Razlog 15 godina djelovanja Igmanske inicijative je duboko uvjerenje da mir i dobrosusjedski, prijateljski odnosi predstavljaju vitalne interese naših zemalja, da je rad na postizanju tih ciljeva izraz istinskog patriotizma. Međutim, u svakoj od naših zemalja postoje radikalni političari, uglavnom propagatori netrpeljivosti i šovinizma, čija moć ovisi o izazivanju straha i nesigurnosti, a zato su im potrebni neprijatelji. [Read more…]
Braća po gluposti
Haški optuženik poremećena uma pali hrvatsku zastavu, Tita naziva vampirom sa Dedinja, Hrvatskoj prijeti dolaskom na tenku. Pritom jedino kome taj možebitni umobolnik već četvrt stoljeća šteti je upravo Srbija i srpski narod, s čijim je imenom na usnama činio strašne zločine po Hrvatskoj i rodnoj mu Bosni i Hercegovini. [Read more…]
Prgomet protiv barbara
Jedan je blog prošlog tjedna postao prvorazredna politička činjenica i po medijskoj je atraktivnosti uspješno konkurirao godinama čekanoj odluci Međunarodnog suda pravde u Haagu o međusobnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid. Drago Prgomet, zanemareni zamjenik predsjednika HDZ-a, objavio je poziv pobunjenim braniteljima da raspuste svoj prosvjed i postao ne samo politička senzacija, nego i svojevrsni junak dana.
Cijenjeni liječnik dočekao je da se novinari oko njega otimaju, prvo, zato što se usudio da veteranskoj buni otvoreno, u lice, kaže popu pop, a bobu bob.
Drago Prgomet, zanemareni zamjenik predsjednika HDZ-a, objavio je poziv pobunjenim braniteljima da raspuste svoj prosvjed i postao ne samo politička senzacija, nego i svojevrsni junak dana. Cijenjeni liječnik dočekao je da se novinari oko njega otimaju, prvo, zato što se usudio da veteranskoj buni otvoreno, u lice, kaže popu pop, a bobu bob
Prgomet je i sam bio branitelj i zna što je ratno ranjavanje. Svojim, kako ih naziva, prijateljima pod šatorom u Savskoj poručio je da imaju pravo prosvjedovati, tražiti i smjenu ministra, ali ne mogu biti iznad zakona i države. Nemaju pravo kršiti zakone i ne poštovati institucije države. Ni podleći histeriziranim podjelama, još manje da i vlastitim protestom, kako konstatira, antagoniziraju hrvatsko društvo, pa ih zato poziva neka ga privedu kraju “prije nego što se dogodi nekakav incident koji nitko ne želi”.
Zamjenik predsjednika HDZ-a morao je biti svjestan da se takvim apelom odvaja od politike koju prema šatorskoj frakciji branitelja prakticira njegova stranka.
HDZ figurira kao politički pokrovitelj logorovanja usred Zagreba, premda više nije sigurno tko tu koga vodi: pumpaju li Karamarko i njegova sljedba pobunjene branitelje ili Klemm i Glogoški, kao kolovođe bune, sada diktiraju ritam HDZ-u.
No, ovaj poziv braniteljima da borbu za svoje ciljeve premjeste u institucije države može imati važnost svojedobnog poteza Stipe Mesića, kad je prijeteći puč grupe hrvatskih generala presjekao njihovim umirovljenjem. On je to učinio s pozicije šefa države, Prgomet nema moć funkcije, ali mu je snaga u javnosti, gdje je dobio veliku podršku. Premda se na njega odmah nasrnulo, stotine poruka potpore koje su mu zatrpale mobitel pokazuju da je dobro odjeknuo.
Drugo, Prgomet je postao politički događaj dana zbog svog protivljenja uznapredovalom militariziranju hrvatske stranačke i političke scene. Za njega je politika natjecanje ideja, a ne sudar ideoloških blokova u ratu do međusobnog istrebljenja.
Napominjući da je “politika sraz vizija, a ne samoproglašenih dobra i zla”, dižući glas protiv raspirivanja najnižih političkih strasti, protiv slijepe mržnje prema političkim rivalima, on ispisuje svoj politički credo: “Ne mogu prihvatiti da u ovoj zemlji mogu živjeti samo oni ili mi. Ne mogu prihvatiti da su hajdučija svi oni koji nisu za SDP. Ne mogu prihvati da nije domoljub onaj tko nije za HDZ. Ne mogu prihvatiti da su kriminalna zadruga svi oni koji nisu dio Kukuriku koalicije. Ne mogu prihvatiti da je ova vlast nenarodna”.
“Ne mogu prihvatiti da u ovoj zemlji mogu živjeti samo oni ili mi. Ne mogu prihvatiti da su hajdučija svi oni koji nisu za SDP. Ne mogu prihvati da nije domoljub onaj tko nije za HDZ. Ne mogu prihvatiti da su kriminalna zadruga svi oni koji nisu dio Kukuriku koalicije. Ne mogu prihvatiti da je ova vlast nenarodna”
Nije teško razumjeti da se autor ovih poruka distancira od politike verbalnog građanskog rata, borbe svjetla i tame, domoljuba i izdajica, koja se forsira s vrhova njegove stranke, baš kao i vladajućeg SDP-a.
Prgometov blog rukavica je bačena u lice i Tomislavu Karamarku i Zoranu Milanoviću, kao jahačima nepomirljivih podjela i unutarnacionalnih raskola.
Politika za njega očito nije svijet u crno-bijelim kategorijama. Na barbarski zakrvljenoj hrvatskoj političkoj sceni djeluje kao glas razuma i praktični promicatelj tolerancije te međusobnog uvažavanja svih nacionalnih sastavnica, cijele duge političkih opcija i svakog pojedinog građanina. Razlika koju Prgomet čini dolazi prije podjele na ljevicu i desnicu. To je razlika između civilizirane Hrvatske i one koja se ukopava u mržnju svih vrsta.
Treće, reagiranje javnosti pokazuje koliko je Hrvatska gladna pozitivnih političkih poruka i konstruktivnih političara. Na političku se klasu ovdje gotovo bez iznimke gleda negativno, s prezirom i gađenjem. Kao čovjek od ljudskog i političkog integriteta, Prgomet bi mogao djelovati na vraćanje povjerenja u politiku.
E sad, umjesto da ga u stranci drže kao malo vode na dlanu, jer im podiže rejting, formalno drugi čovjek HDZ-a ponovo je dobio status trouble makera kojega se jedva trpi.
Istina, ovaj ga put ne napadaju kao SDP-ova zeca iz šešira, kako se već znalo događati. Ali šef mu je stranke, notorno podesničareni Karamarko, odmah poručio da bi osobna stajališta trebao iznositi u stranci, a ne u javnosti. Premda mu je upravo on začepio usta. Na predsjedništvu HDZ-a omogućio je svojedobno napade na svog zamjenika, ali odgovor nije dopustio.
Činjenica da je zbog svojih političkih uvjerenja i petlje da se za njih javno zalaže postao junak dana Prgometa bi na neki način morala obavezivati. Ako njegova stajališta, koja je velik dio javnosti prihvatio s odobravanjem, zaista nemaju ništa s HDZ-om, to gore za HDZ
Usto je Prgometu javno održao lekciju i bivši ministar Jandroković, tvrdeći da su mu stajališta bliža nekom trećem putu nego politici HDZ-a, ali da sankcija neće biti.
Svašta, o kažnjavanju izravno izabranog zamjenika predsjednika stranke oglašava se figura iz drugog ili trećeg HDZ-ova ešalona.
Također je prilično skandalozno da podobnost političkih stajališta drugog čovjeka stranke ocjenjuje čovjek koji se čuvajući svoju poziciju dao pretvoriti u političku krpu.
Činjenica da je zbog svojih političkih uvjerenja i petlje da se za njih javno zalaže postao junak dana Prgometa bi na neki način morala obavezivati. Ako njegova stajališta, koja je velik dio javnosti prihvatio s odobravanjem, zaista nemaju ništa s HDZ-om, to gore za HDZ.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Ovisni o krvi
Eto, ni genocid nije što je nekad bio. Iznenada su pooštrili kriterije, nepošteno podigli letvicu, i mi se nismo kvalificirali. Haaška presuda kako Srbi nisu napravili genocid nad Hrvatima, a ni obrnuto, ogorčila je mnoge. Stvar je završila kao i inače kad se negdje moramo međunarodno dokazivati, jednako kao nogometno prvenstvo u Brazilu ili rukometno u Kataru. U jednu riječ, suci su nas pokrali.
