Kada je u Parizu upoznao mentalno hendikepirane osobe, Jean Vanier (1928) bio je ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A onda, kada se pobliže upoznao s njihovim svijetom, šokiralo ga je otkriće koliko je, s jedne strane, u bolnicama, lječilištima i domovima za hendikepirane osobe prisutno nasilja i grubosti, no istodobno koliko je, s druge strane, u tim osobama prisutna Božja blizina koja je i njemu otkrila njegovu vlastitu nasilnost i grubost. [Read more…]
Najava crkvene Perestrojke
U povodu nedavno održane izvanredne Biskupske sinode u Vatikanu na kojoj se na mala vrata otvorila dugo očekivana rasprava o pastoralu rastavljenih i ponovno oženjenih, ali i o statusu homoseksualaca vjernika, novinar Jutarnjeg lista Vlado Vurušić je potaknuo don Antona Šuljića, svećenika i urednika u Kršćanskoj sadašnjosti, književnika i likovnoga kritičara (uz to i dobar poeta) da progovori o sadašnjem trenutnu Katoličke crkve i vjerujem da je, opremajući taj intervju, znao da ”u rukama” ima vrijednu ”robu” ali sam siguran da kolega Vurušić nije slutio da je možda pokrenuo pravu malu crkvenu Perestrojku.
Pretjerujem? Možda. I treba pretjerivati! Jer je Katolička crkva u Republici Hrvatskoj toliko opterećena fundamentalizmom i nacionalizmom, željom da bude moćna i toliko je antireformistička da je to postalo zaista nepodnošljivo i razlogom da sve više mladih ljudi i onih koji su školovani zaziru od nje, od sakramentalnog života i od religioznosti uopće.
Naslov intervjua don Antona Šuljića nije pak pretjeran i sasvim točno odgovara onomu što je rekao: ”Neki naši svećenici u latentnom su otporu prema Papinim stavovima”. Dapače, u intervjuu je don Anton kazao i puno važnije stvari
Naslov intervjua don Antona Šuljića nije pak pretjeran i sasvim točno odgovara onomu što je rekao: ”Neki naši svećenici u latentnom su otporu prema Papinim stavovima”. Dapače, u intervjuu je don Anton kazao i puno važnije stvari.
Ovdje ću ih nabrojati, onako kako se redom pojavljuju u tekstu:
Najprije je konstatirao da je Crkva, ona univerzalna, ”polarizirana” te da hrvatski episkopat spada u onu grupaciju koja ne podržava papu Franju, što bi mogao biti razlogom da se don Antona optuži da generalizira (ili da, koristeći jezik glavnog urednika Glasa Koncila, ”kleveće” ovdašnju Crkvu) iako bi ti koji bi ga optužili teško mogli dokazati da don Anton ne govori istinu.
Indirektno, don Anton govori o ovima koji su protiv Pape kao o onima koji su u svjetonazorskome ili religioznome smislu ”fosilizirani” jer nisu pročišćeni ili obnovljeni potrebitim procesom sekularizacije, čime se još jednom suprotstavio svima onima biskupima i teolozima koji se pjene na sam pojam sekularizacije, jer su teološki nepismeni pa ne znaju da se Hrvatskoj i ovoj regiji srećom dogodio jedan (nažalost pokojni) sociolog religije Željko Mardešić koji je za mene, uz legendarnog fra Tomislava Janka Šagi-Bunića, najvažniji hrvatski katolički intelektualac druge polovice XX. stoljeća.
Pošto papa Franjo dolazi iz crkve (kao i ovaj novinar) koja je obnovljena i pročišćena sekularizacijom, onda je moguće da poruka Katoličke crkve o tome da se trebamo okrenuti siromašnima i snažno prihvatiti preferencijalnu opciju za rubne u društvu bude toliko jasna i nepatvorena, onoliko jasna i nepatvorena koliko je ponašanje hrvatskog klera konfuzno, čak odbojno i licemjerno.
Indirektno, don Anton govori o ovima koji su protiv Pape kao o onima koji su u svjetonazorskome ili religioznome smislu ”fosilizirani” jer nisu pročišćeni ili obnovljeni potrebitim procesom sekularizacije čime se još jednom suprotstavio svima onima biskupima i teolozima koji se pjene na sam pojam sekularizacije, jer su teološki nepismeni pa ne znaju da se Hrvatskoj i ovoj regiji srećom dogodio jedan (nažalost pokojni) sociolog religije Željko Mardešić koji je, za mene, uz legendarnog fra Tomislava Janka Šagi-Bunića, najvažniji hrvatski katolički intelektualac druge polovice XX. stoljeća
Licemjerne kolege i širu javnost don Anton podsjeća da mjera ne smije biti tradicija nego Isus te da je pravo pitanje poimanje vjere: Je li Crkva radi same sebe ili je tu za čovjeka?
Prof. Šuljić zagovara pastoral rastavljenih tako da rastavljeni i ponovno oženjeni ne budu sakramentalno kažnjeni u stalnosti. Osim toga podsjeća na dužnost proučavanja specifičnosti homoseksualaca jer Crkva mora dati neke odgovore kojima bi konačno mogla biti od pomoći toj grupaciji ljudi i vjernika. Uostalom, don Anton progovara o jednom velikom tabuu a to je prisutnost homoseksualaca u hijerarhijskome dijelu Crkve.
Izražava žaljenje što su neki crkveni ljudi poželjeli biti ”sive eminencije” i da dio Crkve ne krije potrebu da bude politički i ekonomski moćna, dapače, da su neke crkvene strukture ostale grešne zbog suradnje s nečasnim režimima i vođama.
Tu se onda spominje i opozicija Papi: ”U Hrvatskoj će se mnogi crkveni ljudi zaklinjati u Papu i citirati ga do iznemoglosti, a neće baš uvijek slijediti njegov primjer ili podržati njegove stavove. Postoje neki svećenici koji imaju latentni otpor prema papinim stavovima.”
Dotaknuo se don Anton i teme s kojom se bavim puna dva desetljeća, otkako ispisujem ovu kolumnu, a to je rigidni katolički nacionalizam među Hrvatima. ”Ta pretjerana briga za naciju je deplasirana (…) čini se da su te ideološke matrice ustvari neka vrsta supstitucije za nemuštost u vlastitom poslanju.” Ovoga svećenika smetaju i riječi ”mržnje” koje izlaže iz usta nekih biskupa i svećenika na račun politike i političara.
Konačno, kako je govorio fra Tomislav Janko Šagi-Bunić i kako tumači Drugi vatikanski koncil, ”katolištvo je nadnacionalno” i ”ono se ne smije zatvarati u isključivo nacionalne okvire”.
Dotaknuo se don Anton i teme s kojom se bavim puna dva desetljeća, otkako ispisujem ovu kolumnu, a to je rigidni katolički nacionalizam među Hrvatima. ”Ta pretjerana briga za naciju je deplasirana (…) čini se da su te ideološke matrice ustvari neka vrsta supstitucije za nemuštost u vlastitom poslanju.” Don Antona smetaju i riječi ”mržnje” koje izlaze iz usta nekih biskupa i svećenika na račun politike i političara
Zašto pak smatram da su ove riječi don Antona Šuljića revolucionarne? Zar time želim umanjiti vlastiti kolumnistički rad, ili publicističke doprinose fra Bone Zvonimira Šagija, don Ivana Grubišića, o. Frana Prcele i drugih, te nekih vrlo vrijednih bosanskih franjevaca? Omalovažavam li pak kolegicu Jadranku Brnčić ili prof. Petera Kuzmiča koji s katoličke i protestantske pozicije govore to isto što i prof. Šuljić? Nipošto!
Ali svi smo mi, otprilike, disidenti, na crnim smo listama, osobito Glasa Koncila i Informativne katoličke agencije, i naš se glas ne smatra poželjnim. Mi smo heretici, otpadnici, krivovjernici i izdajnici tzv. Crkve u Hrvata, antikoncilske tvorevine koja je osuđena na propast jer je protuevanđeoska i necivilizacijska. I neka propadne!
Ali don Anton Šuljić nije disident. On je čovjek koji je čvrsto usađen u Katoličkoj crkvi. On ne dovodi u pitanje dogme (ja pak da, neke). Ako ga se pak od sada prokaže u crkvenim kuloarima ili crkvenim forumima, to će biti samo dokaz da je u svemu što je rekao bio u pravo.
Pita me jedan kolega hoće li Glas Koncila ili IKA (koju je don Anton i vodio) imati petlje prenijeti što je prof. Šuljić rekao ili hoće li ga Ivan Miklenić napasti u svom komentaru? Ne vjerujem. Tako bi priznali da opozicija postoji a njihova je strategija – šutnja, naime, prešućivati sve ono što nije po okusu glavnog urednika katoličkog tjednika ili generalnog tajnika HBK i ravnatelja IKA-e, Enca Rodinisa (s kim sam dijelio klupe na riječkoj bogosloviji), kojeg zanima samo jedno – ne uprskati stvar kako bi si umanjio šanse da postane biskupom pa će se ponašati kao da je don Anton u Jutarnjem listu govorio o lijepoti njegova rodnoga otoka Paga.
U neku ruku, kolega Vlado Vurušić je donoseći intervju s prof. Šuljićem izvrsno obilježio pad Berlinskoga zida jer škrgut zubi (sada se pak prisjećam kako je na Trgu Žrtava fašizma, dok smo tražiti da se vrati ime tome trgu, dominikanac Vjekoslav Lasić dovikivao don Luki Vincetiću: ”Vincetiću pederu!”) onih koje don Anton proziva je sličan buci onih koji su poput Ericha Honeckera govorili da su vječni, kao i zid, te da nikakve promjene neće doći.
U neku ruku, kolega Vlado Vurušić je donoseći intervju s prof. Šuljićem izvrsno obilježio pad Berlinskoga zida jer škrgut zubi (sada se pak prisjećam kako je na Trgu Žrtava fašizma, dok smo tražiti da se vrati ime tome trgu, dominikanac Vjekoslav Lasić dovikivao don Luki Vincetiću: ”Vincetiću pederu!”) onih koje don Anton proziva je sličan buci onih koji su poput Ericha Honeckera govorili da su vječni, kao i zid, te da nikakve promjene neće doći
Oh, da, hoće. Don Anton Šuljić je samo navjestitelj onoga što je neminovno.
