Dok čitam knjigu Roberta M. Edsela ”Odred za baštinu”, priču o ratnim podvizima Odjela za spomenike, likovnu umjetnost i arhive u vojsci/vojskama zapadnih saveznika za Drugoga svjetskog rata, pred oči mi dođe i tekst o 70. obljetnici ratnog kongresa kulturnih radnika Hrvatske održanog u Topuskom za Drugog svjetskog rata. A s tim, neizbježno, i silna tuga da je i jedno i drugo bilo moguće nekoć davno, u neka, rekli bismo, barbarskija vremena nego danas… Danas to ni u miru nije moguće zamisliti, a kamoli realizirati. [Read more…]
Čovjek od jednoga komada
Od sredine lipnja smjenjivali su se kiša i sunce, vrelo ljeto s danima rane jeseni. Jednoga takvog sparnog i teškog četvrtka iznenada je umro Boško Zatezalo. Samo ga je ukinulo, rekli bi u Bosni.
U neka mlada vremena bio je akviziter. Nakon preokreta 1991. osnovao je izdavačku kuću V.B.Z. Započeo je kao autsajder, kojeg u ta doba konzumskoga ponosa neće u svoja društva primati nacionalne ni kulturne elite. Tako je i ostalo.
Zatezalo je trgovac, cerili su se čim bi ga se spomenulo. Kao da oni knjige izdaju iz misionarskih i prosvjetiteljskih razloga, a jedini on je, eto, trgovac. Nije imao talenta, možda ni prilike, da se uklopi u klijentelističke tokove institucija nacionalne kulture, i da tako osigura i zaštiti svoje poduzeće. Do novca za plaće morao je dolaziti sam. Nije bio dobrotvor ni radnička majka, ali nije znao dijeliti otkaze. Nedostajalo mu je snage za činjenje zla. To nužno ne znači da je bio dobar čovjek, ali za zlo nije imao dara.
Nije imao talenta, možda ni prilike, da se uklopi u klijentelističke tokove institucija nacionalne kulture, i da tako osigura i zaštiti svoje poduzeće. Do novca za plaće morao je dolaziti sam. Nije bio dobrotvor ni radnička majka, ali nije znao dijeliti otkaze. Nedostajalo mu je snage za činjenje zla. To nužno ne znači da je bio dobar čovjek, ali za zlo nije imao dara
Prilagođavao se. Govorio je spajajući novostečene zagrebačke sa zavičajnim goranskim naglascima. Neke su mu riječi bile tvrdo seljačke. Nije im ih bilo drago čuti. Ili suprotno tome, jest, drago im je bilo i čuti i znati da im Boško Zatezalo neće biti konkurencija u redu za beriva u Runjaninovoj 2. Imao je blag i bezazlen smiješak, jednu od onih neponovljivih grimasa koje se stoljećima nasljeđuju, i rodovski su, porodični znak. Isto tako smiješi se Boškov sin.
Kada su se doba nakratko promijenila, pa se učinilo da će i Hrvatskoj trebati knjige i živa kultura, Zatezalo se prometnuo u velikog izdavača dobrih naslova. Ali i tada je štedio na svim troškovima, na zalistima i predlistima, nije razumio čemu služe prazne stranice u knjizi, i zašto sve nije duplo jeftinije nego što jest. Bio je elementarno štedljiv čovjek, a galantan u restoranima i na putovanjima. Proturječan u mnogo čemu. Kada je nestalo varke, fatamorgane hrvatskoga izdavaštva i književnosti, Zatezalo skoro da je i prestao objavljivati ozbiljne knjige. Snalazio se i spašavao tvrtku.
Neko vrijeme bili smo bliski. U V.B.Z.-u sam objavio četiri knjige: obje Historijske čitanke, izbor kratkih priča i “Transatlantic mail” sa Semezdinom Mehmedinovićem. Birao sam naslove za jednu malu ediciju koja je nosila moje ime. Predložio sam Bošku pokretanje književne nagrade, i godinama sudjelovao u radu žirija. A onda su se vremena ponovo uskovitlala, dogodile su se stvari preko kojih nisam htio preći, te sam se udaljio bez riječi prepirke i ružnog pogleda.
Kada je, nekoliko mjeseci kasnije, preko Hrvatske televizije i novina na mene pokrenuta ustaška hajka, u kojoj su sudjelovali mnogi koje ovdje smatraju piscima, Boško Zatezalo mi je na privatnu mail adresu uputio pismo podrške i povjerenja, i supotpisao neke od svojih urednika. Bila je to lijepa, ali beskorisna gesta
Kada je, nekoliko mjeseci kasnije, preko Hrvatske televizije i novina na mene pokrenuta ustaška hajka, u kojoj su sudjelovali mnogi koje ovdje smatraju piscima, Boško Zatezalo mi je na privatnu mail adresu uputio pismo podrške i povjerenja, i supotpisao neke od svojih urednika. Bila je to lijepa, ali beskorisna gesta. Ako me je trebalo spašavati, moglo se to raditi samo javno. Ali kako bi Boško to mogao učiniti? Ne, naravno da njemu nisam zamjerio. Dobro je biti nespašen pred ovdašnjima i pred hrvatskom književnošću, onakvom kakva danas jest. Ali dobro je i biti živ, dok god se može.
Boško Zatezalo pokušavao je svoju tvrtku širiti na Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Sloveniju. Osnivao je tvrtke kćeri, otvarao knjižare, postavljao urednike i direktore, na Beogradskome sajmu knjiga zakupio je štand među velikim i moćnim srpskim izdavačima, u središnjem izlagačkom krugu. Svaki put, na svakome novom početku, činilo se da ga ništa i nitko ne može zaustaviti. A onda bi veliki zamah nekako onemoćao i oslabio, nastupala su razočaranja, podcjenjivali su ga i rugali mu se oni koji su ga do jučer hvalili…
Zatezalo je bio žrtva svoje štedljivosti. I žrtva velikih, vrlo ambicioznih i materijalno raskošnih planova. Rastrgnut između krajnosti, paradoksalnih i suprotstavljenih ambicija, nagona i osjećaja, živio je, radio i planirao kao jedini autentični hrvatski poduzetnik u izdavaštvu, jedini koji nije imao ni Tuđmana, ni Vujića, ni otužnu Zarezovu La mammu da mu stvara imperij.
Iako nam to ranije ne bi na um palo, Boško je bio načinjen od jednoga komada. Boško je bio Boško, nikada nije bio netko drugi. Zato za njim ne ostaju neizgovorene riječi, zato mu ne dugujemo komplimente, niti geste one vazda zakašnjele ljudskosti. I da smo bili svjesni kako je i on smrtan, ne bismo se prema njemu drukčije odnosili
Vjerovao je u tržišnu privredu, u obrt sredstava, u kamatne stope i u vrijednost nekretnina. U svome zagrebačkom predgrađu, tamo na putu prema aerodromu, sagradio je lijepu poslovnu zgradu i magazin za knjige. Uzdao se u logiku tržišta, u taj viši, nebeski poslovni zakon, koji će na kraju poravnati sve zemaljske nepravde i svaku protekciju i klijentelizam. U to je vjerovao kao što božjak vjeruje u svog Boga i u njegovu pravdu. Idealna žrtva ekonomske krize.