Ovo je gotovo jednodušan zaključak. Političari se redom, i u vlasti i u opoziciji, trse koji će djelovati zgranutije, ojađenije, kao kazališni amateri potreseno se hvataju za srce, a novine se natječu u gnjevu za Haag koji je ponovno ravnodušan za našu agoniju devedesetih, no sve je to zapravo jedna kukavna i prijetvorna predstava jer drugačiji ishod nismo ni očekivali.
Svakome je iole upućenijem otpočetka bilo jasno kako je ta optužnica samo lakomisleno, neuko političko razmetanje za domaću upotrebu, proziran blef, mahanje praznom puškom. Desetke milijuna potrošili smo na jednu uzaludnu sudsku bitku koja je samo trebala nahraniti naše nacionalističke iluzije
Svakome je iole upućenijem otpočetka bilo jasno kako je ta optužnica samo lakomisleno, neuko političko razmetanje za domaću upotrebu, proziran blef, mahanje praznom puškom. Desetke milijuna potrošili smo na jednu uzaludnu sudsku bitku koja je samo trebala nahraniti naše nacionalističke iluzije.
Napokon, početkom tjedna obistinilo se ono na što su trezveniji odvjetnici godinama upozoravali. U Haagu su presudili kako genocida ovdje nije bilo. I zaista, po duši govoreći, nije. Genocid, koji bi se na naš jezik najbliže mogao prevesti kao istrebljenje, je velika i teška riječ koju ne valja olako izgovarati.
Genocid je zločin iznad svih zločina. Razaranje Vukovara bila je krvava, ljudski sramotna i vojnički nečasna opsada jednog grada do njegovog potpunog iscrpljivanja, i dogodilo se tu koješta protiv zakona i boljih ratnih običaja, masovno i neselektivno bombardiranje kuća, ubijanje civila, hladnokrvno strijeljanje ranjenika na Ovčari, ali sve je to, već i samo po sebi dovoljno užasno, opet teško ugurati u definiciju da se “u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina”.
Koridorom između blatnjavih rovova i tenkova tužna je kolona prognanika naposljetku izašla iz Vukovara, a većina zarobljenika su se nakon nekoliko mjeseci premlaćeni vratili iz srbijanskih logora. Da je stvarno bio genocid, nitko se ne bi vratio živ. Ili bi živih barem bilo daleko manje.
A jednako je bilo i sa Srbima u Oluji.
“U Oluji je počinjen genocid”, reče mi nedavno jedan prijatelj, inače povjesničar.
“Gle, nije”, odgovorio sam mu nešto i iživciran megalomanskim posezanjem za genocidom. “U Oluji se dogodilo etničko čišćenje.”
Za ljubav istine mora se kazati kako je u opsežnoj akciji zauzimanja Knina, Drniša, Benkovca, Gračaca i stotina krajških i ličkih sela bilo razmjerno malo žrtava. Hrvatski vojni i politički vrh razumno se odlučio za protjerivanje umjesto istrebljivanja neprijatelja i za to je, da se ne lažemo i ne pravimo glupljim nego što jesmo, imao prešutnu suglasnost srpskog političkog i vojnog vrha koji je, podjednako razumno, shvaćao da više nema snage držati taj teritorij
Nije to, naravno, nešto na što sam kao Hrvat specijalno ponosan, ali za ljubav istine mora se kazati kako je u opsežnoj akciji zauzimanja Knina, Drniša, Benkovca, Gračaca i stotina krajških i ličkih sela bilo razmjerno malo žrtava. Hrvatski vojni i politički vrh razumno se odlučio za protjerivanje umjesto istrebljivanja neprijatelja i za to je, da se ne lažemo i ne pravimo glupljim nego što jesmo, imao prešutnu suglasnost srpskog političkog i vojnog vrha koji je, podjednako razumno, shvaćao da više nema snage držati taj teritorij.
Može vam se činiti da cjepidlačim, reći ćete možda da sam ciničan u inzistiranju na odvajanju dva bliska, srodna pojma kao što su etničko čišćenje i genocid, protjerivanje i istrebljivanje, no između njih zbilja stoji jedna važna, zapravo najvažnija, egzistencijalna razlika, ona između biološki žive i biološki mrtve činjenice.
Većina je ipak preživjela, a meni je draga svaka od onih tisuća i tisuća glava na ramenima koje su odnijeli nesretni Srbi na traktorima, jednako kao što me neopisivom srećom ispunjava svaki onaj siroti Vukovarac koji se u masnicama vratio iz srbijanskog zarobljeničkog logora.
Takvim su se opreznim, osjetljivim pravnim distinkcijama vodili oni suci koji su odlučili da genocida, bjesomučnog klanja “do istrage vaše ili naše”, kako je jedan ovdje prije mnogo godina precizno definirao genocid prije nego smo i znali za taj pojam, nije bilo. Ni srpskog nad Hrvatima ni hrvatskog nad Srbima. Pravo im budi, mudro i pravično su odlučili.
Poručili su kako smo, istina, činili strašne i nečovječne zločine, kako smo nesumnjivo bili stoka prema svojim susjedima, ali ipak nismo onakva stoka kakvom se međusobno doživljavamo. I to je, ako mene pitate, odlična vijest. Divna vijest. Složit ću se bez ostatka s Antom Nobilom koji je prije nekoliko dana zaključio: “Osobno sam izrazito zadovoljan što moj narod nije stradao u genocidu, isto tako sam zadovoljan da moj narod nije počinio genocid.”
Svatko bi zdrave pameti, mislim, trebao tako razmišljati. Genocid? Ma, bježi u vražju mater, kome to treba?!
Ali, nažalost, treba. I treba mnogima. Narodu su drage neumjerene, strašne riječi poput genocida, zločina iznad svih zločina, jer im je perverzna naslada druge prikazivati gorima nego što jesu.
Meni je draga svaka od onih tisuća i tisuća glava na ramenima koje su odnijeli nesretni Srbi na traktorima, jednako kao što me neopisivom srećom ispunjava svaki onaj siroti Vukovarac koji se u masnicama vratio iz srbijanskog zarobljeničkog logora
Nacionalizam to stalno čini, njemu nijedna svinjarija nije dovoljno velika. Mora je napuhati do pucanja. Nacionalizam ima vampirsku prirodu, ovisan je o krvi i nikad mu je nije dosta. Nedavno odbačena haaška optužnica za genocid u tome je smislu vrlo nalik trudu onih srpskih pseudopovjesničara, šovinističkih imbecila koji nisu bili zadovoljni čudovišno velikim brojem od sedamdeset tisuća ubijenih u Jasenovcu, već su je morali pomnožiti cijelih deset puta, na sedamsto tisuća.
Ni o Hrvatima ni o Srbima, da se razumijemo, ja nemam mnogo iluzija, ali ih držim mnogo moralnijima, ljudskijima nego što oni jedni za druge drže. Sretna je okolnost, osim toga, da oni, sve kad bi i htjeli, genocid ne bi znali izvesti. To je, brate, nešto za organiziranu, predanu i marljivu čeljad poput Japanaca ili Nijemaca, koji imaju tehnologiju, menadžment, koji će znati riješiti transportne, smještajne, komunalne i druge bezbrojne nevolje s kojima će se suočiti svatko tko pokuša takvo zamašno, silno klanje.
Genocid je Mercedes među zločinima, a gdje bi Srbi to znali? Srbi su i Yugo Floridu zajebali. Jednaka je stvar i s Hrvatima. Koji put, vidite, nije ni loše biti pripadnik takvog jednog traljavog, nemarnog, lijenog i zaostalog naroda.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Osveta loših đaka
Bili su u pravu oni koji su predviđali da će nova naprednjačko-socijalistička vlast pre ili kasnije progovoriti radikalskom ili miloševićevskom retorikom, glasovima koji vaskrsavaju sećanje na vremena što, očevidno, još žive u glavama nekih političara. Probuđeni iz zimskog sna nastavljaju svoj politički život kao da se u Srbiji ništa nije promenilo u poslednjih petnaestak godina. A moguće je, zaista, da se ništa suštinski nije promenilo ako oni u toj vlasti zauzimaju važne pozicije.
Još je prilikom formiranja ”proevropske” srpske vlasti delovalo šokantno da su se u njoj našli na važnim ministarskim i savetničkim mestima neke ličnosti veoma dobro poznate po svojoj antievropskoj i ratnohuškačkoj delatnosti iz vremena Miloševićevog vladanja Srbijom. To se odnosi i na likove poput Milana Drecuna i Aleksandra Vulina.
Drecun se ”proslavio” kao novinar u Narodnoj armiji, Vojsci i kao ratni dopisnik Televizije Beograd. Godine 1996. pridružio je Miloševićevoj Socijalističkoj partiji Srbije. Njegove vojne i političke analize rata u Bosni i na Kosovu pružale su punu podršku Miloševićevoj politici, o čemu svedoče i naslovi njegovih knjiga: ”Drugi kosovski boj”, ”Kosmetska legenda”, ”Rat za Kosovo” i ”Alahovi ratnici”.
