Nekad davno, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme velike svjetske energetske krize, koje se svi najbolje sjećamo po dva detalja – kad se vozilo par-nepar i kad nije bilo kave, u jednom je malom provincijskom mjestu u Bosni, u jednoj od dvije ulice koliko ih to mjesto ima, zatvorena jedina knjižara. A zamalo da bude ukinuta i knjižnica. Tada se to zvalo biblioteka. [Read more…]
Maglaj svuda, Maglaj oko nas
Otkako sam vidio svu kompleksnost situacije s poplavama i nakon poplava, ne prestajem s Josipom Lisac pjevušiti pjesmu ”Maglaj svuda, Maglaj oko nas”… Svuda se uokolo širi dah Maglaja: sirotinja, bijeda, smrad, nesposobnost, neorganiziranost, tuga i očaj… [Read more…]
Početi iznova
Hrvatski vojnici pomažu unesrećenima po srednjoj Bosni.
Pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine evakuiraju starce i djecu po Republici Srpskoj, onoj Republici Srpskoj koja, je li, nije nastala da bi BiH imala dva entiteta, nego da je ne bi bilo, zajedno s njezinim Oružanim snagama.
Pripadnici 63. padobranske brigade Vojske Srbije, takozvani niški specijalci – njih se sjećate, zar ne, pa nije bilo ratnog dnevnika bez vijesti o tome kako su naši u teškim borbama likvidirali između 200 tisuća i pola milijuna tih specijalaca – veslajući oko Obrenovca i Šapca pokazuju da od vojničkih vještina ima neke koristi i za žive ljude.
“Neka su svi živi i zdravi. Krenula sam od nule jednom i opet ću“, kazala je neka žena, izgledom ne toliko stara da se na njoj vidi kako zna što je imati, pa nemati i tako dvadeset sedam puta. Nek’ je živa glava, bosanska je uzrečica koja bi i drugdje pristajala samo onima što su umalo dušu ispustili od neke bolesti ili poginuli vozeći se u svježe kupljenom automobilu, uništenom prije prve rate
Između Hrvatske i Bosne, tamo oko Save, ima, a nema graničnih prijelaza: stoje one trafike i nadzorne kamere, rampe i znakovi, ali, kako netko reče, ako bude onih što su se probili do njih, ti će biti – pušteni.
Dođe, eto, čovjeku da se upita jesu li nas poplave mogle zadesiti nešto ranije, 1990. umjesto 2014., pa da se može reći kako gorih nije bilo u posljednjih devedeset i šest, umjesto u stotinu i petnaest godina. Ne, naravno, zato da se ona neka država čije se postojanje priviđa još samo Tomislavu Karamarku ne raspadne, nego da se raspadne tako da dočeka budućnost bez upozorenja o tome kako će na tisuće klizišta po Bosni, uz ostalo, pomaknuti minska polja, dok će voda odnijeti znakove upozorenja.
S obzirom na to da samo u tuzlanskom kraju ima više od tisuću aktiviranih tih klizišta, a po Bosni mina više nego nogu, posljedice potopa bit će gore i dugotrajnije nego što se smije zamisliti. Pri tome, da ponovimo, situacija već danima nije teška, ona je takva desetljećima: danas bi bilo dobro da možemo reći kako je samo katastrofalna.
Kada belaj postane prevelik, u njemu se počnu priviđati znakovi. Rijeke i rječice, ma i potoci, podivljali su u zemlji koja nema puno toga, ali vode ima, vidimo, do preko glave, pa opet niti živi od struje koju bi mogla proizvoditi, niti je još netko nekada shvatio kako ju je, majku mu, baš besmisleno u tu Bosnu uvoziti flaširanu. Da, ona BiH što se pola ne vidi od mulja uvozi i vodu i ima više elektroprivreda nego izvoznika električne energije.
Prirodu, međutim, živo zaboli neka stvar za to, kao i vodu za kantonalne i međuentitetske granice i za to što je, prvo, izvanredno stanje bilo proglašeno u Federaciji, pa tek onda u Republici Srpskoj, točno na vrijeme da i budali postane jasno kako nema tih zečjih nasipa i vreća s pijeskom što mogu Savi nešto.
Nisu još televizijske kamere snimile nikoga kome je voda do krova napunila vilu s dvanaest soba, odnijela sef s draguljima i kartice s brojevima računa po švicarskim bankama, pa eno ga, jadan, sjedi u gumenom čamcu, u mokrom, za njega krojenom odijelu, ima jednu cipelu od 500 eura – drugu će izbaciti Crno more – i plače k’o kišna godina: ova, 2014., stotinu i petnaesta od posljednje zabilježene katastrofe. Bit će da do Austro-Ugarske ili nije bilo poplava ili ih nitko nije bilježio
“Neka su svi živi i zdravi. Krenula sam od nule jednom i opet ću“, kazala je neka žena, izgledom ne toliko stara da se na njoj vidi kako zna što je imati, pa nemati i tako dvadeset sedam puta. Nek’ je živa glava, bosanska je uzrečica koja bi i drugdje pristajala samo onima što su umalo dušu ispustili od neke bolesti ili poginuli vozeći se u svježe kupljenom automobilu, uništenom prije prve rate.
U zemlji u kojoj povijest svako malo opravda pesimizam veliko je čudo imati živu glavu. Zato i jest blesavo pomisliti da je životu kraj kada od ljudi napuštenu kuću sravne tenkovske granate, odnese voda ili zatrpa brdo. Da nije tako, živi bi bili još samo oni što nisu odabrali način samoubojstva.
Ima još jedna, u ovom vremenu baš prikladna bosanska izreka: ‘‘Kud će bijeda, neg’ na svoju mater“. U slobodnijem prijevodu glasi: ‘‘Para na paru, govno na fukaru“. Nisu još televizijske kamere snimile nikoga kome je voda do krova napunila vilu s dvanaest soba, odnijela sef s draguljima i kartice s brojevima računa po švicarskim bankama, pa eno ga, jadan, sjedi u gumenom čamcu, u mokrom, za njega krojenom odijelu, ima jednu cipelu od 500 eura – drugu će izbaciti Crno more – i plače k’o kišna godina: ova, 2014., stotinu i petnaesta od posljednje zabilježene katastrofe. Bit će da do Austro-Ugarske ili nije bilo poplava ili ih nitko nije bilježio. Ovo dugo je, da ne bude zabune.
Voda sebi uvijek nađe puta, ali u nevrijeme. Posljednjih godina ljetni požari gutaju i Bosnu i Hercegovinu i kap kiše ne padne dok ne izgori što gorjeti može. U proljeće, dok se zemlja polako suši, vidimo pade je za idućih deset. I, normalno, na opće iznenađenje. Govore, kad ih se pita, ljudi po Maglaju i Banjoj Luci, u Federaciji i Republici Srpskoj, da ovako kao danas nije bilo ni prije pedeset, šezdeset godina, kada je bilo – manje gadno. Dakle, bilo je, zna se da jest i znalo se da može opet, ali nema se tko pripremiti na tu, nevjerojatna li je, mogućnost da se izliju vode po zemlji s više rijeka nego, nego… Nego ičega osim brda.
Ima jedna bosanska ilahija sa stihovima: došla voda od brijega do brijega… E, došla je. Kada se povuče, bit će gore od groznog. Tada, nakon što se pokopaju mrtvi, razdijeli humanitarna pomoć, netko se od nje debelo okoristi, opet će se krenuti od nule. Polako, nogu za nogom, od dana do dana… Do iduće kataklizme (…) Valjda i ne može biti drugačije tamo gdje se svijet unormali samo ako je sve oko njega nenormalno toliko da je i živa glava k’o dobitak na lotu
E sada, pitati se kako je to moguće, znači biti sretna neznalica ili velika budala. Moguće je u BiH, pisao je Andrić o tome, u svakom trenutku baš sve. I nije mislio na nešto dobro, jer kada se to dobro i dogodi, znači da je kijamet bio toliki da se ne može nego biti, za promjenu, dobar. A sada se, ovih dana, ne može ništa nego pomoći prvom do sebe, onom što nema kao ni pomagač, kada misliti na to da je usred jada i poplava objavljen datum općih izbora u BiH, na kojima se, znamo, neće dogoditi ništa što bi agoniju moglo privesti kraju.
Hoće se, međutim, uoči njih moći ljepše lagati: na tisuće domova više ne postoji, pa nema ništa lakše nego reći da će biti napravljeni poslije pobjede. Tada će, međutim, biti preča posla, kao što ga ima uvijek, pa se, eto, moraju novci umjesto Civilnoj zaštiti uplatiti nekome drugom, trećem, osmom… I tako će to vrijeme poslije izbora postati, kao i svako vrijeme, vrlo relativan pojam.
Kada je ono počela recesija, pričalo se da će završiti u Bosni: da će kriza doći kući da umre. Nije joj, međutim, leš odnijela voda, nego ju je zalila, da procvjeta.
Ima jedna bosanska ilahija sa stihovima: došla voda od brijega do brijega… E, došla je. Kada se povuče, bit će gore od groznog. Tada, nakon što se pokopaju mrtvi, razdijeli humanitarna pomoć, netko se od nje debelo okoristi, opet će se krenuti od nule. Polako, nogu za nogom, od dana do dana… Do iduće kataklizme. A nje će biti, za sto petnaest godina, plus minus koje desetljeće. Valjda i ne može biti drugačije tamo gdje se svijet unormali samo ako je sve oko njega nenormalno toliko da je i živa glava k’o dobitak na lotu.
(Prenosimo s portala Forum.tm)
Ana i Otto Raffai: ”Nacionalo pitanje nije evanđeoska tema”
Piše: Drago Pilsel
Ana i Otto Raffai su bračni par posvećen ekumenskim i mirotvornim projektima. U braku su 25 godina. Imaju troje djece. Ovaj razgovor je mala posveta njihovoj plodnoj obiteljskoj i kršćanskoj putanji. Teolozi su. Ljudi nade i upečatljivoga vedroga duha. Čitatelji su našega portala, pa mi se činilo zgodnim, važnim i potrebnim da naši čitatelji zavire u njihove motive i uvjerenja jer korespondiraju s jednom od temeljnih misija ovoga medija: promocija mira i dijaloga.
Kada, zašto i kako ste se odlučili za mirotvorni rad?
Otto: Kao kršćanin/katolik nisam htio zadužiti uniformu i oružje za rezervnu policiju u Sesvetama u proljeće 1991., nego sam tražio drugačiji način da pridonesem dobrobiti društva u kojemu živim. Godine 1992. Ana i ja smo upoznali Herberta Froehlicha, katoličkog svećenika koji je tada bio ”duhovni savjetnik” u katoličkom mirovnom pokretu Pax Christi u Njemačkoj i on nam je pričao o tome kako je Pax Christi nastao pred kraj Drugog svjetskog rata kada su francuski kršćani pružili ruku pomirenja svojim njemačkim sestrama i braći…
Ana: I nama je Herbert bio duhovni savjetnik u svijetu izgradnje mira.
Kao kršćanin/katolik nisam htio zadužiti uniformu i oružje za rezervnu policiju u Sesvetama u proljeće 1991., nego sam tražio drugačiji način da pridonesem dobrobiti društva u kojemu živim. Godine 1992. Ana i ja smo upoznali Herberta Froehlicha, katoličkog svećenika, koji je tada bio ”duhovni savjetnik“ u katoličkom mirovnom pokretu Pax Christi u Njemačkoj i on nam je pričao o tome kako je Pax Christi nastao pred kraj Drugog svjetskog rata kada su francuski kršćani pružili ruku pomirenja svojim njemačkim sestrama i braći…
Otto: ”Evanđelje se živi i u teškim vremenima”- tako nekako je glasila poruka kardinala Kuharića za vrijeme rata. Takvim mislima smo se u duhu jačali u tada naopakim ratnim vremenima.
Ana: Uključili smo se u izgradnju mira najprije preko ekumenskih grupa, zatim Kršćanskog mirovnog kruga u kojem smo organizirali ekumensku molitvu za mir. Svakog mjeseca bili smo gosti govoreći o mirovnim temama u jednoj od crkava u Zagrebu. To su bile rijetke prilike da se npr. sretnu katolici i pravoslavci u nekom drugom kontekstu, a ne ratno-neprijateljskom. Godine 1995. smo otišli na dužu mirovnu izobrazbu; ona nas je spremala za tzv. šalomdiakonat. Bilo je to obrazovanje za mirovnog stručnog radnika specifično po tome što je duhovnost crpila iz ekumenskih, kršćanskih tradicija.
