Dobro da ovu kolumnu nisam napisao prije jučerašnjeg gostovanja u emisiji ‘‘Nedjeljom u 2“ Aleksandra Stankovića jer bi ocjena koju sam dobio možda bila slična onoj koju od građana dobiva premijer Milanović, a koja nije dobra. Međutim, kako sam rekao kolegi Stankoviću, zadatak novinara je da govori istinu u zgodno i u nezgodno vrijeme, pa se tako konflikt nameće kao moralni imperativ. [Read more…]
Oleg Mandić: ”Imao sam prekrasan život zahvaljujući Auschwitzu”
Piše: Drago Pilsel
Poštovani gospodine Mandiću, zadnji ste logoraš koji je živ izašao iz Auschwitza. Kada je to bilo i na što ste tada najprije mislili, ako se toga sjećate?
Bilo je to koncem veljače 1945., više od mjesec dana po oslobođenju (27. siječnja 1945.). U tom času nisam bio svjestan koliko je to senzacionalno dobra novinska vijest. Tek sam se mnogo godina kasnije, i sam novinar, čudio kako nitko od kolega ne eksploatira ovaj scoop. U zadnje je vrijeme, međutim, javnost pokazala pojačani interes za time, pa su se i novinari i filmadžije zamjetno više zainteresirali za priču.
Zašto ste uopće tamo odvedeni?
Moj nono, dr. Ante Mandić, političar još iz ”jugoslavenskih odbora” iz Prvog svjetskog rata, imao je advokatsku kancelariju u Opatiji. Svi smo mi bili talijanski državljani, pa je već dvadesetih, a osobito tridesetih godina nono Ante, zbog našeg neskrivenog hrvatstva, imao velikih okapanja s talijanskim vlastima, tako da je morao u emigraciju (u Beograd). Godine 1941. se vratio u Opatiju i priključio ilegalnom pokretu otpora. U rujnu 1943., kad je kapitulirala Italija, u Opatiji je vlast preuzeo Narodno oslobodilački odbor na čelu sa mojim nonotom. Nedugo zatim došli su Nijemci, a moj nono i tata nisu čekali nego su okolnim putevima otišli u partizane. Nijemci su ih počeli tražiti, ali ne našavši ih, pokupili su babušku (moja baka je bila Ruskinja…), mamu i mene i nakon dva mjeseca navlačenja po riječkom zatvoru Via Roma i tršćanskom zatvoru Coroneo završili smo u Auschwitzu putujući teretnim vlakom. Čuli ste već kako je to bilo. Prestrašno. Inače, za vrijeme saslušanja u Trstu njemački nas je oficir upitao: ‘‘Kako to da vi stalno pričate kako je dr. Mandić otišao u Rim odakle vam se više nije javljao, a pred par dana na Radio Londonu novinar Wilson je u jednom komentaru izjavio da za njega nema dvojbe u odabiru saveznika Engleske u Jugoslaviji između Titovih partizana i četnika Draže Mihajlovića?” ”Jer s Titom je i dr. Ante Mandić s kojim je on, Wilson, u prijateljskim odnosima još iz Prvog svjetskog rata, a Mandić nikako ne bi odabrao krivu ili nečasnu stranu”, odgovorili smo. Naravno, nakon toga nije bilo više razgovora, nego samo put u Auschwitz.
Dana 10. srpnja u 23:00 sata: ukrcali su nas sedamdesetak u marveni vagon u Trstu. Slama na podu, kibla za nuždu u uglu, a daščicama zabravljeni mali prozorčići. Postupno se konvoj povećavao. Nakon bombardiranja iz zraka drugog su nam dana otvorili vagon. Već ih je bilo više od dvadeset u kompoziciji, a na njima je bilo kredom ispisano: Auschwitz. Nama to tada nije ništa značilo
Vi ste, svi tako govore, Opatijac, ali kako to da su Vam roditelji živjeli u Italiji, a Vi ste rođeni, koliko sam saznao, na Sušaku u Jugoslaviji?
Drago mi je da ste me to pitali jer je upravo paradoksalno da se nikada nisam bavio politikom, a bio sam i u Auschwitzu kao politički zatvorenik, sa crvenim trokutom, a i rodio sam se na Sušaku iz političkih razloga! Naime, u tadašnjoj Abbaziji (Italija) bili su na snazi fašistički zakoni koji su nametali djeci rođenoj u redovima nacionalnih manjina davanje talijanskih imena. Davanje djetetu očevog imena spadalo je u afektivne iznimke, ali je isto bilo podložno prijevodu na talijanski. Pri takvoj pravnoj situaciji mama je išla roditi na Sušak i evidentiran sam u knjigama rođenih imenom Oleg, što je bilo i ime mog tate. Po povratku u Opatiju zakonska forma je ispoštovana, a ime Oleg nisu nikako uspjeli prevesti na talijanski! Ime Oleg, doduše, nije hrvatsko nego rusko (s babuškom smo doma govorili ruski), ali glavno da nije bilo talijansko! Šta ćemo. Takva su bila vremena.
Kako i kada ste uhićeni, odnosno ”uzeti” iz Opatije?
Bilo je to 15. maja 1944. Ja sam tada pohađao prvi razred (talijanske) gimnazije ”Dante Alighieri” u Opatiji, a jorgovan je u našem vrtu bio u punom cvatu.
Kako je išao put do konačne destinacije u Auschwitzu?
Dana 10. srpnja u 23:00 sata: ukrcali su nas sedamdesetak u marveni vagon u Trstu. Slama na podu, kibla za nuždu u uglu, a daščicama zabravljeni mali prozorčići. Postupno se konvoj povećavao. Krenuli smo sa šest a stigli sa dvadeset vagona. Nakon bombardiranja iz zraka drugog su nam dana otvorili vagon. Već ih je bilo više od dvadeset u kompoziciji, a na njima je bilo kredom ispisano: Auschwitz. Nama to tada nije ništa značilo. Kada smo stigli, bila su to golema prostranstva prepuna baraki, su nas odvojili: Židovi od ostalih, muškaraca od žena. nekome je promaklo da sam napunio 11 godina pa sam završio s majkom s obzirom da su djeca do 10 godina i bili razvrstavani s majkama. U svakom bloku je bilo po 700 zatvorenika. Spavalo nas je 12 u svakoj drvenoj rupi. Budili su nas u 4 za vršenje nužde a u 5 je bilo prebrojavanje. Prebrojavanja je bilo i predvečer. Ako bi netko umro, dovezli bi ga kolicama, samo da brojevi odgovaraju.
Čemu pripistujete to što niste završili u plinskoj komori te što su i majka i baka dočekale slobodu?
Poklapanju sretnih okolnosti. Među njima jedna od presudnih je da smo u Auschwitzu boravili tek neznatno dulje no što je pedanti njemački stručnjak za rješenje ”konačnog pitanja” izračunao da se pri namjerno stvorenim uvjetima (prehrana, rad, bolesti…) može preživjeti. Po njemačkim postavkama trajanje logoraša nije smjelo prelaziti 6 mjeseci, a mi smo tamo bili tek par mjeseci dulje. Značajna okolnost bila je i spretnost moje majke, koja je u limitiranim logorskim uslovima uspijevala pribavljati i dostavljati dodatnu hranu meni i babuški. A mi smo tada, osim toga, bili i međusobno odvojeni. No, kažem, imao sam ludu sreću. Ispričat ću vam jednu situaciju da si ljudi dočaraju kako je to bilo. Jednog dana su nas postrojili u redove. Svaki peti red išao je u plinsku komoru. Tog dana bio sam u četvrtom redu.
Imao sam ludu sreću. Ispričat ću vam jednu situaciju da si ljudi dočaraju kako je to bilo. Jednog dana su nas postrojili u redove. Svaki peti red išao je u plinsku komoru. Tog dana bio sam u četvrtom redu
Ležali ste i u ambulanti doktora Mengelea…
Sa jednim prekidom bio sam kod Mengelea više od tri mjeseca. Bio je to odjel blizanaca, ujedno jedino mjesto u ženskom logoru gdje je bilo dječaka starijih od 10 godina. I upravo zbog toga su me tamo smjestili. Otkrili su, naime, dva mjeseca nakon što smo pristigli u Auschwitz, da sam već navršio 10 godina, pa bi slijedom toga trebao biti u muškom, a ne u ženskom logoru. Kad su me htjeli prebaciti u muški logor, morao sam proći liječnički pregled. I tu se opet umiješala sreća. Vjerojatno od tjeskobe i straha dobio sam preko 38°C vrućice, pa nisam bio podoban za preseljenje!!! Dozvolite mi ovdje malu digresiju na temu zastrašujuće njemačke pedanterije. Dakle, na mjestu i u vrijeme kada se proračunato sistematski dnevno uništavalo cca 4000 ljudi dnevno, dječaka od 10 godina se nije moglo prebaciti iz ženskog u muški logor bez liječničkog pregleda. A nakon spoznaje da nešto zdravstveno s njim nije u redu nastupili su i dodatni problemi! Kuda s njim/sa mnom?? U ženski logor NE, jer spada u muški. U ženski revier (bolnički odjel) NE iz istih razloga. U muški logor NE, jer nije zdrav. Rješenje je nađeno u odjelu blizanaca dr. Mengelea zbog analogije: tamo je bilo dječaka starijih od 10 godina. Tada se nije znalo da Mengele na blizancima vrši medicinske eksperimente iako su blizanci, a bilo ih je uvijek dvadesetak, malo po malo odlazili i ne bi se vraćali. Ja sam jedini ostajao. Shvatio sam da mi je tamo za logorske uslove dobro: nije bilo radnih obaveza, bolja je bila hrana, čak i bijeli kruh, a i mama je lakše mogla komunicirati s odjelom ženskog reviera nego li s muškim logorom. Stoga sam poduzeo sve da ostanem što dulje kod Mengelea.
Kakvog ga pamtite?
On je pak bio pristojna osoba, nikad ga nisam čuo da bi podviknuo na nekog. Na mene se i nije obazirao. Tek ponekad bi me priupitao kako se osjećam i što radim. A ja sam iz dosade počeo od papirnatih zavoja izrađivati – cvijeće! Izvještio sam se, pa je ”naručeno” cvijeće kojim bi se ukrasila jedna sobica. Bolničarka mi je priskrbila škare, a Mengele je to kasnije otkrio i samo ju prekorio, a meni škare ostavio. Puno godina kasnije neke kolege novinari su mi zamjerile što u svojim napisima nisam pribijao Mengelea na križ. Nisu vodili računa o tome da o monstruoznim testovima što ih je radio baš na blizancima u ono vrijeme u logorskim uvjetima nismo baš ništa znali. A ja sam imao svega 10 godina. Odvojen od mame i bez toliko u tom uzrastu potrebne ljubavi. Bilo je dostatno da netko ne viče na mene, pa da ga ne svrstam među neprijatelje.
Neke kolege novinari su mi zamjerile što u svojim napisima nisam pribijao Mengelea na križ. Nisu vodili računa o tome da o monstruoznim testovima što ih je radio baš na blizancima u ono vrijeme u logorskim uvjetima nismo baš ništa znali. A ja sam imao svega 10 godina. Odvojen od mame i bez toliko u tom uzrastu potrebne ljubavi. Bilo je dostatno da netko ne viče na mene, pa da ga ne svrstam među neprijatelje
Kako u Vama odzvanjaju riječi Branka Lustiga da ne može vjerovati u Boga jer Bog ne bi, ako postoji, nikada dopustio zlo koje ste Vi i on svjedočili?
Potpuno sam suglasan s Brankom. Pred par godina sam u jednom listu objavio napis pod naslovom ”KAKO SAM SPOZNAO DA NEMA BOGA”. Bio sam dijete. Rastao sam u opatijskoj prosječnoj građanskoj obitelji toga vremena – nismo pohađali crkvu, a niti sam ja pohađao vjeronauk u školi. Pa ipak, vjerovao sam u Boga jer su to činili i moji najbliži – mama, babuška, možda i tata. Kada smo pohodili mamine roditelje na Sušaku, nedjeljom ujutro se išlo obavezno na misu. Nono Nino je bio direktor gimnazije, pa je to bilo dio obaveznog rituala. U crkvi nas je čekalo uvijek posebno mjesto u prvom redu. Ali nono Nino i mama Lela su, bar u to vrijeme, bili pravi vjernici. Jedino je meni i mom bratiću Zoranu bilo na misi strašno dosadno. Ne jednom me mama potegla za dugu kosu što sam je imao kako bi me umirila. I onda su nas odveli u Auschwitz. Dostatno je bilo devet mjeseci da spoznam kako Boga nema. Jer, kad bi ga bilo, nikad u svojoj dobroti i beskrajnoj svemogućnosti ne bi dozvolio da se dešava – Auschwitz.