Dvojica ”povratnika” iz mračnog i nesretnog perioda srpske istorije, iz tragičnih devedesetih godina, sada pokazuju da je njihov preobražaj od patriota miloševićevog kova u ”evroslinavce” (izraz je vladike Amfilohija) krajnje sumnjiv i problematičan, da, po svemu sudeći, takvog preobražaja zapravo nije ni bilo. Sada su, procenjujući za njih povoljnu situaciju, krenuli u ofanzivu
Posle silaska Miloševića sa vlasti i Drecunova novinarska zvezda se gasi. Nestaje iz javnog života. Javlja se ponovo posle pobede Srpske napredne stranke 2012. godine i postaje narodni poslanik na listi te partije. Izabran je za predsednika Odbora za Kosovo i Metohiju. Kao u onoj šaljivoj pričici o kozi zaduženoj da čuva kupus.
I to upravo u vreme kada Srbija i Kosovo počinju pregovore u Bruxellesu. Drecunu se u toj istorijskoj ulozi pridružuje još jedno ”slavno” ime iz Miloševićevog okruženja. Ljubimac i favorit Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića, nekada mladi, borbeni junoša Aleksandar Vulin. Političku karijeru započeo je u Savezu komunista-Pokret za Jugoslaviju, jedan je od osnivača JUL-a i predsednik Jugoslovenske revolucionarne omladine.
I Vulin posle 2000. godine postaje poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije, kasnije direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju u Vladi Republike Srbije, a od 2014. ministar rada zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja.
Postaviti ovu dvojicu na odgovorna mesta kosovskih pregovarača i onih koji treba da sporovode briselske odluke moglo je značiti samo jednu od dve poruke javnosti: da su tu kako bi ispaštali prethodne, ne male grehe u podršci nasilnom rešavanju kosovske drame ili da se njihovim postavljanjem na ta mesta šalje simbolična poruka kako su briselski dogovori samo obična farsa. Ovo drugo očevidno odgovara istini. Jer i dan-danas, više meseci posle potpisivanja briselskih sporazuma, malo toga je sprovedeno u delo, što je i glavna smetnja započinjanju ozbiljnih pregovora o ulasku Srbije u Evropsku uniju.
No, ovde se ne prekida priča o Drecunu i Vulinu, uticajnim članovima Narodne skupštine i proevropske srpske vlade. Osetivši se jakima i moćnima, uz podršku svojih mentora ove gromade srpske političke misli pojačavaju svoje delovanje na javnoj srpskoj sceni.
Nekada najbliži saradnik Mirjane Marković pozvao je Državnu revizorsku komisiju da proveri sve konkurse poslednjih desetak godina za sredstva koja se dodeljuju nevladinim organizacijama (…) Ali, kako piše jedan komentator, ”to su odlične ideje u JUL-ovskoj glavici, ali pre nego što NVO dođu na red, treba ispitati ne samo deset nego dvadeset godina unazad” kako je ovaj ”Mirin potrčko” delio državne pare (…) Inače, izražene su ozbiljne sumnje da je Vulinov Pokret socijalista i nedavno kupovao poslanike u Skupštini Vojvodine, a zabeležene su po bizarnosti i gluposti Vulinove poslednje izjave o Haškom tribunalu, Sjedinjenim Američkim Državama, Albaniji i Hrvatskoj
Dvojica ”povratnika” iz mračnog i nesretnog perioda srpske istorije, iz tragičnih devedesetih godina, sada pokazuju da je njihov preobražaj od patriota miloševićevog kova u ”evroslinavce” (izraz je vladike Amfilohija) krajnje sumnjiv i problematičan, da, po svemu sudeći, takvog preobražaja zapravo nije ni bilo. Sada su, procenjujući za njih povoljnu situaciju, krenuli u ofanzivu.
Milovan Drecun je sa parlamentarne govornice pokrenuo ”pitanje legalnosti izbora zamenika tužioca za ratne zločine Bruna Vekarića”. Naime, Tužilaštvo od 2009. godine istražuje učešće srpskih novinara u ”krivičnom delu planiranja, organizovanja i podsticanja genocida, zločina protiv čovečnosti i drugih teških krivičnih dela”. Posle dve godine istraživanja pojavila se publikacija ”Reči i nedela” čiji je urednik Bruno Vekarić, a u kojoj svoje zasluženo mesto dobija i Drecun. Drecun to naziva ”staljinističkim optužbama”. Pribegava onoj poznatoj taktici kako je napad najbolja odbrana.
Zapravo, jedino što se Tužilaštvu i Vekariću može zameriti jeste da se istraga otegla preko šest godina uprkos nesumnjivim dokazima o prljavoj ulozi pojedinih novinara u ratnohuškačkoj kampanji devedesetih. I što na listi osumnjičenih nema nekih od glavnih krivaca koji su kampanju vodili i usmeravali poput Milorada Vučelića, koga su uvek štitili moćni prijatelji. Čak je ovih dana Vučelić dobio sat programa na javnom servisu, na televiziji koju je osramotio i pretvorio u jednu od najozloglašenijih ustanova Miloševićeve Srbije.
I ministar Aleksandar Vulin spada u piromane kojima je data legitimacija vatrogasca. Nekada najbliži saradnik Mirjane Marković pozvao je Državnu revizorsku komisiju da proveri sve konkurse poslednjih desetak godina za sredstva koja se dodeljuju nevladinim organizacijama. I da, ubuduće, on lično ukida pomoć nevladinim organizacijama. Ali, kako piše jedan komentator, ”to su odlične ideje u JUL-ovskoj glavici, ali pre nego što NVO dođu na red, treba ispitati ne samo deset nego dvadeset godina unazad” kako je ovaj ”Mirin potrčko” delio državne pare, kako su se obavljale javne nabavke, kakav se sve kriminal pod pokroviteljstvom države i Mirine i Vulinove partije događao u Srbiji.
Inače, izražene su ozbiljne sumnje da je Vulinov Pokret socijalista i nedavno kupovao poslanike u Skupštini Vojvodine, a zabeležene su po bizarnosti i gluposti Vulinove poslednje izjave o Haškom tribunalu, Sjedinjenim Američkim Državama, Albaniji i Hrvatskoj.
Povratak ”patriote”
Beograd, sredinom oktobra. Na sve strane mogu se videti plakati sa likom Vojislava Šešelja. Na Trgu Republike četnički vojvoda koji je nekoliko dana ranije pušten iz Haškog zatvora bez očekivane presude, sa obrazloženjem da je ozbiljno bolestan, drži jedan od svojih govora.
Takve je govore, gotovo od reči do reči, držao i početkom devedesetih, nadaleko poznate govore mržnje koji su doprineli kasnijem etničkom čišćenju i brojnim ratnim zločinima. Šešelj se nije nimalo promenio, na njemu se ne primećuju znaci teške bolesti, a ništa se nije promenilo ni u njegovoj retorici. Opet ista priča o Velikoj Srbiji, veličanje Rusije, zagovaranje promena granica, zadovoljstvo zbog ubistva Zorana Đinđića.
Sa Trga Republike odjekuje četnička pesma ”Spremte se, spremte, četnici” koju oduševljeno prihvata više hiljada njegovih pristalica sa četničkim obeležjima i podignuta tri prsta u znak pobede.
Takve je govore, gotovo od reči do reči, držao i početkom devedesetih, nadaleko poznate govore mržnje koji su doprineli kasnijem etničkom čišćenju i brojnim ratnim zločinima. Šešelj se nije nimalo promenio, na njemu se ne primećuju znaci teške bolesti, a ništa se nije promenilo ni u njegovoj se retorici. Opet ista priča o Velikoj Srbiji, veličanje Rusije, zagovaranje promena granica, zadovoljstvo zbog ubistva Zorana Đinđića. Sa Trga Republike odjekuje četnička pesma ”Spremte se, spremte, četnici” koju oduševljeno prihvata više hiljada njegovih pristalica…
Kakva je to pobeda? Još jedan poraz već sluđene Srbije koja, eto, nikako da se oslobodi uveliko kompromitovanog nasleđa prošlosti. Tabloidni mediji prate Šešelja u stopu. On je ličnost dana. O njemu se govori kao o heroju, ”Srbinu”, ”onome koji je rasturio Haški tribunal”, vratio dostojanstvo Srbiji. Tako se govorilo i o njegovom nekadašnjem mentoru Slobodanu Miloševiću.I on je vraćao dostojanstvo Srbiji. Bolje da nije. Šešelju se, uz ostalo, priznaje ”istrajnost” kao vrhunska pozitivna osobina. I za mnoge od onih koji se navodno ne slažu u svemu sa njim ”Šešelj je moralna i intelektualna veličina za ove male i jadne marionete koji su pogazili svaku svoju reč koju su izgovorili”.