Ovakvi nagli odlasci obično ostavljaju dojam kako je nešto između nas ostalo neizgovoreno ili nedorečeno. Najednom, onako plitko i funeralno, krene nas mučiti savjest što nismo komplimentirali odlazećega. Nismo mu rekli koliko ga cijenimo, nismo mu živome halalili, oprostili dugove i sitne ljudske podlosti. U slučaju Boška Zatezala, ne osjećam ništa od toga. Znao je što o njemu mislim, kao što je znao i zašto smo se rastali. Ništa od toga se ne mijenja djelovanjem njegove smrti. Što na lijep način govori o njemu, a ne o meni.
Iako nam to ranije ne bi na um palo, Boško je bio načinjen od jednoga komada. Boško je bio Boško, nikada nije bio netko drugi. Zato za njim ne ostaju neizgovorene riječi, zato mu ne dugujemo komplimente, niti geste one vazda zakašnjele ljudskosti. I da smo bili svjesni kako je i on smrtan, ne bismo se prema njemu drukčije odnosili.
Najviše što za tog čovjeka možemo učiniti jest da o njemu pričamo onako kako bismo pričali da je živ. Pokoj vječni neka je hrvatskim akademicima, i život vječni daruj im Gospodine! A Bošku Zatezalu da poživi u našim vicevima, pričama…
Uskoro, nakon što se zemlja slegne, pričat će se opet iste anegdote o Bošku Zatezalu. Većina tih, uglavnom istinitih pričica govorit će o njegovoj štedljivosti. Recimo, Boško je u V.B.Z. uveo jedno neobično, po suradnike vrlo iritantno pravilo da se pri honoriranju prijevoda, koji se svugdje plaćaju prema broju prevedenih slovnih mjesta, ne računaju razmaci.
U tom načinu da se uštedi bilo je neke šašave metafizike – biva ne prevode se razmaci između riječi, pa ih onda ne treba ni plaćati – sve dok se nije našao domišljat prevoditelj koji je Zatezalu poslao svoj prijevod tako što je prethodno ukinuo razmake među riječima, i tekst pretvorio u beskrajnu gusjenicu od slova i interpunkcija. Pa neka si gazda udara razmake i entere ako ih ne misli platiti.
Kako ova priča djeluje nad živim Boškovim grobom? Smijemo li se nasmijati? Ili da sačekamo da povorka prođe? Ne treba čekati. Ničega sramnog u ovome nema. Najviše što za tog čovjeka možemo učiniti jest da o njemu pričamo onako kako bismo pričali da je živ.
Pokoj vječni neka je hrvatskim akademicima, i život vječni daruj im Gospodine! A Bošku Zatezalu da poživi u našim vicevima, pričama i podbadanjima, danas kada je slobodan od zemaljskih dugova, kamata i od onoga neljudskog straha kako da sljedećeg mjeseca isplati plaće.
(Prenosimo s autorova portala).
Dario, pa s kim ti večeraješ
“Ja za njih navijam kao da su naši”, reče on u jednom času. “Oni, sine, i jesu naši”, objasnim mu ja. “Sve je to naš narod.” Zapiljimo se ponovno u televizore i psujemo i u očaju se hvatamo za kosu, a mene tek koju minutu kasnije obasja spoznaja kako je naš kratki razgovor zacijelo sličan razgovoru koji su jednom negdje svakako morali voditi Franjo Tuđman i njegov stariji sin Miroslav.
Valja biti oprezan što govorite mladićima, naročito o Bosni i Hercegovini. Tuđman je sinu, jednako kao i ja svojemu, jednom nepromišljeno kazao da je to naše i na kraju, bože te sačuvaj, nije moglo gore ispasti. Nesretnog je Miroslava to za čitav život zajebalo.
Prvo je gorljivo upirao realizirati teritorijalne žudnje staroga, da bi se u ostatku života šeprtljavo izvlačio kako pokojni tatek nije baš tako mislio.
Valja biti oprezan što govorite mladićima, naročito o Bosni i Hercegovini. Tuđman je sinu, jednako kao i ja svojemu, jednom nepromišljeno kazao da je to naše i na kraju, bože te sačuvaj, nije moglo gore ispasti. Nesretnog je Miroslava to za čitav život zajebalo
Gledam ponovno, po tko zna koji put, jednu snimku iz 1997. na YouTubeu.
Uvijek kad se poželim nasmijati, stavim taj videozapis sa splitskog aerodroma, kad je takozvana Viteška skupina avionom Nizozemskog kraljevskog zrakoplovstva otpremljena u Haag.
Dario Kordić, vođa te šačice siročića, izlazi pred novinare i čita patetičnu, patriotsku izjavu: “Skupina Hrvata iz središnje Bosne jutros dragovoljno odlazi u Haag.
Čiste savjesti pred Bogom i hrvatskim narodom, dokazati svoju nedužnost u interesu cjelokupnog hrvatskog naroda i države, koja je izložena strahovitim pritiscima međunarodne zajednice.
Mi smo kao građani Federacije Bosne i Hercegovine i hrvatski državljani došli u Republiku Hrvatsku i dragovoljno se predali hrvatskim vlastima, imajući povjerenja da će predsjednik Tuđman i hrvatska Vlada biti jamstvo pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu.
Izdržat ćemo sve ovo kao što smo sve do sada i vratiti se uzdignute glave!”
Otraga, pod nosom aviona, za to vrijeme stoje Miroslav Tuđman, Ivić Pašalić, Ljubo Ćesić, Markica Rebić i još desetak špijunskih i policijskih ništarija i s dlanovima u krilu vidno se dosađuju.
Osim toga, na tome je tužnom, izdajničkom skupu uočljiv i izostanak svećeničkih lica. Nitko, zanimljivo, iz Biskupske konferencije tada, u listopadu 1997., nije došao ispratiti Darija Kordića und Jaranen. Od Tuđmanova “jamstva pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu” naposljetku je, kao što znamo, ispao krasni drek
Kordić završava i nitko mu ne plješće. Nitko ga neće zagrnuti trobojnicom, u suzama ga poljubiti i pružiti mu Bibliju i krunicu. Pred novinare zatim izlazi Pašalić, no njegova je izjava žalosno nesadržajna.
Predsjednikov savjetnik činovnički suho govori o ispunjavanju međunarodnih obaveza koje je Hrvatska preuzela, ne pozivajući se ni na velikoga Boga ni na vječnu domovinu.
