Po gradovima izloga je, ulica i trgova načičkanih svjetlucavim žaruljicama, po dućanima bljeskaju božićni uresi što u našim domovima staraju blagdanski ugođaj. K tomu još jaslice s ljepuškastim anđelčićima i ovčicama, miris blagdanska jela, palucava svjetlost svijeća, božićne pjesme i kakav američki film with Christmas spirit dobre volje i zajedništva, potom uzajamna darivanja – i eto nam proslave Isusova rođendana. [Read more…]
Cvijet za Aleks?
Koliko god su ekonomski pokazatelji bili negativni, u hrvatskome slučaju to nije dovelo do promjene odnosa političkih snaga. U 2014. godinu ulazi se s praktički istom konstelacijom političkih silnica kakva je bila i dosad. HDZ nije uspio preteći SDP unatoč uzastopnom padu BDP-a. Ništa neće promijeniti ni Karamarkovo plašenje javnosti time da će Kukuriku vlast iza sebe ostaviti zgarište. Ništa se zasad neće promijeniti ni njegovim najavama da će tražiti prijevremene izbore.
Status quo zacementiran je barem još iduća tri mjeseca tijekom kojih će Milanovićeva vlada morati Bruxellesu pokazati kako kani bolje zauzdati proračunske rashode i povećati prihode da bi u 2014. godini dodatno smanjila fiskalni deficit. Ako se Vlada u tom prvom kvartalu ne pokaže sposobnijom nego što je bila dosad, vanjski štitovi počet će popuštati, a unutarnje napetosti rasti. Do sredine proljeća bit će zanimljivije sve ono što se eventualno bude događalo u strankama iznutra nego u njihovim međusobnim odnosima.
Simptomatična je situacija u HDZ-u. Istodobno dok Karamarko priziva prijevremene izbore, iz stranke se javlja jedan drugačiji glas. I to ne bilo koga, nego Vladimira Šeksa, jednog od osnivača stranke, najdugovječnijeg, a vjerojatno i najvještijeg političkog mahera. Šeks je u intervjuu Jutarnjem rekao kako je moguće da na idućim izborima pobjedu odnese neka treća snaga, podsjetivši da je u Češkoj poduzetnik poput Gabrića dobio više od 20 posto glasova.
Mogao joj se, koje li mašte, javno ispričati, pokloniti joj cvijet i pozvati je u svoj tim. Bilo to iskreno ili ne, tako su katkad radili i neki političari prije njega. Najžešće bi kritičare jednostavnim gestama pridobili na svoju stranu. Milanović se međutim osjeća toliko snažnim da mu to nije potrebno
Šeks se pozvao na rezultate najnovijih anketa, čime je štrajfao Milanovića, a još više svog stranačkog šefa. Karamarku sigurno nije ugodno kad mu Šeks preko medija indirektno poruči neka ne bude toliko samouvjeren. Neka realnije sagleda vlastitu poziciju i poziciju HDZ-a. U Šeksovoj vizuri sasvim je moguće da će građani dati prednost novim licima, onima koji još nisu bili na vlasti, koji si još nisu stvorili previše neprijatelja i koji slove kao neokaljani.
Karamarko ima i dodatni problem. Njega ne blokira samo činjenica da je HDZ bio dugo na vlasti. Njega realno ograničava podatak da je nepopularniji od stranke kojoj je na čelu. On bi preuzeo vlast, a ne pokazuje razinu kapaciteta kakva je potrebna za vođenje zemlje u ekonomskoj krizi. Javnost ga doživljava uglavnom u negativnom svjetlu. Poput tipičnog hrvatskog političkog lidera, formirao je suradnički krug unutar kojeg ne želi čuti ni neugodnu istinu ni moguće kritike. On nema unutarnje korektive, što mu omogućuje da se ne obazire ni na one vanjske.
Kako stvari stoje unutar SDP-a? Jedinu izravnu i javnu kritiku, onu koju mu je zbog lex Perkovića uputila Aleksandra Kolarić, Milanović je riješio po kratkom postupku. Naime, Kolarićevu je izbacio iz stranke. Jedanaest članova Glavnog odbora SDP-a koji su se usprotivili takvoj kazni ne smatra se relevantnim detaljem ni podatak da je baš tog dana 28 članova odbora izostalo sa sastanka zbog viroze.
Milanović je, pretpostavljam, tu situaciju mogao potpuno preokrenuti u vlastitu korist. Mogao je, recimo, na samoj sjednici odbora proglasiti stanku i pozvati članicu stranke koja ga je kritizirala u medijima da to što ima reći napokon kaže i pred njim. Mogao joj se, koje li mašte, javno ispričati, pokloniti joj cvijet i pozvati je u svoj tim. Bilo to iskreno ili ne, tako su katkad radili i neki političari prije njega. Najžešće bi kritičare jednostavnim gestama pridobili na svoju stranu. Milanović se međutim osjeća toliko snažnim da mu to nije potrebno.
Istodobno dok Karamarko priziva prijevremene izbore, iz stranke se javlja jedan drugačiji glas. I to ne bilo koga, nego Vladimira Šeksa, jednog od osnivača stranke, najdugovječnijeg, a vjerojatno i najvještijeg političkog mahera. Moguće je, smatra, da na idućim izborima pobjedu odnese neka treća snaga, podsjetivši da je u Češkoj poduzetnik poput Gabrića dobio više od 20 posto glasova
Što s kritičarima koji nisu iz stranke te ih se ne može jednostavno frknuti van? Ako spominju rekonstrukciju Vlade ili treći put, Milanović će ih bez milosti verbalno zveknuti uvredama i potpuno neopterećeno povećati broj protivnika. Na polovici mandata ”određeni kritičari i analitičari počnu se ponašati prema Pavlovljevu refleksu”. Rekonstrukcija Vlade traži se ”radi dojma u javnosti”, a oko trećeg puta obično se okupi ”bezidejni tehnokratski konglomerat takozvanih stručnjaka” (Milanovićev intervju Novom listu).
Na pitanje tko može zemlju izvući iz krize čak 33 posto anketiranih građana smatra da to nisu ni vlast ni oporba nego netko treći. Zoran Milanović još ne misli da bi tom signalu trebalo dati ikakvu važnost. Smatra da to nije nikakvo važno upozorenje, nego da treba odrubiti glavu glasnicima. S ignoriranjem se odnosi i prema opasnosti s desnice. Ništa važno, oni su jednostavno ”tvrdi vjernici”, rekao je o udruzi ”U ime obitelji”, iako mu je priuštila neželjeni i skupi referendum. U njegovu poimanju pravi protivnik je samo HDZ, čiju vrhušku naziva neprincipijelnim kalkulantima, parazitima, neiskrenima.
Ako je doista tako snažan, zašto se toliko brani? Ako su njegovi protivnici toliko slabiji od njega, zašto se na njih obazire? Premijerovi javni nastupi uglavnom se svode na defenzivu, na obranaštvo od kritika i obračunavanje s kritičarima. On se ne obraća javnosti da bi najavio neke nove poteze i politike, da bi objasnio zašto Vlada nešto radi i kakve su moguće posljedice ako postupi drugačije. On se ne obraća širokoj javnosti nego pojedinim kritičarima i HDZ-ovoj vrhuški, potpuno zanemarivši činjenicu da većinu birača ne obvezuje nikakva stranačka iskaznica.
Dobra trećina njih već sad kaže da ih nije impresionirala Milanovićeva strast u verbalnom obračunavanju s kritičarima i političkim protivnicima, te da strast očekuju prije svega u rješavanju ekonomske krize. Ali, vrijeme još nije isteklo. Barem do proljeća Milanović može nastaviti kako hoće. Nakon toga vidjet će se koliko je u novom proračunu države uspio pomiriti očekivanja Bruxellesa i hrvatskih građana, a precizniju ocjenu javnosti dat će svibanjski izbori za Europski parlament.
Blagdan à la Kuzmič
Kraj godine koincidira s Božićem, razdobljem u kojem nas radost Isusova rođenja navodi da se pitamo o grešnosti, ne samo tuđoj nego i o vlastitoj. Temelj katoličkog nauka je istočni grijeh, a analiza toga pojma sugerira da iz njega ISTJEČU svi drugi grijesi. Po kršćanskom tumačenju, ljudski stvor postaje grešnim u času dolaska na svijet jer nasljeduje Adamov prijestup, unatoč tomu što za njega nije odgovoran.
Osim istočnog grijeha, koji je u temelju katoličkog nauka, sedam glavnih grijeha su oholost, škrtost, zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću i lijenost. Učenjem o grijehu svećenstvo je steklo efikasnu mogućnost da utječe na svoju pastvu, ali i da tom pastvom isto tako manipulira. Skala grešnosti varirala je od prilike do prilike, pa danas prevladava vjerovanje da korporativni kapitalizam sa svim svojim izazovima pogoduje, katkad čak i podržava (po)grešnu praksu.
U 11. stoljeću, mogućnost pokajanja ozakonjena je u formi indulgencija, a u kasnijim razdobljima trgovanje oprostom postalo je jednim od glavnih izvora sve većeg i izvornom kršćanstvu neprimjerenoga bogaćenja Crkve. Štoviše, godine 1478. objavljen je cjenik Praxis et Taxae Officinae Poenitentiariae Papalis (Poslovanje i pristojbe papinskog ureda za pokoru), u kojem su potanko navedeni grijesi, ali i iznos koji valja podmiriti da se dobije oprost.
U uglednog protestantskog pastora Petera Kuzmiča sve se čini blisko i poznato, iako je drukčije od onog na što su navikli vjerski konzervativci. Kršćanin je, ali ne i katolik, ne potpada pod jurisdikciju vatikanskog primasa, ali se pohvalno izjašnjava o papi Frani, pledira za Crkvu koja je odvojena od države, ali nije odvojena od društva i, last but not least, tvrdi da je iskreni ateist mnogo bliže Bogu nego licemjerni vjernik
Slaveći dan Isusova rođenja, mnogi vjernici – i ne samo oni – demonstrirali su opet jednom lepezu svih mogućih grijeha, od neumjerenosti do lijenosti, bludnosti i tako dalje. Suvremena Hrvatska drastično je podijeljena, ne samo zbog svjetonazorskih nego isto tako i zbog materijalnih razlika. Uzmemo li novac kao spasonosnu formulu, danas bi jako malo građana uspjelo otkupiti svoje grijehe. Većina bi završila u paklu, u ”ognjenom jezeru”, kako su ga zamislili tvorci Apokalipse, ili u njegovih devet krugova koje je najuvjerljivije prikazao Dante.