Ruska državna televizija Šešelja naziva patriotom koji se vratio ”nepokoren i neslomljen”, dočekan u Beogradu pravim ovacijama i zalaže se za integraciju sa Rusijom na održanom ”grandioznom” mitingu.
Vlast se ne oglašava. Iako bi trebalo da se bez uzdržavanja ogradi od Šešeljevih političkih stavova i njegove dugotrajne zločinačke aktivnosti. U većini medija Šešelj je prikazan i prihvaćen kao žrtva, a njegov povratak kao trijumfalna pobeda nad svetskom globalističkom birokratijom.
Mediji izveštavaju: ”U prepunom hramu Svetog Save na Vračaru održana je zajednička liturgija patrijarha moskovskog i sve Rusije Kirila i patrijarha srpskog Irineja, uz sasluženje arhijereja Ruske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve, sveštenstva i đakona”. Liturgiji je pored srpskog predsednika i niza značajnih ličnosti srpskog političkog života prisustvovao i Vojislav Šešelj.
Koliko je vlast sada uzdržana, toliko nije bila samo desetak dana prilikom posete albanskog predsednika Edija Rame. Srpske vlasti su itekako žestoko reagovale na Raminu izjavu da bi priznanje Kosova d strane Srbije doprinelo uspostavljanju normalnih ekonomskih i političkih odnosa. Rama je takođe više puta naglašavao da se Albanija protivi ideji o Velikoj Albaniji i kako Srbiju i Albaniju vidi zajedno u velikoj Evropi.
Srpska štampa je Edija Ramu nazvala ”perverznjakom”, ”razvratnikom, propalicom koji Srbiji otima Kosovo i koji je u Beograd došao samo da vređa”. Jedan upečatljiv naslov preko cele prve strane glasio je: ”Edi Rama, Šiptar bez srama”. Srpska državna televizija nije prevodila Ramine reči prilikom dolaska u Beograd.
To samo svedoči o nedozrelosti jedne politike, ali i o nezrelosti, naivnosti, ali najčešće i neodgovornosti onih koji u to veruju. Ništa gore od takvog uverenja koje odvlači od stvarnog sagledavanja postojećeg stanja stvari. A uvlači u mitsko preoblikovanje stvarnosti, u golemu laž i odbijanje odgovornosti za ono što je učinjeno ili se još uvek čini. A to nije ništa drugo nego stanje ozbiljne bolesti čitavog društva
Predsednik Nikolić je odbio da primi u posetu albanskog predsednika. Premijer Srbije je ”diplomatski” izjavio: ”Ako neko misli da bi ozbiljna politika bila da sam juče uzeo motku ili udario Ramu, mislim to nije ozbiljna politika…”
Svaki objektivni posmatrač mora da uoči ovu očitu nesrazmeru: mrzovolju i više od toga – mržnju prema Ediju Rami i otvoreno ili skriveno prihvatanje Vojislava Šešelja. Provokacija je, po ovdašnjim shvatanjima, kada albanski predsednik govori o zajedničkom putu u Evropu i neophodnosti priznavanja nezavisnog Kosova (što svakako očekuje Srbiju na njenom putu u Evropsku uniju), a nije provokacija kada optuženik za ratne zločine insistira na promenama granica, na ostvarenju Velike Srbije, hvali ubice Zorana Đinđića i diči se ruševinama Vukovara.
Dežurni teoretičari zavere uveliko govore i pišu kako poslednji događaji, a u to uključuju i pokušaj ubistva poznatog biznismena Milana Beka, predstavljaju kažnjavanje neposlušne Srbije zbog njene politike u kojoj ima sve više okretanja ka Rusiji u političkoj, ekonomskoj i vojnoj saradnji. Na ovaj način, kažu ovi teoretičari, Sjedinjene Američke Države žele da destabilizuju Srbiju i tako je kazne zbog njene spoljne proruske politike.
Ovi ”argumenti” postaju objašnjenje za sve što se u Srbiji događa. Zato dobijaju široku podršku. Takva objašnjenja mogu se pročitati u štampi, čuti u elektronskim medijima, ali i u izjavama političara. One gode uhu prosečnog građanina jer tobože sve objašnjavaju, a krivca, po starom, dobrom običaju, uvek nalaze negde drugde, izvan sopstvene sredine i sopstvene odgovornosti.
To samo svedoči o nedozrelosti jedne politike, ali i o nezrelosti, naivnosti, ali najčešće i neodgovornosti onih koji u to veruju. Ništa gore od takvog uverenja koje odvlači od stvarnog sagledavanja postojećeg stanja stvari. A uvlači u mitsko preoblikovanje stvarnosti, u golemu laž i odbijanje odgovornosti za ono što je učinjeno ili se još uvek čini. A to nije ništa drugo nego stanje ozbiljne bolesti čitavog društva.
Beživotno partnerstvo
Različite reakcije uslijedile su nakon što je srpski predsjednik Tomislav Nikolić donirao učenicima u Subotici ćirilične udžbenike za učenje bunjevačkog govora, u suradnji sa zajednicom Bunjevaca koji niječu hrvatsku pripadnost.
Istovremeno, Bunjevci koji se smatraju Hrvatima i drugi srpski Hrvati morali su štampanje udžbenika na hrvatskom jeziku osigurati sami, sredstvima Hrvatskog nacionalnog vijeća i donacijama iz Hrvatske, a njima je Nikolić prilikom susreta početkom godine kazao da država u tome ne može pomoći zbog nedostatka proračunskih sredstava.
Osobnom donacijom Bunjevcima i drugim sličnim potezima srpski je predsjednik pokazao da favorizira razvijanje posebnog bunjevačkog identiteta u odnosu na hrvatski, pa je njegov potez poslužio za novu rundu prepucavanja između Hrvatske i Srbije oko statusa nacionalnih manjina.
Hrvatska i Srbija nisu adekvatno riješile ni pitanja nestalih, povrata kulturnog blaga i procesuiranja ratnih zločina, na kojima je kao uvjetu za povlačenje tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom u Haagu inzistirala Hrvatska, niti su riješile pitanja izbjegličkog statusa, mirovina i vraćanja stanarskog prava izbjeglih hrvatskih Srba. Zbog toga nije došlo do najavljivanog povlačenja tužbi u Haagu, a zahtjevno pitanje uređenja granice, koje se neće moći izbjeći, nije ni otvoreno
Činjenica je, međutim, da su dvije države propustile riješiti ta pitanja putem službene suradnje kroz međudržavna tijela i da se, kao što je nakon Nikolićevog postupka upozorio predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, bilateralna komisija koja bi trebala rješavati probleme manjina u jednoj i drugoj državi nije sastala godinama.
Održavanje takvih sastanaka čak su zajednički tražili predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji, koji su takvu suradnju razvili svjesni da su položaji dviju manjinskih zajednica međusobno povezani i da se problemi jedne prelijevaju na drugu, kao što se Nikolićev potez može dovesti u vezu s negiranjem prava Srbima u Hrvatskoj na službenu upotrebu ćirilice u Vukovaru.
Pripadnici manjina najizravnije su pogođeni izostankom rješavanja brojnih otvorenih pitanja između Hrvatske i Srbije. Dok se srpskoj manjini u Hrvatskoj uskraćuje pravo na jezik i pismo, hrvatska manjina u Srbiji nema zadovoljavajuću političku participaciju, nije razmjerno zastupljena u tijelima državne uprave, kao ni srpska manjina u Hrvatskoj, neriješena su pitanja udžbenika i statusa učitelja hrvatskog jezika te brojna druga.
Hrvatska i Srbija nisu adekvatno riješile ni pitanja nestalih, povrata kulturnog blaga i procesuiranja ratnih zločina, na kojima je kao uvjetu za povlačenje tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom u Haagu inzistirala Hrvatska, niti su riješile pitanja izbjegličkog statusa, mirovina i vraćanja stanarskog prava izbjeglih hrvatskih Srba. Zbog toga nije došlo do najavljivanog povlačenja tužbi u Haagu, a zahtjevno pitanje uređenja granice, koje se neće moći izbjeći, nije ni otvoreno.
Odnosi između dviju država, koji su se od 2000. godine polako normalizirali, sve do zajedničkog posjeta hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i tadašnjeg srpskog predsjednika Borisa Tadića Vukovaru, zahladili su nakon slučaja Tihomira Purde iz 2011. godine, kada je HDZ-ova vlada Jadranke Kosor ograničila pravosudnu suradnju sa Srbijom, a oštri prekid nastupio je sredinom sljedeće godine nakon Nikolićevog izbora za srpskog predsjednika i njegovih spornih izjava o Vukovaru.