Što je najstrašnije što ste imali prilike vidjeti u logoru?
Batinajući su ”Capo” (šef blokova) i ”Blokova” (šefica jednog ženskog bloka), pred postrojenim uznicima, ubili logorašicu koja je prespavala apel. Najstrašnije u tome je što u svima nama, koji smo za traženja prekršiteljice stajali na kiši više od šest sati, nije bilo ni trunka osjećaja samilosti prema žrtvi. Jer njenom smo krivicom bili izloženi dodatnom naporu. Pravila ponašanja glede etike, morala i poštenja u logorskim uvjetima življenja daleko odudaraju od inače uvriježenih normi.
Vratili ste se tamo sedam puta i kažete da Vam je to svaki puta iznova kao duhovna vježba, da ”nakon što prošetate logorom ponovno dišete punim plućima jer shvaćate da u životu, zapravo, nemate nikakvih drugih briga jer vam se sve najstrašnije već dogodilo”. Pojasnite to, molim Vas, onima koji su u teškoj depresiji i onima koji ne vide smisao u životu kakav žive.
Tvrdim da sam imao prekrasan život zahvaljujući Auschwitzu. U svojoj sam trinaestoj godini shvatio da mi se od svega ružnoga što mi život nosi ono najgore već dogodilo. Prema tome, od trinaeste godine dalje u mom životu nije bilo ničeg maksimalno ružnog. Ružno, naime, nije nešto samo po sebi, nego onako kako to mi percipiramo. Postavivši ljestvicu za ružnoću događanja u ranim godinama vrlo visoko, ubrzo sam otkrio tajnu sreće. Sreća je, naime, relativan pojam, a ovisi isključivo o tome kako smo si sami posložili kockice u glavi. A kad mi se u životu znalo desiti nešto na granici ružnoće, nisam pribjegavao uobičajenim psihoterapijama. Imao sam svoju – sjeo bih u auto i odvezao se u Auschwitz. Tamo bi, družeći se sa uspomenama, pronašao ponovo svoj psihički mir i ravnotežu.
U mladenačkim danima sve do 1955. godine smatrao sam svakog Nijemca odgovornim za sve što sam prošao. Kasnije su se emocije smirile. A zadnjih tri decenija, valja priznati, Nijemci su se mnogo korektnije i odgovornije postavili prema svojim zločinima i svojoj povijesti nego mnogi drugi – uključivši Talijane i Hrvate
Ovih dana čitamo o Jakobu Franku Dencingeru iz Čepina koji je bio čuvar, a i tukao je u Auschwitzu Branka Lustiga; sada živi u Osijeku. Što bi trebalo poduzeti? Kako bi ste Vi postupili da otkrijete nekog susjeda koji Vam je bio čuvar u Auschwitzu?
Istražne vlasti su me kontaktirale u ovom slučaju, pa sam imao prilike sebe preispitati po tom pitanju. I moram priznati da se moj stav svih ovih desetljeća nije promijenio: nikakav lični animozitet prema počiniocima, ali bez obzira na dob maksimalno kažnjavanje dokaže li im se identitet i učesništvo u zločinu. U mladenačkim danima sve do 1955. godine smatrao sam svakog Nijemca odgovornim za sve što sam prošao. Kasnije su se emocije smirile. A zadnjih tri decenija, valja priznati, Nijemci su se mnogo korektnije i odgovornije postavili prema svojim zločinima i svojoj povijesti nego mnogi drugi – uključivši Talijane i Hrvate.
Izuzetno ste aktivan član Saveza antifašista i puno radite na polju mirotvorne edukacije. Čovjek bi u Vašim godinama mirovao, a Vi ne prestajete obilaziti škole. Koliko to dugo radite i zašto?
Prije petnaest sam godina otišao u mirovinu, a prije deset sam prestao raditi u struci i šire. Budući da sam radoholičar, valjalo je naći supstitutivnu zanimaciju. Razvio sam zamašnu humanitarnu aktivnost preko Rotary kluba Rijeka čiji sam suosnivač, ali to nije zadovoljavalo dovoljno moj ljevičarski svjetonazor. Svjestan desetogodišnjih manjkavosti hrvatskih školskih programa posebno na polju povijesti i etike, smatrao sam da mogu bar malo doprinijeti svojim iskustvima na tom polju.
Što poručujete mladima koji Vas slušaju?
Klonim se revolucionarnih obećanja. Prezentiram im životne situacije i iskustva i kako iste iskoristiti ili prevazići. Posebnu pažnju polažem na isticanje važnosti etičkih i moralnih vrijednosti za kvalitetno življenje, a koje su stjecajem niza okolnosti u suvremenom društvu sramotno devalvirale.
Stječete li dojam da Vas razumiju?
Razumiju kad im kažem da se grozim rečenice koju mnogi kao papige ponavljaju pri raznim komemoracijama: ”Činimo to da se ne bi zaboravilo i ne daj, Bože, ikada ponovilo!” Pogledamo li oko nas – koliko su se puta ponovili samo Auschwitz i genocid u zadnjih 70 godina. Jugoslavija, Afrika, Južna Amerika…samo su blagi primjeri toga. Davno sam izgubio vjeru u razboritost čovjeka, ali uporno i dalje pronosim istinu o Auschwitzu. Jer smatram da ako samo jedan takav eksces bude izbjegnut mojom aktivnošću – isplatilo se desetljećima ulagati u to. Nešto manje mladi razumiju priču o moralnim i etičkim vrijednostima. Previše su indoktrinirani poraznim primjerima svakidašnjice, pa će valjati, želimo li izaći iz moralnog gliba, puno aktivnije uključiti se u taj projekt.
Što biste rekli o našoj omladini na temelju golemog iskustva predavača koje imate?
Naši su mladi ljudi izvanredni. Uporni, karakterni i radini. U ovim tmurnim vremenima trebaju samo podršku i nadu. Na nama starijima je da im to podastremo i to na način njima prihvatljiv. Ja se nadam da u tome i uspijevam.
Davno sam izgubio vjeru u razboritost čovjeka, ali uporno i dalje pronosim istinu o Auschwitzu. Jer smatram da ako samo jedan takav eksces bude izbjegnut mojom aktivnošću – isplatilo se desetljećima ulagati u to. Nešto manje mladi razumiju priču o moralnim i etičkim vrijednostima. Previše su indoktrinirani poraznim primjerima svakidašnjice, pa će valjati, želimo li izaći iz moralnog gliba, puno aktivnije uključiti se u taj projekt
Kako sebi objašnjavate da ogromna masa navijača odgovara na stadionu kada se skandira ”Za dom, spremni!”?
Katastrofa kojoj smo svi mi kumovali. Nismo dizali svoj glas jer je bio rat, pa da ne naškodimo hrvatskim interesima. ”Oni” su pak svoje interese stavili ispred hrvatskih, pa smo došli tu gdje jesmo. A u vrijeme kriza dolazi do otpora prema vlasti koja se okrivljuje za nastalo stanje. I koji onda bolji način da se stav, otpor i nezadovoljstvo manifestira od činjenja onog što toj vlasti nije drago. Tu se ne radi o nakaradnom političkom opredjeljenju ”narodnih masa”, nego o jednostavnom građanskom neposluhu izazvanom dugotrajnom pogrešnom i bahatom politikom vladajućih. I sadašnjih i bivših.
Riječka publika je nahrupila u kinodvoranu na premijeru dokumentarca o Vama. Kakve su bile reakcije?
Istina. Bio sam ugodno iznenađen. Organizirana je bila i repriza. Ali najviše me se dojmilo da je na ”rasprodanoj” premijeri (323 mjesta) nazočila pretežito mlađa publika, koja se onda i vrlo emotivno i pozitivno očitovala o viđenom.
Film je emitiran i na Kanalu RI. Hoće li ići dalje?
Nadam se da hoće. Ima naznaka da će se organizirati premijera u Opatiji, a već je krenulo i slanje uratka na festivale dokumentarnog filma.
Što Vam najviše ide na živce u Hrvatskoj?
Izluđuje me spoznaja da smo u 20 godina uspjeli od gotovog napraviti vjeresiju.
Što Vam čini radost?
Malo još što. Pobjeda nogometaša ‘‘Rijeke“, uspješan potez za kartaškim stolom u Bridge klubu. Sve su nam ostalo već ukrali! Nažalost i djeci budućnost. Ovaj me odgovor nažalost jako prisjeća one rimske Panem et circenses – ostali su nam još samo kruh i igre.
Ovih dana ponovo u rukama imam vrlo važnu knjigu riječkog izdavača Ex librisa koju je napisao teolog Jon Sobrino, koji kaže, otprilike, što i papa Franjo: ”Izvan sirotinje nema spasenja”. Ne pitam vas za Vaš svjetonazor. Rekli ste već kakav je. Pitam Vas za to kako Vi zamišljate spasenje: kao ludu sreću da Vas ne pošalju u plinsku komoru, kao ruskog vojnika koji stiže do Vas, majke i bake, kao dug život, mir u savjesti… Kako, dakle?
Kao stjecaj sretnih okolnosti: da nisam imao temperaturu kad su me htjeli prebaciti u muški logor vrlo vjerojatno ne bismo danas čavrljali o tome. Koristim pitanje da izrazim svoje poštovanje i oduševljenje novim Papom. Nažalost, za mog života ostali se nisu pretegnuli u promicanju crkvenih postulata (osim donekle Wojtile) i pometanju pred vlastitim pragom.
Curriculum vitae Olega Mandića
Školovanje
Rođen 5.travnja 1933. u Sušaku
Osnovno školovanje u Opatiji (talijansko) – 1943.
Klasična gimnazija Zagreb – 1951.
Pravni fakultet Zagreb – 1956.
Advokatski ispit Zagreb – 1958.
Radni vijek (sve u Zagrebu)
Omladinska štampa i sl. (vanjski) – 1952.
Advokatura i sud (pripravnik) – 1958.
Visoka upravna škola (predavač) – 1962.
Vanjska trgovina “Rudar” (direktor) – 1964.
Izdavaštvo “Informator” (urednik) – 1978.
Izdavaštvo “Privredni vjesnik” (savjetnik) – 2004.
Društvena aktivnost
1963. – osnivač Društva pravnika u privredi HR i SFRJ (predsjednik i generalni sekretar)
Osnivač i četiri godine glavni urednik časopisa “Privreda i pravo”
1964. – član Pravnog savjeta Federacije SFRJ
1986. – 2002.: ‘‘Osebujnim svjetskim prostranstvima“, 12 putopisnih videoprezentacija vezanih uz Čakavski sabor Opatija
1992. – osnivač (1992.) Rotary kluba Rijeka (bio predsjednik 1993./94.) 14 godina vodio humanitarni projekt “Kraljevica” vezan za zbrinjavanje nevoljne djece protjerane ratom iz Vrlike. Ukupna vrijednost projekta: cca 250.000 €. Za projekt “Kraljevica”, 2007. primio je Paul Harris fellow – najviše odličje Rotary Internationala.
2002. – osnivač Bridge kluba “Opatija”
2005. – predsjednik Udruge antifašista Grada Opatije (500 članova)
Knjige
Statuti radnih organizacija, 1962.
Statuti privrednih organizacija, 1963.
Propisi o radnim odnosima, 1964.
Opći akti privrednih organizacija, 1965
Propisi o sredstvima i dohotku, 1966.
Kronika obitelji Mandić, 2001.
Rotary i mi – prvih 100 godina, 2005.
Filmovi (dokumentarni)
Sjećanja – 60 godina od oslobođenja Opatije, 2004.
Godine kobnih iskustava obitelji Mandić sa fašizmom i nacizmom, 2005.
Izložbe
1978. Rijeka, Samostalna izložba kolor fotografije“
2005. Opatija, “Crna noć je šapićala”, koautorstvo, žrtve fašizma i nacizma u Istri i Liburniji (2006. Pula, 2008. Lukovdol, 2010. Pazin, 2011. Rijeka i 2013. Lovran).