Kako god bilo, trgovina oprostima bila je jedan od glavnih razloga za rađanje protestantizma u različitim oblicima (luteranizam, kalvinizam, anglikanizam, anabaptizam i tako dalje). Dva dana prije Badnjaka, u nedjelju, 22. prosinca, gost emisije ”Nedjeljom u 2” bio je pastor, gostujući profesor postdiplomskih studija Gordon-Conwell u Bostonu u Sjedinjenim Državama i utemeljitelj Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku Peter Kuzmič.
Nije slučajno da se voditelj emisije Aleksandar Stanković odlučio upravo za takva gosta. U uglednoga protestantskog pastora sve se čini bliskim i poznatim, iako je drukčije od onoga na što su navikli vjerski konzervativci. Prezime mu ne završava sufiksom -ić nego –ič, kao u Slovenaca i Rusa, kršćanin je, ali ne i katolik, ne potpada pod jurisdikciju vatikanskog primasa, ali se pohvalno izjašnjava o papi Frani, ne brani komunizam, ali tvrdi da je Tito velik državnik, godinama je predavao na američkim sveučilištima, ali radije živi u Osijeku, ukupnošću svoga djelovanja pledira za evanđeosko, a ne za institucionalno kršćanstvo, za kler koji ne djeluje institucionalno, nego transformativno, za Crkvu koja je odvojena od države, ali nije odvojena od društva i, last but not least, tvrdi da je iskreni ateist mnogo bliže Bogu nego licemjerni vjernik.
Iako bi bio korisniji od većine drugih službenika, pastor Kuzmič odbio je Tuđmanovu ponudu da se uključi u diplomaciju, bez kompleksa objašnjava da se ljubav prema domovini i kritika vlasti uzajamno podrazumijevaju, buni se protiv političke zloupotrebe religije, grozi se nad ustaškim revivalom, sugerirajući da su tradicionalistički narodi skloni ideološkom monizmu i diktaturi te zaključujući da smo kao pojedinci i kao cjelina tolerantni manje nego prije deset godina.
Zašto se u Hrvatskoj nije dogodila duhovna obnova? Zato što Crkva nije izvršila svoju misiju, zato što je komunizam po nekoj mehaničkoj špranci zamijenjen katolicizmom i zato što imamo previše religioznosti, a malo ili nimalo duhovnosti
Zašto se u Hrvatskoj nije dogodila duhovna obnova? Kuzmičev odgovor je nedvosmislen: zato što Crkva nije izvršila svoju misiju, zato što je komunizam po nekoj mehaničkoj špranci zamijenjen katolicizmom i zato što imamo previše religioznosti, a malo ili nimalo duhovnosti.
Protestantski pastor koji se rodio 1946. u mjestu Nuskova u susjednom Prekmurju (u blizini, u Sv. Jurju, rodio se veliki slovenski pjesnik i kršćanski socijalist Edvard Kocbek), ali se legitimira kao politički Hrvat, koji je obitavao u Los Angelesu, Chicagu i Bostonu, ali se smatra istinskim Essekerom, artikulirao je to dovoljno jasno da nikoga ne ostavi u sumnji i dovoljno taktično da nikoga ne uvrijedi.
Osim onih koji misle da imaju monopol na istinu, koji su radili na rušenju mostova (ne samo u Mostaru) i koji krivnju za sve nedaće vide u drugome, zaboravljajući da je takva pozicija protivna autentičnom kršćanstvu. Poput prijatelja i istomišljenika, pokojnog Željka Mardešića, alias Jakova Jukića, koji je jednom zgodom napisao da se zaželio naći među neprijateljima Crkve kad je shvatio kakvim je neznanjem i militantnom netrpeljivošću zastupaju njeni zeloti, istu poziciju brani i Kuzmič. Brani Crkvu od anakrone sprege pretkoncilskih katolika i konvertiranih komunista, brani je od straha i mržnje prema svemu što je novo, pa i oslobodilačko, napokon, brani je od opasnosti prešućivanja koje je pogibeljno koliko i izravno počinjen grijeh.
U povampirenoj stvarnosti, u kojoj se Hobbesova tvrdnja homo homini lupus pokazala u zastrašujućoj punoći, Kuzmičev predbožićni pledoaje djelovao je kao medikament. Kao melem na rane svih onih koji su na ovaj ili onaj način postali žrtvenim jarcima religijske politike i/ili političke religije, dviju paralelnih sastavnica koje su generirale nepregledni bezdan krize, vraćajući se svojim tvorcima kao bumerang. Ne znam jesu li crkveni prelati, ministri i saborski zastupnici gledali i slušali Kuzmiča, a ako jesu, mogli su se posramiti. Naravno, pod pretpostavkom da taj neugodan osjećaj u njima uopće egzistira.
Poslije Kuzmičeve seanse objelodanilo se po tko zna koji put da ova zemlja može biti bolja samo ako su bolji njeni duhovni i svjetovni prvaci. Ne stječe se dojam da je to naša omiljena praksa, a ni da će se nešto slično uskoro zbiti
Sram je stanje koje proizlazi iz osjećaja vlastitoga grijeha, a takvo što, da su grešni, naši biskupi, jednako kao i takozvani karijerni političari, ne bi priznali ni da ih vrte na ražnju. Istina je da su beskompromisni i bespoštedni, ali jedino prema drugima. Za razliku od Isusa, koji je sa svojim učenicima bio strog, a sa svima drugima popustljiv, oni su odabrali obrnuti gard. Ali to ih ne sprečava da se u svakom času pozivaju na Bibliju ili apeliraju na dragog Boga, ne shvaćajući da sami sebi skaču u usta i ne uspijevajući objasniti kako to da poplava manifestne religioznosti ima pandan u sve većem porastu nasilja.
Milena Jesenska, spisateljica i Kafkina intimna družica, zaključila je da ne smijemo lomiti one koji su slabiji od nas. Nisam siguran koliko to razumiju duhovni i svjetovni lideri iz naše male i slabašne domovine. Zato nije slučajno da je gospodin Kuzmič citirao sedam smrtnih grijeha. Nije slučajno ni to da nije posegnuo za klasičnim grijesima, nego onima što ih je fiksirao Mahatma Gandhi. To su, redom, (1) bogatstvo bez rada, (2) užitak bez savjesti, (3) znanje bez karaktera, (4) business bez etike, (5) znanost bez humanosti, (6) vjera bez žrtve i (7) politika bez principa.
Za divno čudo, naše davno udomaćene grijehe identificirao je jedan hindu, koji je zagovarao ahimsu kao model borbe protiv kolonijalnog ropstva. Ima li Hrvatska ikakve veze s Gandhijem? Poslije Kuzmičeve seanse objelodanilo se po tko zna koji put da ova zemlja može biti bolja samo ako su bolji njeni duhovni i svjetovni prvaci. Ne stječe se dojam da je to naša omiljena praksa, a ni da će se nešto slično uskoro zbiti.
Dan nakon televizijskoga blagdana u režiji jednog kršćanina reformacijske baštine, na Trgu žrtava fašizma (ako se još tako zove) priređen je performans sa stotinama upaljenih lampiona koji su poletjeli uvis. Predstavu je zamislio Krešimir Tadija Kapulica, a svaki lampion nosio je sa sobom velike i male želje onih koji su ih lansirali. Da se Kapuličini i svi drugi snovi susretnu na nebu; nakon godina tranzicijske i koalicijske pustoši, možda je to jedino što nam je preostalo?
Solženjicin po meri
U petak, 20. decembra, avion privatne nemačke kompanije sleteo je na berlinski aerodrom pravo iz Rusije, a iz njega je izašao znamenit putnik, do koji sat pre toga sibirski zatvorenik: Mihail Hodorkovski, čovek koji je jednom imao para više nego što obični smrtnici poput nas mogu i zamisliti; sada ih, po svoj prilici, ima mnogo manje, ali to je i dalje više nego što bi običan smrtnik poput mene ili vas mogao i znao potrošiti, jer i za sticanje i za trošenje tolikog novca treba ona vrsta dara i, hm, mašte, kakvu ovakvi kao mi nemaju. Jer da je imaju, imali bi šta i (po)trošiti.
Zanimljiva je ta politička istorija nemačko-ruskih putničkih civilnih letova, vanlinijskih, ponekad upravo i ilegalnih. Izgleda da ruski Sistem (svaki, naime, ruski sistem!) ima potrebu da povremeno izluči iz sebe i sa teritorije koju kontroliše ponekoga ko mu osobito smeta, a za međunarodnu mu je reputaciju štetno da ga dalje drži u pržunu, bilo bukvalnom ili onom ’’otvorenog tipa’’ (što je u nekim periodima istovetno sa zemljom kao takvom). I šta onda učiniti nego posesti smetalo na prvi avion i uputiti ga na zapad, ali ne predaleko – Nemačka se tu čini kao baš zgodna destinacija.
E sad: nema više ni Solženjicina ni Sovjetskog saveza, druga su vremena i običaji, a i stvarno je malo smešno, a zapravo i skrnavo, poistovećivati ruskog pisca i stoičkog konzervativca (čoveka tvrdih uverenja i principa, šta god ko o njima mislio), sa megabogatim tajkunom, pripadnikom komsomolske zlatne mladeži koja je od nadirućeg kapitalizma vrlo brzo, promućurno i nadasve beskrupulozno prigrabila ono jedino što joj se dopalo: novac. Ne, mnogo novca
Tako je 12. februara davne 1974. na frankfurtski aerodrom sleteo Aleksandar Solženjicin, doslovno izbačen iz Sovjetskog saveza (i državljanstvo mu je momentalno poništeno) kao kakva vreća krompira, bez da ga se išta pita. Eh, takva je bila sovjetska imperija: ako hoćeš da izađeš iz zemlje moraš da zatražiš dozvolu, ali teško da ćeš je dobiti, ali ako počneš opasno da smetaš, ona će te isto tako silom izbaciti – i još ćeš biti srećan jer si mogao proći mnogo gore, kao što mnogi i jesu. Nisu, naime, svi Solženjicin ili Hodorkovski pa da imaju tako luksuzan tretman: za milione anonimnih dostajao je metak u potiljak i anonimni ukop u zaleđenu zemlju negde u Bestragiji.