Nema tu ni spomena da su Kordić i društvo naši momci, da su se borili za nas i da će za nas, to jest za Pašalića, Rojsa, Rebića, Miroslava Tuđmana i njegova tatu, spremno robijati.
Osim toga, na tome je tužnom, izdajničkom skupu uočljiv i izostanak svećeničkih lica. Nitko, zanimljivo, iz Biskupske konferencije tada, u listopadu 1997., nije došao ispratiti Darija Kordića und Jaranen.
Od Tuđmanova “jamstva pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu” naposljetku je, kao što znamo, ispao krasni drek.
Istina, Kupreškići su oslobođeni, ali ostatak grupe opako je nadrljao. Kordić je dobio četvrt stoljeća zatvora i dvije trećine od toga u tišini pošteno odslužio, a da se svih ovih godina nitko nije pretjerano uzrujavao njegovom tragičnom sudbinom.
Pašaliću, Rojsu i Rebiću život je tekao u zdravlju i veselju. Pekli su rakiju, zidali vikendice, sastajali se s ljubavnicama u motelskim sobama, grlili tamburaše na zavičajnim večerima i radili sve drugo što normalni muškarci inače rade, dok je naš Dario u ćeliji pobožno čitao Matejevo evanđelje i Poslanicu svetog Pavla apostola Rimljanima
Pašaliću, Rojsu i Rebiću život je tekao u zdravlju i veselju. Pekli su rakiju, zidali vikendice, sastajali se s ljubavnicama u motelskim sobama, grlili tamburaše na zavičajnim večerima i radili sve drugo što normalni muškarci inače rade, dok je naš Dario u ćeliji pobožno čitao Matejevo evanđelje i Poslanicu svetog Pavla apostola Rimljanima.
Miroslav Tuđman je, doduše, mnogo pisao o hrvatskoj politici u BiH, ali više da bi obranio uspomenu na oca nego što se bavio njegovim zlosretnim pijunima.
I dogodilo se na kraju što se dogodilo. Vratio se Dario, di je bija da je bija, lipo mu je bilo, a na zagrebačkom aerodromu dočekala ga sila svijeta, biskupi i zastave. Vratili su mu herojstvo uskraćeno prije sedamnaest godina.
Hoda okolo i svi mu radosno nazdravljaju i u oba ga obraza ljube. Zatekao se tako, bilo je u novinama prije nekoliko dana, u jednom otmjenom zagrebačkom restoranu i na večeri s Miroslavom Tuđmanom.
Kad sam to pročitao, nisam se mogao ne zadiviti snazi kršćanskog oprosta.
Da sam ja na Kordićevu mjestu, nakon svega što su mi napravili, s Miroslavom Tuđmanom ne bih se želio ni u istoj županiji naći.
Ako će Dario Kordić sada s Miroslavom Tuđmanom večeravati, nije ni trebao izlaziti s robije.
Jebeš mi sve, ljepše mu je bilo u zatvoru.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije. Od ove subote kolega Ante Tomić postaje stalni kolumnist našega portala. Zahvaljujemo se glavnom uredniku Slobodne Dalmacije i kolegi Tomiću što ćemo redovno prenositi kolumne koje Ante objavljuje utorkom u splitskom dnevniku).
Monopol i nekompetencija
Znam mnogo ljudi koji ne gledaju sportske televizijske prijenose, pa ni one sa zimskih ili ljetnih olimpijskih igara. Znam također i ljude koji ne gledaju ni svjetska nogometna prvenstva. Ali znam i to da većina baš tih ljudi ne bi ni za živu glavu propustila priredbu otvorenja takvih velikih sportskih manifestacija. [Read more…]
Kako nas vide stranci?
Priča se godinama ne mijenja. Ako se napiše što dobro o BiH ili Sarajevu, to ide u prvim minutama elektronskih medija, na prvim stranicama printanih medija, na istaknutim mjestima na portalima. A ako se napiše štogod manje dobro, ako se kritički objektivira neki fenomen, da ne kažem ako se ne piše dobro, tj. ako se piše loše, o tome nigdje ni spomena. [Read more…]
Zavera protiv Srbije
Velike vremenske nepogode koje su zadesile jedan deo Balkana i čije su posledice još nesagledive jer su pogodile države sa ionako raspadajućim ekonomijama, negativnim trendom rasta i rastućom nezaposlenošću, otvorila su mnogo pitanja, između ostalih o krivici za poplave, ljudskoj i onoj koja je izvan ljudske moći, prirodnim i svim drugim silama kojima čovek jednostavno ne može u pravoj meri da se suprotstavi.
Zajedno sa opasnim klizištima koja nezaustavljivo menjaju pejsaž čitavih naselja, pojavio se, što se moglo i očekivati, i niz teorija o poreklu ovih nezapamćenih nepogoda među kojima i široko rasprostranjene teorije zavere koje nas po svome duhu, gluposti i mogućnostima manipulacija vraćaju u devedesete godine.
Srpski mediji i ne mali deo javnosti iznova su okupirani i opčinjeni teorijom da su katastrofalne nepogode izazvane namerno i ljudskom pameću sa očevidnom namerom da se Srbija zaustavi na putu svoga ekonomskog oporavka i kazni zbog svog navodnog suprotstavljanja Zapadu u ukrajinskoj krizi
Srpski mediji i ne mali deo javnosti iznova su okupirani i opčinjeni teorijom da su katastrofalne nepogode izazvane namerno i ljudskom pameću sa očevidnom namerom da se Srbija zaustavi na putu svoga ekonomskog oporavka i kazni zbog svog navodnog suprotstavljanja Zapadu u ukrajinskoj krizi.
Spominjemo devedesete godine jer je to vreme kada su cvetale razne teorije zavere kao objašnjenje za sve one nedaće koju su Srbiju snašle zbog pogrešne politike koja je donosila samo poraze i od Srbije stvorila evropsku pariju. Priče o zaverama su čedo različitih predrasuda.
Evo nekoliko primera sveprisutnih predrasuda iz ne tako daleke prošlosti, a prisutnih i danas: Mi smo hrabro i ponositi, a naši susedi su ulizice i kukavice. Naš nacionalizam nije opasan, a njihov je zločinački. Naša istorija puna je svetlih herojskih podviga, a njihova izdajstva i kukavičluka. Mi i kad pogrešimo, priznajemo svoje greške, a oni su nepopravljivi.
Naš antisemitizam je bezazlen, a njihov rasistički. Naša mržnja je lekovita, a njihova posledica genetske poremećenosti. Istorije su nam bliske, kulture slične, ali po svemu drugome toliko smo različiti da između nas nema nikakvih stvarnih dodirnih tačaka. Mi smo državnost imali oduvek, oni je nisu imali nikada. Njihove teritorije su oduvek bile naše.