Crkva je prozvana
U svijetu u kojem se ruše autoriteti, stari gube kredibilitet zbog izostanka samokritičnosti prema vlastitim pogreškama, a novi često bivaju vođeni tek zakonom profita i sirove moći, običan čovjek pojedinac može se osjetiti zbunjenim i zapravo je nebitan u toj igri. Od njega se očekuje da zauzme stranu, a ne da ima vlastiti stav. Opće dobro postaje pukom floskulom, a krhka sloboda savjesti često plijen svjetonazorskih grabežljivaca i manipulatora.
Ovih dana ponovno javno mnijenje biva polarizirano. Premda prilično blijedo jer su ljudi već umorni od sterilnih prepucavanja. No, akcija ovoga puta nije izostala: 5. veljače ove, 2014. godine objavljena su zaključna opažanja 65. zasjedanja UN-ova Odbora za prava djeteta glede ponašanja Svete Stolice prema nebrojenim slučajevima pedofilije među svećenicima diljem svijeta. Katolička crkva je, dakle, prozvana. I to u svakom slučaju valja pozdraviti.
Da je seksualna zlouporaba maloljetnika zločin, to je svima jasno. No, ono što je desetljećima slijedilo kada se u Crkvi saznalo za zločin nebrojenih svećenika u Americi, Irskoj i u mnogim zemljama uglavnom zapadne Europe, jednako je skandalozno te vjerojatno ima čak i teže posljedice. Mnogi u Crkvi kao da nisu razumjeli kako u središtu užasa nije više bio sam zločin, koliko njihova vlastita reakcija na nj.
Crkveno je vodstvo svim sredstvima nastojalo da vijest o slučajevima pedofilije ne prodre u javnost, a žrtve mu zacijelo nisu bile prva briga. Maloljetnici i njihovi roditelji u takvoj situaciji ne samo da trpe zbog nanesena im zla, nego i zbog nemogućnosti da o svojoj patnji govore, da u krilu Crkve osjete ne samo Božju iscjeljujuću ljubav, nego i običnu ljudsku pravdu. Uskraćena im je svaka pomoć da prežive svoju traumu. Izigrani su višestruko
Lokalne crkve godinama su štitile svećenike od progonstva, premještajući ih, nakon prijestupa, u druge župe, izbjegavajući da ih privedu civilnom zakonu pred kojim nitko u društvu nema prava na krivično izuzeće. Ukratko: crkveno je vodstvo svim sredstvima nastojalo da vijest o slučajevima pedofilije ne prodre u javnost, a žrtve mu zacijelo nisu bile prva briga. Maloljetnici i njihovi roditelji u takvoj situaciji ne samo da trpe zbog nanesena im zla, nego i zbog nemogućnosti da o svojoj patnji govore, da u krilu Crkve osjete ne samo Božju iscjeljujuću ljubav, nego i običnu ljudsku pravdu. Uskraćena im je svaka pomoć da prežive svoju traumu. Izigrani su višestruko.
Kada je, pak, vijest o zločinima poslije desetljeća zataškavanja prodrla u javnost, crkveno je vodstvo prvo nabacivalo sumnju o manipulaciji medija, ističući da svjetovni mediji rade na diskreditaciji Crkve te da je posrijedi organiziran napad na svećenstvo. Mnogi još i danas žale što se Crkva ne uspijeva sačuvati od skandala te što je povjerenje u nju poljuljano.
Kao da do takvih i tolikih zala u Crkvi nije došlo upravo stoga što je povjerenje u svećenike bilo odveć veliko! Potom obrana providnim argumentima, kao: u svakoj da ljudskoj zajednici ima loših pojedinaca. Neki crkveni mediji isticali su da je broj pedofila među svećenicima, u odnosu na laike, neznatan. Kao da broj umanjuje težinu zločina! Ili, kao da je posve isto počini li zločin laik ili svećenik. E pa, nije: zločin što ga čini svećenik daleko je teži!
Mnogi kritički analitičari stanja u Crkvi, poput Hansa Künga, povodom pedofilskog skandala u Crkvi izjavili su da je on posljedica nametnutoga celibata. No, nije li mogućnost seksualnih zloporaba u Crkvi otvorena njezinom bitno prijetvorničkom mentalnom strukturom i nedostatkom otvorena govora, parezije? Naime, devijantno ponašanje svećenika zloupotreba je moći koju ima u funkciji posrednika, a time i izdaja vjerničkoga povjerenja u Boga, što je nasilje nad savješću ne samo žrtve nego i svih vjernika.
Građani prema kritici UN-a zauzimaju različite stavove: ili im je to prilika da opetovano osuđujući Crkvu stresu sa sebe svaku odgovornost (koja se uspostavlja samim time što smo svi udovi jednoga tijela – ljudskog roda) ili im je poticaj da još čvršće zauzmu žestok obrambeni stav: ugled i autoritet Crkve ponad svega! Ništa novoga, samo sada na novoj, globalnoj razini na kojoj se, zapravo, radikalno otvaraju ključna pitanja budućnosti čovječanstva.
Koliko god nam se činilo dobro za Crkvu da je tako oštro prozvana, valja se prisjetiti da UN nisu reagirale na upotrebu plina kojim su ugušena djeca u Siriji, na činjenicu da je vlast u Ugandi prisiljavala djecu boriti se u ratu ili pak, na trgovanje djecom u Tajlandu
U susretu s američkim biskupima u travnju 2003. papa Ivan Pavao II. istaknuo je da je uzrok zbog kojeg biskupi nisu donijeli ispravne i pravovremene odluke – opći nedostatak poznavanja naravi problema te od njih zatražio utvrđivanje djelotvornih kriterija koji bi ‘‘zajamčili da se te pogreške neće ponoviti“; jedan od tih bila bi ‘‘nulta tolerancija“ prema onima koji počine zločin, tj. trenutačno isključenje iz svećeničke službe.
No, je li to doista bilo primijenjeno? Jesu li prije pape Franje doista počinitelji dokazanih krivnji bili isključeni? A što je s prikrivanim i zataškavanima prijestupima? Od Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., kao ni od brojnih biskupa u čijim su se biskupijama dogodili zločini, nismo čuli ispriku zbog zataškavanja. A zataškavanje je glavna stavka u kritici UN-a.
No, nije jedina. Povjerenstvo, sastavljeno od predstavnika 18 zemalja, Povelje o pravima djece zadire i u druga područja. Ozbiljno kritizira stav Katoličke crkve o homoseksualnosti, kontracepciji i pobačaju te predlaže promjenu njezina Kanonskoga zakona kako bi zajamčila prava djece na zdravstvenu zaštitu i zaštitu od diskriminacije u graničnim situacijama. Nadbiskup Silvano Tomasi, vođa delegacije Svete Stolice u UN-u u Ženevi komentirao je na Vatikanskom radiju da su ‘‘nevladine organizacije koje favoriziraju istospolne zajednice najvjerojatnije utjecale na Povjerenstvo UN-a da pojača ideologijsku liniju u svom izvješću“.
Iako, dakle, Sveta stolica ‘‘žali što u nekim dijelovima zaključnih zapažanja UN-a uočava pokušaj upletanja u učenje Katoličke crkve o dostojanstvu osobe i vršenju vjerske slobode“, to ne bi trebalo shvatiti kao poziv na zbijanje redova protiv ‘‘sekularizirana svijeta“ i njegovu ‘‘sveopću, masonsko-liberalnu urotu protiv vjere“, nego kao poziv na ponovno promišljaje odnosa religije i sekularnoga svijeta, dijalektike izgradnje kršćanske savjesti i donošenja zakona koji bi štitili od diskriminacije i one koji ne žive po moralnim učenjima Crkve.
Pritom ne valja zaboraviti, koliko god nam se činilo dobro za Crkvu da je tako oštro prozvana, da UN nisu reagirale na upotrebu plina kojim su ugušena djeca u Siriji, na činjenicu da je vlast u Ugandi prisiljavala djecu boriti se u ratu ili pak, na trgovanje djecom u Tajlandu…
Rimska kurija i crkvena hijerarhija kao da su tek pod vanjskim pritiscima naposljetku spremni poduzeti konkretne korake prema promjeni, ali zahtjev obnove prisutan je itekako i u samoj Crkvi. Hoće li Vatikan i crkvena hijerarhija ustrajati na vlastitoj poziciji samoobrane i pretvoriti se u totalitarističku organizaciju sa sve manjim brojem sljedbenika ili će opstati u malim vjerničkim zajednicama vjernima praksi Prve crkve te imati svoju ulogu u civilnom društvu zajedno s drugima?
Nemojmo ostati apatični i promatrati postrani što se događa. Dakako, prošlost ne možemo izmijeniti, ali možemo, ukoliko volimo istinu, pridonijeti da se ne ponavlja. To da je istina podložna interpretaciji nije razlog da branimo vlastitu istinu, nego poticaj na smjelost dovođenja u pitanje kako ju interpretiramo. Istinu, dakako, ne trebamo razumjeti logički, nego fenomenologijski i psihologijski. Stvoriti nam je nužne uvjete da istina u nama postane iskustvom, a objekti u tom iskustvu zbiljski.
Stoga se nije zalagati za neku teoriju ljudske proizvodnje istine, nego istinu razumjeti kao duboko osoban, introspekcijski problem. S obzirom da tako shvaćena istina ne može biti podložna dokazivanju, jedini način njezine ovjere jest da ono što o njoj ljudska misao razumije stavimo u djelo. Jedino tako ćemo moći razaznavati događaje i smjelo se angažirati za ono što nam se pokaže istinitim u danom trenutku preuzimajući kadikad i rizik da pogriješimo. Bez rizika istina ne može biti djelotvorna.
Povijesna je nužnost dekonstrukcija strukture na kojoj počiva djelovanje Crkve. Paradigme se mijenjaju vrlo sporo i tradicija teško prihvaća inovacije premda je i sama na njima nastajala. Koliko će trajati proces dekonstrukcije ovisi ne samo o reakciji pape Franje i Svete Stolice, nego i o reakciji svakog od nas kršćana. Rimska kurija i crkvena hijerarhija kao da su tek pod vanjskim pritiscima naposljetku spremni poduzeti konkretne korake prema promjeni, ali zahtjev obnove prisutan je itekako i u samoj Crkvi.
Hoće li Vatikan i crkvena hijerarhija ustrajati na vlastitoj poziciji samoobrane i pretvoriti se u totalitarističku organizaciju sa sve manjim brojem sljedbenika ili će opstati u malim vjerničkim zajednicama vjernima praksi Prve crkve te imati svoju ulogu u civilnom društvu zajedno s drugima? Ili nešto treće?
Osteoporoza crkvenog sustava može se izliječiti jedino evangelizacijom same Crkve i to ponajprije preuzimanjem osobne odgovornosti vjernika i župskih zajednica u tom procesu, a ne ostajanjem u pasivnosti ili u unutarnjoj emigraciji – poruka je to pape Franje koja sporo prodire do biskupa i vjernika. Vjernici i svećenici su odgajani kao pasivno stado i posljedice takva odgoja integralan su dio njihovoga vjerničkoga mentaliteta i ponašanja.
Kako izaći iz tog kruga? Što pojedinac može učiniti, pa bio on i sam papa Franjo? Je li uopće moguć takav produktivan konflikt u kojem bi se očitovala ravnoteža među različitim strujama te zajednička briga za opće dobro opet došla u žarište naše pozornosti?
Kemoterapija
Metaforički rečeno, danas je velika većina hrvatskih građana bolesnik koji boluje od teškog karcinoma koji je u poodmaklom stadiju i koji je u velikoj mjeri već metastazirao, a to znači da mu je potrebno dugotrajno i teško liječenje s vrlo upitnim krajnjim rezultatom.
Jedini način da bolesnik preživi je da se nad njim izvrši neodgodiva, hitna i teška kirurška intervencija, a nakon toga neizbježna i teška kemoterapija.
Međutim, iako svjestan stanja u kojem se nalazi, pacijent je nervozan, optužuje liječnike koji ga pokušavaju izliječiti da nisu utvrdili pravu dijagnozu, da nisu izabrali pravu metodu liječenja i terapiju, odbijaju tešku operaciju i sve što iza nje slijedi i zahtijeva da bude potpuno zdrav – i to odmah.
Istovremeno bolesnik ne želi raspravljati o tomu kada je, zbog čega i kako obolio od te zloćudne i teške bolesti, tko ga je tom bolešću zarazio, je li svjesno pristao biti zaražen i zbog čega do sada, iako svjestan teške bolesti i njenih posljedica, ništa nije poduzimao da bi se ranije počeo liječiti, bez obzira na to što je znao da odgađanje liječenja vodi u veliku neizvjesnost, pa i u katastrofu.