Stvari su otada polako pokrenute susretima na najvišim razinama, međutim praktičnog rada na rješavanju pitanja i dalje nema, a nova faza zastoja nastupila je nakon promjene vlade u Srbiji ovog proljeća, što potvrđuje i SDP-ova saborska zastupnica Tanja Vrbat Grgić, voditeljica hrvatsko-srpske međuparlamentarne skupine prijateljstva.
Odnosi između dviju država, koji su se od 2000. godine polako normalizirali, sve do zajedničkog posjeta hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i tadašnjeg srpskog predsjednika Borisa Tadića Vukovaru, zahladili su nakon slučaja Tihomira Purde iz 2011. godine, kada je HDZ-ova vlada Jadranke Kosor ograničila pravosudnu suradnju sa Srbijom, a oštri prekid nastupio je sredinom sljedeće godine nakon Nikolićevog izbora za srpskog predsjednika i njegovih spornih izjava o Vukovaru
– Mogu se složiti da odnosi dviju zemalja na neki način stagniraju. Vjerojatno su djelom odgovorni izbori u Srbiji i sastav novih organa vlasti. S druge strane, zemlje se bave svojim gospodarskim problemima prije svega, ali ima i dobrih primjera suradnje kao po pitanju poplava i uzajamne pomoći na tom polju. Hrvatska je spremna pomoći Srbiji na praktičnim pitanjima kada se radi o njenom pristupu EU-u. No i tu je došlo do zastoja, ponajprije zato jer se čeka nova Komisija – kaže za “Novosti” Tanja Vrbat Grgić, dodajući da, nažalost, stagnira i međuparlamentarna suradnja.
– Ruke su nam prilično vezane, prije svega zato što Srbija još nije imenovala veleposlanika u Hrvatskoj, a sva službena korespondencija treba se odvijati prvenstveno diplomatskim putem. Koliko sam službeno izviještena, Skupština Srbije je tek sredinom srpnja osnovala skupinu prijateljstva s Hrvatskim saborom, pa ćemo sada odlučiti o budućim aktivnostima, eventualno u suradnji s otpravnicom poslova – navodi ona, ocjenjujući da je pozitivno što se susreti na visokoj razini ipak odvijaju redovito i da je to pokazatelj uzajamne volje za suradnjom.
Međutim, za Milorada Pupovca ti susreti i iskazivanje volje nisu dovoljni. Iako je, uskoro nakon Nikolićevog postupka s udžbenicima, potpredsjednik srpske vlade Ivica Dačič izjavo da su odnosi Srbije i Hrvatske ključni za regiju, Pupovac kaže da predugo radi na tim odnosima da ne bi znao razlikovati puste riječi od ozbiljnih poruka.
– Unatoč deklariranju opredijeljenosti za regionalnu suradnju i razvijanje dobrosusjedskih odnosa i unatoč postojanju više organizacija za suradnju, ta suradnja na političkom planu zapravo stagnira. Otvorena pitanja nisu predmet kontinuiranih i praktičnih razgovora, ni pitanja izbjeglica, ni manjina, ni povratnika, ni granica, a druga pitanja, kao što su ona zaštite okoliša, energije, infrastrukture i ekonomskog razvoja regije, nažalost, ni ne dospijevaju do onih koji bi o njima trebali razgovarati – konstatira Milorad Pupovac.
On navodi da dvije države ne uspijevaju načelna opredjeljenja pretvoriti u praktične politike i da se ne snalaze u globalnim i evropskim političkim okolnostima jer ne uspijevaju dogovoriti pozicioniranje koje će zaštititi njihove specifične i zajedničke interese. Drugi razlog za izostanak suradnje vidi u tome što je regija još uvijek nepopularna kao domaća politička tema, s jedne strane zbog rata, a s druge “zbog političkog provincijalizma koji zaboravlja da se na velikim adresama rješavaju velika pitanja, a pitanja relevantna za život država u regiji se rješavaju unutar regije”.
Pupovac navodi da dvije države ne uspijevaju načelna opredjeljenja pretvoriti u praktične politike i da se ne snalaze u globalnim i evropskim političkim okolnostima jer ne uspijevaju dogovoriti pozicioniranje koje će zaštititi njihove specifične i zajedničke interese. Drugi razlog za izostanak suradnje vidi u tome što je regija još uvijek nepopularna kao domaća politička tema, s jedne strane zbog rata, a s druge “zbog političkog provincijalizma koji zaboravlja da se na velikim adresama rješavaju velika pitanja, a pitanja relevantna za život država u regiji se rješavaju unutar regije”
Svi bježe od otvorenih pitanja i njihove potencijalne konfliktnosti, napominje Pupovac, dodajući da se zahvaljujući i politici dijela evropskih i svjetskih zemalja prestalo raditi na obnovi povjerenja i suradnji.
– Svi znaju da je suradnja neophodna, ali nitko ne želi raditi ono što je neophodno – kaže Pupovac, napominjući da je tri godine trebalo da se počnu trošiti sredstva iz programa stambenog zbrinjavanja koja je osigurala međunarodna zajednica, da se pitanje mirovina raspravlja, ali da bez uključenja dviju država i međunarodne zajednice nema izgleda, a da je raspravu o granici u okolnostima kampanje protiv ćirilice veoma teško i zamisliti.
– Zato se meni čini da kampanja protiv ćirilice, da li smišljeno ili slučajno, onemogućava raspravu o tome i rješavanje niza drugih pitanja – granice, mirovina, povratka izbjeglica – jer je ona zapravo jedna nova forma ratnog stanja u mirnodopskim uvjetima, o čemu, nažalost, nema ozbiljne rasprave među zemljama kojih se to tiče, ali ni u zemljama EU-a kojima je stalo do regionalne suradnje. Ne znam je li takve rasprave bilo na sastanku kod Angele Merkel i postoji li tamo svijest da je uz tu vrstu kampanje regionalna suradnja teško moguća – kaže Pupovac, aludirajući na susret hrvatskog premijera Zorana Milanovića i srpskog premijera Aleksandra Vučićas njemačkom kancelarkom koncem kolovoza, na kojem su dobili naputak da se konačno prihvate rješavanja problema granice.
Politolog Branko Caratan kaže da su se, gledano u dužem vremenu, mnoge stvari normalizirale, prije svega ekonomska razmjena i putovanja. Dodaje da su tome pridonijeli i politički potezi, od vlade Ivice Račana do sadašnje Milanovićeve vlade, i od bivšeg predsjednika Stjepana Mesića do sadašnjeg Josipovića, dok se sa srpske strane, nakon kraćeg zastoja neposredno nakon izbora Nikolića, pokazalo da bivša Dačićeva i sadašnja Vučićeva vlada imaju kao primarni cilj evropsku orijentaciju Srbije, što podrazumijeva drugačiji odnos prema susjedima.
Jedan razlog za to što suradnja nije bolja, dodaje Caratan, taj je što su politička vodstva u objema zemljama zauzeta aktualnim gospodarskim problemima, a drugi to što je potezanje neriješenih pitanja politički osjetljivo i oni koji ih otvaraju mogu se dovesti u poziciju da na njima gube rejting, pri čemu zbog međunarodne zajednice “nije baš popularno svirati u nacionalne note”.
– Opterećena atmosfera oko tih pitanja je velikim dijelom naslijeđe rata, a drugim dijelom radi se o tome da u vrijeme recesije radikalne političke snage dobivaju na težini, a njima su takve teme uvijek dobrodošle – kaže Caratan, pitajući se bi li bilo toliko problema s uvođenjem ćirilice u Vukovaru da je HDZ na vlasti.
Svatko je zaokupljen sobom i usmjeren prema velikome svijetu, a opredijeljenost za regionalnu i uzajamnu suradnju kao pretpostavka ozbiljnije participacije u tom svijetu ne ostvaruje se. Kao da se sva energija Hrvatske i Srbije potroši nakon što se vrate iz Bruxellesa, Berlina, Pekinga ili Moskve
Na taj način, smatra Caratan, nije došlo ni do povlačenja međusobnih tužbi za genocid. Hrvatska je to uvjetovala rješavanjem pitanja nestalih, povrata kulturnog blaga i suđenja za ratne zločine, što su, po Caratanu, suvisli zahtjevi. No s druge strane, procesuiranje ratnih zločina odvija se s velikim teškoćama i na hrvatskoj strani, a gotovo polovica s popisa nestalih odnosi se na hrvatske Srbe nestale nakon vojnih operacija Hrvatske vojske.