Teologija, kako tumači prof. Hans Küng, mora biti autentična, a ne oportunistička ili konformistička. Dakle, ona mora biti spekulacija o vjeri koja traži i lojalno priopćava kršćansku istinu. Teologija mora biti slobodna, a ne autoritativna. To mora biti aktivnost koja neće biti ometana administrativnim mjerama ili sankcijama onih koji vladaju crkvama jer joj je cilj priopćiti ono u što je uvjerena. Teologija mora biti kritična a ne tradicionalistička, jer to mora biti znanost koja, budući da poštuje metodologiju, trpi svako kritično provjeravanje postulata, metoda i rezultata. Teologija mora biti ekumenska, a ne sektaška ili usko konfesionalna jer u drugoj teologiji mora vidjeti sugovornika a ne neprijatelja, kako ad intra, unutar kršćanstva, tako ad extra, u susretu s drugim religijama.
Iz Manifesta Kršćanskog akademskog kruga (nažalost, zamrlog) izdvajam neke zadaće koje mi se čine da proizlaze iz nove zrelosti koju promiče prof. Šuljić:
- sudjelovati u izgradnji i širenju svijesti o vrijednosti ljudske osobe i ljudskih zajednica te u to ulagati sebe i u tome poticati i pomagati druge;
- jačati prisutnost, zauzetost, suradnju i povezivanje takvih pozitivnih snaga u hrvatskom društvu te ulaziti u rizik javne riječi i dijaloga o bitnim pitanjima;
- surađivati sa segmentima civilnog društva koja jednako ili slično teže temeljnim;
- baviti se ljudskim vrijednostima kao što su poštovanje i zaštita života i obitelji, majčinstva i očinstva, žene, djeteta, osnovnih ljudskih prava, građanske zauzetosti, pravedno plaćenog rada te prirodne i kulturne baštine;
- raditi na poštovanju supsidijarnosti i proporcionalnosti u društvu, državi i crkvenim zajednicama te na porastu duha solidarnosti, napose s najpotrebitijima i najzapostavljenijima;
- pomoći da Crkva bude manje zaokupljena obranom vlastitoga položaja i autoriteta, a predanija služenju konkretnom čovjeku i cijelom čovječanstvu.
Izlaz, to nam poručuje don Anton Šuljić, je u traženju nove zrelosti. To je danas jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva.
Ta se zrelost mora izraziti u vraćanju pravde i u odgovornom ponašanju. U kritici. Kritička zadaća Crkve u odnosu na društvo odražava se i na samu Crkvu: teži za promicanjem nove svijesti unutar Crkve i za utvrđivanjem preobrazbe odnosa Crkve s modernim društvom.
Zbog toga, ovaj je intervju (kanimo ga u proširenoj verziji donijeti iduće subote) od izuzetne važnosti. Hvala Vladi Vurušiću i hvala don Antonu Šuljiću.
Nažalost, biskupi ne čitaju
Na dokument Hrvatske biskupske konferencije ”o rodnoj ideologiji” (potpisan 15. 10. 2014., a objavljen prije dva tjedna u ovoj rubrici) treba reagirati – i to još oštrije i sustavnije nego što je to učinio novinar tportala Gordan Duhaček (ovdje) prošle nedjelje.
Dobro je da se Autograf ogradio ”od stavova koje iznose autor ili autori Poruke koju potpisuju hrvatski biskupi” i što je autorima zamjerio odricanje od bilo kakve ”ozbiljnije znanstvene aparature”.
Svoje su znanje biti rodne teorije crpili iz dokumenata pape Benedikta XVI. i pape Franje. Uza svu Ratzingerovu teološku stručnost, on se kao stručnjak za teorije spolova nije proslavio (iako se 2004. godine upustio u pokušaj vrednovanja rodne teorije na primjeru jedne jedine teoretičarke Judith Butler).
Dobro je da se Autograf ogradio ”od stavova koje iznose autor ili autori Poruke koju potpisuju hrvatski biskupi” i što je autorima zamjerio odricanje od bilo kakve ”ozbiljnije znanstvene aparature”
A Evangelii Gaudium pape Franje ne cilja na teorije o spolnim identitetima, nego na evangelizaciju u globalnim uvjetima i u svjetlu kapitalističkih stranputica čovječanstva.
Erich Fromm, pak, svoju je tezu o smrti Božjeg i usmrćivanju čovjeka napisao nakon sloma fašizma, nakon doživljaja ideologije prezira čovjeka par excellence – a u Frankfurtskoj se školi bavio feminizmom, gender-teorijom i spolnim razlikama s utjecajima i posljedicama po socijalne uloge. Fokusirao se na odnose unutar obitelji, patrijarhat i podređenost žena u patrijarhalnim odnosima.
Biskupi, odnosno njihovi ghostwriteri, u svojem intelektualnom nastojanju žele pobijati rodne teorije, ali ne bi se trebali pozivati na Ericha Fromma. Upravo on je svoju psihoanalizu usredotočio na mehanizme aktivnog i pasivnog prilagođavanja biološkog aparata prohtjevima socijalne stvarnosti (Notes on Psychoanalysis and Historical Materialism, 1932.!!!)
Toliko o ophođenju s literaturom i ”autoritetima” (prema Lenjinu bi se slobodno moglo reći: Ako se literatura ne podudara s našim tezama, tim gore po literaturu!).
Autori iz HBK očito ne poznaju čak ni domaću literaturu. Recimo, izvrsni kritički osvrt na rodne teorije obavila je redovnica dr. Rebeka (Jadranka) Anić, ”Kako razumjeti rod? Povijest rasprave i različita razumijevanja u Crkvi”, Zagreb, 2011.
Biskupi, odnosno njihovi ghostwriteri, u svojem intelektualnom nastojanju žele pobijati rodne teorije, ali ne bi se trebali pozivati na Ericha Fromma. Upravo je on svoju psihoanalizu usredotočio na mehanizme aktivnog i pasivnog prilagođavanja biološkog aparata prohtjevima socijalne stvarnosti (Notes on Psychoanalysis and Historical Materialism, 1932.!!!)
Izvornim djelima rodne teorije biskupi se nisu zamarali; loš primjer biskupa – ocjenjivati nečije djelo, a nisu ga imali ni u rukama – slijedi i Udruga katoličkih intelektualaca.
Ideju vodilju poruke Hrvatske biskupske konferencije ”Muško i žensko stvori ih!” slijedom biskupske logike treba shvatiti kao Božju zapovijed da se drži do tradicionalnih modela ponašanja različitih za muškarce (”Indijanac ne plače”) i žene (kojima je zadatak ”plesti i tkati nebeske ruže u ovozemaljski život”).
Onako kao što je čovjek od prije 3000 godina shvatio i obnašao uloge muškarca, odnosno žene (u nomadskom sustavu, zatim u društvima polunomadskog i ranosjedilačkog pustinjskog života), trebali bismo mi poštivati ”naravni zakon”, umjesto da se, razvijajući se, po ocjeni biskupa ”stavljamo” na mjesto Boga i prisvajamo sebi ulogu svemoćnoga stvoritelja i zakonodavca (…) ”Ne sumnjamo, vjerujemo, štoviše, doživjeli smo da čovjek može organizirati život bez Boga…..”. Samo je ova konstatacija velik iskorak iz teorije koja se usredotočila na funkcioniranje muškaraca i žena unutar svojih mikrokozmosa.
Pitanje živjeti s Bogom ili bez njega društvenoj teoriji se ne nameće. No, autorima ovog dokumenta nameće se hitna potreba prisjetiti se što su naučili o vrsti i namjeni Knjige postanka i o pristupu knjigama Staroga i Novoga zavjeta: 200 godina i sve profinjenije metode tumačenja Svetoga pisma kao da su bez odjeka i traga prolazile mimo njihovih ušiju. Na biskupsko ignoriranje čovjekove evolucije upozorio je Gordan Duhaček.
Preduvjet shvaćanju sugovornika ili tuđega teksta je spremnost shvatiti sugovornika onakva kakav on želi biti ili što želi izreći. Simone de Beauvoir govorila je o tome da čovjekovo ponašanje podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima i da je ono što je ”tipično žensko”, odnosno ”tipično muško” splet neraskidivo povezanih prirodnih i društveno poželjnih, odnosno nepoželjnih utjecaja.
Simone de Beauvoir govorila je o tome da čovjekovo ponašanje podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima i da je ono što je ”tipično žensko”, odnosno ”tipično muško” splet neraskidivo povezanih prirodnih i društveno poželjnih, odnosno nepoželjnih utjecaja
Zapravo, ona nije nikad tvrdila da se čovjek rađa kao tabula rasa. Tvrdila je da je ”muško” i ”žensko” ponašanje proizvod društvenog oblikovanja. Omiljen, ali nepošten debatni trik je pojednostavniti i izokrenuti tuđe riječi, pa zatim s tim ”proizvodom” nastalim od namjerno preoblikovanih izjava polemizirati.
Da je rod društveno konstruiran i zato podložan promjenama, ne znači da je čovjek masa koju može oblikovati i preoblikovati bilo tko i svatko po svome ukusu.
Svaki iskusni roditelj i svaki učitelj lako će pobiti takvu tezu, jer zna da odgoj i ”oblikovanje” čovjeka po nečijoj volji ima svoje granice. Bez brige, dakle; opasnost od relativizma (kojeg se naročito bojao papa Benedikt XVI.) manja je, čak i u intimnoj zajednici ljubavi: I ”proizvoljni tipovi” ”ljubavnih odnosa” i ”obitelji” počivaju na temeljima ljudskih potreba poput ljubavi, prihvaćanja, uvažavanja, kojih ni sami alternativni partneri ne dovode u pitanje.
”Taktike rodne ideologije” ne ušuljaju se u društvo kao mračne sile niti ih treba dijabolički tajno ucjepljivati ”prema točno razrađenom planu”, provoditi ”pranje mozgova” i ”promijeniti čovjeku svijest”.
Alternative braku i obitelji postojale su od pamtivijeka kao ”manjinski programi”. Unatoč tomu, brak i obitelji nisu nestali: Štoviše, alternativni oblici težu tomu da njihov odnos zrcali odnose u braku, odnosno u obitelji i da unatoč svojim različitostima ostvare temeljnu ljudsku potrebu: pripadati jedan drugome i ostvariti duboko jedinstvo u različitosti.
Koliko su vjernici stvarno zbunjeni, kako tvrde biskupi u obrazloženju svojih motiva za takav dokument? Rodne teorije su objavljene, svatko ih može proučavati. Ali biskupi ne čitaju. Nažalost, to ne čine ni oni koji se smatraju intelektualcima.
Bezobrazne Kolindine laži
Utorak 28. listopada ćemo pamtiti po dva izvanredno važna događaja za svijet i za Hrvatsku. Fundamentalisti su ostali kratkih rukava jer je Papa Franjo izjavio da su teorije evolucije i ”Velikog praska” točne, a Bog nije ”mađioničar s čarobnim štapićem”, čime je stao na kraj pseudoteorijama o kreacionizmu i inteligentnom dizajnu koje je, smatraju mnogi, podupirao i njegov prethodnik.
