Roman “Noćni putevi” sastavljen je od niza fragmenata iz svakodnevice noćnog taksista ruskoga podrijetla. Ovdje čitatelj susreće grubu stvarnost Pariza između dva svjetska rata, stavljenu u nostalgični modus, gdje se grad doima poput Petrograda Fjodora Mihajloviča Dostojevskog s gladnim i odrpanim spodobama, krojačima, kuharicama, pijancima… [Read more…]
Slavoj Žižek: ”Želio sam postati šef tajne policije”
Piše: Dobroslav Silobrčić
Žižek je mit. “Enfant terrible” moderne svjetske filozofije. Mnogi ga obožavaju, neki mrze. Fenomenalan komunikator, ozbiljan istraživač, sjajno školovan i iznimno duhovit čovjek. U subotu 17. siječnja ima nastup u “Filozofskom teatru” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Ako ga želite slušati i gledati, jer Slavoj Žižek je sam po sebi predstava, morate se što prije pobrinuti za ulaznicu. [Read more…]
Lakoća ispaljivanja gluposti
Izjava ministra obrazovanja Vedrana Mornara da bi studenti po završenom studiju trebali biti dužni ostati u Hrvatskoj ili isplatiti državi cijenu svoga školovanja izazvala je opravdani gnjev javnosti. Njegova zamisao zadire i u sâm Ustav, u odredbe o slobodi kretanja (članak 32. stavak 2.) i dostupnosti obrazovanja (članak 65. stavak 1.) Neovisno o tome, teško je zamisliti kako bi se akcija ”imaš diplomu vrati putovnicu” normirala i provodila.
No, recimo da ustavnopravna i pravno-tehnička cjepidlačenja nisu posebno bitna. Bitan je mentalitet, zapravo drskost koja je takvu dosjetku uopće učinila mogućom, a taj mentalitet i ta drskost suštinski su uzroci ove žalobne stvarnosti, sveopće propasti hrvatskog društva.
Hrvatska politička elita je, o kojoj god stranci da je riječ, jedinstvena u svojem sustavnom, opsesivnom i bezuvjetnom otporu slobodnom tržištu, privatnoj inicijativi i poduzetništvu.
Neovisno o tome, teško je zamisliti kako bi se akcija ”imaš diplomu vrati putovnicu” normirala i provodila. No, recimo da ustavnopravna i pravno-tehnička cjepidlačenja nisu posebno bitna. Bitan je mentalitet, zapravo drskost koja je takvu dosjetku uopće učinila mogućom…
Takvom ekonomskom filozofijom – koja zapravo nije ekonomska filozofija nego banalna potreba za gomilanjem moći – politička elita već preko dvadeset i četiri godine pljačka i upropaštava hrvatsku ekonomiju i stanovništvo i pri tom državu koristi i kao provalnički alat i kao opravdanje za svoje pothvate. Što je najgore, na vidiku nema znakova da će politička elita odustati od svoje vlastohlepne ekonomske politike čime je građanima Hrvatske osim svega oduzela i nadu.
U takvom dakle kontekstu i u takvoj situaciji ministar obrazovanja snatri o uvođenju tržišnih zakonitosti tamo gdje im nije i ne smije biti mjesto, upravo na području koje civilizirane države štite ili bi trebale štititi od tržišta. (Anglosaksonska tradicija je drugačija, ali njene prednosti i mane spadaju u drugu temu).
Zlostavljanje realnog sektora visokim porezima i suvišnom administracijom može, a besplatno obrazovanje ne može. Za poduzetnike nema tržišne slobode dok se istodobno čezne za uvođenjem kupoprodajnih pravila u obrazovanje. Kod nas je sve naopako.
Bezuvjetna dostupnost znanja i obrazovanja svima i svakome (jasno, pod uvjetom da zadovoljavaju izvjesne preduvjete koji nipošto nisu tržišne naravi) jedno je od najvećih dostignuća moderne civilizacije.
Politička elita već preko dvadeset i četiri godine pljačka i upropaštava hrvatsku ekonomiju i stanovništvo i pri tom državu koristi i kao provalnički alat i kao opravdanje za svoje pothvate
Obrazovanje i znanje nisu roba već civilizacijsko nasljeđe koje pripada svima. (Know-how, patenti te intelektualno i autorsko vlasništvo su nešto drugo, da ne bude zabune). Dužnost je države da ih svima poslušno i ponizno stavi na raspolaganje i da se ništa ne usudi tražiti zauzvrat.
Ako netko u pedesetoj godini poželi upisati komparativnu književnost ili povijest umjetnosti, to je druga priča: neka plati. No, građaninu koji poslije završene srednje škole redovno i uredno studira, država ne smije imati pravo naplaćivati ništa niti je se smije ticati što će taj građanin učiniti sa svojom diplomom i svojim obrazovanjem kada ih jednom stekne.
Istina, štetno je po neko društvo da ga po završenom studiju napuštaju mladi stručnjaci. To se dade jednostavno riješiti. Dovoljno je da politička elita upravlja državom tako da ona postane privlačna za ljude i kapital, dakle politički potpuno inkluzivna i ekonomski otvorena, s bezuvjetno zajamčenim građanskim i poduzetničkim slobodama. Time bi se međutim doveli u pitanje njeni ideološki temelji jer je nastala kao isključivi zabran jedne jedine društvene (etničke) grupe.
Ako netko u pedesetoj godini poželi upisati komparativnu književnost ili povijest umjetnosti, to je druga priča: neka plati
Država koja nije privlačna svima, štoviše, država u kojoj se pomisao kako pripada samo nekima ne smatra sramotnom, u posljednjoj konzekvenci ne može biti korisna nikome. Nacionalizam je skupa zabava. I ne isplati se.
Na stranu rasprava o dostupnosti obrazovanja kao civilizacijskoj vrednoti kojoj nije mjesto na tržištu. Na stranu i činjenica, koju priznaje i sâm ministar, da je zamisao o zatočeništvu u Hrvatskoj nakon završenog školovanja pravno i praktično neprovediva. Najgori od svega su lakoća kojom pripadnici političke elite posežu za ucjenama i njihova drskost u raspolaganju sudbinama i slobodom građana.
To je ključ za razumijevanje ove krize koja je osim ekonomske, intelektualne i moralne supstance progutala i budućnost.
Kada je država drska i samodopadna umjesto ponizna i samozatajna i kada joj prevelik broj građana umjesto sumnje i opreza poklanja bezuvjetnu ljubav, ona prije ili kasnije postaje mjesto gdje nitko ne želi doći ili ostati, niti itko iz nje smije izići.
(Prenosimo s tportala).
Nažalost, biskupi ne čitaju
Na dokument Hrvatske biskupske konferencije ”o rodnoj ideologiji” (potpisan 15. 10. 2014., a objavljen prije dva tjedna u ovoj rubrici) treba reagirati – i to još oštrije i sustavnije nego što je to učinio novinar tportala Gordan Duhaček (ovdje) prošle nedjelje.
Dobro je da se Autograf ogradio ”od stavova koje iznose autor ili autori Poruke koju potpisuju hrvatski biskupi” i što je autorima zamjerio odricanje od bilo kakve ”ozbiljnije znanstvene aparature”.
Svoje su znanje biti rodne teorije crpili iz dokumenata pape Benedikta XVI. i pape Franje. Uza svu Ratzingerovu teološku stručnost, on se kao stručnjak za teorije spolova nije proslavio (iako se 2004. godine upustio u pokušaj vrednovanja rodne teorije na primjeru jedne jedine teoretičarke Judith Butler).
Dobro je da se Autograf ogradio ”od stavova koje iznose autor ili autori Poruke koju potpisuju hrvatski biskupi” i što je autorima zamjerio odricanje od bilo kakve ”ozbiljnije znanstvene aparature”
A Evangelii Gaudium pape Franje ne cilja na teorije o spolnim identitetima, nego na evangelizaciju u globalnim uvjetima i u svjetlu kapitalističkih stranputica čovječanstva.
Erich Fromm, pak, svoju je tezu o smrti Božjeg i usmrćivanju čovjeka napisao nakon sloma fašizma, nakon doživljaja ideologije prezira čovjeka par excellence – a u Frankfurtskoj se školi bavio feminizmom, gender-teorijom i spolnim razlikama s utjecajima i posljedicama po socijalne uloge. Fokusirao se na odnose unutar obitelji, patrijarhat i podređenost žena u patrijarhalnim odnosima.