Kako je nastao RAND, vaša mirotvorna udruga?
Ana i Otto:RAND je kratica za Regionalna adresa za nenasilno djelovanje. Udruga je osnovana 2003. kao ”adresa”, ”okvir” za edukacije odraslih osoba za nenasilno djelovanje i nenasilnu komunikaciju. RAND je ”mjesto” koje promiče nenasilje kao životni stav i način djelovanja. Jedno od važnih područja za nas kao teologe je izgradnja mira u međureligijskom kontekstu i promicanje dijaloga među različitim svjetonazorima.
Koji su ciljevi RAND-a i na kojim sada programima radite?
Ana i Otto: Svrha RAND-a je promocija nenasilja kao životnog stava i načina djelovanja kako u osobnom tako u političkom, javnom djelovanju. Programi koje osmišljavamo namijenjeni su prvenstveno odraslim osobama. Postoje i oni koji više u fokusu imaju religijski identitet i pitanje kako vjere/religijski sadržaji mogu biti korisni u izgradnji mira. Trenutno se bavimo programom koji nije samo RAND-ov projekt nego je inicijativa u kojoj je RAND jedna od organizacija nositeljica, a to je program ”Vjernici za mir” i konkretno promocija Deklaracije vjernika za mir u raznim vjerskim zajednicama u regiji.
Uključili smo se u izgradnju mira najprije preko ekumenskih grupa, zatim Kršćanskog mirovnog kruga u kojem smo organizirali ekumensku molitvu za mir. Svakog mjeseca bili smo gosti govoreći o mirovnoj tematici u jednoj od crkava u Zagrebu. To su bile rijetke prilike da se npr. sretnu katolici i pravoslavci u nekom drugom kontekstu, a ne ratno-neprijateljskom
Primjećujete li pozitivan razvoj tzv. nenasilne kulture ili ovako: kakvi su i koliko mirotvorni potencijali u hrvatskome društvu?
Ana i Otto: Gandhi kaže na jednom mjestu: ”Vjerujem kako je svaki čovjek neograničeno sposoban za nenasilje” – i mi se s tom izjavom slažemo i vjerujemo u to. A taj ”potencijal” neće stvoriti mirovnu kulturu sam po sebi, nego treba raditi na sebi propitujući se ”kako” nešto radim i da li je to u duhu nenasilja i vrednota koje mene kao čovjeka izgrađuju. Smatramo da je važno živjeti tako i svjedočiti prisebno o vrijednostima do kojih nam je stalo svaki dan… Društvo je dinamičan organizam, u dodiru smo s mnogim pojedincima koji se trude oko mira. Zato nam se čini da u Hrvatskoj ima mnogo mirotvornog potencijala. Ima pojedinaca i organizacija koje su prva liga mirotvorstva.
Međutim, ne bi se reklo da je to opredjeljenje većine…
Ana: Da, s druge strane svjesna sam da je mirotvorna opcija u svakom društvu manjinska pozicija. Mi trebamo biti enzim izgradnje mira. I toga u Hrvatskoj ima. Zatim, iako mi ne vidimo mirotvorstvo kao dominantnu osobinu Crkve, katolici su aktivni i pokretači u raznim konstelacijama (ne samo u HR, nego i u BiH) kada je riječ o radu na miru, kulturi nenasilja, međureligijskom suživotu. Mirovni potencijal HR vidimo u iskustvu NVO-a i to u relativno autohtonom razvoju mirovnih organizacija u HR i aktivistima ”prvoborkinjama/cima“ koji su riznice mirovne kompetencije svjetskog kalibra. Konačno, vidimo mirotvorni potencijal u našoj identitetskoj povezanosti s katolicima u BiH, npr. poznajemo izuzetan rad sestara franjevki (ne samo fratara) koje pronose suvremene trendove u vođenju zajednice, pedagogiji. Hrvatsko društvo je zamoreno sukobima, ali treba ispod toga primijetiti koliko naš rad za nenasilje ili kao vjernika za mir uvijek iznova privlači pozornost naših sugrađana/ki, izaziva iskreno zanimanje, što sve govori o njima kao potencijalima za mirotvorstvo.
Svjesna sam da je mirotvorna opcija u svakom društvu manjinska pozicija. Mi trebamo biti enzim izgradnje mira. I toga u Hrvatskoj ima. Zatim, iako mi ne vidimo mirotvorstvo kao dominantnu osobinu Crkve, katolici su aktivni i pokretači u raznim konstelacijama (ne samo u HR, nego i u BiH) kada je riječ o radu na miru, kulturi nenasilja, međureligijskom suživotu. Mirovni potencijal HR vidimo u iskustvu NVO-a i to u relativno autohtonom razvoju mirovnih organizacija u HR i aktivistima ”prvoborkinjama/cima” koji su riznice mirovne kompetencije svjetskog kalibra
Imate iskustvo rada i u drugim republikama bivše Jugoslavije. Možete li nam predočiti neko poticajno mirotvorno iskustvo iz tih zemalja u kojem ste sudjelovali?
Otto: Duboko iznutra dojme me se i bivam potresen kada sam u društvu ljudi koji su rat doživjeli ”na svojoj koži”, a u sadašnje vrijeme jasno svjedoče korake prema pomirenom društvu. Imam sreću i privilegiju susretati takve ljude i surađivati s njima. Oni su oprostili neprijatelju, a ne mire se sa zločinima. Dižu glas protiv nepravde, a ne diskriminiraju drugačije od sebe, ne boje se onih drugih, već ”daju jesti i piti” onima u potrebi. Ne umnažaju ”mržnju” svojim govorom i djelima. Ta sposobnost ne ovisi o religioznosti, neki su vjernici, neki nisu. Oni koji se izjašnjavaju kao kršćani slijede takvim svojim ponašanjem misao koja i mene nadahnjuje: ”Budi kao Bog, postani čovjek”, ako su muslimani, ti ljudi žive ključnu vrijednost islama: ”SeLaM – Božji mir”…
Ana: Već sam spomenula Bosnu i Hercegovinu. Mogu reći da sam učila upravo od Bosanaca (sva tri entitetska naroda) što znači uključujuće ponašanje u svakodnevnom suživotu. Ne znam koji detalj da spomenem, no način iznošenja svoje identitetske razlike i istodobno izražavanje volje da se bude skupa, taj stil iznošenja drugačijeg mišljenja koji je puno smireniji od mojeg načina, to me se doima. Kao primjer bih navela Klasičnu franjevački gimnaziju u Visokom, koja obrazuje gimnazijalce sva tri naroda BiH, koja ima profesore i Hrvate, i Srbe i muslimane. Sve to nekako bez velike reklame i bez ideološke prisilem već s mnogo skromnosti i samosvijesti istodobno.
Volio bih da se sada ponaosob predstavite. Ana, tko si, odakle si, kakva si osoba, što te zanima i na čemu sada radiš?
Ana: Teologinja i mirovnjakinja iz Zagreba. Moji su iz Dalmacije, pa sam i ja slijedom toga temperamentna, brza i lucidna. Zanima me nenasilje inkulturirano u tradiciju i društveni razvoj zemalja ove naše regije, jugoistočne Europe. Zanima me promocija teologije mira i nenasilja. Najprije sam studirala i diplomirala francuski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a onda sam studirala i diplomirala teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, isto u Zagrebu. Trenutno pišem disertaciju naslova ”Nenasilje u teologiji oslobođenja Dorothee Sölle”.
Ne znam koji detalj da spomenem, no način iznošenja svoje identitetske razlike i istodobno izražavanje volje da se bude skupa, taj stil iznošenja drugačijeg mišljenja koji je puno smireniji od mojeg načina, to me se doima. Kao primjer bih navela Klasičnu franjevački gimnaziju u Visokom, koja obrazuje gimnazijalce sva tri naroda BiH, koja ima profesore i Hrvate, i Srbe i muslimane. Sve to nekako bez velike reklame i bez ideološke prisile, već s mnogo skromnosti i samosvijesti istodobno
Da, baš me zanima tvoja doktorska disertacija. Kako bi glasio njen sažetak?
Ana: Analiziram djela ove protestantske teologinje i jedne od najpoznatijih teologinja oslobođenja iz bogatog prvog svijeta kako bih izdvojila što predstavlja okosnicu njenog razumijevanja nenasilja kao alata društvenog i političkog djelovanja. Sölle je teologinja mistike koja je za nju duhovno stanje koje traži da se realizira u otporu. Pitanje je kako da se taj otpor ne kontaminira nasiljem koje ga okružuje, kako da se ne naviknemo na nasilje, kako ona kaže. Cilj moga rada je upravo tražiti te ”osigurače” nenasilja u njenim djelima da mi budu smjernica u mom daljnjem mirovnom radu.
Otto, sada ti, ista pitanja, a onda i ono obavezno: kako si naletio na Anu, tko je tu koga upecao i koja je vaša tajna za sretan brak koji je, eto, nedavno ušao u 26. godinu trajanja?
Otto: Rodio sam se u Vojvodini prije pedeset godina. Odrastao sam pokraj rijeke Tise, u ravnici, na plodnim poljima, uz konje, na djedovom salašu. Od svoje četvrte godine sam bio ministrant, još se sjećam misa na latinskom. Zatim sam doživio nešto od ”duha” 2. vatikanskog sabora, liturgijsku reformu. Htio sam postati svećenik. No rastao sam u nekoj atmosferi suživota crkvenog i državnog; podsjeća me to na biblijsku misao: ”Daj Bogu Božje, a caru carevo”. Tako sam u trećem razredu osnovne škole pobijedio na općinskom natjecanju ”Upoznaj narodne heroje”…U Subotici sam bio u sjemeništu i završio Klasičnu vjersku gimnaziju. Godine 1984. sam došao u Zagreb na Katolički bogoslovni fakultet, gdje sam još dublje doživio ”duh” 2. vatikanskog sabora zahvaljujući predavanjima tadašnjih mojih profesora T. J. Šagi-Bunića, J. Turčinovića, V. Bajsića, B. Dude, J. Fućaka, I. Goluba, A. Starića, M. Valkovića. Preko njih me, vjerujem, Bog formirao. Krajem 1. semestra u veljači 1985. otišao sam iz bogoslovije, ali sam nastavio studij teologije kao laik. Tada, u doba socijalizma, to je bilo prilično besperspektivno. Ni vjerska gimnazija ni studij teologije nisu bile škole priznate u SFRJ. Dosta ljudi me u to doba pitalo: ”Što će ti taj studij?” No odolio sam takvim pitanjima oslonivši se na pomisao da će mi Bog već pokazati put. Prije nego što smo u ožujku 1985. Ana i ja ”prohodali” znali smo se družiti na studentskim kružocima, gdje smo naveliko teološki diskutirali, razmjenjivali knjige, slušali ”Jetro Thull”. Bio sam šaljivdžija, a ona gradska cura, ipak malo ozbiljnija studentica. Kada sam se prvi put predstavio, vjerojatno nekako zafrkantski, ona uopće nije povjerovala da se zovem Otto. A ipak smo se zaljubili i iz svega toga na kraju i vjenčali 29. travnja 1989. Judit se rodila 1990., 1991. Gustav, a Rut 1995. godine.
Koja je tajna sretnog braka?
Ana i Otto: Tajna sretnog braka je…hm, ljubav, strpljivost, prisebnost, nenasilno upravljanje sukobima, svjesnost o vlastitim granicama i izborima, držanje obvezatnosti danoj riječi, oslanjanje na Boga…i da ne nabrajamo dalje jer nećemo završiti ovaj intervju…
Ana, kakva su ti djeca i kakav je život tvoje obitelji?