E sad: nema više ni Solženjicina ni Sovjetskog saveza, druga su vremena i običaji, a i stvarno je malo smešno, a zapravo i skrnavo, poistovećivati ruskog pisca i stoičkog konzervativca (čoveka tvrdih uverenja i principa, šta god ko o njima mislio), sa megabogatim tajkunom, pripadnikom komsomolske zlatne mladeži koja je od nadirućeg kapitalizma vrlo brzo, promućurno i nadasve beskrupulozno prigrabila ono jedino što joj se dopalo: novac. Ne, mnogo novca. Ne, upravo nezamislivo mnogo novca. Stečenog na način koji se nikako ne uklapa u onu weberovsku ’’protestantsku etiku i duh kapitalizma’’. Samo, nisu momci-ex komsomolci imali ni vremena ni volje za čitanje Webera, valjalo je brzo i efikasno nalapati se gasno-naftnih i ko zna još kakvih milijardi.
Dosta godina kasnije, jeljcinovsku piramidu moći odmeniće Putin, stari i tvrdi KGB kadar, a Hodorkovski će odnekud pomisliti da može raditi mimo, ako ne i protiv novog šerifa u gradu. Šerif je, gle, mislio drugačije. The rest is history. Hodorkovski je imao više nego dovoljno vremena da u zatvoru nadoknadi propuštenu lektiru; ko zna, možda se mašio i Webera.
Deo zapadne štampe sada gotovo da slavi Hodorkovskog kao nekog ’’novog Solženjicina’’, naravno u postsovjetskom, brutalno kapitalističkom ključu. Deo ’’istočne’’ štampe (uključujući i srpsku) na to se mršti. I zaista, vrlo je lako uočiti koliko su Solženjicin i drugi sovjetski disidenti na jednoj strani, a Hodorkovski, Berezovski etc. na drugoj, nešto kao bog i šeširdžija. Ali, biće da to što ih se u izvesnom smislu dovodi u neku bizarnu vezu ne govori samo o buđenju hladnoratovskih resantimana, nego govori nešto bitno o sadašnjem stanju stvari.
Šta je danas drugačije? Pa ništa, osim toga da se sve pomalo raspaducka, da kriza nagriza već i jezgro evropskog severa i zapada, dok se po njegovim južnim i istočnim rubovima već uveliko razmahala, a sa njom i svakovrsni spasioci. Fašistički i tome srodni pokreti ponegde su već – u ublaženoj varijanti – preuzeli vlast, drugde su blizu vlasti, ili pouzdano rastu i čekaju svoj čas
Šta je, naime, putinovska Rusija ako ne svojevrsno ’’povampirenje’’ sovjetske imperije, ali ne kroz ideologiju, nego u čisto praktično-tehničkom smislu, sa knutom državne sile i gomilom novca od eksploatacije resursa u prvom planu? Šta je onda Vladimir Vladimirovič Putin ako ne svojevrsni Brežnjev državnog kapitalizma? Dakako, takvom autoritarnom socijalističkom kapitalizmu (nemojte mi samo reći da to ne postoji i ne može postojati!) glavni neprijatelji nisu pisci, umetnici, novinari. To jest, i takvi su mu neprijatelji, ali sitni i imperatorskog prezira dostojni, za njih je rezervisan pedagoški tretman u vidu cenzure, ostajanja bez posla ili drugih formi šikane. U krajnjem slučaju, poneko trajno nerazrešeno i nerazrešivo ubistvo, od nepoznatog ili ’’neuračunljivog’’ počinioca.
Sa odviše svojeglavim tajkunima se radi drugačije: oni su otpadnici iz zajedničkog ’’bojševičkog’’ gnezda, pri tome im novac daje izvesnu moć – a moć se u tim krugovima uvek respektuje, bez obzira na poreklo i predznak – i ima ih se egzemplarno dovesti u red. Jer, na koncu je važno da se pokaže da je ’’ruka Kremlja’’ uvek najjača i najčvršća, a da se ’’izmi’’, ideologije i poretci mogu menjati kako im je volja. Kremlj je suština, ostalo je retorika.
Da li sve ovo nešto govori zapadu, i nama kao klatećem se donjem rubu tog sveta? Nije malo onih, ne baš nerelevantnih, koji proglašavaju odlazeću 2013. ’’godinom Putina’’. Nije li Vladimirovič nadigrao Zapad i u Siriji i u Ukrajini i još ponegde? I sada mu je, kada je demonstrirao efikasnu silu, lakše da se malo igra humanizma i renesanse i poboljšava svoj predolimpijski imidž ’’humanitarnim’’ puštanjem Hodorkovskog, ili onih dveju cura iz Pussy Riot, pravih duhovnih naslednica starih disidenata.
Naravoučenije za kraj? Nema. Možda samo to da ne zaboravimo na Nadeždu Pussy Riot Tolokonikovu, curu bez kremaljske moći i tajkunskih para: sve što ona ima jeste očajnička želja i potreba za slobodom i za životom. Ponekome je to dvoje jedno te isto
A stara, dobra Evropa zapravo je paralisana i pomalo zadivljena Putinom i putinizmom (na onaj način na koji je kakav ’’dobar dečak i mamin sin’’ fasciniran huliganom koji sve može i sve sme) mada ga baš i ne bi volela ’’kod kuće’’, onako kako je zapravo bila paralisana i sirovim, brahijalnim staljinizmom, hruščovizmom ili brežnjevizmom. To jest, dopola gadljiva, otpola strašljivo impresionirana… Ali tada je ipak bilo lakše, bio je tu prekookeanski Veliki brat u punoj snazi i svežini, a nije bilo ni ruskih petrodolarskih milijardi, te je na koncu sibirska imperija – osim za ponekog left bank intelektualnog snoba – kao model za život i za ugledanje imala zavodljivost prašnjave krpe.
Šta je danas drugačije? Pa ništa, osim toga da se sve pomalo raspaducka, da kriza nagriza već i jezgro evropskog severa i zapada, dok se po njegovim južnim i istočnim rubovima već uveliko razmahala, a sa njom i svakovrsni spasioci. Fašistički i tome srodni pokreti ponegde su već – u ublaženoj varijanti – preuzeli vlast, drugde su blizu vlasti, ili pouzdano rastu i čekaju svoj čas. Na Balkanu se to osobito dobro vidi, a i Kremlj je izgleda odlučio da kroz Balkan, recimo kroz Srbiju, pa i Bugarsku, pokaže šta sve zna i može.
Zato će Hodorkovski biti lepo potapšan po ramenima i brzo zaboravljen, jer nije Međeda ljutiti kad ide zima; uostalom, poneko će se setiti i da je onomad, kada je Solženjicin dobio Nobela, a Kremlj ga, dakako, nije pustio da odleti na dodelu, švedska ambasada u Moskvi odbila da bude domaćin uručenja nagrade ruskom piscu, jer Kraljevska vlada ipak nije htela da kvari odnose sa supersilom zbog tamo nekog piskarala…
Naravoučenije za kraj? Nema. Možda samo to da ne zaboravimo na Nadeždu Pussy Riot Tolokonikovu, curu bez kremaljske moći i tajkunskih para: sve što ona ima jeste očajnička želja i potreba za slobodom i za životom. Ponekome je to dvoje jedno te isto. Nije to mnogo, i nema to iza sebe nikakvih divizija, ali opet, to je jedino što vredi, mada se ne može osobito dobro utržiti na berzama kapitalizma, socijalizma ili bilo kojeg drugog kurentnog pseudonima za neprestane Igre Moći.
Erazmo Sarajevski
Prošle su sedmice vijesti na sarajevskom obrazovnom obzoru, koji i nije baš obzor jer je sarajevski, dakle kantonalni, dakle, lokalni, smjenjivale jedna drugu. BiH je, opet, političkim spletkama ostala bez velikog znanstvenog zalogaja. Naime, BiH je onemogućen pristup europskom obrazovnom projektu Erasmus Plus. Kao i obično, društvene mreže poprimile su prave predrevolucionarne oblike, ali je na stvarne proteste izašlo tek stotinjak studenata i dva-tri profesora sarajevskog Univerziteta. Iako je sasvim jasno da pristupanje raznim europskim fondovima ima svoju ideološku cijenu, za zemlju poput BiH, koja više ulaže u pokrivanje rupa budžetskih gubitaša nego u obrazovanje, pristup jednom ozbiljnom fondu bi bio veliki korak naprijed.
Međutim, od tri konstitutivna naroda jedan je odlučio da ne trebamo taj program. Sudeći prema blagim reakcijama, i ostali su to olako prihvatili. Barem će imati na koga da svale krivnju. A ovo je odbijanje programa simptomatično. Ništa nije slučajno. Modeli stjecanja znanja o tome svjedoče.
Naime, modeli obrazovanja u BiH su takvi da samo formalno, a i to jedva, ispunjavaju uvjete savremenih obrazovnih tokova. Ako su ih i prihvatili formalno, ostao je suštinski problem. Onaj koji niko neće ili ne može da vidi. Problem s konceptima promišljanja, odnosno stjecanja znanja. Već sam ovaj drugi jezički oblik ukazuje o čemu se radi. Znanje je zatvoren entitet i treba ga steći. Ovdje se ne promišlja i ne problematizira, ovdje se stiče znanje
Naime, modeli obrazovanja u BiH su takvi da samo formalno, a i to jedva, ispunjavaju uvjete savremenih obrazovnih tokova. Ako su ih i prihvatili formalno, ostao je suštinski problem. Onaj koji niko neće ili ne može da vidi. Problem s konceptima promišljanja, odnosno stjecanja znanja. Već sam ovaj drugi jezični oblik ukazuje o čemu se radi. Znanje je zatvoren entitet i treba ga steći. Ovdje se ne promišlja i ne problematizira, ovdje se stiče znanje. Mladi je čovjek uspješan onoliko koliko ga usvoji. Mjera stečenog znanja postaje mjera zarobljenog uma. Možda ne baš konceptualno onakvog kakvim ga je opisao Česlav Miloš, ali zarobljenog uma.