Ovakve teorije zavera pokazuju zamašno otsustvo zdravog razuma i predstavljaju pre svega ostalog psihijatrijski problem. Ove vrste teorija zavere pored područja psihijatrije i društvene patologije dotiču i područja morala, politike i istorije. Svaka teorija zavere sastoji se iz više slojeva. Kada se jedan sloj skine, pokazuje se drugi, treći…
U duhu takvog razmišljanja koje je još uvek itekako prisutno nije ni čudo da određeni, ne tako mali broj stanovnika Srbije veruje da su nam Amerikanci poslali poplave preko HAARP-a, antenskog programa istraživanja visoke frekvencije. Prema pisanju dnevnog lista Politika čak 18.379 ljudi potpisalo je peticiju na internetu da se HAARP ukloni sa srpske zemlje.
U širenju ove priče o zaveri važnu ulogu odigrali su, a i dalje igraju, tiražne Večernje novosti, Vučelićev nedeljnik Pečat i ostala žuta štampa. U magazinu Tabloid moglo se pročitati: ”Tri dana ranije, kiša je počela da lije kao iz kabla nad teritorijom Srbije, Republike Srpske i delom Slavonije, gde, uglavnom, žive Srbi. Na Kosovu nije ni kanula!”
U nedeljniku Pečat koji je dosta prostora posvetio zaveri protiv Srbije, a u poslednjem broju to obeležio i naslovnom stranom, piše između ostalog: ”Postoje nesporni dokazi da su Amerikanci radili na (zlo) upotrebi vremenskih (ne) prilika. I da HAARP i sa njime povezani sistemi služe i takvoj svrsi”.
O karakteristikama oružja koje je korišćeno kao deo strategije totalnog rata protiv Srba za Pečat tumači profesor doktor Velimir Abramović, kako ga titulišu ”stalni član ruskog Interdisciplinarnog temporološkog seminara na Državnom univerzitetu ‘Lomonosova’ u Moskvi”.
Teorije zavere su, dugoročno posmatrano, opasne. One potvrđuju dubinu i količinu predrasuda i stereotipa u jednoj sredini, otsustvo spremnosti da se sagledaju prave razmere i uzroci pojava i događaja, a neizmerna količina gluposti koju proizvode dobija u sunovraćenoj vremenskoj perspektivi status naučnih, političkih i istorijskih istina
Na konstataciju novinara Pečata o sistemu korišćenom za proizvodnju poplava u Srbiji i RS i odgovornosti onih koje zanimaju isključivo lični interesi i naredbe nalogodavaca Novog svetskog poretka i velikoj operaciji uništavanja naše zemlje i naroda, a na pitanje ”Kako objašnjavate da je ciklon bio izrazito etnički opredeljen”, doktor Abramović, predstavljen i kao filozof, inače diplomirani student Fakulteta dramskih umetnosti, odgovara kako je bio ”impresioniran demonstriranom preciznošću ciklonalnog pojasa čije granice su obuhvatile nesrpsku populaciju samo u slučajevima nacionalno meštovitih varošica i sela”.
Inače, Abramović objašnjava da je očevidni cilj ove američke zavere protiv Srba i Srbije bio uništenje termoelektrane ”Nikola Tesla”, što zaključuje po vrsti i koncentraciji oblaka iznad termoelektrane.
Ovakvih i sličnih gluposti naslušali smo se u vreme Miloševićeve antizapadne propagande i neodoljivo potsećaju na čuvenu parapsihološku i paranormalnu ”Grupu 69” pri Vojsci Jugoslavije koja se na državnom i vojnom nivou bavila pojavama najbizarnijih zavera, predvođena proročicom Miljom Vujanović, terotetičarem zavere Dragošem Kalajićem i njima pridruženim civilnim i vojnim licima.
Ovakve teorije zevera pokazuju zamašno otsustvo zdravog razuma i predstavljaju pre svega ostalog psihijatrijski problem. Ove vrste teorija zavere pored područja psihijatrije i društvene patologije dotiču i područja morala, politike i istorije. Svaka teorija zavere sastoji se iz više slojeva. Kada se jedan sloj skine, pokazuje se drugi, treći…
Teorije zavere su, dugoročno posmatrano, opasne. One potvrđuju dubinu i količinu predrasuda i stereotipa u jednoj sredini, otsustvo spremnosti da se sagledaju prave razmere i uzroci pojava i događaja, a neizmerna količina gluposti koju proizvode dobija u sunovraćenoj vremenskoj perspektivi status naučnih, političkih i istorijskih istina.
Ubio sam Franju Ferdinanda
ZAŠTO SAM UBIO FRANJU FERDINANDA
1.
Davno je bilo, malo bih o tome mogao.
A ona me pita što o tome mislim.
Kažem: ”Ne mislim ništa“. Baš tako kažem: Ništa o tome ne mislim. Nisam imao nikakvo stajalište ni ranije, a ni sada. ”Nije moguće, pa ipak ste u sve to bili upetljani, to vam je bio važan dio života, sami ste odabrali da to uradite, nitko vas nije tjerao…“.
Sve je bilo baš tako, a ipak nisam ništa mislio, bar ništa ozbiljno. Jednostavno, bio sam mlad, prilika, u pitanju je slavna ličnost po kome bi u inozemstvu očas identificirali moj grad (Lawrence Durrell: ”A village like an instict left to rust/Composed around the echo of a pistol-shot“), bit će novaca, platit ću kiriju, kupit novo odijelo, a možda i na more. Shvatio sam to kao neočekivan poklon, kao nešto što se dogodilo jer se moralo dogoditi, kao nešto što je došlo i što će, kao i svaka igra, brzo i najednom proći. Tako je i bilo.
Cijelu tu godinu sam dobro živio, konačno uspio pokupovati sve filozofske knjige do kojih mi je bilo stalo, a i konobari me počeli pozdravljati s uvažavanjem. Dugo, doduše, nisam mislio da će to sve zajedno imati jačeg odjeka, ništa nisam očekivao, nikakvu slavu posebno, iako sam za nekoliko dana odjednom bio u svim novinama, na ulici me počeli zaustavljati, oslovljavati drugim imenom, gnjaviti uvijek istim pitanjima i priglupim komentarima, u kavani prilaziti, jedna mi u krilo sjela, policajac mi se u dva ujutro nasmiješio. A i dalje mi nije bilo naročito stalo. Već ranije osjetih da ne bih mogao ostati u toj profesiji, osjetih da mi je mnogo više do stvari mišljenja i da nikako ne bih da budem neko drugi, da ne mogu da budem neko drugi, da me je čak pomalo i stid kada sam na sceni onaj koji nisam, jer mogu da budem samo ono što jesam. Baš tako je bilo.
2.