Ana: Djeca su svoja. A ja sam njihova mala smiješna mama. U lijepom smislu riječi smiješna. Obitelj je dinamičan organizam, nepredvidiv i meni važan; vidim to po tome što sam smirena tek kada stvari u obitelji po mojim kriterijima ”štimaju”. Kad ne štimaju – onda imamo sastanak…
Molim vas da se sada prebacimo na teren u kojem, bojim se, nema puno prostora za hvalospjeve. Naime, navodim riječi teologa Alena Kristića koji, pišući članak u povodu ”Etike” Dietricha Bonhoffera, kaže da ni u jednoj kršćanskoj crkvi nema naznaka suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji u smislu u kojem je to za svoju crkvu i svoje vrijeme učinio Bonhoeffer. Ili kolega Kristić i ja pretjerujemo?
Ana i Otto: Neki će ti reći da pretjerujete – papa Ivan Pavao II. se javno kajao za grijehe Katoličke crkve, ja sam čula komentar da je on jedini velikodostojnik kojemu je to uspjelo…Povodom 50 godina od Drugog svjetskog rata hrvatski biskupi su poslali poruku u kojoj pozivaju na priznanje žrtava suprotne strane. Ne samo isticati svoje gubitke. Desi se, dakle, sjećanje. A mi ipak nemamo sliku crkva kao zajednica koje priznaju svoju krivnju. Jedan razlog tomu, premda ne jedini, vidimo u okolnosti što oni koji javno predstavljaju zajednice u patrijarhalnom gardu drže svoju stranu. Priznanje krivnje je slabost, nedostatak koji predstavlja štetu za zajednicu…Drugi problem vidimo u dominantnom stavu kojim se zajednice predstavljaju javnosti. Velika je razlika u tome je li on apologetski ili dijaloški. Danas kao da u Hrvatskoj prevladava apologetski gard. Malo je drugačije s novim Papom u cjelokupnoj Katoličkoj crkvi. Kao katolici imamo iskustvo kako se u Crkvi promjena može zahvaliti mijenjanju kursa odozgo: tako je Ivan XXIII. otvorio Crkvu prema svijetu, naprosto okrenuo novu stranicu, nije se puno bavio prethodnim razdobljem. No promjene su dolazile i iz baze, odozdo, ekumenski suživot npr. u Njemačkoj je postao dio svakodnevnice zahvaljujući nizu koraka koje vjernici rade bez obzira na zastoje u vrhu. Tako bi moglo biti i s inicijativom za priznanje krivnje – može krenuti odozgo ili odozdo. Mi se vidimo u ovoj potonjoj grupi i vidimo rad na dijalogu kao otvaranje prostora za priznanje. Iskreno priznanje treba siguran prostor, prostor približenih zajednica otvorenih za dijalog.
Bonhoeffer tvrdi da slobodno priznanje krivnje čak i ne predstavlja nešto što bi se moglo učiniti, ali i izbjeći, već proboj lika Isusa Krista u Crkvu; Crkva dopušta da se to dogodi ili pak prestaje biti Kristova crkva. Onaj tko guši ili upropaštava priznanje krivnje Crkve, taj postaje na beznadežan način kriv prema Kristu. Time što priznaje krivnju, Crkva ne razrješava ljude vlastitog priznanja krivnje, nego ih poziva u zajednicu priznanja krivnje. Gdje smo, dakle, mi kao kršćani, odnosno oni koji se takvima smatraju? Kako izgledaju te naše ”zajednice priznavanja krivnje”?
Ana i Otto: Nenasilje nudi umjesto apologetike svoje pozicije afirmaciju sebe, svojih vrijednosti. Jedna od njih je i pokajanje. Svaka misa počinje pokajanjem zato što smo svjesni svojih pogrešaka i oslobođenja koje pokajanje daje. Jedan od aksioma nenasilja glasi: dio sam problema, time mogu biti i dio rješenja. Nesporazum s priznanjem krivice možda leži u tome da se svaka zajednica boji izletjeti sa svojim priznanjem krivice strahujući da je druge neće slijediti, pa će ona ostati jedini krivac za sve. Može se to dogoditi, no svejedno ostaje vrijednost pokajanja i pitanje kako ga oblikovati u društvenom djelovanju Crkve kao zajednice. Osnovna pokretačka snaga priznanja treba biti negdje u viziji koja nas vuče prema naprijed. A to je želja za pomirenjem, vjera da je Krist, oko kojeg se okupljamo, imao pravo kada se utjelovio ”radi nas i radi naših grijeha”, da nas je otkupio i to otkupljene možemo zajedno s drugim ljudima koji su iz drugog naroda, druge vjere, drugog svjetonazora iskustveno provoditi u zajedničkom životu. Želimo svojoj djeci u nasljeđe ostaviti uređeno društvo kao okruženje koje potiče razvoj njihovih potencijala. Mnogo je načina da se u jednoj zajednici oblikuje zajednički život; on ne mora biti samo onakav kakav nećemo, ima mnogo drugih načina koje možemo htjeti.
Tajna sretnog braka je…hm, ljubav, strpljivost, prisebnost, nenasilno upravljanje sukobima, svjesnost o vlastitim granicama i izborima, držanje obvezatnosti danoj riječi, oslanjanje na Boga…i da ne nabrajamo dalje
Drugi mogući nesporazum možda leži u očekivanju da prvi treba krenuti onaj tko je najviše kriv.
Ana i Otto: Mir se gradi jednostrano, gradimo ga jer je nama stalo do mira, ne čekamo da nam se drugi ispričaju jer su gori od nas. Ispovijedanje krivnje je milost, ne kazna. Pomirenje nije popuštanje, nego izgradnja novih odnosa ili, kako je lijepo izrazio naslov ekumenskog sabora u Grazu prije dva desetljeća, pomirenje je ”dar Božji i izvor novog života”. Kada zagovaramo pomirenje, zagovaramo dar Božji i korištenje izvora novog života.
Citirao sam, mislim da je to tvoja rečenica, Ana, da u ekumenskom poslu ne smije biti mjesta skepticizmu i defetizmu, nego tu prije svega treba vladati nada. Vidite li vi razloga za takvu nadu?
Ana: Bonhoeffer koga si maločas spominjao je čovjek nade. Likvidirali su ga nešto pred kraj Drugog svjetskog rata. Ali nije gubio nadu. Kada ga čitaš, ne čuješ da očajava ili da se kaje zbog svog izbora da ostane dio Ispovijedajuće crkve (Bekennende Kirche). Zašto onda ne bismo i mi bili ljudi nade. Nas još ne hapse…
A pročitao sam i ovo iz vaše ”radionice”: Sa zahvalnošću konstatiramo kako se na mnogim mjestima okupljaju evangelički, pravoslavni, katolički kršćani kako bi zajedno čitali Bibliju, razmjenjivali duhovna iskustva i zajedno molili. Takva duhovna umreženja, koja su zahvatila crkve uzduž i poprijeko, spadaju pod ono najnadobudnije u današnjoj ekumenskoj situaciji. Razumjeli su da je duhovna ekumena srce i središte cjelokupne ekumene. Gdje su ta duhovna umreženja? Pomozite mi, jer ja slabo vidim, a još slabije čujem…
Ana i Otto: Mi smo dio nekoliko mreža. U regiji to je grupa Vjernici za mir, koja se predstavlja svojom Deklaracijom vjernika i vjernica za mir; tekst je na stranici www.vjernicizamir.org. Ta mreža prije osam godina nije postojala, a danas joj se postupno priključuju vjernici abrahamskih tradicija iz cijele regije kojima je stalo do suživota, međureligijskog dijaloga, ekumenske suradnje. Ima ih više nego što čovjek misli. Mi ćemo uvijek biti manjina, jer angažman traži energiju koja nije većinska, ali ima ljudi koje zanimaju vrijednosti o kojima govorimo puno više nego što u trenucima nemoći mislimo. U Njemačkoj smo dio mreže koja njeguje strateške ciljeve koncilijarnog procesa za pravdu, mir i očuvanje svega stvorenog te mirovne mreže Church and Peace u kojoj se imamo prilike dublje upoznati s duhovnošću mirovnih crkava kao što su menoniti ili kvekeri.
Mi nemamo sliku crkva kao zajednica koje priznaju svoju krivnju. Jedan razlog tomu, premda ne jedini, vidimo u okolnosti što oni koji javno predstavljaju zajednice u patrijarhalnom gardu drže svoju stranu. Priznanje krivnje je slabost, nedostatak koji predstavlja štetu za zajednicu…Drugi problem vidimo u dominantnom stavu kojim se zajednice predstavljaju javnosti. Velika je razlika u tome je li on apologetski ili dijaloški
Opišite mi, molim vas, vašu duhovnost: od čega je i kako sastavljena?
Ana: Dobro kažeš, od čega se sastoji? Ovako, prva asocijacija bi bila od starog i novog. Katolkinja sam i znači mi nedjeljna misa, redovna molitva. Istodobno danas ne mogu zamisliti kako bi izgledala moja duhovnost bez mirotvorne tradicije kvekera, teologije oslobođenja, feminističke teologije, filozofije nenasilja. Zapravo mirovno nenasilno djelovanje vidim kao jedan od glavnih konkretnih oblika kojim izražavam svoju vjeru. Istodobno je to područje u kojem mogu rasti u vjeri i teološki se usavršavati promišljati o kršćanstvu potaknuta pitanjima koja nas danas muče. Jer pitanja koja nas muče su izuzetna prilika da ono što smo kao vjerski polog primili posadašnjimo, čime naša vjera biva živa. Vidiš, zato nemam vremena za defetizam, jer poteškoće koje vidim razumijem u svjetlu tog oživljavanja, isprobavanja na sebi kako funkcionira taj Isusov put. Do sada u mom slučaju funkcionira.
Zbiljski etički govor kao i zbiljska Božja zapovijed čovjeka neopozivo vežu uz zemlju zahtijevajući od njega konkretni, a to će reći odgovorni čin, jer tu više ne pomaže religiozno zazivanje Boga, nego praktično činjenje Božje volje na zemlji, odnosno u konkretnim uvjetima vlastitog života i vremena, gdje je jedino i moguće zbiljski susresti Božju volju uvijek vezanu uz tvoje, moje i naše ”ovdje i sada”. Kakvo je to naše hrvatsko hic et nunc? Kako vam se čini zemlja u kojoj živimo?
Ana i Otto: Hrvatska ovdje i sada je mala zemlja s mnogo sukoba. Sve nekako bruji i miče se, što bi mogao biti dobar znak da se nešto pokreće. Možda smo mi previše dio tog pokreta, pa nam je teško procijeniti kreće li se ili se samo ljulja. Istodobno trendovi su više konfrontativni u smislu isključivanja, a manje dijaloški u smislu miroljubivog traženja rješenja. Konfrontacija zove drugu konfrontaciju; to ti je ta teorija eskalacije koju možemo pratiti u društvenim sukobima kojima smo svjedoci, više nijemi promatrači, nego aktivni sudionici. Šteta samo što se u sukobima premalo po našem sudu koriste nenasilni potencijali rješavanja. Sukobi, naime, mogu biti korisni za cijelu zajednicu ako se koriste u transformativnom smislu. Oni su izvor energije i u društvenom kontekstu mogu biti ono što su vjetar ili sunce u fizikalnom smislu – održivi izvori energije. Još nismo u toj dijaloškoj fazi, nego u nekoj antagonističkoj. Ali jednom ćemo biti i u dijaloškoj, na tome radimo.
Što smatrate ključnim nenasilnim alatom?
Ana i Otto: Za dijaloški pristup sukobu ključni nenasilni alat je pitanje u kakvom sam odnosu prema svom protivniku. U društvenim sukobima koje pratimo u našoj javnosti odnos prema protivniku ne resi ni priznanje druge osobe, ni poštovanje prema njoj.