Osim toga, ako bismo se baš drznuli da pročitamo samu riječ koja označava taj proces, obrazovanje, došli bismo do jasne relacije subjekt-objekt. Obrazovanje, obrazac, oblikovanje… Iz ovoga se ne može izaći, barem ne dok sama riječ obrazovanje ne postane čisti arhaični naziv za procese upoznavanja svijeta i interakcije s njim, procese rušenja dogmi, ali ne da bi se (kako je pradavni europski običaj) na njihovo mjesto dovele nove dogme, već kako bi se svijet od-dogmatizirao. U spomenutoj Europi ima mnoštvo dogmi, ali i anti-dogmatskih nastojanja. Kod nas su antidogmatska nastojanja prosto izdajstvo. Ima li šta tragičnije od toga da jedan mladi čovjek objavi naučni rad u prestižnom svjetskom časopisu o jednom od kanonskih autora i da ga se razapne na stub srama jer “ko je on da dira naše velikane?”. Dira?
Jedan od najboljih pokazatelja da BiH kasni za svjetskim obrazovnim tokovima nije činjenica da je primjerice Austrija integrirana u Bolonjski sistem te i te godine, a BiH tek 2006. godine (a i to nepotpuno). Pravi pokazatelj toga je da, osim u sferi takozvane visoke filozofije, kod nas još na red nisu došla propitivanja koncepta znanja u koje se Europa ugledala u Husserlovoj “Krizi europskih znanosti”, i od kojih je tada odvratila glavu kao od filma koji čovjeka podsjeti na nešto neugodno dok večera nezdravu večeru. Takvu je večeru Europa jela u vrijeme Husserlovog propitivanja i kada je okrenula glavu od njega, upala je u najveći mrak u historiji kontinenta. Onaj hitlerovski.
Pravi pokazatelj toga je da, osim u sferi takozvane visoke filozofije, kod nas još na red nisu došla propitivanja koncepta znanja u koje se Europa ugledala u Husserlovoj “Krizi europskih znanosti”, i od kojih je tada odvratila glavu kao od filma koji čovjeka podsjeti na nešto neugodno dok večera nezdravu večeru. Takvu je večeru Europa jela u vrijeme Husserlovog propitivanja
Ipak, Europa je uredno pospremila svoje mrakove, neke je ostavila, samo ih malo našminkala i krenula dalje. Južnoslavenske je zemlje pokušavaju sustići formalnim slijeđenjem, a da nikad ne propitaju svoje epistemološke korijene. Ishodište svog znanja. Iako je europsko trenutno znanje itekako ideološki obojeno, ono se neprestano propituje. Kod nas, s druge strane, vlada aksiomatika svega. Ništa se ne propituje. Autoriteti se uče, a ako neko nešto i propita, propita s nekog NVO aspekta koji ne zadire u suštinu stvari. A kada se nešto ne propituje, ono postane dogma. A kada postane dogma, u nju počne da se vjeruje, a ne da se o njoj razmišlja. Razmišljanje postaje hereza.
Izlazak iz ovakvih matrica znanja je rezultat samo truda pojedinih profesora i studenata. No, nije li ovako cijelu historiju? Nisu li tek pojedinci rušili dogme svojim entuzijazmom? Iako je bilo tako, sada više nije. Barem ne ako se hoćemo smatrati dijelom savremenog svijeta. A, teško će to biti sve dok je kod nas dogmatika bilo koje vrste osnova sistema obrazovanja. Studenti usvajaju, a ne promišljaju. Ako promišljaju, uglavnom se zamjeraju smjernim braničima tradicije. Da, ovdje se savršeno uklapa tradicija. Tradicija se iz procesa tradiranja, što ona suštinski jeste, jer je nužno prostorno-vremenski situirana i čita se uvijek iz konteksta, prevodi u dogmu čije propitivanje postaje heretički čin diranja u svetinje.
A to sve idealno odgovara političkim elitama. Dogmatski umovi podržavaju elitu jer su naučeni da ne propituju. Dresura postaje dominantni model akademskog obrazovanja. Onaj koji najviše treba političkim elitama kao nastavak potpune crkvizacije društva. Zatvorene prema svijetu, vjerske zajednice postaju perjanica politike skupa sa dogmatiziranim obrazovnim sistemom. Jer, cilj je jasan. Ne treba proizvoditi intelektualce nego treba proizvoditi podanike.
Kod nas se još nije pojavio Erasmo Roterdamski koji će propitati klerikalne matrice obrazovnog sistema. Kod nas samo postoji Erasmo Sarajevski (ili Zagrebački, ili Beogradski…) koji kada ne uči, sjedi u nekom od kafića. Erasmo kojeg su formirale (poslije)ratne traume i socijalna bijeda i kojeg su elite naučile da uči
Dvorske lude koje će na zabavama podržavati dominantne političke i institucionalne ideje i nikada ih ne dovesti u pitanje. Njima odgovara činjenica da postoje mladi ljudi koji će lakše povjerovati da je zemlja ravna ploča nego što će povjerovati da je moguće nešto promijeniti svojim radom. Zvuči smiješno? Upravo je takva tragična balkanska obrazovna realnost.
I, baš je zbog toga na Balkanu potrebno izvršiti mnogo temeljitiju reformu obrazovnog sistema od one koja je, formalno, izvršena. Sve dok visoko obrazovanje bude mjesto reproduciranja dogmi, umjesto otvorenog prostora koji problematizira, a ne usvaja, neće postojati suštinske promjene. Sve dok visoko obrazovanje bude (vojni) poligon za proizvodnju poslušnika, a ne mjesto gdje će mladi ljudi najširih provenijencija pronalaziti sebe, neće biti suštinskih promjena. Sve dok se na fakultetima i univerzitetima bude (samo) učilo, a ne problematiziralo, neće biti promjene. Šminkanje Frankenštajna neće učiniti manjim čudovištem.
Otud apsurdno izgledaju pokušaji da se prečita europski racionalizam na Balkanu. Mi još nismo ni došli do njega, a bismo da ga rekonstruiramo. Zapravo, mi smo se vratili mnogo stoljeća unatrag. Nije li komplikovan ovaj balkanski “krug kredom”? Kod nas se još nije pojavio Erasmo Roterdamski koji će propitati klerikalne matrice obrazovnog sistema. Kod nas samo postoji Erasmo Sarajevski (ili Zagrebački, ili Beogradski…) koji kada ne uči, sjedi u nekom od kafića. Erasmo kojeg su formirale (poslije)ratne traume i socijalna bijeda i kojeg su elite naučile da uči. Erasmo koji ne diže svoj glas ni kada mu uzmu šansu da postane barem europski Erasmus plus i otjeraju ga u Erasmus minus.
Eto odgovora pojedinim profesorima koji se čude što studenata nema na protestima: Vi ste od njih napravili ljude koji ne propituju autoritete i koji (samo) uče bez da propituju. Tako će se učeći brzo naučiti i na balkanski obrazovni mrak. Jer BiH i Balkan su tu negdje. Samo što je ostatak Balkana svog Frankenštajna dobro našminkao.
Prejaka riječ
Sintagma ”prejaka riječ” dolazi nam iz poezije. A ako igdje ”prolaze” prejake riječi onda prolaze u poeziji, pa ipak je pjesnik upozorio ”ubi me prejaka reč”. Prejaka bi riječ bila ona koja u pjesničkom zanosu znači ozbiljan disbalans između označitelja i označenog ili jednostavno rečeno neadekvatnu kvalifikaciju (do)življenog ili mišljenog.
Živjeti u vremenu ”buke i bijesa” informacija, posezanje za verbalnim senzacionalizmom čini gotovo običnim. Čak su i sva atribuiranja koja čujemo na ulici, u tramvaju, koliko god krajnje reducirana, osiromašena do banalnosti koja i nema više potrebu skrivati najdublje ponore neobrazovanja, zaražena opozitnim floskulama: super – katastrofa. Super ili katastrofa reći će vam podjednako perač ulice, penzioner i student filozofije, svejedno koju od tih osoba što na ulici pitali.
Pozitivna je kvalifikacija – super – tu da bi podjednako odgovorila na pitanje: kakav je danas dan? što mislite za najavu povećanja penzije? kako je bilo na ispitu? Ili negativna – katastrofa – što mislite o čistoći naših ulica? kako živite? vaš stav o studentskom standardu?
Živjeti u vremenu ”buke i bijesa” informacija, posezanje za verbalnim senzacionalizmom čini gotovo običnim. Čak su i sva atribuiranja koja čujemo na ulici, u tramvaju, koliko god krajnje reducirana, osiromašena do banalnosti koja i nema više potrebu skrivati najdublje ponore neobrazovanja, zaražena opozitnim floskulama: super – katastrofa
Na muci se u takvoj situaciji nađu novinari koji očekuju čuti mišljenje, bilo kakvo, a dobiju samo ”super” i ”katastrofa”. Isto za kvar nuklearke u Japanu, za uspjeh bh. nogometaša ili neadekvatnu presudu Haškog suda. Pritom, dakako, nipošto ne amnestiram novinare… Tek su ponori njihova neznanja – katastrofa!
Otkud poplava ”prejake riječi”? Iz političkog govora, koji masovno generira neadekvatan govor iza kojega ne stoji odgovarajući sadržaj. Riječ je o govoru ispražnjenom od smisla, neobvezujućem govoru, kako je to nekoć elaborirao Slobodan Inić u svojoj studiji Govorite li politički (Beograd, 1984.). Još kamo sreće da je današnji politički govor i upola dobacio do njegovih uvida!
Za ovu prigodu kao primjer navodim tri slike u kojima su ”prejake riječi” samo one upotrijebljene pretenciozno.
A) U Sarajevu se do pred rat, u Skenderiji, održavao najveći bosanskohercegovački Novogodišnji vašar. Tu je pola BiH dolazilo na prigodne predblagdanske rasprodaje: od gaća i čarapa do televizora i veš-mašina. U tramvaje se i autobuse nije moglo ući od onih koji su nosili jorgane, deke, jastuke, zimsku odjeću… Stvari koje se zovu bijela tehnika ipak su odvožene na trošak prodavca. Skenderija je bila mjesto vašara, sajmova i salona. I jasno je znao i najobičniji puk, što je što i što koja riječ označuje.
Više nisam siguran da znam što u današnjem Sarajevu koja riječ što znači. Neću reći da idem na sajmove ili salone, ali na vašare – da. Vašare knjiga. Dok ovo pišem privodi se kraju Zimski salon knjige, u proljeće bude Sajam knjige, ali ni nakon toliko godina nisam uočio bitnu razliku. Nekako je stidljivo, kao sramotna, nestala riječ vašar, ali su i salon (koji bi trebao značiti nešto manje, ali decentno) i sajam (kao velika specijalizirana poslovna priredba), najbliže vašaru u njegovu u nas kolokvijalnom smislu. Ovaj, pak, Zimski salon, pravi je pravcati Novogodišnji vašar. I neka ga. Zašto ne bi i knjiga bila vašarska zabava. Ali što s imenovanjem? Da čovjek ne ode tamo i ne vidi sav taj vašar još bi se osjećao nekako salonski.
