo štete drugima i Crkvi. Jadnik!, prokomentirao je Papa.
Svoj govor Papa je završio duhovitom opaskom: Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji “padne”.
Na kraju je Papa čestitao svima okupljenima, njihovim obiteljima i suradnicima sretan Božić te ih zamolio da ne zaborave moliti za njega.
(IKA)
Mark Tompson: Najveći grijeh Danila Kiša
Piše: Ines Sabalić
Mark Thompson, jedan od najtalentiranijih brojnih mladih stranaca koji su za vrijeme rata došli kao novinari u bivšu Jugoslaviju, nedavno je objavio knjigu “Potvrda o rođenju – Priča o Danilu Kišu”, stilski i strukturno vrlo neobičnu, ali izvanredno zanimljivu, čak napetu. U okosnici knjige je kratka, ogoljena autobiografska nota Danila Kiša – nekoliko rečenica u kojima je opisao svoj život. Oko toga, Thompson je organizirao niz produbljenih komentara. Iz njih se slaže slika Srednje Europe i Jugoslavije prošlog stoljeća, od holokausta u kojem je ubijen Kišov otac, do raka od kojeg je Danilo Kiš prerano, pa zato nespremno, zbunjeno, umro.
To što je Mark Thompson predstavio, što je izraslo iz njegovih 20-godišnjih istraživanja o Danilu Kišu je jednostavno – točno. Tako je to izgledalo, baš tako. Thompson je 20 godina razgovarao o Kišu s njegovim prijateljima, čitateljima, poznanicima, bivšom suprugom, u svemu posebnom beogradskom intelektualkom Mirjanom Miočinović, te s kasnijom partnericom i prevoditeljicom Pascale Delpeche.
“Razotkrio je srpski nacionalizam još u povojima. To mu nisu mogli oprostiti. Zato su u Beogradu organizirali napad na njega, najveći poznati udar na nekog pisca u Titovoj Jugoslaviji. Molio je za pomoć Krležu, ali on mu je samo hladno odgovorio: Pobrinite se sami!”
Autor Kiševe biografije besprijekorno govori jezik i jako dobro poznaje sve što ima veze s bivšom državom, od povijesti preko književnosti, medija, tekuće politike – svega. Kad je prestao biti novinar, 90-ih, radio je za Unprofor, ali duboki interes je vjerojatno motiviran i time što je njegova supruga Sanja iz Vinkovaca s kojom ima dva sina. Thompson je doktorirao književnost na Cambridgeu, tako da je njegova teorijska i književnopovijesna kompetencija izvan rasprave, ali je stvar u tome da je sam Thompson zaista vrlo dobar, odličan pisac. Kao mlad 1992. objavio je “Kuću od papira – Kraj Jugoslavije”, zatim 1999. studiju o medijima u Jugoslaviji “Kovanje rata”. Konačno, 2008. godine, objavio je fantastičnu, nagrađivanu knjigu “Bijeli rat” o talijanskoj fronti u Prvom svjetskom ratu, kad je pročitate, bit će vam drago da je niste propustili.
Zašto je napad na Danila Kiša, kad je objavio svoj roman “Grobnica za Borisa Davidoviča”, bio tako strašan? Što je to Kiš, za kojeg konstatirate u svojoj knjizi da nije bio specijalno politički pisac, bio tako strašno učinio da se skoro cijeli Beograd, gdje je živio i pisao, okrenuo protiv njega? Od početka je bilo jasno da se radi o političkom napadu, ili kontranapadu. Ali, što je to Kiš bio tako napao? Čemu u odgovoru na Kiša, tada, prava hajka, duboka mržnja?
Kiš je objavio “Grobnicu za Borisa Davdioviča” u ljeto 1976. a polemika je počela ujesen. Napadali su ga da je plagijator, da je prepisivao tuđe tekstove te, da je to borgesovskom metodom i tehnikom francuskog “novog romana”, konkretno iz primjera Roberta Pingeta, kompilirao. Ali, najviše da je plagirao Karla Štajnera, kojeg je inače Kiš jako cijenio, i zvao ga jugoslavenskim Solženjicinom. Smatrao je da je Štajnerova knjiga “7000 dana u Sibiru” dragocjeno svjedočanstvo. Za mnoge priče u “Grobnici za Borisa Davidoviča” Kiš je koristio motive iz Štajnera, ali doista samo motive, jednu ili dvije rečenice koje bi poslije elaborirao u priču. Sa svoje strane, Karlo Štajner odbio se pridružiti hajci na Kiša. Štajner i Kiš su ostali dobri. Zanimala me primjedba da je plagirao Pingeta, pa sam pročitao njegove knjige – to je baš primjer najnečitljivije, hermetične francuske avangarde, nema nikakve veze s onim što je radio Kiš.
Za mnoge priče u “Grobnici za Borisa Davidoviča” Kiš je koristio motive iz Štajnera, ali doista samo motive, jednu ili dvije rečenice koje bi poslije elaborirao u priču. Sa svoje strane, Karlo Štajner odbio se pridružiti hajci na Kiša. Štajner i Kiš su ostali dobri. Zanimala me primjedba da je plagirao Pingeta, pa sam pročitao njegove knjige – to je baš primjer najnečitljivije, hermetične francuske avangarde, nema nikakve veze s onim što je radio Kiš
Danilo Kiš bio je kozmpolit, kozmopolit u svakom pogledu, od tema do stila, a radikalno odvojen od tradicija baze u kojoj je živio. To je bilo nepodnošljivo za konzervativnu kremu Beograda. Mislim da su ga napali zato da mu daju lekciju, da ga se nauči pameti. To je bio svojevrstan oportunistički savez između nacionalista i komunista. Podsjetit ću na slavnu rečenicu T. S. Eliota iz 30-ih godina, a to je da nijedno društvo ne smije imati više od malog broja slobodnomislećih Židova. I Kiš je, sukladno toj rečenici, platio. Bila je to reakcija zaostale, nazadne, malograđanske sredine. Kiš je bio međunarodno poznat i priznat, fantastičan pisac, njihov vlastiti jezik pisao je bolje od njih, i to je sve skupa bilo doživljeno kao jedna velika uvreda. I tada su odlučili da mu opale šamar. A Kiš je to odbio prihvatiti, i odgovorio im je istom mjerom.
Tako je “Čas anatomije”, u kojem je odgovorio svojim kritičarima, knjiga nastala iz očaja, i siguran sam da ju je doživio kao borbu na život i smrt. Ta knjiga, mislio je, morala je biti pametnija, bolja, duhovitija, bolje napisana od svega što bi njegovi kritčari ikada mogli. Kiš je prezirao mediokritetstvo u kulturi, smatrao je da je mediokritetstvo povezano s nacionalizmom, i kad je bio napadnut, dao je sve od sebe da to razotkrije. Pripremao se za knjigu, i inspiraciju je našao u Krležinoj knjizi polemika “Moj obračun s njima”, i u malo poznatoj knjizi srpskog pisca Laze Kostića “Knjiga o Zmaju”.
Interesantno kako vi i ja, engleski pisac i hrvatska novinarka, toliko godina nakon te polemike, za koju je teško danas objasniti koliko je tresla, razgovaramo o jednom piscu, koji je bio među nekolicinom najboljih u jugoslavenskim književnostima, ali koji je danas gotovo potpuno zaboravljen.