Biskupi, odnosno njihovi ghostwriteri, u svojem intelektualnom nastojanju žele pobijati rodne teorije, ali ne bi se trebali pozivati na Ericha Fromma. Upravo on je svoju psihoanalizu usredotočio na mehanizme aktivnog i pasivnog prilagođavanja biološkog aparata prohtjevima socijalne stvarnosti (Notes on Psychoanalysis and Historical Materialism, 1932.!!!)
Toliko o ophođenju s literaturom i ”autoritetima” (prema Lenjinu bi se slobodno moglo reći: Ako se literatura ne podudara s našim tezama, tim gore po literaturu!).
Autori iz HBK očito ne poznaju čak ni domaću literaturu. Recimo, izvrsni kritički osvrt na rodne teorije obavila je redovnica dr. Rebeka (Jadranka) Anić, ”Kako razumjeti rod? Povijest rasprave i različita razumijevanja u Crkvi”, Zagreb, 2011.
Biskupi, odnosno njihovi ghostwriteri, u svojem intelektualnom nastojanju žele pobijati rodne teorije, ali ne bi se trebali pozivati na Ericha Fromma. Upravo je on svoju psihoanalizu usredotočio na mehanizme aktivnog i pasivnog prilagođavanja biološkog aparata prohtjevima socijalne stvarnosti (Notes on Psychoanalysis and Historical Materialism, 1932.!!!)
Izvornim djelima rodne teorije biskupi se nisu zamarali; loš primjer biskupa – ocjenjivati nečije djelo, a nisu ga imali ni u rukama – slijedi i Udruga katoličkih intelektualaca.
Ideju vodilju poruke Hrvatske biskupske konferencije ”Muško i žensko stvori ih!” slijedom biskupske logike treba shvatiti kao Božju zapovijed da se drži do tradicionalnih modela ponašanja različitih za muškarce (”Indijanac ne plače”) i žene (kojima je zadatak ”plesti i tkati nebeske ruže u ovozemaljski život”).
Onako kao što je čovjek od prije 3000 godina shvatio i obnašao uloge muškarca, odnosno žene (u nomadskom sustavu, zatim u društvima polunomadskog i ranosjedilačkog pustinjskog života), trebali bismo mi poštivati ”naravni zakon”, umjesto da se, razvijajući se, po ocjeni biskupa ”stavljamo” na mjesto Boga i prisvajamo sebi ulogu svemoćnoga stvoritelja i zakonodavca (…) ”Ne sumnjamo, vjerujemo, štoviše, doživjeli smo da čovjek može organizirati život bez Boga…..”. Samo je ova konstatacija velik iskorak iz teorije koja se usredotočila na funkcioniranje muškaraca i žena unutar svojih mikrokozmosa.
Pitanje živjeti s Bogom ili bez njega društvenoj teoriji se ne nameće. No, autorima ovog dokumenta nameće se hitna potreba prisjetiti se što su naučili o vrsti i namjeni Knjige postanka i o pristupu knjigama Staroga i Novoga zavjeta: 200 godina i sve profinjenije metode tumačenja Svetoga pisma kao da su bez odjeka i traga prolazile mimo njihovih ušiju. Na biskupsko ignoriranje čovjekove evolucije upozorio je Gordan Duhaček.
Preduvjet shvaćanju sugovornika ili tuđega teksta je spremnost shvatiti sugovornika onakva kakav on želi biti ili što želi izreći. Simone de Beauvoir govorila je o tome da čovjekovo ponašanje podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima i da je ono što je ”tipično žensko”, odnosno ”tipično muško” splet neraskidivo povezanih prirodnih i društveno poželjnih, odnosno nepoželjnih utjecaja.
Simone de Beauvoir govorila je o tome da čovjekovo ponašanje podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima i da je ono što je ”tipično žensko”, odnosno ”tipično muško” splet neraskidivo povezanih prirodnih i društveno poželjnih, odnosno nepoželjnih utjecaja
Zapravo, ona nije nikad tvrdila da se čovjek rađa kao tabula rasa. Tvrdila je da je ”muško” i ”žensko” ponašanje proizvod društvenog oblikovanja. Omiljen, ali nepošten debatni trik je pojednostavniti i izokrenuti tuđe riječi, pa zatim s tim ”proizvodom” nastalim od namjerno preoblikovanih izjava polemizirati.
Da je rod društveno konstruiran i zato podložan promjenama, ne znači da je čovjek masa koju može oblikovati i preoblikovati bilo tko i svatko po svome ukusu.
Svaki iskusni roditelj i svaki učitelj lako će pobiti takvu tezu, jer zna da odgoj i ”oblikovanje” čovjeka po nečijoj volji ima svoje granice. Bez brige, dakle; opasnost od relativizma (kojeg se naročito bojao papa Benedikt XVI.) manja je, čak i u intimnoj zajednici ljubavi: I ”proizvoljni tipovi” ”ljubavnih odnosa” i ”obitelji” počivaju na temeljima ljudskih potreba poput ljubavi, prihvaćanja, uvažavanja, kojih ni sami alternativni partneri ne dovode u pitanje.
”Taktike rodne ideologije” ne ušuljaju se u društvo kao mračne sile niti ih treba dijabolički tajno ucjepljivati ”prema točno razrađenom planu”, provoditi ”pranje mozgova” i ”promijeniti čovjeku svijest”.
Alternative braku i obitelji postojale su od pamtivijeka kao ”manjinski programi”. Unatoč tomu, brak i obitelji nisu nestali: Štoviše, alternativni oblici težu tomu da njihov odnos zrcali odnose u braku, odnosno u obitelji i da unatoč svojim različitostima ostvare temeljnu ljudsku potrebu: pripadati jedan drugome i ostvariti duboko jedinstvo u različitosti.
Koliko su vjernici stvarno zbunjeni, kako tvrde biskupi u obrazloženju svojih motiva za takav dokument? Rodne teorije su objavljene, svatko ih može proučavati. Ali biskupi ne čitaju. Nažalost, to ne čine ni oni koji se smatraju intelektualcima.
O nacionalizmu
“Nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja.” Ovako o najraširenijoj balkanskoj bolesti – bolesti koja je krvlju i suzama natopila brdovitu zemlju seljaka – piše Danilo Kiš, jedan od najvećih i najcjenjenijih slavenskih pisaca. U ogledu “O nacionalizmu”, kojeg vrijedi svako malo pročitati, Kiš preispituje razloge zbog kojih je pošast nacionalizma tako prijemčiva na ovim, ali i širim prostorima i zaključuje da su nacionalisti po definiciji ignoranti, ljudi svikli na post mišljenja i liniju manjeg otpora.
Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo od zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se “izrazi”, ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture.
Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo od zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se “izrazi”, ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture
Tako on postaje pripadnik jedne slobodnozidarske skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, za zadatak i cilj probleme epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih itd.
Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N. N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, i skinuli ga sa slobodnozidarske lože, u koju se on sam smestio, ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom individuum bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila.
To je onaj Sartrov Žil, koji jeporodična i društvena nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomenu jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova “tajna” da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju.
Ovaj i ovakav portret, primenljiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one suviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju, asketa, potencijalni borac, koji čeka svoj čas.
Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama, nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta.
Nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one suviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju, asketa, potencijalni borac, koji čeka svoj čas
Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati.
Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje, koje ne iziskuje truda. Ne samo pakao to su drugi, u okviru nacionalnog ključa naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano.
Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu.
Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše “iz naroda i za narod”, koji svoj individualni glas, tobože potčinjava višim nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič: u srpskohrvatskoj varijanti, borba za prevlast oko nacionalnog porekla LICITARSKOG SRCA. Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture (ne tiču ga se). Ali stvar nije tako prosta.
Ako zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije.
Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više; mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov
Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom couleur locale takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta (što će reći ako nije u službi umetničke istine), jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.
Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više; mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov.
Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče.
Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena, da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični, a tako različni, zbog kojih je igra započeta.
Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svoga brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim; pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan.
I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenih kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini
Nacionalista se ne boji nikoga, “nikog do boga”, a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan koliko i on sam, “ponos porodice”, porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije – bledi rođak Džim. Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze.