Nakon primitivnog, ali krvavog rata, o kojem se još uvijek krije prava istina o tomu tko se u njemu s kim i o čemu dogovarao, tko je u njemu s kim i kako surađivao, tko je protiv koga i zbog čega ratovao, tko je koga ispomagao – nakon uspostave toliko dugo očekivane “neovisne i samostalne” Hrvatske odmah se započelo s “nužno potrebnom” preraspodjelom materijalnih dobara stvorenih u “socijalističkom mraku”, ZNA SE u čiju korist – jedina i prava istina je da je hrvatski narod temeljito opljačkan. Na koji način? Treba li još i danas to nekome objašnjavati?
Ako je taj, do tada relativno zdrav bolesnik, dobrovoljno, a jest, pristao na to da ga bude zaražen tom teškom bolešću, potpuno je apsurdno odbijati liječenje i optuživati liječnike koji mu sada pokušavaju spasiti život, pa i ako ne primjenjuju najbolje metode liječenja, a ni riječi ne spomenuti, a kamoli osuditi, one koji su ga sračunato i namjerno zarazili tom bolešću i ništa nisu poduzimali za njegovo liječenje te ga time doveli u tako teško, gotovo bezizlazno stanje.
Da apsurd bude potpun, liječnike koji se u okvirima svojih mogućnosti i sposobnosti trude i zalažu teško oboljelom bolesniku spasiti život, daleko više i glasnije od frustriranog bolesnika napadaju upravo oni koji su bolesnika tom bolešću zarazili, a nisu ga liječili, odnosno oni koji su, uz naivnog bolesnika, najveći krivci što se on danas nalazi u tako teškom stanju.
Narodski rečeno – nevjerojatno, ali istinito!
Iz ovog metaforičkog prikazivanja današnjeg “zdravstvenog stanja” velike većine hrvatskih građana svakom razumnom čovjeku sve može biti potpuno jasno, a one kojima to ipak nije jasno treba običnim i jednostavnim riječima podsjetiti kada i kao su počele prve, prave i ozbiljne te današnje “zdravstvene” poteškoće, naročito i prije svega, nekadašnjeg vrlo brojnog srednjeg sloja hrvatskih građana i koji je bio pravi i stvarni uzrok tih vrlo ozbiljnih teškoća koje danas poprimaju ozbiljne i zabrinjavajuće razmjere.
U poznato vrijeme, kada im je “zdravstveno” stanje bilo daleko povoljnije nego danas, hrvatske građane su određene strukture, koje su se tada predstavljale kao njihovi “spasitelji”, uvjeravale da žive u “mraku”, da nemaju gospodarsku i životnu perspektivu, da ih stalno drugi narodi (naročito Srbi) potkradaju i da im se uzima ono što pripada samo njima. Da je Hrvatska bogata zemlja, da se hrvatski građani moraju riješiti izrabljivača, a to se jedino može stvaranjem svoje neovisne države u kojoj hrvatski narod nitko neće izrabljivati i u kojoj ga čeka zasluženo i sigurno blagostanje, nacionalna i vjerska sloboda, prava demokracija, u kojoj će hrvatski narod sam odlučivati o svojoj sudbini i sam raspolagati svojim ostvarenim materijalnim dobrima.
Tko je to hrvatskom narodu obećavao? ZNA SE! Tko je na temelju tih obećanja u novoformiranoj državi došao na vlast? ZNA SE! Što se nakon toga dogodilo? ZNA SE!
A one oboljele od amnezije, koji su zaboravili ili im nije jasno što se nakon toga dogodilo i kada je i kako hrvatski narod “obolio od teško izlječive bolesti” čije posljedice će, ako i tko preživi, osjećati više desetljeća – treba podsjetiti na sljedeće:
“Spasitelji” hrvatskog naroda su preko noći postali bogataši, a većina toliko “voljenog hrvatskog naroda” puka sirotinja, veća nego u “socijalističkom mraku”. Jedno po jedno do tada rentabilnih poduzeća je nestajalo na takav način da su se na tomu “veliki ljubitelji hrvatskog naroda” obogatili, a “voljeni hrvatski narod” ostao bez posla i bez osnovnih uvjeta za kako-tako pristojan život
Nakon primitivnog, ali krvavog rata, o kojem se još uvijek krije prava istina o tomu tko se u njemu s kim i o čemu dogovarao, tko je u njemu s kim i kako surađivao, tko je protiv koga i zbog čega ratovao, tko je koga ispomagao – nakon uspostave toliko dugo očekivane “neovisne i samostalne” Hrvatske odmah se započelo s “nužno potrebnom” preraspodjelom materijalnih dobara stvorenih u “socijalističkom mraku”, ZNA SE u čiju korist – jedina i prava istina je da je hrvatski narod temeljito opljačkan. Na koji način? Treba li još i danas to nekome objašnjavati?
Najveći dio onoga što je bilo vlasništvo do tada “napaćenog hrvatskog naroda” prešlo je u vlasništvo onih “spasitelja” hrvatskog naroda koji su ga izbavili iz “socijalističkog mraka” i (to treba dobro zapamtiti) iz “podređenog materijalnog položaja, siromaštva i bijede”. Rezultat?
“Spasitelji” hrvatskog naroda su preko noći postali bogataši, a većina toliko “voljenog hrvatskog naroda” puka sirotinja, veća nego u “socijalističkom mraku”.
Jedno po jedno do tada rentabilnih poduzeća je nestajalo, na čemu su se “veliki ljubitelji hrvatskog naroda” obogatili, a “voljeni hrvatski narod” ostao bez posla i bez osnovnih uvjeta za kako-tako pristojan život.
I dok su poduzeća nestajala, a radnici iz poduzeća koja su nestajala ostajali bez posla negodovali, svi ostali su šutjeli, iako su znali da je to “bolest” koja se naglo i nezaustavljivo širi i koja će i njih kad-tad zahvatiti.
Uništavanjem poduzeća uništavala se i proizvodnja bez koje ni jedna država ne može normalo djelovati, što znači i opstati. Na taj način su radnici ostali bez posla i prihoda za život, a država bez dohotka za kako-tako normalno djelovanje.
Međutim, kada je “privatizirano” i uništeno gotovo sve što je bilo vrijedno i donosilo prihode, “veliki zaljubljenici u hrvatski narod” dosjetili su se “spasonosnog rješenja”. Da ne bi svoje “pošteno stečeno bogatstvo” morali dijeliti s “voljenim narodom”, a da bi taj “voljeni narod” nakon uništene proizvodnje mogao barem preživljavati, sve vrijedno što je preostalo, a stvoreno u “mraku socijalizma”, prodano je strancima bez znanja i odobrenja “voljenog naroda”.
Po kojoj cijeni? Pa nećemo se valjda baviti takvim tričarijama!
One koje su znale i kojima je bilo jasno kamo takvo ponašanje “velikih dušobrižnika hrvatskog naroda” vodi, a cijelo su vrijeme šutjele. Šutjela je, nacionalizmom “drogirana”, hrvatska intelektualna elita koja je bila najpozvanija u pravo vrijeme reagirati i ukazati na takvo ponašanje, između ostalih i prije svih znanost i akademska znanost
Da bi “voljeni hrvatski narod” i novostvorena i toliko hvaljena, “pravedna i poštena” država mogla nekako preživljavati ni to nije bilo dovoljno, pa su se svake godine dizali pozamašni krediti koji nisu ulagani u proizvodnju, nego u golo preživljavanje građana dugo očekivane “demokratske, pravedne i neovisne” Hrvatske.
Treba li podsjećati da su se krediti iz godine u godinu samo povećavali, a da se o njihovom vraćanju nije ni razmišljalo?
Kada su oni koji su do toga doveli izgubili vlast i kada se konačno uvidjelo da iz godine u godinu povećavanje kredita vodi u neizbježnu propast i kada je došlo vrijeme da se samo za otplatu kamata moraju dizati novi krediti, što znači da se glavnica samo povećava, u državi je nastala frka.
Manje dizanje kredita i otplata makar i samo kamata na stare kredite zahtijeva veću proizvodnju, koju je u upropaštenom gospodarstvu teško pokrenuti, i manju potrošnju, što znači žrtvu svih građana kako bi se barem prekinulo još veće zaduživanje.
Dakle, sve više se dolazi do spoznaje da bez žrtve nema izlaska iz ovako teškog stanja.I sada se pojavljuju određene strukture koje ne pristaju na žrtve. Koje su to strukture?
One koje su znale i kojima je bilo jasno kamo takvo ponašanje “velikih dušobrižnika hrvatskog naroda” vodi, a cijelo su vrijeme šutjele. Šutjela je, nacionalizmom “drogirana”, hrvatska intelektualna elita koja je bila najpozvanija u pravo vrijeme reagirati i ukazati na takvo ponašanje, između ostalih i prije svih znanost i akademska znanost.
Međutim, intelektualna elita se nije oglašavala, pa ni u vrijeme najgorih Tuđmanovih devijacija, nego mu je podilazila i to na krajnje degutantan i priprost način.
To najbolje potvrđuje njegovo primanje u Akademiju znanosti i umjetnosti, a da nije ispunjavao nikakve formalne kriterije.
Te iste strukture, unatoč velikom broju korisnika socijalne pomoći, velikom broju onih koji se hrane u javnim kuhinjama i kopaju po kontejnerima, velikom broju umirovljenika s mizernim mirovinama i velikom broju onih koji rade (posebno u privatnom sektoru) za sramotno male naknade – danas prijete prosvjedima i ne pristaju na solidarnu žrtvu za izlazak iz ovog teškog stanja
Iako im je bilo jasno kamo takvo ponašanje onih koji su o svemu odlučivali vodi, a o svemu su odlučivali oni kojima je gospodarstvo bilo “zadnja rupa na svirali”, i da je državna kasa već tada bila potpuno prazna zbog zloupotrebljavanja ponašanja vlasti koja je podilazila biračima zbog glasova za održanje na vlasti, one strukture koje su na sve to trebale i morale reagirati baš su u to vrijeme sebi osigurale i dodatna primanja putem povoljnih kolektivnih ugovora, unatoč tomu što su već tada znale da mnogi, prije svega radnici u proizvodnji, nisu dobivali ni ono što su teškom mukom zaradili.
Te iste strukture, unatoč velikom broju korisnika socijalne pomoći, velikom broju onih koji se hrane u javnim kuhinjama i kopaju po kontejnerima, velikom broju umirovljenika s mizernim mirovinama i velikom broju onih koji rade (posebno u privatnom sektoru) za sramotno male naknade – danas prijete prosvjedima i ne pristaju na solidarnu žrtvu za izlazak iz ovog teškog stanja.
Za te strukture bi bilo pravo pitanje – a gdje ste bili kad je “grmilo”? Gdje ste bili kada se pilila grana na kojoj svi sjedimo – pa i znanost?
O tomu gospoda Ribić, Babić, Stipić i ostali sindikalci ne žele govoriti. Njima su važna primanja samo članova njihovog sindikata. Po njihovoj logici oni svoja, ne samo redovna primanja nego i ona po “zasluženom” kolektivnom ugovoru, trebaju zadržati, pa i po cijenu gladovanja ostalih hrvatskih građana, ne priznajući da je državna kasa prazna niti da su za “pilenje grane” i pražnjenje kase oni daleko odgovorniji od “običnih” i manje obrazovanih hrvatskih građana koji u to nisu bili upućeni, a danas žive u siromaštvu i bijedi.
Jasno je njima da za njihove zahtjeve novaca nema i da se njima može udovoljiti samo i jedino dizanjem novih kredita, ali bi im trebalo biti jasno i to da je to zločin prema generacijama koje dolaze iza nas i koje će, ni krive ni dužne, ispaštati zablude o tomu kako je jedino važno imati svoju samostalnu državu, pa i s uništenim gospodarstvom, što znači državu osuđenu na propast.
Državu koja je uništila svoje gospodarstvo, koja je gotovo sve vrijedno već prodala, državu koja se, zbog velikih kredita, nalazi pod “hipotekom” i koja već danas nije država hrvatskog naroda.
Svi naši prostori
Gaston Bachelard je, barem ako je slušati Foucaulta, prvi veliki poetičar prostora. Dakako, prostor ima svoju poetiku. A ako idemo deduktivnim putem, zaključit ćemo da kada nešto ima svoju poetiku, ima i svoj identitet. Ili više njih.