Nacionalisti su pak shvatili da im je jedina opcija Milan Kujundžić pošto se Kolinda Grabar Kitarović još jednom pokazala i dokazala kao lažljivica koja je spremna izvarati i cijelo građanstvo a ne samo vlastite eventualne glasače. Neće valjda desničari glasati za Antu Đapića koji bi odavao počasti zaslužnom Anti Paveliću?!
Nikakvom sačekušom već rutinskom provjerom informacija, kolege iz Jutarnjeg lista su objavili informaciju koja je brzo zagolicala javnost: da možda Kolinda Grabar Kitarović i nije govorila istinu o svom statusu u NATO-u. Naime, da je gospođa Grabar Kitarović zaposlenica NATO-a, i da ju je tijekom kampanje za predsjedničke izbore glavni tajnik NATO-a ovlastio da uzme neplaćeni dopust. Jutarnji ne otkriva svoj izvor.
”Gospođa Grabar Kitarović je zaposlenica NATO-a i dobila je odobrenje Glavnog tajnika da uzme neplaćeni dopust. Gđa. Grabar Kitarović je ušla u službu NATO-a u srpnju 2011. i njen tekući ugovor završava u srpnju 2015.” Drugim riječima, kandidatkinja Grabar Kitarović, uzdanica HDZ-a za predsjedničke izbore, kako sam već pokazao u mojoj prvoj kolumni voli lagati ali je sada ulovljena u lažima koje bi je trebale koštati karijere na Pantovčaku. Građani Republike Hrvatske ne smiju birati osobu koja tako evidentno manipulira i koja se ruga sirotinji koja jedva spaja kraj s krajem
List podsjeća da na dužnosti koju je obnašala, a riječ je o funkciji pomoćnice glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju (trenutačno je vršitelj dužnosti Ted Whiteside) može i dalje računati. Dakle, prema “razumijevanju” izvora u NATO-u, Kolinda Grabar Kitarović se može vratiti na istu funkciju, ako to bude željela, nakon završetka predsjedničke kampanje u Hrvatskoj.
Vođen isključivo novinarskim instinktom te zakonima novinarskoga zanata, obratio sam se uredu glasnogovornice NATO-a, gospođi Oani Lungescu te sam postavio neka osnovna pitanja koja smatram da ne treba prevesti. Evo ih:
The first question is: Is she or is she not still an employee of NATO?
Second: If she still is an employee of NATO what is her current status?
Third: If she is no longer an employee of NATO why and when did her contract end?
Fourth: Mr. Ted Whiteside is listed as Acting Assistant Secretary General – Public Diplomacy on the official NATO website. Why is he the “Acting Assistant”? This implies he is only filling this position temporarily. Is this the case?
Pitanja sam poslao u 16:44, pred kraj radnog vremena i naznačio sam da molim odgovor, ako je moguće, do srijede u podne. Odgovor sam primio vrlo brzo, u 18:25.
Evo ga:
Classification: NATO UNCLASSIFIED
Dear Drago,
The following is attributable to a NATO official:
Ms. Grabar Kitarović is a NATO employee and she has been authorized by the NATO Secretary General to take unpaid leave.
Ms. Grabar Kitarović joined NATO in July 2011 and her current contract expires in July 2015.
Regards,
Constant
//Constant Brand
Press Officer
Press & Media Section
Public Diplomacy Division
NATO HQ
Dakle, prevest ćemo za svaki slučaj:
”Cijeloj Hrvatskoj je govorila kako se vraća, kako je došla, kako svojim dolaskom želi ostvariti ovo ili ono. A zapravo je, vidite, istina nešto sasvim drugo”, zaključio je Josipović. Osvrnuo se i na činjenicu da on ima zamrznut svoj status na Sveučilištu. ”Naravno, svi ćemo nešto raditi kad nam prođe mandat, nije to ključno pitanje. Ne smeta me načelno što ima odstupnicu. To je normalno. Ali bit ću izravan, smeta me što je lagala”, rekao je Josipović
”Gospođa Grabar Kitarović je zaposlenica NATO-a i dobila je odobrenje Glavnog tajnika da uzme neplaćeni dopust. Gđa. Grabar Kitarović je ušla u službu NATO-a u srpnju 2011. i njen tekući ugovor završava u srpnju 2015.”
Drugim riječima, kandidatkinja Grabar Kitarović, uzdanica HDZ-a za predsjedničke izbore, kako sam ranije pokazao, voli lagati ali je sada ulovljena u lažima koje bi je trebale koštati karijere na Pantovčaku. Građani Republike Hrvatske ne smiju birati osobu koja tako evidentno manipulira i koja se ruga sirotinji koja jedva spaja kraj s krajem. HDZ-ova kandidatkinja na predsjedničkim izborima izjavila je za jučerašnjeg posjeta Varaždinskoj županiji, a prenosi HINA, da je ostavila respektabilnu međunarodnu karijeru kako bi postala prvom hrvatskom predsjednicom.
Grabar Kitarović je komentirajući medijske napise kako je i dalje zaposlena u NATO-u, a za predsjedničku kampanju koristi neplaćeni dopust, rekla novinarima da je ”ostavila respektabilnu međunarodnu karijeru i u međuvremenu odbila nekoliko vrlo lukrativnih i primamljivih ponuda iz inozemstva kako bi se vratila u Hrvatsku”. Ne, nije ništa ostavila. Nju čeka u NATO-u sigurno i dobro plaćeno radno mjesto. Igra i taktizira i jasno je da je krenula u kampanju sa figom u džepu nesigurna u pobjedu i s indirektnom porukom da i nije vezala svoju budućnost za Hrvatsku. Ne stopostotno.
Predsjednik Josipović je, i ne sluteći da će se NATO tako brzo službeno očitovati, primijetio očite laži pa je izjavio slijedeće: da ”je (Grabar Kitarović) vjerojatno dobro procijenila svoje izglede u kampanji. Ali neprihvatljivo je što je govorila neistinu”. Josipović je u emisiji ”Na Pantovčaku” Media Servisa, prenosi Večernji list, rekao kako njemu načelno ne smeta što Grabar Kitarović sebi čuva odstupnicu, ali da mu smeta što je, kako je rekao, lagala.
”Cijeloj Hrvatskoj je govorila kako se vraća, kako je došla, kako svojim dolaskom želi ostvariti ovo ili ono. A zapravo je, vidite, istina nešto sasvim drugo”, zaključio je Josipović. Osvrnuo se i na činjenicu da on ima zamrznut svoj status na Sveučilištu. ”Naravno, svi ćemo nešto raditi kad nam prođe mandat, nije to ključno pitanje. Ne smeta me načelno što ima odstupnicu. To je normalno. Ali bit ću izravan, smeta me što je lagala”, rekao je Josipović.
Ako vam nije dovoljno što je lagala evo i malo opširnije obajšnjenje iz pera kolega tportala:
”Sporno u cijeloj priči jest to što je Grabar Kitarović ostavljala dojam da je napustila posao u NATO-u. Tako je 20. rujna na pitanje je li završio njezin mandat u NATO-savezu odgovorila da ima još nekoliko dana godišnjeg odmora, pa oko 1. listopada pakira stvari i dolazi natrag.
Na pitanje kako objašnjava da ju je vinkovački gradonačelnik pozdravio u toj funkciji, rekla je da je to zato što joj još traje godišnji odmor koji ima kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a. Istom je prilikom kazala da se vraća u Hrvatsku jer više ne može gledati kako ova prekrasna zemlja s tolikim potencijalima tone i ne može gledati odnos prema mladima i kako se s nekakvom potpunom nezainteresiranošću gleda kako odlaze iz zemlje jer nemaju posla
Potom je ponovo upitana je li razriješena, a odgovorila je da je zatražila odlazak iz NATO-a, prenio je tada portal RTL televizije. Pitanja su postavljena nakon što ju je na otvaranju Vinkovačkih jeseni vinkovački gradonačelnik pozdravio kako pomoćnicu glavnog tajnika NATO-a. Na pitanje kako objašnjava da ju je jučer vinkovački gradonačelnik pozdravio u toj funkciji, rekla je da je to zato što joj još traje godišnji odmor koji ima kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a.
Istom je prilikom kazala da se vraća u Hrvatsku jer više ne može gledati kako ova prekrasna zemlja s tolikim potencijalima tone i ne može gledati odnos prema mladima i kako se s nekakvom potpunom nezainteresiranošću gleda kako odlaze iz zemlje jer nemaju posla.”
Svi će novinari, barem oni koji su interesirani da se objave istinite informacije i da lažima stanemo na kraj u hrvatskome političkome životu krenuti putem druge istrage a tiču se izjave da kandidatkinja HDZ-a sada troši zalihe, da živi od prethodne zarade.
Jer kada bi se kojim slučajem doznalo da joj u NATO-u teku ikakva prava iz ugovora (osim čuvanja pozicije), što je praksa u, recimo, Njemačkoj, gdje se sve do tri mjeseca neplaćenog dopusta tolerira i zadržava ali se nakon trećeg mjeseca dotična osoba mora pobrinuti za plaćanje socijalnog osiguranja, staža i slično, onda će Kolinda Grabar Kitarović imati ne samo problema sa hrvatskim građanima, kojima je lagala, već i sa Glavnim tajnikom NATO-a čije je povjerenje izigrala pokazavši se vrlo nepouzdanom osobom i partnericom.
Gospodine doktore Milane Kujundžiću, što se mene tiče, u drugi krug idete Vi i Predsjednik Josipović. Ako, naravno, do drugoga kruga i dođe.
Gospođa Grabar Kitarović je politički mrtvac.
Kardinalova nada
Olivier Legendre umro je 20. listopada ove, 2014. godine. Ostavivši za sobom svoju suprugu, petero djece i čitatelje koji su u brojnim njegovim tekstovima – posebice u dvjema knjigama: Kardinalove ispovijesti (Confession d’un cardinal, 2007.) i Kardinalova nada (L’espérance du cardinal, 2011.), što su postigle rekordnu nakladu i ne samo u Francuskoj – prepoznali vlastite nade za Katoličku crkvu.
Olivier je odrastao u tipičnoj katoličkoj obitelji, štoviše pohađao je i katoličku školu: Notre Dame Sainte-Croiy u Neuuillyju, molio spuštene glave i sklopljenih ruku u crkvi te kao mladić razmišljao o svećeničkom pozivu. Ne usudivši se masturbirati jer će ‘‘od toga oslijepiti“, ušao je u brak bez prethodnih seksualnih iskustava. Sa svojom ženom imao je petero djece, kako i priliči ‘‘dobroj katoličkoj obitelji“. Među utemeljiteljima je Scouts unitaires de France (SUF), jednog od najvećih katoličkih udruženja mladeži u Francuskoj. Bio je katolički novinar, dobro je, iznutra poznavao život crkvene hijerarhije, pa i vatikanske.