– Strana koja bi odustala od tužbe bila bi dovedena u nepriliku kod kuće, a kod Hrvatske je bilo moguće ili da Srbija ispuni zahtjeve ili da se stvar prepusti sudu. Jedan dio tih zahtjeva se ispunjavao, za dio nije postojala politička volja, no dio nije bio jednostavan za ispunjavanje, jer kada se radi o ratu jako je teško priznati činjenicu da je jedna strana bila pokretač ratnih događaja. Ali i na drugoj je strani zbog unutarnjopolitičke konstelacije bilo otpora da se prizna da su postojali i vlastiti politički zločini – kaže Caratan, koji smatra da se situacija ukupno ipak polako mijenja i da odnosi napreduju.
– Progres postoji i ne smije se zaustaviti. Tu postoje i ekonomski imperativi, a s evropskom orijentacijom Srbije i drugih zemalja regije te s Hrvatskom i Slovenijom u članstvu situacija je puno bolja nego ranije. Zajednički projekti koji su danas nezamislivi sutra će biti sasvim normalni jer, kada racionalno pogledamo ta pitanja, jasno je da je stanovita mjera kooperacije svima u interesu – kaže Caratan, navodeći da je i skandinavski model suradnje uspostavljen nakon što je ratno naslijeđe prebačeno u povijest.
Milorad Pupovac napominje da su direktni gubitnici zbog ozbiljnog zastoja u odnosima, koji postoji unatoč povremenim naporima da se to promijeni, oni čija prava ovise o rješavanju otvorenih pitanja, kao što su izbjeglice, penzioneri, ljudi koji žive uz granicu, pripadnici manjina s obiju strana, a onda i cijeli narodi i društva koja žive kao zatočenici zaostale ratne politike i ratnih posljedica.
– Svatko je zaokupljen sobom i usmjeren prema velikome svijetu, a opredijeljenost za regionalnu i uzajamnu suradnju kao pretpostavka ozbiljnije participacije u tom svijetu ne ostvaruje se. Kao da se sva energija Hrvatske i Srbije potroši nakon što se vrate iz Bruxellesa, Berlina, Pekinga ili Moskve – kaže Pupovac.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Hajka na Maajku
Nije to bilo kao u onoj pjesmi Ede Maajke gdje zagrebački maturant Ivan Marušić svoju trudnu djevojku Milanu dovodi u stan u Travnom, da ocu Franji i majci Mariji predstavi buduću nevjestu i majku njihova unuka ili unuke.
Nije se dogodilo kao u pjesmi da otac Franjo – ratni veteran, pripadnik Tigrova kojemu su Srbi pobili cijeli odred, a njega ranili, i koji govori da bi trebalo sve Srbe na vrbe – šokiran što mu je sin doveo ”četnikušu” u kuću, vadi osigurač iz bombe kragujevke i kroz plač govori: ”Isto mi je, da mi ovaj srpski geler puče / ili srpsko unuče da imam / isto bi me bolilo, isto bi me ubilo…”
I da mu sin Ivan na to odrepa: ”Slušaj me, tata / pun mi kurac više i tebe i rata / i ustaša i četnika / i partizana i domobrana. / Ja volim nju više nego ti domovinu / Tuđmana i generale. / Ja volim nju / i boli me kurac za ostale. // Ona je moj Bljesak / ona je moja Oluja / moja crkva i papa / ona je moja spomenica rata / UNPROFOR, Prevlaka / ona je moja haška klupa / ona i dijete su mi bitniji / nego ti i mati i sve to skupa.”
”Slušaj me, tata / pun mi kurac više i tebe i rata / i ustaša i četnika / i partizana i domobrana. / Ja volim nju više nego ti domovinu / Tuđmana i generale. / Ja volim nju / i boli me kurac za ostale. // Ona je moj Bljesak / ona je moja Oluja / moja crkva i papa / ona je moja spomenica rata / UNPROFOR, Prevlaka / ona je moja haška klupa / ona i dijete su mi bitniji / nego ti i mati i sve to skupa”
Nije zagrebačko vjenčanje Ede Maajke ili – građanskim imenom – Edina Osmića s Izraelkom Lilach Geva u proljeće 2011. ničim podsjećalo na tu staru Edinu pjesmu ”On je mlađi”, snimljenu u zimu 2003. na 2004, pjesmu koja završava prkosnim odlaskom Ivana i Milane iz stana u kojem će se sluđeni otac i nesuđeni svekar i djed Franjo, tek što se spuste na ulicu, raznijeti bombom kragujevkom, sačuvanom iz rata za svaki slučaj, pa eto i takav, skoro pa nezamisliv, kad ti se rođeni sin zaljubi u curu baš one nacionalnosti u koju se zaljubljen biti ne smije.
Nikome na toj svadbi nije bilo ni čudno ni nezamislivo što se Edin i Lilach vole, pa se eto i vjenčaju. Jedino možda cajtungima koji su složili podugačku priču o njihovom zagrebačkom vjenčanju kao o ”vjerskom kompromisu”, tumačeći kako se ”međuvjerski brak” između Edina, koji je ”svojim je rođenjem i odgojem musliman”, i Lilach, koja je ”židovka iz Izraela”, mogao sklopiti ”isključivo na neutralnom terenu, tj. u državi koja u svom zakonu ima formu civilnog braka”.
To je, drvili su cajtungi grada Agrama, bio ”jedini siguran način da njihov brak bude legaliziran u Izraelu i islamskim zemljama”, budući da ”njihove vjere ne priznaju brak ako je međuvjerski”.
Pozvali su cajtungi i vjerske autoritete, zagrebačkoga rabina Kotela Da-Dona i imama Aziza Alilija, da objasne zašto zakoni abrahamskih religija – kako židovstva i islama, tako i kršćanstva – ne priznaju ”međuvjerske brakove”, iako je ta priča u slučaju Lilach i Ede bila posve suvišna. Jer njih dvoje su, kako je objasnio sam mladoženja, zapravo iste vjere.
”Lilach i ja smo pravi sekularisti. Iako poštujemo sve religije, nismo vjernici koji su ovisni o rabinima, popovima i hodžama. Naša duhovnost dolazi iz našeg shvaćanja duhovnosti, a to je da je Bog u svima nama.
Tri godine i tri mjeseca nakon njihova vjenčanja, poput one bombe kragujevke u ruci Ivanova oca Franje iz pjesme ”On je mlađi”, u nekim je glavama eksplodirala ta stara novinska vijest da je musliman Edo oženio židovku Lilach. I taj se tekst iz zagrebačkih novina pod naslovom ”Edo Maajka: Zbog ljubavi sam spreman postati Židov” najednom počeo mahnito šerati po Facebooku i portalima, uz neizostavne prostačke i mrzilačke privitke u tzv. web-komentarima
Stoga imamo istu vezu s Bogom kao i rabini, hodže i popovi. Razlike su samo gluposti kojima ljudi kontroliraju ljude. Ako treba, zbog žene bih i promijenio vjeru da zadovoljim formu, ali vjenčanjem u Zagrebu mislim da smo ih sve zeznuli.
U Lilachinoj kulturi dijete je po majci židov, a u mojoj po ocu musliman. Tako da nitko ne zna kako se ponašati s nama”, ispovijedao je Edo što ozbiljno a što kroz smijeh to u što vjeruju i on i njegova Lilach.
Tri godine i tri mjeseca nakon njihova vjenčanja, poput one bombe kragujevke u ruci Ivanova oca Franje iz pjesme ”On je mlađi”, u nekim je glavama eksplodirala ta stara novinska vijest da je musliman Edo oženio židovku Lilach.
I taj se tekst iz zagrebačkih novina pod naslovom ”Edo Maajka: Zbog ljubavi sam spreman postati Židov” najednom počeo mahnito šerati po Facebooku i portalima, uz neizostavne prostačke i mrzilačke privitke u tzv. web-komentarima.
Edin FB-profil bio je zasut prijetnjama, uvredama i psovkama, a nekoliko tisuća virtualnih frendova demonstrativno je raskinulo to svoje Face iliti Fake prijateljstvo s bosanskim reperom. Hejterska haranga se zakuhala nakon što je Edo na Facebooku, reagirajući na najnoviju erupciju nasilja na Bliskom istoku, objavio poruku svojim palestinskim i izraelskim prijateljima u kojoj poziva na odbacivanje mržnje i zaziva mir.
Sjetili se tada nik-nejmovi i fejk-frendovi da u svem tom izraelskom razaranju Gaze nema ničega strašnijeg od činjenice da je jedan poznati Bošnjak oženjen Izraelkom. Razguglali ti nickovi i nishtarije onaj tekst o zagrebačkom ”međuvjerskom” vjenčanju deklariranih sekularista – od kojeg su vjerojatno pročitali samo naslov – pa se krenuli iživljavati po ”izdajniku” i ”Čifutu” Edi i njegovoj obitelji.