Što bih sada, poslije toliko godina, mogao reći o sarajevskom atentatu? Najjednostavnije bi bilo ponoviti da je atentat bio povod Prvom svjetskom ratu, a i razlog mnogih kasnijih dijametralno sučeljenih interpretacija. Atentat je neosporno bio značajan događaj, događaj po kome pamtimo i sve njegove učesnike, i Principa i Ferdinanda. Za sam grad to ipak nije bio najznačajniji događaj, nije bio ni presudan, a ni katastrofalan kao požari iz davnih, ni kao opsada i razaranje iz novih vremena, ali je upravo taj događaj ”svijetu“ bio i ostao ono po čemu najprije prepoznaju moj grad
Što bih sada, poslije toliko godina, mogao reći o sarajevskom atentatu? Najjednostavnije bi bilo ponoviti da je atentat bio povod Prvom svjetskom ratu, a i razlog mnogih kasnijih dijametralno sučeljenih interpretacija.
Atentat je neosporno bio značajan događaj, događaj po kome pamtimo i sve njegove učesnike, i Principa i Ferdinanda. Za sam grad to ipak nije bio najznačajniji događaj, nije bio ni presudan, a ni katastrofalan kao požari iz davnih, ni kao opsada i razaranje iz novih vremena, ali je upravo taj događaj ”svijetu“ bio i ostao ono po čemu najprije prepoznaju moj grad. Lokalni i ”svjetski“ događaji nisu identični, a to pogotovo nisu stajališta o njihovom značaju i karakteru, ali se po ovom ”svjetskom“ spominje i ”lokalno“. Što bih dakle mogao o tom događaju?
Mogu li jedno ubojstvo, dva pucnja, nesporan čin nasilja dovesti u vezu s Camusovim razumijevanjem anarhizma u Pobunjenom čovjeku (1951.), anarhizma koji Albert Camus slavi kao individualnu pobunu protiv nepravde i svakog oblika tiranije, kao dokaz neke vrste pravičnosti, kakve je bilo u atentatima (ruskih) anarhista, jer su oni svoje živote ”razmjenjivali“ za tuđi, jer su dragovoljno išli u smrt nakon što bi ubili nekog predstavnika carske vlasti, što, istini za volju, nije nikakva utjeha ubijenom i svim onima kojima je ubijeni kao osoba ili utjelovljenje određenih vrijednosti bio blizak.
Ili pak povezati ubojstvo s pojmom žrtvovanja (podjednako u religiji, kao i u revolucionarnim pokretima, jer im je fanatizam i život u imaginarnoj budućnosti zajednička crta), sa žrtvom koja bi da bude jedina žrtva i jedina odgovorna za svoja djela, premda je spremna uništiti sve što joj stoji na putu ka odabranom cilju, sa žrtvom koja u sukobu i svojoj borbi sve svoje daje za ono što je iznad njene postojeće egzistencije, jer se nada da će se iz njene borbe roditi novo i bolje.
Je li Mlada Bosna kao ”revolucionarni pokret“ bila anarhistička ili teroristička organizacija, koja je težila oslobađanju zemlje i promjeni političkog sistema? Sigurno je da je bilo upliva različitih ideja, a u samoj organizaciji oprečnih interesa. Anarhizam je protiv svake dominacije, posebno protiv opresivnog državnog ustrojstva i njegove hijerarhije, a često mu se pripisuje spontanost, neorganiziranost (a ne ”organizacija“) i (uzaludna) borba protiv sistema, pa je vremenom ovaj pojam, posebno kada je u pitanju individualni anarhizam, dobio neki romantičarski prizvuk i auru očajničkog pokušaja da se individua suprotstavi nadmoćnom društvenom uređenju.
Zato je danas mnogo više u uporabi pojam terorizam, ”prazni pojam“ kome se uvijek pripisuje drugačiji sadržaj: ovim pojmom je najprije označavano vladanje zastrašivanjem (u doba Francuske revolucije), a danas se terorizam opisuje kao nasilje nad onim što je dobro i lijepo i sve češće kao akcije sila Zla, koje vrše nasilje nad (zapadnom, a prije svega američkom) demokracijom. O tome na misaono provokativan način diskutira u svom instruktivnom tekstu Filozofija i ”rat protiv terorizma“ Alain Badiou (2003.). Ja bih terorizam definirao ovako: Terorizam je politički motivirani organizirani čin individualnog ili grupnog nasilja nad selektivno izabranim, a najčešće nezaštićenim osobama ili objektima.
Je li Mlada Bosna kao ”revolucionarni pokret“ bila anarhistička ili teroristička organizacija, koja je težila oslobađanju zemlje i promjeni političkog sistema? Sigurno je da je bilo upliva različitih ideja, a u samoj organizaciji oprečnih interesa (…) Oni koji gaje simpatije prema djelu atentatora nazivaju Mladu Bosnu ”oslobodilačkom“, oni na suprotnoj strani ”terorističkom“ organizacijom
Ovdje se treba prisjetiti još jednog gledišta o nasilju, onog koje je iznio Maurice Merleau-Ponty u svojoj knjizi Humanizam i teror (1947.). On je doduše govorio o komunističkom, ”revolucionarnom nasilju“, ali ono nalikuje svakom drugom ”oslobodilačkom“ i/ili ”revolucionarnom pokretu“, jer je svaka želja za slobodom uznemiravanje postojećeg reda, a u slučaju nasilja i težnja ka rušenje ustanovljenog političkog poretka.
Pobuna, prevrat, revolucija… uvijek postaje brutalna, razorna, puna krvavih sukoba, uvijek nosi žrtve i sije teror, ali kroz revolucionarno nasilje (koje ne treba ni uvijek ni svuda vrednovati mjerilima zapadnih demokracija) može da vodi i do slobode, do humanih odnosa među ljudima, do humanizma.
Teško je izboriti slobodu bez upotrebe sile ili neka vrste golemog pritiska. Teror je, naravno, uvijek teror, bez obzira u ime čega i s kakvom motivacijom nastaje, ali je nekada nužan, posebno onda kada nema drugog načina da se zaustavi nepravda okupacije i da se ostvari pravo na slobodu. Zato Merleau-Ponty tvrdi da teror nije uvijek protivnik ”humanizma“, nego može da vodi uspostavljanju boljih, humanijih odnosa među ljudima, premda ne poriče ni okrutnost ni nasilnost takvih političkih i revolucionarnih djela i čak ih smatra nužnima, neizbježnim na putu ka boljem i pravednijem svijetu.
3.
Anarhizam (kao društveni, a i kolektivni anarhizam) ima samo jednu zajedničku osobinu sa individualnim i grupnim terorizmom: upotrebu sile. Izvršilac nasilja unaprijed zna da može i sam biti ubijen. Njegova akcija je samo-ubilačka. Tako je bilo i sa Mladom Bosnom.
Naravno, i u ovom slučaju mi povijesni događaj razumijevamo iz svoga Sada, iz situacije u kojoj je naše razumijevanje uvjetovano onim što sami živimo i iskušavamo. U balkanskim krajevima ovaj događaj je politizirani povijesni događaj. Zato o njemu nitko ne govori bez doze pristranosti.
Podjele su bile očite odmah nakon atentata, a i danas su slične. Oni koji gaje simpatije prema djelu atentatora nazivaju Mladu Bosnu ”oslobodilačkom“, oni na suprotnoj strani ”terorističkom“ organizacijom.