B) Dok se cijeli svijet, uz svu pompu i patetiku te, kao i uvijek, pohvalu zakašnjelu trijumfu pravde, opraštao od Mandele, a neki ga od svjetskih političara uspoređivali s Lincolnom i Gandhijem, naše su novine posegnule za naslovom: ”Treba biti inspiracija bh. političarima”! Ne samo pretenciozno, nego i do suza smiješno.
Pobogu, Mandela je pola stoljeća mogao biti inspiracija samo svjetskim misicama koje su znale da nemaju nikakve šanse pobijediti ako ne spomenu Mandelu, eventualno Dalaj-lamu, dok Kina nije postala svjetska ekonomska sila i Majku Terezu, dok je još bila živa. I nikome više!
Pobogu, Mandela je pola stoljeća mogao biti inspiracija samo svjetskim misicama koje su znale da nemaju nikakve šanse pobijediti, ako ne spomenu Mandelu, eventualno Dalaj-lamu, dok Kina nije postala svjetska ekonomska sila, i Majku Terezu, dok je još bila živa. I nikome više!
Danas, kad uopće nema politike, kako bi to rekao Rajko Grlić, politike koja znači ideju, pokret, kad nema više velikana profila Adenauera, Kennedyja ili Brandta, nego je sve svedeno na kleptokraciju i političke (bez)ličnosti, da Mandela negdje i nekome, pa još u BiH bude inspiracija?! No, eto, papir sve trpi, pa i glupost za koju je malo samo nedoučen novinar, nego je potreban i još barem jedan nabildan urednik ili plavuša koja pretendira biti mis svijeta.
C) Nedavno obilježavanje 70. obljetnice ZAVNOBiH-a, kad je u Mrkonjić Gradu ratne 1943. donesena deklaracija kojom se ustvrđuje da BiH nije ni hrvatska ni srpska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, netko je prozvao rodnim listom BiH. I bilo bi to simpatično metaforičko govorenje blizu istini o rođenju suvremene BiH. No, nekako iza rata netko je bez imalo dara i sklonosti metafori, ali svakako mitomanski nabrijan ”rodnim listom” prozvao Povelju Kulina bana pa se tako BiH našla u neprilici da sad zasad ima barem dva rodna lista.
Pretenciozno i bezazleno, reći će netko, pa bi se govor jakih riječi i mogao progutati ili na njega odmahnuti rukom kad to ne bi išlo dalje i dalje. A onda je isplivalo da je prvi predsjednik Predsjedništva BiH, svoju zemlju ”u amanet” ostavio turskom premijeru, a to je valjda postalo moguće nakon što je prethodni reis ustvrdio kako je Turska ”naša majka”. Sad kad on više nije reis, njegovi su prijatelji najednom otkrili da je bio suradnik Udbe. No, ta sad prejaka riječ daleko manje i opasnije zvoni od prejakih riječi koje su on i njegovi trabanti prethodno izrekli.
Prejaka riječ je zapravo i nejaka riječ, uglavnom izraz nemoći i neznanja. Ali i bezočnost i podvala izgovorena s pozicije moći.
Praznik Svjetla
Najduža je noć iza nas. To znači da će odsad dani biti dulji, da je svjetlost nadvladala tamu i da je došlo vrijeme Svjetla. Velik događaj za prirodu, a velik i za čovjeka koji je dijelom prirode. I koji je biće simbola, koje vjeruje u svjetlost: post tenebras lux. Treba proslavljati velike događaje, a posebno praznik Svjetla. Jer svjetlo je simbol nadanja, rođenja, novog početka. Drukčijeg pogleda na svijet i na sebe. Vrijeme je za vjeru u ljubav. Božićno vrijeme.
Svjetlost je čovjekovo odrješenje. Razne religije, kao i brojne duhovne prakse, takvo odrješenje – prosvjetljenje nazivaju različitim imenima i označavaju raznoraznim simbolima. Stari su Kelti sigurno bili među najboljim promatračima prirode. Njihova je duhovnost bila intuitivna, a oblikovala se promatranjem okoliša s poštovanjem: šume, stabala (je li zbog Kelta moje najdraže stablo hrast?), potoka i rijeka, bunara… U njima su nazirali božansku prisutnost. A upravo su im te božanske prisutnosti pomagale u razumijevanju zapletenosti ljudske psihe, zbog koje zapravo i imamo praznike. Kako bismo dušu ispraznili od svijeta i prepoznali se u sebi, probudili, prosvijetlili, odriješili…
Za mnoge je ta noć zaista sveta noć. Noć očekivanja, noć snova, noć u kojoj se u našim dušama, u našim srcima, budi Djetešce. Kako bismo se odmorili od tame, strahova, nesigurnosti, beznađa i boli, te s nadom, u sigurnosti zavjetrine doma svoga, s obitelji prihvatili ljeskanje ljubavi u sebi. Božju iskru, po kojoj smo braća i sestre. Božju iskru, koja nas obasjava tako da svijetlimo na blagodat drugih ljudi
Kelti – a na njihovoj se kulturi, barem djelomice, temelji i naša civilizacija, koja je prihvatila njihova brojna obilježja – najviše su poštovali boga Luga. Bio je bogom svjetlosti i nadarenosti. Bio je onaj koji svijetli. Starodrevni praznik Lunas (1. kolovoza, Lughnasadh) svoje je ime preuzeo upravo od njega. Slavili su ga mnogi, a slave ga, na primjer, ponovno u hrvatskome dijelu Istre, u žaru svjetla, 1. kolovoza. Paljenjem kresova, koji donose plamen, dakle izgarajući svijetle.
U našoj tradiciji sada kažemo: Isus je svjetlo svijeta. Tko tu svjetlost slijedi riječju i djelom odražava Kristovu svjetlost, hoda u njoj i postaje ljubav.
Zato će večeras pjevati radosni glasovi pozdravljajući praznik Svjetla. Moleći da i njih obasja Gospodinova svjetlost, kao što je davno, u Davidovu gradu Betlehemu, obasjala pastire: Tiha noć, sveta noć,/Ponoć je, spava sve/ Samo Marija s Josipom bdi/ Divno djetešce pred njima spi/ Rajski resi ga mir…
Za mnoge je ta noć zaista sveta noć. Noć očekivanja, noć snova, noć u kojoj se u našim dušama, u našim srcima, budi Djetešce. Kako bismo se odmorili od tame, strahova, nesigurnosti, beznađa i boli, te s nadom, u sigurnosti zavjetrine doma svoga, s obitelji prihvatili ljeskanje ljubavi u sebi. Božju iskru, po kojoj smo braća i sestre. Božju iskru, koja nas obasjava tako da svijetlimo na blagodat drugih ljudi.
Takav osjećaj, u našem hospiciju pod ljubljanskim brijegom Golovcem, takvo sjećanje na nadu, takav siguran zagrljaj i osjećaj doma početkom rujna zaželjela je mlada žena. Ispunjenje njene želje tog ljeta za mene je bio najljepši doživljaj, i u ovo ga božićno vrijeme želim podijeliti s vama. Priču ću vam ispričati onako kako sam je zapisala.
Bio je topao, vreli rujanski dan, kada je u njenu sobu ušao kućni liječnik pripremljen na to da će joj, ovoga puta, reći cijelu istinu – njeno je vrijeme isticalo i neće još dugo. Poslušala ga je, ona, žena s licem djevojčice i dušom punom čežnje. I zapitala: “Dakle, uskoro ću umrijeti?” Bilo mu je teško, njemu liječniku, koji iz dana u dan nosio breme teško bolesnih i umirućih, u kući hospicija, i zna od kolike je važnosti istina posljednjih dana. Pomilovao ju je po licu i rekao kako ne može reći točno kada, ali da će uskoro otići…
Od čudesnog rođenja u betlehemskoj štalici, naše je bogatstvo jer je On s nama, koji je s ljubavlju došao širiti svjetlost Božje i ljudske dobrote i ljepote i u najgorim okolnostima i u najgušćoj tami. Njegova poruka ljubeće blizine, u okolnostima bolesti i smrti, možda je najvažnija utješna blagovijest: nisi sam, nisi sama
Medicinska sestra, topla, nježna, zaštitničkog naručja, ugledala je suze kako klize niz lice krhkog bića koje je odlazilo. Nježno ju je zapitala: “Biste li još nešto željeli?” A ona je tiho, tiho odgovorila: “Nadala sam se da ću dočekati Božić. Tako sam mu se radovala…”
Božić? Božić je sveto obredno vrijeme, kada se okupi obitelj i slavi Isusovo rođenje. To je vrijeme nade i radosti, kada darujemo upravo zbog toga kako bismo postali svjesni vlastitog bogatstva. Od čudesnog rođenja u betlehemskoj štalici, naše je bogatstvo jer je On s nama, koji je s ljubavlju došao širiti svjetlost Božje i ljudske dobrote i ljepote i u najgorim okolnostima i u najgušćoj tami. Njegova poruka ljubeće blizine, u okolnostima bolesti i smrti, možda je najvažnija utješna blagovijest: nisi sam, nisi sama. Nikada, ni u najtežim vremenima, ako osjećamo blizinu, nitko nije sam…
Sestra je brzo reagirala i organizirala kićenje božićnog drvca, pečenje mirisnog kolača, a socijalna je radnica pozvala rodbinu.
Poslije podne, usred rujna, cijela je kuća mirisala po pinci i svijećama, u sobi umiruće, s prelijepom smrekicom, punom zlatnih i crvenih kuglica, pod koju su bile postavljene jaslice, gurali su se rođaci i za nju pjevali božićne pjesme. Dobila je i darak, prelijepi darak: providnu bijelu bluzu s nabranim kratkim rukavima, koja je izgledala kao da je na božićno veće skinuta s nevinog anđeoskog tijela.