“To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan sasvim da je priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile; nezadovoljnik koji se ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune” – slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite.
I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenih kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno je biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde?
Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija i antiideologija…
Danilo Kiš, Poetika, knjiga druga, 1974. (intervjui)
(Prenosimo s portala Lupiga).
Pjevaj, ljubi i razumij
Čudna neka i sasvim čudesna misa otpjevana je prošlog ponedjeljka u pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu koji je širom otvorio vrata danskom dirigentu Mogensu Dahlu i njegovom komornom zboru. Oni su se, prvi put u Hrvatskoj, predstavili Nordijskom misom, djelom koje je baš za taj zbor napisao jedan od najznačajnijih suvremenih švedskih skladatelja Sven-David Sandström. Najveći dio skladbe pjeva zbor a capella, no tu i tamo, poput vrpce u dugoj plavoj kosi neke nordijske vile, zacrveni se dionica violončela upletena među ljudske glasove.
Zbor iz Kopenhagena u kojem pjevaju probrani profesionalni pjevači iz više nordijskih zemalja sa sobom je u Zagreb dovela danska kraljica kao dar u kojem su uživali uzvanici svečane kraljevske večere u hotelu Esplanade. Tamo je maestro Dahl sa svojim ansamblom izveo lijep, prigodan i nipošto prezahtjevan programom.
Ali, doletjevši s raznih sjevernih strana pjevači su se u Zagrebu okupili tri dana ranije nego što je od njih zahtijevao kraljevski angažman. Na svoju inicijativu i u vlastitoj organizaciji, uz malu pomoć ovdašnjih prijatelja, odlučili su Zagrebu donijeti vlastiti dar.
Dobar primjer vjernicima i ostalim crkvenim ocima dao je i sam mitropolit Porfirije. Bio je dobar domaćin i pažljiv slušatelj, a njegov kratak i sadržajan pozdravni govor bio je lijep uvod u nezaboravno umjetničko i duhovno iskustvo. Prizivajući Platona, vladika nam je poželio doživljaj koji će nam dotaknuti duh i srce i “pomoći nam da ljubimo i da razumijemo”. I onda je uslijedilo 75 minuta upravo takvog mističnog razumijevanja i sporazumijevanja između glasova, tonova, riječi, ljudi, svjetova i svemira
Premda izvan službenog programa i protokola kraljevskog posjeta, u kojem su najbrojnija bila upravo kulturna događanja, nastup ovih pjevačkih poslanika bio je jedan od najdragocjenijih darova i prvorazredni umjetnički događaj “danskog tjedna” u Hrvatskoj.
Koncert je bio oglašen tek s nekoliko plakata i usmenom predajom među glazbeničkim svijetom, o čemu je volonterski predano osobito brinula Ivana Srbljan. Sjajna zagrebačka mezzosopranistica ovaj se put sva dala u službu tuđih glasova, a neke je slušatelje doveo i naš proslavljeni violončelist Valter Dešpalj zato što je u ulozi solista nastupao njegov sjajni danski učenik Toke Møldrup.
Uglavnom, crkva je u 20 sati bila ispunjena mirisom tamjana, zaostalim od liturgije, i publikom. Dobar primjer vjernicima i ostalim crkvenim ocima dao je i sam mitropolit Porfirije. Bio je dobar domaćin i pažljiv slušatelj, a njegov kratak i sadržajan pozdravni govor bio je lijep uvod u nezaboravno umjetničko i duhovno iskustvo.
Prizivajući Platona, vladika nam je poželio doživljaj koji će nam dotaknuti duh i srce i “pomoći nam da ljubimo i da razumijemo”. I onda je uslijedilo 75 minuta upravo takvog mističnog razumijevanja i sporazumijevanja između glasova, tonova, riječi, ljudi, svjetova i svemira.
Nikada nisam čuo suvremenu vokalnu glazbu koja je u tolikoj mjeri sljubljena i saživljena s riječima kao u Nordijskoj misi Sven-Davida Sandströma.
Veliki opus tog skladatelja, rođenog 1942. godine, posljednjih desetak godina naročitu pažnju privlači oratorijskim djelima koja preuzimaju liturgijski tekst i formu velikih djela Johanna Sebastiana Bacha poput Velike mise (u h-molu) i Muke po Mateju, kao i nešto manjih kantata i moteta.
Na obali oceana širokog nekoliko stoljeća, Sandström tako s ljubavlju dočekuje i prihvaća riječi pristigle u brodovima od glazbe, pa im onda gradi nove arke za novo vrijeme i putovanja.
Sreća je još dugo te večeri trajala na licima mnogih slušatelja i samih pjevača. U razgovoru s mladim švedskim članom i producentom zbora Davidom Wijkmanom saznao sam da nije bilo nikakve posebne namjere ili predumišljaja političkih poruka u odabiru mjesta održavanja koncerta. Najprije su kontaktirali crkvu sv. Marka, nakon koje se pravoslavna crkva jednostavno pokazala gostoljubivijom i darežljivijom u pogledu vremena za probe. I tako se koncert održao baš tamo gdje je i trebalo
Ne manjka mu ni dara, ni smjelosti s kojom se odvažio napisati i novog Mesiju i veliki Requiem. Prije osam godina praizveden mu je oratorij “Riječ – muka” u kojem je spojio biblijske tekstove sa stihovima švedske pjesnikinje Katarine Frostenson.
Međutim, u Nordijskoj misi, praizvedenoj u svibnju ove godine u Bergenu, nema ni biblijskih, ni liturgijskih tekstova. U toj sasvim čudesnoj misi nema riječi koje bi bile svete samo zato što stoljećima oblijeću oko oltara. Autor riječi Nordijske mise još je živ i piše o svakodnevnim i vječnim stvarima u životu ljudi, kamenja i zvijezda. On je švedski pjesnik Tomas Tranströmer koji je 2011. počašćen Nobelovom nagradom za književnost, a mi u Hrvatskoj 2013. njegovom zbirnom knjigom “Pjesme i proza” u nagrađivanom prijevodu Sonje Bennet i izdanju Frakture.
Nije dovoljno reći da je Sandströmova glazba u dosluhu s Tranströmerovom poezijom. Ona se sa stihovima rodila i rasla nečujno sve dok je skladatelj nije prepoznao, zapisao i oživio.
Sandström sklada onako prirodno i jednostavno, i onako tajanstveno, lucidno i mudro kako Tranströmer piše. I jedan i drugi savršeno barataju različitim registrima, od sitnog cvrkuta brzih poteza, do isklesanih svečanih portala nad procesijama polaganih nota.
Velik je to i neobjašnjiv dar i pjesniku, i skladatelju, i slušatelju kada u glazbi i riječi podjednako snažno i uvjerljivo oživi svaka slika i značenja koja se kroz nju proziru: od šalica espressa koje “gledaju u sunce bez treptaja” ili “velikog prljavog leptira” od novina na stolu, pa do “sazviježđa što topću u stajama gore nad stablom” i jutra koje “stavlja svoje zrake u bravu i otvara vrata mraka”.
Sreća je još dugo te večeri trajala na licima mnogih slušatelja i samih pjevača. U razgovoru s mladim švedskim članom i producentom zbora Davidom Wijkmanom saznao sam da nije bilo nikakve posebne namjere ili predumišljaja političkih poruka u odabiru mjesta održavanja koncerta.
Može biti puki slučaj što je meni baš ta iznimka zapela za oko te večeri u zagrebačkom srpskom pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg. A može biti i da spas čitavog svijeta ovisi baš o tom stihu koji kaže: “Krvnici donose kamenje, Bog piše na pijesku.” “Gud skriver i sanden”
Najprije su kontaktirali crkvu sv. Marka, nakon koje se pravoslavna crkva jednostavno pokazala gostoljubivijom i darežljivijom u pogledu vremena za probe. I tako se koncert održao baš tamo gdje je i trebalo.
U Nordijskoj misi Bog se spominje svega dva-tri puta, ali ga ima posvuda, a najčešće u čovjeku, poput onog koji je upravo ustao iz ljubavne postelje pa “hoda brzo od sreće, cijeli mu je grad nizbrdica, i svi se iza podignutih ovratnika smiju i svi upitnici pjevaju o Božjem postojanju”. Ili poput onog glasa koji u snu pjesniku kaže: “Postoji jedan dobar. Postoji jedan koji sve gleda bez mržnje”.