Iako se sam Princip izjašnjavao kao ”Srbo-Hrvat“ i ”jugoslavenski nacionalist“, svi ga smatraju Srbinom i u nekadašnjoj Jugoslaviji kao Srbina slave ili pak osuđuju. Srbi tvrde da je atentat bio čin pobune i borbe za slobodu, Bošnjaci i Hrvati uglavnom staju na stranu ubijenog i hvale Austro-Ugarsku vlast, ”nije bila loša okupacija, bolja je nego kasnija sloboda“, što je nepoznate ulične ”revizioniste povijesne istine“ navelo da na početku rata u Bosni uklonile u Sarajevu i ”stope Gavrila Principa“, zapravo obilježje mjesta odakle je atentator pucao, kao da će time ukloniti i jednu povijesnu činjenicu.
Terorizam je uvijek terorizam ”onih drugih“. Zlo je ”njihovo“, dobro ”naše“; zločin ”njihov“, pravednost ”naša“. Istini za volju, akcija Mlade Bosne je bila težnja ka oslobađanju od strane vlasti, ali nije bila izraz sveopćeg ”narodnog nezadovoljstva“, pa iza atentata nije došlo do pobune širih razmjera, nego je došlo do žestokih nacionalnih podvajanja, nacionalnih sukoba u bosanskim gradovima a uskoro i do Prvog svjetskog rata. Sa svim njegovim posljedicama.
4.
Teško je izboriti slobodu bez upotrebe sile ili neka vrste golemog pritiska. Teror je, naravno, uvijek teror, bez obzira u ime čega i s kakvom motivacijom nastaje, ali je nekada nužan, posebno onda kada nema drugog načina da se zaustavi nepravda okupacije i da se ostvari pravo na slobodu
Sklon sam tvrdnji da anarhistički pokret koji posegne za nasiljem zapravo maltretira svoj vlastiti narod. Kada to kažem ne mislim toliko na učinak samog pokreta, koliko na reperkusije vlasti nad onima koji su se pokretu priklonili i nad narodom iz koga je pokret izrastao, jer je pokret uvijek nemoćan i nikada ne uzrokuje stvarni prevrat ili radikalne promjene, a vladajuća struktura uvijek nemilosrdna, posebno kada je ugrožena, pa nakon ”terorističke akcije“ sprovede rigorozne mjere i donese okrutne zakone. A u borbi protiv takve, opresivne vlasti nikada nije dovoljna samo individualna pobuna, koja je prije očajnička gesta nego učinkovita akcija.
Pravne posljedice takvog djelovanja su jasne: onaj koji posegne za nasiljem zakonski je kriv, jer ustaje protiv vladajućeg režima i njegovog zakonodavstva, i ukoliko bude uhvaćen ili u svojim nakanama onemogućen slijedi mu kazna, bez obzira na počiniteljevu motivaciju, jer nema zakona a ni etičke norme koja bi odobravala ubojstvo Drugog, ali jednako tome nema ni zakonodavca koji može naći dovoljno uvjerljive argumente da ukine prirodno pravo na vlastitu i opću slobodu, pa toga radi zakoni okupacionih vlasti ne obavezuju porobljenog, a porobljeni mu često poriču kompetencije i relevantnost, jer ne udovoljavaju njihovom poimanju pravde i ljudskog dostojanstva: počinitelj svjesno, sračunato ustaje protiv postojećeg zakona i puca u to isto zakonodavstvo, koje smatra utjelovljenjem nepravde, a zakonodavac smatra svojom zakonskom obavezom da protiv takvog provede sankcije i da primjeni kaznene mjere.
Etički aspekt ovog pitanja je još jasniji, jer dokazuje i potvrđuje jednostavni, usvojeni moralni zakon, prema kome nije dozvoljeno ubiti drugog čovjeka. Optuženi Princip je u svoju obranu rekao da je njegova meta bio predstavnik službene vlasti, da je pucao u (i na dvoru neomiljenog) austrijskog nadvojvodu Ferdinanda, a ne u čovjeka Franju Ferdinanda, što znači da nije pucao neselektivno (žalio je što je ubio Ferdinandovu suprugu Sophiu), iz čega je lako zaključiti da je atentator zapravo pucao u simbol, a ne u osobu.
Ali, i ubojstvo službenog lica je jednako ubojstvo i u nekim slučajevima se smatra čak težim prestupom. Mogao je optuženi doduše reći da je bio u pitanju okupator, dakle osoba koja vrši nasilje u njegovoj zemlji, ali bi pritom valjalo dodati da je bila u pitanju takva okupaciona vlast koja je dozvoljavala razne političke aktivnosti i postojanje autonomnih nacionalnih kulturnih institucija i organizacija, pa se legalnim putem moglo težiti izmjeni postojećeg stanja i napokon općem oslobođenju.
Iako se sam Princip izjašnjavao kao ”Srbo-Hrvat“ i ”jugoslavenski nacionalist“, svi ga smatraju Srbinom i u nekadašnjoj Jugoslaviji kao Srbina slave ili pak osuđuju. Srbi tvrde da je atentat bio čin pobune i borbe za slobodu, Bošnjaci i Hrvati uglavnom staju na stranu ubijenog i hvale Austro-Ugarsku vlast, ”nije bila loša okupacija, bolja je nego kasnija sloboda“, što je nepoznate ulične ”revizioniste povijesne istine“ navelo da na početku rata u Bosni uklonile u Sarajevu i ”stope Gavrila Principa“, zapravo obilježje mjesta odakle je atentator pucao, kao da će time ukloniti i jednu povijesnu činjenicu
Stvar se na emocionalnom planu posebno komplicira kada čovjek pomisli da je i taj predstavnik vlasti bio nekome mio, da je i on bio i opet trebao biti otac, da je nekome bio draga osoba. A što bismo tek mislili i osjećali kada bi bila u pitanju nama bliska osoba ili kada bi se nama bliska osoba našla u takvoj situaciji? Ili bar ona do čijih moralnih i političkih vrijednosti držimo, kada bi bila u pitanju osoba do koje nam je ili ona s kojom dijelimo zajedničke vrijednosti i interese?
5.
Nije lako pravdati ubojstvo drugog, ma kako uzvišen i svet bio cilj ubojice, prije svega zato što je taj cilj uzvišen i svet ubojici, ali ne i ubijenom: ne može počinitelj zlodjela biti moralni kriterij, a njegova žrtva odgovorna za ubojstvo. Doduše, atentator je izjavio da nije htio pucati u čovjeka, nego u uniformu, u nadvojvodu, u predstavnika Dvora i okupatorske Vlasti.