Ali, ta polemika bila je svejugoslavenska, branili su ga u Zagrebu i Ljubljani. Nije bila važna samo onda, nego i deset godina poslije, jer to što je bio razotkrio Kiš pokazuje mjesto kristalizacije nacionalizma i staljinizma. Jedan hrvatski kritičar rekao je, 90-ih godina, da su tri ključna teksta za razumijevanje srpskog nacionalizma. To su “Čas anatomije” Danila Kiša, Konstantinovićeva “Filozofija palanke” iz 1969. godine, i tekst Bogdana Bogdanovića o Osmoj sjednici “Mrtvouzice” iz 1988. godine.
Razgovaramo o jednom eminentno jugoslavenskom piscu. Rekli ste za njega, posljednjem jugoslavenskom piscu.
To je Kiš o sebi bio rekao, da je posljednji jugoslavenski pisac. Ali, zavisi što pod tim mislimo. Razgovarao sam jednom o tome s Igorom Mandićem, koji se ne sjeća da se Kiš ikada izražavao ili na aktivno ideološki, politički podržavao jugoslavizam. I to je točno. Kiša aktivni politički angažman, kakav je, na primjer, imao njegov prijatelj Predrag Matvejević, nije interesirao. Kiš nije pisao o jugoslavenskim temama, i u cijeloj njegovoj književnosti riječ Jugoslavija spominje se samo jednom, kao što sam se uvjerio iz CD roma koji je, s Kiševim kompletnim djelima, uredila Mirjana Miočinović. Ali, takav implicitni jugoslavizam jest formalna analogija njegove književnosti. Jugoslavenstvo je trebalo na kraju biti više od sume dijelova, nova kombinacija starih dijelova. Na Zapadu to nije bilo kontroverzno.
Danilo Kiš bio je kozmpolit, kozmopolit u svakom pogledu, od tema do stila, a radikalno odvojen od tradicija baze u kojoj je živio. To je bilo nepodnošljivo za konzervativnu kremu Beograda. Mislim da su ga napali zato da mu daju lekciju, da ga se nauči pameti. To je bio svojevrstan oportunistički savez između nacionalista i komunista. Podsjetit ću na slavnu rečenicu T. S. Eliota iz 30-ih godina, a to je da nijedno društvo ne smije imati više od malog broja slobodnomislećih Židova. I Kiš je, sukladno toj rečenici, platio. Bila je to reakcija zaostale, nazadne, malograđanske sredine
Kiš je gradio svoje literarne strukture iz raznih utjecaja, priznavajući ih, ali stvarajući iz njih nešto novo. Tip literature koju je pisao je analogija države i društva u kojem je živio. Zanimljiv je bio njegov stav prema jeziku. Zvao ga je “srpskohrvatski”. Pisao je jezikom u kojem je srpski bio dominantan i kad bi novinari u intervjuu njegov jezik nazvali srpskim, nije se bunio. Ali, naglašavao je i podržavao hibridnu vrijednost jezika, koji je, kako je rekao, “imao u svom malom prstu”. Htio je imati na raspolaganju sve varijante svih književnosti, i vojvođanske srpske građanske književnosti i dubrovačke renesanse, sav vokabular. Vidio je to kao obogaćivanje literarnog standarda. Pojam “jugoslavenski” bilo je nešto najobilnije što je zahvaćalo, i što je on, kao pisac, mogao posjedovati.
Jugoslavije više nema. Čiji je Kiš pisac? Apatridski, zapadnobalkanski, srednjoeuropski, europski, židovski, srpski?
Koliko mi je poznato, nigdje se nije proklamirao bilo kao srpski, bilo kao židovski, bilo vojvođanski ili crnogorski pisac, iako su njegovi radovi uključeni u antologije tih književnosti. Mislim da bi se on bunio da bude ekskluzivno srpski ili židovski zato jer bi to za njega značilo da je njegovo pisanje, njegova književnost srpska ili židovska. To bi njemu bilo apsurdno, nezamislivo. Ali, nije se bunio da je pridonio srpskoj literaturi niti da je u njoj bilo i židovskog. Teško je dokazati da je srpski pisac ako se gleda žanrovski ili prema tome koliko je na njega utjecala nacionalna književnost. Glavni utjecaji su drugdje, to su Bruno Schulz, Jorge Luis Borges, Isak Babelj, razni mađarski i ruski pjesnici i – Miroslav Krleža. Volio je i neke srpske pisce, recimo Crnjanskog i Vinavera. Danas ga se naziva srpskim piscem jer jugoslavenstvo znači sve manje i manje. Bilo bi bespredmetno zauzdati Kiša mrtvim identitetom, kad je njegova literatura itekako živa.
Kiš je u Beogradu studirao, tamo se oženio, velikom intelektualkom Mirjanom Miočinović, i zanimao ga je urbani Beograd 60-ih i ranih 70-ih, jer to je bio milje iz kojeg su izrasli Vojislav Đurić, Dušan Makavejev, Radomir Konstantinović, Filip David, Vida Ognjenović… Također, izabrao je da bude pokopan po pravoslavnom obredu. Čak i njegovi najbliži prijatelji bili su šokirani time, ali ja ne vidim tu ništa čudno. Kiš se sigurno nije na samrtnoj postelji okrenuo nacionalizmu i klerikalizmu, nego je to bio pozdrav majci, koja je bila Crnogorka i pravoslavna vjernica. To što ga je majka krstila, 1939. godine u pravoslavnoj crkvi, vjerojatno mu je spasilo život. Njegov otac stradao je u holokaustu. To je bilo davanje prednosti privatnog nad političkim. Naravno, Srpska pravoslavna crkva je to iskoristila i posmrtni obred obavio je Amfilohije, posve protivno Kišovoj želji da bude pokopan “bez govorancija”.
Teško je dokazati da je srpski pisac ako se gleda žanrovski ili prema tome koliko je na njega utjecala nacionalna književnost. Glavni utjecaji su drugdje, to su Bruno Schulz, Jorge Luis Borges, Isak Babelj, razni mađarski i ruski pjesnici i – Miroslav Krleža. Volio je i neke srpske pisce, recimo Crnjanskog i Vinavera. Danas ga se naziva srpskim piscem jer jugoslavenstvo znači sve manje i manje. Bilo bi bespredmetno zauzdati Kiša mrtvim identitetom, kad je njegova literatura itekako živa
Tako velik pisac, tako malo čitan. Ima li šanse da se zanimanje za njega obnovi?
Za pisca kao što je Kiš situacija nije posebno povoljna. Jugoslavija je nestala, Hladni rat je prestao, nije imao priliku pisati nakon rata. Šteta da nije stigao napisati roman o Didaku Piru, koji je najavljivao i za koji je imao potpisan ugovor. Didak Pir bio je portugalski Židov koji se skrasio u Dubrovniku. Da je to napisao, a tema mu je bila bliska, egzil, osjećaj nepripadanja, mogao je stvoriti neku poveznicu latinskog i slavenskog svijeta. Ali, umro je prije toga. On je svoju međunarodnu slavu doživio početkom osamdesetih. Tada je bio priman u krugovima uglavnom američke literarne elite, otvorio mu se New York Review of Books, s njim su prijateljevali Susan Sontang i Josif Brodski, bio je pozivan na konferencije PEN-a. Postao je stalni gost u tom krugu, neka vrst anegdotske figure. Kiš je napadao staljinizam iz antistaljinističke zemlje i to je bilo pozdravljeno. Kiš je bio antikomunist. Nije imao nikakvih iluzija oko revolucionarne ideologije, bio je briljantan stilist i nije imao veliko povjerenje u to da društvo napreduje. Nije bio ni antistaljinistički ljevičar. Bio je liberalni pesimist. Taj pesimizam izazivao je uvredu.