Gosti iz zemlje koja u kulturu godišnje ulaže više od tri milijarde eura (!) dijelili su nam brošure s izvornim švedskim tekstom i engleskim prijevodom male antologije Tranströmerovih stihova uglazbljenih u Nordijskoj misi. To sam iskoristio za jedan pokus.
Otkad sam se zalijepio za izvanrednu dansko-švedsku televizijsku kriminalističku seriju Most, želim nekoga pitati razumiju li se stvarni Danci i Šveđani uistinu tako dobro i lako kao detektivi Saga Norén iz Malmöa i Martin Rohde iz Kopenhagena?
Zato sam jednog člana zbora zamolio da mi napiše danski prijevod švedskih riječi u koje sam upro prstom: “Gud skriver i sanden”. Nasmijao se i rekao da se to na danskom piše potpuno isto, ali da takva identičnost riječi, od kojih mnoge doista jesu jako slične, ipak nije pravilo nego prije iznimka.
Može biti puki slučaj što je meni baš ta iznimka zapela za oko te večeri u zagrebačkom srpskom pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg. A može biti i da spas čitavog svijeta ovisi baš o tom stihu koji kaže: “Krvnici donose kamenje, Bog piše na pijesku.” “Gud skriver i sanden.”
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Vampir je itekako živ
Borislav Pekić, ”Kako upokojiti vampira”, Prosvjeta, Zagreb, 2014.
Nacizam kao ideologija i praksa jedva da je bio nešto više od lešine kad je Borislav Pekić 1971. i 1972. pisao roman ”Kako upokojiti vampira”, no danas je stvarna subpolitička i subkulturna sila spremna da uskoči u mainstream i nastavi po starim navikama. Ni smrt očito nije vječna kad se radi o nacizmu, pa se i Pekićev roman danas čita drukčije nego početkom sedamdesetih.
Vanjski okvir romana Pekić je postavio u obliku tzv. pronađenog rukopisa: radi se o 26 pisama hajdelberškog profesora srednjovjekovne povijesti i bivšeg esesovca Konrada Rutkowskog.
Anonimni priređivač prema tim pismima postupa kao prema znanstvenom tekstu, što znači da dodaje fusnote, popis literature itd., a to je smisleno jer su pisma zamišljena kao polemički izazov filozofskoj tradiciji teške kategorije (Nietzsche, Heidegger, Leibnitz,Erazmo, Husserl, Descartes, Schopenhauer; Hegel, Spengler, Platon, Sartre, Camus, Kant, Wittgenstein i Marx). Pekić odmah dodaje i intrigantnu žanrovsku etiketu (sotija), kako bi upozorio na fantazmagorične i satirične elemente u svom romanu.
”Vampir” je roman s predumišljajem i premda je Pekić izvanredan i ambiciozan pisac, ta ambicija, svakako pretenciozna, pomalo je pojela realizaciju. Narativni pasaži su izvanredni, no dijelovi filozofski nisu dokraja ugođeni prema očekivanim gabaritima proznog teksta
Koncepti se, kao što vidimo, ovdje vrpolje kao lutkice u ruskoj babuški: ”Kako upokojiti vampira” ipak je roman a ne filozofska rasprava, jer glavni lik Konrad Rutkowski pati od kojekakvih neuroza i halucinacija, on je vjerojatno luđak kojem se stanje pogoršava nakon povratka u dalmatinski gradić D. (nije Dubrovnik) 1965. godine.
Kao turist odsjeda u hotelu Miramare, gdje je za vrijeme rata kao esesovac isljeđivao ratne zarobljenike, što je odličan početak za žanrovski roman, no tada je Pekić još daleko od svog romana ”Besnilo” i uopće od ideje pisanja žanrovskog romana.
U ”Vampiru” je dakle tako namjestio središnju situaciju da na licu mjesta može propitati moralni stav jednog tipično kolebljivog zapadnog intelektualca: Rutkowski nije baš pravi esesovac, unovačen je protiv svoje volje, a njegov demonski alter ego, nadređeni Steinbrecher, lako mrvi njegov otpor koji je ionako slab – za Rutkowskog je totalitarizam otprilike pitanje ukusa, što je Pekiću dovoljno da ga satjera u kaznenu ulogu isljednika i ubojice. Kao turist i profesor na godišnjem odmoru, Rutkowski, naravno, ne može riješiti svoju policijsku i isljedničku ulogu u ratu, pa krivnju, uglavnom neuspješno, pokušava prebaciti na totalitarne aspekte zapadne intelektualne tradicije u kojoj se nacizam i okotio.
Pekić je tekst protkao fantastičnim literarnim vlaknima snoviđenja i ukazanjima, pa je roman ispao žanrovska travestija, s tajanstvenom, slučajnom i zapravo potpuno nevinom žrtvom u središtu: Adam Trpković (!) je pomalo kafkijanski lik s pokojim folklornim motivom i demonskim kišobranom u ruci.
Novo, Prosvjetino izdanje romana ”Kako upokojiti vampira” ujedno je Pekićev izdavački comeback na hrvatsku izdavačku scenu, i to promišljen i vrlo lijepo priređen (urednik Rade Dragojević). Treba li podsjećati kako je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća Pekić neke od svojih najslavnijih naslova, poput ”Besnila”, ”Atlantide”, ”1999” ili ”Pisma iz tuđine”, premijerno objavio baš u Zagrebu? Prosvjetino izdanje u svakom slučaju pokazuje kako je Vampir, nažalost, itekako živ
Romani koji se bave totalitarnim sustavima rado se i često bave nevinim žrtvama totalitarnih sustava – no Pekić svom Adamu u ruke gura demonski kišobran kako bi izbjegao stereotipe. Pekić je taj kišobran zamislio kao alegorijski ključ, kišobran, zbog kojeg je Adam i uhapšen, možda i glogov kolac koji vodi neku svoju demonsku ubilačku karijeru.
”Kako upokojiti vampira” nije fantastični roman jer Pekića suviše zanimaju stvarna ljudska izopačenja, isljeđivanja i tortura koji su sami po sebi dovoljno iracionalni i fantastični da ih treba istraživati ”strukturalistički”, iznutra. Pekić je sigurno namjeravao napisati roman o torturi i policijskoj državi, no je li baš epistolarna forma pravi izbor ako se želi proniknuti u tajne i fantastične mehanizme policijske države? Doista, što bi bilo kad bi bilo da je ovaj roman Pekić promislio žanrovski, poput ”Besnila”?
”Vampir” je epistolarni roman, što je alibi za mnoštvo digresija i retardacija, za mnogobrojne introspekcije i reminiscencije, daleko od svake dramske brzine, što znači da je i sotija, kao žanrovska odrednica, pomalo proizvoljna. Miješanje narativnih i nenarativnih diskursa dovelo je do hibridne proze, što je iz nekog razloga danas opet moderno. S druge strane, ideja da prozni tekst preuzima alate znanstvenog danas izgleda kao jeftin postmodernistički trik.
Za sve što je smislio u ovom romanu Pekić ima odličan alibi. ”Vampir” je roman s predumišljajem i premda je Pekić izvanredan i ambiciozan pisac, ta ambicija, svakako pretenciozna, pomalo je pojela realizaciju. Likovi su ostali ponešto izvan fokusa, a i priča stenje pod teretom erudicije. Dojma smo kako su narativni pasaži izvanredni, no dijelovi filozofski nisu dokraja ugođeni prema očekivanim gabaritima proznog teksta.
Nacizam kao ideologija i praksa jedva da je bio nešto više od lešine kad je Borislav Pekić 1971. i 1972. pisao roman ”Kako upokojiti vampira”, no danas je stvarna subpolitička i subkulturna sila spremna da uskoči u mainstream i nastavi po starim navikama. Ni smrt očito nije vječna kad se radi o nacizmu, pa se i Pekićev roman danas čita drukčije nego početkom sedamdesetih
Ostaje čak utisak da je nacizam u ovom romanu pomalo prinudan izbor. Pekić je vjerojatno bio puno spremniji pisati o komunizmu, s kojim je od rana bio u sukobu zbog članstva u tada ilegalnoj organizaciji Savez demokratske omladine Jugoslavije.