Mir se gradi jednostrano, gradimo ga jer je nama stalo do mira, ne čekamo da nam se drugi ispričaju jer su gori od nas. Ispovijedanje krivnje je milost, ne kazna. Pomirenje nije popuštanje, nego izgradnja novih odnosa ili, kako je lijepo izrazio naslov ekumenskog sabora u Grazu prije dva desetljeća, pomirenje je ”dar Božji i izvor novog života”. Kada zagovaramo pomirenje, zagovaramo dar Božji i korištenje izvora novog života
Ana: Dorothee Sölle, koju proučavam, svjedoči cijelim svojim životom i aktivizmom upravo taj nenasilan stav prema protivniku kao stav dubokog poštovanja, koje ta osoba onda i primijeti. Istodobno njen stav poštovanja ne umanjuje snagu otpora, jer ona zauzima vrlo borbenu poziciju oštro napadajući strukturalno nasilje (militarizam, iskorištavanje siromašnog Trećeg svijeta). Budući da je do kraja života bila ne samo teologinja-teoretičarka nego i aktivistica, te je sudjelovala na bezbroj prosvjeda, marševa, čak bila i kažnjavanja zbog građanske neposlušnosti, imala je mnogo prilika isprobati svoje nenasilje upravo na policajcima, političarima, protivnicima. Nikada nije zaboravila kvekerski stav prema svakom čovjeku. Kvekeri, naime, razvijaju duhovnost prema kojoj u svakom čovjeku postoji ono nešto od Boga. Božje svjetlo, dakle, postoji i u protivniku. Poštivanje tog svjetla ne dozvoljava prezir protivnika, ne dopušta vrijeđanje niti se koristi ironijom radi isticanja vlastite ispravnosti. Zamisli jednu raspravu u Hrvatskom saboru koja se vodi po tom nenasilnom pravilu poštovanja druge osobe, pa da svaki govornik/ca poštuje svoje stranačke protivnike i vrijednosti koje on/ona zastupa, a afirmira na konstruktivan način svoje. Ovo nenasilno pravilo ima još jednu funkciju: u praktičnom političkom djelovanju poštivanje osobe protivnika štiti od upadanja u matricu nasilja, odnosno od imitacije nasilja ukoliko ono dolazi od druge strane.
Crkve, nažalost, tako i ja to vidim, žrtvuju slobodu navještaja kako bi osigurale institucionalnu slobodu, umjesto evanđelja (etičke konkretnosti objave) izabiru političku korektnost, te se tako, umjesto da budu mjesto konkretnog ”življenja za druge”, prvenstveno za marginalizirane, mjesto ozbiljenja kršćanske etike, srozavaju svojim ponašanjem na puka religiozna ili kulturna udruženja i to tako što ne čuvaju u svijetu (i ljudima) slobodan prostor za Boga, nego u to mjesto pripuštaju idole, od nacionalističkih pa nadalje. Prilično dobro poznajete katolike u Njemačkoj. Što iz toga iskustva može biti korišteno u nas da se dogodi prostor za druge?
Otto: Crkve imaju sluha za marginalizirane, koliko poznajemo konkretne inicijative, ima časnih koje brinu za beskućnike, ima mnogo katoličkog nepriznatog, anonimnog rada na toj karitativnoj razini. Samo da odam priznanje tim dijelovima Crkve, jer nisu Crkva samo institucionalni predstavnici koji imaju najviše moći u strukturama institucije.
Ana i Otto: Mislim da izraz ”konkretno” u Crkvi razumijemo različito ti ili mi i netko tko misli da radi ”konkretno” kada zagovara nacionalne interese. I to je konkretno. Konkretno jest, ali nije središnja tema kršćanske poruke. Nacionalno nije evanđeoska tema, a ljubav prema bližnjemu jest. Ljubav za neprijatelja je revolucionarno nenasilje kršćanske provenijencije. To je naš ”brend“. Imamo problem kada se prioriteti pobrkaju. Središte kršćanske poruke ne može biti zatomljeno zbog nečega što njoj nije inherentno, nego je način na koji se može, ali i ne mora, aktualizirati vlastito razumijevanje vjere. Poruka ljubavi, poruka praštanja, primijenjen humanizam u kojem prvo dolazi čovjek, a onda kapital, to su te istine koje Crkva treba govoriti u dobra i loša vremena.
Hrvatska ovdje i sada je mala zemlja s mnogo sukoba. Sve nekako bruji i miče se, što bi mogao biti dobar znak da se nešto pokreće. Možda smo mi previše dio tog pokreta, pa nam je teško procijeniti kreće li se ili se samo ljulja. Istodobno su trendovi više konfrontativni u smislu isključivanja, a manje dijaloški u smislu miroljubivog traženja rješenja. Konfrontacija zove drugu konfrontaciju; to ti je ta teorija eskalacije koju možemo pratiti u društvenim sukobima kojima smo svjedoci, više nijemi promatrači, nego aktivni sudionici
Ana: Nadalje, govoriti u svako doba istinu znači raskrinkati problem idolatrije – u tvom pitanju to je idolatrija nacionalizma. Nasilje u obitelji treba napadati bez obzira na to da li će kritiku nasilja neugodno primiti nasilni muškarac te će doći u sukob sa župnikom, npr. Neisplatu zarađenih plaća treba proglasiti grijehom protiv čovjeka i obitelji, treba jasno kazati da se radi o principu pravednosti koji je povrijeđen, a ne o ideološkom obrascu koji se želi ”švercati” s oltara. I to treba javno reći bez obzira na to što će se time možda dovesti u opasnost doticaj donacija imućnih poduzetnika. To su samo primjeri kako razumijemo svjedočenje vjere u konkretnim sadašnjim vremenima. Pri tome je važno kako napadamo budući da se pozivamo na nenasilje. Važno je da oštro napadamo problem, a njegujemo blagost prema protivniku. Kada tako radi, smatramo da je Crkva u službi svog naroda, jer će dizati u ljudima ljestvicu moralnosti umjesto da ljestvicu kršćanstva prilagođava narodnom običaju. A što se naroda tiče, različiti smo i na različite načine služimo svojoj zajednici. Kao Hrvatica ostvarujem svoju ljubav prema svom hrvatskom narodu tako da gradim mir. Moj mirovni rad je način na koji pridonosim svom narodu da ne trune u osrednjosti, nego da raste u trudu oko mira i suživota. Ne vidim da postoji kršćanski argument protiv ovog mog stava.
Kakvi su prioriteti Crkve ili crkava u Njemačkoj?
Ana i Otto: Njemačka ima drugih pitanja; nama se sviđa što je snažnije zastupan duh dijaloga između grupa, pojedinaca različitih svjetonazora. Redovito čitamo časopis Publik forum, koji tematizira aktualne probleme, ali svaki put nudi i moguća rješenja, ne boluje od paničnosti, nudi primjere koji pokazuju da je moguća uključivost.
U redu, govorili ste o nadi i pravi ste entuzijasti, no ne umara li vas hrvatska stvarnost?
Ana i Otto: U Hrvatskoj nas zamara isključivost – ili si naš ili si crni neprijatelj. A između brisani prostor. Odmara nas, pak, kada možemo čuti različite pozicije. Imamo razne sukobe, ne samo etničke; svjetonazori su nam miljama odvojeni, nema kontakata koji bi ih približili. Čini nam se da su prostori dijaloga potrebniji no ikad, a kao da njihovo stvaranje baš i ne ide. Čak imamo dojam da se dijalog čuje kao riječ kapitulacije i to nas frustrira. Kao da su i oni koji su do jučer u mirovnim edukacijama nagovarali na nenasilje i suradnju sada sve zaboravili i tjeraju samo svoju priču. Tako samo stojimo na mjestu. Taj toliko potreban prostor dijaloga mogao bi se graditi unutar Crkve, jer vjernici su iste vjere, ali različitih političkih opcija. Vidimo snažnu Crkvu budućnosti kao zajednicu koja u sebi ima otvorene prostore razmjene, dijaloga, koje su mjesta učenja tolerancije i poštivanja različitosti.
Mislim da izraz ”konkretno” u Crkvi razumijemo različito ti ili mi i netko tko misli da radi ”konkretno” kada zagovara nacionalne interese. I to je konkretno. Konkretno jest, ali nije središnja tema kršćanske poruke. Nacionalno nije evanđeoska tema, a ljubav prema bližnjemu jest. Ljubav za neprijatelja je revolucionarno nenasilje kršćanske provenijencije. To je naš ”brend“. Imamo problem kada se prioriteti pobrkaju
Što bi trebala biti uloga religije u sekularnome društvu? Oko toga se vode žustre rasprave. Uočavam da nerijetko oni koji se predstavljaju kao branitelji sekularizma u društvu ne kriju netrpeljivost, pa i agresiju naspram religijskoga, što se vidjelo u slučaju nastupnoga govora novoga rektora zagrebačkog Sveučilišta prof. Borasa…
Ana i Otto: Vjera navodi na djelovanje. Kao vjernicima treba nam prostor javnog govora i djelovanja koje ne krije da smo motivirani vrijednostima koje crpimo iz vjere. Takvo jedno mjesto za nas su portali kao što je Autograf ili Križ života. Nema razloga da se, ako govorimo o slobodnom javnom prostoru, mora zatomiti samo vjerski identitet. Tako da je po našem sudu katkada alergija na bilo kakvo spominjanje religije ili vjere u javnom prostoru pretjerana. No pitanje je s kojim legitimitetom netko djeluje javno, koju vlast smatra da treba predstavljati. Jedan svećenik ili biskup biva dio kleričke strukture snagom ređenja, sustavom koji je inherentan hijerarhijskoj zajednici Crkvi. Nesporazum nastaje kada se prekopira ta vlast nekim automatizmom u drugu zajednicu, društvenu zajednicu koja funkcionira po političkim demokratskim principima. U političkom smislu postoji mogućnost opoziva, nakon par godina može se javna politička uloga dati nekome drugome. Ta mogućnost izbora ne postoji u sustavu rukopoloženja. Zbog toga, kako bi se umanjila učestalost tog nesporazuma, u Crkvi postoji zapreka da se svećenici bave izravno politikom,. Biskup ima vlast u Crkvi u pitanjima nauka, ali ima pravo biti potpuno u krivu u pitanjima politike. Odgovornost je vjernika da te dvije uloge, pastira Crkve i političkog predstavnika, razdvoji.
Kakav je onda vaš pristup političkoj promjeni?
Ana i Otto: Ona je primarno odozdo; mala je vjerojatnost, po našem mišljenju, da će se s vrha piramide pokrenuti promjene. Mi više nade ulažemo u promjene odozdo. Zbog toga se zalažemo za jačanje odgovornosti vjernika/ca da prepoznaju razlike između te dvije uloge, pastira vjerske zajednice i političkog predstavnika. I da vole svoju Crkvu, a da znaju samostalno politički misliti.
Vratimo se još malo na pitanje odnosa sekularnog i svetog…
Ana i Otto: Što se alergije na religiju u sekularnom kontekstu tiče, to je problem onih koji su alergični. Između raznih modela odnosa religioznog i sekularnog radije bismo živjeli u njemačkom nego u francuskom modelu, jer smatramo da svi identiteti imaju mjesta u javnom prostoru, pa onda i religiozni. No pitanje nas vjernika je, prema našem mišljenju, puno manje tuđa alergija, a puno više način na koji mi svjedočimo svoju vjeru u Boga koji bez razlike voli sve ljude, ”miljenike svoje”. Može li netko biti alergičan na ljubav?
U hrvatskom kontekstu nas upravo odgovornost kršćana za dovršavanje mira najviše brine i motivira za javni govor. Mir u Hrvatskoj jest, ali i nije. Kao većinska vjerska zajednica Katolička crkva ima specijalnu odgovornost za pokretanje procesa oprosta i pomirenja nakon razornog Domovinskog rata. Da, za oprost i pomirenje upravo s narodom koji nam je u konfesionalnom smislu najbliži
Jesam li ja to suviše depresivan i izoliran ili i vama nedostaje kakav debatni klub, neko društvo gdje bismo pretresali mirotvorne, ekumenske i opće ljudskopravaške teme?
Otto: Rado bismo sudjelovali u takvom klubu, recimo da ga moderira Branimir Pofuk.
Ana: Profil bi mogao biti poput međureligijskog magazina HTV-a Duhovni izazovi.
”Čuvaj se Crkve koja ne trpi zbog progona i uživa u povlasticama i potpori zemaljskih vlastodržaca! Crkva mora trpjeti zbog govorenja istine, zbog ukazivanja na grijehe, zbog njihova iskorjenjivanja. Društvo, svećenici, biskupi i svi kršćani moraju se obratiti i izabrati solidarnost sa siromašnima. Moraju raskrinkati sve idole društva. Crkva mora biti na strani siromašnih, ali mora na obraćenje neposredno pozivati i bogate i siromašne.” Čak su i te riječi ubijenoga nadbiskupa El Salvadora Romera dostatne da ukažu na srodnost s Bonhoefferovom vizijom Crkve. Zanima me koja je vaša vizija Crkve?