Interesantno kako se tema Srednje Europe, nekada tako važna, a koja je Kiša izbacila, gotovo više ne spominje.
Jer više nije važna. Početkom osamdesetih stvorila se svojevrsna antikomunistička kulturno popularna fronta malih zemalja od Baltika do Jadrana, ta Srednja Europa. György Konrád, Milan Kundera, Danilo Kiš, ta “tri K” i danas prepoznajemo kao ključne pisce Srednje Europe. Kiš je bio bilingvalan u mađarskom. Kad je Berlinski zid pao, njihova uloga je jako smanjena. Ti su se pisci vratili u okvire svojih jezika. No, “srednjoeuropski pisac” bila je značka koju nije odbijao nositi. Inače, takva Srednja Europa nije imala ništa zajedničko s germanskom Mitteleuropom, na koju je Krleža bio alergičan.
Kiš nije bio angažirani intelektualac, nije imao izrazitu, robustnu javnu personu. To Kišu nije bilo ugodno, nije mu odgovaralo to što je mislio da pisac treba. Njegov odnos sa svijetom bilo je pisanje. Kad je ušao u polemiku, učinio je to vrlo teško. Otišao iz Jugoslavije 1979. zbog niza razloga. Brak mu je bio u krizi, i on i Mirjana Miočinović su se složili 1981. da će se razdvojiti. Ali nije htio da ga se zove disidentom, bio je to “džojsovski egzil”, koji se na kraju nije pokazao previše kreativnim. Danilo Kiš jest pobjegao iz klopke malog jezika, to se vidi po strasnoj odanosti njegovih štovatelja posvuda
Cijeli razgovor potrošili smo na temu koja je ključna u postjugoslavenskim društvima, a to je identitet. To nas dovodi do toga da je Danilo Kiš imao neku vrst opsesije dokumentima, potvrdima, pečatima, oni su vrlo bitni u njegovoj literaturi, a i vi ste na temelju toga strukturirali biografiju o Kišu.
Da, to ima veze s identitetom, ali i s literarnim prosedeom. Kišova odanost važnim dokumentima proizašla je iz skepse čitaoca koji ne može vjerovati u nedokumentiranu fantaziju. Izmišljanje razočarava, on hoće da mu čitalac vjeruje da se nešto stvarno dogodilo. Dokumenti nisu bilo kakvi, nego važni – o rođenju, vjenčanju… Kad je njegova majka nakon rata povela njega, Danila, i sestru Danicu iz Mađarske u Jugoslaviju, sve što je ostalo od oca bili su dokumenti. Kiš ih je spasio i čuvao – službenu korenspondenciju s Jugoslavenskim željeznicama, na primjer. To je bio i dokaz da je otac, koji je stradao u holokaustu, bio stvaran, za to je imao pisane potvrde i dokaze, dokumenti su imali svoj vitalitet i Kiš je bio fasciniran njihovom snagom. Tako je imao i potvrdu krštenja u pravoslavnoj crkvi. Nije bio vjernik, ali to mu je spasilo život. Također, to je i židovski, i srednjoeuropski motiv, emigrantski motiv, koji je prisutan i kod Josepha Rotha, ta neprekidna bitka s dokumentima.
Rekli ste da je ključan utjecaj na njega imao Miroslav Krleža.
Kiš je idolizirao Krležu. Kad se odlučio pisati o svom djetinjstvu, jedina knjiga na svom jeziku koja mu je bila o tome korisna i dragocjena kao uzor i inspiracija bilo je Krležino “Djetinjstvo u Agramu”. Krleža je volio Kiša, smatrao ga je, kad se pojavio, vrlo talentiranim, najtalentiranijim, kao što je rekao Predragu Matvejeviću. Ali, kad mu je Kiš, u doba kad je bio meta napada, pisao i molio za savjet, Krleža mu je odgovorio dosta hladno, u smislu – pobrinite se sami.
Koliko je Danilo Kiš jedinstven? Svakako, manje je poznat od Kundere ili Konrada.
“Tri K” povezaju ih zajedno, ali nisam siguran da se to drži, kad se malo bolje pogleda. U Konradu ne vidim takvu literarnu inteligenciju kakvu je imao Kiš. Zatim Kundera i Kiš – prilično su različiti. Kiša odlikuje stilistička delikatnost. Savršen osjećaj za detalj u naraciji. Fluidni, neuhvatljivi kulturni identitet. Također, Kiš nije bio angažirani intelektualac, nije imao izrazitu, robustnu javnu personu. To Kišu nije bilo ugodno, nije mu odgovaralo to što je mislio da pisac treba. Njegov odnos sa svijetom bilo je pisanje. Kad je ušao u polemiku, učinio je to vrlo teško. Otišao iz Jugoslavije 1979. zbog niza razloga. Brak mu je bio u krizi, i on i Mirjana Miočinović su se složili 1981. da će se razdvojiti. Ali nije htio da ga se zove disidentom, bio je to “džojsovski egzil”, koji se na kraju nije pokazao previše kreativnim. Danilo Kiš jest pobjegao iz klopke malog jezika, to se vidi po strasnoj odanosti njegovih štovatelja posvuda. Ali, Kiš ne može biti široko popularan, previše je elitističan. Prezahtjevan, težak pisac. Nije za masovno tržište.
(Intervju je preuzet u originalnom obliku iz tjednika “Globus”, iz broja od 24. srpnja 2013.).
Ubijati nećeš
Religije same po sebi nisu uzrok sukoba među ljudima i narodima premda su često dobro opravdanje za zapodjenuti kakav. No, religije očito ne nude ni razrješenja sukoba. Ili ih vjernici nisu kadri prepoznati u svojim religijama unatoč tomu što je većini njih temeljna poruka – nenasilje i ljubav. Ili, drugim riječima: zabrana ubojstva.
U vremenima kada sukobi među ljudima i narodima postaju sve češći i žešći, nije izlišno prisjetiti se vjeronauka. Ako je Bog stvorio čovjeka, i ne samo čovjeka nego cjelokupnu prirodu i sav kozmos, kao mjesto svojega samoočitovanja, jasno je da je ubojstvo, štoviše svako nasilje, negiranje toga očitovanja. U konačnici: ubojstvo samoga Boga.
U tome su suglasne sve monoteističke religije: judaizam, islam i kršćanstvo. A ipak, svjedoci smo politizaciji religija kakva dopušta relativizaciju zabrane ubojstva. Čak i u našim svakodnevnim razgovorima o dnevnoj politici. Na nju uglavnom ne možemo utjecati, ali zacijelo možemo imati svoj stav o sredstvima njezina provođenja. Tim više ukoliko smo vjernici. Zabrana ubojstva nije utopija, nego negativni izričaj afirmacije naše ljubavi prema Bogu. A onda, dakako, i prema ljudima, svim živim bićima, prirodi i kozmosu.
Ako je Bog stvorio čovjeka, i ne samo čovjeka nego cjelokupnu prirodu i sav kozmos, kao mjesto svojega samoočitovanja, jasno je da je ubojstvo, štoviše svako nasilje, negiranje toga očitovanja. U konačnici: ubojstvo samoga Boga
U naše će vrijeme revni katolici u svom govoru protiv, primjerice, pobačaja, biti dosljedni logici ljubavi prema Bogu i njegovu samoočitovanju, ali u mnogim drugim slučajevima će ju napustiti. Katolički moralisti će odobravati nanošenje smrti, bez obzira na to kakva su sredstva uporabljena, ako je motiv dopuštena samoobrana, ovlašteno smaknuće zločinca, pa čak i sudjelovanje u ‘‘pravednom ratu“. Dakle, u nekim je slučajevima ubojstvo dopušteno, čak legitimno.