Komunisti su ga kao osamnaestogodišnjaka strpali u KPD na izdržavanje petogodišnje zatvorske kazne, što ga je obilježilo za čitav život. Početkom sedamdesetih, kao persona non grata u komunističkoj Jugoslaviji, Pekiću je više bilo stalo do neke općenite kritike ideologije i totalitarne svijesti, a ni prema nacizmu nije imao baš neki jednoznačan odnos.
Lako je pronaći čak i jednu malu laudu nacizmu: ”U Trećem Reichu nije baš bilo rđavo. Ne može se poreći da se na telesno vaspitanje obraćala pažnja (…) pa onda autostrade, socijalna skrb, razvitak industrijske tehnologije, osećanja za zajednicu kroz organizacije, kolektivna svest nacije, javni nužnici, napredak vojne muzike, porast nataliteta.” Svakako ironična i podsmješljiva lauda, tipično postmodernistička, ali ipak lauda.
Novo, Prosvjetino izdanje romana ”Kako upokojiti vampira” ujedno je Pekićev izdavački comeback na hrvatsku izdavačku scenu, i to promišljen i vrlo lijepo priređen (urednik Rade Dragojević). Treba li podsjećati kako je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća Pekić neke od svojih najslavnijih naslova, poput ”Besnila”, ”Atlantide”, ”1999” ili ”Pisma iz tuđine”, premijerno objavio baš u Zagrebu? Prosvjetino izdanje u svakom slučaju pokazuje kako je Vampir, nažalost, itekako živ.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Trojstvo: Robin, Karl i Isus
Bio je 15. maj. Moj rođendan, dobro se sjećam. Prvi rođendan koji sam proveo sâm, baš sâm. Sâm samcat i usamljen. I još sam cio dan morao raditi mada je bila subota, vikend za sve osim za mene.
Radio sam u hotelskoj sobi u Valletti. Spremao se za nimalo lake pregovore u Ministarstvu rada Republike Malte, te tada novopridošle članice Unije. Imao sam osjećaj da se sve urotilo protiv mene, čak i vrijeme. Dan je bio prekrasan, sunčan s azurno plavim nebom i još plavijim morem posutim bijelim brodicama koje sam povremeno pogledao kroz otvorena vrata sobnog balkona dok sam satima sjedio nad hrpom papira i mojim prijenosnim računalom. Tako sam proveo cijeli dan, sve do kasno popodne.
Predvečer odlučih da prošetam, razgledam grad u kojem sam bio po prvi puta. Začudi me arhitektura, uske popločane ulice i kamene zgrade, svaka sa velikim drvenim, a zastakljenim balkonom koji se nadvisuje nad glavama prolaznika. Kao da su dubrovačke palače sa Straduna dobile balkone gospodskih kuća iz centra starog Tbilisija. Čudna kombinacija, a lijepa.
Onda poče priču o Trinidadu, bar ja tako u početku mišljah. No, ubrzo on otkri njegove karte i ja vidjeh da ne zbori o čarobnom karipskom otoku, već o nečemu meni nerazumljivom. Priča često spominjući debelu svetu knjigu, omiljeno štivo mame. Priča o neka tri lika koja se sudaraju, podudaraju i preklapaju jedan s drugim – neki duh, te otac i njegov sin
I odjednom, dok sam razgledao taj ubavi gradić, glavni grad još ubavije zemlje-otoka, pogled mi skrenu jedan plakat na vratima crkve pored koje sam prolazio. Pisalo je na engleskom: ”Trinidad – An amazing story”.
Vauuu, pomislih. To mora da je nešto za mene – možda moj rođendanski poklon. Oduvijek sam se divio Karibima, maštao da odem do Jamaike ili Kube, da vidim i naučim što o tom dijelu svijeta. I gle sad, večeras mi se nudi predavanje o Trinidadu, karipskom otoku na koji se Kolumbo, prvi među svim Europljanima iskrcao tokom njegova trećeg putovanja u Novi svijet te daleke 1498. To je jedino što sam znao o Trinidadu uz šturu geografsku činjenicu da se nalazi tik uz obale Venezuele.
Uđem radostan u crkvu maltešku i sjedoh u prvi red da bih bio bliže govorniku. Iskustvo me naučilo da je, kada slušam nekoga tko govori jezikom što mi ga mati nije podarila, dobro gledati u onoga tko besjedi, pratiti igru njegovih usana te tako imati pomagalo za bolje razumijevanje.
Pričekah nekoliko minuta dok se pred gotovo punom crkvom ne pojavi govornik. Bio je odjeven u dugačku bijelu odoru koja je dosezala do poda – očigledno je pripadao nekom egzotičnom svećeničkom redu.
Pozdravi nas na španjolskom, pa na engleskom, bolje reći dva puta nas pozdravi istom mješavinom ta dva jezika. Onda poče priču o Trinidadu, bar ja tako u početku mišljah. No, ubrzo on otkri svoje karte i ja vidjeh da ne zbori o čarobnom karipskom otoku, već o nečemu meni nerazumljivom. Priča često spominjući debelu svetu knjigu, omiljeno štivo mame. Priča o neka tri lika koja se sudaraju, podudaraju i preklapaju jedan s drugim – neki duh, te otac i njegov sin.
Robin Hood! Da, s njim je sve počelo. Kao dječak od osam-devet godina sam se divio njemu i njegovoj četi. Ti junaci mojeg djetinjstva su činili meni na volju kada su iz zasjede prepadali bogate trgovce i plemiće po Sherwoodskoj šumi, otimali im blago i robu, te sav plijen dijelili siromašnima i ugnjetavanima. Oni su donosili osmijeh na moje lice, radost u moje dječačko srce. Oni su me još dugo godina podsjećali što je pravda, kako treba da izgleda, kako se za nju treba zauzeti – mačem i srcem, silno i silovito
Istina, Trinidad nije više spomenuo, već je rekao da će nadalje koristiti englesku riječ za isto – ”trinity” – što ja sebi prevedoh kao ”trostrukost”, ”trojstvo”, tako nešto. I onda govornik nastavi u smislu kako je to trojstvo njemu sveto, kako on u trojstvu vidi oličenje svega dobroga, vidi sve najsvjetlije, vidi nekoga tko mu pokazuje put, pokazuje istinu, tko mu hoće pokazati novi život. Tko ga tim putem hoće voditi. I sve tako nekako. Priča nešto što ja ne razaznadoh, što ne mogoh umom da slijedim. Pričao je o nečem što ni dan-danas, deset godina kasnije nisam kadar sasvim da razumijem.
Tijelom prisutan, duhom napustih predavanje. Mislima odlutah u drugom pravcu. Na klupi u prvom redu crkve počeh razmišljati o mojih herojima, likovima koji su mene vodili i koji me vode kroz život. Htjedoh napraviti inventuru, sastaviti listu mojih uzora. Napregnuh sjećanje.
Potraja malo, pa mi jedan dođe na pamet. Robin Hood! Da, s njim je sve počelo. Kao dječak od osam-devet godina sam se divio njemu i njegovoj četi. Ti junaci mojeg djetinjstva su činili meni na volju kada su iz zasjede prepadali bogate trgovce i plemiće po Sherwoodskoj šumi, otimali im blago i robu, te sav plijen dijelili siromašnima i ugnjetavanima. Oni su donosili osmijeh na moje lice, radost u moje dječačko srce. Oni su me još dugo godina podsjećali što je pravda, kako treba da izgleda, kako se za nju treba zauzeti – mačem i srcem, silno i silovito, samo tako, baš kao što je činio Robin.
Pokušah se sjetiti još kojeg heroja moga života, neke snažne ličnosti koja mi je kazivala kako da i ja postanem sličan. I opet se sjetih jednog lika, opet muškarca, i opet borca za istinu i pravdu. Koja slučajnost, upitah se u trenu. Taj moj heroj je bio i herojem moga oca, čitave njegove generacije: Karl mu je ime bilo. Karl Marx puno ime i prezime.
O tom junaku ne saznah iz priča koje su drugi o njemu zapisali, što je bio slučaj sa Robinom, već iz knjiga koje su nastale iz njegova pera. Pisao je o nepravdi, osuđivao ju je, govorio kako da joj se suprotstavimo, kako da živimo slobodno. Pisao je o slobodi pojedinca kao uslovu slobode za sve, zvao nas da krenemo u borbu za tu najveću vrijednost.