Ana i Otto: Crkva siromašnih. Crkva koja brine o čovjeku. Ekumenski otvorena. Dijaloški osposobljena, interreligijski aktivna. Ima takvih dijelova Crkve, no nisu zahvatili cijelu Crkvu. S ovim Papom rastu šanse za takvu Crkvu siromašnih.
Eh, da, kako vam se čini ovaj gospodin Papa?
Otto: Bog ga poživio. Lakše se diše kada te identificiraju s nekim tko je u pravilu ljudima simpatičan. Njegov način prezentacije lika pape pridonosi opuštanju i otvaranju razgovora.
Ana: S njim imamo šanse da se nešto promijeni u Crkvi. A mi koji smo više ”vanjski djelatnici” nego u samim strukturama Crkve, nama je lakše raditi ono što bismo i inače radili, samo otežano.
Crkva, ukoliko to želi biti, mora biti mjesto solidarne odgovornosti za svijet, kako je to zapisao Bonhoeffer zaronjen u konkretnost vlastitog vremena. Kakvo je to naše vrijeme? U čemu nismo, a moramo postati konkretni?
Ana i Otto: Naše vrijeme je ono koje nam je dano. Kako god imalo poteškoća, ono u sebi nosi prilike. Prilike da vidimo kako jurnjava za zaradom i samo zaradom nije kršćanska kategorija, kako možemo iz vjere crpsti izuzetnu snagu do beskraja se boriti protiv svakog oblika izrabljivanja. Može nas nadahnuti ona Petrova o Isusu kojeg opisuje kao onoga ”koji je hodio među nama, čineći dobro”. Tako je svako vrijeme upravo pravo vrijeme da nasljedujemo takvog Isusa.
Otto: Mislimo da Crkva ima boraca u tom smislu. Ponosni smo na svećenike koji npr. u Siriji ginu zato što su solidarni s narodom kojem služe. Bez obveze da ti njihovi susjedi muslimani ikada budu kršćani, da se razumijemo. Solidarnost nose ljudi, strukture tu trebaju promjenu, vjernici s kojima surađujemo, diskutiramo, oni su ti koji će prenijeti Crkvu u buduća vremena.
Ana: U hrvatskom kontekstu najviše nas brine i motivira da javno govorimo upravo odgovornost kršćana za dovršavanje mira. Mir u Hrvatskoj jest, ali i nije. Kao većinska vjerska zajednica Katolička crkva ima specijalnu odgovornost za pokretanje procesa oprosta i pomirenja nakon razornog Domovinskog rata. Da, za oprost i pomirenje upravo s narodom koji nam je u konfesionalnom smislu najbliži.
Ana i Otto: Trebamo postati konkretni u neriješenom pitanju koje guši naše društvo, a to je pitanje oprosta i pomirenja. Mi kao katolici imamo zadatak otvarati prostore pomirenja sa svojim dojučerašnjim neprijateljima i raditi na pomirenju odozdo.
Dan Europe
Ne sjećam se kad sam ja točno počeo misliti neku svoju Europu, ali to je svakako moralo biti tek nakon čitanja knjige Edgara Morina ”Kako misliti Evropu” (Svjetlost, Sarajevo, 1989.), nakon čega se na mom intelektualnom horizontu počinju uvezivati i kao lego kockice slagati, uz sve ostalo, i sva ona znanja koja sam napabirčio čitajući tzv. francuske analiste Le Goffa, Dubyja i dr. [Read more…]
Romani – priče o nama
Bio je Sajam knjiga u Sarajevu, a kao da i nije bio. Zapravo to uvijek i ponajviše bude, izuzmu li se rijetke iznimke, sajam trgovaca knjigom i sezonska rasprodaja knjiga. No, svejedno, sa Sajma sam se vratio samo s dvije knjige. Obje su mi i u vidni prostor ušle kao novost. Jednom me je počastio izdavač (Dan Fesperman: ”Laž u tami”, Mi, Sarajevo – Wien, 2003.), a drugom sam sâm sebe počastio (Amin Maalouf: ”Dezorijentisani”, Laguna, Beograd, 2013.). I premda je, kao što je vidljivo, između objavljivanja ove dvije knjige prošlo cijelo desetljeće, prva mi je jednako nova i nepoznata kao i ova druga, netom objavljena. [Read more…]
Istinski prijatelj Bosne
Papi Ivanu Pavlu II. koji je, zajedno s papom Ivanom XXIII., prošle nedjelje na Trgu svetoga Petra u Vatikanu proglašen svetim od strane pape Franje a u nazočnosti umirovljenoga pape Benedikta XVI. te oko tisuću biskupa iz cijeloga svijeta, u srijedu je odana posebna počast u Sarajevu, gdje je otkriven spomenik koji bi trebao zauvijek podsjećati na njegova djela i zauzimanje za mir u Bosni i Hercegovini.
Ovu kolumnu pišem ne toliko misleći na Papu kojem sam posvetio ozbiljan dio svoje novinarske karijere (u što ubrajam i veliku monografiju koju sam napravio 2003. u izdanju Profila – ”Hrvatska, stoto Papino putovanje”, vjerojatno ponajbolji ili najkompletniji novinarski angažman u mom životu), koliko na građanke i građane Bosne i Hercegovine i na njihovu zemlju, koju nazivam i domovinom, jer sam ju zavolio. Jer sam u Sarajevo dolazio za rata, a onda u njemu živio tri godine, od jeseni 1996. do jeseni 1999., jer su se u BiH rodile moje dvije bake, Roza (rođena u Mrkonjić gradu, ali iz Majdana) i Anči (rođena u Sarajevu), jer je u nju kao dijete došao živjeti moj djed Jakov; u toj zemlji je, konačno, nastala obitelj (u Prnjavoru) iz koje potječem.
Ja Bosnu i Hercegovinu volim (naročito volim i doma se osjećam u Sarajevu), ponekad tu zemlju volim i više nego Hrvatsku ili čak Argentinu, smatram joj se prijateljem, istinskim prijateljem, štoviše, umišljam si da sam joj i odvjetnikom bio i ostao. Ali ne bi ta moja ljubav mogla završiti u knjizi dokumenata, mada je već u jednoj knjizi i završila, ako se ta knjiga zna čitati.
Bosnu i Hercegovinu volim (naročito volim i doma se osjećam u Sarajevu), ponekad tu zemlju volim i više nego Hrvatsku ili čak Argentinu, smatram joj se prijateljem, istinskim prijateljem, štoviše, umišljam si da sam joj i odvjetnikom bio i ostao. Ali ne bi ta moja ljubav mogla završiti u knjizi dokumenata, mada je već u jednoj knjizi i završila, ako se ta knjiga zna čitati
Stvorena je knjiga dokumenata ”Papa Ivan Pavao II. istinski prijatelj Bosne – Javni istupi Svetog Oca i dužnosnika Svete Stolice za uspostavu mira i očuvanju Bosne i Hercegovine (1991-1996)”, koju je priredio fra Velimir Blažević, a izdalo Svjetlo riječi, Sarajevo, 1997. U njoj će se naći svi Papini apeli.
”Mnogobrojni su tada doživjeli da Papa razumije njihovu patnju”, kazao je kardinal Vinko Puljić pred spomenikom u srijedu, podsjećajući na čak 263 intervencije kojima se Ivan Pavao II. zauzimao za mir u BiH, kao i na činjenicu da je uvijek pozivao na snošljivost i isticao osloboditeljsku snagu opraštanja. Ja o tome žalim svjedočiti jer sam imao privilegij da neke stvari gledam novinarskim očima za druge.
Bio sam, naravno, u Sarajevu 12. i 13. travnja 1997. godine (rekoh, tada sam u Sarajevu i živio) i u Banjoj Luci 22. lipnja 2003. (ciljano sam tamo došao), na beatifikaciji Ivana Merza. Ne bih si mogao oprostiti da nisam bio na stadionu Koševo i gledao pred sobom sliku koja će se ove 2014. pretvoriti u spomenik. Toliko sam intenzivno sve to proživljavao da će kolegice i kolege iz Hrvatskog novinarskog društva odlučiti nagraditi te moje tekstove priznanjem Marija Jurić Zagorka u kategoriji vijest-izvještaj, koje sam po drugi puta dobio. Čak se jedna moja kolumna, jer sam tada pisao i za taj list, naći istaknuta na drugoj stranici Oslobođenja (”Bujrum, Papa”).
Spomenik, visok gotovo tri metra, koji predstavlja svetog Ivana Pavla II. u meditativnoj molitvi, oslonjenog na papinski štap i blago pognute glave okrenute ljudima, djelo je akademskog kipara Hrvoja Urumovića i izrađen je na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, u čijoj je ljevaonici izliven od siluminija, posebne legure otporne na atmosferske promjene. ”Nadam se da će ovaj spomenik u srcima svih Sarajlija i svih posjetitelja buditi samo lijepa sjećanja i uspomene na posjet ovog velikog čovjeka”, kazao je Urumović tijekom svečanosti u Sarajevu.
”Mnogobrojni su tada doživjeli da Papa razumije njihovu patnju”, kazao je kardinal Vinko Puljić pred spomenikom u srijedu, podsjećajući na čak 263 intervencije kojima se Ivan Pavao II. zauzimao za mir u BiH, kao i na činjenicu da je uvijek pozivao na snošljivost i isticao osloboditeljsku snagu opraštanja. Ja o tome želim svjedočiti, jer sam imao privilegij da neke stvari gledam novinarskim očima za druge
Spomenik je smješten na novoizgrađeni postament desno od ulaza u sarajevsku prvostolnicu, katedralu Presvetog Srca Isusova, a u nazočnosti velikog broja vjernika i uzvanika (bio je tu i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić), uključujući najviše bosanskohercegovačke dužnosnike te visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Valentina Inzka, svečano ga je otkrio i blagoslovio vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić.
”Radosni smo jer želimo ponovo doživjeti blizinu svetog Ivana Pavla II.”, kazao je u propovijedi na misi prije ceremonije kardinal Puljić govoreći o njegovim dolascima u BiH, a posebice o onome u Sarajevo 1997. godine.
”Poručio nam je: srušite zidove nerazumijevanja”, podsjetio je Puljić istaknuvši uz to i potrebu za poštivanjem, dijalogom i dogovorom, što su bile temeljne Papine poruke iz Sarajeva 1997. Sarajevo je, podsjetio je kardinal Puljić, Ivan Pavao II. doživio kao grad koji može biti simbol suživota, tolerancije i gradnje zajedničke budućnosti, a danas je pred svima izazov da se te riječi ne zaborave.
”Mi možemo i trebamo izgrađivati ovu zemlju baš kroz poštivanje, dijalog i dogovor”, kazao je vrhbosanski nadbiskup zazivajući svetog Ivana Pavla II. da u tome pomogne.
”Građani BiH pamte Ivana Pavla II. samo po dobru”, kazao je tijekom svečanosti predsjedatelj Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović dodajući da su Papine riječi po dolasku u Sarajevo 1997. godine djelovale kao melem na svježe ratne rane. ”Ostavio je snažan trag i poruku koja je stalno motivirajuća”, rekao je Izetbegović i istaknuo da je na temelju Papinih poruka jedino moguće graditi demokratsko društvo jednakih prava za sve.
”Građani BiH pamte Ivana Pavla II. samo po dobru”, kazao je tijekom svečanosti predsjedatelj Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović dodajući da su Papine riječi po dolasku u Sarajevo 1997. godine djelovale kao melem na svježe ratne rane. ”Ostavio je snažan trag i poruku koja je stalno motivirajuća”, rekao je Izetbegović i istaknuo da je na temelju Papinih poruka jedino moguće graditi demokratsko društvo jednakih prava za sve
Za predsjedatelja Vijeća ministara BiH Vjekoslava Bevandu nedvojbeno je da ta zemlja nije imala boljeg prijatelja od Ivana Pavla II. i Svete Stolice, pa on bez dvojbe zaslužuje počast kakva mu je odana u Sarajevu. Predsjednik Hrvatskog kulturnog društva ”Napredak” Franjo Topić nazvao je pontifikat Ivana Pavla II. grandioznim podsjetivši posebice kako je Vatikan priznao BiH kao neovisnu državu samo sedam dana nakon provedbe referenduma 1992. godine. ”S ovim spomenikom Papa će vidljivo i simbolički nastaviti biti s nama”, kazao je Topić dodajući kako se nada da će Papine poruke ekumenizma i praštanja sve više živjeti u BiH.