Kako piše u svojoj knjizi Zašto vjerujem (Pourquoi je crois, 2014. ) Olivieru je kako je sazrijevao u vjeri postalo tijesno biti katolik. Jednoga dana rečenica iz Evanđelja: ‘‘Ti si sin moj ljubljeni“ dotakla ga se iznutra: prepoznao se u tom sinu kojem se Bog obraća i to je promijenilo njegov život. S Bogom više nije imao religijske odnose, nego odnose povjerenja i ljubavi
Kako piše u svojoj knjizi Zašto vjerujem (Pourquoi je crois, 2014. ) Olivieru je kako je sazrijevao u vjeri postalo tijesno biti katolik. Jednoga dana rečenica iz Evanđelja: ‘‘Ti si sin moj ljubljeni“ dotakla ga se iznutra: prepoznao se u tom sinu kojem se Bog obraća i to je promijenilo njegov život. S Bogom više nije imao religijske odnose, nego odnose povjerenja i ljubavi. I tako je od katolika postao i postajao – kršćaninom. Biti katolik pitanje je pripadnosti, biti kršćanin pitanje je učeništva.
‘‘Kardinala“ iz svojih knjiga, čovjeka koji voli svoju Crkvu i stoga može o njoj kritički i otvoreno govoriti, sreo je uz Poov ležaj. Poo je bio siromašan čovjek u posljednjem stadiju side, umirao je. Kardinal je pozvao Oliviera da mu se pridruži u posjeti mu. Sjedili su šutke uz Pooa, kardinal ga držao za ruku.
Kasnije je pitao Oliviera: ‘‘Znate li zašto sam vas poveo Poou?“. ‘‘Jer ste mi htjeli pokazati ljudsku nesreću?“ Nikako!“ ‘‘Jer ste mi htjeli pokazati kako koga usmjeriti prema Bogu?“ ‘‘Još manje! Zvao sam vas jer je to njemu, Poou važno. Njemu je potrebno znati da je njegov život dragocjen te da vi i ja zbog toga nalazimo vremena boraviti s njim“.
Olivier je tada shvatio da je nama kršćanima upravo tu mjesto, da bi tu trebala biti Crkva : zajedno s onima koji trpe, ne zato da im činimo dobro, nego da im dopustimo da ga oni čine nama – da nas evangeliziraju.
Poput Ilije, razumjeti nam je da Bog ne progovara u buci i u oluji, nego u blagom lahoru. Ne u masovnoj religiji i kolektivnom ‘‘mi“, nego u osobnom traganju za vjerom. Ne u nametanju jedne jedine interpretacije kao ‘‘prave“, nego u konfliktnoj produktivnosti sukobljenih interpretacija. Ne u moćnoj, nego u poniznoj Crkvi.
Kardinal iz Legendreovih knjiga najvjerojatnije nije stvarna osoba, ili barem ne utjelovljena u određenoj osobi imenom i prezimenom, nego izražava razmišljanja, želje i nade onih kardinala, dakle ne samo vjernika laika, pa ni samo svećenika, koji se ne zadovoljavaju dogmatskom i identitarnom zatvorenošću Vatikana u njegovoj reakciji na zbilje trećega milenija i njegovih novih izazova
Upravo nas najslabiji dio nas samih jedino istinski evangelizira.
Kardinal iz Legendreovih knjiga najvjerojatnije nije stvarna osoba, ili barem ne utjelovljena u određenoj osobi imenom i prezimenom, nego izražava razmišljanja, želje i nade onih kardinala, dakle ne samo vjernika laika, pa ni samo svećenika, koji se ne zadovoljavaju dogmatskom i identitarnom zatvorenošću Vatikana u njegovoj reakciji na zbilje trećega milenija i njegovih novih izazova. Stoga, kada je izabran kardinal Jorge Mario Bergoglio za papu, mnogi su pomislili: ‘‘Pa to je izabran Legendreov kardinal!“ Po mnogočemu doista mu je nalik, a karakteristike njegova kardinala prepoznajemo i među kardinalima koji su se na Sinodi o pastoralu obitelji opredijelili za neisključivost.
Olivierov kardinal zalaže se za promjene u Crkvi: za rasterećenje od doktrinarnoga tereta, za dijalog i traženje načina na koji kršćanska vjera i u naše vrijeme može biti živom, za pravo i svećenika i laika da govore o svojoj Crkvi otvoreno, da svi zajedno tražimo nove načine vjerovanja.
Kršćanska kultura tzv. Zapada – kaže kardinal – kultura je oblikovana pod utjecajem institucionalne Crkve više nego pod izravnim utjecajem Evanđelja. A ta Crkva je, nažalost, nametanjima svojih pravila, moralističkim jadikovanjima nad svijetom, kadikad priječila Evanđelju izravan put do ljudskoga srca. Crkva je izgubila svoju sposobnost da privlači ljude, ne zato jer je svijet postao lošijim nego što je bio ranije, nego zato što ona sama nije živjela dostatno i jasno prema Evanđelju niti ga je umjela interpretirati njim samim. No, kriza je prilika za ‘‘novu evangelizaciju“ same Crkve.
Željeti je da Crkva prigrli svoju vlastitu nemoć kao svoj istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog, kako bi mogla naviještati moć nemoći kakvu je živio Krist. Željeti je da dopusti da kršćanstvo kakvo poznajemo umre kako bi se obnovilo u duhu Blaženstava
Kriza vjere i kriza morala neće jenjavati, postajat će sve težima sve dok se povijesno klatno toliko ne udalji od svojega središta da će se neminovno morati vratiti k njemu. Samo, pod koju cijenu?! Hoće li se Crkva i dalje baviti samom sobom, svojim utjecajem, brojem, a ne Isusovom porukom? Hoće li se i dalje nalagati svijetu da se mora promijeniti, umjesto da se počne baviti onim što sama može pružiti svijetu.
Željeti je da Crkva prigrli svoju vlastitu nemoć kao svoj istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog, kako bi mogla naviještati moć nemoći kakvu je živio Krist. Željeti je da dopusti da kršćanstvo kakvo poznajemo umre kako bi se obnovilo u duhu Blaženstava.
Nije riječi o tome da se umjesto desnima, konzervativnima da za pravo lijevima, progresivnim katolicima, ili obrnuto, nego da se svi zajedno i jedni druge, bez obzira na naše različitosti u stavovima i načinu življenja vjere, prepoznamo kao članove iste Crkve.
Crkva je zajednica ne-moćnih ljudi koji dopuštaju da preko njih Bog iskazuje svoju žudnju za dobrom svih ljudi i svih stvorenja. I upravo na tome počiva Olivierova, kardinalova i uopće i kršćanska i ljudska nada.
Pismo za X, Y i Z s HRT-a
Mnogopoštovanoj gospođi X
Veleuvaženom gospodinu Y
Najdražem, cijenjenome drugu Z
Kao što vam je poznato, javio sam se na natječaj koji je HRT raspisao za (samo Bog i glavonje na Prisavlju znaju koliko ih kane uzeti, vratiti, uhljebiti, što li već) radno mjesto novinara-mentora i bio pozvan da se ljetos pojavim u tzv. Bloku 30 (Upravna zgrada) na prvome katu u sobi 115 radi ”psihotestiranja” znajući samo to da je tad i tad ”vaš termin, gospodine Pilsel”.
I pojavih se, nije mi žao što jesam, da potvrdimo što svi pametni znaju.
Pošto mi je već priređena jedna sačekuša i svinjarija, lani kada sam se javio na natječaj za poziciju šefa IMS-a (oliti glavnog za Informativni program), jer mi je tada neka uzorita, mnogopoštovana i veleučena gospođa za koju se zna manje-više samo ovo: da je sekundirala Smiljku Šagolju, pa joj dodatne preporuke nisu potrebne, postavila pitanje o razlici između BBC-ja i HTV-a, a ja sam rekao da je razlika jednostavna i da se sastoji od toga da se na BBC-ju radi, a na Prisavlju ne, odnosno da se, ako bi se prihvatilo da se na Prisavlju nešto i radi (svaka čast izuzetnima), to radi jako loše, ali da se na BBC-ju nikako ne može dogoditi da se loše radi, krenuo sam na novi susret s radnom jedinicom Ljudski potencijali da vidimo ima li granica toj njihovoj sposobnosti da pokvare.
Čak i da je IQ izmjeren Goranu Radmanu, a nije, čak i da je procijenjen IQ osobe koja se odlučila na ovakvu budalaštinu, prihvaćam da imam jako nizak IQ i da je moj CV čista izmišljotina (otprilike bi tako glasila naslovnica na portalu govno.ndh), jer je to časnije nego pristati na trikove korporacija koje izmišljaju načine da pronađu one spremne na pokornost i sluganstvo
I nema: samo im je nebo granica.
Ušlo je nas dvadesetak u tu sobu 115 i štrecnulo me vidjeti da će se, u tom izrugivanju zdravoj pameti, dati testirati jedan Tihomir Ladišić ili jedna Jasmina Popović.
Sjeo sam u prvi red da što bolje vidim spektakl, poslušao sam uvodne riječi psihologinje Dragice B., dobio testove i dok je Dragica B. pojašnjavala kako se rješava test (mislila je valjda gospođa da smo svi neupućeni i da ne znamo za tu američku izmišljotinu koja je uvezena prije desetljeće i pol kako bi Ljudski resursi pronašli pokorne, spremne da ih se bičuje i da ih se tretira kao zamorce onda kada firme potjeraju one koji nešto o poslu znaju) i negdje kod drugoga štopanja (prvo je bilo na tri, a drugo na četiri minute), odlučio sam sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo.
Napisao sam da ne želim u tome sudjelovati i da ne pristajem da mi bilo tko, ako se već traže novinari-mentori, nakon 35 godina bavljenja novinarstvom na uzoran način, često i jako dobro (to kažem jer ne volim da me se prca u mozak) određuje koliki mi je IQ.
Čak i da je IQ izmjeren Goranu Radmanu, a nije, čak i da je procijenjen IQ osobe koja se odlučila na ovakvu budalaštinu, prihvaćam da imam jako nizak IQ i da je moj CV čista izmišljotina (otprilike bi tako glasila naslovnica na portalu govno.ndh), jer je to časnije nego pristati na trikove korporacija koje izmišljaju načine da pronađu one spremne na pokornost i sluganstvo.