Bila je sretna. Na njeno se lišce naselila nježna ljepota, blago joj zarumenjevši obraze, u očima joj upalila sjaj, oblila je toplinom i radošću, dok je njeno srce pjevalo. Mama je ostala uz nju i onda kada su drugi otišli, onako kako je bila uz nju u dječjim božićnim večerima. Prilegle su, a njeno je bolesno tijelo sačuvalo uspomenu na Božić, njenu najdražu svetkovinu. Kako je lijepo bilo, proslavila ga je tako raskošno! Duša joj je bila obgrljena i znala je da nije sama.
Kad je sestra ujutro, polagano, otvorila vrata, ugledala je lijepu, milu djevojku s osmijehom na usnama. Ali grudi joj se više nisu dizale, nosnice se više nisu širile. Bila je mrtva.
U lijes su je položili u providnoj bijeloj bluzici s nabranim kratkim rukavima. Bila je nebeski lijepa, poput anđela u božićnoj noći.
Plan 15 do 20
Hehehe, ovo je bila dobra fora: “Tražit ćemo prijevremene izbore u svibnju, vlada će ostaviti spaljenu zemlju!”
Ali nije ni ova loša: “Ponosan sam na pola puta koalicije, izvlačimo se iz depresije i recesije.”
A gle ovu: “S SDP-om, za kojeg ne znamo je li socijalna demokracija ili jugonostalgija – koalicija ne dolazi u obzir.”
Može čak i bolje: “U ovome što se događa u hrvatskom društvu ne vidim nikakvu opasnost ili ekstremizam. Ne vidim ekstremizam, ponavljam, ali vidim duboko ljudsko nepoštenje i prijetvornost, a to je katkad i gore.”
A i bolje od boljega: “Hrvatska je dobila novi zamah da ide prema ciljevima koje je postavila. Vladina je odgovornost da suzbije kreiranje politike pesimizma i klime u kojoj se guši poduzetništvo. Suprotstavit ćemo se nihilizmu i destrukciji, izvući Hrvatsku iz problema u kojoj smo je naslijedili.”
Ponovimo još jednom tu rečenicu, jer zaslužila je: “Cilj nam je da za 15 do 20 godina Hrvatska bude skoro bogata zemlja”!
Pobjednička lenta za najbolju foru ipak ide ovoj: “Cilj nam je da za 15 do 20 godina Hrvatska bude skoro bogata zemlja.” Nema bolje!
Premda, vjerojatno, nikome u Hrvatskoj ne bi bilo čudno kad bi svi ovi citati dolazili iz usta jednog jedinog domaćeg političara, pa čak i tijekom jednog te istog govora (na svašta smo se već navikli), ovdje se ipak radi o riječima troje najistaknutijih stranačkih čelnika u Hrvata, izgovorenima doduše u istom danu, ali na tri različite lokacije.
Ono o izvanrednim izborima, spaljenoj zemlji i jugonostalgičarstvu izjavio je Tomislav Karamarko, predsjednik stranke koja je 17 godina žarila i palila Hrvatskom i uredno odavde slala scheveningenske cimere Šešelju, Miloševiću i Šljivančaninu da tamo s njima mogu igrati odbojku i kuhati blagdanske obroke. Tako je ove subote zborio šef stranke koja višekratno nije priznavala ni rezultate redovnih izbora, a kamoli prihvaćala zahtjeve za izvanrednima; stranke koja u oporbi redovito gazi sve ono na što se klela dok je bila na vlasti, i obrnuto.
Ono pak o ponosu na pola koalicijskog mandata, izlaženju iz depresije i recesije, te neprimjećivanju ikakvog ekstremizma ili opasnosti u hrvatskoj svakodnevici provalio je, otprilike u istim minutama subote, Zoran Milanović na početku sjednice Glavnog odbora SDP-a koji je samo malo kasnije, na zatvorenoj sjednici, bez prava na iznošenje ikakve obrane, ili pružanja prilike barem za “drugarsku samokritiku”, izbacio iz članstva Aleksandru Kolarić i Željka Pinjuha, premda su njih dvoje “zgriješili” jedino u tome što se nisu slagali s predsjednikom, nego su javno iskazali svoj stav. Toliko o “dubokom ljudskom nepoštenju i prijetvornosti”.
Treću foru, onu o Hrvatskoj koja je “dobila novi zamah da ide prema ciljevima koje je postavila” i odgovornosti Vlade “da suzbije kreiranje politike pesimizma i klime u kojoj se guši poduzetništvo” ispalila je u isto vrijeme na trećem mjestu Vesna Pusić, predsjednica stranke kojoj je (stranci, ne predsjednici) u mislećem puku odavna prišiven nadimak – klanovski zavod za zapošljavanje. Toliko o suzbijanju pesimizma i gušenja poduzetništva.
Premijer nam je u subotu poručio da uopće nije siguran kamo nas vodi, i da zato idemo ovako sporo. Poručio je da vrluda, tapkajući stopu po stopu, i da je ponosan što je na čelu baš takve kolone
Pobjedničkom forom ove stranačke subote (fakat, koji im je vrag bio da sve tri svoje glavne odbore sazovu baš istog vikenda? Slučajno, ili su se dogovarali? Je li to neki reality-show, “Blebni čim prije!”, tako nešto?) zakitio se premijer i predsjednik SDP-a, i inače poznat po jasnoći i preciznosti. Ponovimo je još jednom, jer zaslužila je: “Cilj nam je da za 15 do 20 godina Hrvatska bude skoro bogata zemlja”! U toj rečenici (vrijednoj, uzgred, cijelog jednog zasebnog eseja, ali nisam ja taj kapacitet) sažeta je kompletna hrvatska politička stvarnost, ne samo aktualna.
Cilj je kristalno definiran, a rok se mora strogo poštovati, je l’ to jasno? Nemoj slučajno da mi netko za 15 do 20 godina kaže da Hrvatska nije skoro bogata zemlja, taj odmah leti iz stranke! Pitam, je l’ jasno?
Kad tako govori premijer zemlje koja će za 15 do 20 minuta biti skoro kleroustaška i za 15 do 20 dana imati skoro 400 tisuća nezaposlenih, kad tako govori čovjek koji oko sebe u tome, u Hrvatskoj danas, ne vidi (skoro?) nikakvu opasnost ni ekstremizam, pa ovakvu besmislicu plasira kao svoj politički projekt za podizanje optimizma nacije – tad je vrijeme da provjerite gdje vam je putovnica, pa kupite putnu kartu u jednom smjeru, bilo kojem, baš kako već javno sugeriraju mladototalitaristi.
Da me nije toliko zaprepastila i razljutila, tu bih premijerovu izjavu, taj njegov Plan skoro 15 do 20 tretirao u istoj razini kao i ostale gore citirane subotnje ispraznosti i bedastoće – upravo kao ispraznosti i bedastoće, s kakvima se ozbiljnu čeljadetu ne da više ni sprdati. Međutim, osim što je najgluplja od svih nabrojanih, ona je i najviše prijeteća, jer njome nam je premijer poručio da uopće nije siguran kamo nas vodi, i da zato idemo ovako sporo. Poručio je da vrluda, tapkajući stopu po stopu, i da je ponosan što je na čelu baš takve kolone. A najveća je prijetnja u tome što, slutim, on uopće ne shvaća da je upravo to rekao!
Smisao legende o Božiću
Ja sam kršćanin i trudim se slijediti Isusa, ne uvijek s vjernošću kako bih želio, svakako ne više u krilu Rimske crkve ili u ”dosluhu” s naučavanjem Katoličke crkve, čiji sam disident. Ali nije mi svejedno što se to radi ”u ime Isusa” jer, otkako sam završio studij teologije (ako je uopće moguće takav studij dovršiti, ja mislim da nije), razbijam glavu jednim fundamentalnim pitanjem: tko je bio Isus?
Kakva se tajna krije u ovome fascinantnom Galilejcu, koji je rođen prije dvije tisuće i kusur godina u jednom beznačajnom selu Rimskog imperija i kojeg su kao zločinca ubili blizu jednog starog kamenoloma, izvan Jeruzalema, kad je imao trideset godina ili nešto više?
Tko je bio ovaj čovjek koji je na odlučujući način obilježio religiju, kulturu i umjetnost Zapada, do te mjere da mu je nametnuo i svoj kalendar? Vjerojatno nitko nije imao tako veliku moć nad ljudskim srcima, nitko nije kao on izrazio nemire i pitanja ljudskog bića, nitko nije pobudio tolike nade.
Zašto njegovo ime nije palo u zaborav? Zašto još i danas, kad ideologije i religije doživljavaju duboku krizu, toliki milijuni ljudi nalaze ohrabrenje za svoju vjeru u njegovoj osobi i u njegovoj poruci? I sve to, o tome želim danas pisati, kada jako malo znamo o povijesnom Isusu, gotovo ništa s dovoljnom sigurnošću?!
Zašto Isusovo ime nije palo u zaborav? Zašto još i danas, kad ideologije i religije doživljavaju duboku krizu, toliki milijuni ljudi nalaze ohrabrenje za svoju vjeru u njegovoj osobi i u njegovoj poruci? I sve to, o tome želim danas pisati, kada jako malo znamo o povijesnom Isusu, gotovo ništa s dovoljnom sigurnošću?!
Ovo nije neka nova ideja kod mene. Uvijek sam, naročito nakon puberteta, kad sam odslušao prve lekcije iz Kristologije u župi otaca isusovaca, gdje ću naletjeti na subrata sadašnjega Pape, koji će mi jednim jednostavnim pitanjem poremetiti i promijeniti cijeli život, osjećao potrebu da proučim njegovu osobu i njegovu poruku i da je predstavim, što ne prestajem činiti od 1978., kada sam počeo katehizirati i mlađe i starije od sebe.
Uvjeren sam, bez obzira na sve ostalo što ćete pročitati u ovoj kolumni, da je Isus ono najbolje što imamo u Crkvi (sveopćoj i Kristovoj, ne “rimokatoličkoj” ili, još gore, puno gore od toga, jer je taj pojam za mene svetogrđe, “Stepinčevoj”). Ne samo to, Isus je i ono najbolje što danas možemo ponuditi suvremenom društvu.
Vjerujem, štoviše, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bio bi osiromašen kada bi Isus pao u zaborav.
Zato me užasno smeta kada čujem govoriti o njemu (naročito o Božiću) na nejasan, neodlučan način ili kad se iznose sve moguće teme koje ne bi izdržale ni minimalnu konfrontaciju s izvorima koje o njemu posjedujemo.