Zapovijed ‘‘Ubijati nećeš“ u biblijskom tekstu jasna je, a semantika bogata uputama kako da se istakne važnost prijevoda u tumačenju ove Zapovijedi. Upotrijebljen glagol racá u hebrejskome znači umoriti, tj. ubiti s predumišljajem. Biblija, međutim, kao što je znano, ne isključuje primjenu nasilja: kroz cijelu povijest izraelskoga naroda teče mnogo krvi. Biblijski pisci ništa ne skrivaju: ni ubojstvo što ga je počinio Kajin, ni izdajstvo Josipa što su ga počinila njegova braća, ni ubojstvo što ga je počinio Mojsije prije no što je bio započeo svoje proročko poslanje.
U Tori ubiti je dopušteno, štoviše, naređeno u stanovitim okolnostima. Primjerice, dopuštena je smrtna kazna davljenjem, kamenovanjem, vješanjem ili zalijevanjem tekućim olovom. Njome su se kažnjavali zločini idolatrije, blasfemije, vračanja, preljuba ili kršenja Šabata. U ono vrijeme ubiti čovjeka nije imalo većeg značenja.
Stoga se zapovijed ‘‘ubijati nećeš“ pojavila se kao najvažnija inovacija u krvoločnoj sredini onoga doba. Prije obznanjivanja te zapovijedi šteta prouzročena ubojstvom bila je prepuštana procjeni krvnih osvetnika. Međutim, poslije njezina proglašavanja sav se zakon sveo na odredbu: oko za oko i zub za zub.
“Bog govori, ali, avaj, čovjek odgovara” reče Paul Claudel. Taj odgovor sučelice životu i smrti ovisi o osobnoj slobodi. Varira s obzirom na osvjedočenost i interpretaciju kojom svatko ponaosob reagira na zapovijed: ne ubijati
Tako se u slučaju zločina kazna primjenjivala samo na osobu koja ga je počinila, a ne, kao u drugim lokalnim antičkim običajima, na članove i na dobra njezine obitelji. Zakon odmazde tako je obilježavao prijelaz sa zakona jačeg, slobodna da se osvećuje kako mu se prohtjedne, na nov zakon koji je kaznu i pretrpljenu štetu stavljao u razmjeran odnos, što je revolucionaran skok u evoluciji ljudskog morala.
Kur’an to prilagođuje islamu: Biće za biće, oko za oko, nos za nos, uho za uho, zub za zub. Rane se zadaju u skladu s odmazdom. Tko se smiluje briše vlastite grijehe. Tako odmazda radije zagovara oprost grijeha nego da vrši brzu pravdu.
U Evanđelju zapovijed više ne izriče u negativnom, nego u afirmativnom obliku. Zakon odmazde biva ukinut, kao što je prethodno bio i u postbiblijskom judaizmu: ‘‘Čuli ste da je rečeno ‘Oko za oko, zub za zub’. A ja vam kažem: ‘Ne opirite se zlu! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi’“ (Mt 5,38). Tako je i Isus tumačio ovaj zakon kao načelo pravedne naknade.
Ona izražava zakon pravednosti: oko siromaha vrijedi koliko i oko bogataša, oko prosjaka koliko i kraljevo. Savršen čovjek nadilazi norme koje jamče društveni poredak. On živi i u prinošenju svog bića Adonaju/JHVH čiju prisutnost prepoznaje u svakom stvorenju. Bezuvjetna ljubav prema neprijatelju nije tek puka arbitrarna etička pozicija nego radikalno nenasilje.
Džihad, krivo preveden protuslovnim terminom “sveti rat”, znači ponajprije borbu koju pojedinac mora voditi protiv vlastitih strasti u naporu da promiče Allahovo kraljevstvo, u sebi samom i u svijetu
U judaizmu zabrana ubojstva apsolutno je načelo. Štoviše, zajedno s idolopoklonstvom i preljubom/brakolomstvom, umorstvo je jedan od triju teških prekršaja kakvi se ni pod kojom izlikom ne bi smjeli počiniti, čak ni pred smrtnom prijetnjom. Vladajući moral u tradicijskom judaizmu nalagao je uzdržavanje od svakog nasilja.
Nastanak cionističkog pokreta imao je za posljedicu posvemašnju upitnost morala nenasilja nastala iz skrupulozne primjene Šeste (Pete) zapovijedi. Jakov se morao zaodjenuti Ezavovom odjećom. U poremećenom razdoblju cionistički je pokret usvojio laički moral koji relativizira doseg ove Zapovijedi te prihvaća upotrebu vojne sile u obrambene svrhe. “Bog govori, ali, avaj, čovjek odgovara” reče Paul Claudel. Taj odgovor sučelice životu i smrti ovisi o osobnoj slobodi. Varira s obzirom na osvjedočenost i interpretaciju kojom svatko ponaosob reagira na zapovijed: ne ubijati.
Dok je to bila religija katakombi koju je progonila vlast Rimskog Carstva, kršćani su, kao i Židovi, bili žrtve nasilja a ne njegovi poticatelji. No, obraćenje Carstva na kršćanstvo početkom IV. stoljeća pretvorilo je novu službenu religiju u sredstvo moći. Otada je bilo vrlo teško odvojiti duhovno od vremenitog.
Rimske kršćanske legije imale su zadatak da se bore protiv svake nekršćanske moći. Vojna sila je svoj mač preuzela od kršćanske ideologije nenasilja i time nju izobličila. Ukratko, kršćanstvo je interijoriziralo nasilje od kojeg je trpjelo u svojim počecima, potom su njegove vođe od njega pravili sredstvo ekspanzije, dominacije i ugnjetavanja. Invazije, koje su rezultirale križarskim ratovima, slijedile su suludu logiku svetog rata.
Ljubav preobraća pravednost prema njezinu najvišem idealu koji je: snagom primjera pridonijeti izuzeću od efektivne univerzalizacije moralnog reda. Suspenzija morala granica je zakona kakav se kategorički nameće u povijesnom iskustvu. Najradikalniji primjer Isusova je zapovijed o ljubavi prema neprijateljima
Poput kršćanstva, i islam se na bojovan način probio na vrh ogromnog carstva. Prekrio je sve azijske i afričke posjede Bizantskog Carstva, osim Male Azije, k tomu još i Perziju, Afganistan, središnju Aziju i Pirenejski poluotok. Jasno je da taj gigantski teritorij nije bio osvojen pukim propovijedanjem. Zaista, Kur’an preporučuje poštovanje naroda Knjige (židova i kršćana) u mjeri u kojoj se oni podvrgavaju vremenitom autoritetu muslimanskog suvereniteta…
Tako je usud kršćanske ili židovske manjine u islamskoj zemlji bio manje težak od usuda židova ili muslimana u kršćanskoj zemlji. Jednako poput kršćana, ni muslimani nisu oklijevali u tome da svoju vojnu moć upere protiv vlastite braće. Bilo da je riječ o svađama oko nasljedovanja Muhammeda, o endemičnim sukobima među klasama ili među suparničkim dinastijama, o animozitetu između Arapa i Perzijanaca ili Arapa i Turaka, ili o ratovima među modernim arapskim državama, čini se da je islam, kao i kršćanstvo, često bio nemoćan da uguši ubojito nasilje svojih pristaša.