Marx je imao i srce, baš kao Robin. I on je mislio na siromašne, i on je govorio da trebamo biti uz njih, razumjeti oskudicu i patnju, biti solidarni. Kakav heroj! Herojčina! Bolji od Robina. Mnogo bolji. Marx je heroj koji je htio pomoći čitavu svijetu, ne samo šačici ojađenih što su živjeli u par zaselaka podno Sherwoodske šume
Marx je postao moj učitelj, moj uzor za hoditi životom misleći na druge, na ugnjetavane i prevarene, na obespravljene. U dobi kada sam postajao odrastao muškarac podsjećao me na dragog junaka moga djetinjstva, Robina Hooda. Istinoljubiv i neustrašiv, Marx je također učio da trebamo mač. Samo nasilnim putem se može otkloniti tiranija bogataša, samo mačem se blago koje su nam oteli može natrag dobiti.
Marx je imao i srce, baš kao Robin. I on je mislio na siromašne, i on je govorio da trebamo biti uz njih, razumjeti oskudicu i patnju, biti solidarni. Kakav heroj! Herojčina! Bolji od Robina. Mnogo bolji. Marx je heroj koji je htio pomoći čitavu svijetu, ne samo šačici ojađenih što su živjeli u par zaselaka podno Sherwoodske šume.
Razmišljajući o njima dvojici, ipak shvatih da su Robin i Marx jedno, da je prvi urastao u drugoga, baš kao što se i ja, nekadašnji prvoškolac sa naivnim, dječačkim poimanjem sherwoodske pravičnosti utopih u zrela čovjeka spremna da stane pod Marxovu zastavu pravde, barjak svjetske revolucije ugnjetavanih, onaj crveni, srpom i čekićem ukrašen.
Sjedeći u prvom redu prepune malteške crkve, nastavih se prisjećati ostalih mojih heroja. Tko je sljedeći, pitah se. I odmah mi na pamet dođe on, opet muškarac, opet borac za pravdu i istinu, opet netko na strani obespravljenih, poniženih, proganjanih. Isus Nazarećanin mu je ime. Isa, kako u Kur’anu časnom stoji. Njega sam odnedavno zavolio, prihvatio kao mog junaka, kao moj uzor, kao moj putokaz, svjetionik u tami. Odmah i čitavim srcem.
On je učio da je ljubav snaga najveća, jača od mača. Da se voleći svaki boj izvojuje i svaka bitka dobije. Ona za pravdu kao i ona protiv nejednakosti, ugnjetavanja i svih zala inih.
Njega sada slijedim. Tog mladog učitelja, meni neviđena mudraca i filozofa koji je formulu ljubavi što trajnu sreću daje smislio i živio još prije dva milenija. Na kraju je bio razapet od onih koje je volio i nije se odupirao njihovoj zloći, prihvatio ju je kako bi im sa stratišta, sa križa na koji je bio zakucan izdišući kazao i pokazao da ih voli i da im oprašta.
Tog mladog učitelja, meni neviđena mudraca i filozofa koji je formulu ljubavi što trajnu sreću daje smislio i živio još prije dva milenija. Na kraju je bio razapet od onih koje je volio i nije se odupirao njihovoj zloći, prihvatio ju je kako bi im sa stratišta, sa križa na koji je bio zakucan izdišući kazao i pokazao da ih voli i da im oprašta
Tim činom im je poručio da se ljubiti može svako, da se neprijatelj, onaj smrtni, treba voljeti. Poručio je da slijedimo srce, ono što je u njemu, a ne krhki i osvetoljubivi razum koji nas vodi u ropstvo.
Srce nikada ne vara, veli nam on, ono će nam ljubeći druge pokazati put spasenja, put slobode. Neviđene slobode koju ćemo doživjeti kada srcem otkrijemo ljepotu sklada po kojem živi univerzum i kada ponovo postanemo dio njega, te svekolike, božanske harmonije.
Razmišljajući o mojim herojima, ponovo pokušah da ih rangiram dajući prvenstvo posljednjem koga sam sreo. I ubrzo se ispravih. Sva trojica su jedno, jedan je utekao u drugog, drugi u onog trećeg. Oni se spajaju, preklapaju, oni su trojstvo, baš kao i ja koji sam rastao prvo s jednim, pa drugim i napokon trećim. Svi su sada u meni. Robin, Marx i Isus. I u trenu mi kroz glavu prostruji da je to moje sveto trojstvo. Moja Trinidad.
U istom času začuh ”Amen” što ga izgovori svećenik završavajući propovijed, pa još jednom ”Amen” što ga u horu ponoviše prisutni. To me prenu iz razmišljanja. To me vrati u realnost. Ustadoh, pa polako napustih crkvu u koju tek slučajem uđoh.
Napolju me zapuhnu vjetar koji Valetu u maju hladi, a zimi pustoši. Večer je već bila pala, prelijepa, ljepša od dana koji sam propustio radeći. Nakon kratke šetnje sjeo sam u jedan valjan restoran, vani na terasu, za stol u uglu sa četiri stolice. Naručio sam večeru, najbolju hranu koju su nudili, i nazdravio čašom vina. Sebi za rođendan.
Za stolom su bila i njih trojica. Nisu me napuštali sve od početka predavanja o Trinidadu u onoj crkvi malteškoj. Nazdravih i njima, a oni mi uzvratiše osmijehom od kojeg se moje srce razveseli. Razveseli se prvi put tog dana koji je već bio na izmaku. Dana koji mi je započeo u samoći, potrošio se u napornu poslu, a završio veselo u društvu s troje mojih heroja. Uz zdravicu. Rođendansku.
Pakao, u bajkama i na zemlji
“Srce je to koje nas vodi u raj ili pakao” – afrička poslovica
I danas se sjećam časova filozofije koje nam je u gimnaziji držao profesor Sreto Milanović. Na njima nije bilo gurkanja, šuškanja, slanja ljubavnih pisamaca i ceduljica ispod stola, igranja “potapanja brodova” ili sličnih djačkih rabota. Na njegovim časovima smo bili smjerni kao sveci. Svi smo hipnotisani njegovim ugodnim glasom slušali bogata i zanimljiva predavanja o životu, ratovanju i mirenju građana Tebe, Sparte i Atene i njima upokorenih gradova antičke Grčke. Učili smo i o njihovu vjerovanju, o bogovima kojima su se klanjali.
Nekoliko interesantnih časova profesor je posvetio teogoniji, rađanju i životu grčkih bogova s obje strane Stiksa, rijeke koja dijeli podzemni svijet pakla od onog gornjeg, rajskog. Zeus gore sa svojima, na Olimpu, a Had dole, s drugu stranu Stiksa, bez struje i u mraku. Had, da baš tako se zvao pakao i njegov gospodar kojeg su se na smrt plašili stari Atenjani, Spartanci i svi oni koji su živjeli između i okolo ta dva suparnička grada.
Nekoliko interesantnih časova profesor je posvetio teogoniji, rađanju i životu grčkih bogova s obje strane Stiksa, rijeke koja dijeli podzemni svijet pakla od onog gornjeg, rajskog. Zeus gore sa svojima, na Olimpu, a Had dole, s drugu stranu Stiksa, bez struje i u mraku. Had, da baš tako se zvao pakao i njegov gospodar kojeg su se na smrt plašili stari Atenjani, Spartanci i svi oni koji su živjeli između i okolo ta dva suparnička grada
U njemu su carevala podzemna božanstva što su utjerivala strah u kosti, posebno bog smrti Tanatos, onaj u crnome plaštu s crnim ledenim krilima koji je rezao kosu umirućima i odnosio im duše. Tako nam je bar pripovijedao profesor Milanović.
Spominjao nam je sijedi profesor i njihovo vjerovanje u podzemne božice Kere koje su ubijale ljude na ratištima i sisale im krv. Među sotonskim božicama bila je i neka Empuza koja je ubijala nedužne ljude na raskršćima, te Lamija koja je majkama ubijala djecu u snu. Iz podzemnog mraka su izranjale i Srde neumoljive božice kletve i osvete, a u nadzemni svijet ih je povremeno, kao ilegalce, sve redom slala zla Hadova žena Perzefona.