Nisam izazvao eksces, mada sam bio u iskušenju da prije odlaska iz sobe 115 dobacim očajnicima pusu i jedan ”pa-pa”, krenuo sam do ureda šefice Ljudskih resursa iliti potencijala, ostavio sam joj pismo u kojem svjedočim da je za mene ta predviđena procedura neprimjerena i ponižavajuća, a onda sam popio piće s kolegama koje sam sreo ”na trgu”, ispričao im dogodovštinu, a oni me gledaše kao što tele gleda u šarena vrata, pa sam se uputio do ureda kolege Tomislava Špoljara, šefa Informativno-medijskog servisa (IMS-a), da mu najavim ovo što čitate.
HND je dva puta kazao da sam napisao najbolju vijest, odnosno izvještaj, pa me nagradilo iliti nagrdilo plaketom ”Marija Jurić Zagorka”. Ispunio sam neke obaveze prema domovini i prema civilnom društvu, našoj demokraciji ako želite. Pokrenuo sam nekoliko škola novinarstva, napisao i jednu dobru knjigu (o Papi Franji) i drugu koja se pokazala publicističkim hitom. Kad sjednem pred kamere, imam jak kontakt s gledateljima: tko me ne mrzi, tko u sebi nema neku patologiju, taj mi vjeruje
Stvar izgleda možda komplicirana, ali nije: ja sam tolika budala da sam devedesetih pomogao spasiti Hrvatsko novinarsko društvo i ono malo stručnosti i poštenja kojeg je tada bilo među hrvatskim novinarima.
Usput, HND je dva puta kazao da sam napisao najbolju vijest, odnosno izvještaj, pa me nagradilo iliti nagrdilo plaketom ”Marija Jurić Zagorka”. Ispunio sam neke obaveze prema domovini i prema civilnom društvu, našoj demokraciji ako želite. Pokrenuo sam nekoliko škola novinarstva, uredio par teoloških naslova, napisao i jednu dobru knjigu (o Papi Franji) i drugu (ne puno lošiju) koja se pokazala publicističkim hitom. Kada sjednem pred kamere, imam jak kontakt s gledateljima: tko me ne mrzi, tko u sebi nema neku patologiju, taj mi vjeruje.
Jednom sam popustio odluci da se na Prisavlju više ne pojavim dokle god se HTV ne ispriča za potjernicu koju su za mnom ili za mojom glavom objavili Hloverka Novak Sržić i Obrad Kosovac (tada su se stale množiti moje nevolje), pa sam, ali samo zato što je bila važnija kultura ljudskih prava, pristao gostovati u ”Latinici”, te se to onda nastavilo: čak tri puta u ”Nedjeljom u 2”, više puta u ”Dnevniku 3”, te u ponajboljoj informativnoj emisiji HTV-a – ”Hrvatska uživo”, to jest u posljednjoj emisiji koja u toj kuću duhova liči na novinarstvo, a koja će biti eutanazirana prebaci li se na Četvrti program.
Gospođi X, gospodinu Y, a napose kolegi Z, te ravnatelju HRT-a Goranu Radmanu i svima ostalima, znao im se IQ ili ne, poručujem: ukoliko mi se ne odgovori i ne dozvoli da, u prilikama koje će biti korektne, pokažem i dokažem da sam dorastao poslu novinara i mentora, na Prisavlju me više nećete vidjeti osim ako kamera HTV-a ne dođe na Mirogoj onoga dana, slutim da nije dalek, kada me Stvoritelj preseli na onaj svijet.
Nakon debakla Informativnog programa pokazanog one nedjelje kada su uhićeni Milan Bandić i suradnici u Gradskom poglavarstvu i Holdingu mene nitko više ne može uvjeriti da HTV-u nisu potrebni novinari i urednici od formata. Jasno je kao pekmez da se pogreške nisu dogodile samo zato jer se sustav urušio, na što upozoravam otkako sam vodio Forum 21, zajedno s kolegicama i kolegama s HTV-a koji su nas iz prve ruke izvještavali o problemima koji se godinama nisu rješavali (naprotiv, situacija je bivala sve gora) i koji su se sada pokazali evidentnima.
Mislim da problem, naravno, nije u stupidnoj odluci da se dokazanim novinarima izmjeri IQ, već da se podrazumijeva da taj test nisu dužni položiti šefovi. Upravo svi oni koji su prihvatili uzuse i gabarite dr. Smiljka Šagolja, Obrada Kosovca, Hloverke Novak Srzić i onih koji razvlače sustav na Prisavlju onako kako odgovara ”našima” i ”njihovima”, ovisno o raspoloženju stanara u Banskim dvorima, umjesto da se pokuša spasiti što se spasiti može
HTV-u trebaju jaki ljudi, jer je ugled te kuće temeljito srozan. Trebaju mu ljudi s kredibilitetom i znanjem.
Jesam li i ja taj? Da, jesam.
Da li bih pisao ovo ”otvoreno pismo” i da se nisam javio na gore navedeni natječaj? Možda i ne bih.
Ali očito nemam drugog načina da još jednom zatražim odgovor na pitanja koja sam postavio Goranu Radmanu, sada već smijenjenom uredniku Špoljaru i ovo ljeto Saši Runjiću, novom Ravnatelju programa HRT-a, koji mi je rekao da je sramota da za osobu poput mene nema mjesta na javnom radiju i televiziji, nego da to učinim javnim putem.
”Nisam zadovoljan kako smo to u nedjelju popratili. Bilo je to traljavo i trećerazredno. No, već sljedeći dan odradili smo to visoko profesionalno, izvanredno i besprijekorno, što znači da imamo ljude i znanja, ali nam ne funkcionira sustav upravljanja i organiziranja. Zato ćemo povući određene poteze i ubrzati neke promjene.” Tim nam je riječima ravnatelj programa HRT-a Saša Runjić prokomentirao način na koji je HTV u nedjelju 19. listopada odradio izvještavanje o uhićenju zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i ostalih osumnjičenih, kako to prenosi Večernji list.
Ja se s gospodinom Runjićem ne slažem u smislu da HTV puca po šavovima radi kvalitete novinara i urednika (da se pred tim kvalitetama, naime, imaju od srama sakriti jedan BBC, jedna Al Jazeera ili jedna Bavarska televizija za koju sam upravo odradio mali, ali važan poslić (http://www.br.de/mediathek/video/sendungen/quer/141023-quer-hgaa-102.html), te da je problem samo ”u sustavu upravljanja i organiziranja”, kojem je gospodin Runjić, by the way, na čelu.
Mislim da problem, naravno, nije u stupidnoj odluci da se dokazanim novinarima izmjeri IQ, već da se podrazumijeva da taj test nisu dužni položiti šefovi. Upravo svi oni koji su prihvatili uzuse i gabarite dr. Smiljka Šagolja, Obrada Kosovca, Hloverke Novak Srzić i onih koji razvlače sustav na Prisavlju onako kako odgovara ”našima” i ”njihovima”, ovisno o raspoloženju stanara u Banskim dvorima, umjesto da se pokuša spasiti što se spasiti može.
Mislim da je problem to što odjednom svi padnu na guzicu od iznenađenja, iako ih punih petnaest godina upozoravamo da će pasti na guzicu.
Bolne podjele među kršćanima
U posljednjim smo katehezama pokušali približiti narav i ljepotu Crkve te smo se pitali što za svakog od nas znači biti dijelom toga naroda, Božjeg naroda koji je Crkva. Ne smijemo međutim zaboraviti da postoji mnoštvo braće koja dijele s nama vjeru u Krista, ali pripadaju drugim vjeroispovijestima ili tradicijama različitima od naše. Mnogi su se pomirili s tom podjelom – i u našoj Katoličkoj Crkvi su se s tim pomirili – koja je tijekom povijesti često bila uzrokom sukobâ i patnji, pa i ratova i to je jedna sramota!
Ni danas odnosi nisu uvijek prožeti poštivanjem i srdačnošću… Ali, pitam se: kako se mi postavljamo prema svemu tome? Jesmo li se i mi pomirili, ako ne čak i postali ravnodušni na tu podjelu? Ili čvrsto vjerujemo da se može i da se mora kročiti u pravcu pomirenja i punog zajedništva? Puno zajedništvo, to jest moći svi zajedno biti u dioništvu tijela i krvi Kristove.
Ni danas odnosi nisu uvijek prožeti poštivanjem i srdačnošću… Ali, pitam se: kako se mi postavljamo prema svemu tome? Jesmo li se i mi pomirili, ako ne čak i postali ravnodušni na tu podjelu? Ili čvrsto vjerujemo da se može i da se mora kročiti u pravcu pomirenja i punog zajedništva? Puno zajedništvo, to jest moći svi zajedno biti u dioništvu tijela i krvi Kristove
Podjele među kršćanima ne samo da ranjavaju Crkvu već ranjavaju i Krista, i mi tako podijeljeni zadajemo ranu Kristu: Crkva je naime tijelo čija je glava Krist. Znamo dobro koliko je Isusu bilo na srcu da svi njegovi učenici ostanu ujedinjeni u njegovoj ljubavi. Dovoljno se sjetiti njegovih riječi koje Ivan donosi u sedamnaestom poglavlju svoga Evanđelja, molitve koju je uputio Ocu neposredno prije muke: “Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi” (Iv 17, 11).
To je jedinstvo bilo ugroženo još dok je Isus bio među svojima: u Evanđelju se naime spominje kako su apostoli među sobom raspravljali o tome tko je najveći, najvažniji (usp. Lk 9, 46). Gospodin je, međutim, veoma insistirao na jedinstvu u Očevo ime i time nam stavio do znanja da će naš navještaj i naše svjedočenje biti to vjerodostojniji što budemo prednjačili u življenju u zajedništvu i uzajamnoj ljubavi.
To je ono što su njegovi apostoli, milošću Duha Svetoga, kasnije duboko shvatili i primili k srcu, tako da će sveti Pavao zaklinjati korintsku zajednicu ovim riječima: “Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja” (1 Kor 1, 10).
Tijekom svoje povijesti, Crkva je napastvovana od zloga, koji je nastoji podijeliti, i nažalost je bila označena teškim i bolnim podjelama. Te su podjele katkad trajale dugo, sve do danas, zbog čega je sada teško rekonstruirati sve razloge i prije svega pronaći moguća rješenja.