Kako je moguće istovremeno biti u dvije ulice? Za takvo nešto, ravno žilvernovskoj anticipirajućoj mašti, nije potreban nikakav vanzemaljski aparat ili čudnovata tehnologija. Za tako nešto nisu potrebna čak ni tehnička otkrića kojima se sada naslađuje čovječanstvo oholo samjerajući svoj razvoj time koliko se stanovnika zemlje koristi ipodima ili tabletima. Tome je bila potrebna jedna elementarna, no time ne manje zla i brutalna ljudska pojava koja će (pro)izvesti političko raslojavanje prostora, ali i njegovu podjelu na nekad i sad. Rat.
Na sebi svojstven način rat preoblikuje prostor. Civilizirani prostori, pri čemu se ovdje, dakako, ne misli na vrijednosni sud, već na prosto prisustvo ljudske civilizacije bilo kojeg oblika, uvijek imaju značenje. Štaviše, slijedom Bachelarovih promišljanja, prostori su zasićeni značenjem. Ljudi ispunjavaju prostore sobom i svojim značenjima i bivaju sretno uljuljani u njih sve do nekog sloma kakav je rat. Prostor je ogledalo identiteta i njegovih odrednica i kao takav biva brižno njegovan, ljubljen i pažen. Rat donosi neke stare-nove identitete, zavisno od ishoda, i njima boji osvojene prostore. Otuda preuređivanje parkova, grobalja, trgova i mijenjanje naziva ulica.
Na sebi svojstven način rat preoblikuje prostor. Civilizirani prostori, pri čemu se ovdje, dakako, ne misli na vrijednosni sud, već na prosto prisustvo ljudske civilizacije bilo kojeg oblika, uvijek imaju značenje. Štaviše, slijedom Bachelardovih promišljanja, prostori su zasićeni značenjem. Ljudi ispunjavaju prostore sobom i svojim značenjima i bivaju sretno uljuljani u njih sve do nekog sloma kakav je rat. Prostor je ogledalo identiteta i njegovih odrednica i kao takav biva brižno njegovan, ljubljen i pažen
Kada se desi rat, prostori se izmijene. Prvo fizički, a onda i smisaono. Svjedoči tome praksa promjena naziva ulica koja je od rata naovamo postala uobičajena u svim postjugoslavenskim zemljama. S druge strane, prostori se i u stanju mira i u stanju rata uvijek nastoje podrediti poretku. Otuda se osvajaju, mijenjaju se prostorni planovi, gradi se i ruši. Topografija je vjerovatno najdinamičnija ljudska djelatnost, ako pod njom podrazumijevamo pisanje prostora.
Istovremeno, topografija je stvar od prvorazrednog političkog interesa jer prostor postaje jedna vrsta staklenke u kojoj se strogo čuva identitet i u kojoj se, pod kontroliranim uvjetima, kao u fabrici, proizvodi kolektivno pamćenje. U uslovima kakvi danas vladaju Balkanom, modelima kolektivnog pamćenja moguće se suprotstaviti osobnim pamćenjem.
Preispisivanje sarajevskih prostora je bilo dvostruko. Prvo su granatama sa okolnih brda reljefno promijenjena naselja, a time je promijenjena i dječija igra. Više nismo pravili kule od pijeska ili memljivog sarajevskog blata kao nekada. Pravili smo rovove i igrali se vojnika. Djevojčice su, naravno, bile logistika. Bolničarke.
Ako je igra temeljni proces izgradnje dječijega identiteta, ali i svojevrsna subverzija budući da se svodi na odbacivanje stvarnog svijeta i poredaka za račun onih iz mašte, onda je ovaj primjer odličan i paradigmatski pokazatelj kako prostor utječe na identitet. Alternativa ratu oko nas je bio naš mali izmišljeni rat. A naši “oni” su postala djeca iz susjedne zgrade. Rat se morao živjeti.
Nakon što je svijest ljudi promijenjena na ovaj način, onda se javio i jedan novi oblik mijenjanja svijesti. Onaj unutrašnje-sarajevski kojemu nismo mogli ništa. Promijenili su se nazivi ulica koji su još i u “ono doba” bili utemeljeni na herojstvu. Socijalističkom. A i ta su, socijalistička, imena u nekoj prošlosti na pločama na kućama i trgovima smijenila neka druga imena. I tako, čini se, unedogled.
Više nismo pravili kule od pijeska ili memljivog sarajevskog blata kao nekada. Pravili smo rovove i igrali se vojnika. Djevojčice su, naravno, bile logistika. Bolničarke. Ako je igra temeljni proces izgradnje dječijega identiteta i zapravo svojevrsna subverzija budući da se svodi na odbacivanje stvarnog svijeta i poredaka za račun onih iz mašte, onda je ovaj primjer odličan i paradigmatski pokazatelj kako prostor utječe na identitet
Pošto su (po)ratne gradske vlasti odlučile da socijalistički heroji imaju nepoćudna imena, pa više ne mogu ni biti heroji, imena ulica su promijenjena. I, to se baš ozbiljno shvatalo.
Kada je rat već ostao iza nas i kada smo počeli polako da se budimo iz strašnog košmara u kojem su politički moćnici spiskali naše djetinjstvo, jedan dječak iz moje ulice koja je iz Palmira Toljatija preimenovana u Gradačačka je rekao kako je Gradačačka zapravo pravopisna greška i da se radi o ulici Grada Čačka. Njegov zdravi cinizam koji je svojstven inteligentnoj buntovničkoj mladeži na ulasku u pubertet nije ostao nekažnjen. Nastavnici nisu krili svoje nezadovoljstvo. Zar da se tako preimenuje ulica kada konačno imamo pravo da je nazovemo kako treba? Uslijedile su kazne, tako karakteristične za sva postjugoslovneska društva.
Naime, dječak iz ulice Grada Čačka je morao napisati sastav o tome zbog čega je Gradačac važan grad. Mi ostali smo se mjesecima smijali tome, da bi na kraju ipak to prestalo biti važno više ikome osim onima kojima su imena ulica suština čuvanja neke zamišljene čistoće. A svaki je od sistema, pa tako i “onaj” prošli, čija su imena skrajnuta sa sarajevskih ulica imao jednak pristup imenovanju svijeta oko sebe. Svijet se imenuje po onima koje dotična vlast smatra herojima.
Vratimo se prvom pitanju. Kako je moguće biti istovremeno na dva mjesta, istovremeno u dvije ulice?
Prolazeći kroz ulicu koja se zove Grbavička, sjetila sam se vremena kada sam se tu igrala i išla u vrtić. Prije rata i prije izgnanstva s Grbavice. U tom se vremenu ulica zvala Lenjinova. Ipak, kada sam se sjetila svojih odlazaka u vrtić, u predratna maglovita i ustajala sarajevska jutra, nisam više bila niti u Grbavičkoj niti u Lenjinovoj ulici. Bila sam u svom vlastitom prostoru, onome kojega nisu oblikovali niti razobličavali ratovi i ideologije. Bila sam u trećem prostoru. Svom, intimnom.
Kada prostor kakav su ulice bude izveden iz svog čvrstog ideološkog ležišta, ili pak iz dijalektičke napetosti više njih, moguće je ući u svoj intimni prostor koji je s političkim prostorom u stanju obrnute proporcije. Što je on stvarniji, politički je prostor manje stvaran. I obrnuto. Što je politički prostor širi, intimni je prostor uži. U intimnom prostoru čovjek nesamjerljivo može da doživljava svijet lišen uzusa normalnog
Kada prostor kakav su ulice bude izveden iz svog čvrstog ideološkog ležišta, ili pak iz dijalektičke napetosti više njih, moguće je ući u svoj intimni prostor koji je s političkim prostorom u stanju obrnute proporcije. Što je on stvarniji, politički je prostor manje stvaran. I obrnuto. Što je politički prostor širi, intimni je prostor uži. U intimnom prostoru čovjek nesamjerljivo može da doživljava svijet lišen uzusa normalnog. A normalno je već odavno vrijednosna i ideološka kategorija kojom se ne označava odsustvo bolesti kao dijagnoze već uprosječenost. Koja je, s druge strane, najstrašnija dijagnoza barem u društvenom smislu. Zbog toga prostor slobode nije između (jer to implicira ograničenost), već ponad svih ostalih prostora kao zatvorenih entiteta.
Možda bi, pri sveukupnim prečitavanjima prostora, trebalo uvesti i tu vrstu poimanja. Treći prostor bi bio prostor slobode i intimizacije sa svijetom oko sebe. Prostor koji postoji u svakom čovjeku na svijetu i koji samo treba znati osloboditi ideoloških stega i naziva koji su mu nametnuti. Prostor beskrajnog u tom slučaju ne bi više bio neki kvazi-religijski fenomen već bi postao sav svijet i čovjek u njemu.
Bachelard, veliki poetičar prostora, kako ga je nazvao Foucault, s prostorom je povezao sanjarenje, beskonačnost i iznimnost. Sve ono što čovjeka, u bujicama racionalnosti, čistoće i ispravnosti kojima ga zatrpavaju sa svih strana, čini slobodnim i otvara mu mogućnost da izađe iz poretka.
Gdje se ovo uklapa u bh. ali i realnost drugih balkanskih zemalja? U svakom su društvu nužna memorijalna mjesta, ona su prosto historijska i socijalna nužnost. I u tome, sve dok se društva sistemski ne fašiziraju, nema ništa sporno. Poredak je uvijek zahtijevao svoja mjesta, anti-poredak ih nikada nije nalazio. Problem nastupa onda kada se sve prostorno promišljanje svede na okoštale i doktrinarne ideje. A to se najbolje postiže deindividualizacijom sjećanja.
Nije problem kada čovjek prođe nekom od balkanskih ulica sjetivši se ko je tu poginuo ili koja je tu vojska prolazila. Problem je kada se čovjek sjeća samo toga. I problem je kada samo prema tome oblikuje svoj svijet. I problem je kada osjeti stid zbog toga što se prošavši nekom ulicom drznuo da se sjeti svoga djetinjstva koje je tu proveo, umjesto da se sjeti “naših” heroja ili “njihovih” zločinaca.
Rat slikama: Suvremena ratna fotografija
Fotografija kao medij često se shvaća kao nešto objektivno i pouzdano, čisti dokument. Ta, naizgled objektivna ”priroda” fotografije čini fotografiju najpodobnijom za manipulacije, jer fotografiji je najlakše povjerovati i na nju se zdravorazumski pozvati. Ne samo u ratu, ali u ratu posebno, fotografija je idealno oružje za galvaniziranje i manipulaciju masama, za formiranje uvjerenja po volji manipulatora.
Knjiga Sandre Vitaljić dotiče se različitih slikovitih manipulacija ratnom fotografijom kroz povijest, komentira i inovacije digitalizirane fotografije, a posebno se osvrće na manipulacije fotografijama tijekom ratova proizašlih iz raspada Jugoslavije.
Autorica s posebnom pažnjom ispisuje poglavlja koja problematiziraju pornografske moduse reprezentacije, estetizaciju, galerizaciju i muzealizaciju prizora s ratišta, kao i trajni proces reproduciranja kulturalnih, tj. rodnih, klasnih i etničkih stereotipa posredstvom ratne, odnosno dokumentarne fotografije. Istodobno, ova knjiga postavlja ključno pitanje o vjerodostojnosti fotografskih slika u funkciji dokumenta.
Knjiga donosi i analitički tekst – autoričin praški doktorat koji je za ovu priliku temeljito prerađen – ekskluzivni intervjui s 10-ak istaknutih ratnih fotografa i bogatstvo ilustracija od 200-tinjak fotografija i reprodukcija novinskih stranica i snimaka.
Autor: Sandra Vitaljić
Naslov: Rat slikama: Suvremena ratna fotografija
Publicistika
Broj stranica: 268
Uvez: meki
Godina izdanja: studeni 2013.
ISBN 9789533166629
Izdavač: Algoritam
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Trebamo se bojati
”Hitler je s nepogrešivom sigurnošću izražavao nijemu paniku masa suočenih s nevidljivim neprijateljem dajući toj bezimenoj apstrakciji – ime. Bio je čisti dio duše moderne mase, neometan osobnim kvalitetama.” On mase nije osvajao, piše britanski povjesničar Burleigh, Hitler ih je ”oslikao i predstavljao”.
Ono što je u podsvijesti prosječnoga Nijemca bilo kaotično, košmarno, on je mogao iskazati, dati svemu smisao. Govore je započinjao pesimističnim prikazom stanja u državi, nezadovoljstvo se pretvaralo u borbenost, trijumfirao bi slikajući svijetlu budućnost. U izgovorenome nije bila važna logika, već podsvijest.