Džihad, krivo preveden protuslovnim terminom “sveti rat”, znači ponajprije borbu koju pojedinac mora voditi protiv vlastitih strasti u naporu da promiče Allahovo kraljevstvo, u sebi samom i u svijetu.
Emmanuel Lévinas preriče zapovijed intenzivirajući je i poosobljujući: ‘‘Ne ubij me“. Ova disproporcija otvara mogućnost za nadilaženje okvira pravednosti i potvrđuje je u njezinu temeljnu moralnom projektu koji je u konačnici – ljubav. Ljubav ima svoju ulogu upravo u središtu same institucije zajednice kakvu konstituiraju pozitivno, bezinteresno pravo: ona u nužnu bezinteresnost pravednosti unosi slobodno zaduživanje unutar uzajamne solidarnosti.
Ljubav preobraća pravednost prema njezinu najvišem idealu koji je: snagom primjera pridonijeti izuzeću od efektivne univerzalizacije moralnog reda. Suspenzija morala granica je zakona kakav se kategorički nameće u povijesnom iskustvu. Najradikalniji primjer Isusova je zapovijed o ljubavi prema neprijateljima.
Sensus fidei
Sensus fidei (osjećaj za vjeru) ”očituje se kao nadnaravan osjećaj vjere cijeloga naroda kad, od biskupa pa sve do posljednjega vjernika laika, pokazuje opće svoje slaganje u stvarima vjere i morala“ (Katekizam Katoličke crkve, 92).
Citirajući dokument Lumen gentium Drugoga vatikanskog koncila, Katekizam dodaje: ”Tim osjećajem vjere, što ga pobuđuje i podržava Duh istine, Božji narod pod vodstvom svetog učiteljstva, uz vjeru, `koja je jednom bila predana svetima’, nepokolebljivo pristaje, ispravnim sudom dublje u nju prodire i potpunije ju primjenjuje u život“ (93).
Takva definicija, u dijalektici odnosa Pisma i predaje i njihova tumačenja, uključuje mogućnost da bude protumačena kao da učiteljstvo, a s njime i crkvena hijerarhija, imaju stanovitu prednost u posjedovanju jasnoće osjećaja za vjeru, i to ne samo pred laicima, nego i pred teolozima.
No, što je s osjećajem vjere u slučajevima kada se taj osjećaj u laika ne podudara s očitovanjem osjećaja vjere kakav očituju crkveni službenici, preciznije: kada ‘‘osjećaj za vjeru“ (sensus fidei) nije podudaran s vjerskim osjećajima samih vjernika (sensus fidelium)? Pod izlikom da ‘‘običnim vjernicima“ treba ponuditi gotove odgovore kao da nisu kadri sami ni misliti ni vjerovati, ili kao da misao nije sastavan dio vjere, do sada su uvjerenja i zalaganja vjernika laika u spornim pitanjima bivala u Crkvi prešućivana ili marginalizirana. No, sad već i Vatikan mora prihvatiti da bivaju postavljana i u samom srcu Crkve
I doista, biskupi se često ponašaju kao da imaju monopol nad istinom, pogotovu kad je riječ o tumačenjima moralnih normi. Takav stav opravdavaju apostolskom sukcesivnošću koja im daje osobitu milost službe. I zaštitu, kadikad i od zdravoga razuma.
Opreka između nauka Crkve i osobnoga uvjerenja vjernika po pitanju kakve moralne norme – reći će “pravovjerni“ katolici – nemoguća je situacija jer vjerniku njegova savjest ne može naložiti ništa što nije u skladu sa ‘‘službenim“ katoličkim moralom: oblikovana savjest bi trebalo da prihvaća moralne norme zajednice. Na prigovor, pak, da se moralne norme mijenjaju kroza povijest, odgovaraju kako posljednja instanca i nije savjest, nego – ‘‘volja Božja“.
Stoga se crkvena hijerarhija često prema vjernicima odnosi kao prema nedorasloj djeci u čije ime mora odlučivati i kojima mora tumačiti što je “volja Božja“ za ovu ili onu situaciju. Time se stavlja na mjesto koje bi trebalo biti sačuvano za Duha Svetog te zapravo uspostavljaju ideologiju nasilja.
John Henry Newman pisao je o tri učiteljstva u Crkvi: učiteljstvu biskupa, teologa i laika. Da bi Crkva štogod proglasila naukom vjere, potrebna bi bila suglasnost svih triju učiteljstava, a posljednja dva sustavno su poslije Drugoga vatikanskog koncila bivala ušutkivana. Od Crkve bi valjalo očekivati da ih barem posluša.
Iako oprezno kaže da ‘‘Božji narod pod vodstvom svetoga učiteljstva, koje vjerno slijedi, prima ne više ljudsku riječ nego uistinu Božju riječ“ (12), već Lumen gentium naglašava i to da Krist svoj proročki poziv ‘‘ispunja sve do punoga očitovanja slave svoju proročku službu ne samo po hijerarhiji, nego i po laicima, koje je tako učinio svjedocima i opremio ih osjećajem vjere i milošću riječi“ (35).
No, što je s osjećajem vjere u slučajevima kada se taj osjećaj u laika ne podudara s osjećajem vjere kakva očituju crkveni službenici, preciznije: kada ‘‘osjećaj za vjeru“ (sensus fidei) nije podudaran s vjerskim osjećajima samih vjernika (sensus fidelium)?
Papa Benedikt XVI. je 2. prosinca 2012. rekao kako valja jasno razlikovati sensus fidei od općeg mnijenja u Crkvi jer se ‘‘sensus fidei ne može autentično razviti u vjernicima ukoliko posvema ne sudjeluju u životu Crkve, što zahtijeva potpuno prianjanje uz odluke učiteljstva, dok se opće mnijenje razvija mimo njega“. Takva logika može biti izraz opreza naspram nekontrolirane artikulacije najrazličitijih, dugo potisnutih i prešućivanih stajališta, ali i zamka za slobodu Duha Svetog
Pod izlikom da ‘‘običnim vjernicima“ treba ponuditi gotove odgovore kao da nisu kadri sami ni misliti ni vjerovati, ili kao da misao nije sastavan dio vjere, do sada su uvjerenja i zalaganja vjernika laika u spornim pitanjima bivala u Crkvi prešućivana ili marginalizirana.
No, sad već i Vatikan mora prihvatiti da bivaju postavljana i u samom srcu Crkve. Sve je više vjernika kojima nije dostatan argument autoriteta, nego iziskuju i autoritet argumenta što ga crkvena hijerarhija, čini se, ne umije ponuditi. Brojne skupine ne samo laika, nego i svećenika i teologa iz Austrije, Njemačke, Belgije, Irske, Indije, SAD-a potpisuju apele iskazujući vrlo kritičke stavove prema ‘‘rimskoj politici“ glede seksualnosti, pričesti rastavljenih koji su ponovno oženjeni, svećeničkog celibata, svećeništva žena, uloge laika u Crkvi.