Žitelji antičkog svijeta su samo nagađali o mukama koje su čekale smrtnika s onu stranu Stiksa, veoma malo su znali o Hadu jer se, baš kao ni iz raja, iz njega niko nikada nije vratio. Vjerovali su da svi završe u jednoj od podzemnih rijeka: rijeci plača, rijeci vatre, rijekama jadikovanja i boli, rijeci mržnje ili nekoj drugoj od mnogih opasnih ponornica. Tako nam je besjedio umni profesor Sreto, tako nas je pripremao kako bismo jednom postali intelektualci široka profila i svakojaka znanja.
Meni su ove priče o paklu i podzemlju bile zanimljive. Budile su moju maštu i podsjećale me na djetinje dane kada sam iz očevih usta slušao bajke o strašnim zmajevima i nemanima što su gutali malu neposlušnu djecu nakon čega bi mi se tata okrenuo licem, napravio veliki mig okom i nasmiješio se kazujući mi tim gestama da se ne plašim i da je to sve samo izmišljotina. Njegova.
U svojim tridesetim sam opet slušao o paklu, ali na način da su htjeli da me uvjere da on uistinu postoji, da bih to trebao shvatiti i prihvatiti. Slušao sam to od religioznih znanaca, pa i od sveštenih lica raznih denominacija. Svi su se plašili njihova boga, živjeli u strahu od božje kazne i pakla kojim on njima prijeti za grijehe počinjene. I zbog straha od te kazne birali da budu dobri i poslušni, tako bar rekoše. Meni, iskren da budem, nisu izgledali mnogo drugačiji od nas ateista
Kasnije, u svojim tridesetim sam opet slušao o paklu, ali na način da su htjeli da me uvjere da on uistinu postoji, da bih to trebao shvatiti i prihvatiti. Slušao sam to od religioznih znanaca, pa i od sveštenih lica raznih denominacija. Svi su se plašili njihova boga, živjeli u strahu od božje kazne i pakla kojim on njima prijeti za grijehe počinjene. I zbog straha od te kazne birali da budu dobri i poslušni, tako bar rekoše. Meni, iskren da budem, nisu izgledali mnogo drugačiji od nas ateista.
Prijatelji Muslimani mi kazivaše da vjeruju u džehennem, koji je sličan Hebrejskom ge-hinnomu. Pričaše mi kako se u Kur’anu, svetoj knjizi Islama, nalaze doslovni opisi užarenog pakla, te da je on podijeljen u više nivoa, zavisno o lošim djelima počinjenim u životu i da je kazna određena težinom počinjena grijeha. Podzemne rijeke ključale, vatre sumporne i lomače što se nikada ne gase, samo su neke od strahota koje sam čuo iz njihovih usta, a zapamtio ih.
I moji znanci Kršćani su spominjali pakao kao doživotnu hapsanu sa vječnom kaznom za one koji odbiju biti pokorni Bogu i riječi Njegovoj. Većina njih reče kako vjeruje da se prokletstvo odmetnika i osuda na pakao desi odmah po nastupanju smrti. Drugi tvrdiše da će se to ima zbiti tek nakon Sudnjeg dana u kojem će sav svijet u vatri i ognju nestati izuzev nešto pravednika, onih što primjernim životom poštedu zaslužiše.
Čuo sam kasnije od Hindusa da i oni strahuju od boga njihova. I oni vjeruju da ljudi što grijeh počine bivaju u pakao deportovani, kažnjeni primjereno zlu u koje zalutaše. Bog Yama, taj neprikosnoveni gospodar smrti, kralj je sveg pakla i onaj što kaznu određuje svakom. Pa mi spominjaše ubacivanje u ulje ključalo, mučenje svakojakim alatima nakaznim i to u različitim odajama paklenim. Niko savršen za Yamu nije, kod njeg’ svako makar jedan grijeh zabilježen ima. Kod njeg’ svako bar jednu muku paklenu proći mora, bar jednu od bezbroj soba mračnog Hada pohoditi. Osobe koje tako plate i okaju grijehe svoje, ponovno bivaju rođeni, a sve u skladu sa njihovom karmom.
Pažljivo sam slušao ove ispovijedi, godinama, decenijama, ali ih nisam mogao ozbiljno shvatiti i prihvatiti. Stalno sam se nadao da će mi na kraju njihove besjede o paklu namignuti okom i nasmiješiti se, baš kao onomad moj otac, i poručiti mi da je to sve ipak njihova izmišljotina. A kada bi to izostalo, ja bih im pakosno uzvraćao. Pričao bih im da imam prijatelja speleologa koji je obišao sve vrtače, špilje i pećine po Prenju i Velebitu, ali da u tom podzemlju nije našao ničega strašnog osim par malih poluslijepih daždevnjaka i poneku embrioliku čovječju ribicu
Slično je i sa Budistima. Znanci, sljedbenici ove religije mi rekoše da medju njima postoje razna vjerovanja o paklu i muci paklenoj, a zavisno od pravca, škole i vrste učenja. Većina ih priznaje postojanje pakala brojnih, a najmanje dva: pakao hladni i pakao vreli. I oni vjeruju da su to mjesta velike, a zaslužene patnje za one koji loša djela činiše. Boravak u tamnu podzemlju je, srećom, privremen jer slijedi reinkarnacija, ponovno radjanje u novom okruženju i u drugom liku, što Budinim sljedbenicima daje šansu za popravak i rehabilitaciju, daje nadu za život u svjetlu, Bogu na domak. A ta šansa je kako vele malena, premalena, samo odabranim data.
Pažljivo sam slušao ove ispovijedi, godinama, decenijama, ali ih nisam mogao ozbiljno shvatiti i prihvatiti. Stalno sam se nadao da će mi na kraju njihove besjede o paklu namignuti okom i nasmiješiti se, baš kao onomad moj otac, i poručiti mi da je to sve ipak njihova izmišljotina. A kada bi to izostalo, ja bih im pakosno uzvraćao. Pričao bih im da imam prijatelja speleologa koji je obišao sve vrtače, špilje i pećine po Prenju i Velebitu, ali da u tom podzemlju nije našao ničega strašnog osim par malih poluslijepih daždevnjaka i poneku embrioliku čovječju ribicu.
Ili bih im kazivao da mi ni rudari iz Kaknja, s kojima sam proveo jedno ljeto u njihovu sindikalnom odmaralištu u Gradcu na moru, nisu spominjali nikakve kazane s uzavrelim uljem, đavle sa ostima uperenim u ljudsko srce ili ognjene rijeke u kojima izgaraju griješnici. Nisu to sretali ni u oknima tamnim što leže na 1000 metara ispod zemlje. Istina, pričali su mi o prokletoj ugljenoj prašini koja suši grlo i peče nosnice, pa o domaćoj šljîvi koju nakon posla nemilice ispijaju u kafani naspram udničke kapije. Ona, rakija, tu paklenu prašinu najbolje sapire, istina nakratko, tek do novog jutra i ponovnog ulaska u Had rudarske jame.
Ja vjerovah i još uvijek vjerujem kakanjskim rudarima. U pakao ne vjerujem, a ni u podzemna mučilista i Had svakojaki. Ja ne vjerujem ni u Danteovih devet krugova paklenih, čak ni u onaj prvi, u kojem kazne kao da i nema. Ja ne vjerujem u boga koji hoće da kažnjava, koji je uputio zloglasne Crne Legije i Princ Eugen divizije da spaljuju žive ljude, deru im kožu i prže ih u tavama, loncima i tepsijama kojekavim. Ja ne mogu da prihvatim da ljudi vjeruju u takva boga, u boga koji ima spreman koncentracioni kamp za nevaljalce, mučilište za neposlušne, stratište za zle i kvarne. Ja ne mogu da prihvatim okrutna i osvetoljubiva boga. Ja zbog toga ne mogu da se priklonim niti jednoj religiji mojih rođaka, prijatelja i znanaca, ja se zbog toga ne mogu klanjati njihovu bogu.