Sjetili se nik-nejmovi i fejk-frendovi da u svem tom izraelskom razaranju Gaze nema ničega strašnijeg od činjenice da je jedan poznati Bošnjak oženjen Izraelkom. Razguglali ti nickovi i nishtarije onaj tekst o zagrebačkom ”međuvjerskom” vjenčanju deklariranih sekularista – od kojeg su vjerojatno pročitali samo naslov – pa se krenuli iživljavati po ”izdajniku” i ”Čifutu” Edi i njegovoj obitelji
Mjesec dana je Edo Maajka trpio to iživljavanje, a onda se oglasio porukom ”dragim prijateljima” na Facebooku, napisavši da većina uvreda koja se sručila na njega i njegovu familiju ”dolazi iz razloga jer je oženjen Jevrejkom” i da to ”pokazuje mržnju prema Jevrejima koja ga je iznenadila količinom”.
U toj poruci koja je zavrijedila da bude objavljena na naslovnim stranicama svih novina u Bosni i Hercegovini, a naročito onih sarajevskih, ali ni u jednima od njih – koliko mi je poznato – nije niti spomenuta, Edo Maajka kaže i ovo:
”Dok sam bio oženjen Hrvaticom znalo je biti pljuvanja, ali ovo sada je čista mržnja i totalno pretjerivanje. Ljudi koji generalno mrze Hrvate, Srbe, Bošnjake, Jevreje, Palestince, ili bilo koju etničku, religijsku, ili rasnu skupinu, nisu moji prijatelji i za mene su u najmanju ruku bliski fašizmu. Takvih ima svugdje, moja greška je bila što sam mislio da među Bošnjacima ima malo toga, ali svi ovi komentari na mom profilu, na portalima i netu, ispod članaka vezanih za mene mi govore jednu drugu tešku istinu, govore je svima nama.
Doslovce me se udaljava kao sina koji je uradio nešto loše jer je oženjen za pripadnicu druge religije i nacije, dok se na Jevreje gleda kao na sramotu i dehumanizira ih se sa svakom rečenicom. Ja sam ponosan što sam Bosanac, ponosan sam što imam i BiH i HR pasoš, i volim svoju obitelj ma koliko je vi mrzili. Ja volim sve ljude i ne dijelim ih po naciji i religiji. Većina je samo pokazala da misli da je takva, ali je daleko od toga. Vaš Edo Maajka.”
Priča o hejterskom cipelarenju Ede Maajke osvanula je samo na rijetkim portalima. Ponegdje da bi bila pošteno ispričana, a ponegdje tek kako bi dežurnome mudroseru poslužila da se o bošnjačkom šovinizmu i antisemitizmu raspiše jednako gorljivo kao što inače prešutkuje šovinističke i antisemitske verbalne proljeve kojima hrvatski desničari zagađuju ovu zemlju
Bh. štampa je ostala nezainteresirana ne samo za Edinu poruku, već i za vijest da je on ponajprije kao čovjek, a onda i kao jedan od bosanskih autora po čijim pjesmama ovo nesretno vrijeme uopće zaslužuje da bude upamćeno, izložen linču bošnjačkih šovinista samo zato što se – ma zamislite hajvana! – usudio oženiti Izraelkom.
Jednaku ignoranciju prema internetskoj hajci na Edu Maajku pokazale su i novine u Hrvatskoj, zemlji čije su se vlasti godinama – sve do 2010. – bahatile diskrecijskim pravom da ne odgovaraju na zahtjeve stanovnika Zagreba Edina Osmića za stjecanje hrvatskog državljanstva; zemlji o čijim će se devedesetim i nultim godinama, ako o njima bude poštenoga spomena, pjevati u rimama tog ratnog došlje iz Brčkog, koji je u eksploziji bombe kragujevke u stanu ratnog veterana u Travnom čuo sva ona unutarnja pucanja ljudi sjebanih ratom i nacionalističkom spikom od koje njihova djeca moraju pobjeći da bi istinski živjela.
U novinama gdje se prije tri godine i tri mjeseca naširoko raspredalo o konfekcijsko-konfesionalnim aspektima sklapanja ”međuvjerskog braka” između Ede i Lilach danas, dakle, nema ni najkraćeg teksta na najužem stupcu gdje bi se smjestile riječi hajka i Maajka.
Priča o hejterskom cipelarenju Ede Maajke osvanula je samo na rijetkim portalima. Ponegdje da bi bila pošteno ispričana, a ponegdje tek kako bi dežurnome mudroseru poslužila da se o bošnjačkom šovinizmu i antisemitizmu raspiše jednako gorljivo kao što inače prešutkuje šovinističke i antisemitske verbalne proljeve kojima hrvatski desničari zagađuju ovu zemlju.
A kamo to vodi i može li se od toga pobjeći, već vam je rekao Edo Maajka. I svojim životom i svojim pjesmama. Zato, ljudi, slušajte Maajku. ”On je mlađi, rodio se kasno / i nije mu jasno zašto otac govori / da bi trebalo sve Srbe na vrbe…”
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Dario, pa s kim ti večeraješ
“Ja za njih navijam kao da su naši”, reče on u jednom času. “Oni, sine, i jesu naši”, objasnim mu ja. “Sve je to naš narod.” Zapiljimo se ponovno u televizore i psujemo i u očaju se hvatamo za kosu, a mene tek koju minutu kasnije obasja spoznaja kako je naš kratki razgovor zacijelo sličan razgovoru koji su jednom negdje svakako morali voditi Franjo Tuđman i njegov stariji sin Miroslav.
Valja biti oprezan što govorite mladićima, naročito o Bosni i Hercegovini. Tuđman je sinu, jednako kao i ja svojemu, jednom nepromišljeno kazao da je to naše i na kraju, bože te sačuvaj, nije moglo gore ispasti. Nesretnog je Miroslava to za čitav život zajebalo.
Prvo je gorljivo upirao realizirati teritorijalne žudnje staroga, da bi se u ostatku života šeprtljavo izvlačio kako pokojni tatek nije baš tako mislio.
Valja biti oprezan što govorite mladićima, naročito o Bosni i Hercegovini. Tuđman je sinu, jednako kao i ja svojemu, jednom nepromišljeno kazao da je to naše i na kraju, bože te sačuvaj, nije moglo gore ispasti. Nesretnog je Miroslava to za čitav život zajebalo
Gledam ponovno, po tko zna koji put, jednu snimku iz 1997. na YouTubeu.
Uvijek kad se poželim nasmijati, stavim taj videozapis sa splitskog aerodroma, kad je takozvana Viteška skupina avionom Nizozemskog kraljevskog zrakoplovstva otpremljena u Haag.
Dario Kordić, vođa te šačice siročića, izlazi pred novinare i čita patetičnu, patriotsku izjavu: “Skupina Hrvata iz središnje Bosne jutros dragovoljno odlazi u Haag.
Čiste savjesti pred Bogom i hrvatskim narodom, dokazati svoju nedužnost u interesu cjelokupnog hrvatskog naroda i države, koja je izložena strahovitim pritiscima međunarodne zajednice.
Mi smo kao građani Federacije Bosne i Hercegovine i hrvatski državljani došli u Republiku Hrvatsku i dragovoljno se predali hrvatskim vlastima, imajući povjerenja da će predsjednik Tuđman i hrvatska Vlada biti jamstvo pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu.
Izdržat ćemo sve ovo kao što smo sve do sada i vratiti se uzdignute glave!”
Otraga, pod nosom aviona, za to vrijeme stoje Miroslav Tuđman, Ivić Pašalić, Ljubo Ćesić, Markica Rebić i još desetak špijunskih i policijskih ništarija i s dlanovima u krilu vidno se dosađuju.
Osim toga, na tome je tužnom, izdajničkom skupu uočljiv i izostanak svećeničkih lica. Nitko, zanimljivo, iz Biskupske konferencije tada, u listopadu 1997., nije došao ispratiti Darija Kordića und Jaranen. Od Tuđmanova “jamstva pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu” naposljetku je, kao što znamo, ispao krasni drek
Kordić završava i nitko mu ne plješće. Nitko ga neće zagrnuti trobojnicom, u suzama ga poljubiti i pružiti mu Bibliju i krunicu. Pred novinare zatim izlazi Pašalić, no njegova je izjava žalosno nesadržajna.
Predsjednikov savjetnik činovnički suho govori o ispunjavanju međunarodnih obaveza koje je Hrvatska preuzela, ne pozivajući se ni na velikoga Boga ni na vječnu domovinu.
Nema tu ni spomena da su Kordić i društvo naši momci, da su se borili za nas i da će za nas, to jest za Pašalića, Rojsa, Rebića, Miroslava Tuđmana i njegova tatu, spremno robijati.