Ali, i kada je shvaćen i slavljen kao ”borac za slobodu“ terorist ostaje terorist. Atentator je bio mlad čovjek, gajio je neke svoje nedovoljno artikulirane ideale, slutio ovo i ono, fanatično vjerovao u svoje južnoslavenske ideje (koje je kasnije upropastila velikosrpska ideologija, u koju je bila ugrađena želja za vlastitom nacionalnom dominacijom), mnogo toga nije shvaćao, pa niti je znao niti je mogao znati da li je postao dio šire zavjere i zakulisnih političkih obračuna, a pogotovo ne kakve sve konzekvence i reakcije njegov čin može proizvesti.
A upravo zato što nije (dovoljno) znao, mogao je nepokolebljivo vjerovati u ono što je činio. Ubijeni je pak znao da ima razloga za strahovanje, ali je ipak došao na otvaranje sarajevske bolnice, došao da obiđe malu pokrajinu, da se pokaže, da dokaže da je dostojan prijestolja, Carstva, da demonstrira svoju vjeru i snagu carevine. Jedna za njega ne previše važna, premda riskantna životna epizoda odluči o njegovom životu i životu njegove supruge (Romantici bi rekli da su se morali sresti dva sanjara, da su se morali ujediniti u smrtnom zagrljaju ubojica i ubijeni, dvojica kojima je nadasve bilo do budućnosti, a nijedan je nije imao, dvojica, od kojih je jedan snio o ujedinjenju svih Slavena, a drugi o vječnosti Carstva i zato obojica postali žrtve vlastite vjere).
Istraživači dokazuju upetljanost srpske tajne službe (Crne ruke) u atentat, a pričalo se i o mogućoj konspiraciji dvora, koji se htio osloboditi nadvojvode, posebno njegove žene i započeti rat. A možda je sve ipak bila samo dobrodošla slučajnost. Prvi svjetski rat bi se dogodio i da nije bilo atentata u Sarajevu. Rat je bio pripremljen, tražio se i eto našao povod. I našli su ga u atentatu, koji je označio i sam grad u kome se dogodio.
6.
Prvo sam Principa igrao u filmu Fadila Hadžića (1968.). Poslije mene, u Bulajićevoj verziji Sarajevskog atentata (1975.) Principa je igrao Irfan Mensur. Kada mi jedan reče da će Principa valjda jednom konačno igrati i netko tko je Srbin, ta mi opaska zazvuča nekako prijeteće, nedobro. Kasnije sam, nakon što završih svoj izlet u glumu, zapisao da ”nisam ubio samo Ferdinanda, nego, kao loš glumac, i Principa“.
Prvo sam Principa igrao u filmu Fadila Hadžića (1968.). Poslije mene, u Bulajićevoj verziji Sarajevskog atentata (1975.) Principa je igrao Irfan Mensur. Kada mi jedan reče da će Principa valjda jednom konačno igrati i netko tko je Srbin, ta mi opaska zazvuča nekako prijeteće, nedobro. Kasnije sam, nakon što završih svoj izlet u glumu, zapisao da ”nisam ubio samo Ferdinanda, nego, kao loš glumac, i Principa“
Sarajevski atentat u kome sam igrao, naravno, nije uopće dobar film, ali je to ipak bio film snimljen s vrlo malim sredstvima, sa najviše dva ”dubla“ po kadru, s četiri teške, masovne scene, a snimljen za samo jedanaest dana! Ono što je vrlo rijetko, igrao sam isti lik iste godine i na sceni u predstavi Veleizdajnički proces, a u režiji i adaptaciji Radoslava Zlatana Dorića. Predstavu smo igrali dosta dugo u sarajevskom Kamernom teatru.
Tekst je zapravo bio zapisnik sa suđenja Principu i drugovima, pa sam s pomoću ove rekonstrukcije stvarnog procesa saznao malo više i o Mladoj Bosni i Crnoj ruci i samim atentatorima. Premda sam na sceni ”ušao u lik“, ipak nisam, rekoh, puno osjećao za Principa, ali mi moje starije kolege, iskusni glumci koji su u predstavi igrali tužitelje, sudce i obranu, rekoše da nisam bio nikad bolji nego kada sam svoju ulogu odigrao poslije jedne neprospavane noći, umoran, valjda potpuno bez sebe. Ali se glumom nisam više htio baviti.
Zahvalio sam se na svim potencijalnim novim ulogama, a pred kraj snimanja jednog filma napravih skandal i napustih snimanje odlučan da više nikada ne stanem pred kameru kao glumac. I više nisam. Nisam ni slutio da ću, evo, o svojoj jedinoj filmskoj ulozi ili točnije, o liku koga sam igrao, mnogo godina kasnije ponovo misliti, i, eto, ovo smisliti. Ne baš o povijesti, jer povjesničar nisam, ali sigurno o tome što jedna osoba, jedan lik i njena gesta, jedan događaj koji je osoba proizvela i onaj kasniji kome događaj bijaše povod, može da znači.
Možda sve samo zato što sam svojedobno u sebi tražio što je i kakva bila ili mogla biti osoba atentatora. Ili možda zato što smo svi mi, a u Bosni posebno, dugo, a na različite načine osjećali posljedice tog događaja. Osjećali bez obzira što smo o samom događaju i njegovim akterima mislili.
ps.
Kao dječak se zaljubih u jednu djevojku, za mene tada ”tetu“, koja me učila plivati. A imala je momka, glumca Berta Sotlara. Mnogo mi je bio mrzak. On je poslije igrao Franju Ferdinanda. Ja ga iza ugla sačekah kao Gavrilo Princip.
(Tekst je po prvi put objavljen u knjizi Why I Killed Franz Ferdinand and Other Essays (with a Forevord by Cathi Unsworth), Style Writes Now, 1. I. 2014. Knjiga je dostupna na: amazon.com)
Jednu turu za kulturu
Nekad davno, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme velike svjetske energetske krize, koje se svi najbolje sjećamo po dva detalja – kad se vozilo par-nepar i kad nije bilo kave, u jednom je malom provincijskom mjestu u Bosni, u jednoj od dvije ulice koliko ih to mjesto ima, zatvorena jedina knjižara. A zamalo da bude ukinuta i knjižnica. Tada se to zvalo biblioteka. [Read more…]
Poplave 2014.
Nedoličnno saopštenje Kancelarije za KiM
Nema onoga ko ovih dana nije nešto napisao ili izgovorio o katastrofalnim poplavama koje su zahvatile Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Velika stradanja ujedinila su ljude u nevolji. U svemu onome tragičnom što donose ovakve i slične nesreće odjednom se pokazalo, na iznenađenje mnogih, kako nesreće katastrofalnih razmera zbližavaju ljude. Kada sused pruži ruku u nevolji, postaju nevažne one stvari koje su se do tada maltene činile najvažnije: ko je koje vere, nacije, kakvog uverenja.