Obraćajući se Međunarodnom teološkom povjerenstvu – osnovao ga 1969. papa Pavao VI. s nakanom da ‘‘pomogne Svetoj stolici i Povjerenstvu za nauk u propitivanju ključno važnih teoloških pitanja“, broji 30 članova i trenutno mu predsjedava kardinal Gerhard Ludwig Müller – papa Benedikt XVI. je 2. prosinca 2012. rekao kako valja jasno razlikovati sensus fidei od općeg mnijenja u Crkvi jer se ‘‘sensus fidei ne može autentično razviti u vjernicima ukoliko posvema ne sudjeluju u životu Crkve, što zahtijeva potpuno prianjanje uz odluke učiteljstva, dok se opće mnijenje razvija mimo njega“.
Takva logika može biti izraz opreza naspram nekontrolirane artikulacije najrazličitijih, dugo potisnutih i prešućivanih stajališta, ali i zamka za slobodu Duha Svetog.
Što je, primjerice, s američkim redovnicama Konferencije redovničkih poglavarica? Zar se i za predano angažirane redovnice u solidarnosti sa siromašnima i marginaliziranima ili za redovnice ozbiljno posvećene teološkom istraživanju također može reći da ne sudjeluju posvema u životu Crkve ili ne poznaju njezin nauk samo zato jer o nekim pitanjima imaju vlastite stavove?
Još će proći dosta vremena dok Crkva ne bude – svjesnija razlike između forme i sadržaja, hermeneutike i istine – ponovno pripravna biti dijaloški otvorena, no činjenica da crkveno vodstvo smatra važnim nanovo tumačiti sensus fidei svakako je znak vremena, znak da se stvari ipak, makar vrlo sporo, mijenjaju. Neizbježno
Dokument Teološkoga povjerenstva zacijelo se i njima obraća da ih poduči. Još će proći dosta vremena dok Crkva n ne bude – svjesnija razlike između forme i sadržaja, hermeneutike i istine – ponovno pripravna biti dijaloški otvorena, no činjenica da crkveno vodstvo smatra važnim nanovo tumačiti sensus fidei svakako je znak vremena, znak da se stvari ipak, makar vrlo sporo, mijenjaju. Neizbježno.
Iako nedavno objavljen (10. lipnja), četrdesetak stranica dug dokument papinskoga Međunarodnog teološkog povjerenstva ‘‘Sensus fidei u životu Crkve“ bio je pripreman dvije i pol godine, još za pontifikata Benedikta XVI., te se kreće unutar njemu svojstvenoga teološkog okvira – obrane nauka Crkve od ‘‘pluralizma i relativizma svijeta“. U dokumentu se, međutim, može, čini se, naslutiti i utjecaj Benediktova nasljednika. Od pape Franje nije očekivati manje konzervativan stav, no način mu je drukčiji. Priznaje da postoji različitost stavova, štoviše donekle ih uzima i u obzir. Ne odbacuje ih a priori. Sluša. Stoga je ovaj Dokument suptilniji u izričaju od ranijih.
Govoreći Povjerenstvu, papa Franjo je upozorio kako “Crkva, kada uči s pozicije autoriteta, mora obratiti pozornost i na sensus fidelium“. ‘‘Po daru Duha Svetog članovi Crkve posjeduju ‘osjećaj za vjeru’, ‘duhovni instinkt’ koji im omogućuje da misle zajedno s Crkvom razlučujući što je dosljedno sukladno s apostolskom vjerom i s duhom Evanđelja. Crkveno učiteljstvo ima dužnost obraćati pozornost na to što Duh govori Crkvi kroz autentična očitovanja ‘osjećaja vjernikā’“.
Teolozi u svom Dokumentu pišu da ‘‘kada znatan broj vjernika ne poznaje ili odbacuje u pojedinim točkama crkveni nauk, često je to – ne uvijek – znak da društveni i kulturalni pritisci oslabljuju njihovu vjeru, ali i da crkveni vođe ne nalaze uvijek načina da protumače nauk Crkve tako da ga vjernici mogu razumjeti i prihvatiti“.
Premda se u dokumentu Teološkoga povjerenstva (čudno) ne spominje problem slobode savjesti, to se pitanje nužno otvara. Odnosi se na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti, slobodu kakvu bi teologija tek trebala artikulirati. Ako se moralni zakon shvaća kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti. A ako je zakon, kako tvrdi apostol Pavao, upisan u ljudsko srce, onda se sloboda savjesti događa u njegovoj intimi. Premda dijalektika etike i morala, Pisma i tradicije, dogme i običaja i nije tako jednostavna, valjalo bi ju barem ostaviti u plodnom prijeporu
Potom: ‘‘Premda valjanost i važnost crkvenoga nauka ne mogu biti predmetom odabira, stupanj do kojih vjernici prihvaćaju nauk također je vrlo važan“. Jer: ‘‘laici ne samo da zavređuju da ih se posluša, nego njihovu reakciju treba vrlo ozbiljno uzeti u obzir: tek po cjelokupnoj Crkvi apostolska vjera može biti rođena u Duhu Svetom“. Crkvena hijerarhija, dakle, treba biti senzibilizirana za ‘‘nove putove na putu vjere“, putove koji su od ‘‘vitalne važnosti za novu evangelizaciju“.
Premda se u dokumentu Teološkoga povjerenstva (čudno) ne spominje problem slobode savjesti, to se pitanje nužno otvara. Odnosi se na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti, slobodu kakvu bi teologija tek trebala artikulirati. Ako se moralni zakon shvaća kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti. A ako je zakon, kako tvrdi apostol Pavao, upisan u ljudsko srce, onda se sloboda savjesti događa u njegovoj intimi. Premda dijalektika etike i morala, Pisma i tradicije, dogme i običaja i nije tako jednostavna, valjalo bi ju barem ostaviti u plodnom prijeporu.
Prostor u kojem zasada mi laici u Hrvatskoj možemo artikulirati svoj sensus fidei, naravno, prostor je našega vlastitoga svakodnevnoga življenja i svjedočenja vjere.
Ali ne manje i kritika nesrazmjera između riječi i djela crkvene hijerarhije, njihovo miješanje u politiku, dijeljenje moralnih lekcija svima i svakome te hranjenje folklorne, plemenske religioznosti na uštrb rasta u osobnoj vjeri.
Pastoralna uputa iz 1992, Aetatis novae u dijelu o crkvenom zajedništvu između ostalog kaže da ‘‘vjernici imaju pravo, te nekad i dužnost da se suprotstave svojim pastirima te izraze vlastito mišljenje o pitanjima koja se tiču dobra Crkve“ jer ‘‘između članova toga zajedništva što čini Crkvu postoji temeljna jednakost u dostojanstvu i poslanju, koja izvire iz krštenja i na kojoj se temelji hijerarhijska struktura i mnogostrukost zadaća i službi. Toj se jednakosti mora naći izražaja u iskrenu i poštivanja punom očitovanju mišljenja“ (10).
Kršćanin je onaj tko u pozivu savjesti prepoznaje “suobličnost Kristu”, a ovo je prepoznavanje interpretacija kakve se uvijek iznova treba boriti za vlastitu vjerodostojnost. Vjernik je trajno dovođen u pitanje te stoga otvoren izazovu da i odgovara. A odgovori nek ne budu ni podložnički ni buntovnički, nego – proročki!
Šišmiši
“Ima kršćana koji se boje uskrsne radosti koju nam Isus želi dati, njihov život izgleda kao neki sprovod” – rekao je Papa u propovijedi na jutarnjoj misi prve vazmene nedjelje u kapeli doma Sveta Marta.