Isus se polako gasi u našim srcima, a istovremeno među nama kruže stanoviti “klišeji” koji osiromašuju ili izobličuju njegovu osobu (božićevanje u Hrvata je prestrašan klišej, toliko strašan da svake godine u ovim danima poželim pobjeći u neku arapsku ili budističku zemlju): taj Isus, bar ja tako mislim, ne može privući, osvojiti ili izazvati ljubav.
Vjerujem, štoviše, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bio bi osiromašen kada bi Isus pao u zaborav
Jednako patim i dok slušam rutinski jezik, (kao u Bozanićevoj božićnoj poruci, osobito ako, kako je sada napravio, žestoko krene cenzurirati papu Franju), koji je već odavno potrošen: ne pali srca niti u svijet donosi njegov plamen; ne stavlja u pokret obraćenje. Isto tako boli me kada vidim kako se nesvjesno može defokusirati objava pravog Isusova projekta, s kojom se lakoćom skraćuje njegova poruka čime se sakati njegova dobra vijest: ona o kraljevstvu nebeskom (razumijem da je ova sintagma neprihvatljiva mnogima, pa radije govorimo o savršenom stanju potpune pravde i potpunog mira).
Mene zanimaju ova pitanja: Kakav je bio? Kako je shvaćao svoj život? Kakva su bila osnovna obilježja njegova djelovanja i crte snage ili bitni sadržaj njegove poruke? Zašto su ga ubili? Kako je završila avantura njegova života?
Ima već puno godina kako stručnjaci govore o “povijesnom Isusu” i “Kristu vjere” kao o dva oblika ili različita puta za pristupanje Isusu. Kad kažemo “povijesni Isus”, govorimo o poznavanju Isusa koje historičari mogu steći rabeći znanstvene metode modernog povijesnog istraživanja. Kada, naprotiv, govorimo o “Kristu vjere”, govorimo o poznavanju do kojega dolazi Crkva, odgovarajući vjerom u akciju otkrivanja Boga koji se utjelovio u Kristu. Ne smiju se pobrkati govor i znatiželja oko “povijesnog Isusa” s proučavanjem “Krista vjere” u koga mi kršćani vjerujemo.
No, kakve potrebe imamo mi vjernici za povijesnim istraživanjem ako, putem vjere, poznajemo misterij koji je zatvoren u Isusu? Je li ovo istraživanje legitimno? Je li potrebno? Ne samo da je legitimno, nego je to i posao od kojega Crkva (ne samo kao skup krštenika) ne može odustati. Razlog je jednostavan. Ako u Isusu ispovijedamo Sina Božjeg koji se utjelovio u našoj vlastitoj povijesti, kako da ne upotrijebimo sva sredstva koja nam stoje nadohvat ruci da bismo bolje upoznali njegovu povijesnu dimenziju i njegov konkretni ljudski život? Sama naša vjera to traži.
O Isusu vjere znamo sve, prihvatili smo diskurs izvršnog direktora projekta koji se zove ”kršćanstvo”, stanovitog Pavla, prihvatili smo zaključke prvih koncila, prihvatili smo učenja teoloških majstora i papa ali, što se mene tiče, ne držim previše do Isusa te naše kaptolske gospode jer oni kao da ne znaju za pravog, bolje rečeno, povijesnog Isusa, koji je obilazio galilejska mjesta okružen ”gubitnicima” i ne baš malom karavanom obespravljenih, siromašnih i bolesnih
Zašto povijesni Isusov lik ima toliku privlačnu snagu? Jednostavno zato što nas približava Isusu “od krvi i mesa”, dajući konkretizaciju i život njegovu humanitetu. Mi, kršćani, ispovijedamo da je Isus “pravi Bog i pravi čovjek”. Međutim, često se događa da s velikom snagom podvlačimo da je Bog. I trebamo tako činiti jer bi u suprotnom naša vjera bila uništena. Ali ako naglašavajući njegova božanska svojstva zaboravimo da je Isus čovjek i ignoriramo njegov konkretni ljudski život, također slabimo svoju vjeru.
A ja želim da moja vjera bude jaka, pa i da bude jaka vjera onih koji misle da vjeruju, ili da je pronađu u sebi oni koji je možda traže: da, ja bih volio da je, na primjer, pronađe i Ivo Josipović (iako se bojim slike Boga Oca i Isusa koju bi moj prijatelj Ivo Josipović mogao steći ako mu učitelj vjere bude Stjepan Bartulica ili netko sličan). Ali što ako bi me Ivo Josipović pitao ovako: “Drago, tko je bio Isus iz Nazareta, to jest, koliko ti, kao teolog, znaš o Isusu, da vidimo mogu li ja naći u tome inspiracije?”
Kada bi me Predsjednik takvo što upitao, reći ću otvoreno, morao bih kazati da o Isusu, ne samo ja, znamo vrlo malo, gotovo pa ništa! Zna li Crkva više, zna li papa Franjo više? Ma, kakvi, dragi Ivo! Oni vjeruju u Isusa, a to ti je sasvim druga priča.
No, da pomognem mom drugu Ivi Josipoviću, eventualnim znatiželjnim čitateljima i, na kraju, samomu sebi…
Ne znamo tko mu je bio biološki otac jer je “začet po Duhu Svetome”, a ne znamo niti tko mu je bio staratelj, Josip, kao ni to kada i gdje je taj dobri tesar rođen.
A ne znamo ni kada i gdje je točno rođen Isus! U Betlehemu kažete? Zato što je tako rekao Josip Bozanić? Ja u to slabo vjerujem. Isus je najvjerojatnije rođen u Nazaretu. U Evanđelju po Mateju i onom po Luki spominje se Betlehem kao mjesto Isusova rođenja, ali to se čini ne iz povijesnih, već iz teoloških razloga, da bi se ispunilo proročanstvo (o iščekivanju Mesije), jednoga čovjeka iz VIII. stoljeća prije Krista, Miheje (5,1): “A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.”
Izvan toga, svi drugi izvori govore da je Isus stigao iz Nazareta, da je ”otuda” (Marko 1,9; Matej 21,11; Ivan 1, 45-46; Djela apostolsla 10,38, itd.) i da su ga zvali ”Nazarećanin”, ili ”iz Nazareta” (Marko 1,24; 10,47; 14,67; 16,6; Luka 4,34; 24,19, itd).
Povijest ili mit, legenda ili stvarnost, Židov Isus iz Nazareta uspio je doći do nas danas i izdržati zub vremena, doduše, i s pomoću gnostičkih spisa koji skandaliziraju pravovjerne kršćane, a koji ne mogu prihvatiti Isusa koji ima noćne polucije, seksualne fantazije ili u usta ljubi Mariju Magdalenu
Pojma nemamo što je bilo s Isusom između njegove 12. i 30. godine: je li putovao ili je bivao zatvoren u tome malome selu od nekoliko stotina stanovnika koliko ih je bilo u Nazaretu, toliko sićušnom i nevažnom da nikada nije spomenut u mapama ni u židovskim svetim knjigama?
Lako je zamisliti da je Isus bio oženjen jer je bilo nezamislivo da zdrav Židov živi bez žene, a ne znamo je li imao djece, što bi bilo najnormalnije s obzirom na važnost potomstva u židovstvu, toliko važnom da je patrijarsima bilo dopušteno lijegati s ropkinjom ako im je supruga bila sterilna.
Ne znamo točno ni zašto je ubijen. Postoje mnoge teorije, a ja sam najskloniji prihvatiti onu koju je izložio S. G. F. Brandon u glasovitoj knjizi ”Suđenje Isusu iz Nazareta”: jer se, iz perspektive suda, Isus poistovjetio s narodnim pokretom protiv uzurpatorske rimske vladavine, dakle, zbog njegove upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu, što je u židovskom mentalitetu jedna te ista stvar pored fundamentalnoga razloga da je ”išao na živce” glavarima svećeničkim i pismoznancima, koji su ga se željeli, pošto-poto, riješiti.
Između vrlo vjerojatnog rođenja u Nazaretu i pogubljenja u Jeruzalemu, svašta se dogodilo, a mi znamo tako malo! O Isusu vjere znamo sve, prihvatili smo diskurs izvršnog direktora projekta koji se zove ”kršćanstvo”, stanovitoga Pavla, prihvatili smo zaključke prvih koncila, prihvatili smo učenja teoloških majstora i papa ali, što se mene tiče, ne držim previše do Isusa te naše kaptolske gospode jer oni kao da ne znaju za pravog, bolje rečeno, povijesnog Isusa, koji je obilazio galilejska mjesta okružen ”gubitnicima” i ne baš malom karavanom obespravljenih, siromašnih i bolesnih.
A, znate što još, ne znamo baš puno ni o Isusovim riječima! Najbolji tumači Biblije tvrde da u njoj, strogom analizom teksta, nema više od dvanaestak rečenica koje bi se mogli pripisati Isusu, baš njemu. Isus je možda rekao ono da će lakše deva proći kroz ušicu igle nego će bogataš doći na nebo, ili da treba dati Cezaru Cezarovo, a Bogu Božje, ili da je pametnije da mrtvi pokapaju svoje mrtve. O drugim stvarima koje mu se pripisuju, pa čak i u molitvu “Oče naš”, koja nam stiže u nekoliko varijanti, možemo s pravom sumnjati da je Isusovo autorsko djelo.
Pošto, eto, ne vjerujem u Isusa iz Betlehema, već u Isusa iz Nazareta, ja ću vam reći što je to za mene proslava Božića i zašto sam sve ovo danas ovdje izložio: jer je Božić, naime, smisao legende o Božiću, svejedno bio to vjerski ili nevjernički blagdan, blagdan naše kolumnistice Jadranke Brnčić ili blagdan spomenutog sugrađanina i prijatelja Ive Josipovića, proslava života, i to života jednoga galilejskoga propovjednika i iscjelitelja, koji je vjerovao u utopiju jednakosti, univerzalne ljubavi, opraštanja i bratstva svih onih koje Bog Otac voli i drži na životu
Našli bismo se u problemima kada bismo tražili uporište u povijesnim dokumentima jer ga samo spominje, i to usputno, povjesničar Josip Flavije. Ali teško ćete naći povjesničara koji će izrijekom tvrditi da povijesni Isus nije postojao. Gomila je detalja koji govore da je netko takav postojao. Paradoksalno, ni o jednom povijesnom liku nije toliko napisano bez tako malo temelja: samo u Biblijskom institutu u Rimu postoji biblioteka s milijun djela o Isusu!