U pakao ne vjerujem, a ni u podzemna mučilista i Had svakojaki. Ja ne vjerujem ni u Danteovih devet krugova paklenih, čak ni u onaj prvi, u kojem kazne kao da i nema. Ja ne vjerujem u boga koji hoće da kažnjava, koji je uputio zloglasne Crne Legije i Princ Eugen divizije da spaljuju žive ljude, deru im kožu i prže ih u tavama, loncima i tepsijama kojekavim. Ja ne mogu da prihvatim da ljudi vjeruju u takva boga, u boga koji ima spreman koncentracioni kamp za nevaljalce, mučilište za neposlušne, stratište za zle i kvarne. Ja ne mogu da prihvatim okrutna i osvetoljubiva boga
Moj Bog, onaj što ga odnedavna sebi nađoh, drugačiji je. On me voli, to mi pokazuje svakodnevno. Svako mi jutro podari novi dan i čitava 24 sata. I svako jutro ja iznova spoznajem da mi na taj način daruje najljepše što za me ima – ljubav i život. Nudi mi radost kroz ljubav koju mi poklanja i kojom me uči šta s njom da činim. Pokazuje mi da je trebam davati, kaže mi da je proslijedim dalje. On mi svako jutro podsjeća da hoće da ja budem dio te podarene čudesne energije koja sve stvori i još uvijek stvara, koja je moćna i nadmoćna, a koja se ljubav zove. Istina, ponekada mi došapne da to ne činim kako treba, da nešto od te energije kriomice zadržim za sebe, pa me onda upozori. Skrene mi pažnju da kada tako radim, u stvari činim sebi na štetu.
Svaka utaja ljubavi koju učinim, svako uskraćivanje topline drugome je, u stvari, krađa i otkidanje dijela radosti koji bi meni pripao, potpune radosti koju je On meni namijenio. I to moje zakidanje sopstvene radosti, to je taj pakao što mene može zapasti, Had kojeg mojom sebičnošću sam sebi izaberem i podam.
Ja vjerujem u Boga što prašta i zaboravlja, koji nas hoće k sebi. Kako god veliko da je učinjeno zlo, moj Bog je spreman da oprosti. Bar ja tako mislim i osjećam. On nema razloga da kažnjava. On samo čeka da spoznamo kako srce vene kada nije davano, da umire kada je sebično i zlo. I on zna da je to dovoljna kazna, da veće ne trebamo.
Živeći naopako, puni zlih misli, zgrčene šake i blindirana srca ne možemo upoznati život u njegovoj punini, pravi život. Živimo isprazni, mrtvi, živimo najgorim mogućim životom i još znamo da ga takvog živimo. To hoćemo sakriti drugima, ali sami sebi ne možemo zatajiti našu nesreću. Smiješak imamo na licu, ali samo za druge. Nama preostaje žuč i gorčina da nas jede i izjeda.
Živimo u paklu, sopstvenom, onom koji je tu oko nas, koji je u nama, paklu koji smo sopstvenom sebičnošću stvorili. To je istina: kad god ne podarimo ljubav, kada je uskratimo drugima, dobijemo pakao i to odmah. Hell now! Pakao već danas, još mnogo prije naše kliničke smrti. Onaj odgođeni, sutrašnji pakao bismo mi nekako i prihvatili, ali ovaj sadašnji, ovozemaljski koji nas načisto ubija, to ne možemo podnijeti. On je tu, svuda među nama, posvuda u nama.
Živimo u paklu, sopstvenom, onom koji je tu oko nas, koji je u nama, paklu koji smo sopstvenom sebičnošću stvorili. To je istina: kad god ne podarimo ljubav, kada je uskratimo drugima, dobijemo pakao i to odmah. Hell now! Pakao već danas, još mnogo prije naše kliničke smrti. Onaj odgođeni, sutrašnji pakao bismo mi nekako i prihvatili, ali ovaj sadašnji, ovozemaljski koji nas načisto ubija, to ne možemo podnijeti. On je tu, svuda među nama, posvuda u nama
Što je najgore, taj pakao našeg egoizma nas onda počinje usisavati, povlačiti dnu. Zavist, oholost, mržnja i grabež postaju stanovnici naša srca. Sva zla i opačine postaju dio života našeg. Pa onda tonemo sve dublje kroz jaruge i krugove Danteovog Hada. Pokušavamo da mu se odupremo, tom paklu našem unutarnjem.
Potežemo za čašicom, za tabletom, za kojekakvim zamamnim travama i prahovima. Pušimo, duvamo i šmrčemo ne bismo li zaboravili naš pakao, a budimo se svaki put u dubljem paklenom krugu, svaki put padamo niže, dolazimo sve bliže samom dnu nesreće i patnje.
Dante ih je vidio devet, tà šta je to u uporedbi sa 365 krugova beznađa i kazne koje prolazimo svake godine, godinu za godinom. Taj pakao je višestruko strašniji od onog gdje navodno čekaju kazani vrela ulja i gdje giljotine prekidaju žile kucavice u mahu i odjednom. Tamo u zagrobnom paklu, kako moji znanci već vjeruju, tamo ćemo biti sa istogriješnicima, sa buljucima znanaca i prijatelja koji su, isto kao i mi, preveć voljeli sebe. Dijelićemo našu muku s njima. To je mnogo lakše negoli živjeti ovu sadašnju muku i pakao sasvim sami, zatvorena i prestrašena srca koje ne smije da se otvori i podjeli taj strah i patnju sa drugim zatvorenicima sopstvene sebičnosti i sopstvena pakla.
Srećom, u svakom zlu ima ponešto dobroga. Tako je i sa paklom ovozemaljskim. Za razliku od onog Danteovog, iz ovoga se može izaći, ovaj ne mora da traje doživotno i vječno.
Čim odlučimo da naša sebičnost ustupi mjesto altruizmu, empatiji i ljubavi, naš pakao počne da iščezava. Topi se kao grudva snijega na toplu dlanu, nestaje kao jutarnja magla usred ljeta. I za divno čudo, to samovoljno ukidanje našeg ovosvjetskog pakla nije jedino čudo. Ako nastavimo u ljubavi koračati kroz život, odškrinuće nam se vrata raja. Možda i širom otvoriti. I to opet za ovog života i u ovom životu. Paradise now! To je što ja hoću da vjerujem, tako ja sada vjerujem. Čvrsto, najčvršće.
Pa mi sada još recite da nisam našao najboljeg Boga za sebe. Boga, samo moga.
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića – Rubrika Ajfelov most).
Čitatelj Hegelove estetike
Petnaesta Fincijeva knjiga bavi se Hegelovim shvaćanjem umjetnosti i mogućim “novim čitanjem” njegove “Fenomenologije duha”.
U prvom dijelu knjige Finci razmatra problem umjetnosti i mjesto estetike u sklopu Hegelova filozofskog sustava te podrobno analizira značenje jedne od najprjepornijih Hegelovih tvrdnji da je umjetnost postala prošlost. Tema drugog dijela Fincijeve knjige jest Hegelova ‘‘Fenomenologiju duha“ koju autor čita kao moguću estetiku, u kojoj je razvoj ‘‘apsolutnog duha“ put i način shvaćanja same umjetnosti.
Poznati filozof Željko Pavić, koji je na Sveučilištu u Mainzu doktorirao na jednoj od tema Hegelove filozofije, o knjizi kaže: ‘‘Finci polazi od središnje tvrdnje Hegelovih Predavanja, da je umjetnost ‘sa stajališta svojega najvišega određenja, za nas nešto prošlo’, kako bi u drugom koraku tu tvrdnju obrazložio upravo Hegelovim fenomenologijskim shvaćanjem umjetnosti. Radi se o sasvim originalnom Fincijevom pokušaju, koji u usporedbi s drugim radovima o toj problematici doista predstavlja izvoran prinos.“
Zagrebački filozof i teolog prof. dr. sc. Josip Oslić piše da je temeljna značajnost ovog Fincijeva djela u tome što ‘‘ono u usporedbi s drugim sličnim pokušajima ne polazi ni od kakvih prethodnih predodžbi ili teorija umjetnosti“ te da će djelo ‘‘zbog svoje zanimljivosti i aktualnosti zaslužiti pozornost svih koji se bave umjetnošću i teorijom kulture uopće“.
Naslov: Čitatelj Hegelove estetike
Autor: Predrag Finci
Publicistika
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 260
Uvez: meki
ISBN 9789537036867
Izdavač: Naklada Breza
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)