Oni koji su vjerovali Hitlerovim riječima, smatrali su se nadmoćnijima, boljima od drugih, na ispravnoj strani povijesti i života. Na putu do bolje budućnosti žrtve su bile nužne, makar to uključivalo i trijebljenje u građanskom ratu. Sukobi su nužni, oni očeličuju nacije. Nacionalno tkivo čiste od truleži bezvrijednih, zdravoj jezgri ostavlja se više prostora. Zato se taštine i podjele trebaju staviti po strani, a koncentrirati se treba na ono što je važno.
Oni koji su vjerovali Hitlerovim riječima, smatrali su se nadmoćnijima, boljima od drugih, na ispravnoj strani povijesti i života. Na putu do bolje budućnosti (…) Sukobi su nužni, oni očeličuju nacije. Nacionalno tkivo čiste od truleži bezvrijednih, zdravoj jezgri ostavlja se više prostora. Zato se taštine i podjele trebaju staviti po strani, a koncentrirati se treba na ono što je važno
Zdravo tkivo nacije nije uključivalo nužno one najobrazovanije. Upravo suprotno, oni su bili previše opsjednuti konvencijama, nesposobni za akciju koja zahtijeva silu. Samo zbog toga Hitler je cijenio Katoličku crkvu, koju je u svim drugim slučajevima prezirao. Dogmatizam i fanatizam pravih vjernika osiguravao je izvršenje zadaća koje su vodile do nacionalnih vrhunaca. To što su naciju često zadužili oni koji su bili druge nacionalnosti, drukčijih imena, drugih krvnih zrnaca, čak i kada su posve uklopljeni u njezino biće, svejedno nisu bili dijelom Volka. Ne zato što živimo po zajedničkim pravilima, poštujemo zakone, činimo nešto dobro, već samo zato što smo Nijemci, iste krvi, zato imamo ista prava, po tome smo bolji, po tome se nikada ”mi” nećemo i ne trebamo poistovjetiti s ”njima”.
Nacionalsocijalisti borili su se protiv internacionalizma. Svijet je nepravedan, skrenuo je s puta, samo su nacisti mogli sačuvati dušu narodu. Demokracija je prepuna pogrešaka; nacionalsocijalisti će ih izbjeći. Umjetnici u Njemačkoj stvarali su avangardna djela, ali su ostali neshvaćeni od masa. Napadana je ”amerikanizacija” i ”kultura asfalta” kao nenjemačka. Politička elita bila je preslaba i nesposobna stvoriti jasnu bazu potpore.
Sve ovo, uz nasilje, marševe njemačkim ulicama, prijetnje, ulazilo je u njemački javni prostor, padalo na tlo koje je plodnijim činila ekonomska kriza, nered Weimarske Republike, ali još uvijek se nije činilo tako ozbiljnim da bi se moglo nametnuti kao nova vladajuća ideologija. Od 1923., kada je propao nacistički puč u minhenskoj pivnici, Hitlerov dolazak na vlast izgledao je mnogima zapravo nemogućim. On sam mnogima je bio tek komični provincijalac, a njegovi pristaše nasilnici i redikuli.
Hitleru nije bio važan rezultat, već činjenica da je dobio nacionalnu pozornicu, temu koja je interesirala i one kojima su bile odurne neke druge ideje koje je imao, da se povezao s utjecajnim krugovima, novinskim urednicima, da je svoju stranku lansirao u središte politike (…) Sugeriralo se da bi čovjek takvih oratorskih sposobnosti možda i mogao ujediniti njemačku desnicu
Vodeći komentatori Frankfurter Zeitunga još 1928. pisali su kako: ”Hitler nema nikakvih misli, nikakva odgovorna razmišljanja, međutim, ima ideju. U sebi ima demona.”
Hitleru kao političaru koji pretendira na središnje mjesto na nacionalnoj političkoj sceni u osnovi nije išlo dobro. Postupno, zahvaljujući predanom radu, s krizom kao ubrzivačem, batinašima kao izvršiteljima, nesposobnosti vlasti, Hitlerova je stranka postajala sve vidljivijom, sve uspješnijom, ali još uvijek malo ih je moglo zamisliti da će preuzeti vlast. To što je bilo više njegovih birača, što se selo pokazalo mnogo prijemčivijim od urbanih sredina za ono što su nacisti lansirali i teze kojima su plašili ljude, hrabrilo je, ali nije davalo nadu za skore uspjehe. Trebalo se povezati s drugim konzervativnim partijama, pronaći zajedničke točke za djelovanje.
Prilika se pojavila zbog nepravde koju su Nijemci osjećali kod isplate ratnih reparacija. U siječnju 1929. američki bankar Owen Young dogovorio je povoljan plan otplate njemačkih ratnih dugova. Tri godine plaćat će puno manje nego do sada, ali će vrijeme otplate biti produljeno na 59 godina, sve do 1988. godine. Vlasti su to prihvatile; nacionalsocijalisti su podivljali.
Alfred Hugenberg, novinski magnat iz Njemačke nacionalne narodne partije, formirao je ”Reichov odbor za njemačku narodnu peticiju”, kojim se na brzinu počelo skupljati potpise da se Youngov plan odbije. Ideja nije bila Hitlerova, ali se i on i Pan-germani, Agrarna liga, priključio krugu konzervativnih političara. ”Zakon protiv porobljavanja njemačkog naroda” poslan je na plebiscit, koji se pokazao potpunim promašajem, fijaskom. Dvadeset i drugog prosinca 1929. 5,8 milijuna Nijemaca, 13,8 posto biračkog tijela, glasovalo je za Zakon.
Zvuči li ovo poznato? Veza bogatih konzervativnih krugova i marginalnih političkih partija, odbijanje legalnih vlasti, odbijanje onih koji stvaraju drukčije, koji su s asfalta? Postoji li tu sličnost s nekim drugim društvima u nekim drugim vremenima? Je li to priča o Hitleru ili Eichmannu ili njihovim modernim epigonima?
Referendum je propao. Hitler je svejedno bio presretan. Nije bio važan rezultat, već činjenica da je dobio nacionalnu pozornicu, temu koja je interesirala i one kojima su bile odurne neke druge ideje koje je imao, da se povezao s utjecajnim krugovima, novinskim urednicima, da je svoju stranku lansirao u središte politike. Sada je uz Hitlera bilo sasvim normalno, pa i lijepo, stajati, surađivati s njim, novine su sugerirale da bi čovjek takvih oratorskih sposobnosti možda i mogao ujediniti njemačku desnicu.
Tako je bilo u Njemačkoj krajem 1920-ih. Referendum koji nije važan zbog teme, već zbog ulaska na nacionalnu političku scenu, vođa koji skreće pozornost s bitnoga na marginalno, stranka koja birače pronalazi u vlastitu Volku jer ih vežu krvna zrnca, a ne pamet i poštenje, političar koji se ne libi zaratiti s vlastitim sunarodnjacima sve kako bi se iščistila nacija i kako bi se konačno ušlo u razdoblje sloge i sreće, nacija koja je posebna i koja može spasiti ostale.
Zvuči li ovo poznato? Veza bogatih konzervativnih krugova i marginalnih političkih partija, odbijanje legalnih vlasti, odbijanje onih koji stvaraju drukčije, koji su s asfalta? Postoji li tu sličnost s nekim drugim društvima u nekim drugim vremenima? Je li to priča o Hitleru ili Eichmannu ili njihovim modernim epigonima?
Ovako je bilo u Njemačkoj u vrijeme kada je Weimarska Republika bila na kraju zlatnog doba, tik pred pad njujorška burze, dok je Hitler bio nitko ili jedva itko, a političari Weimara držali da je zemlja na pravom putu. Sve se preokrenulo tako brzo, sve je postalo tako logično kada se konačno rasplelo. Svima koji znaju čitati povijest, bilo je dovoljno to što je Zakon o porobljavanju naroda uopće dan na referendum, ne njegov rezultat.
Tada se trebalo bojati zbog Nijemaca pa onda zbog svijeta, koji je ulazio u zastrašujuće razdoblje. Danas se trebaju bojati neki drugi. Naime, mi.
(Prenosimo s tportala s dozvolom autora)
Vesna Teršelič: ”Predstoji nam krpanje podjela”
Razgovarao: Drago Pilsel
Čini se obligatornim početi ovaj razgovor pitanjem što očekujete od referenduma o braku?
Očekujem da ćemo svi vrlo jasno vidjeti koliko smo kao društvo (ne)tolerantni. Referendum će nam kao u ogledalu pokazati koliko smo daleko odmakli ili zaostali u procesu demokratizacije, u biti kojeg je prihvaćanje drugih i drugačijih. Pokazat će se koliko smo spremni na uskratu ravnopravnosti i suspendiranje prava jedne manjine. Definiranjem braka kao zajednice muškarca i žene u Ustavu RH onemogućilo bi se, naime, izjednačavanje ostalih zajednica u pravima koja sadrži institut braka.
Što mislite zašto je do referenduma uopće došlo?
Do referenduma su nas združenim snagama doveli građanska inicijativa ”U ime obitelji” uz podršku Vladinih institucija. Neshvatljivo mi je da su Sabor RH i Vlada RH pristali na referendumsko pitanje koje dovodi u pitanje samu mogućnost da Republika Hrvatska osigura uživanje svih prava svim osobama, bez diskriminacije.
Zašto izlazite na referendum? Došli ste iz Berlina, zašto?
Jer ne želim na pogrešku Vlade i Sabora reagirati pasivnošću. Izlazim na referendum kako bih aktivno iskoristila svoje pravo na izjašnjavanje.
Ne čini li vam se da tako legitimirate pitanje koje mnogi smatraju protuustavnim?
I ja smatram da se o temeljnim ljudskim pravima ne može odlučivati na referendumu i svjesna sam da odlaskom na referendum mogu legitimirati pitanje. No kad sam odvagnula štetu koja bi mogla nastati legitimiranjem ovog pitanja, po mom mišljenju, prednost ima aktivna pozicija, to jest javna osuda referendumskog pitanja glasanjem protiv. Mislim da je bojkot neproduktivan.
Smatram da se o temeljnim ljudskim pravima ne može odlučivati na referendumu i svjesna sam da odlaskom na referendum mogu legitimirati pitanje. No kad sam odvagnula štetu koja bi mogla nastati legitimiranjem ovog pitanja, po mom mišljenju, prednost ima aktivna pozicija, to jest javna osuda referendumskog pitanja glasanjem protiv. Mislim da je bojkot neproduktivan
Zašto SDP nije zatražio ocjenu ustavnosti predloženoga referendumskog pitanja?
Izgleda da SDP i druge stranke trebaju dodatnu edukaciju iz ljudskih prava kako bi shvatili da je primarna obaveza institucija Republike Hrvatske osigurati ravnopravno uživanje svih prava svim građanima i građankama. Nedopustivo je da nisu iskoristili mogućnost podnošenja prijedloga za nadzor nad zakonitošću i ustavnošću državnog referenduma Ustavnom sudu RH.
Što mislite da će se dogoditi nakon 1. prosinca i što bi se nakon toga još moglo očekivati, tj. kamo će krenuti hrvatsko društvo?
Bojim se dublje polarizacije i radikalizacije u kojoj će se još više energije gubiti na konfrontacije, a vrlo će je malo preostati za stvaranje, za razvijanje i poticanje inovativnosti i kreativnosti te za nove pothvate.
Pitam vas isto što i profesora Zuppu: Što mi to zapravo doživljavamo? Je li to nekakav kulturni rat, jesmo li u borbi za multikulturnu toleranciju, protiv seksizma, rasizma i fundamentalizma?
Cijelo je hrvatsko društvo usisano u ”naše” obračune s ”njima”, što nije samo naša posebnost. U tom se udaru na manjine guše potencijali društava u Mađarskoj i Slovačkoj. U svim tim zemljama životno važna pitanje nisu samo hoće li se gaziti prava manjina već i koliko će nam u neprestanom reagiranju na sve oblike isključivosti ostati prostora i vremena za obrazovanje, za izgradnju povjerenja, za solidarnost s onima koji su u podjeli svjetskih dobara i prilika za razvoj prošli puno gore od svih sadašnjih članica EU-a?
Kako ste primili odluku Gradskog vijeća Vukovara da se ćirilici otkaže gostoprimstvo?