Urumovićevim radom ”Papa je predstavljen kao čovjek koji hrabro stoji na fronti vremena tamo gdje se događa život i on svjesno ide k ljudima koji u životu sudjeluju sa svim nedaćama i patnjama. On budi nadu i ohrabruje ih odbacujući sva jeftina rješenja pozivajući da se hrabro izdrži vlastiti život i tegobe vremena, a u tome se oslanja jedino na križ – Papa je čovjek vjere”, stoji, među ostalim, u obrazloženju žirija koji je odabrao Urumovićevo rješenje.
Želim, to mi je namjera, svjedočiti o prigodi kada sam iz prve ruke i vrlo rano vidio da to što je pripisano Urumoviću, odnosno to što je rečeno u vezi njegova spomenika, nije pretjerivanje. Tijekom prve zime u Sarajevu pod opsadom Karadžićevih i Mladićevih snaga na stotine sam načina, pa i udomljujući izbjeglice u vlastitom stanu, pokušavao pomoći unesrećenima, pa sam tako bio maksimalno fokusiran i nije mi promakao, na primjer, ni jedan izlazak Vinka Puljića iz njegova grada.
Uostalom, tada sam imao emisiju na zagrebačkoj televiziji OTV koja je bila jedino mjesto na kojem su slobodno mogli govoriti Vinko Puljić, pokojni provincijal fra Petar Anđelović ili biskup Franjo Komarica (na HTV-u, gdje je tada trajala Šagoljada i ratnozločinačka avantura nazvana Herceg-Bosnom, navedeni nisu, naravno, mogli nastupati). Kod mene jesu. I drugi su tu gostovali: Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, koji je po izlasku iz rodnoga grada meni prvom dao dva intervjua za Glas Koncila (tada su te novine, naime, još nešto značile) i za OTV, kardinal Franjo Kuharić, šokiran i bijesan na HDZ, po povratku iz Sarajeva gdje je zaredio pomoćnog biskupa Pere Sudara, itd.
Ali dok sam živ pamtit ću susret (bilo nas je samo petero novinara tih četrdesetak minuta u neposrednoj blizini Pape) Ivana Pavla II. s muslimanskim predstavnicima održanog nedaleko groba Svetoga Franje Asiškoga i molitveno bdijenje održano večer prije u donjoj bazilici Svetog Franje (u kojoj je i grob sveca). Ispucao sam desetak filmova i na svim slikama vidim isto: Papino lice u potpunosti koncentrirao i posvećeno osobi i osobama pred kojima stoji, osobama čija se zemlja željela raskomadati neviđenom brutalnošću
Te prve zime sam, o čemu mogu svjedočiti svećenik Mijo Gabrić (tada član redakcije Glasa Koncila) i Marko Rakar (iz grafičkog odjela katoličkog tjednika), koji me pratio na putu kao vozač, kao jedini novinar s prostora bivše Jugoslavije (da, toliko je do BiH bilo stalo, recimo, navedenoj Tuđmanovoj televiziji) popratio međuvjerski susret i molitveni maraton za mir u Bosni i Hercegovini koji je papa Ivan Pavao II. sazvao u Asizu u subotu 9. i u nedjelju 10. siječnja 1993. godine.
Čuvam negative i fotografije koje sam tom prilikom snimio za Glas Koncila (redakcija se tada još oslanjala na izvještaje koje je iz Rijeke u Zagreb slala vatikanistkinja GK pokojna Smiljana Rendić) i na njima vidim nadu na licima izbjeglica iz BiH i predstavnika te zemlje, među kojima prepoznajem i mlado i vedro lice teatrologa Darka Lukića.
Ali dok sam živ pamtit ću susret (bilo nas je samo petero novinara tih četrdesetak minuta u neposrednoj blizini Pape) Ivana Pavla II. s muslimanskim predstavnicima (jugoslavenske je muslimane predvodio tadašnji jugoslavenski reis Jakub Selimoski, Makedonac), održan u nedjelju nedaleko groba Svetoga Franje Asiškoga i molitveno bdijenje održano večer prije u donjoj bazilici Svetog Franje (u kojoj je i grob sveca). Ispucao sam desetak filmova i na svim slikama vidim isto: Papino lice u potpunosti koncentrirao i posvećeno osobi i osobama pred kojima stoji, osobama čija se zemlja željela raskomadati neviđenom brutalnošću.
Kada kažem ”zemlja”, ne mislim samo na BiH već i na Jugoslaviju, jer evo svjedočim iz prve ruke što je Papa tada rekao: ”Je li se mogao sačuvati jedan ili drugi oblik (federativni ili konfederativni, op. D. P.) među narodima bivše Jugoslavije? Teško je to isključiti. Ipak, rat koji se razbuktao, čini se, udaljio je takvu mogućnost”. (Homilija na euharistijskome slavlju u Asizu, 10. siječnja 1993., navedeno djelo, str. 74-76)
Tko misli ili vjeruje da je Ivan Pavao II. bio razarač Jugoslavije i podupiratelj svih nacionalizama, taj pojma nema o čemu govori. Ali kada su ti nacionalizmi ”uvukli narode zemlje u strašan rat što traje na Balkanu”, a ti narodi ”čine zajednice među sobom ujedinjene tolikim vezama, urezanim ne samo u pamćenja prošlosti, nego i u zajedničku nadu jedne bolje budućnosti, temeljene na vrijednostima pravednosti i mira”, te da ”svaki od tih naroda predstavlja dobro, potvrdu mnogovrsnog bogatstva što ga je Stvoritelj darovao čovjeku i cijelom čovječanstvu”, onda papa Ivan Pavao II. nije mogao učiniti ništa drugo već, kao Krist, biti nazočan među onima koji trpe i podnose kršenje ljudskih prava.
”U Bosni i Hercegovini zajedno žive južnoslavenski narodi, koje ujedinjuje podrijetlo, iako ih povijest dijeli. U ovome se glavnome gradu, na primjer, k nebu dižu katolička katedrala, pravoslavna katedrala, muslimanska džamija i židovska sinagoga. Ta četiri zdanja nisu samo mjesta u kojima oni koji vjeruju u jednoga Boga ispovijedaju svoju vjeru nego su također i vidljivo upozorenje na vrstu građanskoga društva kojega ljudi ovoga područja žele izgrađivati, a to je društvo mira…”
Da, to želim reći – Papa je bio istinski prijatelj Bosne i spomenik je u Sarajevu zaslužio, što se mene tiče, jer je govorio ovako: ”O, Gospodine, poruši barijere mržnje što dijele narode – otvori put slozi i miru” (navedeno djelo, str. 74).
Ili jer je govorio ovako: ”U Bosni i Hercegovini zajedno žive južnoslavenski narodi, koje ujedinjuje podrijetlo, iako ih povijest dijeli. U ovome se glavnome gradu, na primjer, k nebu dižu katolička katedrala, pravoslavna katedrala, muslimanska džamija i židovska sinagoga. Ta četiri zdanja nisu samo mjesta u kojima oni koji vjeruju u jednoga Boga ispovijedaju svoju vjeru nego su također i vidljivo upozorenje na vrstu građanskoga društva kojega ljudi ovoga područja žele izgrađivati, a to je društvo mira, čiji članovi priznaju Boga kao Gospodara i Oca sviju.
Napetosti koje mogu nastati među pojedincima i etničkim skupinama kao baština prošlosti i kao posljedica blizine i različitosti moraju u vjerskim vrijednostima naći ne samo razloge za trijeznost i razboritost, nego i razloge sporazumijevanja koje ima u vidu suradnju što izgrađuje.”
Već sam imao prigodu ustvrditi, i to danas ovdje ponavljam, da se Sarajevo, kao grad raskrižje napetosti među različitim kulturama, vjerama i narodima, može smatrati gradom koji je znak našega stoljeća. Naime, upravo je ovdje 1914. počeo Prvi svjetski rat, ovdje je snažno bjesnilo nasilje Drugoga svjetskog rata i ovdje su, napokon, u završnici stoljeća, ovdašnji stanovnici doživjeli beskrajne godine tjeskobe i straha usred razaranja i smrti.
Bosna i Hercegovina se napokon sada, nakon tolike patnje, zalaže za izgradnju mira. Nije to lak pothvat, kako je pokazalo iskustvo tijekom minulih mjeseci od okončanja sukoba do danas. Unatoč svemu, mir je, uz potporu međunarodne zajednice, ipak moguć, štoviše, mir je prijeko potreban…” (Iz govora članovima predsjedništva BiH u Sarajevu, 13. travnja 1997.).
Duboko sam uvjeren, naime znam, da ne bi moglo biti drugačije, da će u ovoj godini tako snažno obilježenoj atentatom u Sarajevu 1914., papa Franjo doći u Bosnu i Hercegovinu da i on kaže svoje, jer istinskih prijatelja ta zemlja ima mnogo.
”Mir vama” (Lk 24,26). Mir vama, muževi i žene Sarajeva! Mir vama, stanovnici Bosne i Hercegovine! Mir vama, braćo i sestre ove drage zemlje!
Papa – test za Sarajevo
Tri dana nakon rimske kanonizacije poljskog pape Wojtyle Trg fra Grge Martića, trg pred sarajevskom katedralom Srca Isusova, trebao bi dobiti veliku statuu Ivana Pavla II. [Read more…]
Branko Mikulić, Kobne godine
Početkom travnja će biti dvadeset godina kako je umro bosanskohercegovački političar Branko Mikulić. Danas su gotovo svi suglasni oko toga – najznačajniji političar kojega je BiH ikad imala. [Read more…]
Predrag Lucić: “Previše smo zasrali da nam bude prohodno” (II)
Piše: Amila Kahrović
Predrag Lucić je jedna od najznačajnijih novinarskih, ali i književnih ličnosti bivše Jugoslavije. Beskompromisni je kritičar svih ideologija, bile one lijeve ili desne. Novinar koji je svojim tekstovima hrabro, lucidno, domišljato, ali i otvoreno progovarao o zločinima koje je režim Franje Tuđmana činio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Jedan je iz udarne trojke kultnog Feral Tribunea i autor knjiga koje su alarmirale javnost u regionu kakve su “Bezgaća povijesne zbiljnosti”, “Sun Tzu na prozorčiću”, “Haiku, haiku, jebem li ti maiku” i “Gusle u magli”, za koju je dobio nagradu Kočićevo pero. Pored spisateljskog angažmana Lucić je s Borisom Dežulovićem osmislio osebujnu formu kabarea-pjesničke večeri. Predrag Lucić za autograf.hr govori o slučaju Perković, Vučićevim hapšenjima u Srbiji, Ivi Andriću i situaciji u BiH.
Kakvo je tvoje viđenje slučaja Perković?
Ne trebam ti, nadam se, ni govorit koliko se gnušam tog zanata kojim se bavio Josip Perković. A ne trebam ni tebi ni ikome pametnom crtat da se tim istim zanatom bave i tipovi iz Hrvatske koji su se svojski angažirali oko njegova procesuiranja u Njemačkoj. Neka se otkriju i egzekutori i nalogodavci svih ubojstava u režiji Udbe, ali i svih srodnih zločina izvršenih u postudbinom periodu iliti u epohi tranzicijske Udbe. Neka se otkrije tko je i po čijem nalogu likvidirao Stjepana Đurekovića i ostale emigrante i ne samo emigrante, jer su ljudi ubijani i zlostavljani i s ove strane granice. Ali neka se izvoli otkriti i tko je i po čijoj narudžbi ubio Milana Levara, Blaža Kraljevića, Milana Krivokuću…
Neka se otkrije tko je i po čijem nalogu likvidirao Stjepana Đurekovića i ostale emigrante i ne samo emigrante, jer su ljudi ubijani, i zlostavljani i s ove strane granice. Ali neka se izvoli otkriti i tko je i po čijoj narudžbi ubio Milana Levara, Blaža Kraljevića, Milana Krivokuću…
Nisam primijetio da gospoda postudbaši spominju zločine nad ovim ljudima, iako oni nisu ništa manje mrtvi od pokojnog Đurekovića niti su išta manje brutalno likvidirani. Razloge za njihovu šutnju i nezainteresiranost možemo samo slutiti. I na tome će, nažalost, ostati. Jer od otvaranja one Pandorine kutije svih naručenih i politički motiviranih zločina, koju je u jednom od svojih rijetkih suvislih trenutaka spomenuo Zoran Milanović, neće biti ništa. A zašto neće, to u ovoj zemlji znaju čak i stihoklepci…
Sada znamo da stvarnoga
Tvorca naše državnosti
Skrivalo se iz razloga
Delikatnih od javnosti,
Al’ kada ga pred sud stave
Pod optužbom za zločinstvo,
Odreć’ neće se države,
Svoje priznat će očinstvo.