“Strah je bolest kršćana. […] Oni se bolje snalaze u tami nego na svjetlu poput životinja koje izlaze radije noću nego danju jer na danjem svjetlu ništa ne vide. Poput šišmiša. S malo ironije možemo reći da su takvi kršćani šišmiši koji umjesto svijetle Gospodinove prisutnosti odabiru tamu“.
Ti šišmiši svoju sklonost mraku ponajviše duguju strahu od grijeha. A Crkva je upravo na tom strahu, što ga je zapravo sama proizvodila, stoljećima uspostavljala svoju moć – nudeći sredstva nadziranja grijeha. Religija strepnje stoljećima je vladala zapadnom kršćanskom civilizacijom.
Dramatizacija grijeha i njegovih posljedica ojačala je ugled Crkve, a ispovjednike učinila nezamjenljivima. Crkva je, pritom, bezočno posezala ne samo za čovjekovim vanjskim svijetom prisvajajući zemaljska dobra i moć, nego je posegla i za čovjekovim unutarnjim svijetom prigrabivši smrt i prijeteći grešnicima paklenim mukama.
“Strah je bolest kršćana. […] Oni se bolje snalaze u tami nego na svjetlu poput životinja koje izlaze radije noću nego danju jer na danjem svjetlu ništa ne vide. Poput šišmiša. S malo ironije možemo reći da su takvi kršćani šišmiši koji umjesto svijetle Gospodinove prisutnosti odabiru tamu“
Papa Inocent III. još je kao kardinal napisao djelo De contemplu mundi, sive miseria conditionis humanae (O preziranju svijeta ili o bijedi ljudske sudbine, 1210) koje je imalo velik odjek i postalo predloškom mnogih kasnijih tekstova jednako mračna i sumorna sadržaja, naglašujući bijedu ovozemaljskoga života osuđena na rad, bol, strah i smrt.
Srednji je vijek doba u kojem se neprekidno i neumorno propovijedala misao o smrti: memento mori. Otkako se, s pojavom prosjačkih redova, razvila pučka propovijed, ta je opomena grmjela svijetom. Smrt je viđena s gledišta prolaznosti: u smrti su svi jednaki, smrt razara i rastače sve što je lijepo i uništava u ljudima svako znanje. Da bi se preduhitrio žalac smrti, valja prezirati život koji nije ništa drugo do prah i raspadanje. Nasuprot tomu crkvena misao srednjega vijeka poznaje samo sjaj i raskoš spašene duše u raju. Sve što je između tih krajnosti – neimenovano je; gotovo kao da i ne postoji.
Ovaj život da je dat samo da bi ga čovjek što prije napustio te ušao u vječnost. Ali i ta vječnost postade užasonosna zagonetka: vječno prokletstvo ili vječno blaženstvo? Tko bi ga znao gdje se ti putovi račvaju? Silno razvijana rafinirana i zamršena kazuistika to je raskršće premještala sve dalje unatrag, sve do čovjekova rođenja. Grijeh je postao glavnom temom skolastičke teologije, pa su se počeli množiti učeni tekstovi, poput Quia circa confessionem sacramentalem faciendam multi nimis negligenter (Jer prevelik broj zanemaruje sakrament pokore), nabrojena 153 grijeha misli, riječi i djela, ili Primo confitens debet (Prvi tko se ispovijedi, pobjeđuje), koji taj popis proširuje na 168 krivica i 106 iz grijeha proisteklih mana.
Pomori, ratovi, vjerski raskoli i turska prijetnja – bez otpora su se tumačili kao posljedice grijeha. Eshatološke preokupacije zadobile su boju najcrnjeg pesimizma. Četvrti lateranski koncil (1215) odlučuje o obaveznoj godišnjoj ispovijedi, a indulgencije se dijele kao zgodici na tomboli, kao osiguranje od prokletstva. Pastoral Crkve u srednjem vijeku bio je pastoral straha, a osjećaj krivice prodro je u sva područja ljudskog djelovanja.
Srednji vijek, u kojem je hijerarhiziran poredak društva preselio u duhovni, valjalo bi da je iza nas. Uzroci bolesti koje su zarazile ljudski duh ostali su u pred-prosvjetiteljstvu, ali simptomi i posljedice vuku se do u naše dane. Moralne proturječnosti izvana premjestile su se u unutarnji čovjekov život, pa povjerenje u sebe, u druge, pa i u samoga Boga, teško krči svoj put prepleten skrupulama i zabranama. Gomilanje potiskivanja i strah od života punim plućima priječe čovjeku da živi kao ispunjeno biće i preuzme odgovornost za svoj život
Povijest grijeha zapravo je povijest čovjekove loše slike o sebi, teologija često tek teologija obezvrjeđivanja: osjećaj krivice postao je, kao što to tvrdi i Freud, temeljem civilizacije. Od strahopoštovanja prema Bogu čovjek je postao zahvaćen strahom od Njega. A On sam postao je za čovjeka okrutan, udaljen i hladan Bog koji motri, prijeti i kažnjava.
Iz prvotne potrebe za odvajanjem od svjetovnih stvari kako bi se što usredotočenije pripadalo duhovnima, asketizam postade poprištem sado-mazohističkih frustracija, a duhovnost se promicala s propovjedaonica, bilježila u hagiografijama i molitvenicima – kastracijskom prijetnjom ne samo za ljudsko tijelo nego i za ljudski duh.
Srednji vijek, u kojem je hijerarhiziran poredak društva preselio u duhovni, valjalo bi da je iza nas. Uzroci bolesti koje su zarazile ljudski duh ostali su u pred-prosvjetiteljstvu, ali simptomi i posljedice vuku se do u naše dane. Moralne proturječnosti izvana premjestile su se u unutarnji čovjekov život, pa povjerenje u sebe, u druge, pa i u samoga Boga, teško krči svoj put prepleten skrupulama i zabranama. Gomilanje potiskivanja i strah od života punim plućima priječe čovjeku da živi kao ispunjeno biće i preuzme odgovornost za svoj život.
Krivnja je u psihologiji naprosto negativno emocionalno stanje u kojem čovjek osjeća žaljenje zbog nečega što nije učinio prema vlastitim ili tuđim očekivanjima. U pravnom, dakle moralnom smislu, krivnja je usporediva s dugom u ekonomiji: mjeri se težinom negativnog postupka koji je nekome prouzročio štetu. “Liječi” se pokajanjem, kaznom ili praštanjem.
Osjećati se krivim znači: osjećati odgovornost za negativne okolnosti u kojima se možemo zateći mi ili naši bližnji; osjećati žaljenje za stvarne ili fiktivne, prošle i sadašnje propuste; osjećati grižnju savjesti za negativne ili nepotpune misli, osjećaje, ponašanje; osjećati opterećenje zbog nepomaganja, neudovoljavanja drugima itd.
Drugi uvelike izazivaju naš osjećaj krivnje svojim očekivanjima. A osobito to čini autoritet koji hoće da ga prihvaćamo kao apsolutan – Crkva. Nietzsche je, u svojoj kritici katolicizma, ili institucionalnoga kršćanstva, neprestance ponavljao koliko je katolicizam nanio štete čovjeku namećući mu osjećaj krivnje, namećući mu sliku račundžijskoga i osvetničkoga Boga kojemu čovjek kao da je stalno nešto dužan. Svaka je dužnost u osnovi dužnost prema Bogu, ali istodobno, čovjek nema nikakve dužnosti prema Bogu.