S rezignacijom i bez čuđenja. Nepodnošljiva je lakoća kojom političke institucije odustaju od prava nacionalnih manjina prepuštajući borbu za ravnopravnost samim manjinama i inicijativama civilnoga društva. Kad ploče s dva pisma ne mogu obraniti ni Vlada ni policija, stavljaju nas u poziciju živoga štita ljudskih prava i prava nacionalnih manjina.
Imate li razumijevanja za ministra Freda Matića, kojemu ćirilične ploče čas ne smetaju, čas smetaju?
Nemam. Njegova je obaveza štititi ljudska prava i prava nacionalnih manjina.
Izgleda da SDP i druge stranke trebaju dodatnu edukaciju iz ljudskih prava kako bi shvatili da je primarna obaveza institucija Republike Hrvatske osigurati ravnopravno uživanje svih prava svim građanima i građankama. Nedopustivo je da nisu iskoristili mogućnost podnošenja prijedloga za nadzor nad zakonitošću i ustavnošću državnog referenduma Ustavnom sudu RH
Koliko ova klima u kojoj se sve više udara na ”one druge”, Srbe prije svega, vama i vašim suradnicima i svima koji su tome posvećeni, otežava stvaranje uključive kulture pamćenja?
U atmosferi neprestanih obračuna postaje gotovo nemoguće tiho i dostojanstveno postaviti pitanje prava svih civilnih žrtava, traganja za nestalima i pamćenja svih ubijenih.
Mnogima pojam uključive kulture pamćenje možda nije jasan, što on zapravo znači?
Uključiva kultura pamćenja polazi od priznavanja i isticanje ljudskog dostojanstva ubijenih, stradalih, zlostavljanih, bez obzira na to na kojoj su se strani podjela zatekli zbog svoje pripadnosti ili geografskog usuda ili pak zbog svoga izbora i političkih uvjerenja. U Hrvatskoj tek trebamo postići dogovor o primjerenim načinima pamćenja svih žrtava i, primjerice, u vrijeme obilježavanja pobjede svakog kolovoza uz proslavu u Kninu predvidjeti i prihvatljiv način uključivanja predstavnika vlasti RH u komemoriranje koje organiziraju porodice nestalih i ubijenih Srba.
Zašto Vlada Zorana Milanovića, unatoč očekivanjima, nije sposobna smoći snage za postavljanje spomen-obilježja za sve žrtve bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost?
Zato što Vlada, nažalost, podilazi braniteljskim udrugama i linijom manjeg otpora podržava u devedesetima uhodani način komemoriranja te tako i sama pamti branitelje, često zanemaruje civile hrvatske nacionalnosti, a nehrvate najčešće isključuje. Navest ću dva primjera. Ljiljana Jaroš poginula je u travnju 1992. od gelera granate koja je pogodila kiosk u osječkom naselju Donji grad. Ljiljana je imala 14 godina. Vraćala se kući nakon posjeta prijateljima. Njezina imena nema na nedavno postavljenom spomeniku. Previdjeli su je iako je bila Hrvatica. Kad je u prosincu 1991. u Zagrebu ubijena obitelj Zec, mala Aleksandra Zec imala je 12 godina. Ni za nju ni za članove njezine obitelji u Zagrebu nije postavljen spomenik jer su bili Srbi. Jedini spomenici u javnim prostorima izvan groblja a da su posvećeni stradalim srpskim civilima stoje u Varivodama i u Gošiću.
Samo manji dio stradalih ima status civilne žrtve rata i na taj način ostvaruju pripadajuća im socijalna prava, a nedavno ste u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju istaknuli da ne postoje ni pokušaji statističke analize i evidencije civilnih žrtava rata. Zašto je tome tako i kako je Europska unija primila Hrvatsku u članstvo bez propitkivanja tog ”detalja”?
Vladine institucije bave se sudbinama i pravima civila samo kad moraju, tek kad se stvori pritisak samih obitelji, organizacija za ljudska prava i javnosti da se utvrde činjenica o zločinima i daju konkretna poboljšanja usmjerena prije svega na učinkovito i neselektivno istraživanje i procesuiranje ratnih zločina, rasvjetljavanje sudbine svih nestalih u ratovima na području Hrvatske i drugih postjugoslavenskih zemalja te preuzimanje odgovornosti države za nastale štete, neovlaštena ulaganja, stambeno zbrinjavanje i rješavanje statusnih i radnopravnih pitanja žrtava ratnih djelovanja. Samo na područjima na kojima je bolje rezultate tražila i Europska unija ima većih pomaka nabolje. Unatoč našim zahtjevima, Europska unija u vrijeme pregovora o pridruživanju nije među očekivane rezultate uvrstila sva prava civilnih žrtava, već se fokusirala na učinkovitije procesuiranje ratnih zločina pred MKSJ-om i domaćim sudovima. Tek sada na razini Europske komisije razgovaraju o strategiji tranzicijske pravednosti, koja će za neke druge zemlje među očekivane rezultate možda unijeti i poštovanje prava na istinu i pravo na obeštećenje.
U Hrvatskoj tek trebamo postići dogovor o primjerenim načinima pamćenja svih žrtava i, primjerice, u vrijeme obilježavanja pobjede svakog kolovoza uz proslavu u Kninu predvidjeti i prihvatljiv način uključivanja predstavnika vlasti RH u komemoriranje koje organiziraju porodice nestalih i ubijenih Srba
Jako se dobro sjećam slike kako stojite u Slunju pred ljudima koji su bili srditi na vas jer ste tražili skidanje onoga ”spomenika” Juri Francetiću. Da stojite pred članovima vukovarskoga Stožera i da im se možete obratiti u desetominutnom govoru, što biste im kazali?
Budući da sam ove godine u travnju i srpnju imala priliku govoriti na dva skupa koja je suorganizirao Europski dom Vukovar, a na kojima su sudjelovali i članovi Stožera, nadovezala bih se na ono što sam tada rekla i podsjetila da su ne jednom u Vukovaru, Hrvatskoj, ali i u drugim postjugoslavenskim te europskim zemljama neriješene traume i podjele iz prošlosti zatrovale odnose i pogoršale kvalitetu života budućim generacijama. Smatram da je dužnost cijeloga društva, pa i branitelja iz Stožera, takav obrazac prekinuti. Da bismo to postignuli, važno je dosljedno i nepristrano suočavanje s teškim nasljeđem prošlosti i poštovanje prava manjina – nešto za što je koji put potrebna hrabrost. Zato je ključno pitanje kako se približiti priznanju patnje stradalnika, istodobno omogućiti mladima da ostvare svoje pravo na učenje o prošlosti na temelju činjenica te osigurati ravnopravnost u korištenju vlastitog jezika i pisma?
Optuženi ste da ne pokazujete jednaku pažnju prema objema stranama u ratu. Znam da to nije točno, no kako demantirate takve optužbe?
Spomenula bih da smo tijekom Foruma kulture sjećanja u travnju ove godine pod nazivom “Sjećanja na ratove ili ratovanja sjećanjima?” obišli vukovarska mjesta sjećanja. Nakon završetka upitali smo sudionice i sudionike što im je bilo najvažnije i najkorisnije za budući profesionalni rad i za njih osobno. Redatelj Stevan Bodroža iz Srbije zapisao je: ”Apsolutno i na prvom mestu bila je to poseta komemorativnim mestima, posebno vukovarskoj bolnici. Za razliku od drugih mesta sećanja i obeležavanja prošlosti, na kojima je život u jednom trenutku prekinut, u ovoj bolnici život se nastavio, ona je obnovljena, u njoj se ljudi opet leče, medicinske sestre i doktori promiču hodnicima. Zato poseta ovom mestu uliva nadu na jedan poseban način. Vukovarska bolnica izrasta u paradigmu koja se može primeniti na mnoge druge segmente stvarnosti – prošlost i sadašnjost trebalo bi da žive u harmoniju, međusobnom nadopunjavanju: prošlost nezaboravljena kako bi se iz nje moglo učiti, sadašnjost okrenuta budućnosti, ali bez potiskivanja prošlosti, koja je večna opomena.” To bih ponovno pročitala i naglasila da iz njegovih riječi vidimo koliko je važno da su mjesta sjećanja dostupna svima.
Olako se preskaču i one prve žrtve u Vukovaru…
Spomenula bih da se na Forumu govorilo i o inicijativi za postavljanje spomen-obilježja civilnim žrtvama rata srpske nacionalnosti stradalima u Vukovaru u ljeto 1991., na koju još nema odgovora. Naglasila bih i to da se proces suočavanja s prošlošću treba fokusirati i na druge slojeve nasilne prošlosti kako bi se dodatno istražile činjenice vezane za stradanja u Drugome svjetskom ratu, poslijeratnom političkom nasilju u vrijeme jugoslavenskog socijalizma te u devedesetima, u vrijeme Domovinskog rata.
Vladine institucije bave se sudbinama i pravima civila samo kad moraju, tek kad se stvori pritisak samih obitelji, organizacija za ljudska prava i javnosti da se utvrde činjenice o zločinima i daju konkretna poboljšanja usmjerena prije svega na učinkovito i neselektivno istraživanje i procesuiranje ratnih zločina, rasvjetljavanje sudbine svih nestalih te preuzimanje odgovornosti države za nastale štete, neovlaštena ulaganja, stambeno zbrinjavanje i rješavanje statusnih i radnopravnih pitanja žrtava ratnih djelovanja
Čini se da mnogi pamte krivo. Kako treba pamtiti?
Rekla bih da je pitanje kako se sjećamo stradalih blisko povezano s našim današnjim odgovorima na rasizam, ksenofobiju, i ne može se odvojiti od našeg doprinosa ravnopravnosti svih u Hrvatskoj. Određivanje prema nasilju u prošlosti ide ruku pod ruku s poštovanjem prava manjina na vlastiti jezik i pismo, što uključuje upotrebu ćirilice. Suočavanje s prošlošću, usmjereno na priznavanje patnje svih žrtava rata, polazi od dijaloga sa svima koji su u prošlosti bili žrtve progona ili su još uvijek diskriminirani, i to je doprinos razvoju otvorenog i uključivog društva u kojem će biti dobrodošla svaka osoba i svaka društvena skupina. Zaključno, da se vratimo vašem pitanju što bih rekla Stožeru, pa upitala bih: ”Koji je vaš doprinos zacjeljivanju rana i premošćivanju podjela u društvu? Koji je vaš korak prema poštovanju prava svih? Koji je vaš korak prema nekadašnjim neprijateljima?” U organizaciji Centra za nenasilnu akciju veterani s različitih strana već su se više puta zajedno poklonili stradalima u Bosni i Hercegovini. Kad će doći vrijeme za sličnu simboličnu gestu u Hrvatskoj?
Documenta (Centar za suočavanje s prošlošću) pod vašim je vodstvom ili moderiranjem napravila golemi napor realiziranjem projekta ”Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkoga nasilja od 1941. do danas”. Što kanite s tim projektom i na koji bi način trebalo iskoristiti tu bazu podataka, odnosno što bi trebali biti sljedeći koraci?
Nastavljamo snimanje i nastojimo što više intervjua predstaviti u medijima i u muzejima. Otvoreni smo za publiciranje intervjua u različitim formatima, prikazivanje na izložbama i zainteresirani smo za pripremu dodatnih metodoloških materijala za nastavnike i nastavnice kako bi se mogli koristiti tim intervjuima u obrazovanju, posebno u srednjim školama.
Spomenuli smo Berlin. Što tamo radite?
Na poziv fondacije ”Robert Bosch” a u sklopu stipendije Richarda von Weizsäckera nastojim proširiti suradnju na konkretnim zajedničkim programima suočavanja s prošlošću između organizacija u Hrvatskoj i drugim postjugoslavenskim zemljama te europskih muzeja, sveučilišta i dokumentacijskih centara. Dogovorili smo razmjenu iskustava između institucija koje se bave nasilnim nasljeđem Drugoga svjetskog rata i nasljeđem političkog nasilja u vrijeme socijalizma u Njemačkoj, Poljskoj i drugim zemljama te zajedno zagovaramo pravo na istinu, pravdu i sjećanje na međunarodnoj razini. Među institucijama zainteresiranima za suradnju su Topographie des Terrors, koja je prva postavila izložbu fokusiranu na počinitelje nacističkih zločina; Stiftung Gedenkstätten Buchenwald und Mittelbau-Dora, koja istodobno njeguje sjećanje na nacistički koncentracijski logor i specijalni logor koji su vodili Sovjeti nakon Drugoga svjetskog rata; Robert Havemann Gesellschaft, koja čuva dokumentaciju njemačke nenasilne revolucije iz 1989. godine; poljski Instytut Pamięci Narodowej, koji pohranjuje dokumentaciju o zločinima počinjenima u vrijeme Drugoga svjetskog rata i vremenu sovjetskog režima, i Karta, koja čuva dokumentaciju o nasilju u Poljskoj u 20. stoljeću.