Razlozi koji su doveli do raskolâ i podjelâ mogu biti najrazličitiji: od razmimoilaženja u dogmatskim i moralnim polazištima i različitih teoloških i pastoralnih shvaćanja, do političkih i praktičnih razloga, pa sve do sukobâ zbog nesklonosti i osobnih ambicijâ… Jedno je sigurno: na jedan ili drugi način, u pozadini tih razdora uvijek se kriju oholost i sebičnost, koji su uzrok svakom neslaganju i koji nas čine netolerantnima, nesposobnima slušati i prihvaćati onoga koji ima viđenje ili stav različit od našega
Razlozi koji su doveli do raskolâ i podjelâ mogu biti najrazličitiji: od razmimoilaženja u dogmatskim i moralnim polazištima i različitih teoloških i pastoralnih shvaćanja, do političkih i praktičnih razloga, pa sve do sukobâ zbog nesklonosti i osobnih ambicijâ…
Jedno je sigurno: na jedan ili drugi način, u pozadini tih razdora uvijek se kriju oholost i sebičnost, koji su uzrok svakom neslaganju i koji nas čine netolerantnima, nesposobnima slušati i prihvaćati onoga koji ima viđenje ili stav različit od našega.
Imajući sve to pred očima, postoji li nešto što svaki od nas, kao članovi svete majke Crkve, možemo ili moramo učiniti? Nedvojbeno je da ne smije izostati molitva, u kontinuitetu i u zajedništvu s Isusovom, molitva za jedinstvo kršćana. A zajedno s molitvom, Gospodin od nas traži novu otvorenost: traži od nas da se ne zatvaramo dijalogu i susretu, već da prihvatimo sve ono vrijedno i pozitivno što nam pruža također onaj koji misli drukčije od nas ili zauzima drukčije stavove.
Traži od nas da ne upravljamo pogled na ono što nas dijeli, već radije na ono što nas ujedinjuje, nastojeći bolje upoznati i ljubiti Isusa i dijeliti bogatstvo njegove ljubavi. A to konkretno podrazumijeva prianjanje uz istinu, zajedno sa sposobnošću da jedni drugima opraštamo, da se osjećamo dijelom iste kršćanske obitelji, da jedni druge smatramo darom i da činimo mnoge stvari zajedno, kao i djela ljubavi.
Bolna je istina da podjele postoje, da postoje podijeljeni kršćani, mi smo međusobno podijeljeni. Ali svi imamo nešto zajedničko: svi vjerujemo u Isusa Krista, Gospodina. Svi vjerujemo u Oca, Sina i Duha Svetoga i svi kročimo zajedno, svi smo na putu. Pomažimo jedni druge! Ali misliš li ti tako, misliš li ti tako…
Bolna je istina da podjele postoje, da postoje podijeljeni kršćani, mi smo međusobno podijeljeni. Ali svi imamo nešto zajedničko: svi vjerujemo u Isusa Krista, Gospodina. Svi vjerujemo u Oca, Sina i Duha Svetoga i svi kročimo zajedno, svi smo na putu. Pomažimo jedni druge! Ali misliš li ti tako, misliš li ti tako…
U svim zajednicama ima dobrih teologâ: neka oni razgovaraju, neka oni traže teološku istinu jer je to dužnost, ali mi kročimo zajedno, moleći jedni za druge i čineći djela ljubavi. I tako činimo zajednicu na putu. To se zove duhovni ekumenizam: kročiti putom života svi zajedno u našoj vjeri, u Isusu Kristu Gospodinu.
Kaže se da se ne smije govoriti o osobnim stvarima, ali ne mogu tome odoljeti. Govorimo o zajedništvu… uzajamnom zajedništvu. Danas sam toliko zahvalan Gospodinu jer se danas navršava 70 godina kako sam primio prvu pričest. Ali svi moramo znati da primati pričest znači ući u zajedništvo s drugima, u zajedništvo s braćom naše Crkve, ali također u zajedništvo sa svima onima koji pripadaju različitim zajednicama ali vjeruju u Isusa. Zahvaljujmo Gospodinu za naše krštenje, zahvaljujmo Gospodinu za naše zajedništvo, i da tim zajedništvom na kraju budu svi obuhvaćeni, svi zajedno.
Dragi prijatelji, kročimo naprijed prema punom jedinstvu! Povijest nas je razdijelila, ali smo na putu prema pomirenju i zajedništvu! I to je istina! I to moramo braniti!
Svi smo zajedno na putu prema zajedništvu. I kada se cilj čini previše dalekim, gotovo nedostižnim, i osjećamo da nas obuzimaju obeshrabrenje, neka nas hrabri misao da Bog ne može zatvoriti uho na glas svoga Sina Isusa i ne uslišiti njegovu i našu molitvu, da svi kršćani uistinu budu jedno.
(Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 8. listopada 2014./IKA).
Proizvodnja malograđanštine
Čini se kao da katoličanstvo u Hrvata u ove naše dane ima tek jednu svrhu – da služi malograđanštini.
No, što to zapravo znači biti malograđanin? Kao da smo riječ, premda ne i njezin sadržaj, izbacili iz opticaja zajedno s Nušićem, Popovićem i Krležom. A jedva tko da još čita Baudelairea, Flauberta ili Brechta. Ili uopće ozbiljno čita ma koga vrijednoga čitanja.
Treba li uopće tko razum da bi bio vjernik? – pitat će i koji svećenik ne videći ništa neinteligentnoga u tom pitanju.
Obrazovanje svećenika sve se više svodi na poopćavanje izvučeno iz drugoga, prošlotisućljetnoga konteksta te riječi ostaju ispražnjene od svojega značenja. Što nam još danas znače, primjerice, riječi: ljubav, milosrđe, pravednost i istina?
Temeljito obrazovanje i znanje kakvo nije zaboravilo o svemu pitati izbacili smo iz Crkve zajedno s modernizmom a pokopali ga sa socijalizmom. Nisu se nisu pojavili u javnom životu Crkve u Hrvata ni s demokratskim oblicima političke koegzistencije i liberalizacijom običaja
Temeljito obrazovanje i znanje kakvo nije zaboravilo o svemu pitati izbacili smo iz Crkve zajedno s modernizmom a pokopali ga sa socijalizmom. Nisu se nisu pojavili u javnom životu Crkve u Hrvata ni s demokratskim oblicima političke koegzistencije i liberalizacijom običaja.
Katolicima je dovoljno da budu podložni uputama svojih pastira: da kimaju glavom i šute radeći po svome i ne misleći o tom. Da budu naprosto ‘‘ofce“.
Glasovi ‘‘direktora savjesti“, kako se govorilo u XVIII. stoljeću, upozoravaju ih da u osiromašenoj zemlji moraju živjeti umjereno, da su Hrvati katolici i katolici u Hrvatskoj ‘‘dobri Hrvati“, skeptični su prema znanju i obrazovanju oblikovanu nakon XIX. stoljeća, ženama savjetuju da u lošim brakovima ‘‘nose svoj križ“, djeci da se ne druže sa homoseksualcima čak i ako su im rođaci i prijatelji, a mladima da moraju biti protiv svih ‘‘neurednosti“ ne samo u svom nego i u tuđem seksualnom životu.
Katolicima u Hrvatskoj preostaje da trajno bdiju nad svojom doličnošću, zatvarajući time krug dopustivoga i nedopustivoga, da ne priznaju postojanje različitih, pluralističkih stavova ni u društvu ni, ne daj Bože, u svojim zajednicama. Kao da je svijet odjednom postao monolitan ne bi li se katolici mogli ograditi od strahova koji podrivaju njihova utočišta.
Crkvenoj hijerarhiji kao da je stalo da ljudsko biće u Hrvatskoj bude svedeno na hrvatsko biće, ljudovanje na hrvatovanje, a hrvatska država na veličinu kakva župna dvora u kojem ćemo pobožno slušati vjeronauk
Svećenici se često ponašaju i govore kao da još nismo izašli iz maniheizma u kojem postoje samo dobri i zli, a dobri su… ‘‘zna se“ te tvrde da je sve što ne valja u našoj državi posljedica prikrivenih ostataka komunizma. Crkvenoj hijerarhiji kao da je stalo da ljudsko biće u Hrvatskoj bude svedeno na hrvatsko biće, ljudovanje na hrvatovanje, a hrvatska država na veličinu kakva župna dvora u kojem ćemo pobožno slušati vjeronauk.
Katolicima u Hrvatskoj preostaje da slušaju Thompsona i saznaju iz njegovih pjesama tko je još uvijek kriv za nastalu situaciju te i dalje budu spremni prolijevati krv svojega hrvatskoga bića za Boga i domovinu. Popisivati im je svaki listić što mu ga tutne pred lice kakav Markićin aktivist, slušati svećenike kako govore o grijehu i zlu, a na osobitim crkvenim svečanostima gledati ih kako pozdravljaju najprije ljude koji važno sjede u prvim redovima.
Vjeran katolik skriva se svojoj malograđanštini i tako je trajno proizvodi: na teološkim fakultetima, po župama, u obiteljima. A riječi pape Franje ‘‘Molim vas, ne zapadajte u mediokritet koji vas snižava i čini sivima“, radije tumači u odnosu na deklarativno, a ne na intelektualno i egzistencijalno življenje vjere. Tako će vjernik u Hrvatskoj svoju osrednjost, sivilo i bljutavost hraniti fundamentalizmom, a svoj fundamentalizam hipokrizijom: pretvaranjem da jest ono što, čini se, ipak nije – Isuov učenik.
Vjeran katolik skriva se svojoj malograđanštini i tako je trajno proizvodi: na teološkim fakultetima, po župama, u obiteljima. A riječi pape Franje ‘‘Molim vas, ne zapadajte u mediokritet koji vas snižava i čini sivima“, radije tumači u odnosu na deklarativno, a ne na intelektualno i egzistencijalno življenje vjere. Tako će vjernik u Hrvatskoj svoju osrednjost, sivilo i bljutavost hraniti fundamentalizmom, a svoj fundamentalizam hipokrizijom: pretvaranjem da jest ono što, čini se, ipak nije – Isuov učenik
Vjernici koji ne žele biti ‘‘ofce“, osjećaju se kao izgnani iz vlastite Crkve: prozivat će ih, nazivati neprijateljima. čak službenicima đavla. Jer još uvijek je prilično nezamislivo u lijepoj našoj da vjernici budu obrazovani, da mogu pristajati uz tzv. lijeve političke opcije, da umiju razlikovati odluke vlastite savjesti od sekularnih zakona, da ne žele nikoga isključivati ili diskriminirati… Pa ni vjernike kojima je dovoljno da nedjeljom pokažu svoju ulickanu obitelj čiji članovi se svađaju preko tjedna. Pa ni one uniformne liberalne progresiste koji ne prihvaćaju da bi i među katolicima moglo biti ljudi koji misle svojom glavom i koji ne žele živjeti pod tiranijom mediokriteta.