Osim toga, na tome je tužnom, izdajničkom skupu uočljiv i izostanak svećeničkih lica. Nitko, zanimljivo, iz Biskupske konferencije tada, u listopadu 1997., nije došao ispratiti Darija Kordića und Jaranen.
Od Tuđmanova “jamstva pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu” naposljetku je, kao što znamo, ispao krasni drek.
Istina, Kupreškići su oslobođeni, ali ostatak grupe opako je nadrljao. Kordić je dobio četvrt stoljeća zatvora i dvije trećine od toga u tišini pošteno odslužio, a da se svih ovih godina nitko nije pretjerano uzrujavao njegovom tragičnom sudbinom.
Pašaliću, Rojsu i Rebiću život je tekao u zdravlju i veselju. Pekli su rakiju, zidali vikendice, sastajali se s ljubavnicama u motelskim sobama, grlili tamburaše na zavičajnim večerima i radili sve drugo što normalni muškarci inače rade, dok je naš Dario u ćeliji pobožno čitao Matejevo evanđelje i Poslanicu svetog Pavla apostola Rimljanima
Pašaliću, Rojsu i Rebiću život je tekao u zdravlju i veselju. Pekli su rakiju, zidali vikendice, sastajali se s ljubavnicama u motelskim sobama, grlili tamburaše na zavičajnim večerima i radili sve drugo što normalni muškarci inače rade, dok je naš Dario u ćeliji pobožno čitao Matejevo evanđelje i Poslanicu svetog Pavla apostola Rimljanima.
Miroslav Tuđman je, doduše, mnogo pisao o hrvatskoj politici u BiH, ali više da bi obranio uspomenu na oca nego što se bavio njegovim zlosretnim pijunima.
I dogodilo se na kraju što se dogodilo. Vratio se Dario, di je bija da je bija, lipo mu je bilo, a na zagrebačkom aerodromu dočekala ga sila svijeta, biskupi i zastave. Vratili su mu herojstvo uskraćeno prije sedamnaest godina.
Hoda okolo i svi mu radosno nazdravljaju i u oba ga obraza ljube. Zatekao se tako, bilo je u novinama prije nekoliko dana, u jednom otmjenom zagrebačkom restoranu i na večeri s Miroslavom Tuđmanom.
Kad sam to pročitao, nisam se mogao ne zadiviti snazi kršćanskog oprosta.
Da sam ja na Kordićevu mjestu, nakon svega što su mi napravili, s Miroslavom Tuđmanom ne bih se želio ni u istoj županiji naći.
Ako će Dario Kordić sada s Miroslavom Tuđmanom večeravati, nije ni trebao izlaziti s robije.
Jebeš mi sve, ljepše mu je bilo u zatvoru.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije. Od ove subote kolega Ante Tomić postaje stalni kolumnist našega portala. Zahvaljujemo se glavnom uredniku Slobodne Dalmacije i kolegi Tomiću što ćemo redovno prenositi kolumne koje Ante objavljuje utorkom u splitskom dnevniku).
Crkva krivih vrijednosti
Insceniranje dočeka haškog osuđenika moglo je ostati ”(privatna) svetkovina nepopravljivih desničara”. Ako se skupu pridruže biskup – i ne bilo kakav biskup, nego onaj koji predsjedava komisiji ”Justitia et Pax” Hrvatske biskupske konferencije – i ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, onda to više nije privatno slavlje, a privatnost zacijelo nije bila namjera organizatora. Sam vrh Crkve ”blagoslovio” je doček unatoč – ili pak zbog – (pseudovjerske) ikonografije i izvrnuo smisao pojmova ”mučenik”, ”pravo” i ”mir”.
”Sentire cum ecclesia” – ”suosjećati s Crkvom” meni znači da se ne mogu jednostavno ograditi od događaja i odluka crkvenog vrha kao da ne pripadam crkvenoj zajednici, kao da joj ne pripadam po krsnom listu i po načelnom opredjeljenju. S druge strane, ne mogu razumjeti konkretnu odluku, ne uspijevam sebi protumačiti držanje Crkve u spomenutom slučaju i obrazložiti postupak njenih službenika; štoviše, pokušaj pronalaženja suvislog obrazloženja nailazi na ponore na koje je bolje ne misliti.
Insceniranje dočeka haškog osuđenika moglo je ostati ”(privatna) svetkovina nepopravljivih desničara”. Ako se skupu pridruže biskup – i ne bilo kakav biskup, nego onaj koji predsjedava komisiji ”Justitia et Pax” Hrvatske biskupske konferencije – i ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, onda to više nije privatno slavlje, a privatnost zacijelo nije bila namjera organizatora
Papa Ivan Pavao II. ustvrdio je da je ‘‘Čovjek put Crkve“ i da će se Crkva postaviti uz bok svih onih koji zaglave u žrvnju politike ili ratova, koji trpe a da se ne mogu braniti. To je srce katoličkog samoodređenja Crkve. ”Opcija Crkve za siromašne” čini se toliko samorazumljivim zadatkom da ga ne treba propitkivati niti se pitati tko su ti siromašni za koje se Crkva kani zalagati. Ipak – stvarnost pokazuje da ima ”siromašnih” na strani žrtava zločina i na strani počinitelja, odnosno nalogodavalaca/naručitelja/počinitelja za pisaćim stolovima.
Opredijeliti se za sve siromašne, i za one među počiniteljima, je kršćanski čin (v. Evanđelje po Luki 15,1-10 i 19,10), po kojem je u pastira više radosti za jednu odbjeglu ovcu koja se pronađe, nego za druge koje su ostale na okupu, a veća je radost zbog jednog preobraćenog grešnika, nego za 99 pravednika.
U spomenutom događaju ne radi se o radosti zbog preobraćenja grešnika, nego o izvrtanju pitanja grijeha i nevinosti. Odluka crkvenog vrha zbog toga je još problematičnija: odluka govori drugačijim rječnikom nego crkveno nagoviještanje evanđelja, a presudna su djela, ne riječi.
Kritizirati se može bez ljubavi, ali ima i kritike radi ljubavi. Šutnja može biti znak taktičnosti, ali i znak ravnodušnosti ili – još gore – manjka ljubavi. Potiskivati neugodna i bolna iskustva, nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, gurati glavu i pijesak i čekati da se bura slegne – to sve nema veze sa ”sentire cum ecclesia”.
Ne mogu ispovijedati jedinstvo s biskupom i sa cjelokupnom mjesnom Crkvom u Hrvatskoj: ona poručuje da se opredijelila da gleda samo žrtve u redovima jednoga naroda, ignorira one drugih naroda – i ignorira sve pripadnike drugih naroda, mada se smatraju katolicima. Osjećam da se Katolička crkva ”u Hrvata” smatra Crkvom Hrvata i da ne priznaje, ne uključuje, čak i ne prima na znanje da u toj zemlji žive ”drugi” i ”drugačiji”
Šutjeti se može iz lojalnosti, iz lojalnosti mora se nekad i prosvjedovati. Samo tako možemo bez oklijevanja i podvojenosti ispovijedati ”jedinstvo s papom, našim biskupom i sa svim biskupima…”. Sad ne mogu ispovijedati jedinstvo s biskupom i sa cjelokupnom mjesnom Crkvom u Hrvatskoj: ona poručuje da se opredijelila da gleda samo žrtve u redovima jednoga naroda, ignorira one drugih naroda – i ignorira sve pripadnike drugih naroda, mada se smatraju katolicima. Osjećam da se Katolička crkva ”u Hrvata” smatra Crkvom Hrvata i da ne priznaje, ne uključuje, čak i ne prima na znanje da u toj zemlji žive ”drugi” i ”drugačiji”.
Čini mi se da je Katolička crkva ”u Hrvata” slijepa za svoj apsurdni anakronizam i da ne shvaća kako samu sebe pozicionira na stranu onih koji vjeruju da je ”svijet” (u tom kontekstu Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji) ”protiv nas”, da je, dakle, cijeli svijet protiv Hrvata.
Ona se ponaša poput vozača koji na autocesti vozi u pogrešnom smjeru, a vjeruje da su auti koji mu dolaze u susret opasni jer voze u suprotnom smjeru, iako tom logiku ugrožava ne samo sebe nego i druge vozače. Oni koji vjeruju da ”su svi protiv nas” trebaju se zamisliti – obično su pravi problem oni sami.
Logičan poučak bi bio: Crkvu koja se ponaša kako se u konkretnom slučaju ponašala treba napustiti, jer nema nade da će se u njoj nešto pokrenuti – osim u pravcu bratimljenja s reakcionarnim snagama koje rehabilitiraju nacionalizam i tvrdu isključivost. Za sada se opredjeljujem za program ”istupati, a ne istupiti”.