Reporteri sa raznih strana javljali su kako je voda ”preplavila” i granice među ljudima, političari su govorili o solidarnosti u zajedničkoj tragediji, poznati sportisti bez obzira na nacionalnu pripadnost tražili od svetske javnosti podjednaku pomoć za sva ugrožena područja. Neki su postavili i ozbiljno pitanje šta smo naučili od poplava: ”Jesu li poplave odnijele nacionalizam”. Hrvatska, BiH i Srbija najavile su zajednički nastup prema evropskim fondovima za pomoć.
U duhu ovog sveopšteg razumevanja pred velikom prirodnom katastrofom javile su se i prištinske vlasti koje su ponudile Beogradu pomoć specijalnih jedinica Kosovskih snaga bezbednosti.
”Poplave polako prolaze. Sad se otvara drugo pitanje, slično kao i 1995. godine. Jesu li nas katastrofe naučile pameti i odnijele nacionalizam ili su ga samo privremeno preplavile važnijim stvarima. Nažalost, vrlo lako bi se moglo dogoditi ponavljanje 90-ih kada su se velika nada i optimizam vrlo brzo pretopili u svađu i pljačku”
Sledio je odgovor Kancelarije za Kosovo i Metohiju potpuno suprotan ovom duhu solidarnosti. Prenosimo ga u celini:
“Kancelarija za KiM je zaprepašćena cinizmom i nekorektnošću prištinskih vlasti, koje su preko takozvanog ministra Agima Čekua ponudile Beogradu pomoć specijalnih jedinica za zaštitu od prirodnih katastrofa Kosovskih snaga bezbednosti, uz napomenu da su one voljne da idu s opremom u Srbiju, ako Vlada Srbije to zatraži. U trenutku dok se u Srbiji prebrojavaju nastradali i evidentira šteta nastala u do sada nezapamćenim poplavama, kosovski premijer Hašim Tači nudi pomoć onih snaga koje, kako se navodi u saopštenju, srpski narod na Kosmetu pamti samo po zlu.
Izrasle ispod šinjela zloglasne takozvane Oslobodilačke vojske Kosova, Kosovske snage bezbednosti asociraju na brojne zločine o kojima se ćuti, a koji će formiranjem Specijalnog medjunarodnog suda za ratne zločine, konačno, nadamo se, biti rasvetljeni”, saopšteno je iz Kancelarije za Kosovo i Metohiju.
Ako je išta u svemu ovome ”cinično i morbidno”, to je ovaj odgovor Kancelarije na ponudu za pomoć iz Prištine. To su osetili i čitaoci sajta na kojem je ovo saopštenje objavljeno, a potom, istini za volju, po nečijem naređenju ubrzo i povučeno. U većini komentara žestoko se kritikuje spomenuto saopštenje. Izdavajamo neka karakteristična:
“Zar nije bolje bilo reći hvala nego ovu necivilizovanu bljuvotinu napisati?”
”Ovu našu državu vode amateri!”
“Expertski, nema šta!”
“Bolesno saopštenje, niže ne može!“
“U čije ime ova izmišljena kancelarija za KiM daje ovu izjavu. Koje sve morbidne tipove ovaj narod plaća. Ali najbitnije je ko stoji iza ove izjave, nisu oni to sami svojevoljno smeli da izjave”.
”Mi smo kolektivno ne bolestan, nego bezobrazan narod.”
Ostaje nam da vidimo da li će političari iz svega ovoga izvući neku pouku. Nismo se do sada uverili da su učili na patnjama i stradanjima svojih naroda. Bilo bi od opšte koristi da ova velika katastrofa konačno upozori kako je narodima bivše Jugoslavije suđeno da se oslanjaju jedni na druge i pomažu jedni druge. I da u tom vide nešto dobro i korisno za sve, nešto što nas povezuje nasuprot svemu onome što nas deli i razdvaja
“I još jedan autogol snsovih nesposobnih činovnika, juče Toma danas ovi… ljudi nude pomoć kakva god da je i treba im se zahvaliti a ne ovako..”
“Bolesno i morbidno!!! A onda se čudimo što svi beže od nas?!!!”
(Kakav naslov, kakav članak??? Bože me sačuvaj!!!i Sloba bi vam pozavideo)
“Srpska vlada pre nego što je dala ne ciničnu nego ovako sramnu izjavu trebalo je da odluči i sebi razjasni da li Srbiji treba pomoć u nesreći ili se nesreća ljudi koristi za vođenje politike, kao što je i naš predsednik svojom jučerašnjom izjavom i potvrdio”.
Sticajem okolnosti upravo u vreme kada je veliki poplavni talas krenuo, potpisnik ovih redova nalazio se u Prištini sa grupom umetnika iz Beograda na međunarodnom festivalu POLIP. Iz prve ruke možemo posvedočiti o izuzetnom prijemu srpskih umetnika u Prištini, gde smo zatekli i poznatog glumca Mikija Manojlovića koji je sa kosovskim i srpskim glumcima radio na predstavi ”Romeo i Julija” čija će premijera biti i u Beogradu i u Prištini.
Ove događaje opširno je pratila prištinska štampa. U Beogradu niko nije zabeležio susret kosovskih i srpskih umetnika. Dobija se utisak da je u Srbiji još uvek više onih kojima je stalo da se tenzije sa Kosovom povećavaju, a ne smanjuju. U svakodnevnim susretima na ulicama Prištine, u taksijima, prodavnicama, u hotelima uverili smo se u želju Albanaca sa Kosova da se uspostave normalni odnosi sa Srbijom, iskreno su iskazivali solidarnost sa tragedijom koja je je zadesila i Srbiju.
Hoće li nam se ponoviti neke ranije godine. Jedan kolumnista piše na svom sajtu:
“Poplave polako prolaze. Sad se otvara drugo pitanje, slično kao i 1995. godine. Jesu li nas katastrofe naučile pameti i odnijele nacionalizam ili su ga samo privremeno preplavile važnijim stvarima. Nažalost, vrlo lako bi se moglo dogoditi ponavljanje 90-ih kada su se velika nada i optimizam vrlo brzo pretopili u svađu i pljačku”.
Ostaje nam da vidimo da li će političari iz svega ovoga izvući neku pouku. Nismo se do sada uverili da su učili na patnjama i stradanjima svojih naroda. Bilo bi od opšte koristi da ova velika katastrofa konačno upozori kako je narodima bivše Jugoslavije suđeno da se oslanjaju jedni na druge i pomažu jedni druge. I da u tom vide nešto dobro i korisno za sve, nešto što nas povezuje nasuprot svemu onome što nas deli i razdvaja.
Maglaj svuda, Maglaj oko nas
Otkako sam vidio svu kompleksnost situacije s poplavama i nakon poplava, ne prestajem s Josipom Lisac pjevušiti pjesmu ”Maglaj svuda, Maglaj oko nas”… Svuda se uokolo širi dah Maglaja: sirotinja, bijeda, smrad, nesposobnost, neorganiziranost, tuga i očaj… [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- …
- 6
- 7
- 8
- 9
- 10
- …
- 13
- Next Page »