Biti katolik u Hrvatskoj doista znači biti u svemu osrednji: zalagati se sam za svoje malo dvorište, uvažavati čiji identitet na temelju onog ‘‘što“, a ne ‘‘tko“, kliziti po rubovima mikrofašizama u žuđeni totalitarizam jednoga velikog ‘‘mi“-stada na ispravnom putu.
To znači biti zaražen fundamentalizmom kojega nije briga za nauk vjere nego za unaprijed određen način na koji taj nauk nek bude tumačen i življen.
Autoritet argumentacije, kritičko mišljenje, hermeneutička očišta – to je za koga drugog. Neka oni tamo čitaju Bibliju razno-raznim metodama, a mi ćemo se držati, barem kad nam odgovara, doslovnoga tumačenja ljudske kao Božje riječi, kao da bi Bog imao samo jednu jedinu riječ za izraze svega spektra svoje istine i ljepote.
Ne biti osrednji katolik ne znači samo gorljivo živjeti svoju vjeru, nego ju i gorljivo trajno dovoditi u pitanje ostajući otvoren novim pitanjima i nikad zadovoljavajućim odgovorima.
Biti katolik u Hrvatskoj doista znači proizvoditi malograđansku i mediokritetnu crkvu i istu takvu državu. Riječju: imati ‘‘pokondirenu tikvu“ i biti ‘‘na rubu pameti“.
Bogatstvo karizmi
Od samih početaka Gospodin je ispunjao Crkvu darovima svoga Duha, čineći je tako uvijek živom i plodnom darovima Duha Svetoga. Među tim se darovima ističu neki koji su posebno dragocjeni za izgrađivanje i hod kršćanske zajednice: riječ je o karizmama. U ovoj katehezi se želimo pitati: što je to točno karizma? Kako je možemo prepoznati i prihvatiti? I prije svega: treba li činjenicu da u Crkvi postoji različitost i mnogostrukost karizmi promatrati u pozitivnom smislu, kao nešto lijepo, ili pak kao neki problem?
U običnom govoru, kada se govori o “karizmi”, pod time se podrazumijeva neki talent, neka prirodna sposobnost. Kaže se: “Ova osoba ima posebnu karizmu za poučavanje. Ima talenta za to”. Isto se tako za neku posebno sjajnu i zanimljivu osobu običava reći: “To je karizmatična osoba”. “Što to znači?”. “Ne znam, ali je karizmatična”. Tako kažemo. Ne znamo što govorimo, ali kažemo: “Karizmatična je”.
Od samih početaka Gospodin je ispunjao Crkvu darovima svoga Duha, čineći je tako uvijek živom i plodnom darovima Duha Svetoga. Među tim se darovima ističu neki koji su posebno dragocjeni za izgrađivanje i hod kršćanske zajednice: riječ je o karizmama. U ovoj katehezi se želimo pitati: što je to točno karizma? Kako je možemo prepoznati i prihvatiti? I prije svega: treba li činjenicu da u Crkvi postoji različitost i mnogostrukost karizmi promatrati u pozitivnom smislu, kao nešto lijepo, ili pak kao neki problem?
U kršćanskoj perspektivi, međutim, karizma je mnogo više od osobine pojedinca, neke prirodne sklonosti koju netko može imati: karizma je naime jedna milost, dar kojeg obilno razdjeljuje Bog Otac, po djelovanju Duha Svetoga.
I to je dar koji se daje nekome ne zato što je bolji od drugih ili zato što je to zaslužio: to je dar kojeg mu je Bog dao, da ga s istom besplatnošću i istom ljubavlju može staviti u službu čitave zajednice, za dobro svih.
Govoreći na čovjeku blizak način može se reći: “Bog daje ovu osobinu, tu karizmu toj osobi, ali ne zbog nje same, već zato da bude u službi čitave zajednice”.
Danas prije nego sam došao na trg primio sam u dvorani Pavla VI. brojnu djecu s teškoćama u razvoju. Bilo ih je jako puno s jednom Udrugom koja se posvećuje brizi za tu djecu. Što je to? Ta Udruga, te osobe, ti muškarci i te žene imaju karizmu skrbi za djecu s teškoćama u razvoju. To je jedna karizma!
Nešto važno što treba odmah istaknuti jest činjenica da pojedinac ne može sam od sebe shvatiti ima li karizmu i koju karizmu ima. Toliko smo put čuli ljude da kažu: “Imam tu osobinu, znam jako lijepo pjevati”. I nitko nema hrabrosti reći: “Daj bolje šuti, jer svima nam je muka kad počneš pjevati!”
Nitko ne može reći: “Ja imam tu karizmu”. Darovi kojima nas ispunja Otac javljaju se i cvatu unutar zajednice; u krilu se zajednice uči prepoznavati ih kao znak njegove ljubavi prema svoj njegovoj djeci.
Dobro je, dakle, da se svaki od nas preispita: “Ima li neka karizma koju je Gospodin usadio u mene, u milosti svoga Duha, i koju su moja braća, u kršćanskoj zajednici, prepoznala i potaknula?
U kršćanskoj perspektivi, međutim, karizma je mnogo više od osobine pojedinca, neke prirodne sklonosti koju netko može imati: karizma je naime jedna milost, dar kojeg obilno razdjeljuje Bog Otac, po djelovanju Duha Svetoga. I to je dar koji se daje nekome ne zato što je bolji od drugih ili zato što je to zaslužio: to je dar kojeg mu je Bog dao, da ga s istom besplatnošću i istom ljubavlju može staviti u službu čitave zajednice, za dobro svih
I kako se ja odnosim prema tome daru: živim li ga velikodušno, stavljajući ga u službu svih, ili ga zanemarujem i na kraju zaboravljam na nj? Ili je pak to nešto zbog čega postajem umišljen, pa se uvijek žalim na druge i tražim da se u zajednici radi onako kako ja hoću?”
To su pitanja koja si moramo postaviti: postoji li neka karizma u meni, je li ta karizma priznata od Crkve, jesam li zadovoljan tom karizmom ili sam ljubomoran na karizme drugih, pa hoću imati tu karizmu. Karizma je dar: samo je Bog daje!
Najljepše je iskustvo, ipak, otkriti s koliko različitih karizmi i s koliko darova svoga Duha Otac ispunja svoju Crkvu! To se ne smije promatrati kao uzrok konfuzije, nesnalaženja: to su sve darovi koje Bog daje kršćanskoj zajednici, da može rasti skladna, u vjeri i u njegovoj ljubavi, kao jedno tijelo, tijelo Kristovo. Isti Duh koji daje tu različitost karizme, tvorac je jedinstva Crkve. To je uvijek isti Duh.
Promatrajući to mnoštvo karizmi, dakle, naše se srce mora otvoriti radosti i moramo misliti: “Kako je to lijepo! Toliko različitih darova, jer smo svi djeca Božja, i sve nas ljubi na jedinstven način”. Nevolja je kada ti darovi postaju razlogom zavisti, podjele, ljubomore!
Kao što podsjeća apostol Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, u 12. poglavlju, sve su karizme važne u Božjim očima i istodobno nijedna nije nezamjenjiva. To znači da u kršćanskoj zajednici trebamo jedan drugoga, i svaki se primljeni dar ostvaruje u punini kada se dijeli s braćom, za dobro svih. To je Crkva!
A kada se Crkva, u različitosti svojih karizmi, izražava u zajedništvu, ne može pogriješiti: to je ljepota i snaga onog sensus fidei, onog vrhunaravnog osjećaja vjere, kojeg Duh Sveti daruje da svi mi zajedno možemo ući u srž evanđelja i učiti slijediti Isusa u našem životu.
(Papina kateheza na općoj audijenciji na Trgu Svetoga Petra u srijedu 1. listopada 2014. / IKA).
Sasvim drukčiji Papa
Silvije Tomašević, ”Papa Franjo – Kako papa nade i nježnosti mijenja Rim, Crkvu i svijet”, Profil, Zagreb, 2014.
Da bismo upoznali nekog čovjeka, kaže jedna stara poslovica, s njime moramo pojesti vreću soli ili pak, kako kažu Indijanci, trebamo hodati u njegovim mokasinkama.
Ova knjiga nije nastala ni iz zajedničkog obroka soli pape Franje i Silvija Tomaševića ni iz hoda u istim mokasinkama, ali je sasvim sigurno nastala iz takve blizine da joj bezrezervno možemo dati svoje povjerenje.
Iz svake rečenice se, naime, ta blizina naprosto nudi. Gotovo da je možemo vidjeti, dirati i mirisati. Stoga je baš ta blizina ovoj knjizi i najbolje svjedočanstvo i najveća preporuka budući da autor prenosi kako riječi, tako i geste i poruke, odnosno nakane i preokupacije, govor tijela i ljudske datosti pape Franje, ali se ne ustručava prenijeti i vlastite dojmove, prosudbe i viđenja u kojima nećemo moći ne primijetiti autorovu, u najmanju ruku, simpatiju prema današnjem Papi.
Ova knjiga nije nastala ni iz zajedničkog obroka soli pape Franje i Silvija Tomaševića ni iz hoda u istim mokasinkama, ali je sasvim sigurno nastala iz takve blizine da joj bezrezervno možemo dati svoje povjerenje. Iz svake rečenice se, naime, ta blizina naprosto nudi. Gotovo da je možemo vidjeti, dirati i mirisati. Stoga je baš ta blizina ovoj knjizi i najbolje svjedočanstvo i najveća preporuka budući da autor prenosi kako riječi, tako i geste i poruke, odnosno nakane i preokupacije, govor tijela i ljudske datosti pape Franje, ali se ne ustručava prenijeti i vlastite dojmove, prosudbe i viđenja u kojima nećemo moći ne primijetiti autorovu, u najmanju ruku, simpatiju prema današnjem Papi
Knjiga nas, dakle, upoznaje s papom Franjom iz prve ruke. Autor je dugi niz godina pratio pape, njihove govore, nastupe, putovanja, donošenje odluka, objave pisama ili enciklika, odgovore na novinarska i ina pitanja – bio im je prethodnica, s njima letio u zrakoplovima, osobno se s njima susretao, išao na brojne skupne i privatne audijencije, na primanja za crkvene i državne dužnosnike, sudjelovao u nebrojenim svečanostima kako u Rimu tako i diljem svijeta, doznavao o potezima i namjerama pojedinih papa na najmjerodavnijim mjestima, kao što je primjerice Uredu za tisak Svete Stolice, pa je tijekom godina i sam postao ”vatikanist”, barem kad je u pitanju poznavanje prilika u Vatikanu, odnosno kad je u pitanju uspoređivanje različitih pontifikata.