Nekome će bit jebeno,
Nekome će biti bolno,
Što država i sve njeno
Službino je djelo spolno.
Nekome će biti strava,
A nekome čisti porno,
Da kad pravi se država,
Služba radi neumorno.
Kako vidiš masovna hapšenja koja Vučić provodi u Srbiji? Je li to ozbiljna borba protiv kriminala ili nešto drugo?
Ne vidim da je u Srbiji manje kriminala i korupcije nego što je bilo prije. Vidim samo da je više Aleksandra Vučića, premda ga ni prije nije bilo baš malo. Ta situacija mi donekle sliči na onu u Hrvatskoj nakon što su Sanader i birani mu jataci završili u Remetincu. Zaorio se pljesak iz svijeta, aplaudirala je istinabog i domaća sirotinja raja, ali njoj su ruke ostale tek toliko slobodne da i ne može ništa nego pljeskati. I ispružiti spojene dlanove kad joj zatreba neka usluga od lokalnih sanaderčića.
Problem kapilarne korupcije ostao je, nažalost, prisutan na svim nivoima i oni koji su i do sada besramno tražili i uzimali mito, to isto rade i dalje, bez straha i bez srama. Ali uz pjesmu o održivom razvoju temeljito korumpiranog sistema, kojemu neće nauditi to što se nekoliko brendiranih kapitalaca povlači po istražnim zatvorima i medijima…
Tajkunske se pesme oru,
Pesme koje širu bol:
Što je Miško u zatvoru?
Je l’ to neki jevtin fol?
Pevaju da nije pravo,
Pevaju da nije fer:
Svakoj vlasti kintu davo,
A sad ispo profiter.
Zar je Miškov put u zatvor
Ekonomski Vladin smer?
Palme njišu svoje grane,
A žirafe vratove:
Da l’ na Mišku će da stane
Il’ da dižu spratove?
Svi putari uz Nišavu,
Svi brokeri s Moravu,
Zar u zatvor da se stavu
Svi partneri s državu?
Srbija će biti cela
Padinjak i Zabela.
U takozvanom ratu protiv korupcije koristi se uglavnom manevarska municija, jer se pazi da se sustavi moći, sazdani između ostaloga i na korupciji, ne sruše iznutra. Ali nisu ti sustavi moći stvoreni i održavani samo na pranju novca, već i na pranju ruku od brutalnih zločina, ratnih i poratnih. Jer šta je ovo što današnji Vučić radi s istragom oko ubojstva Slavka Ćuruvije? Da nije možda put ka samospoznaji, autolustraciji ili, da ne kažem, iskrenom pokajanju? Ili je to samo marketinški hrabar pokušaj da se kako-tako zabašuri da je i onaj nekadašnji Vučić u vrijeme naručene egzekucije nad novinarom i urednikom koji je smetao režimu imao itekakvu moć?
I sad bi kao trebalo vjerovati da Vučić sve do prekjučer nije imao ako već ne moć da spriječi Ćuruvijino ubojstvo ili da se založi za pravovremeno otkrivanje počinitelja i naručitelja, a onda barem moć da pokaže svoju ljudsku nemoć da i dalje bude dio sustava moći održavanog takvim zločinima… Ili da se sažalimo nad njegovom nemoći da bude išta osim moćnika?
Je li BiH bure baruta, budući da na takom malom prostoru ima više desničarskih ideja koje su međusobno jednakopravne (ma koliko to bio paradoks), ali i iznimno neprijateljske prema svemu izvanjskom?
Ma nije BiH sama po sebi to – kako joj tepaju – bure baruta, nego je ona skladište krize. Ona tako funkcionira od završetka rata, i takvo stanje – da se ne lažemo – odgovara i čuvarima skladišta u samoj Bosni i Hercegovini, ali i koncesionarima krize sa svih strana.
U takozvanom ratu protiv korupcije koristi se uglavnom manevarska municija, jer se pazi da se sustavi moći, sazdani između ostaloga i na korupciji, ne sruše iznutra. Ali nisu ti sustavi moći stvoreni i održavani samo na pranju novca, već i na pranju ruku od brutalnih zločina, ratnih i poratnih. Jer šta je ovo što današnji Vučić radi s istragom oko ubojstva Slavka Ćuruvije? Da nije možda put ka samospoznaji, autolustraciji ili, da ne kažem, iskrenom pokajanju?
Jer da je drugačije, onda se ne bi održavalo ovo stanje neodgovornog poluprotektorata u kojemu bujaju domaći feudalizmi. Pritom tu nitko nije nizašto odgovoran: ni takozvana međunarodna zajednica ni unutrašnje oligarhije.
Svi oni jedni na druge uzajamno prebacuju svoju neodgovornost i svatko svakome predbacuje to prebacivanje neodgovornosti. Odgovornosti, ponavljam, nema, jer nitko na sebe ne želi preuzeti ni jedan jedini njezin djelić. Osim ovih ljudi koji su se sada pobunili uvidjevši da će im produžetak ravnoteže neodgovornosti do kraja uništiti živote, ali kojima nitko neće dopustiti da ugroze razgranati sistem neodgovornosti od kojega stradavaju.
I dirljivo je koliko su svi suglasni da je takvo stanje neodrživo jer je i sam Dayton neodrživ, a najglasniji su pritom oni koji su se Daytonom okoristili, oni kojih bez Daytona ne bi bilo i koji bi sada potpisali nekakav novi Dayton, ali s istom figom u džepu. Na primjer Milorad Dodik koji, da mu nije Daytona, ne bi nikoga mogao ucjenjivati kao što ucjenjuje. Pa ta njegova Republika Srpska egzistira samo na negaciji BiH, i to joj je sav smisao postojanja. Šta misliš: zašto ne proglasi odcjepljenje? Pa zato što mu taj njegov feud, čak ni kad bi bio priznat kao samostalna država, ne bi bio toliko nedodirljiv i lukrativan kao što je unutar BiH! To što on zove luđačkom košuljom zapravo je jedino u čemu se osjeća kao u fraku…
Za Dejton sam viko: ‘‘Košuljo ludačka!“
Pod košuljom dok je moglo da se pljačka,
A sad kad se steklo što se steći dalo –
Košulju sa sebe ne dam ti, budalo!
Košulja to je mojih snova,
U njoj sam Dafina i Jezda,
Tu širi krila sokolova
Čvorak iz kukavičjeg gnijezda.
Košulja to je mojih snova,
U njoj sam Jezda i Dafina
Pod njom ko pljeva raste lova –
Dejton je moja imovina!
Na primjer, Milorad Dodik koji, da mu nije Daytona, ne bi nikoga mogao ucjenjivati kao što ucjenjuje. Pa ta njegova Republika Srpska egzistira samo na negaciji BiH, i to joj je sav smisao postojanja. Šta misliš: zašto ne proglasi odcjepljenje? Pa zato što mu taj njegov feud, čak ni kad bi bio priznat kao samostalna država, ne bi bio toliko nedodirljiv i lukrativan kao što je unutar BiH!
Ili šta bi Bakir Izetbegović bio da mu nije Daytona i ovako skrojene BiH? Ovako i on i sva sarajevska vrhuška mogu sve do Sirat ćuprije vikati da su oni za jedinstvenu BiH i time prikrivati da ne znaju ni šta bi sa samim Sarajevom, gdje im ni Srbi ni Hrvati ne smetaju da iskažu sve svoje upravljačke kapacitete. A pritom on i takvi, evo da ih pitaš ide li se do Sirat ćuprije preko Donjih ili preko Gornjih Hamzića, pojma ne bi imali. Ne zato što bi im to pitanje bilo teološki komplicirano, već zato što imaju problem s geografijom, što se iz Sarajeva ne vidi gdje su ikakvi Hamzići i ima li ih uopće. I ako ih ima, čega u njima ima da nema…
Bosa Bosna Dayton proslavila,
Na mladog se mene naslonila:
‘‘Mlad Bakire, ti visoko rasteš,
Što te pitam, pravo da mi kažeš:
Je li ti se Dayton isplatio?
Jesi li se para namlatio?“
‘‘Nisam, Bosno, mlatno ni pfeniga,
Od Daytona imam samo briga.
Ne mako se s mjesta predsjednika,
Ako imam više od Dodika!
Dayton svakom i otac i majka,
Samo meni, sirotu, sadaka.
Teško meni, sirotu i samu –
Mjesto para mlatim praznu slamu.“
Bosa Bosna meni odgovara
Da i slama u nas vrijedi para:
‘‘Moj Bakire, i to se računa:
Slama prazna, slamarica puna!“
A tek Dragan Čović i njemu slični za koje ne znaš bi li im taj treći entitet, za koji se toliko kao zalažu, prije došao glave negoli oni njemu…
Šta bi Bakir Izetbegović bio da mu nije Daytona i ovako skrojene BiH? Ovako i on i sva sarajevska vrhuška mogu sve do Sirat ćuprije vikati da su oni za jedinstvenu BiH…
Tko bi im naprismagao toliko HDZ-ova koliko bi njima trebalo za upravljanje trećim entitetom?
Ima li ičega od Jugoslavije naovamo što on i takvi nisu upropastili i na čijoj se propasti nisu okoristili?
I ima li za njih ičega poželjnijeg od ovakve situacije u kojoj mogu upropaštavati nešto što ne doživljavaju kao svoje, a da ih pritom nitko ne pozove na odgovornost…
Bez Daytona da l’ bih mogo
Opsluživat Božju volju:
Da novaca imam mnogo
I privatnu Radobolju!?
Mirne duše mogo reći:
Rijeka da će meni svome
Kroz entitet treći teći!?
Bez dejtonskog da l’ bih duha
Svojoj duši našo lijeka:
Narod gladan suha kruha,
A u mene – mokra rijeka!?
Za socijaldemokrate bolje da me i ne pitaš, jer oni i u BiH i u komšiluku služe samo zato da nas nacionalisti imaju čime plašiti. A plaše nas iz čiste zavisti, jer su svjesni da socijaldemokrati majstorski zagovnaju i ono što su nacionalisti nepažnjom propustili…
Što mu Bosna i Hercegovina
Ne silazi nikad sa usana,
Ne znaš je l’ to zemlja ili slina.
Lagumdžija dugoga je vijeka:
Jasno mu je kamo Bosnu vodi,
Ekonomski prosperitet čeka
Kad kriminal kapital oplodi…
Strašne su se polemike vodile oko Ive Andrića. O tome si čak pisao. Kakvo je tvoje viđenje pozicije tih “ničijih” pisaca u koje upisuje kakvu ko hoće ideologiju pa makar često ideologije upisane u njih bile paradoksalne?
A tek Dragan Čović i njemu slični za koje ne znaš bi li im taj treći entitet, za koji se toliko kao zalažu, prije došao glave negoli oni njemu… Tko bi im naprismagao toliko HDZ-ova koliko bi njima trebalo za upravljanje trećim entitetom?
”Gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze, i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog teško nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakoću za koju nemamo imena, jer to je lakoća prevelikog bola (…) I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao.”