S jedne strane, argument ljudske inferiornosti pred božanskim autoritetom dokida svaku mogućnost pobune, no, s druge strane, oni koji teško prihvaćaju ljudsku konačnost okrivljuju se pred Bogom koji je beskonačan i savršen. Zapravo se osjećaju krivima zato što nisu kao Bog. A upravo je u tome i prvobitna napast koja je Adama i Evu uvela u Grijeh: “Bit ćete kao bogovi”
Dužnost postaje dužnost time što se dovodi u vezu s Bogom, ali u samoj dužnosti čovjek ne stupa u odnos s Bogom, rekao je još Kierkegaard. Magisterium, doktrinaran, moralan i intelektualan autoritet koji crkvena hijerarhija nameće na apsolutan način, često iskorištava ljudsku sklonost osjećaju krivnje da bi ljudsku savjest prikliještio strahom od grijeha i pakla, od seksualnosti i smrti te tako manipulirao samom ljudskom patnjom.
Ljudska se patnja još uglavnom često tumači ili kao kazna za grijeh ili kao nužan uvjet da bi čovjek “zavrijedio” raj, koji se, uglavnom, i dalje shvaća kao konkretan prostor i vrijeme, doduše onkraj ovozemaljskog prostora i vremena, ali ne kao stanje duha. Pritom prihvaćanje volje Božje znači prigibanje pred nedaćama života, a ne njihovo svladavanje. U duhovnosti karizmatskih pokreta, primjerice, patnja postaje znakom da čovjek nije jedno s Bogom te se time neizravno negira i sam smisao Isusove patnje. Patnja nije lišena nakalemljenog osjećaja krivnje: patim, dakle za nešto sam kriv(a).
Osjećaj krivnje što ga nameće duhovan autoritet nije onaj koji se javlja nakon kakva počinjena grijeha (autentična krivnja), nego je to osjećaj koji prethodi i koči svako, pa čak i dobronamjerno djelovanje (neurotična krivnja). Zabrana zla postaje nemogućnost dobra. Grijeh propusta nije ništa manji od aktivnoga grijeha. S jedne strane, argument ljudske inferiornosti pred božanskim autoritetom dokida svaku mogućnost pobune, no, s druge strane, oni koji teško prihvaćaju ljudsku konačnost okrivljuju se pred Bogom koji je beskonačan i savršen. Zapravo se osjećaju krivima zato što nisu kao Bog. A upravo je u tome i prvobitna napast koja je Adama i Evu uvela u Grijeh: “Bit ćete kao bogovi” (Post 3,5).
Naše nas misli oblikuju – postajemo ono što mislimo. Kada su naše misli svijetle, slijedi ih radost.
“Molimo Gospodina da nam svima učini to što je učinio učenicima, koji su se bojali radosti: da nam otvori pamet. Onda je učenicima otvorio pamet da shvate Pisma, neka i našu pamet otvori i učini da shvatimo da je On živa stvarnost, da je tijelo, da je s nama, da nas prati i da je On pobijedio. Molimo od Gospodina milost da se ne bojimo radosti” – potiče papa Franjo.
Bog pobjeđuje u neuspjehu
Jednom kada krene putem poniženja i oplijenjenja, Isus ide do kraja. On dostiže potpuno poniženje “smrću na križu”. Riječ je o najgoroj smrti, rezerviranoj za robove i zločince. Isusa se smatralo prorokom, ali umire kao zločinac.
Gledajući Isusa u njegovoj muci, vidimo kao u nekom zrcalu patnje čovječanstva i nalazimo Božji odgovor na misterij zla, boli i smrti. Toliko nas puta obuzme užas zbog zla i boli koja nas okružuje, pa se pitamo: “Zašto Bog to dopušta?”. Duboko nas pogađaju patnja i smrt, osobito nevinih!
Mi očekujemo da Bog u svojoj svemoćnosti pobijedi nepravdu, zlo, grijeh i patnju trijumfalnom Božjom pobjedom. Bog nam, međutim, pokazuje jednu poniznu pobjedu koja se, čisto ljudski gledano, čini kao poraz. Možemo reći da Bog pobjeđuje u neuspjehu!
Kada vidimo djecu koja pate, to nas duboko pogađa. To je misterij zla. A Isus uzima sve to zlo, svu tu patnju na sebe. Dobro je da ovaj tjedan svi gledamo Raspetoga, da ljubimo Isusove rane, da ih ljubimo na raspelu. On je preuzeo na sebe svu ljudsku patnju, pokrio se tom patnjom.
Mi očekujemo da Bog u svojoj svemoćnosti pobijedi nepravdu, zlo, grijeh i patnju trijumfalnom Božjom pobjedom. Bog nam, međutim, pokazuje jednu poniznu pobjedu koja se, čisto ljudski gledano, čini kao poraz. Možemo reći da Bog pobjeđuje u neuspjehu!
Božji se Sin, naime, pojavljuje na križu kao poraženi čovjek: pati, izdan je, izgrđen i na kraju umire. Ali Isus dopušta da se zlo svom silinom sruči na njega i preuzima ga na sebe da ga pobijedi. Njegova muka nije neki incident; njegova smrt – ta smrt – je bila “zapisana”.
Isusovo uskrsnuće nije sretni završetak lijepe bajke, nije happy end nekog filma, već je zahvat Boga Oca i mjesto gdje se slama ljudska nada
Doista ne nalazimo mnoga objašnjenja. Riječ je o zbunjujućem misteriju, ali znamo tajnu toga misterija, te čudesne poniznosti: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3, 16). Razmišljajmo mnogo ovaj tjedan o Isusovoj boli i recimo samima sebi: “Ovo je za mene. I da sam jedina osoba na svijetu, on bi to učinio. Učinio je to za mene”. I poljubimo raspelo i kažimo: “Za mene, hvala Isuse. Za mene”.
Kada se sve čini izgubljenim, kada ne ostaje više nitko jer “udarit će pastira i stado će se razbjeći” (Mt 26, 31), tada nastupa Bog snagom uskrsnuća. Isusovo uskrsnuće nije sretni završetak lijepe bajke, nije happy end nekog filma, već je zahvat Boga Oca i mjesto gdje se slama ljudska nada.
Ne smijemo prikrivati naš neuspjeh, već se s povjerenjem otvoriti nadi u Boga, kao što je učinio Isus. Draga braćo i sestre, dobro je da ovaj tjedan uzmemo raspelo u ruku i ljubimo ga jako, jako i kažemo: Hvala, Isuse, hvala, Gospodine
Trenutak u kojem se sve čini izgubljenim, trenutak boli u kojem osobe osjećaju potrebu sići s križa, to je trenutak najbliži uskrsnuću. Noć je najtamnija upravo prije svitanja, prije nego se probije svjetlo. U času najveće tame Bog intervenira i uskrisuje.
Isus, koji je izabrao prijeći taj put, poziva nas slijediti ga na istom njegovom putu poniženja. Kada u nekim životnim trenucima ne nalazimo nikakav izlaz iz svojih teškoća, kada tonemo u najgušću tamu, to je trenutak našeg poniženja i potpunog oplijenjenja, čas u kojem osjećamo da smo krhki i grešnici.
Upravo tada, u tome trenutku, ne smijemo prikrivati naš neuspjeh, već se s povjerenjem otvoriti nadi u Boga, kao što je učinio Isus. Draga braćo i sestre, dobro je da ovaj tjedan uzmemo raspelo u ruku i ljubimo ga jako, jako i kažemo: Hvala, Isuse, hvala, Gospodine. Neka tako bude.
(Iz Papine kateheze na općoj audijenciji u srijedu, 16. travnja 2014. IKA)