Stoga ova knjiga, koja papu Franju prati u nešto više od godinu dana njegova pontifikata, na osebujan i jedinstven način čitatelja upoznaje s Papinom osobom i djelom, s njegovim prvim potezima, ali i s onim što Papa njima nagovješćuje. Uvjeren sam da će čitatelj na kraju čitanja zaključiti kako je upravo Papina osobnost predstavljena u ovoj knjizi, a koja je duboko impregnirana njegovom nepatvorenom i iskrenom vjerom, na kraju postati njezina temeljna varijabla. Silvije Tomašević to i ne krije. Ne krije, naime i, uvjetno rečeno, svoje oduševljenje ovim ”sasvim drukčijim“ papom.
Stoga sadržaj njegove knjige ”Franjo – sasvim drukčiji papa“ u svakom svom detalju i u cijelosti odgovora svome naslovu. Papa Franjo pred nama se pojavljuje u svoj jednostavnosti i jedinstvenosti koja ga preporučuje kao drukčijega u odnosu na sve pape koje smo poznavali: Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla I., Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.
Gotovo da će nam se učiniti kako papa Franjo od svakoga od njih ima nešto: simpatičnost i neposrednost Ivana XXIII., mudrost i staloženost Pavla VI., smiješak i dobrohotnost Ivana Pavla I., angažiranost, inovativnost i otvorenost Ivana Pavla II. i učenost Benedikta XVI.
U ovoj knjizi na više no dobar novinarski način – dakle ilustrativan način prepun činjenica, detalja, slika, citata i usporedbi – čitatelj će upoznati današnjega papu Franju kakvog je možda naslućivao da poznaje čitajući njegove knjige ili knjige o njemu, odnosno čitajući i gledajući o njemu u raznim medijima, no kada dođe do kraja ove knjige sigurno će se složiti s autorom da je ovaj papa zaista drukčiji.
Ova knjiga, koja papu Franju prati u nešto više od godinu dana njegova pontifikata, na osebujan i jedinstven način čitatelja upoznaje s Papinom osobom i djelom, s njegovim prvim potezima, ali i s onim što Papa njima nagovješćuje. Uvjeren sam da će čitatelj na kraju čitanja zaključiti kako je upravo Papina osobnost predstavljena u ovoj knjizi, a koja je duboko impregnirana njegovom nepatvorenom i iskrenom vjerom, na kraju postati njezina temeljna varijabla. Silvije Tomašević to i ne krije. Ne krije, naime i, uvjetno rečeno, svoje oduševljenje ovim ”sasvim drukčijim“ papom
Drukčiji je od svojih prethodnika jer je u sebi objedinio sve njih i svakoga ponešto ”popravio“. Osvojit će nas dah te latinske lepršavosti i lakoće koja u isti mah postaje silno zahtjevna kada su u pitanju rubni, siromašni, ugroženi ili pak stradali. Tomašević to bilježi na novinarski uvjerljiv način koji ne trpi višak opisivanja, metaforičnost ili pak emocionalna uzbuđenja – a kamo li površnost.
Iznoseći činjenice on zapravo izriče stav, prenosi uvjerenja i naznačuje nove putove nade i ohrabrenja. Zato je ova knjiga više od novinskih bilješki. Ona je svojevrsni memento na stvarnosti koje ovaj Papa tako nenametljivo, a opet tako snažno i zauzeto stavlja u središte razmišljanja kako same Crkve tako i suvremenih ljudi.
U devetnaest poglavlja ove knjige doznat ćemo puno pojedinosti iz Papina života, upoznat ćemo njegov vrijednosni sustav, njegove preokupacije, brige i želje, saznat ćemo pojedinosti koje će nas dirnuti, a gdjekad će nam zaiskriti ili čak zasuziti oči, ali ćemo, osim pape Franje, upoznati i prijašnje pape, ponešto iz njihovih pontifikata što se odnosi na Franjino nasljeđe, njihovo vođenje Opće Crkve, uspjehe i prijepore tih pontifikata.
Saznat ćemo zanimljive činjenice i detalje iz života u samom Vatikanu, ponešto o tamošnjim uredima i službama, lobijima i borbama, malverzacijama i sukobima. Upoznat ćemo, nadalje, problematiku svjetske Crkve, saznavati ponešto o mukama i problemima s kojima se Crkva u cijelosti susreće i čime se bavi.
No, i nakon svih problema, prijepora ili čak rana uvijek iznova knjiga će nam otkrivati tu jedinstvenu perspektivu vjere i nade koju su pape znale unositi u Crkvu i u svijet. A to se osobito može reći za papu Franju. Ne može se ne vidjeti i ne osjetiti njegov optimizam i radost, njegovu, i unatoč lijepim godinama, zaigranost i mladenački duh. K tome, u knjizi ćemo naći i podosta toga što se odnosi na odnos papa prema Hrvatskoj, našoj Crkvi, povijesti, politici i koječem drugom.
To i jest posebna vrijednost ove knjige budući da je piše Hrvat s višedesetljetnim boravkom u Rimu odakle našu crkvenu i društvenu stvarnost vidi kroz prizmu tamošnjih događanja i perspektiva.
No, i nakon svih problema, prijepora ili čak rana uvijek iznova knjiga će nam otkrivati tu jedinstvenu perspektivu vjere i nade koju su pape znale unositi u Crkvu i u svijet. A to se osobito može reći za papu Franju. Ne može se ne vidjeti i ne osjetiti njegov optimizam i radost, njegovu, i unatoč lijepim godinama, zaigranost i mladenački duh. K tome, u knjizi ćemo naći i podosta toga što se odnosi na odnos papa prema Hrvatskoj, našoj Crkvi, povijesti, politici i koječem drugom
Knjiga Silvija Tomaševića pisana je s novinarskom i stručnom akribijom, pošteno i odgovorno, sa simpatijom i s onom kritičnošću koja je nužna da bi se bilo vjerodostojno. On ne uljepšava i ne prešućuje, ne prebire – poput, na žalost, nekih crkvenih spisatelja – samo ono afirmativno i pozitivno, već iznosi i ono problematično, zakulisno, mučno i zlo. Pa ipak, ovaj je pristup lišen zadnjih namjera kakve često susrećemo i ne samo u hrvatskim medijima. Ovdje, naime, nema senzacionalizma.
Ne prešućujući probleme Tomašević pošteno iznosi načine, pokušaje, uspjehe i neuspjehe koji se čine kako bi se problemi riješili. Ipak, veći dio ove knjige posvećen je onom pozitivnom, afirmativnom, vrijednom i izgrađujućem – onom što je stvarni prinos, uspjeh i dobitak. A papa Franjo to u cijelosti ostvaruje i svjedoči kao papa i kao čovjek, kao vođa, sluga i učitelj.
Zaključno valja reći da će ova knjiga i onim čitateljima koji se razumiju i prate vatikanska zbivanja kao i općenita zbivanja u Katoličkoj crkvi biti od velike koristi budući da na primjeru jednog, za sada zaista kratkog pontifikata, autor iznosi cijeli niz tema, događanja i prilika koje osvjetljava iz neposredne blizine, temeljeći svoje uvide na relevantnim izvorima i biranim prigodama u kojima je sam sudjelovao.
Upravo taj osobni pečat snažni je, ali ipak nenametljiv i nepretenciozni biljeg ove knjige. Taj će nas se pristup možda i najviše dojmiti.
No, osim poznavatelja Crkve, papâ i Vatikana, ova će knjiga biti sjajno štivo i za nekoga tko to sve nije. Iz nje će se lako moći osvjedočiti o tome koliko su pape ljudi i što je to duhovno i intelektualno što ih pokreće. Moći će ući u jedan svijet koji se katkad, već prema diktatu medijskih jednostranosti, može činiti stranim, dalekim ili nesuvremenim. Moći će pratiti visok stupanj intelektualnih vrijednosti, moralnih vrlina, diplomatskog umijeća i jednostavne čestitost posljednjih papa, a osobito Franje, prvog neeuropljanina koji je svijet osvojio na prepad. Knjiga će čitatelju dati jasan odgovor na pitanje: zašto je papa Franjo proglašen osobom godine i zašto je tako silno popularan, citiran, uvažavan…
Knjiga Silvija Tomaševića pisana je s novinarskom i stručnom akribijom, pošteno i odgovorno, sa simpatijom i s onom kritičnošću koja je nužna da bi se bilo vjerodostojno. On ne uljepšava i ne prešućuje, ne prebire – poput, na žalost, nekih crkvenih spisatelja – samo ono afirmativno i pozitivno, već iznosi i ono problematično, zakulisno, mučno i zlo. Pa ipak, ovaj je pristup lišen zadnjih namjera kakve često susrećemo i ne samo u hrvatskim medijima. Ovdje, naime, nema senzacionalizma
Ova će, dakle, knjiga svakom dobronamjernom čitatelju koji se želi obavijestiti o biti papinske službe i o jednom sasvim konkretnom papi – papi Franji – pružiti više dobrog materijala no što je možda očekivao.
I sam sa sigurnošću mogu reći kako mi je ova knjiga više od svih do sada pročitanih o papi Franji odnosno o kradinalu Bergogliu – a pročitao sam ih podosta – paletu raznovrsnosti i jarkih boja pape Franje približila na najbolji način.
Čitao sam je kao najuzbudljiviji roman i kao štivo koje me popravlja, potiče i snaži. Čitao sam je s veseljem i zanimanjem, s uzbuđenjem i napetim očekivanjem. Čitao sam je kao netko tko ponovno otkriva blago koje je već otkrio, možda malko zapostavio ili zaboravio – a s ovom je knjigom to blago ponovno isplivalo na površinu.
Pa premda sam i sam osjećao da ovaj papa ima nešto posebno, nešto što niti jedan prije njega u takvoj mjeri ili u jednoj osobi nije imao – nakon čitanja uvjeren sam u to još više.
Papa Franjo drukčiji je papa – papa za ovo vrijeme i za sva vremena. Papa koji bježi od divinizacija, uklanja se pompama i manipulacijama, traži čovjeka i ne sklanja se od dodira…
Papa Franjo čovjek je snažne vjere i snažne ljudskosti. Čovjek jednostavne i neposredne blizine, tople i nježne nazočnosti, sućutne brige i posve predana života. Čovjek vizija i hrabrosti, poduzetnosti i kontemplacije u isti mah. U jednu riječ – Papa kakvog smo samo poželjeti mogli. Sumnjate li u to, pročitajte ovu knjigu pa ćete se uvjeriti sami.
(Ovaj je tekst don Anton Šuljić, kao recenzent, pročitao na predstavljanju nove knjige kolege Silvija Tomaševića u knjižari Megastore u Zagrebu u srijedu 24. rujna).
- « Previous Page
- 1
- …
- 64
- 65
- 66
- 67
- 68
- …
- 78
- Next Page »