Tako je pisao mladi Andrić, sluteći da se na ovom svijetu nema što steći osim gubitka. Tako je pisao dok još nije mogao ni slutiti da će se oko njega jagmiti prostaci, i da ga ni bezdomnost neće spasiti ni od protjerivanja ni od prisilnog udomljavanja. Možda pogrešno čitam, ali meni je Andrić bio i ostao ”ex Ponto”, pa čak i tamo, zapravo posebice tamo gdje ga svojataju, gdje ga lijepe po bilbordima i arlauču kako im lijepo stoji. Pa kad se danas govori o Ivi Andriću, zapravo se najmanje govori o njemu…
Ima ih koji pišu da je Ivo Andrić
Napisao i sabrana zlodjela
Svojih budućih čitalaca.
Ima ih koji čitaju da je Andrić pisao
Da bi se čitaoci ostavljali knjige
I hvatali noža, koca i konopca.
Ima ih koji misle ko i Milan Lukić
Da knjiga čitana u prvom činu
Mora nekog ubiti u trećem,
Jer zašto bi inače bila pisana…
Ima ih koji misle ko i taj Milan Lukić
Da knjiga pisana u drugom ratu
Mora nekog ubiti u trećem,
Jer zašto bi je inače čitali…
Ima ih koji vjeruju da bez Andrića
Ne bi bilo ni tog Lukića,
I da nikad, da im nije bilo Lukića,
Ne bi zapravo – ali baš onako zapravo! –
Da ni tog ne bi pročitali Andrića.
Istinabog, nešto manje nego Biblija,
A Milan Lukić, po njima, i nije ubijao
Nego svojim rukama prepričavao
Obje knjige koje su mu dopale šaka.
Ima ih koji prepričavaju da je Andrić,
Premda to ni mrtav ne bi priznao,
Milana Lukića tog i takvog stvorio,
Logično im da pisano je unaprijed
Sve što čitaju unatrag.
Ima ih što na sva usta objašnjavaju
Andrića Lukićem, Lukića Andrićem,
‘‘Na Drini ćupriju“ na mostu pokoljem,
Ćupriju krvavu ‘‘Ćuprijom“ pisanom.
Ima ih što ‘‘Pismo iz 1920. godine“
Bacaju u vatru 1992.
Pa kažu: ‘‘To je ‘Pismo’ Bosnu spalilo,
Da bi sebe Bosnom spaljenom objasnilo…“
Ima ih kojima je Andrić
I Maks Levenfeld i Milan Lukić,
Ima ih po kojima je Andrić
Bosni propisao mržnju i strah.
A nema ih da objasne nam sebe
I sebe da zapitaju, ako imaju koga:
Jesu li Andrića čitali da bi mrzili
Ili ih je mrzilo da ga čitaju?
Dobitnik si nagrade Kočićevo pero. Da li se tvrdnja ministra prosvjete Republike Srpske da je “Petar Kočić ugaoni kamen RS-a” može svrstati u ovakvu vrstu upisivanja ideologije piscu?
Za socijaldemokrate bolje da me i ne pitaš, jer oni i u BiH i u komšiluku služe samo zato da nas nacionalisti imaju čime plašiti. A plaše nas iz čiste zavisti…
A šta možeš… Ima nas raznih. Netko od kamena napravi književnost, a netko od književnosti kamen. Ne bih se zakleo da bi se Kočić, iako ga je borba za nacionalna i socijalna prava stajala živaca i života, u Republici Srpskoj osjećao onako kao što od tamošnjeg stanovništva očekuje Milorad Dodik koji kaže: ”Ono što je konstanta je permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.”
A što se Kočićevog pera tiče, ono ipak nije kamen. Ja sam ga dobio za knjigu ”Gusle u magli”, u kojoj se nalazi i pjesma ”Nož, žica, porodica”…
Ako nemaš ujne, tetke, teče,
Oca, majke, brata ni deteta,
Nemaš roda, ali imaš sreće:
Imaš svoga krvnog entiteta.
Pa ti Dodik i keva i ćale,
Kozarac ti i Keraterm braća,
Svud po Srpskoj nikle seje male:
Srebrenica, Omarska, Manjača…
Republika Srpska širi grane,
Porodičnog stabla buja krošnja,
Familiju spajaju lijane
Prepletene ko narodna nošnja.
Nastala je, kažu, na zločinu…
Ko ponovi tu podvalu drsku,
Da ga steraš u lepu majčinu
Ko u lepu Republiku Srpsku!
Zašto su gusle u magli?
Eh, kad bih ja znao zašto su, teško da bih ikad odguslio pjesmu pod tim naslovom…
Razbistren u svojoj magli,
Prosvijetljen u svojem mraku,
Hrvat novoj zvijezdi nagli,
S dvaest sedam njih u braku.
Nove žudi kraljevine
Obećanih blagostanja,
Nestrpljiv da gaće skine,
Pa da kaže: ‘‘Ajme sranja!“
List vjenčani ne da ništi,
Niti razvodom da prijeti,
Već da sebi u brk pišti:
‘‘Oj, samoćo, sanče sveti!“
Pa da gusli: ‘‘Ajme sranja
U narodâ zloj tamnici!“
Svom narodu spas da sanja:
Bit slobodan u samici.
Ni s kim više u savezu –
Sebe sanja Hrvat vrli,
Slobodna u svom kavezu
Da u novi savez hrli!
Kako vidiš budućnost Balkana? Često se govori o tome da retorika podsjeća na zlokobne rane devedesete i da su mogući novi ratni sukobi. Imaš li tu vrstu straha?
Takvi su ratni sukobi mogući samo ako warlordovima dopustimo da nam opet odvrate pažnju od onog bitnog, pa da za njihove jeftine trikove opet platimo preveliku i uzaludnu cijenu. O tome čega se oni još uvijek ne boje pjeva jedan benigni kazališni song, napisan za predstavu ”Tri mušketira”. Zove se ”Dužna pjesma”…
Špekulanti, mešetari,
Mjeničari i novčari,
Bankari i kamatari,
Rizničari i govnari,
Sretni što vas dotakao
Rukom pohlepe kralj Mida,
Čitav svijet vam u džep stao,
Ali strah vam gaće kida
Da će, ko što Zid je pao,
Pasti i Ulica Zida.
Past će Wall Street,
Past će brokeri,
Past će Nikkei,
Ostat će Pompeji.
Past će Trg Burze,
Financijaši,
Travu će pasti
Zelenaši.
Gospodari zraka, vode,
Bižuteristi slobode,
Kompradori, profiteri,
Nafte, plina somelijeri,
Naš je znoj u vašoj čaši
I slamka za krv ispijat;
Guzonje i mafijaši,
Nećete se vječno smijat;
Bogataši, da l’ vas plaši
Poniženi prekarijat?
(Imamo preko 20 posto nezaposlenih,
Među mladima više od 50 posto.
Ovu zemlju napuštaju liječnici,
A naseljavaju bolesnici.
Poslodavci ne žele zapošljavati trudnice i majke…
Tko će roditi djecu koja će šiti lopte i patike?)
Zato sad dignite kamate,
Kazamate, dužničke tamnice,
Da ne dođe nikad dan naplate
Glavom da platite glavnice!
Zato nas panikom hranite,
Da strahova vaših se bojimo,
Zato nas od nas samih branite
Kad glave vam s dupetom spojimo!
Zato nas zbijte u torove
Da za vaš račun se mlatimo,
Da ne banemo vam u dvorove
Što dužni smo da vam i platimo!
Letjet će lova iz kućnih sefova,
Preko bazena i golf-terena,
Po Pantovčaku i Srebrenjaku,
Leš keš prekrit će ulicu svaku.
Prokleto zlato iz neba mračnog
Past će na vile ispod Sljemena;
Ostat će samo Villa Pancho –
Jedina vila poštenog imena.
Možeš li u tom smislu situirati proteste koji su se desili širom BiH. Je li ovo početak buđenja socijalne svijesti umjesto etničke? I da li će Europa koja je nedavno imala inicijativu da se zabrani veličanje komunizma dozvoliti buđenje klasne svijesti bilo gdje na kontinentu?
Odmah da ti odgovorim na ovo zadnje: naravno da to neće dopustiti ni Europa ni SAD ni ostali jamci Daytonlanda, pa tako ni BiH ni njezini entiteti i kantoniteti. Ali ta svijest za svoje buđenje i ne traži ničije dopuštenje. Mislim da se pokazalo da se socijalnom, pravdoljubivom i elementarno humanom prirodom bosanskohercegovačkih prosvjeda ne može manipulirati, unatoč brojnim pokušajima da se napravi i takva svinjarija.
Mislim da se pokazalo da se socijalnom, pravdoljubivom i elementarno humanom prirodom bosanskohercegovačkih prosvjeda ne može manipulirati, unatoč brojnim pokušajima da se napravi i takva svinjarija. Ne može se ni lažima gospode političara i njihovih mainstream medija skrivati što protesti zapravo jesu, a meni su nekako najbliži blokadi zagrebačkog Filozofskog fakulteta…
Ne može se ni lažima gospode političara i njihovih mainstream medija skrivati što protesti zapravo jesu, a meni su nekako najbliži blokadi zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ne samo po pokušaju uspostavljanja direktne demokracije, već prvenstveno po svom oslobodilačkom potencijalu, po odbijanju da se razmišlja i djeluje u skladu sa zadanim obrascima, po revolucionarnom naboju ljudi koji žele biti ljudi a ne roba na lokalnom i globalnom tržištu rada i rata, koji ne žele biti glasači već glas…
Ne mora to završiti uspjehom, ne mora to dovesti do prevrata, ali za početak je dovoljno i to što su stare strukture i stari mehanizmi ozbiljno uzdrmani. I što su guzonje na vlasti po prvi put suočeni s mogućnošću o kojoj do sada nisu ni razmišljali: da život u zemlji i na Zemlji funkcionira i bez njihove vlasti i mimo modela što ga oni nisu izmislili, ali su se u njemu sjajno snalazili. Konfuzija u njihovim glavama mora da je strašna…
O vlasti moja ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Tko da me smijeni, tko da me odstrani,
Guzica čija žudi trona tvrda?
Skoro će letva… Kamen tek što nije…
Kroz ured leti razbijeno staklo,
Kada me bude s položaja maklo,
Da li će zemlju sunce još da grije?
Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I svoj do svoga kada s vlasti pane,
Da l’ će nam narod pronaći pandane,
Nekog tko znat će da laže, da drpi…
Svu muku moju, napor punog droba,
Zgazit će raja u gnjevu i buni,
A meni samo, kô psu u sauni…
Bacit će sapun… O, sram i grdoba!…
Kako će goljo, gluh na novca vapaj,
Pošteno vladat, ne misli li krasti?!
Kako će skontat sam smisao vlasti:
Ruku zavuci, i u grobu hapaj!
O vlasti moja ispod tuđih nogu,
Moj grki hljebe, puka nedostojni,
Šta će im tvoji zalogaji brojni
Ako ih proždrijet nit znaju nit mogu?!
Često ti daju etiketu “soroševca” i izdajnika. Je li to još jedno opće mjesto naših nacionalizama? Možeš li nam reći koja je tebi najzanimljivija etiketa koja ti je prilijepljena?
Ma uopće nisu zanimljive. Sve dosadnija od dosadnije: četnik, ustaša, komunjara, orjunaš, peder, narkoman, alkoholičar, izdajnik… A kad pogledaš ono što sam navodno izdao, teško je i očekivati bolje etikete…
Domovina rodila te sebi…
Majkom je zvala i majka ti prava,
Dijete nikad posumnjalo ne bi
U domovini da država spava.
Domovina te držala za dijete,
Pjevala pjesme i pričala bajke
Od kojih djeca ne, ne, ne primijete
Da država samo igra se majke.
I da si njenoj crkvi zvonar
Ili žrtva za njen oltar,
Njenoj ratnoj lađi mornar,
U kloaci njenoj govnar,
Njenom živom blatu korak,
Za čist račun novac šporak,
Gnojivo na njenoj njivi
I da tvojom smrću živi…
Domovina rodila te sebi,
Za tvoje dobro i na radost majci,
Kad narasteš da te upotrebi
I natrag u svoju utrobu baci.
Domovina rodila te sebi,
Zar da joj kažeš: Mama, odjebi!?
- « Previous Page
- 1
- …
- 37
- 38
- 39
- 40
- 41
- …
- 44
- Next Page »