Kako se osobno nosite s ratnim traumama ljudi s kojima ste tijekom tolikih godina angažmana u civilnom sektoru kontaktirali?
Za sada dosta dobro, iako mi je teško oprostiti se s prijateljima, posebno kod iznenadnih smrti. Zato mogu razumjeti muku onih koji su u ratu izgubili blisku osobu ili doživjeli nepravdu. Frustrira me što katkad ne mogu i više nego samo biti tu za drugoga, osluškivati drugoga, biti u solidarnosti s drugim.
Izgradnja mira nije samo rad na sprečavanju povratka u sukob nekad zaraćenih strana, nego usmjeravanje na prave uzroke ne samo završenog rata ili ratova već i svih potencijalnih sukoba. U tom smislu, možemo razlikovati negativan mir, odnosno izostanak oružanog sukoba, te pozitivan mir, koji uključuje jednak pristup temeljnim socijalnim, političkim i gospodarskim dobrima te poštovanje ljudskih prava, uključujući i prava na istinu, pravdu i odštetu
Kako to da niste oboljeli od PTSP-a? Ili možda jeste?
Čini mi se da nisam. Ali možda bi me jednom mogli načeti razgovori s cinicima i ljudima koji podjednako pate i zbog posljedica nasilja i zbog mržnje koja ih još izjeda. No svakako neću odustati od dijaloga s neistomišljenicima. Koliko je važna vrijednost različitih mišljenja, postalo mi je jasno tijekom konzultacija o inicijativi za REKOM, Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o svim zločinima počinjenima u ratovima od 1991. – 2001., u kojima je sudjelovalo više od 6000 ljudi.
A kako se nosite s uvredama na svoj račun, koje često čujemo?
Nisam oguglala na njih, ali ne doživljavam ih tragično. Puštam da me uvrede eventualno površinski dotaknu, a potom skliznu uz kožu i tresnu na pod. Nastojim sama birati koje ću bitke voditi. Tako preživljavam, i svaki dan vježbam kako zatvoriti vrata porukama i ljudima koji nisu dobrodošli. Još učim glasno se ljutiti. Ne zatvaram oči pred kritikom, samo ne dam da me rane riječi onih koji ne poštuju druge.
Mirotvorka ste: što je to izgradnja mira?
Izgradnja mira nije samo rad na sprečavanju povratka u sukob nekada zaraćenih strana, nego usmjeravanje na prave uzroke ne samo završenog rata ili ratova već i svih potencijalnih sukoba. U tom smislu, možemo razlikovati negativan mir, odnosno izostanak oružanog sukoba, te pozitivan mir, koji uključuje jednak pristup temeljnim socijalnim, političkim i gospodarskim dobrima te poštovanje ljudskih prava, uključujući i prava na istinu, pravdu i odštetu. Izgradnja mira uključuje dugoročan proces izgradnje povjerenja, suradnje i nenasilnih međuljudskih odnosa.
Zašto ste mirovna aktivistica, a ne, recimo, odvjetnica, liječnica, psihologinja ili teta u vrtiću?
Jer sam smatrala da mogu dati najviše kroz organiziranje civilnih inicijativa i to upravo inzistiranjem na poštovanju prava svakoga čovjeka. Od 1985. sudjelovala sam u pokretanja i vođenju nekoliko desetaka organizacija i društvenih mreža. Nikada nisam požalila jer sam i tada i sada radila s ljudima koji su bili spremni upozoravati na probleme i tražiti rješenja. Jedna od prvih akcija bila je javno čitanje Ustava tadašnje SFRJ u tramvaju, kada smo s prolaznicima razgovarali o poštovanju njihovih prava. Tada su nas pitali: ”Što vam je, pa ne mislite valjda da vlasti poštuju ono što je napisano u Ustavu, zašto nam to čitate. To je mrtvo slovo na papiru!” I tada i danas mislim da je važno inzistirati na vrijednostima i pravima zajamčenima Ustavom.
Završimo onako kako smo i počeli: što je pred nevladinim udrugama koje su se protivile referendumu ili predloženom pitanju?
Predstoji nam krpanje podjela i, bez obzira na rezultat referenduma, promoviranje ravnopravnosti. Bilo bi puno lakše kada ne bismo radili jedni protiv drugih, već se zajedno zalagali za ljudska prava svih.
“Rat slikama” Sandre Vitaljić
Sandra Vitaljić, fotografkinja i izvanredna profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, predstavila je u četvrtak u Novinarskom domu svoju vrlo zanimljivu knjigu “Rat slikama – suvremena ratna fotografija” u izdanju Algoritma.
Knjiga ima 300 kartica analitičkog teksta i oko 200 fotografija i reprodukcija novinskih stranica i snimki, a izdavač je reklamira kao “knjigu koja ne mijenja povijest, nego njezinu interpretaciju”. U njoj autorica razmatra zloupotrebu ratnih fotografija kroz povijest, a posebno se bavi manipulacijom fotografijama tijekom ratova nakon raspada Jugoslavije.
Potvrđuje da fotografija može biti opasno oružje, posebno u ratu. Odnosno prikazuje kako se fotografijama manipuliralo masama i stvarao neprijatelj, ali i kako su se s pomoću fotografija zbijali vlastiti redovi.
Sandra Vitaljić poznata je kao fotografkinja koju zanimaju kontroverzne teme. Bavila se tako temama genocida i ratnih stradanja (“Neplodna tla”) te nacionalnog identiteta (“Proud to be Croat”). Svojedobno je izložila i seriju fotografija ”Voljena”, koja je nastala nakon dugogodišnjega praćenja novinskih napisa i policijskih izvješća o ubojstvima u partnerskim vezama. Fotografije su prikazivale ozljede na tijelima i organima žena.
Knjiga “Rat slikama – suvremena ratna fotografija” podijeljena je na nekoliko poglavlja, a posebno su zanimljiva tri – ratna fotografija i mediji, trofejne fotografije te dio o etici fotožurnalizma. U poglavlju o ratnoj fotografiji analizira hrvatske i srpske medije, koji su potaknuli eskalaciju političkoga sukoba u rat i pojačavali ratnu psihozu. Govori i o neprikazivanju slika silovanja u javnosti, iako su masovna ratna silovanja žena, pogotovo Bošnjakinja, bila dio vojne strategije u ratu u bivšoj Jugoslaviji.
U poglavlju o trofejnim fotografijama u središtu su pozornosti fotografije i videosnimke koje su snimili sami vojnici, zlostavljači ili egzekutori u ratovima na području bivše Jugoslavije, ali i na drugim bojištima. Tako Sandra Vitaljić komentira fotografije koje su američki vojnici snimili u zatvoru Abu Ghraib te na taj način “pretvarali sam čin snimanja u alat za ponižavanje i mučenje žrtava”.
U poglavlju o etici fotožurnalizma bavi se mitom o istinitosti fotografije te analizira odgovornost fotografa u digitalnim manipulacijama i snimanju insceniranih situacija. A posebna se osvrće na prikazivanje ratnih žrtava.
Na kraju knjige “Rat slikama – suvremena ratna fotografija” objavljeni su i ekskluzivni razgovori s desetak vrsnih ratnih fotografa koji su snimali rat i ratne posljedice na području bivše Jugoslavije. Govore o okolnostima u kojima su fotografi u to vrijeme radili, s kakvim su se izazovima nosili te što danas misle o svemu tome.
Autorica na kraju uvodnog teksta upozorava čitatelje da ilustracije uz tekst “sadržavaju uznemirujuće fotografije i eksplicitne prikaze nasilja”.
O tom opsežnom djelu nastalom na temelju autoričina doktorskog rada na praškoj Akademiji za film i TV (FAMU) govorili su teoretičarka Leonida Kovač, pisac i novinar Emir Imamović Pirke, ratni fotoreporter Saša Kralj, urednik izdanja Kruno Lokotar te sama autorica Sandra Vitaljić.
Al Qaida udarila na iransko veleposlanstvo u Bejrutu
Sirijski rat širi se i na susjedni Libanon. U dvostrukome samoubojičkom napadu na iransko veleposlanstvo u Bejrutu, glavnom gradu Libanona, jučer je poginulo najmanje 22 ljudi, a više ih je od 140 ranjeno. Među poginulima je i kulturni ataše iranskog veleposlanstva.
Odgovornost za napad preuzela je, kako prenosi BBC, sunitska džihadistička grupa Brigade Abdullaha Azzama povezana s Al Qaidom, koja je potvrdila da su ”dvostruko mučeništvo” počinila dva pripadnika libanonskih sunita. Libanonski dužnosnici tvrde da je prvi samoubojički napad izveo samoubojica na motociklu koji se zabio u vanjski zid iranskog veleposlanstva. Nakon toga zbio se drugi napad sa samoubojicom u automobilu.
Libanonski suniti bore se od početka rata u Siriji na strani pobunjenika protiv režima tamošnjeg predsjednika Bashara al-Assada. Dio tih grupacija povezan je s terorističkom mrežom Al Qaidom. Međutim, Iran, koji je pretežito šijitska država, te proiranski Hezbolah iz Libanona, stali su na Assadovu stranu. Hezbolah se aktivno uključio u borbu protiv pobunjenika kada je sirijskoj vojsci pomogao ponovno zauzeti granične prijelaze s Izraelom na Golanskoj visoravni.
U prvo vrijeme činilo se da je samo pitanje vremena kada će Assadov režim pasti, no zadnjih mjeseci njegove snage preuzimaju nadzor nad sve više sirijskog područja. Čak su došle u blizinu grada Aleppa, koji je od početka bio pobunjenička utvrda. Navodno Hezbolahovi borci sudjeluju u borbama kod Damaska i Aleppa.
Otkako je počeo sirijski rat, već su se nekoliko puta u Bejrutu sukobili libanonski šijiti i suniti. U svibnju prošle godine na ulicama Bejruta i Tripolija vodili su se pravi oružani sukobi između pobornika i protivnika Assadova režima. S jedne i druge strane bilo je mrtvih i ranjenih, podmetane su bombe i tek je libanonska vojska, kada je izišla na ulice sa svojim teškim oružjem, uspjela smiriti taj sukob kako ne bi prerastao u otvoreni rat.
Međusobni su napadi, međutim, nastavljeni. U jednom od njih ubijen je jedan od glavnih sunitskih oponenata Assadovu režimu, u srpnju ove godine automobil bomba eksplodirao je u blizini Hezbolahova sjedišta i tada su ranjeni desetci ljudi, u kolovozu je bomba podmetnuta u automobil ubila 27 osoba, a desetci su ranjeni u šijitskoj četvrti u Bejrutu.
Izvjestitelji s mjesta događaja govore da nakon jučerašnjeg napada sigurnosne snage izvlače ozlijeđene dok Hezbolahovi borci pretražuju svakoga tko želi ući na to područje. Prije nekoliko dana njihov vođa Hassan Nasrallah rekao je da će njihovi borci ostati u Siriji koliko god bude potrebno.
Iranski je veleposlanik za napad optužio Izrael, međutim, iz Jeruzalema su uzvratili kako njihova zemlja nema ”nikakva udjela” u tom incidentu. Napad su osudili Sirija i britanski ministar vanjskih poslova William Hague.
Rat u Siriji tako poprima i oblike vjerskoga, međumuslimanskoga, obračuna. Assad je pripadnik alavitske islamske manjine, podupiru ga šijiti koje predvodi Iran, a protiv njega su sunitske zemlje, primjerice Turska i Egipat. SAD, Rusija i druge velesile, čini se, odlučile su pričekati ishod rata kako bi tek onda organizirale mirovnu konferenciju na kojoj će se odlučiti o poslijeratnom uređenju te zemlje.
Trenutačno Assadove snage napreduju, sada kontroliraju cestu koja iz Damaska vodi do mora, međutim, još je velik dio Sirije pod kontrolom pobunjenika, koje je Zapad, po svemu sudeći, prestao otvoreno podupirati kad se ustanovilo da se na njihovoj strani bore brojne grupacije bliske Al Qaidi.