Povijest ili mit, legenda ili stvarnost, Židov Isus iz Nazareta uspio je doći do nas danas i izdržati zub vremena, doduše, i s pomoću gnostičkih spisa koji skandaliziraju pravovjerne kršćane, a koji ne mogu prihvatiti Isusa koji ima noćne polucije, seksualne fantazije ili u usta ljubi Mariju Magdalenu.
Puno toga nema veze s Isusom povijesti, a pred religijskim smo slavljima i običajima koji su potpuno dizajnirani. Nije se Isus rodio u noći sa 24. na 25. prosinca, to valjda znate i ne trebam ovdje pojašnjavati (kako se rođenje Isusa odredilo prema rimskoj proslavi boga sunca).
Ima li veze s Isusom sva ova parada i sav konzumeristički kič, sve ovo ludilo zbog kojega, na primjer, mnogi padaju u depresiju jer im lisnica nije dovoljno debela da se nose s blagdanima? Neću to kriti, prezirem one koji se za Božić ubijaju hranom i druge maltretiraju u alkoholiziranom stanju (hvala MUP-u što su nam uvelike pomogli da Hrvati dokažu svoj kilerski instinkt samo za Novu godinu). Odvratne su mi televizijske reklame, izbjegavam centar grada i žalim za sretnim danima s udicom na obali Atlantika u Patagoniji, gdje me bozanići, miklenići, košići i drugi vjerski fanatici nisu dodirivali.
Pošto, eto, ne vjerujem u Isusa iz Betlehema, već u Isusa iz Nazareta, ja ću vam reći što je to za mene proslava Božića i zašto sam sve ovo danas ovdje izložio: jer je Božić, naime, smisao legende o Božiću, svejedno bio to vjerski ili nevjernički blagdan, blagdan naše kolumnistice Jadranke Brnčić ili blagdan spomenutoga sugrađanina i prijatelja Ive Josipovića, proslava života, i to života jednoga galilejskoga propovjednika i iscjelitelja, koji je vjerovao u utopiju jednakosti, univerzalne ljubavi, opraštanja i bratstva svih onih koje Bog Otac voli i drži na životu.
U svojoj najbitnijoj esenciji, blagdan Božića jest oklada na humanost, na solidarnost, na sreću, na mudrost, na slobodu i na jednostavnost jer mnogo toga nam je nepoznato.
Preostalo mi je ponoviti riječi apostola Petra: “Treba znati opravdati vjeru.” Mislim da isto vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju opravdati svoju nevjeru. I jednima i drugima želim mir. A vama, pak, poštovani čitatelji, kojoj god grupi pripadali, želim krotkost i blagost duha. Naime, na pamet mi dolazi jedna sasvim logična njemačka poslovica, koja u ovom slučaju ima jako puno veze s teologijom i Biblijom uopće: “Treba mnogo znati da bi se znalo kako malo znamo.”
Kovačev testament
Mirko Kovač umro je 19. avgusta ove godine, a četiri dana kasnije sahranjen je u Rovinju.
Do poslednjeg dana, dok je imao snage, radio je na svojoj, kako je sam nazvao ”testamentarnoj knjizi” s naslovom ”Vrijeme koje se udaljava”.
Pisao je s namerom da ovim delom zaokruži svoj književni opus, sa posvetom vremenu u kojem je sazrevao kao pisac i posvetama onim ličnostima koje su obeležile njegovu mladost, postale nezaobilazni deo njegove biografije. Mirko je umeo, kao malo ko, da iz različitih susreta s različitim ljudima otkrije i karakteristike vremena, da oživi jednu epohu, uzbudljivu, dinamičnu, neponovljivu. Privlačili su ga ljudi neobičnih sudbina, različitih profesija, od umetnika, do profesora, ljudi koji su bili u samom središtu kulturnog i javnog života pa do onih sa periferije tog istog života.
Pisao je o drugima, ali i o sebi. Preko različitih ljudskih sudbina ostavio je svedočanstvo o vremenu koje već pokriva patina zaborava, o prijateljima, različitim poznanstvima i susretima, o onome što je postalo nezaobilazni deo njegove biografije. Prilazili su mu na ulici da ispričaju svoju životnu priču, slali mu pisma, uvereni da su predodređeni da uđu u stranice njegove proze. Ne jednom bio sam prisutan takvim susretima. Ali jednako kao što su se njemu javljali, on je i sam za takvim pričama uspešno tragao. Imao je izuzetnu sposobnost da u pričama iz kojih bi neko drugi izvukao samo bizarne detalje pronalazi ono što je istinska ljudska patnja tragedija ili farsa. U tome mu niko nije bio ravan.
Prilazili su mu na ulici da ispričaju svoju životnu priču, slali mu pisma, uvereni da su predodređeni da uđu u stranice njegove proze. Ne jednom bio sam prisutan takvim susretima. Ali jednako kao što su se njemu javljali, on je i sam za takvim pričama uspešno tragao. Imao je izuzetnu sposobnost da u pričama iz kojih bi neko drugi izvukao samo bizarne detalje pronalazi ono što je istinska ljudska patnja, tragedija ili farsa
Kovač je majstor književnih portreta. Divio se Elijasu Kanetiju i načinu kako je taj nobelovac opisivao ljude s kojima se sretao, u detinjstvu, mladosti i kasnije. Kovač, inače sjajan pripovedač, scenarista, esejista, romansijer, postigao je visoko majstorstvo i u oblasti ”književnih portreta”. U nekoliko svojih knjiga, kao što su ”Evropska trulež”, ”Pisanje i nostalgija”, ”Elita gora od rulje”, ”Cvetanje mase” potvrdio je to majstorstvo, taj svoj neprocenjivi književni dar. Dosegavši kanetijevsku ekspresivnost, autentičnost i stilsku besprekornost, Kovač je istovremeno nenadmašan i suveren u detalju, stilski briljantan, autentičan, duhovit. Niko u novijoj književnosti pisanoj na ovim našim bliskim jezicima ni u jednom od ovih književnih elemenata ne može da se meri ili poredi sa Mirkom Kovačem.
U ”Vremenu koje se udaljava” Kovač piše o ličnostima koje su obeležile njegovo odrastanje i sazrevanje. Ali, nije želeo, kako sam zaključuje, da piše samo o ”vlastitom životopisu”, ”jer je isto tako bitno i sve ono drugo što se vrtjelo oko mene, sve te sudbine i događaji, ta povijest i epoha sa svojim ranama i proturječnostima”.
Većina ličnosti opisana je pod pravim imenima i ”prepoznatljivim inicijalima”. Poneke situacije i događaji, biografije ličnosti su nadograđeni, dodato je i ono što se nije dogodilo, ali se moglo dogoditi. Takav je, recimo, Kovačev susret s Tinom. Opisan je detaljno kao da je do susreta došlo. ”Stvarnost je blaža i podnošljivija od fotografske slike, ona je prolazna, kao i prošlost koja se uvijek može opisati onakvom kakva nije bila, dočim je fotografija izvadak iz vremena i ne može se mijenjati”.
Dopunjujući prošlost, on je na neki način ispravlja, čini potpunijom, ubacuje ponešto od snova i mašte, od memoara stvara roman, ili još preciznije, spaja ta dva žanra.
I ne samo ta dva žanra. ”Vrijeme koje se udaljava” neobično je delo i po tome što objedinjuje različite žanrove uspelo spojene: memoare, autobiografiju, roman, književne portrete. Sve to na magičan način kako samo vrhunski pisci znaju i umeju. A Mirko Kovač jeste uspešan, u svemu čega se poduhvatio. Njegov dar je moćan i zadivljujući.
Odlazak iz Beograda pod dramatičnim okolnostima predstavljao je dubok i traumatični raskid sa sredinom i ljudima među kojima je proveo važan deo svoga života, gde je napisao i objavio neka od svojih najznačajnijih dela.”Vrijeme koje se udaljava” ipak nije nedovršena knjiga. Svako poglavlje je ostvarena celina, a čitava knjiga je još jedno svedočanstvo Kovačeva spisateljskog majstorstva
Ne ulaze u njegov izbor sve zanimljive ličnosti s kojima je bio u dodiru nego samo one koje se uklapaju u njegov pripovedački stil.
One kojima je određeno naročito mesto u intimnom albumu slika prošlosti.
Ozbiljna bolest omela je Mirka Kovača da napiše završno poglavlje. Na osnovu naših svakodnevnih razgovora mogu pretpostaviti da je u tom završnom poglavlju želeo da opiše onaj sumorni zimski dan kada je sa suprugom Bobom bio primoran da napusti Beograd. Taj završni memento sadržao bi opis fantazmagoričnog putovanja u neizvesnost, put od Beograda preko Mađarske do Rovinja, dok su doboši rata najavljivali mračna vremena mržnje i zločina.
U tom bizarnom putovanju o kojem su sačuvani neki Kovačevi zapisi sadržana je građa za jedan pravi avanturistički roman s kafkijanskim obrtima. Ovo završno poglavlje trebalo je da zatvori beogradski period Kovačeva života. Odlazak iz Beograda pod dramatičnim okolnostima predstavljao je dubok i traumatični raskid sa sredinom i ljudima među kojima je proveo važan deo svoga života gde je napisao i objavio neka od svojih najznačajnijih dela.
”Vrijeme koje se udaljava” ipak nije nedovršena knjiga. Svako poglavlje je ostvarena celina, a čitava knjiga je još jedno svedočanstvo Kovačeva spisateljskog majstorstva.
Čitajući još u rukopisu ”Vrijeme koje se udaljava” osetio sam onu istu vrstu uzbuđenja koje sam osetio čitajući Kovačevu prvu knjigu ”Gubilište” i svaku sledeću knjigu. Kovač je u svom celokupnom delu održao visok književni domet, jedan od najviših u književnosti u ovom delu Evrope.
Zahvaljujući Mirku Kovaču vreme koje se udaljava postalo je vreme koje nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, postalo je vreme koje nam je blisko, vreme koje se vraća. Mirko Kovač, pisac sa harizmom, pisac velikog dara, izvornog talenta, nastavlja da živi u svojoj literaturi, zajedno sa svojim čudesnim i fascinantnim likovima, na zadovoljstvo brojnih prijatelja i čitalaca.
- « Previous Page
- 1
- …
- 62
- 63
- 64
- 65
- 66
- …
- 72
- Next Page »